#nije dobro koliko mi je drago

[halinski]

-_: -_-_-_-__-_ _--_ _6-_ __6__ __6---__

[nije-mi-nista]

Kada sam te upoznala, nisam bila spremna ni da imam novog prijatelja, a tek da imam novu ljubav. Nisam bila spremna da se ponovo zaljubim, ali si kasnije ipak uspeo da erupciju emocija probudiš u meni. Znaš, i dalje se nađe neko da me pita šta se desilo sa nama. Ali šta da im odgovorim? Jednostavno nekada je suđeno da stvari kraju kratko i da se pamte; ne može ništa na silu, tako ćemo samo uništiti sve. Prosto smo imali previše različitih mišljenja, i gledanja na stvari. Dok sam ja bila osoba samo od dela, ti si bio samo od reči. Iako je sve gorelo jedno vreme, taj plamen se ipak ugasio. I iako nam je stalo, ne vredi ništa. A i ja sam shvatila da svemu mora doći kraj. Oduvek sam ti samo dobro htela i svu sreću sveta, i došlo je vreme da prhvatim da se ja u taj šablon tvoje sreće ne uklapam i bolje je da odem. Lepo je Đole Balašević jednom rekao: "Sve prave su ljubavi tužne...". I koliko god ja bila povređena, koliko me i dalje sve boli, nije ovo bila nikakva greška kao što znaju da me pitaju. Da je bila greška, ne bih se ja smejala svaki put kada te se setim. A najviše od svega mi je drago kada to i pokažem, i zadrhtim svaki put kada mi kažu kako mogu i dalje sa ovolikom količinom topline i dobrote da pričam o tebi. Čak i kada kažem nešto lošije, ne uspeva i niko mi ne veruje da stvarno tako mislim, pošto čak i to propliće prste sa nekom dozom ljubavi. A i nikada mi neće biti jasno, kako može iko mrzeti ikoga, koga je jednom toliko voleo. Meni je drago što samti pružila sve što sam imala, iako sada ko zna kada ću sledeći put moći nekom drugom. Iako se verovatno više nećemo sastajati, znaj da to što sam te zavolela, to ti je za zauvek.

[weekly-tea]

30.9. - 6.10.2024.

Netflix:

Nobody wants this

Vidjela da trenduje, pa se zainteresirala zašto, o čemu se radi. Toliko mi je drago da sam se odlučila pogledati, jer je baš ugodno i toplo iznenađenje koje mi je trebalo.

Članak s kojim se slažem (osim sa zadnjim dijelom)

Doku:

They Called Him Mostly Harmless

Kada pred par dana/tjedana znala nabasati na taj doku mi nije ni po naslovnici ni po naslovu zvučao zanimljivo. No, onda sam odlučila dati šansu i nisam požalila. Pravi intrigantni punokrvni doku. Dobro da nije na Netflix, nego HBO, jer bi ga oni nepotrebno razvukli.

Film:

Manhattan Short Film Festival

Revijalno već xy godina u jesenje dane. Kratki filmovi. Bolji nego lani i začudo druga polovica zanimljiviji (a dugogodišnje iskustvo je pokazalo obrnuto hah).

Joker: Ludilo u dvoje (Joker: Folie À Deux)

Ne znam zašto su ovo uopće snimali. Trebalo je ostati na legendarnom 'originalu' iz 2019. godine (koji se namjeravam ponovno pogledati da potvrdim*). Trejler odličan, a film razočarenje.

* Original pogledan istu večer. Koliko je to moćan i bolji film, za klasu, nevjerojatno.

Šta je ovo?

Tim Dillon: This Is Your Country

Kao dobro je, ali ipak nije baš skroz.

[letecesranje]

Thierry Henry

5 nebodera, Moa, Veselo dvorište, Grobari, Dom...

Učiteljica je dala uputu - “nacrtajte cvjetove”. Na putu do kuće nisan vidia niti jedan. Najbliže cvitu bili su čepovi pive od “Žuje”, najčešće bi se pojavili u kvartu u velikom broju na proliće. Mate i ja sidimo u podnožju nekih stepenica, nogama izbjegavamo igle đankića kojima je završila smjena ondje. Možda odemo skupljat neke čepove od pive po dvorištu, bilo je tu svakakvih zanimljivih. Neko u svom djetinjstvu skuplja markice, mi smo eto, ostatke ambalaže. Roko i njegova ekipa se sitila krasti značke sa auta, evo tamo malo dalje ispod šahta bilo ih je 4-5 sakrivenih. Mogli bi i šutati loptu na igralištu, nema nikoga popodne je. Najbolje kad nema niko jer čim se tu skupi par faca odma nastane sranje. Moraš pazit oće li ti lopta otić na zgradu ako starijima zasmeta. Još je to i dobro dok te mali Leon ne počne naganjat po kvartu sa čačinom zoljom iz rata...nismo mogli virovat da se nije zajebava kad je reka da će ju donit, ima je 5 godina tada.

Bilo bi lipo i otvorit sezonu sladoleda, “Imaš li što love? Da odemo do “Vlade”?

Kad bi se štogod našlo u malim džepovima našli bi se u “Vladi”, malom kvartovskom dućanu. Sa 5 kuna nisi ima brige u životu. Bia si car, uša si i moga si birati što ćeš. Čips, 2-3 žvakice ako si tia - Njofru, Snjeguljicu ako si bia ekonomista, Macho ako si živia punim plućima. Kola, fanta - bilo je i plave fante, nisan zna što je Sky Cola do krize 2008. Ta vrimena kad si sa 5 kuna bia glavni.

Naučili smo još od malih nogu da je život nepredvidljiv i da te iza svakog ugla čeka iznenađenje. Dobro aj, Roko je zateka iza jedne zgrade da se neki jebu, ali to nije neka vijest - kondoma je bilo po kvartu kolko oš. Zajebano je bilo ono što si moga očekivat, Vlaju ispid Vlade sa pivon. Uvik fin, pozdravi se, kad je u stanju, svakome. Počakula sa svakim ako triba. Tako je zarađiva. Uz to bia je i karate majstor. Pet kuna bilo je malo kad bi Vlaju sa pivicom vidia isprid dućana, jer si zna da će te pitati oćeš li poduke iz “Maj geri gerija”. Bilo je tu i još nekih karate poteza ali “maj geri” je bia spektakl. Nije se podcjenjiva, pet kuna ti je bilo ako ga oš viditi, ako si da dvi onda si moga viditi neki potez koji je tehnikalija. Bilo nam je drago vidit sada pokojnog Vlaju, legendu Zadra. Niko još do danas nije uspia savladati “Maj geri geri”.

Toplo vrime bilo je super za igrati karte na betonu. Yu-gi-oh, Magic, Pokemoni svašta u svoje vrime. Nekad je bilo dobro kad nismo igrali jer su ovi stariji uvik nešto peškali (sleng za ukrali) naše karte. Možda baciti na tapke neke sličice? Igra bi samo kad san ima rukicu, najčešće san bia loš pa san ih često ili poklanja Mati ili sve odma polipia u album. Niko nije u kvartu skupia cili album koliko znan.

Oglaniš masu od tog gluvarenja po kvartu ali nećemo kući. Mate ima doma 7 ljudi i 70 kvadrata - ionako nema puno za isti doma. Kod mene je nered, Mater je u kurcu od svega, Čača je na kavi odrađuje smjenu, Baba me lapi, ne želin ih ni vidit.

Amulice su počele rasti na stablu. Zelene su bile ali te su najbolje. Gorke ko naše djetinjstvo. Napunili bi džepove toliko da bi ispadale, kasnije, kad bi dozrile, morali verati se (sleng - penjati) po stablu ali jebiga, uzmi što moš i uzmi odma način života. U vrime badema bilo je isto jebeno, onda bi imali gozbe na zidiću. Našli bi neki kamen sa kojin bi ih otvarali i ne kužin do danas evo kako je taj kamen sutra nesta, ko miče jebeni kamen? Jeba san in mater.

Evo nema ni gola danas na igralištu, jeben in sve opet su nan gepili (još jedan sleng za ukrasti) gol. Morati ćemo na izvidnicu do “Veselog dvorišta” sigurno je kod njih. Molili smo boga da je tamo jer ako je bia u “Moi”  onda je bilo zajebano. Tamo je bilo masu starijih koji su nešto posli završili i po zatvorima.

Već je lagano 6 uri mogli bi baciti neki balun. Mate ide u jedan neboder ja u drugi. Kucamo na vrata ekipi - “Dobar dan, je li “x” kući? Idemo igrati nogomet.”

Jaki likovi su bili vani za 5 minuta, pičke su imale domaći za pisati.

Nije bilo bitno što nema gola ionako bi češće igrali tako da su nam golovi djelovi ograde od igrališta, bilo je jebenije jer si mora baš potrudit branit, a i svađe oko toga je li bia gol ili ne su bile gušt same po sebi.

Ima nas 6 baciti ćemo partiju možda naleti još neko, a znali su često. Sad je sve okej, sad je sve mirno, igramo nogomet gladni i sritni. Baciti ćemo par partija dok ne padne mrak i onda kući da mater opere dres od Thierry Henrija.

[deomene]

Slusaj osecam da nas odnos nije isti kao pre.. Cini mi se da je sve gori tkd moram ovo da ti napisem.. Moram da ti kazem dok jos to mogu..

Pa ovako..

Usao si u moj zivot poput neke misteriozne oluje, promenio si ga iz korena, mene si promenio iz korena vise nista nije isto kao pre niti ce ikada biti. Uneo si nemir u moju dusu i taj nemir me razara idalje pogotovu sad kada osecam da te sve manje ima.

Znas pre nego sto sam te upoznala govorila sam da vise nikada nikome necu dopustiti da mi se priblizi i onda sam prekrsila svoju rec zbog tebe.. Ne kajem se ti si divna osoba zaista mozes mnogo da pruzis i mislim da ces mnogo postici samo ako to budes hteo. Neizmerno mi je drago sto sam imala priliku da budem deo tvog sveta bar na kratko.

Mnogo mi znacis i uvek ces mi znaciti sta god da bude medju nama i znaj da sam ti ja uvek tu kao sto sam obecala. O Boze kad bi samo znao koliko mi nedostajes kada nisi tu i koliko su mracni sati bez tvoje poruke i tvog glasa.

Uspeo si da mi izvuces dusu iz tela, uspeo si da me zabrines.. Mene koja ne brine ni za koga..

Znas ne znam kako cu se navici na dane bez tebe.. Posebno ce mi tesko pasti jutra i veceri, ne znam kako cu se probuditi bez tvog dobro jutro i kako cu zaspati bez tvog laku noc..

Sta god ja rekla uzasno mi nedostajes i uzasno te volim bas takvog kakav jesi i sta god da bude sa nama ostani takav sledi svoje snove i ne slusaj nikog drugog. Samo nemoj toliko da se plasis od straha nemas nista veruj mi kazem ti jer sam to dobro naucila budi mi hrabar. Ostvari sve sto zelis nemoj da odustajes od svojih snova.

Uzasno bih volela da mogu da te vidim kako se smejes kada ih ostvaris, ali nema veze bice neko bolji kraj tebe sigurna sam. Mnogo ce te vise voleti i bolje ce te cuvati.

Mene uvek mozes da pozoves ja sam tu, samo te jedan poziv deli od mene.

I na kraju te molim da me ipak ne zaboravis jer ja tebe necu nikada zaboraviti. Znam da nisam bila savrsena i idealna ali sam se trudila sto bolje sam mogla... Zao mi je sto nije bilo dovoljno..

[urbanidesnicar]

Suicid pinjurom

Američki kreteni, ljevičari, militantni berači pamuka i zeleni pacijenti imaju svoga Predsjednika. Zove se Joe. Bidni Joe. A za prijatelje Brandon. Jasno je ko' noć da se radi o korisnom idiotu. Smislili su mu slogan: "Built back better" (Gradimo ponovo još bolje). Koliko god glupo zvučalo, za nas bi ovo bio spas. Sve što je napravljeno od rata pa do danas, treba potaracat. Do temelja. Mislim na sustav. Osnovati istražno povjerenstvo, isključivo od MARGINALACA. Koji će vrlo lako pronaći odgovorne, jer se ovi više uopće ne kriju. Ponuditi im dva izbora. Jasenovac ili Gradiška Stara?

Ajmo probati jednostavno. Naslijedio si staru ruševnu kuću. Zakrpiš rupe, opituraš je i riješio si problem? Jesi, ali u k*rcu. Temelji su bitni kume, jer oni drže cijelu konstrukciju. A temelji ove države već odavno pucaju po šavovima. Kao bolnice u vrijeme "PLANdemije". Dakle valja nam početi od nule.

Prvo treba rasformirati sve stranke. Bez izuzetka. Tako bi svi imali iste uvjete za formiranje novih. Pod uvjetom da je sve transparentno i čisto ko' suza. Donacije tajkuna zakonom zabraniti. Bivši članovi KPJ nemaju što tražiti u politici. Gotovo. Fajront. Partizanske mirovine? Jesmo li mi normalni? Rat je počeo 41' i ako si sa 16 pristupio partizančinama, danas ti je 97. Koliko ih je živih? Budo, Joža i još par njih. Taman za sastavit košarkašku ekipu. Sve ostalo skinuti s proračuna. A ne da prebacuju mirovine "s kolena na koleno". A na koncu, zašto bi uopće primali mirovine kad su bili zlikovci? Neka skupljaju plastične boce, ko sav normalan svijet.

Idemo dalje. Moramo imati spreman plan i Vladu nacionalnog spasa, da ne bi došlo do anarhije. Ekonomiju prepisati iz Njemačkih udžbenika. Ako su se oni iza rata digli iz pepela, zašto ne bi i mi? Ustav fotokopirati iz NDH, od A do Ž. Jedine države Hrvatskog naroda, koja je funkcionirala kako dragi Bog zapovijeda. Na prosvjedne note EU hoštaplera i pitanja "Što to radite?", odgovoriti starom Indijskom uzrečicom: "Boli vas k*rac!"

Što je to sloboda? Nemam pojma, zaboravio sam. Biće da je u pitanju obična iluzija? Izbori, privatnost, sloboda govora... Nema toga više. Ako se disanje čistog zraka (bez brnjice) smatra slobodom, onda je nabijem na Miloša Obilića. Skupa s kreatorima ovoga ludila. Kojima jedna stvar posebice smeta. VJERA. Zašto? Ako si se poklonio Bogu, nećeš se klanjati njima. Upravo zato smo im trn u oku.

Prošli put sam dobio par kritika, glede moga pogleda na zbivanja u Ukrajini. Drago mi je zbog toga. Jer nikako ne bi bilo dobro da svi isto mislimo. Može biti da sam se nespretno ODrazio. Idem probati još jednom. Ukrajinskom narodu svaka čast, i od srca im želim da oslobode svaku stopu svoje zemlje. Tamošnja vlast? Niti riječ im ne vjerujem. 

Poštujem svačije mišljenje ali valjda imam pravo i na svoje? Možda sam malo grub, jer pišem bez pardona. Nikada nisam bio član stranke, niti ću biti. Dakle samo iskreno, bez podilaženja bilo kome. Normalno da nisam uvijek u pravu, ali mi nije problem priznati da sam se zajebo. Svi mi otprilike znamo mišljenje većine. I najlakše bi bilo napisati tekst u kome se nećeš s nikim "zakačiti". Poanta svega toga? Lažna nada ili optimizam bez pokrića? Nema smisla... 

Ne tvrdim nego mi se čini, da SAD čeka GRAĐANSKI RAT. Od čijeg će ishoda ovisiti i sudbina svijeta. Dva su razloga za to. Zemlja im je ekonomski uništena, i rasno i klasno podijeljena. A tek slijede velike nestašice osnovnih stvari, posebice HRANE. Čovjek koji nema čime prehraniti obitelj, je spreman na sve. Pretpostavimo da će Republikanci imati većinu u Senatu. I da će ĆAĆA po 3. put pobjediti na izborima. Pitanje? Tko će zaustaviti "mirne prosvjede" crvenih terorista (BLM i ANTIFA)? Duboku državu? Lažne medije? Ovaj put ni (dobro naoružani) Domoljubi, ne će sjediti prekriženih ruka. Jer se radi o golom opstanku.

Rekao sam da ne ću o Ukrajini, ali moram. Samo malo. Jer su me satrali propagandom. Zelenbać kaže da im treba 7 milijardi američkih dolara MJESEČNO(!?), kako bi nadoknadila gospodarske gubitke. Ma nemoj svekrve ti? Oćeš i porciju čevapa uz to? VIDILO OVO "OBRAMBENOG" RATA NIJE! Udrite me slobodno iz svih oružja i zovite me kako hoćete. Ali NIKADA u povijesti ratovanja, niti jedna država nije imala ovakvu potporu svijeta. I ovoliko oružja. A bilo je puno, puno gorih agresija. Zeleni komičar je donedavno hodao u štiklama, a danas glumi Napoleona. Tipični Sorošev isprdak, koji uporno pokušava proširiti sukob na cijelu EU. 

Rusi "energetski ucjenjuju" Europu! Vratimo se malo unatrag. Zar nije borba protiv nepostojećih "klimatskih promjena" bila razlog, sto je EU sjebala samu sebe? Odustala je od fosilnih goriva i postala ovisna o Ruskom plinu. Svjetska banka panično zbori: "Rat u Ukrajini dovest će do najvećeg rasta cijena u 50 godina." Veze ovo s ratom nema! Nego je posljedica GRIPE, koju globalisti  nazvaše Koronom. Nakon što je cijeli svijet 2 godine bio u "izolaciji", što je drugo bilo za očekivati? Procvat ekonomije, jel' da? Već sam napisao da će rat biti alibi za sve. Polako, tek je počelo. Pa kad ti u kafiću naplati kavu 20kn, kriv je Putin a ne nečija pohlepa i glupost.

Najjači borci u Ukrajinskoj borbi za opstanak, dolaze iz pukovnije Azov. Nešto kao naš HOS. Dok njih svi progresivni svjetski mediji hvale, svaki HOS-ovac još uvijek na leđima nosi svoj križ. Ustaše! kažu ONI. Osobno smatram da im je to veliki plus. Jer od Ustaške vojske, bolje nije bilo.Ali postadoše HOS-ovci  nepodobni i na obljetnicama pobjeda iz Domovinskog rata. Koje su i sami izborili. Očito je da RH vlada duboka udbaška država, uz pomoć EU sotonjara. Rješenje? 7.62 U ČELO! Dalje ne ću, jer će me proglasiti radikalnim.

Drugi Predsjednik Hrvatske (1. je bio Poglavnik), General Franjo Tuđman, u studenome 1993. kaže: "Ja sam već rekao svojim najbližim suradnicima da sve te bivše koji su radili u Udbi (ne samo Perkovića nego i sve druge), UKLONE! I na kraju da tu našu novu "Službu nacionalne sigurnosti", počnemo stvarati sa novim ljudima. A to ćemo i provesti."

Dosta njih za današnje stanje krivi Predsjednika Tuđmana. Ajmo stat na loptu. Je li sigurno bio točno informiran o svemu što se događa? Tko je vodio zemlju u kriznim trenucima, on ili Udba? Najlakše je napadati onoga koga nema. Uvjet za mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja bila je i abolicija. Druga opcija je bila vojno-redarstvena akcija. Koliko bi Hrvatske mladosti položilo živote, da smo izabrali ovaj način? Ako je i jedan jedini život spašen, isplatilo se. Jer najlakše je biti General poslije bitke. U mojim očima je gosp. Tuđman, svakim danom sve veći. Pogotovo kad vidim koja STOKA živi među nama.

Ali me čudi jedna druga "sitnica". Zašto nismo po uzoru na Izraelce, tragali za ratnim zlikovcima i skraćivali ih za glavu? Ili je i to bio prešutni dogovor, domaćih i uvoznih četnika? 

Glede ulaska Finske i Švedske u NATO, Mahniti kaže: "Dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, dok se ne natjera Bakira Izetbegovića da ga promijeni, Sabor ne smije ratificirati ničiji pristup u NATO". Normalno da mu ne vjerujem, jer se neke stvari iz prošlosti ne zaboravljaju. Ali da je u zadnje vrijeme imao par lucidnih izjava, to stoji. Može bit da su mu promijenili terapiju...

Pupi se hvali kako on i Andrea uređuju program na HRT. Čudi me to? Žene na pjaci pričaju, da su ova dva velikana snimila i zajednički spot. Pjesma: "Niko nema što srbin imade, a Plenki nam i 'Rvacku dade!", je već među prvih 10 na radio Požarevcu.

Dobili smo i novu potpredsjednicu Vlade, u narodu poznatiju kao "devojčicu iz kolone". Koje si p*čke mile matere "bežala", ako ti je savjest bila čista? Zato što joj je "matori" bio četnik. I to od glave pa do opanaka. "Na 'Oluju' nikome od Srba nikada nije lako, niti ugodno prisjećati se. Zna se što je to značilo za MOJ narod", kaže dete s kokardom. A koji je to TVOJ narod ČETNIKUŠO? Uopće nisam politički nekorektan. Jer ako je kćer Makedonca - Makedonka, kako onda nazvati ženskog potomka štovatelja čiča Draže? 

Dakle, konačno imamo i pravnu formulaciju ove vlasti. Udbaško-četnička, sa elementima orjunaštva. Zašto se onda čudimo što mega-udbaš Antonije Nobilo brani neke generale. Bili su naši do 95' a onda im se izgubio svaki trag. Znalci kažu da su iza rata napravili izvrstan transfer i promijenili klub. Trebale su im samo 2 slike, rodni list i manjak dostojanstva.

I u Sloveniji i Francuskoj pobijedio je komunističko-globalistički okot. Kako je Makaron pobijedio? Dobio je 85% glasova muslimana. Sve je jasno, tako da će za par godina Francuska postati Kalifat. Slovencima nije valjao Janša, pa su im sad na vlasti Alpski srbi + zeleni. Divota! Zašto se ovo nije dogodilo u Mađarskoj. Jer je Orban zabranio rad "Otvorenog Društva" Soroša Đorđa i zamrznuo im sve financije. Što ovo konkretno znači za nas? Apsolutno ništa. Udbaši su na vlasti i njih se ovo ne smatra.

Dokle god Ukrajini pomažu SAD i "saveznici", Rujo može mirno spavati. Isto kao da smo mi u Domovinskom ratu imali potporu Ruande. Ljudima nikako ne ulazi u glavu, da nema više ni Amerike, ni NATO-a. Doduše neki još nisu ni skontali da se juga raspala? USA generali u slobodno vrijeme nosaju perike, čupaju obrve i lijepe neku stvar izolir trakom, da budu ženstveniji. Sjebala ih ih je WOKE ideologija, tako da ga glede ratovanja i Kinezu i Rusu mogu lagano propuvat.

Ova imbecilna ideologija se širi brže od Korone. Ne bi me čudilo da ubrzo zabrane reklamu za šampone, da se ćelavi ne bi osjetili ugroženima. Ili za žvakače, da ovi krezavi ne bi počeli rezat vene papirnatom kovanicom od 10kn? A i grudnjaci su opasni. Što će ove cure kokuzi (što nisu imale za silikone) reč?

Severina je proslavila 50. rođendan i to je bio događaj tjedna. Koga boli Ante Tomić, za taj znameniti događaj? Fukara koja je preko kreveta napravila karijeru, bi nam sad trebala biti neki uzor? Odjebi Seve, i molim te ne naginji se kroz prozor...Ista je stvar u svim "naprednim" zemljama. Baba pod imenom Madonna, svakodnevno objavljuje slike gdje izgleda kao dijete na tuti. A u prirodi je sastavljena od 2 materijala. Plastike i celulita. Kada bi svi onako uređivali slike u Photoshopu, mogli bi se sutra upisati u vrtić.

Musk je kupio Twitter, tako da su ljevičari diljem svijeta na aparatima. Pokušavaju izvršiti suicid drškom od pinjura. Ne ide... Bit će bolje kad skontaju da su okrenuli pogrešnu stranu. Musk mi još uvijek nije skroz jasan, jer je imao nekih kontroverznih izjava. Ali ovo je u svakome slučaju potez za svaku pohvalu.

Samo ne znam zašto je trošio toliku lovu, kad ga je mogao besplatno skinuti sa Trgovine Play?

Čudni su putevi Gospodnji...

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[zvjezdana-the-writer]

Trinaesto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" je ovdje:

Chapter 13.

Duboko u meni se javljao osjećaj da će ovo biti najgore jutro mog života. Probudili su me razni glasovi i nisu pripadali nikome drugom nego maminoj sestri Rebecci, njezinoj petnaestogodišnjoj kćerki Natashi, tatinom bratu Francescu, njegovoj ženi i drugom bratu mog oca Henryju, sa svojom malenom djecom. Da, svake godine vlada ista priča. Isti kaos.

Protrljala sam oči i otišla u WC gdje sam oprala zube, iščešljala kosu i našminkala se. Bio je krasan osjećaj napokon moći staviti šminku na lice. Poslušala sam savjete očne doktorice i mazala očne kapke skoro jedan cijeli mjesec kremom koju mi je preporučila.

Otvorila sam ormar, razmišljajući što da odijenem. Odijenula sam crnu majicu sa dugim, čipkastim rukavima i hlače od đžinsa. Pogledala sam se u zrcalu i tek sada shvatila koliko mi noge izgledaju punije. Zaista sam se udebljala. Otkad sam upoznala Jana, samo jedem. Sigurna sam kako sam dobila najmanje pet kilograma.

Pogledala sam na sat i shvatila da je tek pola deset ujutro. Ajme, jesu li mogli više poraniti? Nebula se niotkuda stvorila iza mene i zamijaukala, ljutito.

,,Znam, Nebula.“ Rekla sam, gledajući u nju. ,,Osjećam se poput tebe.“

Sišla sam u prizemlje gdje su se svi već smjestili na fotelje u dnevnom boravku. Vidjevši mene, svi su poskočili i krenuli mi prilaziti, grliti me i sve ostalo. Željela sam povratiti.

,,Oh, Ewelinica još uvijek fura taj mračni stil koji nas je uvijek nasmijavao.“ Rekla je mamina sestra Rebecca, koja mi je prva prišla. ,,I moja Natasha se zaljubila u crnu boju.“

Mislila sam da se šali kada je rekla kako Natasha voli crnu boju, ali kada ju je dovela i kada mi je samo hladno pružila ruku sa depresivnim pogledom, sve mi je bilo jasno. Natasha, nekoć tako ljupka i fina djevojčica, je sada ušla u pubertet i drastično se promijenila. Po smeđoj kosi je imala nekoliko crvenih pramenova, lice joj je bilo blijedo od bijelog pudera, obrve pretamne za njezinu kosu, gotovo crne. Oči je namazala crnom olovkom i nosila je umjetne trepavice. Od odjeće je nosila poderane farmerke, crnu majicu na kojoj je pozirao neki krvavi anđeo i imala je mnogo nakita na sebi.

Da, Natashica je odrasla i ja bih bila vrlo zabrinuta za nju da sam joj majka. Ali njezina majka, Rebecca, naravno ne mari za to. Ona kao i moji roditelji govori kako je to samo faza kroz koju se mora proći.

Tako smo svi jedni drugima čestitali Božić i razmijenili poklone. Srećom ove idiote viđam samo pet dana i onda nestanu i cijelu godinu ne dolaze. Nisam nikada nikoga pitala zašto ne dolaze za Uskrs. Vjerojatno tada smetaju nekome drugom. Mogu govoriti što god žele, ali znam da mama i tata mrze ove praznike i ovo dolaženje gostiju. Istina, dobri su glumci, ali u očima im se vidi kako bi ih već nakon drugog dana otjerali iz svoje kuće.

Kao što sam rekla, djece je bilo posvuda; Rebecca sa svojom kćerkom Natashom, Henry sa svojim malenim sinovima Valerom i Chaseom. Ali ja sam oči imala samo za Natashu. Gledati nju je bilo kao gledati sebe. Bila sam slična njoj u tim godinama. I ja sam nekada u petnaestoj godini počela šminkati usne u crno, stavljati umjetne trepavice, stavljati nakit sa privjescima lubanja. Ni mojim roditeljima nije bilo drago gledati me takvu i uvijek su mi pametovali zbog mog izgleda. Uvijek smo se zbog toga svađali. Nakon nekog vremena su prestali i pomirili se s činjenicom da je to samo faza.

Cijeli dan smo proveli jedući mnogo hrane, od koje je većina rađena po poljskim receptima. Većinu sam kolača smazala i to su većinom bili oni koje sam ja lično pravila. Nisam voljela jesti iz tuđih ruku, iako su većinu kolača pravile Eva i mama.

Dovukla sam sebi stolicu i sjela pored Natashe. Pogledala me iznenađenim pogledom. I ja bih tako znala reagirati kada bi netko iznenada želio pričati sa mnom.

,,Kako si?“ Upitala sam je.

,,Dobro.“ Brzo je rekla i sramežljivo se osmjehnula. Bila je sramežljiva. Uvijek je takva bila.

,,Kako je u školi?“

,,Dobro.“

,,Ideš li već u prvi srednje?“

Kimnula je.

Na trenutak sam se zamislila. Što da je pitam, zaboga? Ne želi razgovarati sa mnom. Ustvari želi, ali ne zna što bi mi rekla. Ovo je zbilja bila škola za mene. Kao da gledam samu sebe dok nekome odgovaram. Ali tada mi je napamet pala ideja na koju će sigurno pristati.

,,Zašto ne bismo otišle prošetati vani? Snijeg pada.“ Predložila sam.

,,To zvuči lijepo.“ Rekla je i pošla za mnom.

U tišini smo šetale ulicom. Sve kuće su bile ukrašene. Bilo je pola pet poslijepodne i bilo je mračno, ali zbog rasvjete na ulici smo sve mogle jasno vidjeti. Bilo je prehladno za šetnju i nisam željela da se Natasha razboli.

Uostalom je Janov glas iz blizine dovikivao moje ime i nisam ga željela gledati, a ni slušati.

,,Vratimo se u kuću. Prehladno je za šetnju.“ Rekla sam, a u zraku se od mog glasa stvarala magla.

,,Što ćemo i u kući raditi?“ Upitala je.

,,Natasha, ne želim da se razboliš.“

,,Ili ne želiš razgovarati s onim dečkom koji nam prilazi?“

Njezin osmijeh mi je rekao kako mi je bolje ne okrećati se, pa to nisam ni učinila. Ali nije ga se moglo ignorirati. Stajao je iza mene i ubrzano disao.

,,Sretan Božić.“ Rekao je zadihanom glasom.

Natasha se nasmiješila. ,,Hvala, također.“

,,Hvala.“ Odgovorio je, ali i dalje je stajao iza mene, kao da ga je sram pogledati me u oči.

Stisnula sam usne, stavila Natashi ruku na rame i povukla je za sobom. ,,Idemo, Natasha.“

,,Ewelina, molim te.“ Govorio je Jan.

Nisam se htjela okrenuti. Mrzila sam ga. A još više sam mrzila ideju da Natashu izvedem vani. Pogledaj samo gdje nas je to odvelo i koga nam je dovelo.

,,Ostavit ću vas nasamo.“ Rekla je Natasha s neugodnim smiješkom.

,,Natasha, ne moraš...“ Promrmljala sam, ali ona me zaustavila.

,,Nisam cijeli dan ništa jela. Vidimo se onda kasnije.“

Ostali smo sami. Zakolutala sam pogledom, osjećajući se užasno.

,,Sretan Božić.“ Rekao je s blagim smiješkom i raširio ruke.

Nisam upala u njegov zagrljaj. On me privukao k sebi, a ja ga dosada nisam ni pogledala.

,,Hvala. I tebi.“ Tiho sam rekla.

Kada smo se razdvojili, shvatila sam da mi je nosio neki poklon u Chanel vrećici.

,,Ovo je za tebe.“ Rekao je, pruživši mi ga. ,,To je najljepše što sam imao.“

Mogla sam se samo nasmiješiti. ,,O, Jane. Nisi mi morao ništa kupovati. Pa ja nemam ništa za tebe...“

Nesigurno sam iz vrećice izvadila njegov poklon. Bio je to veliki Dreamcatcher sa srebrnim peruškama. Podigla sam ga u zrak i promatrala kako mu srebrne peruške blistaju na snijegu.

,,Sviđa ti se?“ Upitao je nestrpljivo.

,,Slatko je.“ Rekla sam i vratila ga u vrećicu.

,,Ne sviđa ti se.“

,,Sviđa mi se.“

,,Služi za hvatanje zlih snova i odganjanje zlih nadnaravnih sila.“

,,Ubrajaš li se i ti među te sile?“

Osmjehnuo se. ,,Ja sam ga napravio.“

Poljubila sam ga.

Ispružio je ruku i prstom mi prešao po licu. Dodirnuo je sve što je mogao dodirnuti; moje usne, nos, obrve, trepavice, obraze, šiške... Činilo mi se kako uživa u tome. Ja sam uživala. Ne bi mi smetalo da me zauvijek tako dira.

Pronašli smo slobodnu klupu s koje je bio očišćen snijeg. Na njoj su svijetlile tamnoplave lampice, kao i na svim klupama u parku. Neko smo vrijeme samo šutjeli, prateći kako mrak stiže. Svakog dana u četiri sata nastupa zalazak sunca. Kao da sunce uporno želi mjeseca na nebu. Pogledala sam u nebo, ne bih li ga ugledala. Bio je jedva vidljiv zbog magle koja ga je pokušavala prekriti. Zvijezda nije bilo. Njih su oblaci puni snijega već sakrili.

Snijeg je nježno padao. Pogledala sam Jana. Crne oči su mu bile zamišljene dok je gledao kako snijeg pada. Pahuljice su mu se polako skupljale u crnoj kosi. Koža mu je bila bijela kao mjesečni sjaj.

Odjedanput me pogledao. ,,Što je?“

Otvorila sam usta, ali ništa nije izašlo. Približila sam mu se, te sam ga poljubila. Prstima mi je prošao kroz kosu i ljubio me kao da sam krv koja mu treba.

Sutradan sam otišla u Shopping centar kako bih Thaliji kupila nešto. Thalia je bila naša susjeda koja mi je često kupovala poklone poput knjiga, kozmetike i nakita. Kupila sam joj buket crnih ruža i pozvonila joj na vrata.

Vrata mi je otvorio njezin muž, Jonathan.

Jonathan i Thalia žive već tako dugo u našoj ulici, a nikada im nisam saznala prezime. On je oduvijek živio kod nas. Nju je prije nekoliko godina doveo k sebi, kako bi zajedno radili svoja dva vrlo slična posla. Ona je gledala u karte, on u zvijezde. Ali odakle god je taj Jonathan, on je jedan od najljepših muškaraca koje su moje oči imale priliku vidjeti. Imao je kovrčavu smeđu kosu, tamnoplave oči i prekrasne zube. Svaka bi se žena u njega zaljubila, a on je baš izabrao Thaliu.

,,Zdravo.“ Rekla sam, osmjehnuvši se i pruživši mu ruku. ,,Sretan Božić.“

Uzvratio mi je čvrst stisak i nasmiješio se. ,,Hvala, draga. I tebi.“

Mislila sam da je dovoljno što je me nazvao draga, ali utisnio mi je poljubac u obraz. Trudila sam se sakriti iznenađenje i sram tako što sam upitala: ,,Gdje je Thalia?“

,,Ma tu je. Zvat ću ju.“

Mogla sam čuti kako je ljubazno viknuo: ,,Ljubavi, Ewelina nas je posjetila.“

Stvorila se ispred vrata poput zmije – jednostavno je iskočila niotkuda. Jonathan ju je poljubio u obraz i zatim nestao u mračnoći njihove kuće. Bila je ista kao i uvijek: crna kosa svezana u pletenicu, zelene oči kao u mačke, vrlo dugačke trepavice, svijetle obrve i tanke usne koje je uvijek mazala ljubičastim ružem. Nosila je crvenu košulju, dugačku crnu suknju i crne čarape.

Čestitala sam joj Božić i poklonila joj buket ruža.

,,Hvala ti puno.“ Rekla je s divljenjem. ,,Slobodno uđi u kuću. Pogledat ću ti u budućnost besplatno.“

,,Doći ću drugi dan.“ Brzo sam rekla. ,,Ali očekujte me.“

Zbog obaveza u kući nisam nikako stignula posjetiti Jana. Dan prije nove godine su svi otišli i bila sam zahvalna Bogu na tome. Ali još nije sve bilo gotovo – kuća se morala sređivati. Sva se posteljina morala oprati, svi su se Božićni ukrasi morali skloniti, svi stolovi su se morali očistiti, svi prozori oprati.

Razmišljala sam ne samo o Janu, već i novoj godini, koja će sutra nastati. Svi večeras slave u kafićima i diskotekama. Da su Elspeth i Liam uz mene, onda bih možda i otišla. Iako, sigurna sam da će me tata opet nagovoriti. Želio se riješiti Eve, a i mene. Jer, kako bi drugačije mama i on vodili ljubav, kada su mu obje kćerke u kući? Vjerujem kako je jedva čekao malo slobodnog vremena samo zbog njih dvoje. Koliko god mi je odvratno to reći, zaslužili su se malo maziti. S obzirom koliko rade, ne mogu nikako uhvatiti vremena za to.

Polako sam se podignula s kreveta i zavirila u Evinu sobu. Ona se već spremala za doček nove godine: sva odjeća joj je bila razbacana po podu i krevetu, sva šminka i parfemi poredani po pisaćem stolu.

,,Što je?“ Upitala je, stojeći pred zrcalom u ružičastom grudnjaku i plavim gaćicama. Bila je prezgodna. Tijelo joj je bilo san svakog muškarca.

,,Spremanje, ha?“ Upitala sam, prekriživši ruke na prsima.

,,Reci što ti treba.“

Uzdahnula sam. ,,Treba mi auto.“

,,Kada?“

,,Večeras.“

,,Nema šanse. Izlazim večeras.“

,,Imamo dva auta, Eva.“

,,Mama i tata će možda negdje otići.“

Prevrnula sam očima. ,,Ne spominji mi to. Mogu misliti što će raditi.“

,,Ne brini.“ Vratila je pogled na zrcalo i počela nanositi maskaru. ,,Možeš ići sa mnom.“

,,Ne želim slaviti s tobom novu godinu.“

Nasmiješila se. ,,Pa s kim ćeš? Zar će Jan doći privatnim avionom po tebe?“

Gricnula sam donju usnu. ,,Voljela bih se vidjeti s njim.“

,,Pa onda ga nazovi i neka dođe po tebe. Ima auto, zar ne?“

,,Ima auto, ali nema mobitel.“

,,Zašto nema mobitel, zaboga?“

,,Ne znam. Nisam ga to nikako stignula pitati.“

Duboko je udahnula i koncentrirala se samo na šminkanje. ,,Ja ću se s prijateljicama vidjeti u diskoteci. Ako želiš, možeš s nama slaviti novu godinu.“

Spustila sam pogled. ,,Ići ću, ali pod jednim uvjetom.“

,,Nemoj samo opet uvjete.“ Rekla je, prevrnuvši očima.

,,Odvest ćeš me Janovoj kući sada, a on će me vratiti.“

,,Ewelina, ja ću biti kriva ako ti se nešto dogodi. Ja sam tvoja starija sestra, znaš.“

,,I upravo zbog toga mi moraš učiniti tu uslugu. Jer si moja starija sestra.“

Duboko je udahnula. ,,Dobro. Ali nemoj praviti gluposti.“

Ispeglala sam kosu, odijenula običnu crnu haljinu dugih rukava, odijenula štikle i zbrisala niz stubište. Eva me već čekala ispred ulaznih vrata, vrlo nestrpljivo. Kosa joj je bila svezana u punđžu, a haljina joj je također bila crna i duga do koljena.

,,Onda, vidimo se, curke!“ Rekao je tata dok nam je mahao.

Eva je taman upalila auto, kada sam upitala: ,,Baš vi nigdje ne idete?“

Odmahnuo je glavom sa smiješkom. ,,Mi ćemo se zagrijati večeras. Želim vam lijep provod.“

Kada smo bile kod Janove kuće, Eva je napravila uznemirenu facu.

,,I ovdje on živi?“ Začuđeno je upitala. ,,Mora da je neki psihopat.“

,,Jest.“ Rekla sam, otvorivši vrata.

,,Jesi li sigurna kako će te on odvesti kući?“

,,Jesam, ništa se ne brini.“

Polako sam ušla u njegovu kuću. Svjetla su bila upaljena, što znači da je bio unutra. Tražila sam ga u dnevnom boravku i kuhinji, ali nije ga bilo. Uspela sam se uz stubište i pregledala njegovu sobu, ali ni tu ga nije bilo. Mogao je samo biti u kupatilu.

Pokucala sam na vrata kupatila, a on je uznemireno rekao: ,,Tko je to?“

,,Ja sam.“ Brzo sam rekla. ,,Ewelina.“

,,Uđi.“ Opušteno je rekao.

,,Jesi li siguran? Što radiš?“

,,Vjeruj mi, uđi.“

Otvorila sam vrata i odmah se okrenula. Sjedio je u kadi, rukama nagnut sa obje strane, a pjena mu je otkrivala samo prsa.

,,Što si se okrenula?“ Upitao je, bacivši malo pjene na moju ruku.

,,Nisi normalan.“ Ljutito sam rekla.

,,Hajde, pridruži mi se.“

,,Ni u drugom životu.“

Nasmijao se. ,,Siđi u prizemlje. Sad ću sići.“

Sišla sam u dnevni boravak, i dalje razmišljajući o tom traumatičnom prizoru. Nakon pet minuta mi se pridružio na fotelji, sada potpuno odjeven. Obgrlio me rukom preko ramena, ali ja sam se odmaknula.

,,Što si sada ljuta?“ Upitao je.

,,Nisam trebala ni dolaziti.“

,,Ali meni je drago što si došla. Htio sam se samo našaliti s tobom.“

Usne su mu pronašle moj vrat i počele ga nježno ljubiti, sve dok se nisam sva naježila. Zagrlila sam ga rukama oko vrata i privila tijelo uz njegovo. Noktima sam prelazila po njegovoj crnoj jakni, zamišljajući kako prelazim po njegovim golim leđima.

,,Znaš li koliko je sati?“ Upitala sam ga.

,,Jedanaest sati i deset minuta.“

Podignula sam pogled prema njemu kada mi je utisnuo poljubac u čelo. ,,Imaš li kakvih petardi ili raketa za ispucati, kako bih dobila osjećaj da sam slavila novu godinu?“

Oštri očnjaci su mu izvirivali dok se smijao.

,,Ja ću slaviti s tobom.“ Rekao je, uzevši me za ruku.

Sjeli smo na stijenu i pustili da nam noge preko nje padaju.

Pokušavala sam se usredotočiti na nebo. Bilo je puno srebrnih zvijezda, vedro i savršeno upravo za ovakve trenutke. Ali kralj noći je ipak bio mjesec, zlatan, usamljen i ispunjen sivim rupicama.

Sjedili smo neko vrijeme u tišini. Pratila sam kako zvijezde nestaju iza oblaka. Izgubile bi svoj sjaj i ljepotu u sekundi. Jednostavno ih više nema. Tako je bilo i sa mjesecom sada. Sivi oblak ga je pokrio dok od zlatne kugle nije ništa ostalo. Jan i ja smo bili u potpunom mraku.

Jan se prignuo do mene i poljubio me. Usne su mu bile hladne i mekane, kao i njegove ruke koje su mi držale struk.

Gledali smo vatromete kako plove nebom, stotine prekrasnih boja. Vrijeme s njim je prolazilo prebrzo. Na sami spomen odvojenosti od njega me hvatala mučnina. Željela sam zauvijek sjediti na ovom mjestu s njim.

[ultravioletna]

srećno ti

Tu luku koju si pronašao i to more  kojim ploviš i srećan si drago mi je zbog toga zaista jeste ne govorim ti to da bih te pridobila ti odavno nisi bitka koju ja vodim drago mi je što misliš da si pobednik u mojim očima to svakako jesi mada ne prođe dan a da se ne zapitam zašto manifestacija  tebe nikada nije radila kakav je to zakon privlačenja ako mi ne može privući  poslednji razgovor  sa tobom bila sam ljuta na sve sile koje su trebale da me dovedu tebi i često sam se svađala  sa univerzumom u svojoj glavi onda je odjednom sve samo stalo drago mi je da si dobro ako si ti radije birao da ti niko  ne poželi dobro jutro ili laku noć da te niko ne pita kako si proveo dan da ne brine da li si jeo i da li si srećan da li želiš psa i zašto želiš u Indiju da li si se posvađao sa mamom i da li te je  i dalje strah od vezivanja

ako si izabrao da to sve odbaciš jer ti  je bolje tebi samom nego tebi  sa mnom koliko sam velika  čestica univerzuma da na to tvoje ubeđenje i način života utičem? srećno. ja ti se samo sa daljine i dalje i uvek divim. ultravioletna

[bojesvemira]

Kada bih ti rekla koliko te volim ne bi vjerovala. Prakticki pandemija jel, uzas u svijetu svi tuzni i u strahu. Ja? Ja sa tobom nikad sretnija. Kada si dosla srce mi je poskocilo svaki put se osjecam tako jebemo sretno bez obzira koji je put da se vidimo prvi ili sto i prvi. Mislila sam da cu imati taj neki savrsen 18ti rodjendan uvijek sam ga zamisljala tako kao neko slavlje... Ali ovaj sada je defitivno nije bio kakvog sam ga zamisljala ali je bio najljepsi. Hvala ti sto si mi ga uljepsala, sto si puhala u svijecice skupa sa mnom kao da mi je deset a ne osamnaest. Sto si mi puhala balone i kupila broj jedan cetiri puta veci nego osam, znam koliko ti je bilo krivo ali ja sam to bas gledala tako slatko i uvijek neobicno. I da svega je to trebao biti samo moj rodjendan i tvoje odsjedanje u Sarajevu na petnaest dana maksimalno, no tu si ostala cetiri mjeseca. Ne mogu ti opisati moju srecu jer si bila tu toliko, obicno bih se vidjele na petnaest dana maksimalno a gle sad ovo. Toliko sam naucila od tebe da nemas pojma, znam da smo imali malih svadjica ali ko ne bi pa ljudi smo. Ali pored tih par sitnih nikad se nisam osjecala sretnije i voljenije u zivotu, hvala ti za to. Bilo mi je prezanimljivo kako ustanemo i pada snijeg a mi pravimo toplu cokoladu koja nam ne uspije naravno ali nema veze probale smo, pa onda pravljenje americkih palacinaka u dva sata ujutro pa se pitamo zasto smo se ubucile?? Naši dejtovi na balkonu i dekici, glesanje svih mogucih filmova i serija, sezona u jednom danu. Igranje covjece ne ljuti se ali ja se uvijek naljutim jer uvijek pobijedis, a kada me pustis opet se naljutim jer zelim da pobijedim bez pustanja to sam samo ja onda me deset minuta poslije opskrbis poljubcima i zagrljajima moram se odljutit sta cu... To sto kad svaki put izademo dobijem po jedno kinder jaje ili lizalo, zagrljaj i poljubac u celo. To sto si mi tepala i mazila me svaki dan, sto si me masirala a ja tebi cupala obrve. To kako igramo kosarku i fudbal pa se smijemo jedna drugoj u potezima jebiga ne igram dobro fudbal kao ti ali ti kosarku igras savrseno i samo da znas jebes pravila uvijek bacaj jednom rukom ako ti je tako drago, jer steta bih bila da ti ne radis sve sto naumis ljepotice. I volim kako si bila tu dok je padao snijeg, kisa i dok su sunceve zrake probijale asfalt. A tvoje oci su bile najljepsi pogled u svim tim promjenama vremena, volim kako si se zanimala u moje vjesticarske stvari palila zalfiju i cistila kamencice sa mnom. Volim kako bih ja u kasne sate na balkonu palila svijece za pun mjesec a ti bi sjedila zapalila i gledala me, tako pomno kao da razumijes moju dusu. Volim kako si me pomno slusala kada bih pricala o svom djetinjstvu o tome kako kinder jaja sada imaju dosadne igrackice ali i dalje volim vise cokoladu iz njega. Volim kako si se potrudila uciti za sta je dobar bosiljak a za sta zova i ako nisi morala. Kako si kisnula sa mnom, i jedan blic i trenutak mi je ostao u glavi a to je kad smo krenule u grad bez kisobrana a najavili su pljuskove jer jebiga ti ne volis nositi kisobran a nije ni meni mio... Pa smo cekale nad nadkrivenom stanicom i zagrmilo je ja sam ti pobjegla u zagrljaj onda smo shvatile kako ipak kisa nece prestati jos dugo pa smo pretrcavale semafor do trznog centra, jedan dva tri i blic ja i ti skacemo po lokvicama bila sam tako sretna u tom trenutku vjeruj mi. Ispunjavas me, nemas ni pojma koliko puno. Tu su i trenutci kad smo cistile kucu, uvijek sam mrzila ciscenje i pospremanja a sa tobom je drugacije, opustenije. Kako ti kazes pospremimo pa poslije imamo vremena za sve ostalo. Uvijek kad si tu panicarim jer mi je uvijek malo vremena, a znas li zasto? Zato sto bih zeljela sa tobom toliko puno toga, toliko puno mjesta posjetiti a uvijek se plasim da necu stici jer ces otici. Pa panicarim, znam da sam panicar i veliko gundalo i da ti nekad gundam po 30minuta ravno i da ti dodje da me bacis kroz prozor ali to je zato sto te volim i to nemas pojma koliko. U godinu i sedam mjeseci sam upoznala tebe i svaku stvar koju volis ili ipak ne volis imam memorisano u glavi...

[doobacktoomuchi]

Drugo mesto, prvi album. Niko Nikolić.

Oscar Wilde je pod pojam pevanja uveo osećajnost i najsloženiju umetničku veštinu nazvao "umećem muzičara". Dakle muzika kao izražajno sredstvo predstavlja harmonijsku sinesteziju vođenu tonalnom skladnošću i adekvatnošću instrumenata. Instrumenti su vođeni ulogama kako tehničkim tako i dramskim, ali jedan instrument zauzima zasebno mesto, a to je naravno ljudski glas. I ljudski glas kao takav predstavlja savršen instrument kroz utilizaciju, osećanja (melodija i dinamika) i ideje (tema i tekst). A pored toga samo pevanje lakše dopire do ljudskog srca imajući na umu to da svi posedujemo glas i da svi preko istog svakodneno komuniciramo.

Wilde je i pored ovakve kategorizacije proširio pojam pevanja i to posebno u sferi muškog, nazvavši ga "dubokim utiskom osećajnosti". E sad pojam dubokog pevanja, kako vokalnog tako i emotivnog se naziva "krunovanje" (crooning) što bi na našem jeziku značilo pevušenje, a samo značenje reči bi bilo pevanje u mekanom i dirljivom maniru o stvarima koje su lične autoru, ali univerzalno i slušaocu jer se svejedno radi o jednoj ljudskoj dimenziji koju svi posedujemo. Posebno moramo obratiti pažnju da je Wilde "dubokom utisku osećajnosti" za punoću emocije dao pevanje niskim, tihim ili šaputavim glasom, što je u kontrastu sa punoćom osećanja koje pevač pokušava da iznese. Kraće rečeno, postoji nešto inherentno revolucionarno u pevanju žene koja punim glasom iznosi svoje srce, ali i podjednako revolucionarno kada u pevanju muškarac odluči da šapuće.

Elem, odma moram nagovestiti da se radi o autoru koji ima vokalnog raspona, ne oslanjajući se preterano na tehnikalnost i upotrebljavajući svoj glas sebi dosledno i sa ukusom.

E sad, odakle početi. Jedna od najlepših stvari u vezi ovog izdanja jeste način na koji je autor uspeo da inherentno tvrd i štur jezik umekša do te mere da bih na momente zaboravljao da zapravo slušam čoveka koji peva na srpskom jeziku (pozdrav braći hrvatima!). Iz osobitih razgovora sa autorom znam da je ova potraga za rešenjem predstavljala pravi problem sa kojim se Niko bavio sve vreme kroz snimanje albuma. Takođe moram reći da je Niko jedan od kompletnijih autora sa domaćeg prostora, kako tehnički tako i po sentimentu, a posebno po sentimentu jer pozdravljam pop feeling koji prožima ovaj album od kojeg se Niko nije ustručavao niti okolišao, a opet lično znam da je tehnički morao ukrotiti svoje prog tendencije i simpatije prema komplikovanijim muzičkim formama, što zapravo nije lako. Autor se nije trudio da ima alternativan pristup ka pisanju i produciranju muzike i mislim da je to poprilično osvežavajuće. Takođe, pored očigledne sklonosti ka pop muzici na ovom izdanju, moram isto pozdraviti i povremene upade tradicionalnih melosa iz narodne muzike koji su suptilno, ali ne previše suptilno implementirani u pevanje koje sam nevezano za melodiju, već zgotivio.

Igrajući se sa trilerima, Niko povremeno zvuči poput Čole, posedujući sličnu boju glasa i definitivno raspon, dok na trenutke "krunerski" zaplovi u sebe, promeni dramu, ohladi pesmu i to nakon refrena u obliku "tihog stiha" ili bridža, menjajući emotivnu sliku i dinamiku, što ima i svoj nus efekat (pozitivan) te zbog povremene tišine glasni delovi zvuče glasnije, što se najviše ogleda u refrenima gde pevanje doseže vokalni krešendo.

Niko u svom prirodnom okruženju I

Gitarski radovi na ovom albumu su fino osmišljeni, izbalansirani i usaglašeni sa ostatkom aranžmana. Nekada stvarajući momentarnu kakofoniju, dobijajući takvu zvučnu teksturu da gitare postaju nerazulučive, čineći se poput jednog instrumenta. Aranžman je posebno bogat i izbalansiran ne preterujući ni u jednoj dramskoj poenti na pesmi. Svaki deo traje onoliko koliko se oseća da bi trebalo. Aranžman je dinamičan i uzbudljiv. Ono što lično mogu reći da mi je druga strana albuma zanimljivija od prve. Ne da je ova prva loša nekako već da je bolji izbor pesama završio nakon četvrte numere.

Dakle folkičaste Golub snega i Vlašići (na kojoj Dunja Mijačić iz benda Sitzpinker, gostuje kao prateći vokal), dreamy Niko Nije Kao Ti i Peščara i posebno hitičasta Amerikanka, za mene lično predstavljaju bolji i pre svega sadržajniji deo albuma. Što se tiče muzičke mape, ona je tu, ona je bogata i odiše naslušanošću. Slušalac će na ovom izdanju pronaći razne uticaje među kojima su Connan Mockasin, Kurt Vile, Devendra Banhart, gitarski evocirajući na Ruben Nielsona iz benda Unknown Mortal Orchestra, Vini Reilly iz Durutti Columna i Chris Rea, dok se Sufjan Stevens nalazi u nagoveštaju, a Weyes Blood u raspoloženju.

Ono čemu se moram obratiti nažalost jesu one tužne glave koje čim čuju chorus/phaser gitaru odma zaključuju da je ovo nekako kopija Svemirka. Ja recimo čujem daleko veću pristrasnost prema sedamdesetima nego prema osamdesetima, što mislim da je i više nego evidentno na albumu. Ne može se osporiti da postoje momenti kada se referira Svemirko ili čak Mac Demarco u raspoloženju, ali opet postoji toliko toga drugog da je takva referenca skoro zanemarljiva.

Niko u svom prirodnom okruženju II

Osim ovoga nemam šta više dodati. Album kao ovakav je fina bombona, lep dodatak regionalnoj muzici čije melose nosi sa ponosom i kao jedno prvo izdanje, sasvim promišljeno. Peace Out.

U nastavku pročitajte minivju sa Nikom.

dubak: Kako je nastao Niko Nikolić?

niko: Kad sam završio Pola noći, pesmu koju sam dugo kuvao za Kuvade, shvatio sam da možda mogu sve sam, pa reko što da ne krenem solo, al treba mi neko ime manje opšte od Pavle Nikolić, a i nisam hteo da se poistovećujem sa samim sobom, ovako to više gledam kao projekat.

dubak: Kakvo je tvoje prethodno muzičko iskustvo?

niko: U Trsteniku sam svirao u školskom orkestru, u KUDu (moj muzički highlight, jer sam zapravo putovao i bio plaćen), imao sam pop/fank bend Celer sa kojim sam svirao kavere, i kao to malo nastavio u BG dok me nije smorilo. Posle sam svirao i snimao sa Urošem (Xanadu), pa su nastali disko magovi Srcolomci, i bio sam basista/slajd/bek vokal u indi priči koja se zvala Kuvade, al nikad ne objavismo album. Išo sam u muzičku za gitaru i pevanje, al me je brzo smorilo, sem ludog profesora solfeđa koji nam je pokazivao džez i atonalnu muziku.

dubak: Mišljenje o regionalnoj sceni?

niko: Puno lepih projekata u začetku, videćemo šta će da zaživi kad se pandemija završi.

dubak: Da li misliš da postoji neiskorišćena muzička niša kod nas?

niko: Nemam toliko iskustva, jer se nikad nisam kretao u krugovima bendova, uglavnom sve radim sam štapom i kanapom. Ima dosta lepih i talentovanih pojedinaca, al verovatno nema tolko para i energije da im se pokrenu kreativne i kolaborativne iskre.

dubak: Da li voliš pop?

niko: Pop? Pop je maltene jedino što slušam! Meni je sve što ima strofu/refren strofu pop muzika. "populous" (narod) dakle popularan, dakle narodna muzika.

dubak: Omiljeni dad rocker?

niko: Omiljeni dad rocker? Biće da je dad rokerka, Weyes Blood!

dubak: Šta se sluša regionalno?

niko: Pogledaću spotify history: Esma Redžepova, Tonči, Vizelj, Muharem Serbezovski.. Eto, volim i orijent i rokanje i emociju.

dubak: Šta se sluša strano?

niko: Sufjan Stevens, Death Grips, Philip Glass, Altın Gün. Isto sam pogledao history.

dubak: Da li imaš omiljenu pesmu na albumu?

niko: Carigrad mi je omiljena, jedino sam nju brzo napisao, snimio... i zaboravio. Sad kad sam joj se vratio shvatio sam da je overthinkovanje zlo.

dubak: Koliko sam upućen, proces snimanja i mixanja albuma je bio naporan, šta nam možeš reći o tome i da li se od muzičkog autora u 21. veku očekuje da donekle poseduje veštinu audio inženjeringa?

niko: Kao što i jesi upućen, hehe, da dugo sam snimao i miksao. Najviše sam se mučio jer nisam znao šta znači dobro smiksana pesma, i hteo sam da to sam naučim kao veštinu koja će mi dalje služiti. Zato sam sve dosnimavao, isprobavao itd... Zaključak je da je i miks samo estetika i onda whatever works.

dubak: Šta nam možeš reći o tvojoj saradnji sa izdavačkom kućom Više, Manje, Zauvijek?

niko: Pročitao sam njihov intervju na Oblakoderu prošle godine, gde su se predstavili, pa reko aj da im pošaljem svoje demo snimke, delovalo je kao dobra priča i bilo mi je drago da postanem deo iste. Njima se svidelo sve, mada ih nikad uživo nisam upoznao, sve funkcioniše preko mejla i vacapa.

dubak: Na pesmi Vlašići gostuje Dunja Mijačić iz benda Sitzpinker, kako ste stupili u kontakt?

niko: Dunjin dečko, je moj veliki prijatelj s faksa (pozdrav za Bekicu). Želeo sam ženski vokal za tu pesmu, a nisam znao nikog ko dobro peva, a da bi hteo da učestvuje u mom amaterskom poduhvatu. Njoj se pesma svidela, i iskreno, ima prelepu boju glasa kad tiho peva.

dubak: I za kraj, cast and crew albuma, ko je sve učestvovao u stvaranju ovog prvenca?

niko: Vitomir Milićević, stari dobri prijatelj i producent, mi je miksao Pola Noći i Amerikanku, i odradio je master na ostalim. Snimanje i miksanje sam radio sam, u stanu, više iz nužnosti situacije. Tokom cele ove izolacije, uspeo sam da iscimam Dunju Mijačić kao što sam napomenuo, i Đorđa Leposavića koga znam još od srednje, da odsvira violinu na Golub snega. Sve su to neka lepa poznanstva. Na kraju što se tiče vizuala, Tamari Hasičević su se svidele sve pesme, i ja reko aj nacrtaj nešto, i onda je ona bila u fazonu ok onda nek to bude ceo projekat i nacrtala je ilustraciju za svaku pesmu! Azzu znaš, on je na kraju dao final touch uradivši animaciju za ilustracije tako da sada drže pažnju.

Niko Nikolić - Drugo Mesto (2020) link za bandcamp

[laraharlow]

Epistulae ad Kaznionica u Popovaci

Proslo je puno vremena otkad smo se culi, i postoji puno razloga zbog cega je tome tako, ali zapravo, ne postoji niti jedan. Ako nisi znao, sad ces saznati, obicno izbjegavam situacije koje mi generiraju stres (unheard of), a docim sam ti prestala odgovarati na pisma, pocela sam se i stresirati oko planine zaostataka koja se samo povecavala. I tako udje covjek u jedan prekrasan zacarani krug u kojem se uvijek negdje nalazi ta “obaveza”. Prestala sam ti otvarati pisma jer, stojaznam – mozda se ljutis? Ne da mi se nositi s time. (Dodatno, nisam imala printer doma i nije mi se dalo pisat rukom)  Iz istog razloga ne otvaram postu i mrzim pricati na telefon (u jednom prekrasnom zivotnom obratu Ironije – na poslu moram puno pricati na telefon, a tu u Sirlandiji se sve odvija papirnatom postom). Istinabog, nije me bilo u Sirlandiji vec dobra dva – tri mjeseca, zivjela sam u kuci u Mrdusi Donjoj skupa s T. (na pocetku je bilo divno) i djecom (dok su bila samo nasa, isto je bilo divno), njegovom sestrom (primijeti – tudja djeca) i njihovim starcima koji dodju tamo na ljeto (to me na posljetku i dokrajcilo).

Mislim da ti ne moram posebno objasnjavati zackoljice zivota u jednoj sirokoj, tipicnoj, dalmatinskoj obitelji, ujedno radeci na momente (a pri kraju su se ti momenti rastegnuli u konstantu) iznimno stresan posao u kuci koju dijelis s njima, dosavsi iz sirlandijskog mira i pitomosti. Dakle, work from home uz poprilican kaos oko mene je na kraju doveo do nagomilanih svadja, drame, i naposljetku, jednog tipicnog rasapa atipicnog odnosa. U svoju ofanzivu, mogu reci da sam potpuno nezrelo pristupila svojim frustracijama i prestala cijeniti sto imam u T.-u. Poradi korone, T.-u je kafic u zraku (ne doslovno! Jos), egzistencijalno je neautonoman (izbor je bio ili ja ili starci, ali s obzirom na to da su navodno saznali za nase (ekstra)kurikularne aktivnosti i tu je bilo isto drame, onda sam se partnerski prometnula, kao sto i treba biti – a i zbilja me nije briga, pozdravljam da se makne od staraca). No, to je za jednog muskarca, a pogotovo Dalmatinca, teska PILULA ZA PROGUTATI. Biti kucanica ne mogu ni kucanice, a kamo li T. Ja sam u medjuvremenu, potpuno izgubivsi ikakav mir, red i sklad nuzno potrebne za posao (ako sam ih ikad imala, da, da), postala iziritirano klupko svojih patologija. Ne znam koliko ovo smijem pisati, ali dogodio se jedan shootout u Mrdusi Donjoj, u koji su bili upleteni rodno bliski ljudi i jos jedan nama drag covik. Lik koji je ubijen je T-ov susjed tako da smo se bili maknuli na par dana iz kuce u New York jer smo ipak gospoda.

Iskreno, da me pitas gdje sam bila i sto sam radila, tesko mi je reci, a nije ni bitno. Imam osjecaj da sam stalno bila negdje (radeci po putu / od doma / iz apartmana, ili iz te proklete kuce). Osjecaji ostaju, radnje su prolazne. Druzim se intenzivno s M. Preporucila bih ti, da u kontekstu nekakvog osobnog rasta i razvoja kojeg si sigurno dostigao u zatvoru (blagi osmijeh), jednog dana kad izadjes, popricas s njom. Imam dojam da i dalje cijeni i tebe, i tvoje misljenje. U krajnjoj liniji, cini mi se da je tokom vase svadje ona ipak bila samo klinka. Sad je ipak vjerojatno i zrelija (ako cemo pravo, samo ju je zivot vise pregazio. (Blagi osmijeh). I tek sad ti idem otvoriti pismo. … Da sam bar bila u tom obracunu, mozda sad ne bih prolazila kroz bolove ove egzistencije (skinut cu si Camusa na Kindl, lazem, necu – probat cu malo vise konstruktivno, tipa Junga ili Hesse-a. Vise ne znam ni da li se salim. Ferrante si mi vec preporucio, mozda sam nju trebala citati kao ljetno stivo, a ne jebenog Huysmansa KOJEG JOS NISAM DOVRSILA). Uglavnom, T. i ja smo u kriminalno losem periodu, stalno prekidi, suze, plac, drame, emotivne ucjene, depresija… Eto opet sinoc nisam spavala nego tri sata, izbrisala sve drustvene mreze jer imam PTSP od svega, i tako blize, i tako dalje… Naravno, da nam slucajno ne bi bilo dosadno u nasim monotonim zivotima, T. i L. dolaze u Sirlandiju sad za vikend jer L.-u skola pocinje u ponedjeljak. A T. i ja smo si trenutno na pas mater i izjavio je da ce samo dovesti dijete i odjebati. Moze mu se kad nije njegovo. Tipican kraj tipicnog odnosa. Nije kraj. Ali je “kraj”. Kad pocnem razmisljati da cu prestati jesti samo da priroda odradi moj suicid (naime, da te naucim – aktivni suicid je mega neodgovoran prema djetetu, dok te za pasivni nitko ne moze kriviti per se), onda je kraj. L. je dobro, poceo je biti tipican decko, sto znaci samo Plejstejsn i picke. Dobro ajde, picke nesto sitno, ali vidim da je poceo gledati – a ima i curu koja mu se svidja tu u Sirlandiji. Dosta zna biti agresivan i ljut, i ja cesto razmisljam o tome kako sam ga sjebala i kako sam losa majka (zar si sumnjao). Naravno, rjesenje je da se pasivno samoubijem.

Drago mi je da izlazis krajem godine ili najkasnije u februaru. Bit ce ti sigurno sokantno opet sve to upijati, ali hej, kao sto rekoh, sigurno si mudriji i znat ces cijeniti prave stvari. (namig) Ovo je dobra adresa, pisi i dalje tu – ja sam sada dva mjeseca sigurno tu u komadu. Ili izrezana. HUMOR! P.S. Sretan ti rodjendan! Nadam se da si ga lijepo proveo. Puno zagrljaja ti saljem. Lara

[ti-si-cilj-mog-lutanja]

Sreo sam je posle desetak godina,

zurila je vodeći malog dečaka za ruku, imao je oko dve godine.

Gotovo se ništa nije promenila, na njoj je bio crveni kaput, uvek je volela tu boju i znala je da je iznese, dostojanstveno.

Na njenim punim usnama naravno crveni karmin, kosa sjajna kao nekada, šatirana i plavkasta. Ali za razliku od poslednjeg puta kada sam je video, bila je nasmejana, sjajnih očiju, zaista je bila srećna.

Sin joj je bio potpuno plav, plavih očiju, imao je njen osmeh, baš tako sam nekada zamišljao našeg sina...

Prepoznala me je i zastala, iznenadjeno me je pogledala i sa osmehom rekla:

"Ne mogu da verujem"!

Nasmejao sam se i odgovorio:

"Ja mogu, znao sam da ćemo se jednog dana ponovo sresti"!

Oči su mi se caklile gledao sam je sa istim onim sjajem kao nekada, mogao sam da osetim to, odale su me oči.

Koliko je prošlo upitala je?

"Ja sam mislio da si ti ta koja pamti brojke i datume, 10 godina odgovorio sam".

"Davno sam prestala da pamtim naše datume, kako si?"

Ta rečenica je zabolela, ispred mene više nije stajala ona netaknuta devojčica koja me je bezuslovno volela iako sam bio kreten, možda ni sama nije znala zbog čega voli tolikog kretena, ali je ona bila jedina koja me je iskreno volela, a sve što sam ja umeo jeste da je iznova i iznova koristim i povredjujem, ne jer je nisam voleo, bio sam kukavica i dopustio da izgubim najveći ljubav svog života. Samo ona zna koliko me je volela, koliko me je čekala i opravdavala kada su joj prijatelji govorili da je nisam vredan.

A ja sam kreten otišao bez pozdrava, nakon što sam

joj na rodjendan obećao da ću doći da je još jednom zagrlim. Tada mi je ona okrenula ledja, od tog dana kada sam seo u avion i odleteo bez pozdrava, od tada je više nikada nisam ni čuo ni video... I pokušavao sam preko gomile zajedničkih prijatelja da je nadjem kada sam dolazio u Srbiju, ali nije vredelo, nije želela da me vidi.

"Hoćeš li mi odgovoriti, kako si?"

"Izvini, zamislio sam se, dobro sam, vratio sam se u Srbiju, nisam doneo Bog zna šta, bila si u pravu, deset godina više je sve što imam... Kako si ti, predpostavljam da je dečak tvoj sin, ima isti tvoj osmeh"?

"Jeste to je moj sin.Dobro sam, zaista sam srećna, živimo nedaleko odavde, krenuli smo u vrtić, nakon toga idem na posao, zaista žurim, drago mi je što sam te srela, zbogom..."

Hladno se okrenula i tek što je napravila par koraka, povikao sam:

"Čekaj, nisi mi rekla kako ti se sin zove?"

Uzviknula je moje ime, i užurbanim korakom nestala niz ulicu...

Dečak je nosio moje ime...

Bilo mi je drago što je srećna, ja nikada nisam umeo da je učinim takvom, nikada tako nije blistala, i nikada nije bila lepša, ko god da je taj muškarac, učinio je pravu stvar, usrećio je ženu koja to zaista zaslužije, onu koju sam ja pustio jer sam bio kukavica, nisam je cenio, ne dovoljno...

Sada je prava žena i prava majka, znao sam da će takva biti, hrabra, odlučna i dostojanstvena, dosledna pre svega sebe...

Nastavio sam niz ulicu, bila je jesen, ista onakva kao kada sam je ostavio, vetar je unosio hladnoću u kosti, sada sam ja bio sam, nikada se ovako nisam osećao, bio sam besan na sebe, besan jer sam pička, izgubio sam je zauvek...

via (ti-si-cilj-mog-lutanja)

[urbanidesnicar]

Neprilagođen

Probao sam se staviti u kožu prosječnog "komšije". Čisto da vidim kako svijet izgleda iz nebeske perspektive. Otvorim neki njihov portal i počnem čitati. Nakon par minuta se počnem valjati od smijeha. Što zbog jezika a što zbog laži. Ne samo da lažu druge, nego lažu i sami sebe. Pa imaš dojam da su centar svijeta, i da se svi otimaju za njihovu naklonost. Naročito fascinira njihov prijevod engleskog. Jebo ih Vuk. Skupa sa Stefanovićem i Karadžićem. "Đorđ Kluni ima švalerku!" ili "Đo Bajden se polomio na stepenicama!". Koje kerefeke, jadni im i ćale i matora i oba roditelja. Baj d vej, nije ni njima lako... 

Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi su onomad u duetu pjevali: "Jebo zemlju gdje naranča neće." Hvala Bogu pa u Hrvatskoj i Herceg Bosni raste ko luda. Poanta? Klima je izuzetno bitan faktor sreće. A psihopat Gates bi nam prašinom blokirao sunce, u ime nepostojećih "klimatskih promjena"!? Kažu da najsretniji narodi žive u Južnoj Americi. Gola sirotinja, ali su uvijek veseli. Pjevaju, igraju nogomet, sve ide polako i nema žurbe. Na drugoj strani imamo Skandinavske zemlje, sa izvrsnim životnim standardom. Ali su po potrošnji antidepresiva, među prvih 10 u svijetu. Zamisli da ti je većinu godine vanka snijeg i minus 20, a mrak pada u podne? Popizdio bi. Ako već nisam...

Imam prijatelja koji je prije rata otišao u Norvešku. Na početku je sve bilo idealno. Nu auta, nu kuće, nu plaće.... Vremenom je entuzijazam splasnuo. Pa je počeo svake godine dolaziti kod nas na more. Pitam ga kako ide? "Jebo te više snijeg!!", veli on. Momak bi se najradije vratio, ali prvo treba otplatiti sve kredite i probati dobiti njihovu mirovinu. Zaključak? Nekad je slađe popit pivu na zidiću iza trafike, nego šampanjac u luksuznom restoranu.

"I have a dream", govorio je M. L. King. I ja kume moj. Sanjam pusti otok u sred Pacifika. Okružen morskim čukenjem. Na koji mogu smjestiti sve komunjare, sotonjare i pedofile ovoga svijeta. Kako bi to lijepo bilo. Budu li nestašni, polit lož uljem i užgat. A, e.

Piše mi neki dan Stjepan Štimac (Projekt Velebit). Čovjek čiji izvrsni tekstovi tjeraju na razmišljanje. Jer zna, razumije i može. Ukazuje mi na neke stvari kojih sam i te kako svjestan. Primjer? Smatra da sam u nekim područjima otišao predaleko. Ekstremizam, rasizam, homofobija, nacizam.... Njegov pristup problemu je dosta drugačiji. "Polako se voze Božja kola, ali svugdje stignu", kaže dobri Stjepan. I apsolutno je u pravu. Hvala mu na konstruktivnoj i dobronamjernoj kritici.

Ali što ću ja? Osnovni problem je to, što stvarno tako mislim. I što mi je pun k. čekanja. Ovaj sustav me je napravio takvim. Jura Stublić je u stanci između 2 konjaka, mudro prozborio: "Ja sam.....NEPRILAGOĐEN!" Nekad mi je žao što pri ruci imam samo tipkovnicu. Volio bi za promjenu učiniti i nešto konkretno. Ali što, gdje, s kim, kako...?

Tzv. "politička korektnost" je drugo ime za CENZURU. I uopće me ne zanima. Postoje 3 skupine ljudi. 1. Oni što će podleći propagandi. 2. Oni kojih se to ne tiče i boli ih pimpek za sve. 3. Oni u kojima propaganda postiže kontraefekt. I probudi uspavani inat, srdžbu i bijes. A onda si spreman na sve.

Ja sam dogurao do ove zadnje skupine, i nema mi pomoći. Riječi nade i utjehe? Ne treba ni pokušavati. Jer ih više ne čujem. Kažu, moli se Bogu. Molim, i to svaki dan. Ali Bog nas je postavio na zemlju sa nekim ciljem. A ne da sjedimo prekriženih ruku i čekamo čudo. Treba se suprotstaviti zlu i ukazivati na nepravde u društvu. Barem ja to tako shvaćam.

Nemam se namjeru ni za što ispričavati. Ni govora. I stojim iza svake svoje riječi. Kome se ne sviđa, neka ne čita. Po komentarima vidim, da dosta ljudi razmišlja slično meni. Drago mi je da nisam sam. Sigurno da i unutrašnji neprijatelji ponekad provire, ali su totalno nebitni. Koliko se god trudio što jednostavnije pisati, za drugove je to preteško štivo. Oni još ni "Ježevu kučicu" nisu savladali...

Ne pokušavam se nikome dodvoravati. Ovo što piše u ovim mojim "zabilješkama" - to sam ja. Drugačije ne znam i ne ću. Sve drugo bi bila propaganda ili plagijat. I dobro znam gdje mi je mjesto. Među sitnom ribom. Nisam ja gospon Hodak, da se moja kolumna s nestrpljenjem očekuje ponedjeljkom u 8 ujutro. To je i meni odavno postao ritual, jer čovjek je jednostavno genijalac.

Dakle, ako ćemo suditi po današnjim mjerilima, mogu samo reći: "Kriv sam, časni sude." Ali... Da sam ove tekstove pisao između 1995 - 2000, ne bi mi nitko ni A rekao. Jer smo tada bili SLOBODNI! A o jednoj stvari ću uvijek pozitivno pisati. O NDH. Zašto? Jer sam u pravu. Nikada to ne tvrdim, ali ovaj put hoću. Jer se radi o nepobitnim činjenicama.

Tko je 10. na listi najvećih svjetskih zlikovaca? Mali Joža iz Kumrovca. Ima li Dr. Ante uopće na tome spisku? NE. Zašto onda uopće razgovaramo o ovoj temi? U pokojnoj Jugi je život izgubilo preko MILIJUN ljudi, mahom Hrvata. A nije bio rat. Svi su oni bili žrtve krvavog režima, ćopavog bravara. Ali "pobjednici" pišu povijest. Da je ishod rata bio drugačiji, danas bi 10.4. slavili kao državni praznik.

Međutim, što nam se događa? Petokraka ne samo da nije zabranjena, nego je u nekim krajevima (poput Rijeke) čak i poželjna. Trgovi i ulice nam još uvijek nose imena partizanskih zlikovaca, a jugo-debili nosaju štafetu i Titin rođendan slave!? Koja je ovo država? Ovih dana spominju neki Jasenovac. Je li pjevaju ili tuguju, pojma nemam. Pošto nisam upoznat sa činjenicom da se za vrijeme rata tamo išta zbilo, neću ni komentirati. Jugo-četnička posla...

Ali zato znam, da su tamo tisuće Hrvata brutalno smaknute. Iza rata. I bojim se da to nitko neće obilježiti. Jer bi ga crveni mediji razapeli. Dovoljno je napisati slovo U na fasadi zgrade, i eto ti "incidenta". Udarna vijest u svim dnevnicima i državnim glasilima. A Pupi u svom "biltenu" sve to detaljno evidentira, i kuka kako mu "preti istrebljenje". Kako smo uopće došli u ovakvu situaciju? Popuštanjem. Na početku smo im dali prst, a danas nam drže obje ruke. I to zavezane. Ali što ja imam pisat, kad je Thompson to davno objasnio: "Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam..."

Da skratim. Ovo je moje viđenje situacije:

HOMOFOBIJA: Nikad nisam volio pedere, ali ih nisam ni mrzio. Sve dok mi nisu počeli gologuzi "ponosno paradirati" pod prozorom. Medijsku propagandu ne smijem ni spomenuti, jer ne odgovaram za svoje postupke. Zaključak: Pederi su najnježniji ljubavnici na svijetu. Pogotovo ako obojica imaju hemoroide.

NACIZAM: Po "njihovim" procjenama, odgovoran je za smrt oko 12 milijuna ljudi. Dok je pod komunističkom čizmom stradalo preko 100 milijuna. Brojke govore sve. Međutim... Koliko smo odgledali filmova ili pročitali knjiga, o zvjerstvima: Staljina, Mao-a, Pol Pota, Tite...? Možda desetke. A o liku i djelu stanovitog Austrijskog slikara s brčićima? Stotine, ako ne i tisuće. Zaključak: U Adino doba je Njemačka privreda bila najjača na svijetu, u svim segmentima. Pogotovo u proizvodnji sapuna.

RASIZAM: Što sam ja Bogu skrivio, da se moram pravdati zbog svoje boje kože? I koje ja to "bjelačke privilegije" uživam? Slobodno mi ih sve uzmite (ako ih nađete?). Ovo što trenutno gledamo u SAD je rasizam najgore vrste. Ali od strane (većine) crnaca. I odnosi se na sve nas, a ne samo na Amerikance. Onaj policajac što je uhitio "uzoritog" Floyda, nije imao ni 1% šanse za pravedno suđenje. Jer je crna banda rekla da će zapaliti cijeli grad, ne bude li kriv po svim točkama optužnice. To se nekada zvalo LINČ! I sad bi mu ja trebao klečati u znak potpore? "Odjebi majmune i idi beri pamuk!" E ovo je bila rasistička rečenica. Priznajem. Zaključak: Rasizam je loš i vodi u kriminal. A kriminalom se uglavnom bave crnci.

Da konačno zaključimo i temu SAD. THE END! Padoše ljudi bez ispaljenog metka. Jer kad jednom pustiš da vladavinu prava zamijeni zakon ulice, gotovo je. To je put bez povratka, jer si im dao licencu za bezakonje. Na sceni je crveno-crna (Demokrati-Antifa-BLM) boljševička revolucija, financirana globalističkim sredstvima. Koja se širi poput kuge. Isključivo zahvaljujući KUKAVIČLUKU tamošnjih "patriota" i većine Republikanaca (RINO). Normalno da ima i svijetlih primjera. Ali premalo je sve to, za bilo kakve značajnije promjene.

Normalno da nisu svi crnci isti, jer i među njima ima dosta domoljuba i razboritih ljudi. Osobno mi je najdraža Candace Owens. Volio bih je jedan dan vidjeti kao prvu Američku Predsjednicu. I to crnu. Djevojka je izuzetno inteligentna, hrabra i elokventna, ali nažalost njen glas ne dopire tamo gdje bi trebao. Ako nekoga još uvijek zanima što se događa u SAD, toplo preporučam fenomenalnog Tucker Carlsona na FOX-u. Objektivan i zanimljiv, sa standardnom dozom sarkazma.

Ne živim u Zagrebu, pa nemam pravo glasa. Ali ako dozvolimo da mali Sorošev "rahitični spermatozoid s očalama" postane gradonačelnik, položili smo. Za sva vremena. A ispred imena RH, možemo slobodno dodati SOCIJALISTIČKA. Glavni sudac Visokog suda tvrdi da nije bilo Domovinskog, nego se radilo o građanskom ratu!? Odma protjerat u "građansku" BiH. Premijer nam je globalistički poslušnik, a Predsjednik kmer na granici živčanog sloma. I onda se mi ko biva nečemu nadamo? Sa ovakvim ljudima, mission impossible (mišn imposibl).

Inače, dobro je sve...

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[zvjezdana-the-writer]

Šesto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" 👇

Chapter 6.

,,Nešto si presretna danas.“ Sumnjivo je rekla Eva dok mi je kuhala čaj od kamilice. ,,Djeluješ zaljubljeno.“

Malo je reći da sam bila zaljubljena. Sjala sam od ljubavi. Srce mi je pumpalo kao navijeno, pogotovo zbog toga što sam na svom prozoru danas ugledala njegov list.

Ich werde heute auf dich warten.

Čekat ću danas na tebe. Pretpostavljam da je u pitanju kino. Nadam se da se neće dogoditi neki nesporazum pa ga opet ostavim na cjedilu.

Bila je nedjelja i trebala bih učiti, ali trenutno me više zanimalo što ću odijenuti na sebe. Imala sam raznoraznih suknji, majica na bretele, pa čak i haljina... ali sve u crnoj boji.

Naposljetku sam odabrala običnu crnu majicu kratkih rukava, crnu jaknicu, kariranu suknju, crne dokoljenke i balerinke. Ne baš onako kako bih se inače odijenula... ali ovo je posebna noć i ne mogu doći svakakva. Dok sam se posmatrala u zrcalu, ugledala sam Evu na vratima kako me iznenađeno gleda s bananom u ruci.

,,Što misliš?“ Upitala sam i okrenula se prema njoj.

,,Izgledaš poput djevojčice kojoj na gaćicama piše koji je danas dan.“ Prišla je mom ormaru i otvorila ga. ,,Sada ću ti ja pronaći pravu odjevnu kombinaciju. U međuvremenu možeš skinuti tu babsku odjeću sa sebe.“

Prije nego što sam se stigla usprotiviti, ona je već izvadila nešto iz ormara.

,,Neću to odijenuti.“ Rekla sam ljutito.

,,Barem isprobaj, babico.“

Osjećala sam se kao da me zmija stisnula oko bokova. Nosila sam otvorenu crnu majicu srednjih rukava, kariranu minicu, crne dokoljenke i crne čizme. I kao šlag na tortu mi je svezala kosu u rep.

,,Izgledam kao prostitutka.“

,,Izgledaš seksi.“ Rekla je i stisnula mi ramena. ,,Svaki dečko treba djevojku koja je loša samo za njega. Bit će očaran, vjeruj mi.“

,,Bit će nasmijan.“

,,Da, nasmijan jer će moći gledati film sa najseksi ribom u kinu. Svaki bi dečko bio sretan.“

Okrenula sam se, gledajući se u zrcalu. Minica mi se stalno diže. Plašim se da će vjetar zapuhnuti i onda svi vidjeti moje čipkaste gaćice.

,,Vjeruj mi, sve će dobro proći.“ Samouvjereno je osiguravala Eva. ,,Samo misli pozitivno.“

Nakon što me našminkala, rekla je: ,,Evo. Nisam te željela previše šminkati.“

Pogledala sam se u zrcalo i nisam vidjela mnogo razlike. Stavila mi je crni tuš na kapke i oblikovala lijepu i upadljivu crtu. Usne su mi bile namazane tamnocrvenim sjajilom.

,,Ewelina, u čemu je problem?“ Upitala je Eva, nakon što je vidjela da izgubljeno hodam po sobi.

,,Problem je u tome što ovo nisam ja, shvaćaš? Osjećam se užasno!“

,,Zar si mislila da ćeš se nekome svidjeti u onoj babskoj odjeći?“

,,Mislim da je ipak bitnije kakva sam iznutra. Izvana se svatko može uljepšati.“

Nasmiješila se, odmahnuvši glavom. ,,Imaš sreće što sam te ugledala prije nego si otišla. Samo sam ti htjela pomoći, ali ti i dalje radiš po svom, bez obzira koliko put ti netko govori da ne treba tako.“

Pred kinom je kao i svakog vikenda vladala gužva, ali ne kao petkom i subotom navečer. Ako hoćeš tim danima gledati film, moraš najmanje tjedan dana unaprijed kupiti ulaznicu. Pogledom sam tražila onoga zbog koga sam ovdje. Stajao je pred štandom za kokice s rukama u đžepovima svoje crne jakne, meni leđima okrenut. Prepoznala bih ga svugdje. Bilo je kao da su svi nevidljivi osim njega.

Uzdahnula sam i prišla mu, ali on se i dalje nije okrećao.

,,Hej.“ Rekla sam tiho. Htjela sam ponoviti jer sam mislila da me nije čuo, ali okrenuo se.

,,Hej.“ Rekao je i odmjerio me. ,,Ajmo unutra.“

To je prošlo brže nego što sam očekivala, pomislila sam i upitala ga koji je film odabrao.

,,Insidious. Istina, malo je strašno, ali preživjet ćemo nas dvoje to.“

Glupavo sam se smješkala i pravila se da mi je drago, ali horora imam već dovoljno i u realnom životu.

Kao što sam i očekivala, nas dvoje smo sjedili u prvom redu i gledali film u 3D formatu. Krasno. Oči će mi ispasti od uzbuđenja. Ali već nakon dvadesetak minuta sam morala napraviti pauzu.

,,Idem do toaleta.“ Šapnula sam mu i skinula 3D naočale.

,,Hoćeš li da ti kupim kakvih grickalica ili piće?“

,,Ne, hvala.“ Rekla sam i pojurila. Ljudi su već bili ljuti jer pokrivam platno svojim seksi izgledom. Neki su me čak pogodili kokicama.

Od smrada u toaletu sam osjetila mučninu, ali zadržavala sam se ovdje još neko vrijeme. Čula sam vriskove iz filma, pa čak i ubrzano disanje ljudi, ako me sluh ne vara. Izašla sam iz toaleta i provirila kroz vrata gdje se gledao film. Jana od silnih ljudi nisam mogla ni vidjeti, a film je postajao sve gori. Osjetila sam vibraciju u đžepu svoje suknje i izvadila mobitel. Imala sam poruku od Liama.

Gdje si?

O, Bože, nisam mu valjda rekla da danas vježbamo kod mene fiziku? Totalno sam zaboravila na to. A on me sigurno čeka.

U blizini, odgovorila sam.

Želiš li vježbati fiziku sa mnom?

Iskreno, nisam uopće htjela. A ni film mi se nije gledao. A najiskrenije, već sam se pomirila s činjenicom kako od Jana i mene ništa neće biti. Stoga, zašto se ovdje zamaram? Jedva da smo išta progovorili. I dalje ne znam nijednu sitnicu iz njegova života.

Stižem odmah, napisala sam i izašla iz kina.

Kada je Liam otišao, presvukla sam se u široku crnu majicu dugih rukava. Otvorila sam prozor i sjela na mali krov ispod njega. Voljela sam svoj krov. Uvijek bih predvečer sjedila ovdje. Uvijek sam odlazila na isto mjesto, čekajući da se nebo osjeća poput mene. Voljela sam gledati zvijezde. Iz nekog razloga su me asocirale na praznike.

Najiskrenije, ja sam prava kukavica. Već po drugi put sam ostavila Jana na cjedilu zbog nekih bezveznih instrukcija iz fizike. Sada je definitivno sve između nas gotovo. I dobro mi je tako. Ne mogu imati dečka kada nemam nijednog prijatelja. Bolje će mu biti bez mene. Ne želim ga više vrijeđati.

Začula sam kucanje na svom prozoru. Okrenula sam se i vidjela Jana. Lijeno mi se smiješio.

,,Kuc-kuc.“ Prošaptao je.

Uzdahnula sam i odvratila pogled. Što bih mu rekla? Osramotila sam se kao nikada dosada.

,,Smijem li ti se pridružiti?“

,,Tko je te uopće pustio u kuću?“ Upitala sam ljutito.

,,Tvoja sestra.“

Ah, naravno da je to bila Eva.

Sjeo je pored mene i neko me vrijeme zamišljeno promatrao.

,,Dakle?“ Upitao je kao da očekuje neku bajku od mene.

,,Dakle što?“

,,Zašto si otišla? Nije ti se svidio film? Nisam ti se svidio ja? Pričaj malo.“

,,Nije problem uopće u tebi, već u meni. Nisam osoba za vezu. Možeš imati mnogo bolju i ljepšu od mene.“

Osmjehnuo se. ,,Već sam ti rekao kako mi se ti sviđaš.“

,,Nisi. Rekao si kako ne možeš biti s nekim tko nije čudan poput tebe.“

,,A ti sebe smatraš normalnom?“

,,Smatram se potpuno nenormalnom.“

,,Zašto mi onda ne daš šansu da skupa budemo nenormalni?“

Pratila sam kako uvlači svoje ledene prste kroz moje i lagano mi stišće ruku. Skupila sam hrabrost i uzvratila stisak, dodirnuvši prstima njegovu ledenu kožu. Podignula sam pogled prema njemu. Nikada nije bio ljepši. Blijedo lice mu se savršeno primjećivalo u mračnoći, a tamne usne se razvukle u blag osmijeh.

,,Kako se osjećaš dok budem u tvojoj blizini?“ Prošaptao je vrelije.

,,Kao da sanjam.“ Rekla sam, promatrajući njegovo lijepo lice.

,,Zašto?“

,,Svaki provedeni trenutak s tobom je nestvaran i predivan. Nekako sve oko mene nestane, osim nas dvoje.“

Stisak oko moje ruke mu je popustio. Oslobodio ju je kako bi mi sklonio kosu s vrata. Kada su njegove hladne usne počele ljubiti moj vrat, osjećala sam kako mi nešto škaklji dušu. Njegova mekana kosa me škakljala, a uz to je neodoljivo mirisala, a srce mi se smirivalo kada su njegove ledene usne napustile moju kožu.

Kada se počeo odmicati, uzela sam ga za kosu i poljubila njegove usne.

Sutradan, poslije nastave, izašla sam iz škole i ugledala Jana kako me čeka na klupi.

Kada sam mu se približila, ustao je s klupe i osmjehnuo mi se. Mogla sam osjetiti njegov prekrasni miris i čuti njegovo disanje koje je usporilo. Otišli smo iza škole.

,,Kako si?“ Upitao je.

,,Dobro.“ Rekla sam, iako sam se osjećala užasno.

Osmjehnuo se i nagnuo usne na moj vrat. Mekane, ledene usne. Osjećala sam kako mi srce sve jače tuče.

,,Volim kada mi lažeš.“ Šapnuo je, dok mu je ledeni dah plesao po mojoj goloj koži.

,,Mogao bi me slobodno malo oraspoložiti.“

,,Više te volim namrgođenu. Tada me najviše pališ.“

Naše usne su se pronašle kao da mi ne upravljamo njima. Dodir njegovih usana mi je bio dovoljan da se osjećam živom i sretnom.

Toliko sam se zadubila u svoje misli da nisam ni primijetila kako nas Liam nervozno i pomalo ljutito gleda.

,,Ispričavam se. Nisam htio smetati.“ Rekao je Liam i brzo nas napustio.

Ostavila sam Jana i otišla za njim. Malo sam se nepristojno ponijela, ali to i dalje nije razlog da se Liam ovoliko uzruja. Toliko je brzo hodao da ga nisam mogla stignuti.

,,Liam, uspori.“ Opomenula sam ga, jer mi nije padalo napamet trčati za njim.

Usporio je, ali ništa nije rekao. Naše učenje se svelo na to da ja sjedim na krevetu s knjigom u ruci, a on na stolici ispred pisaćeg stola. Apsolutno nije obraćao pažnju na mene. Zaista me zanimalo zašto je bio tako ljut.

,,Mislim da bismo trebali učiti zajedno, a ne odvojeno.“ Rekla sam.

Zatvorio je knjigu i sarkastično rekao: ,,Mislim ipak da bih ja trebao otići.“

Nisam ni stignula ustati, ni bilo što drugo. Već je bio zbrisao.

Sada bi mi trebala Elspeth. Ona je uvijek bila spremna učiti sa mnom ili raditi zadaću sa mnom. Ali otišla je, kao što će otići i svi drugi. Svi će me jednog dana ostaviti.

[ultravioletna]

“Skoro da smo uspeli. Malo mi je falilo da te pozovem. Bio sam na ivici da te čekam ispred stana. Bio sam blizu toga da te dodirnem. Ali nismo uspeli. Nisam te pozvao. Nisam te sačekao. Nisam te dodirnuo. Od toga me je delilo svega par sekundi. Ali, šta ako bi moja požuda pokvarila tvoju sreću? Šta ako bi moj pogled pokvario sve što si ovih meseci gradila? Ili si to htela? Čekala? Mene? Ljubav u vidu mog imena pored tvog? Zakasnio sam? Ili me nikada nisi ni čekala? Mada sve i da jesi,ti si dobro znala da uvek kasnim.  Plačeš li dok čitas sve ovo? Da li nervozno lupkaš nogama i da li grickaš nokte? Ili kiptiš od besa? Uzimaš li telefon spremna da mi se najebeš svega po spisku ili mi se ne sećaš ni imena? Gledaš li u pod ili preturaš po starim porukama ne bi li našla neku u kojoj sam rekao da ništa ovako nikada ne bih uradio zbog devojke, da bi mi to natrljala na nos? Šta god uradila, u pravu si. Nisi ti samo devojka. Nisi, na posletku, ni žena. Nisi ni neko koga bih voleo a nisi ni neko od koga bih otišao... šta si, to i dalje ne znam. Da li mi se sada već smeješ? Da, sigurno, ako te dobro poznajem, nasmešila si se.  Jer ti je bilo dovoljno da vidiš da ne mogu da odem od tebe, balčo. Šta “šta”? Zašto tako nervozno posmatraš ova slova i pitaš se odakle mi obraza da te nazovem tako, pa čak i u pismu? Pa eto, to je nešto što bih, znala si to već, ja uradio. Imaš li nekog? Služim li ti i dalje kao inspiracija? Služim, služim.. nije da se hvalim ali stvarno me je teško zaboraviti. Dobro, ‘de. Ne prevrći očima odmah, nisam mislio ništa loše. Ili jesam? Uf, kako sam misteriozan. Je l me mrziš sad još više? Ili su ti se vratila sva osećanja koja su postojala? Gledaš li me tim prijateljskim očima kad mojoj drugarici pričaš o meni? Da, da, ne pravi se luda. Navikao sam da me ogovaraš. Ali makar biraj sagovornike. Ne budi toliko providna, čak i jedna vlas tvoje kose ima moj DNK po sebi. A dodirnula me nisi. Da li sam ti ja to dozvolio? Moj inat jeste. Možda i nisam više ljut na tebe. Ni razočaran. Ni besan. Možda ali samo možda mi je drago kad vidim da si u mom gradu. Možda i nekad bacim pogled na to gde si. U slučajnim prolaznicima. Pa te ne nađem. A onda saznam da si ti mene videla. I nisi prišla. Verovatno si se okrenula na drugu stranu. I već te čujem kako cvokoćeš zubima i govoriš “Nije istina!!” Ali šta je zapravo, istina? Jesmo li nas dvoje istina? Hoćeš li mi opet reći kako sam bacio u vodu 3 meseca? Ili ćeš mi na pismo odgovoriti samo da bi mi potvrdila da se nikad više nećeš javiti kao što si to učinila zadnji put kad si mi se javila? Kažem zadnji jer znam da će ih biti još. Nije to poslednji put. Veruj mi. Bićeš ti jednom toliko srećna, siguran sam da ćeš negde sa nekim alkoholom da proslavljaš svoj uspeh i u nekom trenutku ćeš me se setiti. Pa ćeš se zapitati što nisam tu? Poslaćeš mi poruku, dve, u kojim naglašavaš da makar jednom prestanem da budem vodolija!!!! I verovatno, usputno, saopštiš kako ne znam šta gubim. Ma, znam. Ne brini. Rekao sam ti da ja sa tobom želim da imam nešto posebno. Ali ti si nešto posebno samo kad nisi sa mnom. Jer kad si sa mnom, podetinjiš. Samo bi se svađala, igrala igrice.. Nisam ja odavno taj tip. Ko si ti, a ko sam ja? Ne znam da li ti je bolje bez mene. Verovatno jeste, uspešna si. Još uvek me nešto zanima, a plašim se da pitam.. Plašim se da ponesem toliki teret na plećima a u isto vreme i toliku radost u grudima.  Koliko li me ima u tvojoj knjizi? Na koliko stranica si me ispisala? Jesam li neki zlikovac ili sam neko ko ti je davao snagu? Jesi li me napljuvala ili si me izljubila rečima? Ne bih se usudio da saznam. Mislim da me ima. Ali na tome će ostati. Na mislima. Jer i kada bih zasigurno znao, ja ti to ne bih javio. Slobodno, kaži da sam debilčina dok čitaš ove poslednje redove. Šta ja tu mogu? Takav sam kakav sam a ti dobro znaš da bi me prihvatila svakakvog. Samo da sam tu.  A nisam. Jer nisi ni ti. I neću biti. Jer nećeš ni ti. I ako sutra negde u novinama pročitam da je neko digao grad u vazduh, znaću da si to bila ti. Nisi ti podnela ove reči. Opet sam te slomio. A to je jedino što moram da uradim da me ne bi zaboravila. Jer ne smeš. Verovatno nikad. I kad budem ponovo osetio da me zaboravljaš - pojaviću se. Lajkovaću tako neki komentar koji si mi posvetila tu i tamo između redova u po noći i eto, čas će ti se sve vratiti! Samo eto, moraš sa tim da se pomiriš i sve će ti biti lakše. Mene? Mene nikada nećeš zaboraviti. Srdačno,  onaj lik kome ćeš nadenuti milion pogrdnih nadimaka nakon što pročitaš ovo pismo.  Jebiga.” Pisalo je u pismu koje sam našla ispred vrata: Na otiraču. Obojenom u ljubičasto. Zašto je tvoj ponos jači od tvoje želje za mnom? Ko si? Šta si? I zašto misliš da mi je bolje bez tebe?

ultravioletna