#ne(zaborav)

[lifeinbooks]

Ja sam grlila za oboje.

Ja sam govorila za oboje.

Ja sam ljubila za oboje.

Ja sam za oboje voljela

Ja tebe, ti sebe.

[lilacerull0]

iritantan esej u tagovima jer me probudila stvaralačka misao...

[ti-i-ja-mozda-nekada]

PRVA BOL

Day 8: Kažu da ljubav ako ne boli, nije prava. Tu onda nešto ne štima. Boljelo je nakon noći o maloj, jer sam mislila u nekim trenucima da si to rekao čak da bi možda otišla jer postoji neko s kim bi htio i baš u tom periodu sam vidjela tvoje lajkove kod Dženite i onda sam to shvaćala kao nešto što si uzeo da bi možda lakše otišao od mene kao i ja od tebe. A već prije tih lajkova, bez obzira na tvoju šutnju, ja sam željela da pokušamo, razmišljala o tome i tu sam stala, misleći da nije obostrano, da je samo lijepo, da se čujemo, da pričamo, ali da ja nisam ona osoba s kojom baš zeliš ozbiljno, već samo osoba koja ti je prirasla srcu i postala ti draga i dio života.

[elvedinhasanagic]

Još jedna godina prolazi i ostaje iz nas. Mnogo je onog što bih htio zaboraviti, ali “neke slike nikad ne umiru”…

[sanjarx]

Nakon dugog perioda prebolio sam te. Prebolio sam te onoga momenta kada sam shvatio da ne dolaziš više i da si me ipak lagala da me nećeš zaboraviti.

Hvala ti od srca!

[bojesvemira]

Neka ne izmisle priče

Kad odem, neka ne izmisle priče.

Neka ne govore da sam bila slaba,

jer slabost nije preživjeti

toliko lomova u jednom tijelu.

Neka ne kažu da sam tražila pažnju,

jer moji krikovi nikad nisu bili glasni.

Bila sam tišina

koja vrišti iznutra.

Neka ne govore o nadi,

jer je nisam poznavala.

Njeni tragovi nisu ostajali na mom jastuku,

samo tuga, samo očaj,

i poneki strah da će jutro ipak svanuti.

Neka ne krive nikoga.

Niti mene, niti svijet,

jer niko nije znao

kako zaustaviti ono što me uništavalo.

Niko nije vidio zidove koje sam gradila

sama protiv sebe.

Neka kažu da su granice bile labirint,

da je svaki izlaz bio slijepa ulica,

i da sam, na kraju,

izabrala jedini put

koji nije vodio nigdje.

Ali neka ne zaborave:

voljela sam.

Iako je boljelo.

Sanjala sam,

iako su snovi bili slomljeni.

Živjela sam,

iako samo na rubu.

[mrasicc]

Ne mogu sebi priznati, da ne mogu voleti kao što sam voleo, da ne mogu zaboraviti prošlost.

[pisemdaklepostojis]

Kolumna o godišnjici

Treću godišnjicu veze dočekala sam u noćnoj smjeni, u bolnici. Sa momkom udaljenim 621 kilometar od mene. U to ime popila sam kafu na balkonu u 4:07 ujutro, gledajući svjetla grada uz cigaretu. U određenom periodu godine, zrak na balkonu bolnice bi me osvježio i razbudio. Sada je samo bio ugodan i nijemo je podržavao moju melankoliju. Bila je to mirna noćna smjena i veoma nemirna noć za mene.

***

-Odlučila sam kakvu policu sa lijepim šoljicama želim da imam u kuhinji!

-A da prvo sačekaš da kupimo kuću, imamo kuhinju, pa onda šoljice?

-Znaš mene, meni su te stvari mnogo bitnije...

-Znam. Pošalji mi da vidim.

***

Zašto nam u snovima dolaze stvari koje ne želimo ni u snu, a kamo li na javi? Zašto je podsvijest toliko komplicirana i poremećena? I trebaju li snovi uopste znaciti nesto? Uvijek potrazim znacenje snova, a kada pročitam vise verzija, odlučim koju cu prihvatiti, a koju ne. Bilo bi super i sa stvarima na javi, da postoji izbor sta ces prihvatiti da ti se desi, a šta ne. Da li bih prihvatila da sa 21. godinu radim o nečijoj glavi dok istovremeno sve o čemu razmišljam je kako cu proslaviti godišnjicu uživo, ne znam. Ali, obzirom da sumnjam da postoji neka druga verzija gdje kombinujem karijeru i ljubav, ne bih ni tražila drugo značenje.

***

Čestitala sam mu sat prije ponoći. Nekad sam bila osoba koja ne voli datume i obilježavanja. On je zaboravio. Ja sam rekla da mu je sve oprošteno. On je rekao da zna, jer ga volim. Ja sam se nasmijala, ali ne njemu već sebi. Jer sam ista ona koja je zaboravila njegov rođendan. I ko zna koliko toga ćemo još zaboraviti. Samo, ne želim da zaboravim ovaj osjećaj, nikad. Forever young, viralna TikTok pjesma. Eh, baš to. Ako mi je sada bitno samo da zna ga volim, da znam da me voli, vjerujem da mi nikad nista neće biti bitnije od toga.

[pustapoljanade]

"Drino vodo studena, pričaj šta si vidjela, kako si se mutila krvlju naših sinova."

Zaboraviti ne možemo, oprostiti nećemo zločine i genocid počinjen u Bosni i Hercegovini. Pamtimo!

[hodajuciputevimacudesa]

Zakopano duboko

Od svih

Ponajviše tebe

A posebno nas

Morala sam zaboraviti

U meni se rodio neki osjećaj

Koji nikada do tada

A Boga mi ni od tada

Nije bio suđen da se desi

Kao rosa na glatkim laticama cvijeća

Kao blijed mjesec što se vidi

Na vedrom

Svijetloplavom nebu

Tiha noć

Bez trunke sumnje

Da se nešto loše može dogoditi

Onaj lagani topli

Povjetarac

Pred kraj maja

Što miriše na ljeto

Poezija nastala slučajno

A neočekivano osvojila

Nekoliko skromnih srca

Takve emocije moraš da zaboraviš

Makar se još bezbroj puta

Podigle kao iz pepela

Moraš da ih zakopaš u sebi

Potisneš u najtmurnije površine

Do te mjere da ih se više ni ne sjećaš

Toliko da kada ih se

Neodređenim spletom okolnosti

Jednog kasnijeg dana sjetiš

Zapravo čitavim bićem iznenadiš

Da su ikad postojale

I da i sad postoje

Ali ti si ih tako dobro smetnuo s uma

Nikada iz duše

Međutim, mozak je čudo

On i sam zna

Šta treba da pretrpa novim mislima

Kako bi sačuvao svoje zdravlje

Znaš ti najbolje

Kako je to

Kad moraš da zaboraviš

Samo da ostaneš pri sebi

I zdravom razumu i pameti

[lifeinbooks]

Ja sam od kukavice pravila heroja, a na kraju priče je ta ista Ja bila jedina heroina; vodila sam bitke ogoljenog srca sa slomljenim mačem i jurila na tvoj gnjev bez štita svijesna da sam već sve unaprijed izgubila.

Ja sam krvarila po svakoj uspomeni i bila hrabra za oboje onda kada si uporno odustajao od nas, samu sam sebe previjala i tiješila dok je i zadnji gram radosti nestajao u prašini.

[tijanatasmaric11]

Sa suzama ljubavi i postovanja

Pisem ti ove reci u tvoju cast

Za tebe.

Kako prolazi godina za godinom i dalje postojis

Simbol snage i milosti

Tvoja mudrost kao izvor znanja koja nastavlja da osvetljava moj prostor, u pricama koje si s ljubavlju delio, riznica zivotnih pouka preneo si mudrost i vrlinu.

Usadjujuci mi bezvremenske blagoslove, tvoje prisustvo kao izvor utehe, nezna ruka na mojim ramenima, kada u tvom zagrljaju sam nalazila utehu i ljubav koja raste kako postajem starija.

Tvoje reci ohrabrenja i podrske, podstakle su moje snove i teznje, tvoja vera pokrenula je beskrajnu ispiraciju.

Dragi deda, sa suzama divljenja, drzim te u najvisoj struji, za nasledje koje si stvorio i uspomene koje zauvek svetle.

U snovima gde zaborav ne postoji i gde navratis kad najvise boli. Nedostajes💔

[malaaki]

u vremenu ovom teškom

Rekao je da se Njegovih blagodati prisjećamo,

a ti si najljepša Allahova blagodat koja mi je darovana

poćašćena sam što sam u tvoje plave oči gledala,

svaku njihovu dubinu preplivala,

a kad ja svoje oči zatvorim

tražim tišine najveće,

da što jače,

mogu tvoj glas da čujem

kao zlatnim nitima isprepleten, u mojoj duši budi nur smiraja.

Hvala Njemu Milostivom

što je meni takvo biće darovao,

što me je milovao,

sanjao,

čekao,

smirivao...

baš onako kako sam kao mala maštala.

neki ljudi zaborave u šta im je život proletio,

a sigurna sam da nisu doživjeli ni pola ovog poput našeg,

da jesu shvatili bi šta znači voljeti

i zašto je ta riječ toliko ozbiljna.

uspomena, ne mogu ih pobrojat

koliko bi ih tek moglo stati u čitav naš život?

toliko života sa tobom proživljenih,

pitam se koji mi je ovo sad? i kako sam baš u ovaj zalutala

[elvedinhasanagic]

Ne znam da li je ispravno kazati da nas je zaborav uzeo pod svoje… Razmišljam o ovome, dok grčevito se borim da ne preskočim neki broj u brojanju koraka, kroz prečice do onih mjesta “koja smo osvajali”. I uvijek je broj drugačiji. Vjerovatno zato što se sve u životu mijenja. Zaborav je čudovište iz ormara, koje proganja lijepa sjećanja noću, kad mrak ih pokušava oživjeti.

[prava-ja]

Ne vrijedi, nečije se oči nikad ne zaborave...

[bojesvemira]

Kada umrem, neka pričaju

Kada umrem, neka pričaju

o granicama koje nisu moji izbor bile,

o mostovima što gore sami od sebe,

dok ih pređem ili samo pogledam.

Neka pričaju o plimama tuge

i povlačenju radosti

kao što se more povlači pred oluju.

Neka kažu: “Borila se.”

Ali neka znaju, to nije bila borba,

to je bio rat bez pobjednika.

Neka spominju zidove bijele,

hladne sobe, oči doktora

koje su me gledale kao slučaj,

ne kao čovjeka.

Neka kažu: “Htjeli su je spasiti.”

Ali neka znaju,

ne možete spasiti nekoga

ko stalno pada u sebe.

Kada umrem, neka pričaju

da nije bila slabost što sam hodala po rubu,

već snaga što sam hodala uopšte.

Neka ne kažu “predala se”,

jer predaja dolazi nakon bitke,

a moja je trajala cijeli život.

I neka pričaju o granicama

koje su mi dali umjesto života,

o boli koja nije imala ime,

o ljubavi koju nisam znala primiti.

Neka pričaju o svemu tome,

ali neka znaju,

nisam bila samo poremecaj.

Neka pričaju o meni,

ali neka ne zaborave mene.