#kraljevic petar

[tumbashmoi]

stvarčina dakle, otkida... iako je u pitanju surovi demo, prisutna je bojazan da studijska rabota neće dostići ovaj enerdži!

kako god, sigurno će se ušvercat' na album, makar kao bonus track.

[crnagorakraljevina]

„Nikada! Mi smo dva svjeta i nećemo da imamo s njima nikakva posla. Moguća je jedino rastava. Da nas je koliko Hrvata, davno bi se mi pobunili i otrgli. Nas nema nego samo šačica, ali ćemo sve upotrijebiti da se otresemo ovih…

Prema riječima Kovačevića i Miljića i problemi crnogorskog društva često bi

bili tema časopisa „Nova Evropa“, časopis je često „direktno (stvarno) pokazivao stvarno stanje Crne Gore, između prošlosti i sadašnjosti, a indirektno inicirao svijest o obnovi crnogorskog kulturnog i političkog identiteta. U tome je ovaj časopis, kao nijedan drugi, imao veliku ulogu i značaj.

Iz pisama se vidi da je Plamenac pokušao opisati vlastito viđenje, kao neposrednog svjedoka, pitanja uzroka kapitulacije Crne Gore u siječnju 1916. godine, u zagrebačkom listu „Obzor“ početkom 1924. godine svojim pismima njegovom glavnom uredniku Milivoju Dežmanu. S obzirom da Dežman nije bio zainteresiran po tom pitanju, Plamenac se uz sugestiju bivšeg austrougarskog pukovnika Ivana Perčevića krajem 1925. godine obraća Milanu Ćurčinu, glavnom uredniku „Nove Evrope“. Ovdje je naišao na plodno tlo, jer je Ćurčin počeo pripremati poseban broj „Nove Evrope“ posvećen Crnoj Gori, pri čemu se kao tema nametalo tada aktualno pitanje uzroka crnogorske kapitulacije 1916. godine tijekom Prvog svjetskog rata. Iako u pismima Plamenac Ćurčinu ponavlja svoje, već u javnosti izrečene, stavove (pretežno u emigraciji) – ona ipak daju jače svjetlo na njegova politička razmišljanja u tom vremenu – dakako u okviru političkog habitusa zelenaškog pokreta (Crnogorska federalistička stranka) kojoj je Plamenac tada pripadao.  

Petar Plamenac je svoju političku i diplomatsku karijeru počeo u Knjaževini Crnoj Gori. Rođen 1872. u Boljevićima završio je poljoprivrednu školu u Montpellieru (Monpelje) u Francuskoj. Nakon toga upisuje Ėcole Nationale Vétėrinaire d’Alfort u Parizu, da bi se kasnije prebacio na Pravni fakultet u istom gradu, da bi ga u konačnici završio u Beču. Dvostrukom diplomom pravnika i veterinara Plamenac je bio jedan od prvih školovanih veterinara u Crnoj Gori. Po povratku u zemlju obavlja poslove činovnika u Ministarstvu unutrašnjih poslova, da bi od 1906. godine postao načelnik Odjela za narodno gospodarstvo. Taj odjel je pravno regulirao svu materiju iz oblasti gospodarstva, odnosno poljoprivrede i veterinarstva. Svojevrsni obrat u svojoj profesionalnoj karijeri Plamenac doživljava imenovanjem za konzula u Skadru.  

Tu dužnost obavlja od svibnja 1908. do prosinca 1909, pa zatim od kolovoza 1911. do ožujka 1912. godine. Dana 22. ožujka 1912. biva imenovan za otpravnika poslova Kraljevine Crne Gore u Carigradu. Plamenac prekida diplomatske odnose Crne Gore sa Turskim carstvom u Prvom balkanskom ratu 7. listopada 1912. godine, te zatim napušta Carigrad. Uskoro dolazi na jednu od najviših dužnosti u diplomaciji kada biva imenovan za ministra vanjskih poslova Crne Gore u vladi Janka Vukotića koju obavlja od april 1913. do 27. avgust 1915. godine. Nakon ostavke preuzima dužnost upravitelja Zetsko-brdske oblasti u Podgorici, a istovremeno postaje i predsjednik Crnogorske Narodne skupštine. Nakon kapitulacije Crne Gore napušta zemlju, da bi se u nju vratio tek 1924. godine. U vremenu emigracije Plamenac je jedna od utjecajnih ličnosti u borbi za crnogorska prava i povratak crnogorske samostalnosti. Nakon povratka u zemlju angažira se u redovima Crnogorske federalističke stranke. Ovdje, prema nekim podacima, pokušava djelovati na vanjskopolitičkom afirmiranju ideja crnogorskih federalista, posebno u pravcu Italije. Naime, prema zapisima kipara Ivana Meštrovića.

   Negdje početkom 1933. godine on je zajedno s glavnim urednikom časopisa „Nova Evropa“ Milanom Ćurčinom razgovarao s Plamencem u Zagrebu. Prema Meštroviću, Plamenac je nastupao vrlo strastveno i neprijateljski prema Beogradu i šestosije- čanjskom režimu, a na napomenu Meštrovića da će se stvari između Srbijanaca i Crnogoraca uravnotežiti, Plamenac je žestoko odgovorio: „Nikada! Mi smo dva svjeta i nećemo da imamo s njima nikakva posla. Moguća je jedino rastava. Da nas je koliko Hrvata, davno bi se mi pobunili i otrgli. Nas nema nego samo šačica, ali ćemo sve upotrijebiti da se otresemo ovih… Taj dan nije daleko, sve je pripravljeno. Aleksandrova Jugoslavija bit će uhvaćena u klješta i zdrobljena kao crvljiv orah“

Nakon toga Plamenac je rekao Meštroviću da je netom bio u Rimu (gdje je na talijanskom dvoru, po vlastitim riječima, persona grata) i da je nekoliko puta razgovarao s Mussolinijem koji ga je informirao da Italija želi da se Jugoslavija raskomada, pri čemu ga je Mussolini uputio i u Beč na razgovore s hrvatskim emigrantom, bivšim austro-ugarskim generalom, barunom Stjepanom Sarkotićem i drugim članovima „Hrvatskog komiteta“ koje je Plamenac i posjetio. Tijekom Drugog svjetskog rata Plamenac postaje izraziti pobornik obnavljanja crnogorske nezavisnosti, pa i pod talijanskim patronatom. Bio je članom Privremenog administrativnog odbora, a poslije njegovog ukidanja 18. svibnja 1941. članom Savjetodavnog vijeća Crnogoraca (Konsulta). Dana 5. srpnja podnosi ostavku zbog toga što su Plav i Gusinje pripojeni Albaniji, iako ostaje na političkoj liniji crnogorske nezavisnosti i surađuje s talijanskim okupatorom. U rujnu 1944. napušta Cetinje i bježi u Katunsku nahiju kako bi se sklonio od četnika. U završnim operacijama NOVJ za oslobođenje Cetinja, Plamenac biva zarobljen sa ostalim vodećim ljudima Crnogorske stranke. Zbog kolaboracije s okupatorom bio je osuđen na 10 godina zatvora, međutim izlazi iz njega već 1946. godine. Umro je 1954. godine i sahranjen u rodnom kraju. Prema nekim navodima u časopisu „Crnogorski anali“ (br. 1. 2013) izgleda da postoje još neobjavljeni memoari Petra Plamenca .

Članak „Uzroci crnogorske kapitulacije“ Plamenac je objavio u br. 10/11. 26. svibnja 1926. u časopisu „Nova Evropa“ koji je bio posvećen Crnoj Gori. Isti članak objavljen je nešto kasnije 14. avgusta 1926. i u „Crnogorskom glasniku“ koji je izlazio u Detroitu (SAD). Povodom toga Plamenčevog članka nastala je polemika s generalom Petrom Pešićem (u vrijeme Prvog svjetskog rata vrhovnim zapovjednikom crnogorske vojske imenovanim od strane Srbije) koga je Plamenac otvoreno optužio da krivotvori povijest, te da je u vrijeme rata bio u službi srbijanskih faktora moći (kralj Aleksandra i Nikola Pašić) koji su otvoreno radili na uništenju crnogorske državnosti. U svom pismu od 21. III. 1924. Plamenac piše: „Kad su Srbijanci spašeni bili, trebalo je, saglasno izdajničkom planu, omesti ostupanje crnogorske vojske. I tu stidnu ulogu g. Pešić je izveršio. Manevrisao je tako da je jedan dio crnogorske vojske bacio u ćorsokak, podgorički, a onaj drugi jači zadržavao u rupama rijeke Tare sve dok im neprijatelj nije presjekao ostupnicu i prinudio na kapitulaciju. Pešić je izdao bratsku i saveznu zemlju, bratsku i saveznu vojsku, koje su ga bile s povjerenjem, kao rođenog sina prigrlile, predpostavio niske političke i dinastičke interese časti srbijanskog oficira. Držim, da poslije ovog što iznijeh, svaka dalja polemika o ulozi Crne Gore u svjetskom ratu od ovog časa mora prestati.“ Osim toga Plamenac je produžio suradnju s „Novom Evropom“ i Ćurčinom po pitanju „afere Vojnović“ i sudskog procesa što ga je Lujo Vojnović (nekada osobni tajnik-sekretar kralja Nikole I. Petrovića-Njegoša) podigao protiv „Nove Evrope“ i bivšeg člana Jugoslavenskog odbora Hinka Hinkovića. Naime, Hinković je u jednom svom članku indirektno optužio Luju Vojnovića da je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio u službi Austrougarske, odnosno njen obavještajac koji je dostavljao austrijskim tajnim službama povjerljive podatke iz najviših političkih krugova Crne Gore. Hinkovićeve navode na sudu Plamenac je potkrijepio svojim člankom u „Novoj Evropi“ pod naslovom „Jedan zabludeli sin domovine prostranog jugoslavenstva“, ali i davanjem raznih dokumenata Ćurčinu i Hinkoviću u svrhu dokazivanja njihove obrane pred sudom, jer ih je Vojnović tužio za klevetu. Uglavnom, ova pisma predstavljaju svojevrstan uvod i prolegomenu u taj značajan Plamenčev članak koji je izašao u „Novoj Evropi“ 1926, ali i pozadinu Plamenčevog pomaganja Ćurčinu oko Vojnovićeve tužbe.

* * * 

1 1924, 21. ožujak [Beč] – Petar Plamenac Milanu Ćurčinu [Milivoju Dežmanu]14 NSK Zagreb, R7446b, pismo 1. Pismo. Pisaća mašina. Orginal. crnogorski jezik, latinica. Beč, dne 21. marta 1924.

Gospodine uredniče! U dopisu sa Cetinja od 9 marta o.g. „Prilike u Crnoj Gori“, objavljenom u „Obzoru“ br. 71. od 14. istog mjeseca povodom groznog umorstva crnogorskog komandira Šćepana Mijuškovića i braće mu, Vaš dopisnik između ostalog kaže doslovno ovo: „Ovih dana prilikom proračunske debate, narodni poslanik federalističke grupe Crnogorac Mihailo Ivanović dotakao se je i to veoma površno svih pitanja koja interesuju sudbinu Crne Gore, što je dalo povoda i demokratima i radikalima, da podgriju stare i otrcane klevete i neistine, kako o kapitulaciji Crne Gore, tako i o narodnom raspoloženju i ujedinjenju“….

Idealno pošteni Ivanović ne zaslužuje ovaj prijekor. Udaljen od politike, udaljen od kralja, zatvaran na osnovu lažnih optuž- bi on ne može znati ni uzroke, ni razvoj crnogorske katastrofe u decembru 1915. i januaru 1916. god. Niti pak ukoliko su na ovu mogli uticati, odnošaji Crne Gore i Srbije iz vremena svjetskog rata. Nije ih znao, kao što sam imao priliku uvjeriti se, ni njegov drug u Skupštini, danas na žalost pokojni Risto Popović, koji je stajao bliže politici i bliže Kralju Crne Gore. Uzroke crnogorske tragedije u njihovoj cjelini znali su samo četiri Crnogorca i to: pokojni Kralj Nikola, bivši crnogorski ministar g. L. Mijušković, bivši kraljev ministar g. Andrija Radović i ja. Nj. V. Kralj Crne Gore rukovođen srpskim i srodničkim osjećajima nije ih iznio na javnost. – G. L. Mijušković iz čisto ličnih razloga koji bi ga doveli bili u nezgodan položaj, nije se mogao s njima poslužiti u odbranu svoje domovine i svoga vladara. Kraljev ministar g A. Radović htio je da ih objavi i to odmah pod njegovom dolasku na vladu, da – kako govoraše – „zabije špicu u nos srbijanskim svinjama“, ali odmah zatim promjeni pravca njegove politike slijedila je njegova namjera, da dokaze izvuče iz kraljeve arhive i da ih uništi. Ja ih iznio nijesam s toga što sam dao bio riječ kralju Nikoli da se s izvjesnima od njih poslužiti neću bez njegove dozvole. Ove uzroke crnogorske katastrofe u roku od pola sata i slijepac može vidjeti u prepisci, pisatoj ili potpisatoj rukom današnjeg ministra vojnog kraljevine Srbije g. generala P. Pešića, upućenoj krajem decembra 1915. i početkom januara 1916. god. crnogorskom kralju Nikoli Izdaja postoji. Crna Gora i njena vojska izdate su na najsramotniji način, koji pamti historija. Ovo je neosporno. Izdaju je izvršio sopstveni šef štaba crnogorske vojske i od avgusta 1915. do 3. januara 1916. god. Vrhovni njen komadant, general štabni srbijanski pukovnik g.serdar Petar Pešić. Ovo je nepobitno. Pešić je radio na izdaji crnogorske vojske po đavolski sklopljenom planu, koga je izvodio čitavo pola godine. Evo za to u kratko glavniji dokazi: Pešić je kao šef štaba crnogorske vojske i u stvari njen vrhovni komandant, prinudio kralja Nikolu 29. decembra 1915. god. da se od neprijatelja traži primirje i da će on, Pešić snositi za posljedice tog akta lično cjelokupnu odgovornost. Pešić se 29. decembra nije htio poslužiti rezervom najboljih junaka na Balkanu, Kuča i Bratonožića, koji su Lovćenu došli u pomoć, već je naredio opće odstupanje ne obazirući se na to, što je mučki komadant brigade uvjeravao, da će prije mraka očistit Lovćen od neprijatelja; on je (Pešić), pošto je u nekoliko maha 30. decembra dockan u noći govorio na telefonu sa Skadrom, gdje je još bila sva srbijanska vrhovna komanda i srbijanska vlada, 31. decembra u 4 sata u jutro neistinitim predstavljanjem vojničke situacije izvršio moralni prepad na kralja Nikolu, osamdesetgodišnjeg starca i to kad ovaj nije imao uza sebe nijednog odgovornog savjetnika i tako mu iznudio traženje mira Austriji; on je (Pešić) 2. januara 1916. god. u namjeri da totalno moralno ubije sopstvenog đeda svoga gospodara, pismeno predložio kralju Nikoli da Lovćen za navijek ustupi Austriji; on se (Pešić) u svojstvu šefa štaba i komadanta crnogorske vojske služio ovom isključivo da omogući bjegstvo iz Srbije srbijanskom kralju, njegovom sinu, njegovoj vladi, njegovoj komandi i malom dijelu njegove vojske, koju moradoše Crnogorci često puta čak oružanom silom sprečavati da se neprijatelju ne predaje. U ovu svrhu on je degarnirao crnogorske frontove i šiljao crnogorsku vojsku u Bosnu, Sandžak, pa čak i Srbiju. 

Kad su Srbijanci spašeni bili, trebalo je, saglasno izdajničkom planu, omesti ostupanje crnogorske vojske. I tu stidnu ulogu g. Pešić je izveršio. Manevrisao je tako, da je jedan dio crnogorske vojske bacio u ćorsokak, podgorički, a onaj drugi jači zadržavao u rupama rijeke Tare sve dok im neprijatelj nije presjekao ostupnicu i prinudio na kapitulaciju.

Pešić je izdao bratsku i saveznu zemlju, bratsku i saveznu vojsku, koje su ga bile s povjerenjem, kao rođenog sina prigrlile, predpostavio niske političke i dinastičke interese časti srbijanskog oficira. Držim, da poslije ovog što iznijeh, svaka dalja polemika o ulozi Crne Gore u svjetskom ratu od ovog časa mora prestati. Pitanje ovo od danas pitanje, koje se samo mora i može za navijek raspraviti pred jednom komisijom sastavljenom iz časnih sudija i vojničkih stručnjaka između mene, ministara spoljnih poslova Crne Gore iz doba svjetskog rata i šefa štaba crnogorske vojske iz istog doba, generalštabnog srbijanskog pukovnika, a danas generala i ministra vojnog kraljevstva Srbije g. Petra Pešića. Ne odazove li se g Petar Pešić mom pozivu, moja tvrdnja postaje istorijska istina, a sve ono što se do danas tvrdilo o ulozi Crne Gore u svjetskom ratu laž je i kleveta s računom proturana od vlade g. Nikole Pašića.

Na osnovu originalnih dokumenata pisatih ili potpisatih rukom g. Petra Pešića dokazaću njegovo izdajstvo. Ako ima u Srbiji i najmanje poštenja u politici, poštenja u štampi, poštenja u oficirskom družtvu g. Pešić i g. Pašić će biti prinuđeni, da se odazovu mom pozivu. Spomenuh i g. Pašića s toga što mi g. Pešić stavlja na znanje, da je radio po naredbi g. Nikole Pašića, ali neće da prosoči onog u čiju je korist i sa čijim znanjem i odobrenjem izdao crnogorsku vojsku, niti da ustane, kad grlati Pašićevi radikali i demokrate u Skupštini kaljaju Crnu Goru, crnogorsku vojsku i, bez straha da se ne zamjere en haut lieu brljaju već u pepeo pretvorenog crnogorskog kralja i da kaže: „ja sam po naredbi ljudi bez duše i srca izvršio grijeh koji se pripisuje najotmjenijem dijelu našeg naroda, koji spase čast, u momentu kad teško bješe posrnula, kao i našeg ljubljenog kralja, njegovu vladu i njegovu vojsku mađarskih i bugarskih logora.“ 

Za iznošenje pred istorijom cjelokupne istine stojim na raspoloženje nekadanjem šefu štaba crnogorske vojske, generalštabnom oficiru, današnjem ministru vojnom kralja Srbije g. generalu Petru Pešiću. Biću spreman na renedez-vous. Petar Plamenac Bivši ministar spoljnih poslova Crne Gore.

[tumbashmoi]

Listen/purchase: Psihodrama Alteregović: izlazak iz kože by KPt’

[tumbashmoi]

taj plejer nešto ne funkc, provajte na audio mare:

album ambijentala, pregled zimskog dijela ▶

(dobro ako i upali tu)