#emanuel mancho srpak

[krvarimstihove]

Ponekad znaš točno što trebaš a ponekad te dani  na velikom debelom kalendaru potpuno promaše ljudi te unište bez da te dotaknu i zaborav se skriva pred novim valom sjećanja i zaborav se plaši čovjeka kakav jesi noge se odrežu a ruke se još negdje bore u pokušaju da sa tebe obrišu sve osim saznanja o onome što doista trebaš

 - E.S. (krvarim stihove)

[krvarimstihove]

Šutnja

Noć je svoje halje bacila i zamirisala na vaniliju a lampa od himalajske soli bila je spremna ugasiti svoj plam. Zamirisala je ona i osjetiti se dala, topla poput prvog gutljaja kuhanog crnog vina, što se probija kroz pothlađene zidove grla stisnutog od treme pred pjevanje. Sjela je, sva tako svoja, pred mene i nastavila sa šutnjom. Mislila je da mi smeta ta tišina jer je dobro znala da ih ponekad ne podnosim, naročito ne njene. Ali da ga jebeš, mogu reći da sam uživao, i to toliko da se idućih nekoliko dana nisam usudio pričati mnogo. Mudro me ponekad srce prevari; takvi komadići trenutaka ostanu urezani u prsima pa se ponekad tek za nekoliko stupnjeva zakrenu da me pecnu, kada mi ne treba da se sjetim i kada mi ne treba takvih peckanja. Usprkos tome - prihvaćam. Prihvaćam bez straha sve što njenom šutnjom počinje. Te večeri nisam znao razliku između vlastite ludosti i njihove. Nisam znao ludim li ja ili su se oni za krivim stolom najeli pa im se nešto okrenulo u nutrini da ne razaznaju ljubav od korištenja iz potrebe. Odgovor ne znam ni danas. Ne znam, uostalom, ni kako da sa sebe obrišem tuđi grijeh. Nema te tkanine koja bi mi ljubila rane. Ni vjetra koji mi ne bi otkinuo komadiće vezivnog tkiva i kože pod kojom čuvam masti, vode i nju. Nema te kiše koja me razjarila ne bi i pomokrila u dogovoru sa gradskim smogom a oni se čude što sam gorak poput jeftine ranojutarnje kave na prazan želudac. Prešutim i pretrpim i glavu pritišćem u nebo tražeći odgovore kao komadiće stakla ispod kreveta, da slučajno kasnije koji ne nagazim, a noć se taman vanilijom opila i ljubila njene izražajne oči. Bože, da mi je toga, kad bih to barem bio ja. A možda sam i mogao. Možda je pomislila da se udaljavam jer joj nisam dao do znanja koliko uživam u svakom njenom pokretu - bez obzira na muk. Bez obzira na mrak. Bez obzira na naše sitne prepirke. Bez obzira na korake što je vode dalje od mene a nikada je ne odvedu jer to samo ponosi igraju protiv naših ljudskosti a ljudskost se nikada ne predaje. Možda sam i mogao, da je bilo manje vremena. Možda bih požurio i ne bih trošio večer šuteći. Vanilija noćas ne miriše. Samo izdahne samoću u mene a ja je prihvaćam. Prihvaćam bez prigovora jer čak i samoća ponekad - vjerovali ne biste - njenom šutnjom počinje. 

 - E.S.

[krvarimstihove]

Dragi svi! Dok 2020. mnogi pamte po raznim neuobičajenim izazovima, ja ću je pamtiti po godini kada sam prvi puta u životu objavio vlastito djelo. U ruci držim svoje prvo literarno dijete, knjigu "Sanjivi portreti" koja je rezultat dugogodišnjeg rada, ustrajnosti, neprospavanih noći i mnogih kreativnih pothvata. Presretan sam što imam priliku podijeliti dio svog unutarnjeg svijeta sa ovim vanjskim te ljudima koji su spremni udahnuti dašak moje poezije, mojih misli. Ovim putem želio bih zahvaliti svima koji su doprinijeli realizaciji te koji su, zajedno uz mene, koračali ka ovom trenutku. Predivan je osjećaj nakon dugih godina držati vlastitu knjigu u rukama. Ukoliko netko želi kupiti primjerak, molim da me kontaktirate na tumblru.

. Hvala na (budućem) čitanju, radujem se neizmjerno! :)

[krvarimstihove]

Ukrali su moje kistove

Slijepio sam obrve

Prsne dlake

I desetak vlati kose zajedno

Oslikavajući

Pomalo čemerni suton

- Emanuel Srpak

[krvarimstihove]

Da ti ljubim kožu

Da šetamo

Da te umotam u tri deke

Vodim u kino

I jedino što gledamo jest dubina naših očiju.

Da fotografiramo estetiku malih stvari koje živimo

I hranimo se u okviru usana

Toplim jezicima.

Da osmislimo jezik koji nitko ne razumije

I da nas gledaju rukama

Pokazujući prstima kako oni žele slična životna sladila sa nekime, jednom.

Da starimo poput kvalitetnog vina

I gorimo poput apokalipse nad krovovima

Još uvijek ne razarajući ništa osim tuge.

Da brinemo i osjećamo i smijemo se u nedogled

Mekih i usanjanih obraza od protekle noći.

- Emanuel Mancho Srpak (krvarim stihove)

[krvarimstihove]

I da dio moje duše

Otkineš kao koru kruha

Pokupio bih

I nahranio gladnog

- Emanuel Mancho Srpak (krvarim stihove)

[krvarimstihove]

Strasti utišane ljudskim glupostima. Naravno da boli i, vjeruj mi, potrebna je snaga za osmijeh. Borba ne prestaje ni pod osunčanim nebom.

[krvarimstihove]

Tko ne zna čitati - neka me ne čita.

Siguran sam u celofanu

Vlastitih stihova

[krvarimstihove]

02.10.2019.

Jedna od najhrabrijih stvari koje čovjek može ostvariti jest, u trenutku ostavljanja, ne izgubiti sebe. Nakon nekoliko pokušaja, akcije su se kristalizirale u slike jednog, fizički nepostojećeg, albuma sa slikama. I tu mi je jasno koliko sam jednostavan. I tu sam svjestan povremenih vlastitih komplikacija… i znam čime su izazvane moje strastvene zvjerke za koje sam smatrao da ih nosim u kosi noseći ih duboko u vlastitoj stanici. Ne tražim vjerovanje pa ni trunku suosjećanja jer sam tražio i previše dobrote. No, jedno tvrdim. Kada ne znaš kome vjerovati, u čijem usudu se buditi – vjeruj u dobro.

Ne tražim mnogo. Nikakve plodne zemlje, brda od novčanica, limene automobile. Ne tražim gotovo ništa, osim nekoliko jednobojnih majica, pogleda punih pejzaža, prirodnih emocija i osnovnih alata komunikacije koje sam stvorio u sebi. Jer, koliko god šutljiv bio u gomilama, kad mogu, volim popričati onako staromodno, jedan na jedan. Ne tražim mnogo i ne podnosim materijalističke standarde koji se postavljaju već nad običnom šalicom kave. Ne pričam vješto o poslovnim situacijama, naslovnicama preskupih magazina ni o politici ali kunem se da znam koji album i koja pjesma i zašto i kojim riječima je netko jednom zavolio nekoga samo kroz snagu izražavanja slovima. Kada dođe trenutak, zaigram se rečenicama i slažem riječ po riječ, poput četverogodišnjeg djeteta, sve dok ne sagradim nebo metafora i dok se, zajedno sa nekime, ne okupam u istom. Samo kroz moć pogleda i osjetila. Ne tražim mnogo. Samo volim osjetiti i povremeno ne spavam noćima jer, hej! Noći su ovdje toliko spokojne da fizički ni ne osjećam. Na kraju krajeva, ne tražim mnogo. Jer ne tražim. Pronašao sam sve što sam morao i svaku sam olupinu na putu zaogrnuo u osobnost. Masu. Lekciju. I kad me kiša promrzla, od nje sam satkao pjesmu. Kad me sunce opeklo, smijao sam se široko. Razni vjetrovi nastanjeni u meni htjeli su me odnijeti pa sam i sam poželio da me odnesu i našao se, još uvijek, na istima nogama. Ogrnut istim vjerovanjima. Ne tražim mnogo, osim istine. I ne tražim više, već stvaram.

Jednom kad uši začuju glazbu, kad se tijelo prepusti valu, tu će me pronaći pod drugim imenom. Neće me voljeti, neće me mrziti. Ne zbog odlaska, nikada ni neću otići… Samo će shvatiti da nikada ni nisam bio ovdje. Da nismo ovdje. Da sve ove situacije nisu nimalo stvarne, osim kada dopru do šarene kutijice koja kucka našim bilom. Tko će uopće znati tko sam? Možda samo jedna, sićušna osoba kojoj ću se pokloniti. Sićušna, pitate? Da. Znate, nisam ni ja nešto pretjerano visok momak pa ne bi bilo u redu da se ne može otisnuti u mene u trenutku slabosti.

Jedna od najhrabrijih stvari koje čovjek može ostvariti? U novoj zori, nakon svih krugova paklenih odlazaka – U smirujućem ritmu ponovo oživjeti ljubav pa zaplesati čak i kada glazba utekne. Jer se priboji. Zapamti, ponekad i glazbu zaboraviš ali vječno pamtiš pokrete i poglede.

- Emanuel Srpak Mancho (krvarim stihove)

[krvarimstihove]

Iskorišten

Piše mi na leđima

Dok pokušavam pobjeći

Od kofeinske boli

Zbog koje mi srce poskakuje u ludosti

Zbog koje se tijelo ljušti

Zbog boli...

U bolesti.

[krvarimstihove]

Pecati zvijezde u nečijim očima. My kind of sport.

[krvarimstihove]

03.10.2019.

Priča se da je svijet jednom vidio toliko ljepote da je i sam evoluirao u nešto fizičko, što je za sobom povuklo osjetilno i materijalno. Upravo zato ljudi sreću pripisuju malim materijalnim stvarima, dodirima, činidbama, zagrljajima, toplini i osobama. Kao jedan od takvih staromodnih, emocionalnih praščića moram reći da je najljepši zalogaj upravo nalet emocije. Sirove, iskrene, nimalo kompleksne, pozitivno nabijene, hranjive i uistinu dobro orijentirane emocije. Kao takav često nišanim osmjehom na ljude, pojave, događaje i raznolike situacije. Priča se nešto o tome kako smo svi mi, zapravo, puno više od stvari kojima se okružujemo, odjeće koje nosimo i riječi koje izgovaramo unedogled. Lopta emocija koju život udara svojim nogama pa se tako svatko nađe na nekoj svojoj strani. Takve strane ne valja pripisivati imenicama jer one samo jesu. Dalje od četiri strane svijeta, van svakog okvira, nalaze se putevi nevidljivi ljudskom oku i ruke koje nas podignu pa nas spuste. Pa nas dignu opet i cijeli taj zabavni park djeluje veoma ozbiljno i sva ta igra pridobiva obilježja karnevala. Zato mnogi koriste maske ne znajući tko su a bojeći se da su nešto pogrešno. Ova farsa mnogima unosi nelagodu u kosti a oni drugi već je i sami prizivaju. Čemu strah? Čemu zlo? Pa čemu sve? Osmjehni se duboko u oblak, uroni ruke u vjetar… Onemogući sebi da gledaš kroz samo jedan par očiju i gledaj cijelim bićem. Vjeruj mi, vidjeti ćeš mnogo više. Ljepotu svega i smisao ničega. Vlastite pluseve i minuse i već nisi toliko loš matematičar kao što si bio u srednjoj. Jednom, kada se sve zbroji, saznaješ da se nikada ni nije oduzelo. Jer smo ljudi. Krv. Meso. Duša. Svijest. A takvi nisu rođeni da oduzimaju, o ne. Takvi tijekom cjelokupnog života samo zbrajaju i nadodaju. Manje pričaju, više čine. Priča se o svijetu dok se on i dalje okreće. Bilo u smiješku omiljene osobe, bilo u planetu, bilo u zraku, zvuku violine, glasu čovječjem ili u dvorištima udomljenih osjećaja. Kucka, pulsira, poskoči i opet nadolazi. Nikada ne legne, ne posustaje. I ovdje je. Ljepota u svijetu, koji god svijet to bio.

- Emanuel Mancho Srpak (krvarim stihove)

[krvarimstihove]

I što mi osta u zlobnoj noći?

Što ostade u bistrom danu?

Osim vremena i čemera

Što ljubomorno sipaju

Zrnca soli na ovu ranu

Bog ima svoje grijehe

Koje šalje u naručje ljudi

Da žderu nas od samog rođenja

Pa čovjek već izjeden biva

U trenu kad se probudi

Koliko je lakše samo leći

U postelju toplu, grobak od nebrige

Doista je divno korak od smrti

Dopustiti istoj da

U stopu nas stigne

Svi umrli jesmo al samo neki

Sa više iskri u vatri života

Priliku imaju spoznati dobro

Voljeti mirno i jednako steći

I sklonit se dalje od zla i prostota

I što mi osta u turobnoj noći?

Osim uspavane ljubavi jedne?

Recite, molim vas, kako da utišam

Sve što je bilo i biti neće

Plamteću dušu i sve svoje čežnje?

- krvarim stihove

[krvarimstihove]

Riječima i rukama

Gradim nam dom

I vriskom param kilometre

Što nas dijele

Još jedne u nizu od ludih noći.

- krvarim stihove (Emanuel Mancho Srpak)

[krvarimstihove]

Oslobodi se bilo kakvih očekivanja. Život ne može šivati strasti. Voli se i možda će te netko zavoljeti. Ukoliko neće, ne ostaj u čudu.

Čovječnost možda godinama nije nastanjivala svijet a svaka slika od nečega blijedi. Otarasi se bilo kakvih očekivanja i kada se usneš, ušutkaj se. O, luđače skromni, zaljubljeni momče.

- Emanuel Srpak (krvarim stihove)

[krvarimstihove]

Vidio sam ljude i ljudi su me kleli.

Vidio sam ljude i ljudi su me pleli.

Ispod tuđih kamenitih usana

Dovoljno zaluđen

Da poživim za dodir.

Sasvim dovoljno krhak svijet

Svoje krhkosti na mene ovješava.

I odljubim. I obgrlim.

Ne očekujuć ništa riječi izmolim

Što pljušte van mene poput ljetnih nesuglasica u mirno, sunčano podne.

Pljušti van mene i dio po dio raznosi.

Putujem, tako nošen vjetrom a nečime zaustavljen.

Nerijetko čak ni iz čega naučim.

Riječi kroz vrijeme odpršte pa tišinom prijete.

Razbijem zrak rukama od prašine.

Slijedi veliki povratak: mojih riječi - u mene.

Svijet je pun suvenira ljepote.

Umjesto uspomena pripisujem živote...

Vidio sam ljude i ljudi su me pleli.

Zavoljeh ljude a isti su me kleli.

Napuštali a nisu htjeli.

Na koži tuđoj vlastite borbe vodili

I na vlastitom putu - sebe oteli!

Ljudi su me htjeli. Pa me nisu htjeli.

Birali su ljudi sve što nisu smjeli.

Poneki preživjeli.

Još uvijek, ponekad, zagrmi u meni.

U čast nježnosti, muškarcu i ženi.

Al smijem se i sunce dajem

Dok nebo se, od večeri, rumeni.

- Emanuel Mancho Srpak (krvarim stihove)