#atomska bomba

[pleatonitum]

Svijet je globalno selo bez mira

Na današnji dan prije 79 godina, s ciljem okončanja rata i japanskog otpora, Amerikanci su bacili atomsku bombu na Hiroshimu. Poginulo odmah 80 000 ljudi, a od posljedica još oko 100 000 ljudi. Tri dana kasnije, druga bomba je bačena na Nagasaki sa sličnim posljedicama. Danas, osim Amerike, nuklearno oružje imaju Rusija, Kina, Indija, Sjeverna Koreja, Pakistan, Velika Britanija, Francuska,…

[lifeinbooks]

Nedjelja je prazan mobitel. Od poruka,poziva.Tu.Ispod jastuka, pojačan na najjače. Ona je mješavina sretnih i tužnih uspomena, zbog kojih iz minute u minutu mijenjaš raspoloženje.

Nedjeljom ne gasiš YouTube kucajući naslove pjesama čije priču znaju osim tebe, samo tvoji zidovi.

Nedjelja je dan kada jedeš Nutellu na kašiku. Ustaneš kasno, opereš zube i opet se vratiš u krevet.

Nedjelja je upaljen TV-e. Smanjen do kraja. Tupo gledanje fotografija u kojima vidiš svoj osmijeh. Od uha do uha. Zbog ostvarene želje ili zacrtanog cilja.

Nedjelja je neuredni ormar. Atomska bomba neodlučnosti pospremiti taj ormar nakon prvog ili drugog nedjeljenog ustajanja.

Nedjelja je dan stvoren za ljubav. Kada tvoj Facebook prepun bijelih vjenčanica i leptir mašni, sa svadbi prijatelja tvojih prijatelja. To je dan neispričanih ljubavi. Otkrivenih u objavama onih tekstualnih fotografija na Instagramu.

Jedini dan kad nije grijeh priznati neko nedostajanje. Jedini dan kad nije grijeh prokleti kilometre i derati se ispod jorgana.

Nedjeljom se sjećaš.

Nedjeljom sanjaš.

Nedjeljom putuješ kroz vrijeme.

I nedjeljom voliš.

[pustapoljanade]

"Postoje odlasci koji čupaju centralni nervni sistem iz čovjekovog tijela onako kako bijesna ruka čupa kablove pokvarenog telefona iz zida. Postoje odlasci koji su sami po sebi svjetski rat i atomska bomba, koji su ubistvo i rađanje u istome času. Ovo je jedan od tih odlazaka."

- Adis Ahmethodžić

[zoranphoto]

GROZOMORNE VIJESTI IZ RUSIJE! Preostalo je sve manje koraka, ministar poručuje: ‘Prijeti nam nuklearni sudar između Rusije i Zapada’

Mogućnost “nuklearnog sudara” između Rusije i Zapada postaje sve izglednija, upozorio je ruski ministar obrane Sergej Šojgu, prenosi ruska novinska agencija Interfax. Prema ruskim medijima, ��ojgu je rekao da je preostalo sve manje koraka do mogućeg incidenta. Ovaj upozoravajući ton dolazi nakon medijskih izvješća da će Velika Britanija opskrbljivati Ukrajinu streljivom koje sadrži osiromašeni uran. Šojgu je dodao da bi takav potez doveo do odgovora Rusije.   Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, nazvala je plan Britanije “scenarijem za Jugoslaviju”, rekavši da je to streljivo uzrokovalo rak i oštetilo okoliš. Ova situacija dodatno potpaljuje već napete odnose između Rusije i Zapada, posebno zbog nedavnih tenzija na rusko-ukrajinskoj granici. Smatra se da Rusija, odmah iza SAD-a, ima najveći nuklearni arsenal na svijetu, a sastoji se od ‘taktičkih bombi‘ manje snage te strateškog oružja koje može uništiti čitave gradove i naselja. Taktičke nuklearne bombe, snage između deset i 100 kilotona, dizajnirane su za korištenje na bojnom polju. Primjerice, atomska bomba bačena na Hirošimu 1945. godine imala je oko 18 kilotona. Iako je mala vjerojatnost da će se Putin odlučiti na korištenje strateškog nuklearnog oružja, analitičari upozoravaju da postoji puno niži prag za korištenje taktičkog nuklearnog oružja, a Rusija ih ima gotovo 2000. Dnevno.hr Foto : Kremlin POOL Read the full article

[cgvijesti]

Šta bi se desilo da Putin baci nuklearnu bombu?

Šta bi se desilo da Putin baci nuklearnu bombu?

Kako su njegove snage počele da se povlače iz Ukrajine, ruski predsjednik Vladimir Putin ponovo je zaprijetio nuklearnim oružjem, vjerovatno taktičkim nuklearnim oružjem. U svom prošlonedjeljnom govoru, on je upozorio da će „u slučaju prijetnje teritorijalnom integritetu zemlje i u odbrani Rusije i ruskog naroda sigurno upotrijebiti sve raspoložive sisteme naoružanja. Ovo nije blef“, piše…

[homeosloven]

Že nekaj mesecev nazaj smo slišali razne govorice o Novakinem izstopu iz NSija in ustanavljanju nove stranke, ki jih je takrat "krepko" zavrnila. No, nekak imam vtis, da ne bo dolgo minilo, preden bo dejansko letela iz stranke oz bo sama "dostojanstveno" izstopila. S tem pa verjetno dokončno pokopala NSi.

V prvem prispevku obsoja mazaške akcije na spomenikih NOB in cerkvah ter o drugem političnem nasilju bodisi iz leve kot iz desne (dejansko jih obravnava kot enako hude, kar je za desničarko že kr nenavadno). Največja "bomba" pa: "ali so napadi resnični ali gre za načrtno strategijo strank, da bi same sebe prikazale kot žrtve?" In kljub temu, da govori o strankah na splošno, mislim, da je vsem jasno, da seveda misli na fake grozilna pisma, ki jih je Janševa Urška dobila v službo... v glavnem, že itak jo sdsovci sovražijo skor bolj kot levičarje, ampak da se je podpisala v pismo ob Fajonko in Brgleza bo pa verjetno kot atomska bomba. Upam, da jih čim bolj raznese, da ne bo sam na levi-sredini fragmentacija :/

[balkantimes]

Nuklearni rat: smrt svih nas ili blefiranje neukrotive dece?

Proteklih nedelja su širom istočne Evrope objavljivani članci povodom 75. godišnjice od bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. 

LOSONCZ MARK 

 Mnogi od njih su sasvim ispravno isticali apsolutnu moralnu neprihvatljivost upotrebe atomske bombe. Autori su skrenuli pažnju na brutalnost napada, te na eufemizme kojima su se služili Amerikanci pre i posle agresije. Neki su naglasili da je pozivanje na „efikasnost“ veoma slab argument jer za bombardovanje Nagasakija nije bilo vojnih razloga. Međutim, u člancima su mahom izostali drugi relevantni aspekti. 

Ne pominje se motivacija za američku intervenciju, niti se upućuje na činjenicu da su brodovi sa nuklearnim bombama godinama posle rata kružili oko japanskih luka na ilegalan način. Naročito se ne pominje antidemokratski karakter američkog prisustva u Japanu u proteklih 75 godina. Slučaj Hirošime i Nagasakija ne pojavljuje se u jednom nadistorijskom vakuumu, to nije crna rupa ili apsolutni izuzetak. Nažalost, on je čvrsto integrisan u istorijske tokove. Iako se ponegde pominje „iracionalno hladnoratovsko takmičenje”, ne objašnjava se kakve su realne opasnosti od nuklearnog rata.

Ovaj tekst je prvobitno napisan na mađarskom jeziku, kao odgovor na članak Ferenca Lacoa. Sve što je, međutim, nedostajalo u članku Lacoa, izostalo je i iz drugih mainstream članaka na ovu temu. Pored toga, ovaj tekst se može shvatiti i kao rasprava sa tekstom Džona Roulsa koji je objavljen na Peščaniku.

Strah od komunizma

Treba početi od pitanja o motivaciji. Na portalu Jacobin je članak o Hirošimi i Nagasakiju u kome se kaže da su američki lideri pre svega želeli da spreče sovjetsku invaziju na Japan – to je bio glavni motiv. Truman je u svojim memoarima zapisao da brine da će kopneni napad Sovjeta na Japan biti sudbonosan i da će se komunizam proširiti na čitavu Aziju ako testiranje atomske bombe bude neuspešno. Ministarstvo odbrane je kasnije objasnilo da su posle bombardovanja Sovjeti morali da uzmu u obzir američke vojne sposobnosti. Sovjetska objava rata Japanu 8. avgusta 1945. godine uspaničila je ministra Kantare Suzukija – on je naposletku izjavio da je „igra završena”. Iz drugih izvora se vidi da je car Hirohito u govoru od 17. avgusta pomenuo i opasnost od sovjetske invazije kao jedan od bitnih razloga za predaju Japanaca. Za šintofašistički poredak, komunizam je bio veća opasnost od Amerikanaca.

Iz dešifrovane japanske vojne komunikacije vidimo i to da su Japanci verovali da će sa Sovjetima sklopiti prihvatljiv mirovni sporazum i da će zadržati kontrolu nad Japanom – sa Sjedinjenim Državama, kao što ćemo videti, to nisu dobili. Japanski istoričar Cujoši Hasegava piše da je sovjetski plan za invaziju Japana mnogo više od atomske bombe uticao na predaju te zemlje – Japanci su izgubili nadu da će Sovjeti biti velikodušniji i popustljiviji partneri za mir i posrednici ka ostatku sveta. Interpretacija sa portala Jacobin u stvari je veoma stara. Američki istoričar Gal Alperovic je još 1965. objašnjavao da je atomska bomba trebalo da zastraši ne Japan, nego Sovjetski Savez. Tako je bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki pored ostalih tumačio i P.M.S. Bleket. On piše: „možemo zaključiti da bacanje atomske bombe nije poslednji vojni korak u Drugom svetskom ratu; to je prva operacija u okviru hladnog diplomatskog rata protiv Rusije“. Iza beskrajno antihumane intervencije stajao je, dakle, opsesivni strah od komunizma (koji pratimo barem od 1910-ih i tzv. Palmer Raids). Američka imperija je bacanjem atomskih bombi poslala poruku Sovjetskom Savezu. Mnogi osporavaju ovo tumačenje (jedan primer je ovde). Ali, japanski udžbenici slede baš tu interpretaciju. Nije dovoljno zaključiti da je SAD atomskim bombama obezbedio hegemoniju u Japanu (ako je bombardovanje uopšte bilo odlučujuće za to). Važno je objasniti šta se tačno time dobilo i na koji način. Iako to zvuči strašno, kalkulacija o žrtvama i napad na vojne mete bili su nebitni detalji za agresore. To ilustruje slika iz stripa Hauarda Zina Narodna istorija američkog carstva.

Uzgred, možemo dodati da su Sovjeti i te kako znali za Projekat Menhetn. Špijun Klaus Fuks je predao Sovjetima neke ključne informacije o projektu (a i tzv. petorka iz Kembridža je imala veze sa odavanjem tih informacija). Brat Etela Rozenberga Dejvid Gringlas je takođe prosleđivao informacije. A valja pomenuti i Teda Hala.

Koliko ljudi će umreti?

To je početak. Ne znamo da se igde jasno govorilo o realnim opasnostima nuklearnog ratovanja. Upućujemo na Danijela Elsberga. On je svojevremeno uticao da se završi rat u Vijetnamu objavljivanjem tzv. Pentagonskih papira i jedan je od najvećih heroja 20. veka. Manje je poznato da je imao pristup i američkim nuklearnim planovima. Da ne bi bio uhapšen, objavio je skandalozne informacije u vezi sa njima (plan je bio da se osudi na 115 godina zatvora za Pentagonske papire). Prema dobro zasnovanoj spekulaciji, Ričard Nikson gonio ga je ne zbog kopiranja i objavljivanja dokumenata o Vijetnamu, već zbog toga što se plašio da će Elsberg objaviti i informacije o tajnim nuklearnim planovima, koji se nisu ticali samo Vijetnama. Evo o čemu je reč, prema glavnim tezama iz Elsbergove knjige Mašina sudnjeg dana. Naše uobičajene premise u vezi sa nuklearnim naoružavanjem i ratom su pogrešne. O tome piše i Fred Kaplan u knjizi Čarobnjaci Armagedona.

Elsberg je kao zaposleni u korporaciji Rend imao pristup dokumentima koji su tajniji čak i od kategorije top secret ili čak i od izvora koji su „dostupni samo očima predsednika”. In medias res, jedan deo nuklearnih planova se odnosio na nagađanje o broju mogućih žrtava nuklearnog rata protiv sovjetsko-sinoističkog bloka. Oslanjajući se na svoje sećanje, za svoju knjigu o nuklearnom ratu Elsberg je napravio sledeći dijagram:

Dakle, procena je bila (uz potrebnu objektivnost, naravno) da će u roku od šest meseci nuklearni napad imati 325 miliona žrtava. Međutim, u drugom krugu procena je bila preciznija utoliko što su uzete u obzir moguće štete u susedstvu sovjetsko-sinoističkog bloka, u istočnoj Evropi ili u Švedskoj, Indiji, Japanu. Uzimajući u obzir kretanje vetra i naknadne efekte, vojni rukovodioci su došli do zaključka da nuklearni rat može imati čak i 600 miliona žrtava. To je kao da se dogodilo sto Holokausta.

Horribile dictu, teza se može pojačati. Do 1983. godine oni koji su se bavili procenama nisu znali da posledice mogu biti još drastičnije – iako smo i do sada bili s onu stranu zamislivog. Naime, do tada nije bilo poznato da nuklearni napadi mogu izazvati nuklearnu zimu i gladovanje zbog nuklearne katastrofe. To više nije svet brojeva: takav događaj bi podrazumevao smrt svih ljudi i svih sisara. Tragediju ne bi prouzrokovala radioaktivna kiša, već bi dim napravio ogromnu štetu. Novo ledeno doba uništilo bi useve i izazvalo globalnu glad. Tu nije reč o zanemelosti pred velikim brojevima: radi se o večnoj tišini čovečanstva. O omnicidu.

Naravno, čitaoci se mogu pitati koliko je opasnost zaista bila velika, odnosno koliko je ona aktuelna danas. Elsberg tvrdi da ima dovoljno razloga da verujemo da je reč o ozbiljnoj opasnosti. Prema blažoj tezi, od Trumana do danas svaki američki predsednik je pretio neprijateljima nuklearnim napadom. Elsberg s dobrim razlogom kaže da tako prete samo terorističke države. Znamo iz teorije republikanizma da u slučaju dominacije nije važno samo to da li je došlo do nasilnog mešanja: važno je i da li ima pretnje, realne opasnosti. Div koji živi u blizini, predstavlja rizik i pretnju čak i ako je trenutno miran – zadremali diktatori ne čine nas spokojnima. Američke elite su metodično koristile pretnju nuklearnim napadom kao kapitalnu osnovu za ucenjivanje. Denijel Elsberg – inače autor tzv. Elsbergovog paradoksa – istovremeno je i analitičar rizika, a bavi se i teorijom igara i odlučivanja. On upozorava da je rizik da će se nuklearni napad dogoditi veliki. Stav američkih elita je da Sjedinjene Države moraju pokrenuti prvi, „preventivni“ napad – što se i te kako može dogoditi ako na primer pogrešno procene namere neprijatelja (što se događalo 1979, 1980. i 1983, umalo sa tragičnim posledicama). Elsberga još više brine to što odluka o napadu zapravo nije privilegija predsednika, već i niži u hijerarhiji mogu o tome odlučivati u nekim okolnostima. Nije slučajno što Amerikanci ove planove nazivaju planovima kontingencije (pošto su tokom nuklearnih napada moguće mnoge slučajnosti). Na to treba dodati slučajne detonacije, moguće nesreće i druge izvore. A još nismo ni pomenuli mašineriju (iz naslova Elsbergove knjige), koja se može aktivirati automatski, bez ljudske odluke. Kjubrikov film „Dr. Strangelove“ može se lako postati stvarnost.

Tvrda teza tek sledi. Čitava priča ne svodi se na to da su SAD samo jednom bacile bombu na nevine žrtve, već je reč o mnogim drugim slučajevima posle Hirošime i Nagasakija.

Citiramo razgovor američkog predsednika Ričarda Niksona i savetnika za nacionalnu bezbednost Henrija Kisindžera iz Ovalne sobe:

Ričard Nikson: Još uvek ne mogu da verujem da ne možemo da se rešimo naših brana. Da li će to podaviti ljude?

Henri Kisidžer: Oko 200.000 ljudi.

Suspendovanje nuklearnog oružja, razgradnja programa je naivni mit. Broj nuklearnog oružja se povećao za 80 posto. Nuklearno oružje imaju Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kina. Pakistan, Indija i Severna Koreja takođe tvrde da imaju. O Izraelu se može pretpostaviti da ga ima (ovde se setimo drugog velikog junaka i zviždača Mordehaja Vanunua koji je proveo 18 godina u zatvoru). Prema Elsbergu, spektakularni stavovi o prevenciji nuklearne katastrofe ne vrede ništa. On redom nabraja američke predsednike, da ne bi bilo zabune da je reč o anahronim pitanjima iz vremena Hladnog rata. Bil Klinton je rekao sledeće: „ne verujem da bi i jedan predsednik trebalo da kaže bilo šta o tome hoće li upotrebiti nuklearno oružje ili neće“. Kasnije je predsednik Buš u vezi sa nuklearnim napadom rekao: „sve opcije su na stolu“. Raspravljajući sa Obamom, Hilari Klinton je rekla: „nijedan predsednik ne sme nikada da kaže koje oružje će upotrebiti, a koje neće“. Donald Tramp je pitao svog savetnika za spoljašnju politiku: „ako imamo nuklearno oružje, zašto ga ne koristimo?“ Prema Elsbergu, ništa se nije promenilo od Hladnog rata.

Ferenc Laco nas s pravom podseća na to da su emigranti-naučnici bili najodgovorniji za nuklearne planove, te da su fizičari poreklom iz Mađarske u tome imali ključnu ulogu. Međutim, na ovaj način je zamagljena činjenica da je razlika između Eda Telera i Lea Silarda bila ogromna. Prvi je bio nonšalantan prema riziku i moralno neodgovorniji, dok je drugi bio daleko oprezniji. Elsberg ih je lično poznavao.

Praneprijatelj imperije nije fašizam

Pitanje je veoma kompleksno, bez obzira na Elsbergove zaključke. Mogli bismo pomenuti nuklearna testiranja koja su nanela ogromnu štetu prirodnoj okolini i imala kancerogene efekte (setimo se test side u Nevadi, blizu Las Vegasa, gde su nuklearni oblaci bili spektakl za turiste, ili katastrofalnih eksperimenata Sovjeta u Kazahstanu). Naročito je tužno ono što se dešavalo na Maršalovim ostrvima, gde je učinjena ogromna šteta i prirodi i lokalnom stanovništvu. Perspektiva bi se naravno mogla proširiti.

Vratimo se Japanu. Samo jedna zemlja može da tvrdi na koliko-toliko ubedljiv način da je odnela pobedu nuklearnim oružjem, najpodlijim i najnemilosrdnijim od svih: Sjedinjene Američke Države. Dakle, da bude jasno: nije reč o stigmatizovanim zemljama iz trećeg ili drugog sveta – već o američkoj imperiji. Fokusiramo se na slabije zemlje, a zaboravljamo supersilu.

Treba skrenuti pažnju na jedno nezgodno pitanje. Gotovo u svim istočnoevropskim člancima o Hirošimi i Nagasakiju tvrdi se da se američke elite ne sećaju svog greha prema Japanu, zato što je naglasak sve vreme bio na pobedi protiv glavnog neprijatelja: nacističke Nemačke i fašističke Italije. Ponegde se čak sugeriše da se za atomsku bombu može oprostiti jer smo posle Drugog svetskog rata dobili demokratiju i ekonomsko blagostanje u Japanu. Sve je to pogrešno.

Krenimo od toga da „glavni neprijatelji” SAD nisu bili nacisti i fašisti. Noam Čomski piše: „[…] posle Drugog svetskog rata SAD su se angažovale oko uspostavljanja tradicionalnog konzervativnog poretka. Za to je trebalo uništiti antifašistički otpor, često u korist nacista i fašističkih kolaboranata. […] Te političke odluke važe na globalnom nivou: u Aziji, u Južnoj Koreji, na Filipinima, najpre u Indokini, zatim – na odlučujući način – u Japanu; u Evropi, između ostalog u Italji, Francuskoj i – na određujući način – u Zapadnoj Nemačkoj; u Latinskoj Americi, uključujući ono što je svojevremeno CIA smatrala najvećom opasnošću, naime, ’radikalni nacionalizam’ u Gvatemali i Boliviji“. Jednostavno rečeno, praneprijatelj američke imperije jeste autentični populizam ili komunizam, a ne fašizam. Posle Drugog svetskog rata su američke elite svuda koristile „bivše“ naciste i fašiste protiv Sovjetskog Saveza, naročito u Nemačkoj (najbolji primer je obaveštajni šef Rajnhard Gelen) i u Italiji – ti ljudi su naprosto nastavili Operaciju Barbarosa, samo drugim sredstvima. Fašizam se u svim zemljama trudio da uništi levičarske i narodne pokrete – a borbu je kasnije nastavio sa američkim elitama. Naivni istočnoevropski autori bi trebalo da konsultuju i literaturu o Američkoj Nacističkoj Partiji ili finansijskoj podršci Henrija Forda i drugih antisemita Hitleru.

Najnezgodnije od svega je to što se nekritički sugeriše da je u Japanu došlo do demokratizacije. Prvo, u ovoj navodnoj demokratiji (koja, za razliku od nekih drugih zemalja, zapravo nije čak ni fasadna) gotovo sve vreme je vladala jedna jedina partija: Liberalno-demokratska partija, naravno, uz američku pomoć – nasuprot komunizmu i narodnim emancipatorskim pokretima. Ne govorimo samo o prošlosti. Treba uzeti u obzir i materijale Vikiliksa o Dalekom istoku, naročito analize Tima Šoroka. Kao što se sasvim jasno na osnovu objavljenih diplomatskih tekstova vidi: represije nad levim i narodnim pokretima i danas traju. Obama je učinio sve da se levica ne uzdiže (ne samo u „Tokiju“, već recimo i u „Seulu“). Kada je posle više decenija neko drugi pobedio – naime, Demokratska Partija Japana – američke elite su se veoma zabrinule. Razumljivo je zašto su Sjedinjene Države bile u panici 2009: nova partija na vlasti je želela ono što i japanski narod – odlazak američkih marinaca iz vojničke baze u Okinavi, redefinisanje hladnoratovskih okvira, osporavanje američke hegemonije.

Sada sledi druga tačka: nova partija na vlasti je inicirala komisije i istrage u vezi sa tim da su tokom Hladnog rata (uz konsenzus SAD i Liberalno-demokratske partije) Amerikanci imali brodove sa nuklearnim oružjem u japanskim lukama – tajno, na ilegalan način. U diplomatskim materijalima se može naći i tvrdnja prema kojoj je „Japan najvažniji saveznik SAD“. Očigledno je da je to imalo veze sa nuklearnim oružjem. Obama je vredno podržavao – ne japanski narod, već – promilitarističku desnicu. Reč je o šintofašistima poput Šinze Aba, koji ne prihvata Međunarodni sud u Tokiju (i mi imamo loše mišljenje o međunarodnim sudovima, ali iz drugih razloga). Američkim elitama bilo je nezgodno što novi Japan želi da se integriše u Aziju, umesto da bude potčinjen Americi. Takođe, bilo je nezgodno što su japanski demokrati bili protiv rata u Iraku. Obamina administracija, koja je navodno „najtransparentnija ikada”, ubeđivala je Japance da bolje zna šta je u interesu njihove samoodbrane (spram Kinezima) od njih samih. Iako se sugeriše da je Japan omiljeni saveznik, američke elite se rado pozivaju na američko-japanski rat. Neokonzervativcima oko Projekta novog američkog veka (PNAC) bilo je žao što ne mogu sasvim da ostvare američku hegemoniju, „izuzev ako dođe do novog katastrofalnog, katalizujućeg događaja – do novog Perl Harbora“. Na njihovu „sreću“, to se dogodilo 11. septembra 2001. godine.

Sve ovo je – uprkos tajnosti diplomatskog delanja – vidljivo na površini (osim nuklearne opasnosti). Preplitanje američke i japanske duboke države je dublje od najdubljeg jaza između njih. Kao što Piter Dejl Skot, princ analize duboke države piše, 40 godina je u Japanu postojao tajni novčani fond, tzv. M-fond, koji su finansirale Sjedinjene Države. Imao je iste svrhe kao Maršalov plan u Evropi (o čijim mračnim dimenzijama danas već mnogo toga znamo): CIA je bar tokom dve decenije davala novac desničarskim, antikomunističkim partijama Japana (ali i Indonezije). Deo tog novca dolazio je i od samih Japanaca („Jamašitino zlato“). Drugim rečima, novac koji je CIA oduzela od šintofašista, delimično je vraćen lokalnim klijentima, naime desničarskim elitama. Kodama Jošio je bio među glavnim partnerima i on je pre svega odgovoran za raspodelu novca – kao ratni kriminalac i jedan od vođa organizovanog kriminala, sa posebnim udelom u trgovini drogom (američke tajne službe su se uvek rado oslanjale na organizovani kriminal, na primer u Italiji, ali i u samoj Americi). Kodama je dobijao novac i od privatnih kompanije poput Lokhida, ne bi li imao osnovu za sklapanje vojnih ugovora.

Hirošima nije samo deo prošlosti

Da li su mediji slobodniji u SAD nego u drugim imperijama i da li je to povezano sa pitanjem nasilja? Medijske slobode u Americi suštinski su ograničene, a sistem se ne libi i da proganja one glasove koji su zaista kritični prema njemu – od Martina Lutera Kinga do Gerija Veba, od Alfreda Mekoja do Čelzi Mening. Ali to nije suština. Američki inostrani, relativni konsenzus i manjak nasilja imaju tri tajne: 1) mašinerija saglasnosti, sistemska proizvodnja konsenzusa (o čemu su govorili Čomski i Edvard S. Herman); 2) u vezi s tim, dobro osmišljeno stvaranje spoljašnjeg neprijatelja (Sovjeti, teroristi, izbeglice); 3) u poslednje vreme neoimperijalistička ekonomska invazija koja profitira od novih kolonija, te američko inostranstvo može profitirati, a društveni konflikti su relativno efikasno neutralizovani. Tako se može objasniti relativni (!) unutrašnji mir.

Čini nam se da nije u redu da imperijalistički greh u vezi sa Hirošimom i Nagasakijem odvojimo od imperijalističkih grehova koji traju već 75 godina. Taj greh je sa nama i danas. Razumljivo je što se američke elite ne sećaju atomskih bombi ili koncentracionih logora za Japance u SAD. Lepše im je da se sećaju Holokausta jer su oni oslobodili na primer Dahau – nesumnjivo, Amerika ponekad i te kako postupa moralno (a naša kritika se ionako pre svega tiče elita). Mada valja pomenuti da i Dahau ima svoju levičarsku istoriju: socijaldemokratski zarobljenici u kampu su osnovali biblioteku i organizovali otpor u njemu, a treba uzeti u obzir i činjenicu da su od inostranih novinara, koji su posetili kamp, pre svega levičari napisali istinu o nacističkim logorima – a ne liberali ili konzervativci.

Na kraju, može se postaviti pitanje šta sledi iz svega ovoga. Jasno je da su naše svakodnevne premise o nuklearnom oružju pogrešne. Uglavnom polazimo od toga da je atomska bomba bačena samo jednom na nehumani način (i malo nam je žao zbog toga), dakle, banalizujemo taj događaj i zaboravljamo svih 75 godina posle njega, a one su takođe sramotne. Imajući u vidu realnu nuklearnu opasnost, možemo bolje razumeti zašto su se mnogi decenijama borili protiv nuklearnog oružja. Ovaj problem često zaboravljamo zbog pitanja nuklearne energije (koje je, naravno, takođe važno). Treba razumeti zašto je 600.000 ljudi protestovalo protiv nuklearnog naoružavanja u Zapadnom Berlinu 1983. godine. Oni su dobro znali da vojno-industrijski kompleks treba uništiti.

„Načelo creatio ex nihilo, koje se nekada odnosilo na svemoć čoveka, sada je nadmašeno od strane svoje suprotnosti, naime, onoga potestas annihilationis iliti reductio ad nihil; snaga uništavanja, redukovanje na ništavilo, nalazi se u našim rukama“ – napisao je Ginter Anders. Nije reč o preterivanju, reč je o našem postojanju. Ali naša svrha nije da se naprosto rastužimo nad svojom sudbinom.

Želimo mir u svetu, naprosto

Šta nam je činiti, dakle nama, Istočnoevropljanima? Nemamo li problem sa tim da smo zbunjeni, da ne znamo šta da uradimo (agency panic)? Naše zemlje su na ovaj ili onaj način deo (polu)periferije kompleksne transatlantske imperije, ali smo istovremeno i pod uticajem nekih drugih imperija. Ali se, naposletku, ove stvari tiču čitavog čovečanstva, a ne samo jedne regije. U pitanju je javna stvar, public good. U pitanju je izazov i zadatak za sve nas. Reč je o elementarnim političkim pitanjima o kojima duboka država odlučuje u tajnosti, kao da je u pitanju tabu, bez demokratskih kontrola. Možemo li odlučivati o svojoj egzistenciji?

Što se tiče Hirošime i Nagasakija, iskreno se nadamo da će se saosećajni mediji sa dobrim pamćenjem setiti i Vijetnama i Indonezije, Koreje i Kambodže – svih mesta gde je umrlo još više ljudi zbog američke intervencije, nego u Hirošimi i Nagasakiju. I uopšte, treba da se setimo nevinih žrtava svih imperija.

Navikli smo se na to da pobednice u takmičenju u lepoti često izjavljuju da žele svetski mir – i to nam je uvek smešno. Ali razmislimo da li stvarno imamo razloga za smeh. Pa da, mi hoćemo i zahtevamo svetski mir. Toliko je jednostavno. Želimo postepeno ukidanje nuklearnog oružja. Nadajmo se da će biti još hrabrih zviždača zahvaljujući kojima ćemo saznati ostatak istine. Zlonamerno imperijalno ucenjivanje sa „preventivnim napadom“ mora nestati. Moraju da se imenuju posebne komisije koje će ozbiljno razmatrati opasnost nuklearne zime. Postepeno treba ukinuti biznis koji se bazira na nuklearnom oružju. Niko više ne sme da profitira od zla. Treba uništiti „mašine sudnjeg dana“ kojih danas sigurno ima i u Americi i u Rusiji. Dozvolite nam da ostanemo živi, a mi ćemo se boriti za bolji život.

Poslušajmo na kraju šta nam kaže Kristof Pendericki o Hirošimi i Nagasakiju, gde je bilo najmanje 230.000 žrtava.

Autor je naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu.

Peščanik.net

Izvor

[balkanin]

75 godina od napada atomskom bombom na Hirošimu i Nagasaki

75 godina od napada atomskom bombom na Hirošimu i Nagasaki

U Japanu i širom svijeta danas se obilježava 75 godina od upotrebe prve atomske bombe u historiji, koju su 6. augusta 1945. godine Sjedinjene Američke Države (SAD) bacile na japanski grad Hirošimu, usljed čega je taj grad sravnjen sa zemljom, a istog dana poginulo je više od 70.000 ljudi, javlja Anadolu Agency (AA).

Atomska bomba, Little Boy (mali dječak) pala je na Hirošimu ujutro 6. augusta…

[urbanidesnicar]

Slijedećih 20 godina je kritično!

Ovako. Zajebo sam stvar u prošlom tekstu. Jebaji ga, dogodi se. Nisam ga namjerno htio ispravljati, jer se budala uči na svojim greškama. Uvijek izvrsno informirani gosp. Dugi mi je ukazao, da komparacija globalizma i fašizma nije ispravna. U pravu je. Svi znamo tko su tzv. "antifašisti". Bića bez mozga, puna mržnje prema svemu što je normalno. Nu slijedećih debila: Ante "fekalija" Tomić, Kata "štraca" Peović, Mate "pavijan" Kapović, Milutin "pevač" Kekin, Rada "s mudima" Borić.... Uglavnom, 30% nacije nam je mentalno zaostalo. Pošto su nam stajališta dijametralno suprotna, onda smo mi po definiciji "fašisti". Oriđinale. I ponosni na to. Inače, na Hrvatskom se to kaže: Domoljub, patriot, borac za slobodu.., ali nije bitno. Kmerima svakako ne vrijedi ništa objašnjavati, jer im k*rca ništa nije jasno.

A može bit da sam u krivu? Jer u komunizmu je do sada stradalo tek nekih 100-tinjak milijuna ljudi. Prava sitnica. Da im damo još jednu šansu? Najbolje se konzultirati sa korisnim idiotima iz (NE) Radničke fronte. Kad smo ovo elaborirali, idemo dalje. Braćo i sestre FAŠISTI. Slijedi kratka crtica iz povijesti. One prave, istinite. Poznati Američki General George Smith Patton je po svršetku 2.svj.rata rekao: "Porazili smo pogrešnog neprijatelja!" Rečenica koja objašnjava puno toga. Naš dobri Patton, je iste godine "misteriozno" stradao u prometnoj nesreći!?

Kad čovjek čita cenzuriranu povijest iz toga rata, ispada da "pobjednici" nisu počinili niti jedan zločin? Uključujući i naše hrabre partizane. Poznatije pod nadimkom "humanisti". Što ćemo sa potpuno nepotrebnim bombardiranjem Dresdena, koncem rata? Grad je sravnjen do temelja, a više od 35.000 CIVILA je pobijeno bez i jednog opravdanog razloga. Atomska bomba? Hiroshima i Nagasaki? Preko 120.000 mrtvih i još milijuni ozračenih ljudi, koji su godinama umirali od raka. Je li netko odgovarao za ove zločine? A-ha. Sud u Nurembergu? Ne budimo naivni. Daleko najgori su bili Rusi, ali za njihova zlodjela mi treba malo više "hartije". Pošto pobjednici pišu povijest, sve im je oprošteno. Osim u slučaju našeg Domovinskog rata. Ali to je već posebna priča, sa tužnim završetkom.

Vladajući lešinari po naredbi "odozgo", non-stop pumpaju brojke zaraženih. Gazde im navečer kažu, koliko sutra mora biti "pozitivaca". Prozirno, ali još uvijek efikasno. Jer postoje ljudi koji su kronično isprepadani. Neki dan sam doma testirao: sebe, ženu i dvoje djece. Od nas četvero, bilo je 5 zaraženih. Kako to, kako to? Pitajte "matematičare" koji su brojali glasove na Američkim izborima. Jer kod ljevičara 1+1 nisu uvijek 2. Rezultat ovisi o stavu vrha partije...

A sad bez zajebancije. Virus postoji, ali je stopa smrtnosti manja od 1%. Stariji ljudi i kronični bolesnici spadaju u rizičnu skupinu. I zato je njihov strah potpuno razumljiv. Trebamo to uvijek imati na umu, i posebno paziti na njih. U tome je sva poanta.

Danas o coroni znamo puno više. Tako da uopće nema potrebe, za ovim Staljinističkim mjerama i "zaključavanjima". Točno znamo koji je rizik i isključivo je NAŠE PRAVO, birati između slobode i osobne "sigurnosti". Pod uvjetom da ne ugrožavamo druge. Uzimajući u obzir kompletnu populaciju, od 1000 ljudi - njih 996 preživi. AKO SE ZARAZE? Ako ti nosiš masku, što te briga što je ja ne nosim? Ako držiš odstojanje, boli te Pupi što ga ja ne držim. Ti si sebe zaštitio i okani se mene. Ne tako davno je harao virus SIDE (AIDS), sa stopom smrtnosti od 100%. Je li netko branio pederima da izlaze vanka, ili ih tjerao da nosaju brnjice? Ne sjećam tih detalja...

Neće biti dovoljna samo jedna doza "čudotvornog" cjepiva. To je službena informacija iz SZO (Sotonistička Zdravstvena Organizacija). A nuspojave i dugoročne posljedice, uopće nisu poznate. Svako cjepivo se godinama testira, prije nego se proglasi sigurnim. A oni su ovo napravili za 10 mjeseci!? Dakle, nemamo NIKAKVU garanciju da će sve biti u redu, i u principu ćemo biti pokusni kunići. Još jedan razlog zašto se nikada ne ću cijepiti. Zbog "neodgovornih pojedinaca" poput mene, bolnice će i dalje pucati po šavovima a medicinske sestre padati s noga. Jebaji ga, nek hodaju na rukama...

Dakle, ne gine mi logor. Možda tamo i nije tako loše? Nosaš kamenje s jedne gomile na drugu, dok pjevaš: "Ajme meni, nije mi dobro ..." A za ručak prava poslastica. Konzerva pasulja iz JNA. Godina proizvodnje jesen-zima 47.- 48. Kad je ćopavi odlučno rekao NE!

Rješenje za sve gore navedeno? REVOLUCIJA I OTPOR. A tu su SVA sredstva dozvoljena. Jer sotonistički obruč se sve više steže. A stezat će se onoliko, koliko mu mi dozvolimo. Sjetimo se početka lažne "pandemije" i legendarne rečenice: "Slijedeća 2 tjedna su kritična! " Devet mjeseci kasnije, slušamo potpuno istu priču. A još uvijek je broj umrlih ove godine, manji nego prošle. I to na svjetskoj razini. Ako ostanemo pasivni, sa ta "dva tjedna" će nas jebavat' do kraja života.

Jedini čovjek koji danas može pokrenuti mase ljudi diljem svijeta, je Predsjednik Trump. Upravo zato su ovi izbori nevjerojatno važni. I to na globalnoj razini. U protivnom ćemo i za 20 godina držati razmak, i zaboraviti kako izgledaju: stisak ruke, zagrljaj, poljubac... Ali tada ćemo biti goli i bosi, bez posla i prihoda. Stajat ćemo u redu ispred lokalnog crvenog križa, čekajući svoju koricu kruha.

Sve ostalo je globalistička medijska propaganda. NE POSTOJI nikakva "teorija zavjere", nego svjedočimo pravom sotonističkom monstruoznom planu.  Što u stvari znači taj pojam? Teorija je u principu, informacija utemeljena na pretpostavkama. A zavjera je tajni, koordinirani kriminalni plan. Ali kad te dvije riječi upotrijebimo zajedno, dobiju potpuno drugi kontekst. Omalovažavajući izraz, da bi se odvratilo ljude od istraživanja STVARNE ZAVJERE. A ona se upravo odigrava pred našim očima.

Napravim se naivan ko' Francuska sobarica, i na jednom američkom forumu upitam: "Gdje živi Soroš?" Odmah se javilo nekoliko njih i reklo mi da izbrišem pitanje, jer se sve prati. Čudi me to? Uglavnom, smežurani Đorđe živi u New Yorku, i najčuvanija je osoba na svijetu. Više od toga nisam uspio saznati.

Još jedna ispravka. Napisao sam da je odnos u Vrhovnom sudu SAD, 6:3 za nas. Pogrešno. Sudac (republikanac) John Roberts, je izabran za vrijeme Bush-ove administracije. Ali uglavnom naginje na lijevu stranu. Razlog? Njegovo je ime na poznatoj listi pedofila, koji su posjećivali Epsteinov otok. Dakle sudbina Amerike (a i svijeta) je u rukama samo jednog suca. Je li sad malo jasnije, zašto je imenovanje Amy Coney Barrett, bilo tako bitno?

Za ĆAĆU riječ predaja, jednostavno ne postoji. Svakim danom njegovi odvjetnici iznose nove dokaze o izbornoj prevari. Po svoj prilici, o novom Američkom Predsjedniku odlučit će upravo Vrhovni sud. Ima još jedna "caka". Nema teorije da će više od 100 milijuna Trumpovih glasača (da su izbori bili pošteni), ikada prihvatiti ovakve rezultate izbora. Milom ili silom, gospon Donald MORA ostati na vlasti još 4 godine. Zašto? Jer je legalno pobijedio, i to ogromnom razlikom. 

I domaći shupci su počeli kopirati zapad, pa su bile rasprodaje na nekakav "Crni petak". Jadni li smo, žalosna nam majka. Svoga se odričemo, a prihvaćamo tuđe idiotluke. Meni je došla reklama za teniske. I to u 1/2 cijene. Moš' mislit? Koji će mi k*rac, kad se ne mogu slobodno kretati? Osim po dnevnoj sobi. 

Jebo vas više vaš materijalizam, pametni telefoni, akcije, raasprodaje i ostale pizdarije. Je li to postalo mjerilo sreće? Kupiš novi iPhone i riješio si sve životne probleme? Kako da ne (hau jes no). Gdje je tu: zdravlje, obitelj, vjera, domoljublje....Iskreno žalim ljude koji misle da novcem mogu kupiti sreću. U ratu sam shvatio da imaš samo jedan život, a da je sve ostalo prolazno.

Osoba koja sebe naziva Premijerom (čega?), srceparajućim glasom kaže kako su nove mjere neophodne. Jesu li, matere ti anemične? Svi znamo da se mjere, zakoni, ograničenja i kompletan sustav suzbijanja ljudskih sloboda, ne donosi u Hrvatskoj. Nego u SVJETSKIM CENTRIMA MOĆI. Zato fino reci ljudima: "Naređeno mi je da uradim to i to...". Barem bi zvučalo poštenije. I pored činjenice da mu je supruga POZITIVNA na Kinesku gripu, DRAGI VOĐA će za mene vazda biti NEGATIVAC. I da ne zaboravim. Mađarska i Poljska su stavile veto na proračun SFR EU, i u praksi pokazale kako funkcioniraju SUVERENE DRŽAVE. 

Razmišljate li vi drugovi, o posljedicama svega ovoga što nam radite? Jer koliko god mislite da ste jaki, 8 milijardi ljudi na svijetu NE MOŽETE POKORITI! Čini vam se da držite karte u svojim rukama, ali to je samo iluzija. Kad-tad ćete svi vi "veliki igrači", odgovarati za svoja zlodjela. Ovu tvrdnju ovjeravam kod bilježnika. Samo je pitanje vremena, kad ćemo vam J.M. i na koji način?

Ne znam zašto, ali pao mi je na pamet bračni par Ceaușescu. A mnogo su se voleli... A vi do tada uživajte, i slobodno zapjevajte: "Oj drugovi jel'vam žao, rastanak se primakao..."

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[atom-army-shop]

14.09.1991. - 14.09.2020. "Nitko ni za doček nove godine nije vidio vatromet kao što je ovdje na Trpinjskoj cesti.“ -- Dana 14. rujna 1991. dogodio se jedan od najžešćih napada JNA na Borovo naselje. Gomila tenkova i oklopnih transportera potpomognuta pješaštvom pokušala je probiti linije obrane. Napad je trajao nekoliko dana, ali su ga branitelji nadljudskim naporima uspjeli suzbiti i učvrstiti linije obrane. Iza jedne od najjačih vojnih sila u Europi ostala je samo uništena i onesposobljena tehnika. Kako je taj napad izgledao, svjedoče nam branitelji s Trpinjske ceste. Međutim, došao je 14. rujna 1991., kada je bio jedan od najžešćih srpskih napada na Vukovar, a posebno na Borovo naselje, odnosno Trpinjsku cestu. Napad je počeo u subotu 14. rujna u 14 sati i trajao nekoliko dana, do 16 sati sljedećeg utorka. Onda su se četnici povukli. Puno tenkova i transportera JNA tada je uništeno i oštećeno. Toga dana, 14. 9., uništeno je 48 oklopnjaka u jednom danu, poslijepodne. Devet od tih 48 je ostalo, nisu ih mogli izvući, a Jozo Šego, Drago Skoko, Goran Borić i ja smo ih išli zapaliti. Imali smo koktele u mjesnoj zajednici, time smo polili deke, zapalili i bacili u tenk. To je bio vatromet. Kupola ostane, a plamen izađe kroz kupolu kao atomska bomba jer granate eksplodiraju unutra. Sjećam se Nedžada Haznadara s HTV-a. On je, prilikom svoga izvješća, skakao oko stola po mjesnoj zajednici i razgovarao na telefon i kaže: „Nitko ni za doček nove godine nije vidio vatromet kao što je ovdje na Trpinjskoj cesti.“ https://www.instagram.com/p/CFHZ0-MJeS2/?igshid=jp5tjpe7zaha

[erikrunner]

#Deltaruns na EP vo Kipar

7 člena, a nitu eden trener... ili oficijalno lice!

Mameto u kniška! Ista prikazna 13-ta godina si teraat.

Inaku, našive deca ke nastapat vo 13 disciplini iiiiiiiii... očekuvame barem eden atomska bomba rezultat, barem dva NR, ušte 3 PB, 4 SB... i pak baba nejala... pak baba nepila!

[bunny-banana]

e sad kad legnem u krevet, nece me atomska bomba vise probuditi

[hriminal]

Danas se pristupilo uklanjanju bombe, a zbog toga su evakuirani i brojni stanovnici koji žive u okolici, a HRT je u Vijestima jutros u 10 sati imao prilog o ovom događaju. No, u najavi priloga kazali su kako se radi o atomskoj bombi.

Najveća atomska bomba u državi je ova sramota od televizije koja nije ništa drugo nego propagandni alat izdajničke organizacije na vlasti.

Čudno da nisu slikali druga Plenkovića pored “atomske” bombe i napravili 10-minutni dokumentarni prilog kako kradeze spašava hrvatske građane od atomskog oružja.

[zoranphoto]

75 godina nakon pada nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki

75 godina nakon pada nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki

Hirošima (広島市, Hiroshima-shi) je najveći grad pokrajine Chugoku i sjedište prefekture Hirošima na zapadu Honshua, najvećeg japanskog otoka. Hirošima je svjetski poznata kao prvi grad u povijesti na koji je bačena atomska bomba.

Atomska bomba Little Boy bačena je na Hirošimu 6. kolovoza 1945. Bombu je bacio američki bombarder B-29 Enola Gay, koji je posebno preuređen za bacanje te bombe. Atomska…

[cgvijesti]

Brzina globalnog zagrijavanja kao atomska bomba

Brzina globalnog zagrijavanja kao atomska bomba

Foto: Pixabay Više od 90 odsto toplote iz emisije gasova staklene bašte apsorbovali su okeani, a samo nekoliko procenata dovelo je do zagrijavanja vazduha, zemlje i topljenja leda. “Brzina globalnog zagrijavanja okeana ekvivalentna je eksploziji jedne atomske bombe u sekundi tokom perioda od 150 godina, a sada je to i do šest puta uvećano”, pokazuje nova naučna studija. Od kako je došlo do…