#Kapljice

[sinderelaa]

I šta sad?

Često ne znam šta i kako da mislim

Kad sam svjesna da ti kroz glavu ni ne preletim

A kamo li da prođem, zabijem se u svaki sokak tvog uma

Da otkrijem zašto si takav kakav jesi

I čemu ova distanca među nama

Kad mene boli, a ni tebi možda ne prija

Nekom je bliskost i prisnost najbolji drug

Nama je nož što ide sve dok zadnja kap krvi

Iz tijela ne izađe

I obilježi me kao mrtvom ženom koju je ubilo razmišljanje

I sanjanje i maštanje i zamišljanje

I ko onda da se krivi, nakon takvog kobnog čina

Zločincem te nazvati ne mogu, jer zločinac nisi

I to te na koncu, neće ni obrisati ni otjerati

I mrtva bih za tobom, vjerovatno, patila

Kapljice krvi bi vrištale tvoje ime

Pa i svaki atom tijela dok me u potpunosti ne bude

I šta onda?

Deveraj sa lešom koji je na pogrešnom mjestu

U pogrešno vrijeme

Svakako je tako vazda i bilo

Hem sam leš

Hem je sve pogrešno

[magicaldreamlandruins]

Posmatram kapljice kiše koje

u posebnom ritmu čine jednu lokvu.

Trgnem se i shvatim koliko je

sve oko nas jedinstveno i posebno,

ali mi ljudi u današnjem svijetu smo

previše opterećeni drugim stvarima

da bi to mogli shvatiti. 🌧

[tvoja-tt]

Kiša i Kafa

U mraku, pod kišom, tvoj lik mi se stapa, Kao kapljice koje padaju, tiho, nežno, lako. Sećam se tvojih očiju, dubokih kao okean, I tvojih usana, slatkih kao prva jutarnja kafa.

Sećam se svakog trenutka, svake reči, Kao da je vreme stalo, zarobljeno u našem svetu. Tvoj smeh je bio sunce koje je razbijalo oblake, A tvoje suze su bile kiše koje su hranile moju dušu.

I psovke? Oh, da. Psovke su bile naša tajna, Naša strastvena muzika, naša sloboda. Jer kad bih te poljubio, sve bi nestalo, Ostajali bismo samo ti i ja, u tom trenutku.

I tako, dok kiša pada, a kafa se hladi, Sećam se nas, naših trenutaka, naših reči. I dok smeh i suze igraju svoj ples, Znam da si ti moj jedini mrak i moje svetlo.

Zauvek tvoj.

tvoja. t.t.

[travesuras-de-la-gaga-mala]

26.11.2022.

-Je l' slobodno?

Pomeram torbu sa sedišta pored sebe i ciganka seda na isto. Jak smrad jeftinih cigareta mi ispuni nozdrve i okrenem glavu ka prozoru. Dve kapljice kiše se sudaraju i formiraju suzu. Napolju građevinci sređuju put i osetih se tužnom što im je hladno.

-Baš je grozno ovo vreme.

Uzdahnem. Ne želim započinjati razgovor, pa samo odsečno klimnem glavom. Glas joj je peskovit i povežem ga sa opornim mirisom duvana koji izbija iz nje.

-Dokle putuješ?

Okrenem se ka njoj i prvi put joj pogledam lice. Deluje u isto vreme i mlado i staro. Bore su joj ispunile čelo i predeo oko usana, ali joj se crne oči smeju. Čini se blagom. Šteta što nije sela pored bake u prednjem delu autobusa koja bi sa njom sigurno podelila utiske o zemlji, vremenu, bolesti, pa možda čak i neki recept torte sa keksom. Ovako, sela je pored mene i to joj je možda najtužnija odluka ovog jutra.

-Do Sarajeva.

-Au, daleko. Mnogo daleko.

Nasmešim se. Pre par godina sam naučila da ono što je meni blizu, zapravo mnogima nije. Koliko mi treba do Sarajeva? Samo jedan trenutak. Šta kažete, šest sati? Nikad ne bih rekla.

Setih se da sigurno očekuje i moje pitanje.

-A vi dokle idete?

-Do Šapca. Nisam nikada bila u Sarajevu, kakvo je tamo?

Melanholično, egzotično, milo, najbliže srcu i domovski.

Ipak ciganki kažem:

-Lepo. Trebate ga posetiti.

-Ja se vraćam sa sahrane. Juče sam sahranila drugaricu, 29 godina.

Trgnem se, ali ni izbliza onako kao što sam to činila pre par godina kada nisam znala šta je zapravo smrt. Um mi ispune odlasci mojih najdražih ljudi, te osetih potrebu da je pitam:

-Da li ste dobro? Baš je bila mlada.

Ciganki zadrhti glas. Shvatim da joj je ta žena značila.

-Ostalo je dvoje dece iza nje. Mnogo smo svi plakali.

Verujem joj. Ipak, ostajem bez reči, iako bih imala mnogo toga da kažem. I ja znam šta je gubitak! Znam kako boli! Visilo je to na mojim usnama, ali kao i uvek uvukla sam to nazad u sebe.

Vazduh između dva sedišta ispuni se tišinom. Naravno, ciganka je prekine.

-Mogu li da ti gatam? Imaš tako lepe ruke.

Nevoljno joj pružim dlan. Plašim se istraživanja sudbine i saznanja o potencijalnoj budućnosti. Razvije se poseban strah kada te je prošlost pregazila. Čemu uopšte da se nadam? Nadanje. Ono je umrlo kada je sve lepo otišlo od mene. Ja sam praznina koja luta po svetu.

Cigankin dodir je grub i hrapav. Ruke su joj nažuljane i izrađene. Pretpostavljam da je često u nadnici zbog zemlje koja se vidi ispod njenih noktiju. Ona zacokće dok prelazi prstom preko linija ispisanih na mom dlanu.

-Devojko ti se ne smeš udati pre dvadeset osme godine.

Zbog neočekivanosti njene izjave iz mog grla se javi smeh.

-Ne smej se nego me slušaj dobro. Udaš li se pre dvadeset osam godina imaćeš jako tužan život...

Zar nije već?

-Loš muž i deca bez ljubavi. Posle dvadeset osme godine čeka te ono pravo, ono za čim ti duša pati.

-Zar vidite da mi je duša takva?

-Tvoje oči to govore.

Zažmurim kao da su me opekle cigankine reči. Poželim da to što vidi u mojim očima nestane kada ih otvorim.

-Nosiš znak na čelu.

Rukom dodirnem svoj mladež i ona klimne glavom.

-Ovde si da činiš velike stvari. Ne sumnjaj u to. Previše razmišljaš i to ti otežava stvar. Dobra si. Moraš to shvatiti. Ti si dete koje želi da se igra. Vrati svoje lutke sebi.

Osetih se golom i postiđenom pred njom. Da li me i drugi ljudi tako doživljavaju? Da li je sve vidljivo u mom pogledu, stavu i rečima koje izgovaram? Zar je moja krinka toliko prozirna da je ciganki bio dovoljan jedan dodir moje linije života da mi kaže sve što pokušavam sakriti? Koliko loša je moja gluma? I zašto je uopšte koristim? Pitanja na koja sam davno trebala dati odgovor. Nikada nisam.

Ciganka pogleda ka prozoru i nasmeši se.

-Evo Save, evo mog Šapca.

Zar smo već stigli? Ona oblači crnu, pohabanu jaknu i namigne mi.

-Srećan ti put, lepojko. Ne daj se.

Odlazi, nesvesna da ću od njenog proricanja izgraditi novu osobu u naredne četiri godine.

Ne smem se udati pre dvadeset osme godine.

Ne smem odustati.

Činiću velike stvari.

Obećavam.

DĐ

[poeticlicense12345]

MARISA

Marisa je dugo i pažljivo češljala četkom svoju dugačku i sjajnu kosu gledajući pri tom u ogledalu, kako sporim pokretima svojih podlaktica pravi skoro fetišne pokrete. To ju je opuštalo i tako je mogla najbolje razmišljati o životu koji je okružuje.

Šum lifta ju je podsjetio da stanuje na desetom katu prljavog žutosivog nebodera i sada u ovim jesenjskim danima očekuje prve poljupce maglovitih oblaka na svojem prozoru.

Izađe iz kupaone i onako češljajući se i dalje letimice pogleda kroz prozor i spazi u daljini tamo negdje kako preljeće jato čvoraka.

-Kada bi mogla barem sa njima da mi ustvari vjetar miluje kosu umjesto ove jeftine četke kupljene u "Konzumu" na rasprodaji, pomisli.

Nasmješi se sama sebi, odloži četku na komodu u dnevnom boravku, sjedne na kauč i onako pogrbljenaa popije čašu vode.

Znala je da je to voda iz vodocrpilišta Mala Mlaka između Zagreba i Velike Gorice i da je takvu već pije cijeli svoj životni vijek a njeni još i prije...

Pogleda čašu.

Na samom rubu ostale su kapljice u mala mrlja od njenih usta a na stijenkama bijele mrlje od ruku koje je nešto prije namazala kremom.

- Moram pospremiti tu čašu i četku sa komode, pomisli jer je znala koliko takve stvari ljute njenu mamu kada se nalaze na mjestima neprikladnim po njenom mišljenju.

Komoda je bila uglancana i služila je samo da svojim staklenim vratima čuva kristal i porculanske figurice iz jednog davnog doba na koje je njena mama bila jako ljubomorna ako bi je ona koji puta uzela u ruke.

-Ostavi, ne diraj. To ću ja obrisati, koliko puta joj je to znala reći.

Otvori staklena vrata koja vode na lođu i mazno se protegne na sviježem zraku. Osjeti kako su joj se nabubrile bradavice na grudima od hladnoće i prožme je neki neugodan osjećaj... nije bolno ali je nekako nedefinirano, u svakom slučaju - neugodno.

Nasloni se na ogradu koja je za divno čudo nije žuljala jer je imala debeli frotirni ogrtač.

Pogleda zamišljenim pogledom prema horizontu gdje su nestli oni čvorci.

Iz dnevnog boravka probijao se glas iz radija: Vanna pjeva "Kao rijeka..."

Polako izuje svoje pink natikače koje joj je kupila mama za rođendan.

Sjetno se sjeti kako joj je znala tepati dok je češljala njenu dugu smeđu kosu: - Ti si moja Barbika. Pa vitka si kao i ona. Nitko ti nebi dao dvadeset.

Zato joj je i kupila te pink natikače.

Barbika.

Začudila se kako joj gode hladne pločice.

***

Zvuk lifta najavio je zaustavljanje na desetom katu.

Začu se ključ u ulaznim vratima.

- Marisa! Jesi doma ?

- Oh Bože kako je samo neuredna. Jesi li u kupaoni?

- Marisa! Dijete, javi se...

Nalet vjetra otvori vrata lođe, uđe u boravak i nevidljivom rukom podigne papir sa stola i prevrnu ga na pod.

Lelujajući zavjese djelomično otkrivajući ogradu i podno nje uredno složene papuče.

Pink.

text author: Ivan Adamec

[medium-and-reason]

zake niko ne postuje kisu?

mozda zaro jer nikad nisu trcali po kisi

slobodni

sami sa sobom

dok kapljice trepere

zal mi je svake osobe koja nije dozivela tu ljepotu i mir

[shekyspeare]

Dok kapljice Tvoje milosti padaju na moje prozore, ja Te molim, Uzvišeni, čuvaj mi one koje volim. Približi im sve ono čemu se nadaju, što željno očekuju, i u tome hajr podari. A čuvaj ih Gospodaru od svakog zla i podari da se u njihovo srce nikad tuga ne nastani. I molim Te, Milostivi, da im ova duša nikad ništa loše ne počini. Ja Rabb, ja ih volim, a samo Tvoja ljubav je savršena, i jedino onaj kojeg Ti zavoliš je uistinu voljen. Pa ih učini od svojih voljenih robova i u Džennet ih nastani.

Amin 🤲🏻

[ladiscribus]

Foz do Iguacu - Brazilska strana raja

Dolazim na aerodrom Foz do Iguacu u poslijepodnevnim satima. Ipak uzimam Uber jer ne mogu naći nikakvu informaciju o javnom prijevozu koji bi me svakako koštao jeftinije. Počaskao sam po putu s taxistom, malo toga razumio, a više klimao glavom, no barem sam teme ipak uspio pohvatati. Još uvijek aktualna tema je poraz Brazila od moje Hrvatske u četvrtfinalu svjetskog nogometnog prvenstva, život i cijene u Foz do Iguacu, zarada i primanja taxista i tako malo po malo stigli smo do hotela koji nije baš u centru, no nije ni tako daleko, možda 2.5 km. Poprilično gladan, odem na jedan hamburger u prvu ulicu iza ćoška koji nije ni loš uz zalijevanje pivom Brahma. Dok sam tako gutao hamburger gladan kao pas, skužio sam da ispod stola leži jedan pravi pas, ali očigledno ne tako gladan kao ja. Ovaj umorni brazilski đukac spavao je pravedničkim snom ispod stola, nije ga čak ni probudio hamburger s friško pečenim mesom i prepečenim špekom.

Nakon prikupljenih informacija o Nacionalnom parku Iguacu, sutradan prijepodne krećem prema njemu. Nacionalnim parkom proglašen je još davne 1939., a na listi UNESCO-ve svjetske baštine našao se 1986. Park se zapravo proteže kroz dvije države Brazil i Argentinu. Argentinska strana u planu je tek za 4 dana. Za svaku stranu morate kupiti posebnu kartu i ne postoji neki paket koji bi uključivao jedinstvenu ulaznicu za obje strane. Jedino što možete kupiti je paket aranžman u nekoj agenciji koji onda uključuje prijevoz do argentinske strane i nazad, ali to sve znatno poskupljuje stvari. U svakom slučaju jeftinije ćete proći ovako, svaku stranu posebno i definitivno ne u istom danu obje.

Rijeka Iguacu tvori predivne vodopade Cataratas kojima možete prići poprilično blizu s ove brazilske strane. Neki dosežu visinu i do 80 m. Mogu se vidjeti brojne kaskade i brzaci široki gotovo 3 km. Tu se nalaze ostaci atlantske šume i dom su bezbrojnih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih imamo puno endemskih biljnih vrsta i rijetke životinjske vrste kao što su jaguar, ocelot, puma, orao harpija, vidra itd.

Na samom kraju turističke staze može se doći skroz blizu vodopada no morate imati prozirnu zaštitnu vrećicu za mobitel jer ćete ga u protivnom skroz smočiti kao što ćete biti i vi kompletno mokri. No definitivno se isplati ostati mokar jer ionako ćete se brzo posušiti na preko 30 stupnjeva celzijusa i žarkom suncu. Taj doživljaj doći toliko blizu vodopada je jedinstven, sitne kapljice rose vam lice velikom brzinom, kosu, ruke, cijelo tijelo. Fontana osvježenja na ovim velikim vrućinama tako snažna da poželite da traje vječno. Potpuno mokar, dolazim da zadnje točke turističkog obilaska i vraćam se autobusom nacionalnog parka do izlaza.

Kratka pauza za nadoknadu tekućine i nastavljam dalje do Parque das Aves (Park ptica) koji se nalazi vrlo blizu. Tu po putu upoznajem curu Argentinku, simpatičnog lica i velike stražnjice koja isto kao i ja traži ulaz u park ptica te se želi priključiti meni kako bismo zajedno razgledali park. Tko sam ja da branim dobrim ljudima svoje cijenjeno društvo? A i ljepše je u dvoje. Parque das Aves je jedina institucija na svijetu koja je usmjerena na očuvanje ptica atlantske prašume koja se također polako sve više smanjuje. Te ptice su posebne, raznobojne i definitivno jedinstvene. U nekim dijelovima parka možete doći u ograđene kaveze i biti zajedno s njima, promatrati ih kako slobodno i bezbrižno lete unutar tog prostora. Park ptica nije tipičan zoološki vrt, nego je park u kojem stvarno možete doživjeti sinergiju s tim divnim letećim stvorenjima.

Sljedeći dan uputio sam se u turistički obilazak hidroelektrane Itaipu. Ona se nalazi na rijeci Paraná, jednim dijelom u Brazilu, a drugim dijelom u Paragvaju. Ova ogromna hidroelektrana je po proizvodnji električne energije najveća na svijetu. Gradila se punih 13 godina, od 1971. do 1984., a za njezinu izgradnju potrošena je količina betona koja bi bila dovoljna za izgradnju čak 210 stadiona Maracanã u Riju de Janeirou i čelika dovoljno za 380 Eiffelovih tornjeva u Parizu. Trošak izgradnje bio je nevjerojatnih 19.6 milijardi dolara i spada po nekim statistikama kao 5. najskuplja građevina na svijetu. Riječ Itaipu potječe od naroda Guarani koji je živio ovdje prije kolonizatora i znači raspjevana stijena. Ima smisao u tome da su vodopadi Guaira koji su prilikom izgradnje hidroelektrane potopljeni s umjetnim jezerom, nekada proizvodili snažnu buku. S uništenjem tih vodopada brazilska vlada likvidirala je Nacionalni park Guaira koji je prije postojao ovdje. Također je premješteno oko 10 000 obitelji koje su živjele na ovom području. Svako zlo za neko dobro. A koliko je to novonastalo dobro napravilo zla, vrijeme će pokazati. U stvari, već ga je dobrim dijelom i pokazalo, prvenstveno u uništenju i izumiranju biljnih i životinjskih vrsta. Ono po čemu ću definitivno pamtiti ovu turu je apokaliptično nevrijeme koje je kulminiralo na samom kraju ture, na zadnjoj točki za fotografiranje i kupnju suvenira. Počelo je puhati kao da je sudnji dan još dok smo bili u turističkom autobusu otvorenog tipa sa stranicama od prozirne cerade, a vodič je davao zadnje upute te se zahvaljivao putnicima. On kao da je bio u nekom drugom svijetu i dok je pričao u mikrofon, nije se obazirao na kaos koji je nastao zbog orkanskog vjetra i kiše. Kada smo napokon došli do te zadnje točke ni tu se nismo uspjeli potpuno sakriti od kiše. Stolci i suncobrani letjeli su po svuda, žene su vrištale kao da će se sve srušiti na nas, a pravog zaklona nije bilo. Bilo je to stvarno jedno vrlo neugodno iskustvo. Srećom, ipak se sve to dogodilo još dok smo bili na čvrstom tlu. Neću ni zamišljati kako bi bilo da se dogodilo 10 minuta ranije dok smo autobusom prolazili uskom cestom po visokoj brani dugoj oko 7 km.

Sutradan sam otišao pogledati još jednu znamenitost, a to je Marco das Tres Fronteiras ili Točka triju granica; Brazila, Argentine i Paragvaja. Zapravo tu se spajaju rijeke Iguazu i Paraná. Svaka država ima svoj grad na svojoj strani, Brazil ima Foz do Iguacu, Argentina ima Puerto Iguazu, a Paragvaj ima Ciudad Del Este, a i svaka od njih ima također svoju točku odakle se vide sve tri države i na svakoj je napravljen uređeni vidikovac. Ova turistička znamenitost vrlo je posjećena i plaća se ulaznica za posjet. Ja sam vidio samo ovu brazilsku stranu. U sumrak je posebno lijepo kada se boje neba prelijevaju preko obje rijeke, a tada počinje zabavno-plesna predstava u kojoj se obilježavaju kultura, običaji i ples svih triju država. Plesna skupina odradila je show za 10, no morali su napraviti jednosatnu pauzu zbog obilnog pljuska koji se spustio usred predstave, no vrijedilo je čekati nastavak i uživati u performansima plesova samba, tango ,forro, frevo i ostalih.

Za kraj, u povratku kroz grad počastio sam se s 2 x 1 l piva Brahma u jednom od mojih omiljenih tipova birtija, pé sujo, ili zmazana noga. Tu je uvijek zanimljivo i poučno, a prije svega jeftino.

[dionizacija]

Niz konture leđa i valove kože plovio

je demon pretvoren u donju usnu.

Kapljice vinske sluzi ostavljale su trag

pri svakom drhtaju ukusnog mesa.

Ovlaš prebačen plašt preko glatkih

ramena teatralno je klizio niz

ključne kosti oblačeći dojke

u boje boginja smrti. Demon

se vrati do žile kucavice na vratu

osjećajući miris uzburkane krvi

u njoj. Ostavi ugriz koji izmami

blagi uzdah muze i drhtaj bedara

u blizini njegovih, venama

prošaranih, ruku. Stopalo muze

potraži međunožje demona.

Osjećajući njegov puls, zaigra

plesom Erosa odmjeravajući

svaki nabor velikim prstom.

Demon spusti ruke do koljena

muze i ovlaš zadiže svilenu

spavaćicu istraživajući prstima

unutrašnjost bedara. Pod nokte

se uvuče rajski sok i pretvori krv

u mastilo. Muza postade hartija

po kojoj pjesnik proli svoju krv. // Poetika kože

[catcurator]

cakepops

150g plazma keksov (kupi v prahu)

62g margaine/masla

50ml mleka

čokolada v kapljicah

olje

posipi, mrvice, kokos...

palčke iz Tedija (razrežeš na tretjine)

stiropor!!

V kekse (150g) dodaš stopljeno, ne vročo margarino (62g). Dodaš mleko (50ml) in zgneteš v testo. Maso daš v hladilnik za eno uro.

Iz ohlajene mase narediš kroglice, težke 20-22g. Za lažje delo jih lahko zmrzneš za 1h ali čez noč. Stopiš kapljice čokolade skupaj z žlico olja in barvilom (po želji), napikneš palčke na kroglice in pomakaš v čokolado. Odvečno čokolado otreseš in okrasiš ter jih postaviš na hladno.

[radiogornjigrad]

Frida Šarar: Rado bih...

Rado bih… Rado bih bila tužna u selu blizu Firence iza masivnih zelenih vrata ispod zavese koje mi mazi lice i miriše na tvrdi sapun. Rado bih patila dok jedem pršut od divljeg vepra na jutarnjem suncu, među stablima masline, kraj rustičnog bazena sa neprozirnom vodom. Rado bih plakala nakon plivanja, protegnuta i klonula, na belim platnenim ležaljkama dok kapljice putuju reljefom naježene…

[prosaperpedem]

kameje

noćas sam sanjao svojega oca, bio je tirkizni orao monumentalna raspona krila - na leđima me, poput kljuseta, nosio kroz zrak;

visoko, visoko

jedrili smo tako troposferom preko cejlona mirisa prženog šećera kroz stratuse i ciruse sve do sumatre da zviždimo na tigrove

dobro - tata nije, kao orao, mogao zviždati - na tropskom je suncu prijepodneva širio krila i njima lepetao razbacujući okolo perje azurno, perje modro, perje smaragdno

sinoć sam sanjao bio crnu mačku i znao sam da me je ona nekad prije bila rodila

krzno, crni baršun, mirisavo na slatko mlijeko, kapljice kao bijeli biserčići, a na glavi dva tigrova oka, utisnuta nepreduboko - jezikom me svojim nježno lizala po nosu i golicala moje zaklopljene kapke

kimera, mistična zvijer, mitsko kopile krilata oca i majke koja se umiljava, pored nekog kamina, oko nogu neke pomalo poznate starice - daleko od sumatre - daleko i od jave -, tumara svijetom sakupljajući šareno perje, udišući bodro, u potrazi za kamejama i otocima gdje još ima tigrova

[djolens72]

ZVEZDANA KIŠA

Zvezdana kiša… zvuči kao čaroban trenutak, zar ne ? Zamislite sebe kako stojite na otvorenom polju, pod vedrim noćnim nebom. Kapljice svetlosti padaju s neba, kao da su zvezde same odlučile da se spuste do vas. Svaka kapljica je mala svetlosna tačka, blistava i neuhvatljiva. Kao da vam šapuću tajne kosmosa dok padaju oko vas. Možda su to poruke iz dalekih galaksija ili samo igra svetlosti i…

[marija180468]

NEMOJ DA ME VOLIŠ

Ne,nisam htela da Ti pišem večeras

Lako je zamišljati kad telom te prožima slatka jeza a kišne se kapljice ocrtavaju o spoljašnje strane prozora

Tada se rađaju pohotne misli smotane u požudu koja spretno grli oštrim kandžama

Pa pokušavam da te prizovem vradžbinama koje srce moje stvara

A Ti opet dođeš,pojaviš se tek za trenutak

Pa se onda vešto izmigoljiš kao da ne smeš samnom da dočekaš novi dan

Dobro,znam,sve karte su položene

Jedno smo drugom otkrili tajne

Nema patetike nju su izmislili oni koji ne umeju sa snažnim osećanjima da se izbore

Nema romantike ,ona vešto vodi ka očajanju

Zašto uopšte koristiti reč ljubav kada je ona danas prikladna i ide uz sve?

Želje su se davno utopile u okrilje okrutne svakodnevnice

Trenutak...taj su trenutak izmislili večiti ljubavnici kako bi mogli da lakše krenu u nova osvajanja

Ja neću jedan trenutak!

Hoću ih na stotine,hiljade,ma hoću ih na milione

Želim da te pamtim!

Ne,nemoj da me ljubiš polagano

Divlje,pohotno,grubo kako god

Nek se stopi sa mojim karakterom

Tako me i uzimaj!

Pa nek barem na trenutke zaboravim ko sam

Dopusti da upamtim

Da ne budeš još jedan u nizu

I nikada ne staviš mi okove

I nemoj da me voliš!

Ljubav rađa bol,bol patnju,patnja očajanje

Svi koji su ljubav neizmerno želeli,nje su gladni ostali

Svi koji su je dobili,bivali su osuđeni

Zato me poslušaj

Pribijaj se uz mene dok kišne nam kapi otkucavaju minute

Želim da odredimo nove valute reči ljubav

Da je precrtamo

Ukaljamo

Nek svi nas osude!

Prstom u nas upere

Ne,nemoj da me voliš

Hajde da našim osećanjima ispišemo novu reč

Da pomeramo granice

Znam sve to ja mogu uz Tebe

Reč ljubav...ponekad tako mala je..

Maja <3.