#Bijela Kava

[misspickman]

I say this with all the love and respect but seeing that coffee order post going around and my american mutuals tags is absolutely insane to me i think people are joking every time. Good for you

[coffeenewstom]

Toms Kaffee-Erinnerung: "in the hinterland" - auf zwei Kaffee nach Čapljina

Toms Kaffee-Erinnerung: “in the hinterland” – auf zwei Kaffee nach Čapljina

“Bosnischer Kaffee? Was soll das sein?” Der Kellner des San Marino will mich nicht verstehen. Immerhin bekomme ich einen Espresso. Da ich zusätzlich noch ein Mineralwasser bestelle kriege ich als Einziger kein obligatorisches Wasserglas. Besonders beliebt bin ich hier nicht. Das alte Stadtzentrum von Čapljina zeugt von verschwundener Pracht. Einzig das Rathaus, Sinnbild der administrativen Macht…

[gtaradi]

Vječita dilema o prvoj jutarnjoj kavi

Vječita dilema o prvoj jutarnjoj kavi - koja je zapravo prva? A koja je prava?

Sve je teklo po planu. Naravno, mladencima je ova večer rezultat detaljnih i dugotrajnih priprema, Goranu i ekipi tek još jedna od odrađenih svadbi. Verzirani, odrađivali su svadbenu večeru i cijelu svadbu uhodano, nadopunjavajući se, uskačući kad je netko skočio na brzinsku čik pauzu, cijelo vrijeme smiješeći se gostima, vješto izbjegavajući stalna nutkanja da se popije gemišt na brzaka, da šef…

[requiem-infernum]

Zameo nas snijeg

Goruć' na vatri, kava se hladi

magla bijela sad prozor sjeni

kružeći dom, jorgovane sadi

stvaraju je snovi njeni.

-

Kroz dimnjak i kroz okvir vrata

magla početak donosi priči,

polako pokriva nas bijela plahta

moja duša sad na tvoju sliči.

-

Vrele pahulje mi blaže oči

dok na krevetu smo pokriveni.

Ne mareći za dane niti noći

znamo da vani neće ozelenit.

-

Ležeći u snijegu, shvatismo jedno

za ljubav ne treba nam vrijeme ljetno.

tad viknusmo Bogu, samo da zna,

da ostat ćemo ovdje, dok nam snijeg sja.

[incurable-travelholic]

Croatian coast roadtrip

18 dana, 12 destinacija, 6 cura, 2 auta i bezbroj uspomena. Hrvatska obala. Istra, Kvarner i Dalmacija.

Od Rovinja preko Pule, Opatije, Karlobaga, Šibenika, Trogira, Splita, Brača i Makarske pa sve do Dubrovnika. Skupile smo se nas tri cure iz Hrvatske te cure iz Danske/Švedske i Njemačke, koje smo provele po Lijepoj Našoj. Dio nas se našao nešto ranije nego ostali, u Opatiji, te smo lagano krenule na put Jadranskom magistralom. Magistrala je bila savšren izbor – prekrasan pogled apsolutno cijelim putem i još ne plaćaš cestarinu, kud ćeš bolje? :D

Složile smo se da je putovanje našom obalom tijekom corone je zapravo bilo pun pogodak – osjetno manje turista, jeftinije cijene smještaja, parking gotovo nigdje nismo ni platile te nadasve autentičnije putovanje i susretljiviji lokalci.

Smještaj smo plaćale od 10-20 eura po osobi. I to 10 e smo platile u Dubrovniku! Svaki smještaj je imao uključen besplatni parking.

Vozimo se od Opatije do prvog stajanja: random plaža pored ceste, negdje blizu Karlobaga. Osvježimo se, okupamo u kristalno čistom moru, napunimo baterije, osvrnemo se oko sebe i zahvalimo Bogu na ljepoti naše obale te krenemo dalje.

Šibenik. Stari grad, veš koji se suši, romantični zvuci violine, riva te zalazak sunca. Malo je reći da nas je oduševio. Već nakon prvog dana smo se osjećale kao da smo postigle cilj cijelog putovanja, a tek nam je prvi dan! Sutradan krećemo u razgledavanje starog grada tijekom dnevnog svjetla te se iznova oduševljavamo romantičnim uskim ulicama i šarmom ovog lijepog grada. Stižemo do dalmatinskog etno sela koji obiluje prekrasnim malim kamenim kućicama, restoranima, cvijećem, etno i edukacijskim sadržajem, jezercem te svime što ima jedno etno selo. Nedaleko od etno sela, nalazi se plaža Solaris te divna tirkizna boja našeg mora. Ležimo i gledamo u tu ljepotu. Zahvaljujemo Bogu, part 2. Tu se nalazi i En vogue beach bar, jedan od top 3 beach bara koje sam ikad vidjela.

Šibenik, you rock!

Nastavljamo dalje do Trogira. Sladak, mali stari grad. Riva, palme, kula Kamerlengo, kamen, zvonjava crkve, prekrasan pogled na Čiovo.

Stižemo do Splita te kupimo internacionalnu ekipu. Zajedno krećemo u istraživanje grada. Hajduk apsolutno svuda - grafiti, pjesme, tekstovi, ljubav i ponos. Nigdje se ne osjeti koliko u Splitu, a primjećuje se i prije dolaska u Split. Prva postaja – riva te stari grad. Dioklecijanova palača. Lutanje ulicama, muzika uživo, fjaka, plata sira, dobra rakija te večera u konobi. Noć završavamo izaskom u Bačvicama.

Dan drugi, obilazak lokalne pijace, doručak na Bačvicama, kupanjac, picigin, sunčanje. Uzimamo taxi do Marjana te se kupamo na prekrasnoj plaži Kašjuni. Pogled na Marjan i čisto more.

Sutradan idemo trajektom do Brača. Kupanjac u Pučišćama kod Supetra, kava, fjaka te poznati brački kamen od kojeg su između ostalog izgrađene Bijela kuća u Washingtonu, Parlament u Budimpešti i Beču, Dioklecijanova palača i mnoge druge građevine. Smještaj nam je na Bolu, vozimo se preko gore cijelo vrijeme diveći se pogledu. Odlazimo na sladoled u grad, šetnjicu te kupanjac na Zlatnom ratu. Vjetrovita plaža puna kitesurfera. I ne, nije pješčana kako izgleda na slikama uslikanima dronom. Večer smo provele uz zvukove violine u Varadero beach baru.

Sutradan su cure došle na ideju da rentamo brod i vozimo se do Hvara i Paklenskih otoka. Pronaći brod i skipera je, vjerujte, bila prava mala muka. Brod i skiper su koštali 300 eura, plus gorivo nekih 70 e. Skiperasmo najduže tražili, budući da su nam iz agencije savjetovali da same upravljamo brodom (?). To nam, naravno, nije palo na pamet, pa smo hodale otokom i svakog dečka ispitivale zna li voziti brod

Odlazak trajektom do Makarske je bio pravi doživljaj. Pogled na makarsku rivijeru – neopisivo. Uzbuđene stižemo na makarsko tlo, divimo se kontrastu Biokova nad otvorenim morem i ne vjerujemo da nešto može biti tako lijepo. I to nešto je naše. U Lijepoj Našoj.

Pješačimo nekih pola sata po strmom putu kako bismo našli the plažu koju su nam svi preporučili – Nugal plažu. I nisu pogriješili! Ne znam jel’ ljepša sama plaža, pogled na plažu odozgo ili jednostavno put do plaže. Čitavim putem smo bile oduševljene. I nije nam smetalo pješačiti pola sata u papučama, po strmom putu, na 35 stupnjeva kako bismo to doživjele. Nugal plaža je djelomično nudistička. Postoji fizička granica između oba dijela. Osobno najdraža plaža cijelog putovanja.

Sutradan odlazimo na Osejava plažu, Bubu te Brelu. Svaka plaža je lijepa na svoj način. Brela je poznata po kamenu iz kojeg ponosno raste drveće i predstavlja borbu za životom. Brelu je Forbes uključio u 10 najljepših plaža svijeta te Huffington kao ‘’destinaciju zbog koje ćete sjesti na prvi avion za Hrvatsku’’.

Upoznajemo lokalca koji nas vodi svojim brodićem kroz čitavu Makarsku rivijeru. Osjećamo se privilegirano što možemo svjedočiti toj prekrasnoj rivijeri, Biokovu te otvorenom Jadranskom moru.

Noćni život Makarske je bogat te večeri provodimo u društvu lokalaca u Marioneti, Makarani i Bebić baru.

Odlazimo tužne jer nam je Makarska stvarno ukrala dio srca. Toliko, da smo se pri povratku vratile. A to se ne događa često!

Krećemo na jug, prolazimo kroz mali dio Bosne koji ima more te stižemo do famoznog Dubrovnika. Nikad nisam kužila zašto apsolutno svi turisti pričaju o ljepoti Dubrovnika (dobro, većinom dođu zbog Game of Thrones) dok nisam i ja kročila na to staro kameno tlo. Dubrovnik je stvarno zalužio sve hvale. Pa taj Stari grad i te zidine! Prekrasno! Famozne zidine koštaju 200 kn, osim ako imate jednu od 3 odgovarajuće iksice (dok cure iz iznozemstva nisu imale) pa je onda cijela 50 kn. Karta vrijedi 3 dana te se može više puta vratiti na zidine te posjetiti i Lovrijenac utvrdu, s koje se vidi prekrasan pogled na zidine.

Srđ definitivno nudi najljepši pogled na stari grad. Do njega možete doći autom ili žičarom.

U Dubrovniku nas je dočekao host i lokalac Alen, koji nam je pokazao dio Dubrovnika u službi privatnog taxista. Navečer smo sjeli u stari grad i uživali uz muziku uživo i koju rakijicu.

Općenito su gazde apartmana bili dobri domaćini, druželjubivi, rado pomogli, proveli nas po gradu te s nama popili rakijicu 😊

Zatim odlazimo na otok Lokrum – prirodni rezervat koji su nam svi rekli da ne propustimo. Povratna karta brodom te ulaz na otok košta 140 kuna. Tu se šeću fazani te raste bogata vegetacija koje nema na drugim mjestima. Tu se krije i Mrtvo more, zanimljiv koncept usred Lokruma. Plaže su čiste i more, standardno kristalno čisto.

Kao što svi znamo, cijene u Dubrovniku jesu jače, ali mi to nismo osjetile, budući da smo imale iksicu za zidine, nismo jele vani te smo našle besplatan parking (koji se negdje čak plaća 15 eura po satu!)

Dubrovnik nam je ostao u prelijepom sjećanju te zbilja nismo htjele ići nigdje drugo, a pogotovo ne natrag kući :D

Na kraju smo se vozile autocestom do Rijeke te put nastavile do Rovinja i Pule.

Rovinj nas je oduševio. Najšarmantniji hrvatski grad, definitivno. Te šarene uličice, stari grad, fasade, šarmantni restorani, koktel barovi na stijenama uz samo more, prekrasno dekorirani butici, art galerije na svakom koraku, živa muzika na trgu…Pa Rovinj je zbilja nešto čarobno.

Zatim stižemo u Pulu, jedini grad koji mi se nije svidio i iz kojeg smo otišli ranije nego planirano. Možda zato jer je gazda apartmana bio drzak, možda jer smo stigle u 23 h pa nam je dobacivala sumnjiva ekipa, možda jer su ulice totalno alternativne i drugačije od bilo kojeg obalnog grada, možda jer nema taj šarm na koji smo navikli u gradovim na našoj lijepoj obali. Ima taj amfiteatar i ostatke rimskoga carstva, ali ništa drugo me nije pozitivno dotaklo.

Za sve koji pitaju - nismo bankrotirale ovim roadtripom, zapravo se vrlo isplati ići autom, dijeliti gorivo i parking.

Može se naša obala izvesti na budžetu, ponekad kuhanje u apartmanu, navečer neko pićence, po danu kupanje, na plaži voće i sendviči – et voila. 😊

[dthecrow]

Kava - vrsta kave - najbolja kava

Kava – vrsta kave – najbolja kava

KAVA – najbolja kava ili najgora kava nije bitno, samo da je kava… Danas sam odlučio napisati nešto o kavi. Odnosno nije da sad “iz glave” izbacujem sve dolje navedene definicije, nego prenosim ono što sam proučavao pred dosta godina. Radi se o projektu Quahwa koji je uvelike prerastao i mene i moje znanje o kavi. Možda su neke informacije navedene u doljnjem članku zastarjele ali u globalu to je…

[yoyoyoseph]

Das war am letzten Morgen, wie üblich machte jeder seine Besorgungen: Kaffeemaschine, Frisör, Magnete, Herzen, Grieben, Lackschuhe, noch Mal Eindrücke von dieser überraschenden Stadt...(wie immer herrschte keine eindeutige Einigkeit darüber, ob die Stadt jetzt hübsch oder hässlich, laut oder leise ist) sammeln und weg. Hier Szene vom Drehort der Serie der Handmagd, das zuletzt übergangene Cafe (zurecht, weil Bijela Kava aus'm Glas- bäh), Treppen am Burgberg und die Ecken unten an der Zahnradbahn, wer kennt noch Schaukeln aus bunt gestrichenen Stahlrohr?

Zagreb im Mai 2022

[nesto-sto-se-suti]

Pitanjaa od 140-150

140. Ljeto ili zima?Ljeto141. Noć ili dan?Dan142. Najdraži mjesec u godini?Srpanj kao što već rekoh143. Jesi li vegetarijanka?Nisam144. Tamna, mliječna ili bijela čokolada?Mliječna145. Čaj ili kava?Kava146. Je li ti danas bio dobar dan?Tek je počeo, nadam se da će biti dobar147. Mars ili Snickers?Snickers148. Koji ti je najdraži citat?Mislim da na ovo ne može odgovoriti osoba koja vodi blog s citatima... :)149. Vjeruješ li u duhove?Da150. Uzmi sebi najbližu knjigu, otvori 42. stranicu, koja je prva rečenica na toj stranici?Prvo moram reć da se knjiga otvorila odmah na 42. stranici... A prva rečenica je: "I onda od dva puta izabereš onaj teži."

[covjek-casopis]

ULOMAK IZ ROMANA KRISTINE GAVRAN "GITARA OD PALISANDRA", 9/2018; finale T-portalove književne nagrade 2019 i nagrada "Mirko Kovač" za najbolje djelo mladog autora 2019.

Bližio se kraj prvog tromjesečja, a još uvijek nisam osjećala ništa. Ni mučnine ni povraćanje, kao da se ta sjemenčica u mome trbuhu nije htjela javiti. Samo mi se osjet njuha izoštrio, bila sam kao zvijer koja prati tragove: miris jagoda u plastičnoj vrećici jedne prolaznice, svježe oprane stepenice, rublje na balkonima, kava, proljeće, češnjak u tramvaju, miris liječničke ordinacije, svi su me ti mirisi proganjali i slijedili kamo god bih pošla. Napravila sam krug oko nebodera, tek toliko da razbistrim misli, šetnja mi je godila, bilo je toplo i sunčano. Sjela sam na klupu i promatrala ljude u kafiću, pili su kavu i pušili te jedni drugima nešto važno objašnjavali. Možda bih trebala razgovarati s nekom prijateljicom, ali, iskreno, nisam znala koga nazvati. Kažu da su prijateljstva iz djetinjstva sklopljena u pješčaniku najčvršća, ali dok su se druga djeca igrala u parku, ja sam svako popodne provodila u glazbenoj školi. Isto tako nikada nisam bila dio kvartovske ekipe, jedna od klinaca koji jedni druge čekaju u parku ispred zgrade, a onda bacaju petarde u haustor i pritišću sva prezimena na portafonu. Zatim svi zajedno bježe i smiju se, urliču; ništa ne spaja ljude kao zajednička nepodopština. U gimnaziji sam često izostajala s nastave zbog putovanja, kad god bih se vratila, imala sam osjećaj da su se grupice i klanovi preraspodijelili i da ne pripadam ni jednom. Zbog toga sam prijateljstva gradila među glazbenicima koji su kao i ja živjeli sa svojim instrumentima. Pisali smo jedni drugima duga pisma u kojima su se nalazile salvete i note, a poslije mailove s linkovima na otkrivene glazbenike. Moja najbolja prijateljica Sara, violinistica koju sam upoznala još u srednjoj glazbenoj školi, živjela je u Amsterdamu, mogla sam je nazvati preko WhatsAppa na video chat, ali imala sam osjećaj da kad bih počela govoriti, savladali bi me osjećaji i na kraju bismo se obje osjećale glupo; ona jer me ne može zagrliti, a ja jer plačem s mobitelom u ruci. – Je l' slobodno? – pitala me susjeda Novak, iako je plastične vrećice s namirnicama već stavila na rub klupe. Pomaknula sam se u stranu i pokazala joj rukom da sjedne. – Ne služe me više noge. Sva sreća da imamo liftove, zar ne? Novakica je imala skoro devedeset godina i teško se kretala. Dok je mama bila živa, ponekad bi došla na kavu ili bi joj mama poslala u plastičnoj kutiji malo kolača ili komad torte, onda bi ona nama u istoj kutiji vratila kiflice ili poslala domaći višnjevac. Boce, protvani, kutije i vrećice putovali su stepenicama. Ja sam bila zadužena za tu razmjenu, popela bih se u šlapama na dvadeset prvi kat i pozvonila na njezina vrata. Sviđala mi se Novakica jer mi se nikada nije obraćala s "dušo, šećeru, djevojčice, malena" kao ostale susjede, već me pitala prava, ozbiljna pitanja. – Bach ili Barrios? Gdje se na gitari nalaze oči? Smije li čovjek svirati ako u sebi osjeća ljutnju? Kad je mama umrla, nije došla na pogreb, tata joj je to zamjerio, ipak su bile prijateljice, no Novakica nikada nije marila za društvena pravila. Nosila je ekstravagantnu odjeću, na zapešćima nizala zveckave narukvice, a iz stana nije izlazila bez crvenog ruža na usnama. Iako je na licu imala bore, kosa joj je bila garavo crna, s tek pokojom sijedom. Druge susjede okupljale su se u kvartovskom frizerskom salonu i šaputale kako se stara Novakica sigurno farba kod frizerke u centru kako nitko u neboderima ne bi znao da je bijela kao miš. Ta njezina duga crna kosa koju je nosila raspuštenu po ramenima ljutila je žene koje su s prvim znakovima ispadanja vlasi otišle frizerki i tražile da ih ošiša do uha i napravi trajnu. "Treba se znati ponašati prikladno godinama" govorile su, a Novakica se tome nije pokoravala, gdje god bi prolazila, čulo se zvonko udaranje njezinih narukvica. Nije imala djece koja bi je posjećivala, nikada se nije udavala i nitko nije znao odakle je došla. S godinama se njezin hod usporio, leđa iskrivila, ali još uvijek je ljeti nosila šeširiće, a zimi žarko crveni kaput kojim je tjerala hladnoću od sebe. Sjela je na klupu kraj mene, torbicu je položila u krilo i iz nje izvadila crveni ruž i malo ogledalo. Našminkala je usne, pomalo uzaludna radnja, ionako je bila pred ulazom i vraćala se kući. – Je li dobro? Ništa ne vidim na ovom ogledalu – nasmiješila se prema meni. Nježno sam joj obrisala neposlušnu krivulju na gornjoj usni. – Tome žena služi ženi, da se u njoj ogleda i popravlja ruž – nasmijala se.

______________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je 1987. u Zagrebu, a već pet godina živi i kao kazališna umjetnica radi u Engleskoj. Diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Višestruko je nagrađivana za svoje drame: drama 'Spremni' nagrađena je prvom nagradom Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za 2012. godinu. Piše poeziju i kratke priče. Godine 2016. objavila je knjigu kratkih priča 'Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu', za koju je dobila nagradu DHK za najbolju debitantsku knjigu objavljenu te godine. Godine 2018., također u izdanju Disputa, objavila je svoj prvi roman 'Gitara od palisandra'.

iz pogovora Jagne Pogačnik: "U ovom romanu sve je na svome mjestu, kompozicijom podsjeća na velika glazbena djela i način na koji su skladana. Dapače, Kristina Gavran piše kao da sklada, plete mrežu riječi i događaja, pazi na tempo i light-motive i uspijeva postići sjajne efekte suptilnim izvođačkim nijansiranjem. Sjajno zamišljena, spajanjem prostora i vremena i dojmljivim referiranjem na bajku njezina je priča i ženska (na način koji nema veze sa 'ženskim pismom') i glazbena (ne na prvoj, nego dubinskoj strukturalnoj razini) i, što je najvažnije, svevremena. Priča o povezanosti sudbina, slučaju i 'slučaju', žrtvi i ljubavi, zavijena u plašt nekih prošlih vremena i žanrova koji naginju čudesnom i fantastičnom, jedna je od onih univerzalnih priča koje se mogu čitati uvijek i svuda s jednakim čitateljskim užitkom."

[whatsjenniupto]

Rovinj: A Photo Essay

Rated as one of the Most Beautiful Coastal Towns by Travel + Leisure Magazine in 2014, Rovinj does not disappoint. It’s a 90min bus ride from Pula and worth every minute of the gorgeous ride through olive groves and vineyards. 

I quickly located a cafe with an incredible view and patrons with coffee cups the size of their heads -- an incredibly rare find in Europe. I perused the menu, settling on a Veliki Machiato hoping that Veliki was the Croatian equivalent to the Czech Velky or big. 

Coffee the size of my head fail. I have since learned that the largest cup of coffee you can order is a Bijela Kava, or white coffee. What I ordered was a macchiato with less milk. Next time. 

I looped through the old town’s tiny streets over and over again, stumbling upon different gems each time around.

On the Western edge of the peninsula, I found what I had been looking for since really setting foot in Europe back in 2009: a body of water in which I wanted to swim. I stood dumbfounded at how I had finally found water that was calling my name and I wasn’t prepared to find it. I knew I was going to a town on the Adriatic Coast -- why was I so surprised at the pristine water?

I pushed my disappointment aside and powered up the hill to St. Euphemia’s Church, one goal in mind. 

I’ve climbed a lot of bell towers. St. Euphemia’s takes the prize of tiniest steps / most likely to lose a leg if you don’t pay extremely close attention to where you are putting your foot. 

But oh is the view worth the possible injury. 

Possibly some places just need fewer words than others.

[popodne]

Zlato

Lipogram (franc. lipogramme, prema grč. λιπογράμματος: kojemu nedostaje slovo), tekst u kojem se autor odriče uporabe jednog ili više slova abecede.

01:09. Tiho je. Sjedim na balkonu, gledam svjetla u daljini i divim se svijetu koji mi odavde, u ovom času, izgleda kao svjetlucava ameba koja pluta oceanskim dubinama, zapisala sam kao naslov. I pušim, da. Pušim elegantno smotan i dugačak joint, damski. Inače bi mi svijet odavde, u ovom času izgledao kao tipično mjestašce na obali kakvih ima milijun; dosadnjikavo, usnulo i slabo osvjetljeno.

Ne bih se ni sjetila da u ladici imam kockicu hašiša, da zvonik nije učinio sudbonosni dong - samo jedan i bio je dovoljan. Sinulo mi je tad i da sam popodne bila u kupovini, što sam, smoždena od tegljenja kesa po žegi, potpuno potisnula iz pamćenja i umjesto da jedem, skljokala se na kauč i zaspala. Hlapim naočigled, znam, a nije ni čudo. Vani je kao u pećnici. Mišići mi vise s kostiju, a mozak mi se topi. Složit ću kanape sendvičke, odlučila sam. Ima svega. I maslac i gauda i šunka i masline i majoneza i humus.

- Dinja! - ciknula sam kao da me ošinuo bič, bacila bilježnicu i odskakutala veselo do kuhinje.

Svjetlo iz hladnjaka obasjava mi lice. Na sebi imam bezobličnu spavaćicu, psujem zujave bube, češem potkoljenicu, a upalih očiju, nepočešljana, bosonoga, izgladnjela i puna uboda, podsjećam na napuštene životinje iz kaveza u azilu. Zalihe sam izvadila na pult, a zatim posložila na veliku metalnu tacnu, onu za svinjsko pečenje. Uzela sam smotuljak iz ladice, dohvatila dekicu i jedva podigavši pladanj, izašla na balkon i udobno se smjestila. Kakva divota zaključila sam zadovoljno i dopisala podnaslov: Život je čudo. Što se pušenja tiče, savjest mi je čista. Tjedan je bio očajan i sve, pa i olovo u plućima, sve je bolje od vikenda teških misli i nesanice. Nakon što se katapultom ispalim iz vlastite glave, stihijski ću pojesti sve što mi se nađe na putu. Kao plamen suhu makiju. 

To mi je plan.

Ilegalnim ljekovitim supstancama snabdijeva me malac kojeg znam još od pelena. Milo, sedamnaestogodišnjak kojeg sam lani skužila kako dimi iza balotaškog pa zaneseno uzdahnula - maloljetni delikvent i čuo me, iskolačio oči i ukipio se od panike, a kad je shvatio da ga neću cinkati nikome, dapače da blejim ko zatelebano djevojče, odahnuo je i u znak zahvalnosti, u džep mi ubacio komadić alu-folije kojeg sam našla tek kasnije i tako je počelo. Početkom polugodišta izvukla sam ga iz govana napisavši mu esej o velikanima latinističke književnosti i dobio je dvojku, a ja spokoj i bezbolne menzese. Pošteno, zaključila sam.

Naša tajna je vječna, naš odnos simbioza, a lozinka sunce.

Stanujem na istočnoj padini ugaslog vulkana, tik ispod vidikovca, na zadnjem katu kamene vile u kojoj je nekoć živio glasoviti liječnik čija je žena, kažu, nakon niza spontanih pobačaja počinila samoubojstvo skočivši s litice. Kad zapuše jugo njezin duh leluja dolje oko stijena, glasno zapomaže i doziva djecu, a sve što pouzdano znam je da sablasne legende mame ljubopitljivce, a lokacija agente i skaute. Vlasnički list ima pet imena i dvije plombe. Kuća je fotogenična. Oko kuće je šuma. Duboka, zimzelena, gusta šumetina kojom huču ćukovi i klepeću šišmiši, a svako malo se pojave i glasine o manijaku koji iz zasjede zaskače mlade žene ili ostavlja kobasice s insekticidom. 2:05 U daljini je pukao auspuh, netko je naglo zakočio, plaha mješanka iz susjedstva počela je lajati, od laveža je zaplakala beba, upalilo se svjetlo, pa još jedno i još jedno. 

2:11 Čuje se šum kanalizacije i suhi kašalj. 2:19 Tišina. 02:28 Poginula sam u vječnom ciklusu slanog i slatkog za pod zub. Umotana u plahtu i dim, osluškujem svoje disanje i otkucaje napaćenog želuca dok jablani šušte na mjesečini. Svici svijetle, zvijezde šljašte, avioni lete, zapisala sam. Da susjeda nije iznajmlila sobu Talijanima koji se svađaju pa glasno jebu svaku noć otkako su stigli, pomislila bih da sam sama na svijetu. 02:56. Gotovi su. Povukla sam zadnji dim, ugasila čik, zijevnula i sklupčala se u fetus. 02:59 Sklopit ću oči, možda i zaspem. 

Oglasila se nečija budilica i pištanjem mi iskasapila san na komadiće. Zbunjeno sam podigla glavu i dohvatila mobitel. 05:00, kaže sat. Osjećm žeđ i posljedice višesatne nesvjesti na šipkama poljskog ležaja. Još nije svanulo. Dva zeca, bijeli i sivi natipkala sam samoj sebi da se sjetim kasnije, san mi se činio znakovitim, pa našla udoban položaj iz kojeg sam idućih nekoliko minuta detaljno zamišljala kako ću ustati i mlakim napitkom bogatim vitaminom C zaliječiti sve boljke i kiseli ph, a zatim u pozi domaće životinje dočekati svitanje. Ili ništa od navedenog. Tuš pa veš pa kava i novine. Klasika. Nebo je fantastično, zapisujem u dnevnik; indigo, plava i bijela spajaju se u jedno.

05:17. Sviće. 

Svukla sam majicu koja mi je do koljena, ubacila je u mašinu, zastala, nezodovoljno coknula, zakolutala očima, uzdahnula, izvadila je, pa ju ponovo ubacila i opet izvadila van. Ulila sam omekšivač, namjestila kolut sa simbolima, sačekala da se upali lampica i voda je šiknula, a pola sata kasnije, duž konopca ću složiti kompoziciju od posteljine, odjeće i donjeg veša, po bojama i veličini, pedantno i posvećeno kao opatica. Veš mašina me veseli, izluđuje me jedino ta majica, njegova majica, majica na plavo bijele linije, koju neznam dal da je stavim na devedeset ili šezdeset ili bacim u smeće. 

Čučim, buljim u bubanj i čitam natpise na slovenskom; občutljivo, mehčanje, ožemanje. Šest je. Špica je sezone. Zvonjava iz sve snage zove misu, a kamenim se stubama uspinje živahna skupina ljudi. U bijelom su od glave do pete, imaju bijele zube, nisu odavde. Teleskopom gledaju luku i otoke, a vodič im objašnjava kako je palača na popisu spomenika svjetske baštine. Svi vade mobitele, klikću, namještaju osmjehe i poze i mašu i vesele se, a zatim, uz zajedničku molitvu, odoše dalje do kapelice Sv. Ante. 

Na istoku, buka je počela izjedati svitanje, a maketa u podnožju postala mehanizam. Plovila se smjenjuju, automobili mimoilaze, a ispod agava niče visoko kockasto zdanje. Ekskluzivni hotel s pet zvjezdica, noćnim klubom i fontanom s dupinima. Investicija desetljeća, piše masnim uglatim slovima na metalnoj tabli. Dizalice se klate lijevo desno, mješalice miksaju cement, Kamioni dolaze i odlaze, ljudi u šljemovima gaze po daskama i vikom su nadglasali galebove. Pojačala sam muziku, umila se, zataškala podočnjake i namazala usne bojom fuksije. Obući ću se decentno i ženstveno, odlučila sam, a kosu začešljati u nisku punđu od koje izgledam kao sicilijanska udovica. Kazaljka je stala na 52. Osušila sam se i posivila, ali dan je netaknut i obojan u nevine pastelne nijanse kao dječija soba.

Izlazim sa smješkom, poletna kao da sam odspavala zimski san, a nisam. Vani je lijepo i svježe. Moja suknja ima dva džepa. U desnom su ključevi i sitniš, u lijevom kožni tobolčić s izvezenim cvijećem, pun nakita. Sve je tu. Spustila sam se ulicom pjevušeći, mahnula čiči koji skuplja plastične boce i dobacila «vidimo se popodne!». Klimnuo je glavom. Iz okuke je, kao i svakog dana u isto doba, k’o metak izletio biciklist i nestao. Utegnut plavi u spandeks kombinezon i s metalik kacigom i sunčanim naočalama, izgleda mi kao vanzemaljac i svaki put kad ga ugledam pitam se s koje je planete, čime se bavi, koje boje su mu oči i kako izgleda u civilu. 

Spuštanje tende s natpisom Palma djeluje svečano. Štovani slušatelji, točno je sedam sati kaže voditelj i najavi hit dana.  Dan je subota, datum peti osmog, a hit dana glupasta poskočica, jedan od onih festivalskih pjesmuljaka koji ti ugmiže u mozak kao uholaža. La-ga-la-ga-la-si-ga, pjeva ženski glas, a momak zvižduće i slaže jastučiće po stolicama. La-ga-la-ga-la-si-ga, ponavljat ću te slogove kao papiga, nesvjesno i nevezano uz to s kim sam i gdje, i tako sve dok me netko vidno ozlojađen ne ušutka. Onda ću negdje usput čuti neki novi hit dana, neki novi besmisleni stih nabacan na note a-mola i opet ispočetka. Namignula sam i uzela novine. Nasmješio se i donio cappuccino s pjenom u znaku pika. Sjedim za svojim stolom, onim u kutu.

Pik.

U glavi mi se od tog jednog jedinog beznačajnog detalja, u samo nekoliko sekundi izlistalo na desetine slika, logičnih ili sasvim suludih, čak i mučnih. Zaustavila sam misli gutljajem kave. Pazim da ničim ne odajem da mi je život u totalnom kaosu, da danas dolazi čovjek koji mi se nije javio otkad je otišao, da je sve što od njega imam majica koju sam na koncu namočila u šamponu, da ne znam dal je uopće živ, a kamoli moj i da me od potpunog sloma dijele samo epizode mahnitog zanosa i činjenica da Nona neće još dugo i da ima samo mene.

Čitanje novina, po navici, započinjem od zadnjeg lista, zaustavljajući se najčešće samo na sudoku mozgalici. Pet ili dva, pet ili dva. Ako je osam tu, tu je devet, onda šest, pet, hm ili dva. Dilema. Iz zvučnika stiže apel: Izbjegavajte alkohol, kofeinske napitke i teške fizičke poslove, jedite lagano, pijte puno vode i ne ostavljajte djecu i ljubimce u automobilima. Na naslovnici obavjest. Kontinentalci možete odahnuti. Početkom tjedna stiže ciklona sa zapada. Uskličnik. Odložila sam novine i naježila se od same pomisli na oluju. Obožavam oluje, pogotovo ljetne, one uzbudljive i magične, s puno munja i pijavica, one što dođu niotkud, počupaju stabla, pometu ustajali vonj i za sobom ostave blistavo plavetnilo i ozon. Odlično, pomislila sam i pogledala na zidni sat iznad šanka. Još malo. 

Situacija je izuzetno loša, zaključio je liječnik početkom tjedna i ispostavio mi uplatnicu za kolovoz.

Njena demencija ima više lica. Ponekad je odnese u djetinjstvo na selu, kad tepa o šljiviku, skupljanju sijena i džemu od malina. Ponekad se zaplete u nekoj od sapunica ili ljubića ili mekim glasom spominje izvjesnog plavookog Ivana, a njezin se zvao Jakov i imao smeđe oči. A ima i loših dana, kad se nebo zasivi i padne tlak ili zapucaju svatovi il diskoteke, kad obično vidi svoju pokojnu djecu ili vojske, noževe i zaklana tijela u jamama, pa se stisne se u kut i glasno zapomaže, nakon čeg joj u venu zabiju sedativ pa iznemoglo klone i konačno zaspe. Ostatak familije spava vječno pod napuknutom bijelom kamenom pločom, odjel A, polje 21, ispod kipa Majke Božije slomljenog nosa i anđela koji umjesto simbola spasenja uzdiže, čini se, ciglu. Stavila sam cvijeće u vazu, pomela kamenčiće i suhe latice, ulaštila pozlaćena imena i datume i naslonjena na deblo kestena, slušala ju kako moli očenaše kajanja i išče blagoslov. Istu je noć doživjela još jedan moždani i od tad bespomoćno leži spazmično pomičući palac desne šake. 

Ustala sam, iskapila vodu, iz džepa izvadila kovanice i poslagala ih veličini; medvjed, dvije tune, slavuj i degenija.