popodne

[popodne]

Prošlo ljeto

Otkad sam stigla je ili neradni dan ili ciklona teška tri tone, a ni jedno me ne potiče da provirim nosom dalje od balkona, ako se uopće digne s kauča. Kasnije, reda radi, prošetam do najbliže obale što bi me trebalo ispuniti spokojem ili poetičnom melankolijom, ali mi već neko vrijeme samo ispuni kvotu predjenih koraka u mobilnoj applikaciji nakon što me, od prizora zagađenog mora, oblije čemer.

Prvog vedrog i radnog jutra ćale me za doručkom zamolio da mu u gradu kupim ketamin. Od šoka sam prestala žvakati, ali ispostavilo se da je jučer gledao Midsummer ubojstva pa se zabunio, a treba ketonal jer ledja ga ubijaju, kaže, i tako, spustim se do centra. Po zadatku. U centru sam zadnji put bila u lani, a jutros ću se zadržati predugo, i popiti kavu tamo gdje nema ni ljudi ni domaćih krugovalnih postaja, pod suncobran za kojeg u tom trenu ne uočavam da je tamni, nit me odbija sivi brod glomazan toliko da je prekrio horizont svojim gigantskim ventilacijskim rešetkama jer volim brodove, čak i kad izgledaju kao jeftina igračka. Osim toga, iduća je provjereno dobra kava ili na povratku ili kilometar dalje, a loša je kava prevelik rizik, a ja već izdušila od klipsanja i namjerila prijepodne provesti van stana. Megajahti sam okrenula ledja i pogled usmjerila u obližnju fontanicu i curicu koja se u njoj praćaka, i taman kad sam istresla šećer iz vrećice, zasvirao je melos, mala se posliznula i raskrivila u plač, a grdosina upalila motorčinu ispuštajući decibela koliko i barem tri kompresora za beton. Kakav tajming, mislim, iako od buke slabo čujem vlastite misli, kamoli šum valova i krik galeba, a ne čujem više ni dvije mlade matere kako tračaju treću koje nema i zove se Jelena, kao u Andrićevom triptihu, već ostajem uskraćena za informaciju o tome što je točno zgriješila prošlog vikenda na dječijem rođendanu, Jelena. Jahta ne isplovljava, iako je tako zazvučalo, već na krovu, osim satelitskih antena, tek tad primjetim, ima i helikopter koji je zavrtio elisama. Znatiželjnici su se okupili i povadili mobitele. I ja sam bacila oko u nadi da ću ugledati tajkuna u razdrljenog košulji ili starletu u pareu i natikačama, ali ne.

Deset minuta kasnije, buka je neizdrživa, elise se i dalje vrte, ali ni helikopter ne uzlijeće, već izgleda, samo privlači pozornost i to uspješno, jer stvorila se gužva, a moj se pokušaj ispijanja samice nenadano pretvorio bijedni spoj Rihanne, Ramba i bauštele na zaobilaznici od kojeg vibriraju i čaša i pepeljara i moji unutarnji organi. Afrika sa strujom, bofl Cannes, provincijski Miami Vice, septički El Dorado, choose your own adventure. U epicentru sam simulacije simulacije i to u zatvorenim cipelama, dugim hlačama i crnoj majici pošto je još jutros bilo svježe i oblačno i nisam vodila računa o bojama. Dvojim da li da se izujem, smućkam jedan ketonal s ledom i prepustim se psihofizičkoj strojnoj masaži, jer tek sam sjela, jer umorna sam i jer sam ovisnica o kofeinu i danas sigurno nije dan kad krećem s odvjkavanjem, a sve premise na kojima razvijam misli završavaju ili s imanjem razumijevanja za bezumne akte terorizma ili zagušljivom prazninom koja djeluje kao napad panike više nego zen. Basta. Skupila sam stvari i škilje��i od napora, s konobarem se sporazumjela jezikom signala. Na rastanku je zaurlao Ugodan dan želim! što me nasmijalo, i uzvratila sam čudnovatom gestom, kao da komuniciram s vanzemaljcem i majke mi, da se u tom trenu nebo razlomilo u neon, iz mora iskoračila troglava neman i zajahala zvonik katedrale, a zrak proparala eskadrila sedme generacije kineskih borbenih aviona, bio bi to sasvim logičan nastavak ovog prijepodneva.

Idem dalje.

Grad je od lani spreman za instagram ali je ljetos prazan pa su šetnje neobično ugodne. Tiho je i mirno, a kadrovi inače napučeni pregorenim butinama, istetoviranim bicepsima, ruksacima i slamnatim šeširima, čisti su kao tehničke skice. Idila. Put kojim se u kvart vraćam iz centra je uvijek isti, pomno odabran i, ispostavit će se, isti put kojim se u isti kvart vraćao i naoružani mladić nakon što je zimus izrešetao kamatare, što je misao zbog koje na križanju kod rascvalog oleandra odlučim krenuti uzbrdo, drugim, duljim putem. Dan ranije sam istraživačko lutanje naglo skratila sjetivši se da je ne samo južina, već i pomrčina, a tu negdje prije par godina manijak obezglavio meksičku turistkinju pa sam, a rijetko to radim, preskočila metalnu ogradu i nastavila poznatim putem koji je besprizoran, ali me barem ne asocira na trupla zakopana u borovim iglicama pod mojim stopalima, već na šuškanja kako je za akviziciju čitavog priobalnog pojasa zainteresiran katarski investitor , a u naumu ga spriječava šačica medjusobno zavadjenih dišperduna koji izigravaju hajduke i gusare, a ustvari su dokoni balotaši što ih žene tjeraju da se presvuku u ispeglane majice s mirisom Ariela.

Između dva teška zločina desio se i onaj kojeg nismo prijavile, jer nije nam se dalo svoje popodne potrošiti da bismo prigradskim drotovima u detalje i unedogled slovkale da ju je grmalj, prolazeći kaletom kroz bujicu turista, odvalio šakom u zube, bez povoda. Da, bez povoda. Ne, nismo bile pijane. Ni bučne. Ni polugole. Nit ga gledale. Ne, nismo bile pijane. Nismo izazivale. Da, takva joj je frizura. Da, ljeto je, zato smo u minici. Pa sam zato sad u hlačama. Pa i tu ulicu zaobilazim, spontano, kao i obližnju strmu ulicu, gdje me kasnih devedesetih zaskočila raščupana žena u vrhuncu šizofrenog bjesnila i izgudarala, a ja rekla sve ok i nastavila svojim poslom. Kalete su opjevana, ali ova kojom hodam generira paslike i puna je kriptičnih žvrljotina od kojih fasade izgledaju pretučeno. Izbijam do crkve Sv. Mikule, nakon koje potvrdjujem slutnju da je Babina ulica, ne samo imenom i estetski moje prirodno stanište, već točna lokacija mnogih fikcijskih narativa koji mi se roje po glavi, nekad toliko živo da mi se čine kao sjećanja, a ne mašta.

Kao da me nanjušio, iza ugla se stvori preplanuli žilavi muškarac u potkošulji, za kojeg ne mogu procijeniti je li oronuli pedestogodišnjak ili dobrodržeći sedamdesetogodišnjak, i hrapavim me glasom žica vatre. Dok kopam po džepu mi kaže da želi da turista ne bude još barem tri godine, zatim pripali i ponovi - barem, i imam svašta za reći na tu temu, ali osjećam da će ga jedna moja riječ potaknuti da mi ispriča svoju životnu tragediju ili da ću, ako progovorim, ispustiti demonski bariton iz horora o ukletoj djevojčici, pa trznem facijalni mišić taman tolicno da djeluje kao glupasti smješak i ujedno bedem posut bodljikavim bršljanom koji dijeli moj i njegov svemir. Na rastanku mi poručuje da ulovim malo sunca. Lovim hlad jer je zvizdan, a sunčat ću se kasnije i prvi put ovog ljeta zaroniti te nakon pet sekundi osjetiti kako tonem i brzo zamahnuti put obale sve dok mi nožni palac ne dotakne kamen na dnu. Bilo je to najporaznije prvo kupanje u mom životu, a razlog zbog kojeg sam na plaži dohvatila mobitel sam zaboravila, ako je uopće postojao, ili je bio ovisnički refleks, vjerojatno. Kako god bilo, tamo me dočekala vijest o potresu i tsunamiju na drugoj hemisferi, a dramatične vijesti je još dramatičnije prekinula fotografija lijesa prekrivenog crvenim ružama i još jedna slika na kojoj je osmrtnicu žene iznad koje stanujem već šesnaest godina. Desno od mog ručnika, mladi otac govori sinčiću umotanom u frotir da ne može tu, ni tamo, ni u šumu, ni u more, ni na stijenu, ni na mul, ni pod tuš, ni navuć peraje, ni uzet bocu, ni igrat igricu. Ako postoji krasan lijes, njezin je takav. Postavljen na podest pred bogatom, teškom bordo zavjesom, izgleda svečano, kao da je u njemu operna diva kojoj je uručen svečani buket i priznanje za životno djelo. Na slike uzvraćam crvenim srcem jer nemam riječi. Zadnje što mi je doviknula je bilo radosno “oh, pa vi ste blond?!” iako nisam, iako mi je to isto doviknula barem deset puta prije tog zadnjeg, uvijek s istog mjesta, na stubištu, dok bih se penjala, a ona otključavala svoja ulazna vrata, iz sigurnosnih razloga poduplana i oboružana čeličnim šipkama i protuprovalnim bravama. Jedva punoljetni vatrogasac koji je tri tjedna kasnije pajserom razvaljivao ulaz u njenu katakombu i povratio od od onog što ga je tamo dočekalo, ustvrdio je da je tad nekad i umrla. Ljudmila. Mirna sam što njeno tijelo više ne truli ni na trosjedu ni u hladnjači odjela sudske medicine, već u lijesu i to lijepom. Miruj, kaže otac sinu, miruj i muči.

Upaljač često poklonim jer obično imam dva, ali od četvrtka nemam ni jedan, a vani je ili neradni dan ili ciklona pa čeprkam po kredenci u potrazi za šibicama. Roditelji nepušači, zadirkuju me da sam neozbiljna ovisnica i da nikad od mene piromanke. Pušim na balkonu, stisnuta kao na peronu autobusnog kolodvora. Palim šibice smekšane od vlage i svaka peta je zapaljiva. To što motam duhan oca asocira na partizane koji su škiju motali u tariguz, a majku na njezinu babu koja je naizmjence uvlačila dim cigarete pa zrak iz pumpe za astmatičare. U drugim iteracijama istog razgovora, podsjećam ju na njenu baku jer je bila crnokosa i postoji još neka pratetka, strastvena pušačica, koja je još onomad nosila hlače, svirala violinu i nije se udavala i vjerojatno je bila lezba, što prešutim, jer ispadne da provociram, a tek sam stigla, iako sam vjerojatno u pravu. Neozbiljna sam ovisnica, istina. Upaljače ne biram, već pustim trafikanftici da sprovede sudbinu. Dala mi je elegantni tamno zeleni upaljač kakav do sad nisam imala, i nisam ga htjela isti dan pokloniti dalje čovjeku koji je izletio niotkud i izgleda kao karmički dug.

Nakon ručka, zurim u Tv, izvaljena kao morž, omamljena hranom i omarom, te kratkovidna. Tv sliku čine elektično plavi studijski panoi i košulje iz kojih vire glave s fen frizurama koje proizvode zvuk nalik perilici. Trznem se samo kad strop podrhti pod petogodišnjim blizancima koji skaču u stanu iznad, ili kad se zid zatrese od siline s kojom susjed zatvara vrata na izlasku. Prvi me dan uzeo dokumentarac o utopijskom eksperimentu na splavi koja je u sto dana preplovila Atlantik. Danas se pokušavam utopiti u filmu Sekula i njegove žene, ali ne uspijevam. Čak me ni kanal imena Epic Drama ne dira, a jučer me insert Groznice subotnje večeri ispunio mješavinom brige i susramlja pa sam se fokusirala na kostimografiju i pronašla svoju novu stilsku referencu u mračnoj pojavi dekorativne štrkljave striptizete koja se u pozadini bezvoljno ljulja u glitter bikiniju, a zatim sam zaspala.

Popodnevni snovi su priča za sebe.

Predvečer saznajem da je megajahta na rivi unajmiljiva za 700.000€ tjedno. Helikopter bi mi dobro došao, kažem. Mama kaže da joj je draže gledati tuđi kriminal nego naš, pa gledamo reprize britanskih krimi serija iako znamo da je ubojica ona baba s rozim šeširom, a oružje ketamin. Navečer sjedim na atraktivnom mjestu atraktivne lokacije kojoj lani u ovo doba nebih ni prišla, što zbog vonja pržene hrane, što zato što je vječno prepuna turista. Sjedim sama za stolom za osam ljudi, s pogledom dostojim slavnog romanopisca sklonog lakim ženama i teškom alkoholu. Uranila sam. Ili zakasnila. Svejedno. Imamo osobnog Sommeliera, što je šteta jer nam je svejedno koje vino pijemo ali pravimo se da nam nije svejedno i biramo između rozog i bijelog, dok nam ispod glasa priča da mu je pandemija stigla k’o budali šamar jer bio je mrtav umoran i naspavao se i podružio s djecom. Život je lijep. Noć ćemo ispratiti na klupi između palmi. Preksutra idem.

[popodne]

Zlato

Lipogram (franc. lipogramme, prema grč. λιπογράμματος: kojemu nedostaje slovo), tekst u kojem se autor odriče uporabe jednog ili više slova abecede.

01:09. Tiho je. Sjedim na balkonu, gledam svjetla u daljini i divim se svijetu koji mi odavde, u ovom času, izgleda kao svjetlucava ameba koja pluta oceanskim dubinama, zapisala sam kao naslov. I pušim, da. Pušim elegantno smotan i dugačak joint, damski. Inače bi mi svijet odavde, u ovom času izgledao kao tipično mjestašce na obali kakvih ima milijun; dosadnjikavo, usnulo i slabo osvjetljeno.

Ne bih se ni sjetila da u ladici imam kockicu hašiša, da zvonik nije učinio sudbonosni dong - samo jedan i bio je dovoljan. Sinulo mi je tad i da sam popodne bila u kupovini, što sam, smoždena od tegljenja kesa po žegi, potpuno potisnula iz pamćenja i umjesto da jedem, skljokala se na kauč i zaspala. Hlapim naočigled, znam, a nije ni čudo. Vani je kao u pećnici. Mišići mi vise s kostiju, a mozak mi se topi. Složit ću kanape sendvičke, odlučila sam. Ima svega. I maslac i gauda i šunka i masline i majoneza i humus.

- Dinja! - ciknula sam kao da me ošinuo bič, bacila bilježnicu i odskakutala veselo do kuhinje.

Svjetlo iz hladnjaka obasjava mi lice. Na sebi imam bezobličnu spavaćicu, psujem zujave bube, češem potkoljenicu, a upalih očiju, nepočešljana, bosonoga, izgladnjela i puna uboda, podsjećam na napuštene životinje iz kaveza u azilu. Zalihe sam izvadila na pult, a zatim posložila na veliku metalnu tacnu, onu za svinjsko pečenje. Uzela sam smotuljak iz ladice, dohvatila dekicu i jedva podigavši pladanj, izašla na balkon i udobno se smjestila. Kakva divota zaključila sam zadovoljno i dopisala podnaslov: Život je čudo. Što se pušenja tiče, savjest mi je čista. Tjedan je bio očajan i sve, pa i olovo u plućima, sve je bolje od vikenda teških misli i nesanice. Nakon što se katapultom ispalim iz vlastite glave, stihijski ću pojesti sve što mi se nađe na putu. Kao plamen suhu makiju. 

To mi je plan.

Ilegalnim ljekovitim supstancama snabdijeva me malac kojeg znam još od pelena. Milo, sedamnaestogodišnjak kojeg sam lani skužila kako dimi iza balotaškog pa zaneseno uzdahnula - maloljetni delikvent i čuo me, iskolačio oči i ukipio se od panike, a kad je shvatio da ga neću cinkati nikome, dapače da blejim ko zatelebano djevojče, odahnuo je i u znak zahvalnosti, u džep mi ubacio komadić alu-folije kojeg sam našla tek kasnije i tako je počelo. Početkom polugodišta izvukla sam ga iz govana napisavši mu esej o velikanima latinističke književnosti i dobio je dvojku, a ja spokoj i bezbolne menzese. Pošteno, zaključila sam.

Naša tajna je vječna, naš odnos simbioza, a lozinka sunce.

Stanujem na istočnoj padini ugaslog vulkana, tik ispod vidikovca, na zadnjem katu kamene vile u kojoj je nekoć živio glasoviti liječnik čija je žena, kažu, nakon niza spontanih pobačaja počinila samoubojstvo skočivši s litice. Kad zapuše jugo njezin duh leluja dolje oko stijena, glasno zapomaže i doziva djecu, a sve što pouzdano znam je da sablasne legende mame ljubopitljivce, a lokacija agente i skaute. Vlasnički list ima pet imena i dvije plombe. Kuća je fotogenična. Oko kuće je šuma. Duboka, zimzelena, gusta šumetina kojom huču ćukovi i klepeću šišmiši, a svako malo se pojave i glasine o manijaku koji iz zasjede zaskače mlade žene ili ostavlja kobasice s insekticidom. 2:05 U daljini je pukao auspuh, netko je naglo zakočio, plaha mješanka iz susjedstva počela je lajati, od laveža je zaplakala beba, upalilo se svjetlo, pa još jedno i još jedno. 

2:11 Čuje se šum kanalizacije i suhi kašalj. 2:19 Tišina. 02:28 Poginula sam u vječnom ciklusu slanog i slatkog za pod zub. Umotana u plahtu i dim, osluškujem svoje disanje i otkucaje napaćenog želuca dok jablani šušte na mjesečini. Svici svijetle, zvijezde šljašte, avioni lete, zapisala sam. Da susjeda nije iznajmlila sobu Talijanima koji se svađaju pa glasno jebu svaku noć otkako su stigli, pomislila bih da sam sama na svijetu. 02:56. Gotovi su. Povukla sam zadnji dim, ugasila čik, zijevnula i sklupčala se u fetus. 02:59 Sklopit ću oči, možda i zaspem. 

Oglasila se nečija budilica i pištanjem mi iskasapila san na komadiće. Zbunjeno sam podigla glavu i dohvatila mobitel. 05:00, kaže sat. Osjećm žeđ i posljedice višesatne nesvjesti na šipkama poljskog ležaja. Još nije svanulo. Dva zeca, bijeli i sivi natipkala sam samoj sebi da se sjetim kasnije, san mi se činio znakovitim, pa našla udoban položaj iz kojeg sam idućih nekoliko minuta detaljno zamišljala kako ću ustati i mlakim napitkom bogatim vitaminom C zaliječiti sve boljke i kiseli ph, a zatim u pozi domaće životinje dočekati svitanje. Ili ništa od navedenog. Tuš pa veš pa kava i novine. Klasika. Nebo je fantastično, zapisujem u dnevnik; indigo, plava i bijela spajaju se u jedno.

05:17. Sviće. 

Svukla sam majicu koja mi je do koljena, ubacila je u mašinu, zastala, nezodovoljno coknula, zakolutala očima, uzdahnula, izvadila je, pa ju ponovo ubacila i opet izvadila van. Ulila sam omekšivač, namjestila kolut sa simbolima, sačekala da se upali lampica i voda je šiknula, a pola sata kasnije, duž konopca ću složiti kompoziciju od posteljine, odjeće i donjeg veša, po bojama i veličini, pedantno i posvećeno kao opatica. Veš mašina me veseli, izluđuje me jedino ta majica, njegova majica, majica na plavo bijele linije, koju neznam dal da je stavim na devedeset ili šezdeset ili bacim u smeće. 

Čučim, buljim u bubanj i čitam natpise na slovenskom; občutljivo, mehčanje, ožemanje. Šest je. Špica je sezone. Zvonjava iz sve snage zove misu, a kamenim se stubama uspinje živahna skupina ljudi. U bijelom su od glave do pete, imaju bijele zube, nisu odavde. Teleskopom gledaju luku i otoke, a vodič im objašnjava kako je palača na popisu spomenika svjetske baštine. Svi vade mobitele, klikću, namještaju osmjehe i poze i mašu i vesele se, a zatim, uz zajedničku molitvu, odoše dalje do kapelice Sv. Ante. 

Na istoku, buka je počela izjedati svitanje, a maketa u podnožju postala mehanizam. Plovila se smjenjuju, automobili mimoilaze, a ispod agava niče visoko kockasto zdanje. Ekskluzivni hotel s pet zvjezdica, noćnim klubom i fontanom s dupinima. Investicija desetljeća, piše masnim uglatim slovima na metalnoj tabli. Dizalice se klate lijevo desno, mješalice miksaju cement, Kamioni dolaze i odlaze, ljudi u šljemovima gaze po daskama i vikom su nadglasali galebove. Pojačala sam muziku, umila se, zataškala podočnjake i namazala usne bojom fuksije. Obući ću se decentno i ženstveno, odlučila sam, a kosu začešljati u nisku punđu od koje izgledam kao sicilijanska udovica. Kazaljka je stala na 52. Osušila sam se i posivila, ali dan je netaknut i obojan u nevine pastelne nijanse kao dječija soba.

Izlazim sa smješkom, poletna kao da sam odspavala zimski san, a nisam. Vani je lijepo i svježe. Moja suknja ima dva džepa. U desnom su ključevi i sitniš, u lijevom kožni tobolčić s izvezenim cvijećem, pun nakita. Sve je tu. Spustila sam se ulicom pjevušeći, mahnula čiči koji skuplja plastične boce i dobacila «vidimo se popodne!». Klimnuo je glavom. Iz okuke je, kao i svakog dana u isto doba, k’o metak izletio biciklist i nestao. Utegnut plavi u spandeks kombinezon i s metalik kacigom i sunčanim naočalama, izgleda mi kao vanzemaljac i svaki put kad ga ugledam pitam se s koje je planete, čime se bavi, koje boje su mu oči i kako izgleda u civilu. 

Spuštanje tende s natpisom Palma djeluje svečano. Štovani slušatelji, točno je sedam sati kaže voditelj i najavi hit dana.  Dan je subota, datum peti osmog, a hit dana glupasta poskočica, jedan od onih festivalskih pjesmuljaka koji ti ugmiže u mozak kao uholaža. La-ga-la-ga-la-si-ga, pjeva ženski glas, a momak zvižduće i slaže jastučiće po stolicama. La-ga-la-ga-la-si-ga, ponavljat ću te slogove kao papiga, nesvjesno i nevezano uz to s kim sam i gdje, i tako sve dok me netko vidno ozlojađen ne ušutka. Onda ću negdje usput čuti neki novi hit dana, neki novi besmisleni stih nabacan na note a-mola i opet ispočetka. Namignula sam i uzela novine. Nasmješio se i donio cappuccino s pjenom u znaku pika. Sjedim za svojim stolom, onim u kutu.

Pik.

U glavi mi se od tog jednog jedinog beznačajnog detalja, u samo nekoliko sekundi izlistalo na desetine slika, logičnih ili sasvim suludih, čak i mučnih. Zaustavila sam misli gutljajem kave. Pazim da ničim ne odajem da mi je život u totalnom kaosu, da danas dolazi čovjek koji mi se nije javio otkad je otišao, da je sve što od njega imam majica koju sam na koncu namočila u šamponu, da ne znam dal je uopće živ, a kamoli moj i da me od potpunog sloma dijele samo epizode mahnitog zanosa i činjenica da Nona neće još dugo i da ima samo mene.

Čitanje novina, po navici, započinjem od zadnjeg lista, zaustavljajući se najčešće samo na sudoku mozgalici. Pet ili dva, pet ili dva. Ako je osam tu, tu je devet, onda šest, pet, hm ili dva. Dilema. Iz zvučnika stiže apel: Izbjegavajte alkohol, kofeinske napitke i teške fizičke poslove, jedite lagano, pijte puno vode i ne ostavljajte djecu i ljubimce u automobilima. Na naslovnici obavjest. Kontinentalci možete odahnuti. Početkom tjedna stiže ciklona sa zapada. Uskličnik. Odložila sam novine i naježila se od same pomisli na oluju. Obožavam oluje, pogotovo ljetne, one uzbudljive i magične, s puno munja i pijavica, one što dođu niotkud, počupaju stabla, pometu ustajali vonj i za sobom ostave blistavo plavetnilo i ozon. Odlično, pomislila sam i pogledala na zidni sat iznad šanka. Još malo. 

Situacija je izuzetno loša, zaključio je liječnik početkom tjedna i ispostavio mi uplatnicu za kolovoz.

Njena demencija ima više lica. Ponekad je odnese u djetinjstvo na selu, kad tepa o šljiviku, skupljanju sijena i džemu od malina. Ponekad se zaplete u nekoj od sapunica ili ljubića ili mekim glasom spominje izvjesnog plavookog Ivana, a njezin se zvao Jakov i imao smeđe oči. A ima i loših dana, kad se nebo zasivi i padne tlak ili zapucaju svatovi il diskoteke, kad obično vidi svoju pokojnu djecu ili vojske, noževe i zaklana tijela u jamama, pa se stisne se u kut i glasno zapomaže, nakon čeg joj u venu zabiju sedativ pa iznemoglo klone i konačno zaspe. Ostatak familije spava vječno pod napuknutom bijelom kamenom pločom, odjel A, polje 21, ispod kipa Majke Božije slomljenog nosa i anđela koji umjesto simbola spasenja uzdiže, čini se, ciglu. Stavila sam cvijeće u vazu, pomela kamenčiće i suhe latice, ulaštila pozlaćena imena i datume i naslonjena na deblo kestena, slušala ju kako moli očenaše kajanja i išče blagoslov. Istu je noć doživjela još jedan moždani i od tad bespomoćno leži spazmično pomičući palac desne šake. 

Ustala sam, iskapila vodu, iz džepa izvadila kovanice i poslagala ih veličini; medvjed, dvije tune, slavuj i degenija.

[popodne]

Čakija

Porod je, unatoč štrajku medicinskog osoblja, oluji koja je poharala priobalje i blagom podrhtavanju tla zabilježenom sto kilometara istočno, prošao bez problema. Nakon par sati trudova, u točno 02:23 rodilištem se prolomio glasni plač. Dežurna je sestra objavila da je beba - lijepa beba i pokazala sluzavo stvorenjce okrugle glavice s crnim čuperkom preko čela, a zatim ga odnijela. U tri se pomaknuo sat i opet je bilo dva. 

-       Jeste odabrali ime? – pitala je sutradan.

-       Jesam.

Spojeni su kao zadatak iz logike; treće dijete mlađe je od drugog osam, a od prvog jedanaest godina. Prvi je porod odradila deset dana prije termina i petnaest dana nakon svog devetnaestog rođendana. Majka je imala četvrtu operaciju s pedeset sedam i nije dočekala svoje najmlađe unuče. Prvo joj je bilo milije od drugog jer ima plave oči, a drugo smeđe koje gledaju u križ. Otac je iza rešetaka proveo ukupno šest godina života razlomljenih kroz dva državna uređenja na sedamnaest odsluženja. U pauzama između krivičnih djela napravio je troje djece i kilometar i po drvene ograde, posjekao četri hrasta, zacementirao vrt i živote svojih bližnjih. Posljednji pritvor, onaj klinički, prihvatio je s olakšanjem, njegova rodbina i tazbina također. Majka je za sina uvijek govorila da se umetnuo na svekrvu koju je zvala Zmija. Ova je nju zvala Guska.

Stric dan započinje s Čakijom, eliksirom kojeg je, tvrdi, sam izumio i kojeg pažljivo priprema i pije u samoći. Čaj i rakiija za dobro jutro. Ostatak dana pije vodu. Nije se ženio. Lutao sam dugo u životu, kaže, a ova - klimne prema slici kuštravog psa mudra pogleda - ona me spasila. Ukratko, lovio je vepra, propao u jamu, ulovio upalu pluća i Belu, koja je isto kao i on - lutala šumom, samo je umjesto puške o ramenu nosila štence u stomaku, ugnijezdila se uz njega i okotila, a on preživio noć. Bila je zima. Voljela je samo mene, s tim riječima započne kad netko od gostiju pokaže interes za sliku, jedinu sliku na zidu, uvećanu i uokvirenu. Bela je otjerala sve žene koje je doveo doma. Jednoj je iz torbe izvukla novčanik, sažvakala dokumente i raskomadala novčanice. Ta je tražila odštetu. Drugoj je pojela čizmu, ta je postavila ultimatum. Na treću je režala čim bi ga zazvala i dobro da jeste jer je bila udana, a muž u Švicarskoj na gradilištu. 

Nećakinje ga zovu Stric, iako im je ujak. U nepune tri godine prvo je sahranio oca, pa mlađu sestru, onda majku, pa stariju sestru, a njihove mu kćeri i njihove kćeri pomažu u konobi. Konoba se zove Kula i nije kamena već betonska. Kad umrem, ovo će bit vaše - kaže pa preleti rukom ograđenu okućnicu čiji je jedini atribut pogled na planinu koja tu stoji već tisućama godina. Nećakinja je pet i sliče, a u isto vrijeme ne sliče uopće. Teško je to opisati, kao i njihovu vanjštinu, uostalom jer, složit će se svi, nisu krasotice ali, složit će se mnogi, svaka ima jedan dio tijela savršeno oblikovan; noge, grudi, stražnjicu, stopala ili lice. Udvarači dolijeću za šank ‘ko golubovi na žicu. Stric ih posluži triput pa počasti, a onda izvrijeđa do sedmog koljena i potjera. Oni se vraćaju, on im sipa pića, pa uvrede i tako u krug. Iduća je konoba udaljena 38km, ima loše vino i nema pet ničijih žena. 

[popodne]

Parovi

«Strišo» dobacila je hrapavo i kao da je oronuli stari hipik, škiljeći je prvo poravnala karte, a tek onda izvadila cigaretu iz usta. Cvrčanje je bilo zaglušujuće i bilo je razlog da tog dana umjesto trač partije odaberu mutavu partiju trešete. Sedmica špadi pala je na stol. 

Dogovorili su se jedva i stigla je prva. Po navici, zauzela je stol pored zida, podbočila ga kesicom šećera da se ne klima, a svoju narudžbu obavila iz daljine, razmjenjujući signale s konobarem kao da su burzovni mešetari. S mjesta koje je zaposjela pucao je pogled na baštu pod visokim borovima i plastični vrtni namještaj strateški razmješten po hladovini. 

Kasnili su, ali bilo je prevruće da im zamjera i prekasno da promijeni prijatelje. Na sredini bašte je samo jedan stol, stol kojeg svi izbjegavaju, dijelom zato što je centralni, više zato što je na suncu, a vani zvizdan. Za stolom je markantni stariji par u bijelim košuljama. Njihov nakit svjetluca pod UV zrakama. Stranci su, očito. Zgodni su, zaključila je i namjerno skrenula pogled. 

Za ostalim su stolovima preplanula mlađahna tijela sličnih obrisa i postura, oku ugodnih ali jednoličnih, kao da su proizvedeni serijski, a razlikovati ih može samo strastveni kolekcionar. Zgodni su i oni, zaključila je. Zgodnjikavi, onakvi da ih neobavezno preletiš pogledom kao statiste u živahnoj reklami za najnoviji bezalkoholni napitak kojeg nećeš ni probati jer je ofarban, pun aditiva i umjetnog sladila, a nije kola. 

Kava je došla. Mobitel je umro. S crnog ekrančića spustila je pogled na crnog psića koji je kunjao uvaljan u smolu i borove iglice, kao pali anđel, a zatim se trznuo i stao mahnito grickati anus. Na drugom kraju vijorila se traka slamnatog šešira gospođe koja je baš u tom trenu stražnjicu s otiskom pletiva sjedala premještala s jedne stolice na drugu.

Na mulu, dugokosa je žena putenih oblina popravljala vezice crvenog bikinija i pripremala se za, ako je suditi po tenziji koju je proizvela svojom pojavom, salto mortale. Kad se okrenula i hihočući pokrila lice, ispostavilo se da je djevojčica na školskim praznicima, a ne Rubensova nimfa, i nešto je u tom čitavom prizoru bilo naopako pa se vratila središnjem.

Egzotični je par još uvijek svjetlucao u dinamičnom razgovoru, naizmjence se mršteći i smijući, mašući rukama i klimajući glavom čas potvrdno, čas niječno. Poželjela je biti osa oko njihovih pivskih čaša, samo da dozna o čemu razgovaraju, a onda samo uzdahnula i prije nego je skinula naočale s masnog lica, premjerila je mimohod mišićavih muških torza koji je prodefilirao stazicom naguravajući se i dobacujući se psovkama i žutom gumenom lopticom. 

Mlaz hladnog tuša razbistrio joj je misli, a svijet na minus-četri-plus-astigmatizam nekad je zbilja manje mutan nego kad je slika oštra, zaključila je. Petnaest minuta kasnije, još uvijek je bila sama, a njezin se osjećaj svježine rastrojio na podjednako intenzivne osjećaje nelagode. ‘Ko da sam u upišanim pelenama, pomislila je, 'ko da na glavi imam skuhanu paštu, a pod ljigavim mokrim kupaćim dvije dinje polutrule od vlage.  

Kartaški parovi su nazvani kombinacijom početnih slova imena . Mama i Jaja pisalo je na papiru. i bili su strogo razdvojeni okomitom crtom.  Na stol je doletio as i srce joj je poskočilo jer as dinari njen je omiljeni as. Veliki zlatnik i kilo Kardinala, pomislila je zadovoljno, šutke povukla zadnji dim, posegnula za šalicom i razočarano coknula kad je shvatila da je prazna.

[popodne]

Visost

Zamišljala je nešto sasvim drugo, točnije nekog drugačijeg, i to tamo na počasnom mjestu ispod dvometarskog ulja na platnu. Zamišljala je visoku i dugokosu ženu, otmjenu i nestvarnu, kao da je iz platna iskoračila. Njezin će snježno bijeli ten, zamišljala je, obasjati dvoranu kao pun mjesec, a prodorne modre oči srezati sve patuljaste direktore i uvažene goste iz regije posjednute oko ovalnog konferencijskog stola. Dok bude stavljala svoj potpis na ugovor o isporuci trupaca, nazočni će primjetiti da na šakama ima istetovirane rune i nitko neće imati hrabrosti za čuđenje, kamoli komentar. Nitko.

Pomisao na taj prizor uveseljavala ju je čitav tjedan i samo zbog njega se dodatno potrudila oko uvijenog krasopisa kojim je adresirala duguljaste kuverte. Kao da su dvorjani, objeručke je uručila omotnicu službenom kraljevskom šoferu koji je za to vrijeme zabavljao njezine kolegice. «Obzirom da je u visokoj trudnoći» rekao je «Veleposlanica moli za mjesto blizu izlaza, ako nije problem», a kolegice su zahihotale jer bio je zgodan. «Gospođa čeka blizance, znate... i nije joj lako» zaključio je, a one su empatično zaklimale glavama impresionirane njegovom opservacijom. “Sitna žena, kako se veli...” napravio je dramsku pauzu prije nego je iznio dosjetku, ozaren, kao da ju je sam skovao: “Metar i šumska jagoda». 

Zahvaljujući u ime svojih poslodavaca završio je svoj kratki recital naklonom, a kolegice su se uozbiljile i vratile dužnostima. Miisli su joj se raspršile kao crvene šumske jagode uz seoski makadam, a onda se i sama pribrala i dohvatila kutiju punu papira. Alva i Agda imena su administrativnih tajnica s kojima je ugovarala detalje službenog posjeta i njihova imena su asocirala samo na bosanske kolače, ali njeno ime, i to s umlautastom dvotočkom iznad slova o, bilo je ne samo egzotično, već imalo i veličanstven prizvuk. I zvučalo pomalo zastrašujuće, kao hladni vjetar što i jedrenjake razbija o stijene. Hjordis.

- To je zato što si ... – dobacila je kolegica iz Promidžbe i umjesto da dovrši rečenicu, ne dižući pogled s monitora, izbečila oči i napravila par kružnih pokreta kažiprstom po sljepoočnici.

- Romantična – prevela je kolegica iz računovodstva.

- Ah, ljubav – dobacio je odsutno kolega iz korisničke službe, također ne dižući pogled s ekrana jer kućice za unos podataka ne registriraju decimale i bio je to gorući problem.

Dok hoda dugačkim hodnikom, njeni koraci odzvanjaju kao u napetoj sceni krimića. Hodnik je bijeli i ima četri skretanja. Ulazna vrata su ogromna, dvorana je prostrana i obložena prugastom zidnom tapetom sa zlatnim nitima. Zavjese su sivkaste, strop visok, a stol hrastov. Na drugom kraju je golemi električni kamin, a iznad njega slika proplanka na kojem su jelen i tri pognute košute. Jelenov pogled te prati po prostoriji bilo gdje da staneš. Jedna košuta pase, druga gleda u lijevo, treća pije vodu. Stolaca je trideset osam. Imaju visoke naslone, ornament na poleđini i presvučene su zelenim plišem. Pred svaku od njih stavila je kožnu fasciklu, čašu i bocu vode, zatim provjerila dal projektor radi, namjestila rezoluciju i napustila odaje.

[popodne]

Ključ

Pljuščina se upravo sručila, tropska, ona od koje gazele u dokumentarcima skaču tri metra u vis. Temperatura se spustila na dvadesetak. Bilo je ugodno.

Na ulazu su stajale tri obavijesti; serviser instalacija dolazi u utorak u deset, u subotu u večenjim satima odlutala je čupava ženka koja se odaziva na ime Đina, a dva snažna i radišna mladića odnose otpad iz Vaših podruma i tavana.

Zlatni ključ otvara ulazna vrata, zeleni ključ dvorišnu kapiju, a crni ključ vrata stana. Na metalnom prstenu visi plastični bijeli kostur, figurica kojoj su s vemenom otpale lijeva ruka, desna šaka i potkoljenica, kao da je poginuo u eksploziji. Haustor je zapušten i pun smeđih tegli za cvijeće iz kojih se otužno povijaju suhonjave biljke. Zima je bila gadna, ali najgore je prošlo.

Sa svakim novim udahom nosnice mi ispunjava drugačiji miris, svi redom poznati. Zadah vlažnog podruma i vonj suterenskog stana, zatim dinstane teleće šnicle s prvog pa brlja koju puše studenti s drugog kata, bezuspješno zamaskirana citrastim osvježivačem zraka i konačno zadnji kat, treći, kat bez mirisa i jedna vrata, vrata bez imena i zvono koje ne radi. Popraviti zvono bio je jedan od zadataka koje nisam izvršio. Da nije nazvala, zaboravio bih i vratiti ključ.

Hodnik stana ima pet vrata. Jedna vode u kuhinju, druga u spavaću, a treća u sobu koju bi, ovisno s kim priča, ponekad zvala dnevna, a nekad radna. Iza četvrtih je vrata kupaona, a kroz peta sam ukoračio. Pod je bio prekriven prašnjavim najlonom i bijelim otiscima muških cipela. Na sred hodnika dočekala me velika kartonska kutija, a na vrhu nje poruka i kaktus kojeg sam prije par godina našao na cesti, ponio sa sobom i nedjenuo mu ime Željko. Bio sam mrtav pijan tu noć i jednako kao tad, razveselilo me što ga vidim, Željka, toliko da sam mu se nasmješio i sigurno bih ga podragao da to već jednom nisam napravio, također pijan, raznježen do suza i uvjeren da su dlačice kojima je posut mekane, nježne i bezopasne, a nisu.

Sva su vrata bila zatvorena i nisam ih otvarao. Pisamce je potvrdilo ono očito; u stanu su građevinski radovi, u kutiji moje stvari. Ključ ubaci u kaslić, pisalo je na kraju. «Kaslić» ponovio sam naglas. Kaslić. Zovem ga sandučić. Kutija je teška. Ključ sam za sobom okrenuo dvaput, jer to joj je važno, a zatim ga, skupa s privjeskom, ugurao kroz rupicu za poštu i izašao.

Pred zgradom, žmigavci su radosno titrali, a kraj mog je auta nervozno titrala žena kojoj sam na minut blokirao izlaz iz garaže. Promrmljao sam nešto i brže bolje krenuo dalje, parkirao pored kontejnera, kutiju izvadio na haubu, otvorio i uzeo samo jednu stvar, po koju sam uostalom i došao. Zadržao sam dah i ostalo ubacio u smeće. Željko je uspravno stajao na suvozačkom mjestu i čim sam stigao kući, ne opravši ni ruke, raščistio sam mu prag prozora i poškropio ga s par kapljica vode za dobrodošlicu.  

[popodne]

017

- Pa jel tako? - pitala me 

- Jeste - rekao sam, iako nisam znao dal jeste il nije jer sam u trenutku kad sam spazio da joj fali desna četvorka potpuno izgubio koncentraciju i samo čekao da ponovo izgovori neki od nepčanih glasova, da joj se usne razvuku i otkriju rupu. Osim tog zuba, ništa joj nije falilo.

[popodne]

David

U utorak je nazvala njegova i rekla: 

- David je mrtav. 

Samo to. 

Sutradan, članak izvještava o noćašnjem prekidu prometa kroz tunel, pokazuje Punto smrskan u harmoniku i policijske oznake postavljene oko mjesta nesreće. Da je počinio samoubojstvo znale su samo njih dvije; njegova posljednja i njegova prva cura, a tog će postati svjesne tek nakon sprovoda, kad pobjegnu s karmina, otplivaju do narančaste plutače i priznaju da ih je dan ranije nazvao i izveo kratak monolog o ljubavi i besmislu, zatim prekinuo vezu.

- Kako si ti? – pitala je Prva nakon duge pauze - nismo se dugo vidjele.

- Smrdim na stres – ogovorila je Posljednja – jebu me na poslu.

Davidov romantični nihilizam, iznenadni telefonski pozivi i teatralne izvedbe nisu bili novost. Ali u ovom posljednjoj bilo je neke jeze, priznale su. i  nelagode. Oba su poziva stigla u nezgodan čas i obje su jedva dočekale da završi. Bio je ponedjeljak. Bile su neraspoložene, a pomalo i ljute. 

-  Samo sam htjela da začepi više.

-  Ja isto. Bilo mi je krivo što sam se uopće javila.

Radni tjedan kojeg je proživljavala Prva također se mogao usporediti s mehaničkim snošajem. Početkom mjeseca ubacili su je u projekt pun novih suradnika, mlađih, neiskusnih i bezrazložno samouvjerenih. Monitoring, naglasila je šefica, što je u prevodu značilo dodatne radne sate i bezbroj poziva i poruka, većinom uzaludnih i dakako, hitnih. Da stvar bude gora, tog tjedna svi su se zvali David; jedan od novajlija, samodopadni iritantni brbljavac s poremećajem koncentracije, kojeg je bila prisiljena oslovljavati toliko često da ga je na kraju odlučila zvati Crni. I nemirni dječak kojeg u samoposluzi majka doziva zove se David i čekajući u redu, žena je njegovo ime izgovorila valjda dvadeset puta. Moj imenjak, ustvrdio je blagajnik dobroćudno i pokazao pločicu sa svojim imenom. Francuski violinist čiji su nastup pripremali, također se zove David, tako se zove i šef tehnike u koncertnoj dvorani, a i prijateljičino novorođenče čiji je dolazak na ovaj svijet bila glavna vijest facebook feeda.

Koračale su na čelu kolone ožalošćenih, s groblja otišle posljednje. Rijetki su im se približili, bojažljivo, kao da su označene lubanjom i natpisom opasno po život. Prva je na grob stavila smotanu cigaretu, Posljednja dodala upaljač. David nije volio cvijeće. Volio je kaktuse i stabla, a takav je i bio; visok kao čempres, bodljikav kao agava, suh i gladan topline.

Posljednjoj su vijest dojavili tim istim riječima. Mrtav je. Sjedila je na rubu bazena i zabolio je trbuh. Bazen je bio prazan. Pojedinosti nije znala. U razlupanom zahodu napuštenog hotela promijenila je uložak i utrljala dezedorans u pazuhe čak treći put tog jutra, a zatim nazvala Prvu. Nisu plakale.

Davno, prije rata, baka ih je odvela u poznato španjolsko ljetovalište. Bilo je toplo i oblačno. Vodič je inzistirao da tog dana posjete botanički vrt jer procvao je, uskliknuo je uzbuđeno, Titan Arum, najsmdljiviji cvijet na planeti! Bili su djeca, ona i brat, i pomisao na smrdljivu biljku ih je razveselila, svakako više od vlažnih bazilika, raspela i morbidnih baroknih slika nad kojima su uzdisale dobrostojeće jugoslavenske penzionerke. Staklenik se nalazio u centralnom dijelu. Unutra je bilo bučno i vruće i zaudaralo na trulež. Rukom je začepila nos. Gospođe su se okupile oko tablice s latinskim nazivom, hladeći se i tjerajući muhe lepezama i prospektima. Gospodina u odijelu boje pijeska zamolili su da ih fotografira za uspomenu. Brat je prije toga ubrao egzotičnu bijelu orhideju. Baka ga je prekorila, naredila da popravi kragnu, zagrli sestru, pogleda u kameru i kaže ptičica. Zaustavila je disanje sve dok aparat nije školjocnuo, a iza njihovih se leđa uzvisio znameniti gigantski tučak, uspravan, žut i sjajan od loja. Pogledala ga je samo jednom. Fotografija je ispala mutna. 

David im je u tom trenutku objema bio prošlost, Bio je samotnjak. Njih dvije također. Upoznale su se slučajno. Nakon svega, među njima nije bilo zle krvi ni ljubomore. Plićak je bio pun ljudi, a kockasti kruzer, velik kao stambena zgrada, zaklonio je pogled na otoke. Sjedile su na klupi i šutjele, obje u crnini kao otočke none koje broje turiste, mole krunicu i nikad u životu nisu osunčale bedra. Kupači se brčkaju i nabacuju lopticama. Djeca veselo vrište, skaču po napuhancima i utrkuju se s valovima. Nad plažom je brujao dron, a brujali su i mobiteli u njihovim torbicama. Nisu se obazirale.

- Hoćemo?

- Nemam rezervu.

- Ni ja.

- Onda može.

Uzele su stvari, otišle do mula, svukle se u rublje i skočile u more.

[popodne]

Glad

Vidjela sam je svugdje. Kako mi otključava vrata i oprezno izviruje, niža od gornje brave, bojažljivo kao dijete. Vidjela sam je kako prolazi hodnikom na putu do kupaone, čula sam njezine korake, sitne i spretne. Osjetila sam miris njene kreme za ruke i laka za kosu. Čula sam šuškanje, zveket tava i lonaca, a kad sam legla, onaj zvuk kojeg je proizvodila kad zaspe, tihi zvižduk pri svakom izdisaju. Sjetila sam se kako bih se vratila iz izlaska, ušuljala u krevet, a taj bi me zvuk izluđivao. Prvi put sam imala ključ i prvi put nisam htjela imati ključ. Trebalo mi je neko vrijeme da otključam. 

Tog me jutra nije probudio zvuk raspremanja suđa i miris turske kafe. Nije me dočekala kajgana ni kifle. Slabo sam spavala, digla se prekasno, začepljenog nosa i masnog lica. U stanu je bilo zagušljivo, a vani je cvrčalo uzavrelo betonsko podne. Pogledala sam na ulicu i ugledala vranu kako se nateže s mačkom oko crkotine uz kontejner za smeće. Nisam znala da će mi se, od svega, baš taj prizor urezati u pamćenje. Frižider je bio prazan. Popila sam dvije čaše vode, treću odnijela sa sobom narag u krevet, spustila rolete i ležala još satima. Iznad mene su izvezena četri godišnja doba, nasuprot jastuka ulje na platnu s poljem suncokreta, regal zauzima čitav suprotan zid. Smeđ je. Tabletića je, brojim ih, šesnaest.  Figurica je dvadeset tri. Najdraža mi je čimpanza od željeza. Hladna je na dodir, crna i čvrsta. Sve ostalo je krhko i pastelno. Neispravni mlinac za kavu, staklena zelena pepeljara, svijećnjak s do pola otopljenom voštanicom i jedan okvir s jednom fotografijom na kojoj je žena koja grli psa, smješi se i maše u objektiv.

Regal je glomazan ali manji nego ga pamtim. Bez poteškoća dosežem najviše police, ali nisam ga otvarala. Prvi put u životu. Ni takla. Ni krcate ladice, ni mini-bar ni gornja vratašca iza kojih znam da se kriju svjetlucavi materijali od kojih bi soba za tren mogla izgledati kao iz arapske bajke, a ja kao istočna princeza. Kao nekad. Ćilim je jednom bio leteći, a resice počešljane. Moljci su mu izgrizlu kuteve. Zrcalo je kvrcnuto u kutu i postavljeno toliko nisko da u odrazu ne vidim svoje lice, samo majicu s izblijedjelim natpisom honey i medvjedićem čija se glava izobličila od pranja i zgužvala od spavanja.

Samo se jadan prozor dao otvoriti i otvorila sam ga širom. Zrak je bio vrel. Sliku na televiziji sam naciljala antenom, ali bila je nijema. Kad se začuo zvuk meksičke sapunice, nestalo je slike. Ručnik kojim sam se obrisala stariji je od mene. Hustor smrdi na kuhani kupus, a lift proizvodi čudne svukove i zlokobno se klati lijevo desno. Guraj piše na vratima, na ćirilici, a u dućanu sam kupila samo osnovno, tako da imam razlog da što prije odem. Glad.

[popodne]

Slonovi

- Kako ono ide, ona pjesma… Skini se bona s moga telefona. Tako napiši. I zdravo. – podigao je čašu - Brate, posto' si papak dok me nije bilo – kucnuo je o moju - Al’ svejedno si mi drag – i iskapio ju do dna. Bio je u pravu. Jedna klinka mi je nenadano banula u život i otad provodim previše vremena tipkajući sms-ove.

Medo je u gradu, a to je velika vijest; jedna od onih zbog kojih ću mirne duše ugasiti mobitel i pustiti struju da me odnese nizvodno. Predvečer sam ga skupio na aerodromu, večerali smo, a trenutno ga gledam kako karticom zdravstvenog radi lajne na zadnjoj stranici časopisa o ronjenju i slušam da je baš sinoć sanjao da pliva sa sirenama. Medo. Medo je moj stari drug, čovjek kojeg znam oduvijek, kojeg vidim u petoljetkama i dobro da je tako jer od dvadesetak sati, koliko obično potraje naš jubilarni susret, njih barem petnaest provedemo u intenzivnoj demenciji stimuliranoj onim što je od opijata danas nabavljivo starom kenjcu poput mene, koji slabo izlazim i koji se razbijem jednom u pet godina. Samo s Medom. Nismo više mladi, a nismo ni narkomani. Narkofili, objašnjavam klincima koji mi dolaze u ambulantu na praksu. Razlika je ogromna, naglasim. Ogromna. U međuvremenu se ne zivkamo nit pišemo. Čujemo se par dana prije i par dana nakon susreta, da provjerimo dal je onaj drugi živ i da od nepovezanih fragmenata rekonstruiramo priču. A onda tišina.

- Jebote, da mi je neko reko' da će droga s vremenom postat’ bolja, štedio bih se.

Živa istina. U usporedbi s nama koji smo propušili s dvanaest, a u narednih nekoliko godina u sebe potrpali sve; od bobica bunike, muhara i muškatnog oraščića u jogurtu, do svih mogućih keljiva, otapala, tableta, kartončića, prahova, kristala i tekućina, danas se ljudi masiraju a ne drogiraju. Kad malo razmislim, s obzirom da smo dobrovoljno testirali sve moguće ljekove, većinu kemikalija iz domaćinstva i narkotika koje su ovim prostorom prošli nakon rata, u nekom bi paralelnom svemiru sad pisali romane ili bili predmetom doktorata iz farmakologije, uživali penziju ili barem priznanje za nesebičan trud i svekoliku žrtvu, ali ne. On je sav polomljen, a ja ispipavam, previjam i klistiram kućne ljubimce začepljenih crijeva i glumim da sam na bolovanju do utorka. Ali, dobro je. Dobri smo.

Upoznali smo se ‘87, u četvrtom razredu osnovne škole Ivo Lola Ribar u koju su nas obojicu prepisali nakon selidbe. Spojila nas je viša sila onog dana kad je Medo glasno prdnuo usred minute šutnje za Tita, na što sam prasnuo u smijeh pa su nas izbacili s nastave i za kaznu nam oduzeli pijonirski prsten. Izvini, imo' sam tremu - priznao mi je. Ja isto, odgovorio sam. Cijela nas je škola prezirno gledala, roditelje su pozvali na razgovor, nitko se s nama nije htio družiti i otad smo skupa, nespojivi i karakterima i građom. Medo je bio tu i kad mi je uginuo pas i kad sam bio na prvoj operaciji i kad sam prestao disati jer me onaj šupak Marko prebio zbog bicikla. Bio je uz mene i kad sam pijan povraćao s balkona i skoro pao preko ograde, a i onda kad sam se htio ubiti jer mi je Maša prenijela herpes i kita me svrbila i mislio sam da imam sidu. Zajedno smo bili bmx banditi, mlatarali nunčakama i rezali šurikene od lima. Zajedno smo zapalili prvu cigaru i jedan smo drugom istetovirali prve tetovaže. Zajedno smo na tripu krali bombe i iz vojnog skladišta i bacali ih u kamenjar. Zajedno smo radili sve i uvijek jedan drugom bili alibi.

- Da ste pederi, bili bi super par – davno je rekla cura čije se ime ne spominje. Njena mama nas je zvala Lolek i Bolek.

Ljubav je za papke – zaključili smo nakon tuče i opušak bacili u školski čučavac. 

Kad se Boban potukao sa specijalcem, nismo gledali nogomet već Formulu1, glavinjali uz Combat Rock i snifali Sintelan. Medini su došli iz Bosne. Stari je bio limar u Škveru, a mama spremačica u hotelu Lav. Na popisu su zaokružili Jugoslaven, živjeli u podrumskom stanu, pare utukli u kuću na Majevici, a štednju oročili u Ljubljanskoj banci. Moja se stara, inače Beograđanka, na ljetovanju zaljubila u Dalmatinca, ostala trudna, udala se kad sam imao tri, a razvela kad sam imao osam. Jedino što sam na temu oca od nje čuo jest da joj je slomio srce i da sam isti on. “Ulovila Zeca” psovala je u trenucima bijesa samu sebe i očevo prezime. Izrezala ga je iz obiteljskih fotografija i sačuvala samo onu na kojoj je mlađi nego ja danas, odjeven u mornarsku odoru i drži me u naručju. I stvarno sličimo.

Njihov je razvod bio priličan skandal za to vrijeme, dodatno potpiren time što je mama svojedobno bila bomba od žene; dugonoga, plavokosa, školovana i samostalna, bivša odbojkašica i JAT-ova stjuardesa. Vlastita joj je mater savjetovala abortus, a kad im je rekla da će zadržati dijete, otac je zbog sramote razbaštinio i rekao joj da se ne vraća. '77 je doselila u gradić na obali mora, rodila mene i radila. Stari se valjda u nekom trenutku urazumio i oženio je. Kratko smo bili obitelj, ali slabo se sjećam tog perioda. Nakon razvoda, Zec je, kažu, propao, propio se i otišao na brod. Par dana nakon mog desetog rođendana javili su nam da je poginuo u nesreći kod istovara tereta, kad je pukla sajla i kad se tona metalnih bačvi sručila s visine usmrtivši četvoricu članova posade. Srećom u nesreći, osiguranje nam je isplatilo za ono vrijeme sasvim pristojnu svotu i tako smo preselili u stančić u centru.

S prvim sirenama, na našim je ulaznim vratima osvanuo natpis “srbe na vrbe”, a mamin butik jedne je zimske večeri progutala buktinja. Neispravne električne instalacije, pisalo je u zapisniku.

- Pusti budale - rekla joj je teta Sena na rastanku - Proće ovo ludilo za mjesec dva pa ću ti čitat iz kafe. Zdravlje, ljubav, pos'o bona. Bi'će sve ok. Pa nismo stoka.

Stara je stisla zube, ošišala se i ofarbala u crno, potrpala torbe u auto i odvezla nas na sjever u novi grad, novi glavni grad. Cesta je bila prazna. Vožnja je trajala vječnost. Durio sam se satima, a progovorio tek sutradan. Medi sam poslao razglednicu s novom adresom i porukom “akruf ajom ej sažu”, a uskoro se i on meni javio iz Tuzle porukom “akindur etšiders u tup”. Bili smo već srednja, davno otkrili muziku i cure i pomaknuta stanja svijesti i valjda je jedino nama tih godina bilo dobro. U vojsku su ga skupili čim je je napunio 18. Mene nikad.

Od novačenja me spasila urođena srčana mana zbog koje sam do tad već bio na tri operacije i zbog koje su me proglasili trajno nesposobnim za rat. Pomoglo je i to da sam na psihotestu na kojem su odgovori bili samo da i ne, a pitanja onakva na koja normalan čovjek odgovara sa ponekad, možda, često ili ne znam, proglašen sociopatom, a zbog svojih potpitanja i potencijalno opasnim za društvo. U novoj sredini sam se povukao u sebe, šutio, bio loš u školi i većinu se vremena smucao okolo ili crtao. Vrijeme je bilo ružno. Grad je bio siv. To da me smatraju frikom, imalo je svojih prednosti. Ljudi su me se klonili.

Nakon Daytona, njegova je mama otišla raditi u Italiju “prat’ guzice starim babama” kako je to objasnio Medo, a kad se vratila, umro je Omer, njegov ćale, ljudina i duša od čovjeka. Našli su ga ukočenog u fotelji ispred televizije, lica obasjanog plavičastim titranjem vremenske prognoze. Sena, koja je u međuvremenu prala suđe, nije reagirala na hroptanje uvjerena da stari, po običaju, psuje na dnevnik, a žena i dan danas plače svaki put kad pusti vodu nad sudoperom. Medo je sutradan razbio televiziju, nakon đenaze kupio novu, rekao da mu je dosta ovog sranja, da ide zaradit neke pare, poljubio mamu i otišao od kuće. Na mom se pragu pojavio u ljeto '96 i jedva sam ga prepoznao. Plakali smo i smijali se 'ko budale, ja njemu, a on svijetu oko sebe. Podigli smo palčeve i zbrisali na Jadran, tamo gluvarili dva mjeseca, a na jesen se vratili u Zagreb. Narednih smo godina bili ubojita kombinacija; potpuno švorc, ali mladi, snažni i snalažljivi. Medo i Zeko, noćna mora svih roditelja. Radili smo što smo stigli, super smo se zezali i bili okruženi prijateljicama koje nam žele pomoći, koje nas tetoše i obožavaju; mene zbog ranjenog srca, njega zbog tužnih očju. Uzela nas je uskoro i nova moda, nova muzika i nove droge koje su nam pootvarale svakakva vrata, neka možda i nije trebalo otvarati, ali nije mi žao. Bili smo super.

Zaustavio nas je P.K (47) koji je u alkoholiziranom stanju upravljao vozilom Citoren CX i prouzročio frontalni sudar na istočnom izlazu iz grada. Bila je 1999. Šljakali smo tad u skladištu na periferiji i vraćali se iz noćne smjene kući. Bilo je gadno i jedva su me skrpali. Završio sam na rehabilitaciji,a  nakon tog na psihijatriji, što je priča za sebe. Iz bolnice sam izašao kad je Medo već bio van granica.

Njegova je internacionalna karijera bila kratkog daha i završila incidentom. Ponovno smo se vidjeli 2004., kad je zbog papira zapeo na Bregani. Ispričao mi je kako se u Goeteborgu bavio sitnim kriminalom, bio diler, šanker, vozač i nosač i ljubio deset godina stariju Annu, a kad je veza pukla, da ne pukne i sam, javio se na oglas za konobara na prekoocenaskim turističkim linijama. Tad nije ni pio ni pušio, uozbiljio se, bio je toliko zdrav da su svi mislili da je lud, kaže. Mjesecima je radio deset sati dnevno i živio u kabini bez prozora.

- Ako tad nisam završio na horsu, neću nikad – reče, pošmrće prugicu, ostatak gurne meni i doda mi smotanih dvadeset eura – Bujrum!

Posljednji posao koji je odradio za Kompaniju bilo je swingers-cruise putovanje od Floride do Thailanda, na brodu punom svinjolikih starkelja koji su danonoćno pijani teturali palubom i pohotno odmjeravali žgoljave filipinske mornare. Diskoteka na vrhu broda pretvorena je u golemu prčvarnicu u koju nitko od osoblja nije imao pristupa, osim kad bi dobili zadatak da odnesu led, zadatak s kojeg se nitko nije vratio isti. Trebalo mu je tri dana da se privikne na ta retardirana lica, umjetna zubala, mlohave trbuhe i obješene sise, a kad je odbio naguzit dobrostojećeg smežuranog starca, ovaj ga je optužio da mu je ukrao Rolex i sutradan je otpušten. Ono što je tu noć u Bankoku vidio, Medo je sažeo u rečenicu Jarane, bolje da neznaš čega sve ima. Ostatak smo večeri proveli na koki i uvoznom viskiju u grotesknom obilasku zagorskih brega kojeg ću pamtiti dok sam živ jer sam u šumi našao lubanju ovna, doteglio ju nazad kući i ušarafio na zid iznad kauča gdje stoji i dan danas, kao lovački trofej.

Nakon kruzera, Medo se kratko potucao po Sarajevu, a kad je kasa presušila, sredio je posao na gradilištu za nekog gastarbajtera, pa otišao u Dortmund “zidat’ tuđe vile i bazene”. Kad se jedno jutro klimava skela srušila, srušila se točno na Mersadovu glavurdu. Bio je danima bez svjesti, stanje mu je bilo kritično, tijelo puno hematoma, a kad se probudio, dijagnosticirali su mu trajno oštećen živac desne ruke. U strahu od inspekcije, gazda mu je dao keš, ponudio par ukrajinskih kurvi i rekao da ode kući, a ako itko pita, da ne priča ništa. Medo je prešutio da je ljevak, pristojno odbio žene, uzeo pare i poslao mi razglednicu s crtežom aviona koji se urušava na današnji datum, u 18:20 i evo nas sad, u dnevnom boravku, izvaljeni ‘ko dva sultana, siti i sedatirani. Tiho svira muzika. Tijelo mi je mekano kao plastelin. Sekunde traju satima. Promatram prste svoje desne ruke i presijavanje masnog papira naslovnice s jatom tropskih ribica. Medo leži i gleda u strop:

- Za konje a? – pita me usporeno i jedva mu odgovaram – Aha.

- Ajoj – prevrne se na bok - šta tek daju slonovima?

[popodne]

Čudovište

-  Ma ostani još malo - upalila je kuhalo za vodu i otvorila gornji element - Evo, do sunca! Čim svane, razlaz.

-  ‘Ko vampiri?

-  Da.

-  Važi - rekla sam - Idem samo… - i krenula do kupaone, a kad sam izašla, stol je već bio postavljen; dvije šalice, čajnik i tanjurići s voćem i keksima. Nasmješila sam se:

-  Čaj u pet!

-  Damski -  sjela je, raskopčala hlače, nogom odgurnula stolicu, podigla stopala na sjedalo i izdahnula - Konačno – otkačila je špangu i prstima razbarušila kosu - Kako je bilo?

-  Najbolji je.

 Kaže da je znala da će biti muško i da je čitala negdje da se muško začne ako je majka doživjela orgazam. Jel? - Hrskala sam napolitanke i slušala sa zanimanjem. Iza njenih leđa, nebo je bilo sve plavije. Moje iskustvo s trudnoćom bilo je sramotno. I nikakvo. Jednom sam mislila da sam trudna, jednom nisam. I to je sve. I to nisam rekla, jer zvučalo je nebulozno. Kao Pitijino proročanstvo možda, ali svakako ne nešto što izgovaraš naglas.  Pomirisala je majicu:

-  Moram pod tuš - dlanom je prešla po tjemenu - Moram kod frizera. Joooj - zastenjala je istežući se u stolici - Jedva čekam godišnji. Mrtva sam.

Posthumnu analizu svela sam na tri zaključka, sva tri tuđa. Svojih riječi nisam imala. Imala sam samo gomilu razbacanih slika, kao kad s police padne kutija za cipele prepuna obiteljskih fotografija koje onda satima slažeš natrag jer te svaka od njih uvuče u svoj vrtlog. Osim slika, imala sam i nesanicu i aritmiju i žmarce, grčeve i omaglicu, ali njih sam prihvatila onako kako prihvatiš vlastite fiziološke procese. Bespogovorno. Desilo se, rekao je ginekolog. Pametni znaju čemu služi kurton, siktali su anonimusi pod internetskim člancima o ženskom reproduktivnom zdravlju, a moja je najbolja prijateljica pričala nešto o osmoj kući i asteroidima. Liječnikovo mi je objašnjenje bilo najkraće, a i čovjek je stručan, djeluje sabrano pa sam njegov rezon i usvojila. Desilo se. 

-  Najbolje što mi se ikad desilo - rekla je blago i zijevnula.

Sunce se pojavilo iza dimnjaka susjedne zgrade. Bilo je vrijeme za odlazak.

 Od svih petero, koliko sam ih tada čuvala, njihov sinčić je i meni bio najdraži i s njim sam provodila zbilja nevjerojatne sate. Nevjerojatne utoliko što bih se često ulovila kako s osobicom koja se nije u stanju popiškiti bez moje pomoći, raspredam filozofske koncepte bivstvovanja, smrti i transcedencije, a za par minuta slažem kockice, šaram bojanku ili glumim da sam žirafa a on slon.

-  Gvuposti - mrštio se nezadovoljno, nakon što sam mu pročitala priču za laku noć - Život nije bajka - objasnio mi je podignutih obrvica i odlučnog glasića, odmahujući ručicom kao iskusna odrasla osoba.

Nekad i jeste, inzistirala sam, ali razoružao me. Opet. Slovo Ž savladao je nedavno. Š i Ž, sve u isti tjedan. Nekad i jeste, ponovila sam, ali bio je u pravu. Zaklopila sam slikovnicu i ugasila svjetlo. Hrpa gluposti.

 -  A ti? Jel imaš frajera? - pitala me.

-  Na stotine - odgovorila sam.

Nisam bila tajnovita već je ironija bila odgovor sasvim primjeren situaciji. Taj je trebao biti mitski polubog visok šest metara da uprti svu prtljagu koju sam nakupila. Kofera je bilo raznih. Na vrhu piramide, osim kutije sa slikama i bočica praznih parfema i punih suza, bile su kutijice s nakitom i pismima. Ispod njih koferići za šminku i okrugli za šešire. Veliki putni kofer s kotačima i ključićem. Ručna prtljaga i vikend koferi, a između njih; futrole i pljosnate aktovke natrpane spisima, izvodima, rješenjima i potvrdama. U podnožju su trulili prastari masivni kovčezi koje sam naslijedila, presvučeni štavljenom kožom i stoljetnom pljesni, a ispod svega, na dnu dna, u temelje je bio ukopan kameni sarkofag s mjedenim ručkama, izrezbaren i pun kostiju. S takvim teretom bila sam nepokretna, eonima daleko od stabilne veze i u tom trenu hodala s frajerom zvanim Internet. Oporavak je individualan, rekao je lječnik. Kurva, samo da je kurca, pisali su komentatori, a prijateljica suosjećajno uzdahnula i rekla jednu jedinu riječ: Saturn.

 -  Ma ti si tomplicilana - zaključio je, okrenuo se i zaspao.

Vrata sam ostavila odškrinuta, dohvatila tablet i legla na kauč. Iz susjedstva su dopirali pojačani basevi, pećinski urlici, hijenski smijeh i škripa kočnica. U tri se čulo samo kucanje zidnog sata i povremeno brujanje frižidera. Iz polusna me prenuo kamion Čistoće. Kad je ušla, na ekranu je bio snijeg. Ugasila sam televiziju.

-  Dobro jutro Teta! - tiho je rekla i izula se.

-  Ćao! - uzvratila sam.

Moje poznavanje talijanskog je iznimno loše i datira još od predratnih dana šopinga u Trstu i evrovizijskih hitova Vlade Kalembera; ciao, amore, borša, trenta-sette, cappucino, pizza i pasta carbonara. Unatoč ili možda upravo zbog toga, od utapanja me spasila pjesma koju je prije četrdeset godina pjevala Mina Mazzini, pjesma koju sam toliko puta preslušala da sam tekst, bez razumijevanja, slog po slog, glas po glas, naučila napamet, a snažni su alt, zavrnuta melodija i raskošne orkestracije postale simbol sve moje patnje i čežnje. Moj blues. Kad sam mjesec dana kasnije sjela u frizersku stolicu, bila sam uvjerena da ću iz nje ustati par nijansi svjetlija, s frizurom točno onakvom kakvu je Mina imala u svom crno-bijelom nastupu na RAI-u.

-  Šišaj! -  odlučno sam rekla frizerki, no ona me samo blijedo pogledala i podsjetila da je moja duga kosa njezin projekt a ne moje vlasništvo i da mi nije svo ovo vrijeme masirala tjeme, prelijevala me i premazivala hranjivim maskama, da bih se nakon svega sad ošišala ili božeprosti, spržila hidrogenom.

-  Zbog tipa? - ustuknula je s gađenjem - Ni govora! A i tvoja kosa - primila je mokri pramen i protrljala ga među prstima - Kmečat ćeš mi tu svaka dva dana da te upristojim.

-  Ali...

-  Ne - odsjekla je, upalila fen a kosa se razletjela na sve strane, mahnito kao da sam na električnoj stolici.

Fen je glasno zujao. Zašto ne?! - protestirala sam u sebi. Nekoć je bilo normalno da se žena nakon poraza, za početak ošiša u asimetričnu neodrživu formu i oboja najčešće u crveno, a potom na rame nabaci tetovažicu leptira ili kineskog simbola za mačku i onda se, pošto je od sekiracije konačno izgubila onih deset kila viška, utegne u odjeću za srednjoškolke i paradira svoju novootkrivenu ženstvenost i svima govori da je bolje nego ikad. To je bio jedini preporod za koji sam znala. Estetski. U zrcalu sam vidjela mišićave frizerkine podlaktice kako natežu četku i svoje sumorno lice kako kvari prizor. Najlonski ogrtač kojim me prekrila bio je crn. Izgledala sam kao vreća za smeće puna suhog granja. Probala sam se osmjehnuti ali nije išlo. Bila sam u koroti.

-  Slušaj Cher! - rekla je naglo ugasivši fen a zatim ga ponovo upalila i opet ga ugasila da mi dobaci - i Tinu! Tina daje snagu! - pa nastavila sa sušenjem.

Savjet sam poslušala a dramatičnim kanconama, gospelom i discom punila baterije još dugo. Iako mi je u međuvremenu više puta palo na pamet da obrijem glavu mašinicom koju sam nabavila dok je šećerna pasta bila slatkiš a laser rekvizit iz Star Warsa, nisam se ošišala. Nit sam išla neko vrijeme kod frizerke. Nisam zapravo nikud išla. Ugasila sam mobitel, zatrpala se poslom i zemljom za cvijeće i zapustila do neprepoznatljivosti. Uskoro, pop-up reklame na mom monitoru više nisu govorile o strijama i laktaciji ni započinjale dječijim plačem. Dok sam tipkala prijavu za posao dadilje u kutevima ekrana su titrale afrička šljiva i čukljevi, a kad su se konačno opet pojavili Aliexpress, prsate azijske djevojčice, test inteligencije i balerina koja se možda vrti ulijevo a možda udesno, život mi se vratio u normalu.

 -  Novce sam ti uplatila, da se ne natežemo - rekla mi je na rastanku - Hvala draga. Srce si.

-  Hvala tebi. Čujemo se.

 Kad sam se dokopala obale, bila sam ne samo emotivno prazna, već i s praznim tekućim računom. Morala sam stegnuti remen, metaforički, a i onaj pravi koji mi je pridržavao hlače. Apetita nisam imala. Ručala bih jednom tjedno i to ribu, a ostatak sam vremena živjela od voća i povrća s kojim bi u trenucima euforije napunila frižider i onda ga, polugnjilog, u trenucima grizodušja oko bacanja hrane, raskomadala, potrpala u blender i smiksala u napoj. Kad se salo istopilo, ostale su samo bore, guste obrve, teški kapci i dva obješena obraza. Dilema guzica ili lice, nešto što svaka žena mora razriješiti prije ili kasnije, u mom slučaju riješila se spontano. S leđa sam izgledala kao maloljetnica, a oni koji bi me gledali u oči su mi persirali i govorili gospođo. Kosa mi je tad bila do struka. Osim kose, još su dvije stvari probujale; bršljan na mom balkonu i nokti na mojim rukama i njihov mi je uzgoj postala nova opsesija. Stan je do proljeća izgledao kao prašuma, a prsti kao lopatice i grabljice. Kožni remen sam izbušila do uništenja. Nakon tog je stradao i remen veš mašine, a kad je otišao i onaj zupčasti i to u nedjelju i to na nekoj prigradskoj cestici kojom sam drndala autom punim gnojiva i sadnica, odšlepala me vučna služba. Kad mi je mehaničar potom ispostavio još jedan masni račun, otišla sam u minus i hitno trebala dodatni izvor prihoda.

-  Probaj. Klinci te obožavaju! - predložila je susjeda i bilo je istine u tome.

Spojila me zatim s kćerkom svoje kolegice za čiju su curicu svi tvrdili da je nemoguća. Sa mnom je bila anđel. Na dječijem igralištu se pročulo da sam talentirana i raspoloživa i tako je u moj, prilično samotnjački život, od Uskrsa do Prvog maja ušlo petero djece, četri mlade majke, tri oca, dva psa i jedna kornjača.

 -  Znaš, stalno pita za tebe - rekla je - Teta ovo, Teta ono… malo sam i ljubomorna - nasmješila se i namignula.

 Petar je, rekli su mi kasnije, do trenutka kad sam se pojavila na pragu, otpravio više kandidata.

-  Nisu mu se sviđali - objasnila je majka - Znaš kakav je… Bilo mi je žao, bili su ok ljudi ali ono s bakom ga je dosta pogodilo. Nismo htjeli da je s nekim tko mu nije drag.

I zbilja su bili u nezavidnoj situaciji. Baka je umrla. Otac je vozio neke sumanute istočnobalkanske rute pokušavajući ih što prije izbaviti iz grotla zvanog kredit u švicarcima. Majka je često radila noćnu smjenu i tad bi me pozvali; da budem tu ako se mali probudi prije jutra i iako bih to učinila besplatno, inzistirali su na novčanoj naknadi i tvrdili da im vrijedim zlata.

-  Što ste radili?

-  Čitala sam mu priču.

-  I?

-  Sprašio me.

-  A jeli? - rekla je kroz smjeh - E Teta, Teta… Baš si neozbiljna.

-  Tomplicirana!

-  Opa!

-  Molim lijepo.

-  Velike riječi su pale!

-  Kako me samo sprašio… Sat vremena sam sjedila i gledala u prazno.

-  Nema šale.

-  Profesorić.

-  Onaj glavonja - pogledom je pokazala medvjedića koji je sjedio u naslonjaču -  njega je dobio kad smo došli iz bolnice - rekla je - i bio je manji od tog plišanca, točno se sjećam.

Obje smo se zamislile.

-  Čovječe kako raste. Strava.

 Bila je subota popodne kad sam prvi put došla u njihov stan. Bilo je proljeće, pljuštala je kiša i sjećam se da je lift bio zaglavljen i da sam se pješke popela na deseti kat i skoro umrla. Petar se, kad je čuo da dolazi još jedna Teta na upoznavanje, sakrio ispod krveta i odbijao izaći. Majka ga je uzalud dozivala i molila, ali nije se htio ni pomaknuti. Legla sam na pod, dotaknula ga i pozdravila. Bio je okrenut leđima, sićušan i košćat kao ptić i nije rekao ni riječ. Ispričala se, uvjeravala me kako je on inače vedro i živahno dijete, objasnila mi je sve oko stana i kuhinje, popile smo kavu, razmjenile brojeve a nakon kratkog telefonskog razgovora me, vidno uzrujana, plačnim glasom zamolila da ostanem tu noć kod njih, jer se već dvaput zamijenila za smjenu, a muž je upravo javio da je kamion zapeo na bugarskoj granici i da se vraća tek sutra. Čim je čuo da zove tata izletio je iz sobe, uhvatio mobitel objeručke, prislonio ga na lice i rekao:

-  Ajo?

Bio je baš mrvica.

Večerali smo oko sedam, svo troje slabo. Ja već po navici. Majka je od brige jela samu sebe, a Petar bi tu i tamo zinuo, ali nije pokazivao interes za išta osim gumenog zmaja kojeg je vrtio po rukama. Oko osam ga je okupala i stavila na spavanje, nabrzinu se spremila, još mi jednom ponovila gdje što stoji, zamolila me da se javim svakih sat vremena i iako sam je uvjeravala da će sve biti u redu, bila je na rubu suza kad je otišla. Zaključala sam, na tren spustila glavu da se i sama smirim, a kad sam se okrenula, predamnom je stajao Petar, u revolveraškom stavu i zelenoj pidžami, prostrijelio me pogledom a zatim pobjegao natrag u sobu. Iznenadio me, stvarno jeste ali brzo sam se sabrala. U njegovoj sobici je bio mrak. Vratio se u krevet. Slegnula sam ramenima, odahnula i sjela za stol listati časopis. Za desetak minuta, iz mraka je provirila crna glavica s čuperkom, a ja sam se pravila da ju ne primjećujem. Izašao je onda, sjeo na kauč i dohvatio autić, pogledavajući svaki čas u mom smjeru. Nisam dizala pogled. Opet je otišao u sobu. Za tren opet provirio, iskoračio van i počeo stupati s jednog kraja prostorije na drugi, bučno i važno kao počasna garda. Kad sam konačno podignula glavu dreknuo je:

-  Vječtice!

-  Žabo! - odgovorila sam mu isti čas, istim tonom.

Od čuda se ukipio a lice mu se grčilo od uzbuđenja

-  Aaaa - zavikao je od nemoći, na petama otrčao u sobu i vratio se s golemom bijelom knjigom punom ilustracija šumskih vila i vilenjaka.

Stavio je knjigu na stol, uzverao se na stolac pored moga i stao listati, usredotočeno, kao da točno zna što traži. Zaustavio se kod prilično zastrašujućeg prikaza i knjigu okrenuo prema meni. Na crtežu je bila kosmata žena šiljastih zuba koja proviruje iz mutne vode; močvarni zloduh koji jede malu djecu pisalo je u kutu. Peg Pauler, promucala sam njezino ime i u tom času je prasnuo grom, stakla su se zatresla i oboje smo poskočili. Hitro sam okrenula stranicu. 

-  Ta piče? - pitao je i pročitala sam mu što piše ispod crteža punog prekrasnih, vitkih stvorenja sa šiljastim ušima i krilcima.

Bio je jako ozbiljan. Okrenula sam još nekoliko stranica, a kad sam ugledala vilu koja sjedi na lopoču i sanjari, rekla sam:

-  Jel mogu ovo biti ja?

-  Ne. Ti ci vječtica.

-  Hm - prihvatila sam izazov, dograbila knjigu, pronašla sliku grbavog gnoma s golemim nosom i dlakavim ramenima - A to si ti - rekla sam - Petar!

Pogledao me sumnjičavo a onda se počeo smijati na sav glas. Pao mi je kamen sa srca. Okrenuo je knjigu prema sebi:

-  To ci ti! - pokazao je na drugog gnoma, kljastog, škiljavog i klempavog, a ja sam ga onda usporedila s otrovnom gljivom koja ima točkasti klobuk, on mene s hodajućim stablom starim petsto godina.

Smijali smo se još neko vrijeme. Čitala sam mu, razgovarali smo, a na kraju mami poslali zajedničku fotografiju uz obećanje da sad zbilja idemo spavati jer je kasno. Sam je otišao u krevet. Upalila sam televiziju i stišala ton. Na programu je bio neki stari film. Razmišljala sam o šumskim stvorenjima i utvari na koju, šalu na stranu, pomalo i sličim.

-  Njemoj! -  iz sobe se začuo glasić i nije mi se učinilo. Prišuljala sam se i osluškivala - Teta? - dozvao me i ušla sam.

Kiša je još uvijek padala.

-  Tu sam - sjela sam na pod i češkala ga po glavi dok se nije umirio - Spavaj - šapnula sam.

-  Nje moku - uzdahnuo je.

-  Hoćeš da upalim svjetlo?

-  Da.

Ustala sam, navukla zavjesu i upalila malu noćnu lampu u obliku aviona

-  Bolje?

-  Nje.

-  Ne?

-  Joč je tu.

-  ‘Ko?

Šutio je, gledao u stranu i duboko disao.

- ‘Ko je tu?

I dalje je šutio. Mazila sam ga još malo a kad je zatvorio oči, polako sam krenula van.

-  Čudovičte - prošapnuo je bojažljivo kad sam već stajala na vratima.

Okrenula sam se i kleknula pored uzglavlja.

-  Ja ne vidim nikog.

Šutio je i gledao me širom otvorenih očiju.

-  Gdje je?

-  Tolje.

-  Ispod kreveta?

Potvrdno je klimnuo i zabio lice u jastuk.

-  Ma sad ću ga otjerati! – krenula sam pod krevet.

-  Čekaj! - rekao je ali već sam podigla prekrivač i pogledala ispod.

Tamo je bio Petar u zelenoj pidžami, još jedan Petar. Gledao me zabrinuto i šapnuo:

-  U kjevetu je.

[popodne]

Nudist

Another one - gone. Yes well, it is what it is, right? Nothing less, nothing more. It is what it is. Period.

It took me a two hour long run to unwind that day, but in the end I did. Both, regained my sanity and remembered the life lesson my granddad taught me. She stayed only a few days. I took my first swim of the season in May. That’s when she showed up for the first time.

I’ve been watching you for a while, she said, but I had never seen her before. With binoculars, from up there, she added, and pointed to a rusty steel construction built for a lifeguard. Ah, the watch tower, I figured, and it made sense. The watch tower is a leftover from the seventies, when this beach still had some life to guard. It’s abandoned nowadays. The final blow was a huge fire which burned the old Copacabana place to the ground - under mysterious circumstances, I might add - leaving only that rusty steel stool as a memento of its golden years. After the fire, the night clubs, bars and restaurants on the other side of the lake got a makeover, leaving this place ghostly. But still beautiful. The watch tower really is a good spot, I thought. Sometimes, when the weather is colder, I climb up there too. Like a deer hunter, but an unarmed one, I just smoke and watch the ducks and swans float, and enjoy the sight of water changing color under the sky. It’s a good spot, indeed.

She came out of nowhere, sat down next to me, took off her sandals and dug her heels into the marbles. Then she took out a pencil, put a thick notebook on her knees, opened it and disappeared behind its pages. I didn’t look at her. For a second I wondered if I should say something, but I didn’t do that either. To tell the truth, I didn’t want to know. It is what it is, right? Nevertheless, after a minute or two, I began to feel awkward lying on my back like that, so I sat up, lit a cig and watched the smoke swirl and blend with the horizon. At seven she left. I felt calm gazing at a sunset but when pothead teenagers filled the benches, and their hyena laughter unlocked the night, I left too. I smoke my joints stretched out on a couch, like an adult.

The day after, again she popped up out of thin air, to give me back the matches she accidentally took, she explained. Ok - I mumbled back. Again she sat next to me. Again I reared up, but didn’t look at her or say a word. At seven she left. The next day she placed a plastic bowl of strawberries between us and gave me a nod that I was welcome to help myself. They’re good, she said with a serious face, took her pencil out and opened her diary. I hesitated for a moment, but eventually ate a few. I love strawberries, but lately I had only eaten those that smell good but taste like rubber and eating those would leave me feeling cheated. The ones she brought were really good though. In fact, so good they made me ponder happy childhood memories, that good. I cracked a smirk and thanked her, but she remained silent. She didn’t even move a muscle. At seven she left.

On the weekends, when the whole area is crowded with people mistaking the park for nature, and when my resort is upturned like a potato field by large dogs running with the pure enthusiasm of being unleashed, I skip the beach. I have enough time on my hands anyway, so I escape the city by climbing the mountain to the north. It’s also quite crowded on weekends, mostly with overweight families in jeeps, driving up for pork chops and beer with a panoramic view. To avoid the circus, I take the low-fi path. A difficult, very steep one, where I meet only a few lonely hikers and, from time to time, some rookies stumbling around in their fancy sneakers and wind jackets, staring at their dead smartphones, lost in the forest without water or survival skills. I catch my breath and grab a simple meal at The Clover, a small mountain house with excellent food, which luckily is unknown because you can only reach it by foot. After that, I head downhill and in the evening, I watch a movie while soaking in the tub filled with bubbly hot water. It’s my Saturday ritual. On Sundays, I mess around with whichever hobby I’m possessed with at the time and, I’m reluctant to admit, get melancholic around lunchtime. Sundays can be tricky.

That Monday was like a day in hell. Usually I don’t swear, but I got fucked in the head at work, fucked hard, so hard I burned out like one of those matches she took and was edgy like the tip of her pencil. Two more weeks, it was my mantra for the day, building up from a whisper to a riot chant. Two! More! Weeks! At 5 PM, I stormed out of the building, took a deep breath, hopped on a bicycle and drove out on the road like a maniac. Just a few seconds later, like a granny in a dark alley, I got attacked by a depressing scene of rush-hour traffic which took over the whole scenery like a plague. Horrific, I thought to myself, trying to avoid both vehicles and eye contact with drained, yellow faces boiling in their hot, stuffy cars. Fuckin’ zombies. I boosted the volume up, hit the pedal, and left the suffocating haze of toxic fumes far behind me. Fuckin’ zombies, they’re everywhere.

Swimming in cold water usually helps me reset.

She came and sat next to me. I was dozing off at the time, so her bag hitting the ground made me twitch. I opened my eyes and saw her looking at me, her head blocking the sun. Her stare reminded me of the tiny green lamps of the coffee machine at the office and her notebook resembled one of those official files I needed to clear out by Friday since the project manager took a sudden leave of absence without notifying the rest of us. She shrugged her shoulders and went on with her routine. I was still looking at her. The lines of her profile were stern, her face white and motionless. The end of her pencil was touching her bottom lip and she seemed completely taken by what she was doing. Whatever the fuck she was doing. Yes, well obviously the water wasn’t refreshing enough that day. I was still nervous, so I laid back to rest my mind.

Not. The sound of her scribbling felt like an irritating scratch. What also irritated me was the fact that it was about time someone should say something more than a vowel. I gave her a long, fierce look but nothing happened. She remained still, looked cold and reserved, like she’s analysing data. Like a lab technician. Like a member of a stuck up British expedition, on her way to discover a land far away, fuckin’ Papua New Guinea, that far, chosen to write down and sketch all those bizarre looking creatures. Whatever the fuck lives out there. Bugs? Snakes? Alligators? How the fuck should I know? But surely some bizarre looking creatures do live there, waiting to be discovered, like they were lost in the first place, like they were eagerly waiting to be measured, poked, caged and eventually go extinct, just because they are not a horse, a bear, a fox, a cute little swallow or a fuckin’ nightingale. Argh! Just look at her! Miss Brain! Her carefully documented observations will surely end up in some Encyclopaedia of Wonders, her precious findings stored in some collection of rare exotic artifacts, that’s how dedicated she was. In a fuckin’ Museum of fuckin’ natural heritage, yes! For indifferent kids high on sugar to yawn at and make fun of. Fuck! I covered my eyes and moaned. What a thought. What a world. What a day. And all I wanted was to take a swim, clear my head and enjoy some sun while it’s still shining. Just that. By myself. Without people, without voices, without questions and without secret lab notes. Just some peace for God’s sake. Some fuckin’ peace. Dear Lord, please make her go away. Please. I beg you.

I gave The Lord a moment to perform a miracle, but when I peeked through my fingers, she was still there, still aloof and bent over her writings. Again, I reared up to a sitting position.

- Hey, don’t get me wrong, but why are you here? - I asked - I mean, there’s plenty of space around.

She kept her eyes on the notebook and said

- I’m curious.

- I see. And what exactly do you wish to know?

Finally she looked at me.

- Why are you naked?

- Um, I’m naked because it’s a nudist beach. Why are you dressed?

[popodne]

Flundra

Od gladi me već hvatala slabost. Ugledala sam konobara kako nam nosi ručak i lice mi se ozarilo.

- Ljubo me ne jebe - izdahnula je.

- Ništa čudno. Ni ja te ne jebem - odrezala sam pozamašan komad mesa i namočila ga u umak - Dobar tek! - zaželjela sam i pohlepno strpala zalogaj u usta. 

- Ma ne to već - zastala je i prošaptala - nema seksa.

Sunčane zimske dane željno iščekujem a ovaj, treći po redu, djelovao je obečavajuće. Prvi sam zapamtila dobro ali taj je bio loš. Baš loš. I bolan. Kad je budilica zazvonila, sjećam se, vani je još bio mrkli mrak. Glava mi je pulsirala, u sljepoočnicu bio zakucan klin, a svanulo je tek nakon roze tabletice s pridjevom rapid. Spotakla sam se o noćni ormarić, obukla raspar čarape i ostatak jutra tipkala decimale u godišnji izvještaj i pojmove tipa tromb i cerebrovaskularni inzult u tražilicu. Sunce mi se rugalo i pokazivalo očnjake, ja njemu grimase i srednji prst i svađali smo se sve do pet popodne, kad je konačno pala noć, kad sam se dovukla doma, uvukla u pidžamu i utopila u čaju i danskoj kriminalističkoj seriji. Bio je to naporan dan. Ali sunčan. Prvi sunčani dan otkad se pomaknuo sat.

Žutu kuglicu na meteorološkoj aplikaciji pratim još od prošlog vikenda, s neskrivenom rezervom doduše, pošto ne bi bio prvi put da se poveselim prognozi, a prevari me turobni prizor s Vilerovog goblena. Ali osvanula je sunčana subota i dočekala sam ju spremno kao pointer ustrijeljenog fazana. Aplikacija koja me dosad još nije iznevjerila, ona je što računa plodne dane. Svoja krvarenja označavam minijaturnim srcima i rubinima ako su obilna, a raspoloženja emotikonom u rasponu od teškog očaja sve do potpune ekstaze. Na kraju mjesečnog ciklusa, program me oslovi imenom i ispostavi mi grafikon duševnog stanja. Krivulja je zvonolika, najčešće dvogrba a ima i mjeseci kad izgleda kao seizmogram. Od ponuđenih osam, odabrala sam lišce s najširim osmjehom, raspalila muziku i otišla u kupatilo konačno isprobati kozmetičke preparate na koje sam protekli mjesec potrošila pola plaće.

Žustro sam trljala bedra kružnim pokretima u smjeru suprotnom od kazaljke na satu i pjevušila, sretna što konačno živim jutro iz narodne poslovice, ono o kojem prije spavanja čeznem ostalih tristo pedeset pet dana u godini. Nakon početnog ushita, kao i nakon svake male osobne pobjede, spopale su me zajedljive misli. Utišala sam ih stavivši glavu pod tuš i zadržavši je tamo gotovo pola sata. Do jedanaest sam obavila i voće i doručak i kavu razgalicu, i malu i veliku nuždu, i šetnju psa i odlazak na tržnicu. Nanijela sam i odstranila masku za lice, uplela riblju kost, sredila obrve, oprala nagomilano suđe i složila veš koji se već skrutio na radijatoru od stajanja. Još uvijek je bilo prerano da zovnem ikoga osim prijateljice koja je tek rodila, no bila je ugašena, pa sam odgledala prvo seriju crtića a zatim edukativni prilog o poljoprivredi. Pročitala sam aktualnosti, kratku priču o odrastanju, tjedni horoskop i još hrpu budalaština, a onda isprobala par odjevnih kombinacija i sjenilo koje mi je za rođendan poklonila sestra. Za izgled opuštene žene koja se maločas digla i nabacila na sebe prvo što je našla, trebalo mi je, zbrojila sam, četri sata. Oko jedanaest i deset, kad mi se osušio lak za nokte, bilo je vrijeme da napustim stan. Uzela sam naočale i zatvorila osunčanu sobu, a iza vrata, u vis je poletjela miljarda svjetlucavih zrnaca prašine.

Pravi razlog što zimi ne vozim nije praktičan ni stoički. U društvu tvrdim da mi je draže hodati nego cvokotati na sleđenom sicu i potom tražiti otkopani parking, ali istina je da sam naprosto lijena za borbu s lopatama, teškim zimskim gumama, klemama, sajlama i lancima. Kubik, kako tepam svom autiću, do proljeća mrzne parkiran u dvorištu, gdje ga mačke koriste kao čučavac ili tobogan za spuštanje s krova garaže. Dal je u kvaru ili voznom stanju bilo je jutros neizvjesno ali, valjda zbog ekstrakta eukaliptusa iz gela za tuširanje koji mi je potaknuo cirkulaciju, sva poletna, odlučila sam okušati sreću. Ključ sam okrenula oprezno. Motor je upalio iz prve a njim zagrmila glazba, toliko glasno da sam prestrašeno poskočila, a onda istim refleksom kojim zaljepiš komarca u zid, ugasila treštanje. Posljednja vožnja bila je očito nagluha no brujanje motora, na moje oduševljenje, bilo je pravilno. Ciknula sam i poljubila volan a zatim ubacila u brzinu i napravila još jednu stvar za koju nikako da iznađem volje. Odvezla se do auto-praone. Momci u kombinezonima dezinficirali su sjedala i ulaštili haubu a na odlasku mi poklonili magični marker za uklanjanje ogrebotina. Baš ste dragi, hihotala sam koketno i ostavila im velikodušnu napojnicu.

Desetak minuta kasnije, na benzinskoj pumpi, postalo je jasno da ni marker, ni to što mi je vozač iz susjedne trake na semaforu mahnuo, a drugi podignuo palac u zrak, nije imalo veze s mojim zanosnim šarmom, svježinom i ispeglanom kosom, već s gadno izgrebanom karoserijom. Zabola sam crijevo za super95 u otvor i zamišljeno spustila pogled i u tom sam času pročitala riječ bijesno urezanu preko čitavih desnih vrata i skoro se srušila od šoka. Flundra, pisalo je. Zaprepašteno sam izrogačila oči i pogledala oko sebe, no osim nadzornih kamera, nije bilo nikoga. Flundra. Otrcana riječ koja mi je čak i simpatična, ali snažni pravocrtni potezi kojim je bila urezbarena u lim, ispunili su me jezom. Čula sam lupanje srca. Flundra. Začuđeno sam dodirivala brazgotine a misli su mi se zavrtjele unatrag. Autopraona. Cesta. Dvorište. Mačke. Dvorište. Izlaz. Susjedi. Matić. Borovnjak. Radivojević. Čagalj. Predvorje. Ulazna vrata. Kontejner. Klošar. Sakupljači boca. Flajerist. Golubovi. Poštar. Prizemlje. Kerović. Čikoš. Balkon. Prozor. Misli su stale a glavi mi je zazvonilo školsko zvono. Bauer, palio se i gasio neonski natpis s njenim prezimenom. Opsovala sam a lice mi se užarilo od bijesa. Zamislila sam kako ju, umotanu u ljubičasti šlafrok, natečenu i raščupanu kao strašilo, hvatam za grkljan i kako grca arhaične tuđice i moli za milost. Pištolj za benzin je škljocnuo. Tank je bio pun. Maštarija me umirila. Platila sam, sanirala slova i baš kad sam objesila parfumirani borić na retrovizor, stigao je poziv na ručak. Ne baš radostan, ali svjedno poziv. Sat vremena kasnije, sjedile smo u ostakljenom dijelu malog restorana na obronku planine, restorana na čijoj se terasi često znam sakriti od gužve i pojesti neko jednostvno jelo po kojem je mjesto i poznato. Domaća kuhinja i panoramski pogled.

- Ne znam - nastavila je nakon duže pauze - Stvarno mi nije jasno. Zalogaj mi je zapeo u grlu pa sam ga zalila vinom i progutala. - Da možda porazgovaraš s njim o tome? Nisam baš pr… - Jesam! - graknula je - ...ava osoba. - Naravno da jesam! Više puta! Stalno razgovaramo! O svemu! - konobarica nas je pogledala pa se stišala - Kaže da nema nagon kao kad je bio mlađi i razumijem, ali osjećam se… ne osjećam se… poželjno? Jel me kužiš? Odmaknula sam tanjur i nalaktila se. Želudac mi je krulio ali meso i tijesto su mi u tom času izgledali kao ilustracija disfunkcionalnog spolnog života a ne slasan obrok. - Kužim

Cesta kojom smo se dovezle na brdo uska je, jednosmjerna, strma i krivuda. Oštre okuke zahtjevale su pribranost a moja je suvozačica štetno zračila, lančano palila tanke cigarete i valjda stoput stisnula gumb kojim se mijenja radio stanica. Ništa ju nije uspjelo zainteresirati, kamoli odobrovoljiti. Ni okupana unutrašnjost automobila, ni ja, ni pitoreskni krajolik, ni radijski urednici a ni koincidencija koja je isrezane stihove u jednom trenu spojila u hibrid I’m all about that / whiskey in / our house  / but i still / move like / I’m happy  pa je ugasila radio. Nije bila raspoložena ni za razgovor. Na svaki moj pokušaj prvo bi teško uzdahnula a onda odgovorila negacijom. Nisam. Bez veze. Ma ništa. Nemam. Nikud. Neću. Ne znam. Nemoj. Ne mogu. Ne, ne, ne i ne i kako se nadmorska visina povećavala, atmosfera je sve više sličila talačkoj krizi. U tom je izdanju nisam vidjela stvarno dugo ali sve mi je bilo poznato; drhtavi glas, odbijanje suradnje, besprijekorno našminkano pravilno lice, neveselo i prekriveno skupim tamnim staklima. Dunja.

Dunja, odmilja zvana Dinja, mlađa je od mene sedamnaest minuta. Nasljedila je majčinu ugodnu vanjštinu i neugodnu sklonost pasivnoj agresiji, te s vremenom postala utjelovljenje onog što nazivaju zgodna žena i onog što nazivaju naporna osoba. Napetost koju je proizvela bila je kao suputnik koji zaudara na znoj. Neizdrživa. Otvorila sam prozor. Povadila je onda nasumce par prastarih tračeva između kojih sam vješto proskijala slalom i nakon tog više nismo razgovarale. Mogla sam možda spomenuti flundru ili novosti tipa cin1 i tampone umočene u ricinusovo ulje, pomislila sam. Ili možda ljekovita algu za koju forumaši tvrde da izbacuje teške metale iz organizma, ali nisam. Te bi teme u sestrinoj glavi do trenutka gašenja motora dosegle neviđene razmjere i postale predmetom ovog a i narednih deset ručkova. Ni intenzivan osjećaj o tome da ću uskoro umrijeti nisam se usudila spomenuti, a osim tih sitnica, sve je u mom životu bilo isto. Čak i moja narudžba.

- Puricu s mlincima - rekla sam bez dvoumljenja. Konobar je hitro zašarao blokić i upitno pogledao Dunju a ona je iščitavala jelovnik, pomno kao da čita novelu. Na koncu se odlučila za teleće medaljone pa se predomislila i naručila bečki a na kraju uzela salatu jer ju je naglo uhvatila mučnina, požalila se.

- Jesi trudna? - pitala sam kad se konobar udaljio. - Ma šta ti je… Nije mi do hrane. - Ali ti si predložila ručak! - Pa evo, naručila sam salatu! ��ta se odmah ljutiš?

Ja sam na oca. Kratkovidna, kolerična i sklona prežderavanju. Bile smo prvi osnovne kad sam ugrizla dječaka koji me nazvao zrikavom. Bile smo četvrti kad sam izbila zub petašu koji mi je na putu do kuće pjevao debela debela najela se pepela. Huligani iz ulice dali su mi nadimak Gnjeva. Do puberteta mi se više nitko nije približavao. Još uvijek se mučim s viškom kilograma. Purica s mlincima, pomislila sam, i zaklela se samoj sebi da ću preskočiti večeru. Dunja je bila zaokupljena mobitelom. Precizno ošišane šiške su joj padale preko očiju. Oštrim potezima trljala je zaslon a smješak joj je izmamio tek vlastiti sarkastični komentar interijera. Manire čovjeka koji je u pozadini rukama trgao kruh zgrozile su je, a žena kojoj je punih usta pričao, bila je umotana u pedeset nijansi sive vune - naglasila je posljednju riječ, zakolutala očima i vratila se ekranu koji ju je također nervirao i na kojeg je također frktala. Otišla sam oprati ruke.

Brazgotina s vrata imala je veze s drugim po redu sunčanim danom ove zime. On je bio radni i bio je zameten snijegom. Cupkala sam da se razbudim i u društvu susjeda, starijeg čovjeka koji također šeće ljubimca u sedam ujutro i sedam navečer, čekala psa da obavi svoje. Komentirali smo njihovu probavu i stanje na cestama, on s puno više elana od mene, koja se nisam ni umila već samo navukla gojzerice i kaput preko pidžame i izašla. Za kraj mi je rekao:

- Vi mi se susjeda činite kao, jelte, razumna osoba. - Mhm? - promrmljala sam. - Znate, moja žena popodne odlazi svojima u Slavoniju. Svakog petka ide i vraća se u nedjelju, znate. - Mhm. - Pa kad vam večeras bude mrzlo, vi pozvonite. Imam pernati poplun - namignuo je i dozvao - Idemo Đuro! Idemo! 

Crni dugonogi mješanac bijelih šapa i s bijelom zvijezdom na prsima, dotrčao je kroz snijeg i uzbuđeno zalajao. Smoking, pomislila sam i svaki put kad vidim Đuru, pomislim isto; kako ne izgleda kao ptičar, već kao strani ataše odjeven za gala prijem u kristalnoj dvorani opatijskog hotela Kvarner. Trebali su ga nazvati Charles. Ili Edward, pomislim. S duplim v. I otišli su a ja sam ostala stajati u čudu. Ne zbog bestidnog prijedloga, na takve sam stvari već oglušila, ni zbog pernatog popluna, jer baka mi je Slavonka, već zato što sam bila uvjerena da je četvrtak pošto sam srijedu prespavala jer sam se u utorak napila zato što me ponedjeljak smoždio.

- I neprivlačno - nastavila je - Kao da nešto nije u redu samnom… I tako već par tjedana. I rekla sam samoj sebi dobro. Seks je sporedna stvar ne? Pa nisam životinja. Nije zvučala uvjerljivo.

Bilo mi je neobično tog jutra, sjetila sam se, što joj je prozor širom rastvoren jer gospođa Bauer, udovica s prizemlja, uvijek se žali na ozeblost. Bilo mi je čudno i zato jer tvrdi da ju preprodavač krumpira već godinama poskrivećki promatra i planira opljačkati, pa prozor koji gleda na ulicu drži zatvorenim i iz sigurnosnih, ne samo zdravstvenih razloga. Tereza Bauer rođ. Kačić poznata je po svojoj fen frizuri, mačkastim okvirima i otrovnoj jezičini a u hijerarhiji besposlenih babetina, zauzima važnu poziciju. Rukovodeću. Pod sobom ima aprikot pudlicu imena Fong i stado odanih sljedbenica, a na mene pik još od tuluma useljenja, nakon kojeg mi je netko od izvršnih pod brisač stavio ceduljicu s porukom “dotepenci odite od kud ste došli”. Bilo je to u prošlom mileniju. Otad joj je volumen kose splasnuo a zglobovi natekli, ali i dalje kroz brokatne zavjese i špijunku, broji kućne posjete i uhodi i poštara, i čistačicu, i dimnjačare, i vodoinstalatere i dostavljača pizze pa i ranojutarnje šetnje pasa. Njezine se izmišljotine ulicom prošire brzinom ljetnog šumskog požara a jedino obrazloženje kojeg za to imam jest da, umjesto hipofize, Tereza u glavi ima odašiljač a ostale susjede - prijamnike.

- Kuća časti - kazao je konobar i na stol postavio bocu bijelog vina i nestao i nije to bila mala stvar. Gazda Ante ima auru prekaljenog mafijaškog bosa i vjerujem da je besmrtan. Preživio je tri sistema, dva rata i dva srčana udara i na sveopće iznenađenje, još uvijek uspravno sjedi na počesnom mjestu, balzamiran doduše kao voštana figura, smežuran, slijep i škrgutav, ali nakićen pečatnjacima i zlatnim Rolexom i sređen kao kicoš. Čim smo ušle, približila sam se, dotaknula mu rame i glasno pitala kako ste? našto se stari prenuo iz polusna, iskrezio glomazno požutjelo zubalo i proizveo zvuk sličan škripanju. On je plemenski starješina. Lica ostalih četvero djelatnika odaju zasićenje, a njihovi spljošteni nosevi i brade izbočene u profil koji podsjeća na mlađak, govori da su svi u krvnom srodstvu. Stari im je svojom dugovječnošću zgazio sve snove, pogotovo onaj o životu bez pregače i konobarskog novčanika. Žilav kakav jest, nadživjet će vjerojatno i svog praunuka Antu. Sve je ovdje naopako, pomislila sam a nespretni mi je kelner skoro izlio vreli ručak u krilo. Sve osim purice s mlincima, zaključila sam, zatvorenih očiju udahnula miomirisnu paru, protrljala dlanove i spremno nasrnula, ali čim sam utrpala prvi zalogaj u usta, s neba je pala Dunjina objava.

- Mljac - tiho sam komentirala.

Ako je život planina, preferiram uspone i speleologiju. Od ležanja na livadi završim sa sunčanicom i krpeljom u pupku a od hodanja nizbrdo imam osjećaj da mi se koljena mrve u prah. Dunja je drugačija. Ona voli lebdjelti u električnim žičarama i sanja retuširanu prirodu iz turističkih magazina. Za mene kaže da sam sirova. Prenerazi se i rasplače od naših razgovora, a na kraju sve pomete pod dizajnerski tepih. To da je rasprostrla svoj prljavi veš značilo je prije svega da je očajna, očajna do te mjere da se obraća meni, kojoj se za mišljenje obraća posljednjoj, te da je situacija ili već umrla ili je u terminalnoj fazi. Potrebni su joj obdukcija i epitaf, naslutila sam. Nakon današnjeg susreta, neko će me vrijeme izbjegavati, a kad izroni, javiti se i pretvarati da se ovaj trenutak nije dogodio.

- Nisi životinja. U čemu je problem onda? - Onda bude romantičan! - Bila je uzrujana. - Da? Ma strašno. - Da! Bude u najbolji frajer na svijetu. Skuha večeru, pokloni mi nešto, poljubi me u vrat i dobije me i završimo u krevetu... Naslućivao se ali. - Ali bude grozno! - zavapila je i zastala - Ustvari - od nelagode je pogledala u strop i zastenjala- Joj - prekrila je lice - Nisam ovo još rekla naglas… - provirila je onda kroz prste a zatim se uhvatila za stol, primaknula glavu i uspaničenog pogleda mi došapnula - Grozno je od početka. Gro-zno -  izdahnula je s olakšanjem i popravila držanje - Eto.

Šutjela sam. Više od sestrinih grozota iznenadila me vlastita loša procjena. Radar bi mi rijetko kad zakazao, ali ovaj put sam se očito prevarila. U mislima sam izlistala sve slike kojih sam se mogla prisjetiti i tražila detalje koji su mi promakli ali uzalud. Dunja i Ljubo su od početka djelovali uhodano kao da su zajedno godinama. Elegantni, skladno odjeveni i znalački fragrantani. Činilo se da će veza potrajati i svaki put kad sam ih vidjela zajedno, bili su opčinjeni jedno drugim. Podržavala je njegove stavove o politici i svjetskoj ekonomiji. Smijala se naglas njegovim šalama a on je uživao u njezinom društvu, snobovskom sarkazmu i odjevnom stilu kojeg zove minimalistički a ustvari je dosadan. Meni barem. Zadovoljavao je čak i one demode standarde; pravnik, tri godine stariji, za glavu viši, petnaest kila teži i astrološki kompatibilan. Riba i rak. Idila.

Na nebu su se pojavili prvi oblaci. S novim sam dioptrijskim naočalama vidjela čitati filmske titlove ali i mrlje od vlage u kutevima prostorije i slikovita upozorenja s kutije cigareta za susjednim stolom. Usporeni krvotok i impotencija pisalo je. Dunja ima izbrazdane obraze, primjetila sam, a njene sijede sjajile su na dnevnom svjetlu i stršale iz razdjeljka kao aluminijske žice. Gotovo je, rekla sam u sebi i uzela gutljaj vina.

- Pa šta mi fali? - Kita - ispalila sam i tobože šokirano pokrila usta. Glad me čini razdražljivom a i nije mi se sviđao smjer u kojem se razgovor nastavio. - Ma joj ne, nije to već… - zakrenula je glavu, pogledala u daljinu i uzdahnula - Tužna sam. Uzela sam još jedan gutljaj, veći. Sestra me u ovakvim trenucima podsjeća na domaće dramske serije, gdje kazališne dive izgovaraju tekst i gestikuliraju kao da su s druge planete, plastično do te mjere da na kraju prebaciš program i radije gledaš numerologa Stefana ili reklamu za hidroizolacijske ploče nego njihovo prenemaganje. Dunja, kad je isfrustrirana, kao i brojne druge žene uostalom, zauzme provjereno fotogeničnu pozu i tvrdi da je tužna. Tugu, osim što podvaljuje svima, pa i meni koja ju poznam oduvijek, podvaljuje i sebi samoj, te na koncu dobije psihosomatski neurodermitis, završi na antibioticima i skupim seansama s kojih, da ironija bude veća, izađe uvjerena da je alergična na gluten, kokos i avokado ili žrtva tuđih manipulacija i zlobe. Zadržala sam riječi na jeziku a pogled na mjehurićima mineralne.

- I moja je greška što nisam reagirala ranije. Mislila sam da pretjerujem i da će postati bolje, jer zna biti čudno u početku, znaš, dok se ne naviknete, ali s vremenom je… - Prestalo - rekla sam nestrpljivo, pogledom tražeći konobara. - Ma joj da bar. Postalo je još gore! Taj dio. Sve ostalo - opet je zavikala - Savršeno! Sve je savršeno. Odlično se slažemo. Ali nema seksa a kad ga ima je grozan - lice joj se iskrivilo - Jooooj - zavapila je - Ne znam zašto mi se ovo dešava. Ni ja nisam znala. Razmišljala sam o frazi dati petama vjetra i trilemi između tenisica s auspuhom, lakiranih štikli na mlazni pogon ili bosih stopala u koje puše ventilator. Pogledala sam puricu a zatim sestru. Zvučale smo u tom času i izgledale kao polovna inačica Sex and the City; blijede, skvrčene za klimavim stolom otužnog bistroa, u epizodi bez seksa, u gradu bez klubova, gdje kafići zatvaraju u ponoć a trendseterice nabadaju jarećem krznu i kartonskim cokulama koje sliče na kopita. Konobara nije bilo na vidiku.

- Do čega ti je stalo? - pitala sam. - Kako to misliš? - Do koga - čega? Do sebe? Do njega? Do odnosa? Do frizure? - usporila sam i ublažila ton - Kakvu vezu želiš seko? Ljubavnu? Prijateljstvo? Kitu? Sve navedeno? Ništa od toga? Gdje ti je granica? Zamislila se. - Ti razmisli a ja ću jesti može? - dohvatila sam pribor. - Ma ne znam ni sama. - Onda jedi - rekla sam punih usta - Dobar tek! - Joj baš si… - Prasica? Jesam! - odrezala sam još jedan komad mesa - Jedi! - dreknula sam i Dunja je automatski spustila glavu i počela nabadati povrće. Žvakale smo u miru.

Duboki ženski glas zatražio je račun. Sestra je bila žalostan prizor pa sam skenula pogled i kroz listove filadendrona promatrala društvo okupljeno oko dugačke trpeze u centralnom dijelu. Stol sastavljen od tri manja, prekriven bordo stolnjakom i bijelim nadstolnjacima punim smećkastih fleka, mrvica i praznih čaša. Prisluškujući sam doznala da je riječ o kolegama koji su odradili seminar o ravnopravnosti spolova. Sedam starijih žena, krupnooka djevojka i dva mlađa muškarca, jedan proćelav, drugi obrastao kao neandertalac. Na čelu sjedi žena dubokog glasa i kratke kose, jedina kojoj ne vidim lice. Ona dominira i, iako se usne pomiču skoro svima, jedino se njene riječi daju razabrati. Puno me više zanimalo što ima za reći žena na drugom kraju koja je jedina šutjela, zagonetno se smješkala i blaženo gledala u daljinu, kao da je zaljubljena. Ili sedatirana. Ostali su pokušavali čavrljati, no hrapavi je alt neumorno rezao čak i one kurtoazne razmjene koji se spontano razviju među vršnjacima ili ljudima koji naprosto sjede jedno kraj drugog. Ima nešto za reći i o pivskim čašama i o cijenama nafte i markama računala, Toscana je divna, posebno u proljeće a fleke od gulaša najbolje je namočiti preko noći. Četri glave su se sinkronizirano pognule a ostalih se pet lica sakrilo iza odsutnog pogleda. Malo po malo, žamor je utihnuo.

- Freud je, draga moja, zrelu osobu definirao znaš kako? - upitala je dominantna uspavanu kolegicu sebi slijeva i ne sačekavši odgovor nastavila - Zrela osoba je ona koja može odgoditi zadovoljstvo - znalački je izrecitirala, glasno se nasmijala a smjeh se pretvorio u kašalj. 

Kakva slučajnost, pomislila sam i pogledala sestru ali ona nije čula.

- Ne znam kako da to iskomuniciram - kazala je brišući usta a ubrus potom odložila na stol - Planiramo za vikend u Istru. Divno jelda? - Navlačiš čovjeka bez veze. - Ja njega? On mene… - Ne jebe. - Grozna si. - Ja? Ne budi pizda. Riješi to s njim i nastavi sa životom. - Joj… - Porazgovaraj otvoreno. Nisi dijete. - Ne znam kako - zakmečala je molećivo - Ne mogu. Joj, nije mi dobro - uhvatila se za stomak - Dosta mi je više razgovora - stenjala je - Sad sam već sluđena. Sve me boli - previjala se - Pomozi mi. Pomozi mi… - Da mu ja kažem? - Da bar. - Ne. - Da bar sve nestane. - Aha.   - Mislim, kako se to uopće izgovara? Kako da mu kažem? Kako Nevo? Hej, znaš ono kad mi lupaš po klitorisu kao da zvoniš na parlafon, e to mi ne paše. Ali javi se da popričamo o van der rohe foteljama kad god si u prolazu. Tako?

Prasnula sam u smjeh. Uvijek su me zabavavili trenuci u kojima joj padne maska. 

- Probaj tako, da. - Uopće nije smješno! - usne su joj zatitrale u smješak a onda se uozbiljila - Kažem ti gro-zno je. - Žao mi je seko. - I nema se tu, velim, što više za dodati - zaključila je dominantna žena podmirujući iznos. - Jedi - rekla sam. - Ma… Listovi puterice plivali su u dresingu, a purica i mlinci već odavno bili hladni i gumeni. Uzela sam još dva griza pa odustala a zatim ulovila konobaričin pogled na što je ova klimnula glavom i donijela tanjurić umjesto pepeljare. Restoran će zatvoriti do proljeća, procijenila sam i unatoč natpisu na kutiji ili možda baš svog njega, posegnula za cigaretama. - Sjećaš se Romea? - pripalila sam, povukla dim, zgrozila se i cigaretu dodala Dunji. - Romeo -  nasmješila se zaneseno i nesvjesno počela kažiprstom gladiti stolnjak - On je bio baš divan.

Romeo je bio moj ljubavnik i zbilja se zvao Romeo. Španjolac. Upoznali smo se lani, na vrtnoj zabavi punoj stranaca, koju je priredila obiteljska prijateljica po povratku s umjetničke rezidencije gdje je mjesec dana bančila a kad je došao kraj, uspaničila se, od serije selfija sklepala par gifova, nazvala ih videom i rad opisala kao multimedijalno istraživanje osobnog identiteta u vremenu sveprožimajućeg tehnološkog napretka. Romeo je bio kipar. Afera je trajala kratko i, iako u društvu kažem da mi nije odgovarala veza na daljinu, naš razlaz nije imao veze sa kilometrima koji su nas dijelili. Romeo je naime imao toliko mali penis da sam se ukočila od nevjerice kad sam ga prvi put primila u ruku. Tolicni. Kao kad nakon sudara raširenih zjenica i krvave glave uvjeravaš lječnike da ti nije ništa, dotičnu sam scenu pripisala umoru i alkoholu ali u narednih se par navrata ispostavilo ono najstrašnije. Odličan frajer. Loš seks.

- Pisao mi je za rođendan. - Ajoj kako slatko. - Je. Lijepo da se sjetio. - Da nisi komplicirala, sad si mogla uživati u Madridu a ne se ovdje patiti. - Ma klaro ke si. - Takvog bi ja jednog - uzmaštala se Dunja i prvi se put tog dana nasmješila - Jednog zgodnog stranca da me zavede i odvede odavdje. - Pikadora? - Da. - Joj ne seri - promrmljala sam. - A ne ovog - namrštila se i zastala tražeći riječ - vandala. Nasmijala sam se. - Strašno, kažem ti. Stra-šno. - opet se uhvatila za stomak - tako sam… - Razjebana? - došapnula sam servilno kao da joj nudim tester po promotivnoj cijeni. - Da. Ne! - Nepojebana? - Zbunjena! Zbunjena sam Nevo! Ne razumijem! Maženje divno, sve super i čim krene akcija, kao da sam s drugom osobom. Znaš kakve mi stvari priča na uho... Ne mogu to ni ponoviti. Bljak - stresla se - Kao da ne zna što bi samnom, samo me… - Izjebe? - Prestani! Kao da sam… kao da sam … rupa. Tako se osjećam. - Parlafon - ponovila sam smješkajući se i klimajući glavom u nevjerici. - Pa kad je tako! - inzistirala je. - Bolje nego žlica - procijedila sam - Žlica? - Ma ništa, zaboravi...

Nisam imala ni trenutak predaha da iznađem neko razumno rješenje svog minornog problema jer Romeo je bio jebežljiv kao zec i zaskočio bi me barem dvaput dnevno. Ruku na srce, bio je dobar ljubavnik ali za vrijeme penetracije, u nedostatku podražaja, nestajala sam u nesuvislim prizorima mješanja kipućeg pudinga ili žlice koja prevrće kockicu šećera u čaju i tako dislocirana jedva dočekala kraj. Da stvar bude gora, Romeo bi svaki svoj orgazam popratio muževnim urlikom zbog kojeg sam ga jednom poželjela ugušiti jastukom, samo zato što nisam znala ni kojim riječima ni kojim gestama da dokrajčim naše ljubavne susrete a ukinuti ih je trebalo čim prije. Ali pažljivo, jer čovjek mi zbilja nije dao niti jedan razlog da ga odbijem, pogotovo ne da ga ubijem. Birala sam izraze, okolišala, koprcala se u pjesničkim figurama i zalijevala ih vinom. Romeo je izveo zaključak da me koitalne metafore uzbuđuju a moje su se riječi rastakale u pijanstvu i redovno završavale kopulacijom.

Kad su prazne boce zatrpale balkon, shvatila sam da je situacija kritična i da je krajnje vrijeme da donesem odluku što da zadržim a što da žrtvujem. Razum, živce ili obraz. Od same pomisli na još jednu neprospavanu noć hvatala me paraliza, a nakon Merlota i lošeg seksa, prava tuga, ona kafanska. Obraz, presudila sam konačno, uhvatila se za neki slog kojeg je izrekao tobože uvredljivim tonom, oko toga izgradila neurotičnu scenu, toliko burnu da se čovjek zgrozio i zaključio da su lokalne žene baš ćudljive. Svoj intenzitet objasnila sam djetinjstvom provedenim u izbjeglištvu a naglost pretjeranim izlučivanjem endokrinih žljezda. Za kraj sam se ispričala, oproštajno mu popušila a kad se u zoru ulicom prolomio tarzanski krik, on je zaspao a ja pljunula u lavabo, nasmješila se u zrcalo, otuširala i otišla u ured. Na sladunjave poruke koje su nastavile stizati u gluho doba noći, prestala sam odgovarati, navodno zatrpana poslom i obiteljskim obavezama i tako je završilo. Neslavno. Zbilja nisam znala kako da joj pomognem.

- A od zadnjeg razgovora više me ni ne gleda. - Šta si napravila? - Ništa! - Znam te Dunja. Što si napravila? - Dobro. Dakle. Vodili smo ljubav - rekla je umjetno - i bilo je užasno kao i obično i ujutro sam se probudila sva u bolovima. I napravio je kavu i omlet i sve divno i krasno i tad mi je sinulo i pitala sam Ljubo jesi ti gej? Mrtva hladna.

Imalo je smisla.

- I? - Kaže da nije ali nekako… - Malo i jeste. - I pristojno sam pitala, da ne misliš da sam ga napala! - počela se opravdavati - Nisam. Pitala sam najnormalnije. Nemam problem s time da je - Jebiga seko. - Ali.. - Jebiga - rekla sam glasnije. - Možda je… - Gej! - odsjekla sam - Prekomplicirano! Dalje! Rubovi Dunjinih usana trzali su se u smješak a oči bile pune suza.

- Užas… - Dunja, umrijet ćemo.

Skočila je sa stolice i otrčala u toalet. 

U restoranu više nije bilo nikog. Vratila se za minutu stiščući papirnatu maramicu, zatim sjela, nakašljala se i rekla: - Ja ću palačinke a ti?



[popodne]

Ranjenik

Završili smo u zadimljenoj kafani jednog od onih nekoć raskošnih hotela socjalističke metropole. Golema i zapuštena zgrada sa žmirkavim natpisom i kičastim oronulim dekorom. Namještaja je puno i razbacan je bez previše smisla. Biljke su umjetne, fontana na sredini predvorja presušila je, stolnjak je ocvao i prljav, a iz zvučnika iznad naših glava tiho svira narodna muzika, pristojno, tek toliko da te sjeti u kojoj si od republika bivše države.

Ja u večernjoj haljini koja se presijava i šušti, on u košulji i sakou. Dotjerani, sjeli smo za najudaljeniji stol, predviđen za 12 ljudi i pečenog vola, samo nas dvoje, u kut, u polumrak. Prestala sam pušiti prije tri godine. Pušim, uvjerena, kao nekad, da s cigaretom izgledam kao Lauren Bacall i da je sve što imam za reći značajno samo ako je izgovoreno između dimova. Nitko ovdje nije mlad. Ni glasan. Ni nervozan. Ugodno je. Toplo je. Četiri je ujutro. 

- Neznam zašto sam došla - odgovaram zamišljeno. Zbilja nisam znala - bez razloga, iz inata, 'ko zna... 

- Nije važno - kaže - Neka te. 

Broj 46 našla sam lako. Treća stanica nakon pošte, prva ulica desno, pa ravno sve do trafo stanice. Kraj roze kuće je moja. Broj 46. Pokucala sam u zoru, otvorio je, ušla sam, spustila torbu, oprala ruke, sjela za stol i odahnula. Naš susret nije bio kakvim sam ga zamišljala. Stvari rijetko kad budu onakvima kakvima ih zamišljam. 

- Baš mi je drago da si tu - rekao je - često te se setim, znaš, samo… - zastao je - ako misliš… - i pogledao prema spavaćoj sobi i razbacanom krevetu - odmah da ti kažem, zaboravi. Lečim se, odmaram. Libido nula bodova.  

Nasmijala sam se. Nisam došla u njegov krevet, ali taj, za njega neobičan skrušeni ton kojim priznaje poraz me raznježio. Izgledao je ranjiv kao plišana igračka. Došlo mi je da ga zaglim. Nisam. On je sve samo ne plišana igračka.

Njegovu sam majku vidjela desetak puta, uvijek u istom položaju kako, utopljena u kauč mračnog dnevnog boravka, obješenog lica i ruku prekriženih na prsima, odsutno pilji u pretjerano dramatičan tv program. Studijska rasvjeta, plastična scenografija, kreštavi glasovi, vulgarne glasne žene i trice oko kojih se nadvikuju, sušta su suprotnost svijetu s njezine strane ekrana. Milena, mislim da se tako zove ali nisam sigurna. Da je vidim na cesti, sumnjam da bih ju prepoznala.

[popodne]

Opomena

I natečenog lica, crvenih očiju i slinavog nosa, još uvijek izgleda bolje od većine žena. Da joj je u glavi manji urnebes, bila bi savšena, ali nije. Kad je stigao njezin poziv, bilo je ono prevrtljivo razdoblje, smjena godišnjih doba. Naglo je zatoplilo, svi su se razgolitili i rastrčali i kroz par dana, pola je grada bilo bolesno. Kad je prehlađena, Marta me pozove u goste. Imam temperaturu glasila je njezina poruka i bila je ukrašena emotikonom lica koje vrišti, karikaturom prizora s Munchove slike. Donio sam joj juhu, malo smo se smijali, a onda završili u krevetu. Obožavam njezino vrelo tijelo, a ona od seksa čudotvorno ozdravi i oduvijek je tako. To su naši jedini susreti, naša tajna, naš klinički odnos.

Imamo svoju pjesmu i imali smo svojih pet minuta i nije sve bilo tako crno. Nije uopće. Ali kad je bilo crno, bila je to masivna kozmička oblast koja bi u čas progutala sve zvijezde galaksije, iskrivila nam poimanje prostora i vremena, usisala nas u vrtlog i na kraju nas ispljunula na nepoznato mjesto odakle je bilo nemoguće nastaviti dalje. Bezdan. Sama je zaključila da je bolje da se raziđemo. Rekla je da je to za moje dobro, i bila je u pravu. Konfliktni suživot i strastvene jednodnevne pomirbe imale su svojih draži, ali nisu mi činile dobro. Ni njoj. Njezina je odluka i da smo zajedno samo u sezoni gripe. S vizitama smo obećali prekinuti u onom trenutku kad se u nečijem životu pojavi osoba voljna da ostane. S vremenom se ispostavilo da njezini tipovi zaziru od bacila, a moje su cure mrzovoljne kad su prehlađene i radije se kljukaju andolima i šumećim tabletama nego mojom muškošću.

Bio je četvrtak pred Uskrs, sjećam se, jer sam zbog kvartalnog obračuna za plin otkazao planirano putovanje u Istru. Sad, s par mjeseci odmaka, jasno mi je da me Svemir tog dana riječju “opomena" nije upozorio samo na aljkavost, ali promakli su mi skriveni znakovi. Iznos me zaprepastio. Uvijek imam osjećaj da me potkrada, Plinara. I da je Plinara osoba i to škrta, gramziva i ohola nakinđurena babetina, a ne trošna zgrada u kojoj rade obični ljudi koji i sami imaju radijatore i plaćaju račune. I nikad ništa ne učinim po pitanju štednje, već dočekam sedmo prijeteće pismo, ono kojeg valjda dostavlja plaćeni ubojica osobno, koje osvane u pravi tren da ti pokvari divan proljetni dan i planove, bijela kuverta bez imena i adrese u kojoj je samo jedan papirić na kojem crvenim slovima piše "opomena" i ništa više. Od takvih mi se pošiljki čini kao da me netko krišom promatra, prebire mi po smeću i zna krvnu grupu, povijest bolesti i obujam glave. Nakon kratke dvojbe, ipak sam na kraju otišao do bivše, a taj je posjet bio greška, kao i to što zimi, na izlasku iz stana, često zaboravim ugasiti grijanje.

[popodne]

Čehinja

Prilika, rekla je i nabrojala: ekipa iz snova, odličan honorar, mala satnica, plaćeni putni troškovi i hotelske zvjezdice. Prilika koja se ne propušta! Bajka, rekla sam samoj sebi i strpala posljednji red čokolade u usta. Vrjeme je bilo grozno. Tugaljivih mi se misli tih dana sručilo koliko i kiše po kvadratnom metru i padale su jednako nezaustavljivo i bile sličnog agregatnog stanja - suzne. Ništa od onog što je govorila nije me diralo. Mumljala sam u slušalicu i razmišljala koju seriju da skinem i kojim još porokom da ublažim čamotinju a onda je iz jednolične mase iskočila jedna riječ - sunce i čim je rekla sunce, istog sam se časa nacrtala na razglednicu s palmama, napadno kao drečavi natpis Pozdrav s Jadrana, rekla - dolazim! - zaljepila markicu i lupila pečat. Nedjelja je osvanula vedra a moja pidžama puna krvavih fleka i taj sam datum na kalendaru prekrižila crvenim flomasterom. Krenula sam u ponedjeljak. Torba je bila teška kao mrtvac. Autobus dupkom pun. Prespavala sam pola puta i stigla u vrijeme večere.

Gazdaricu sam vidjela samo jednom. Pokazala mi je gdje se pali svjetlo i rekla da su ručnici i plahte na krevetu a ključ kod Zrinke. Desetak minuta nakon što se spustila u prizemlje, zamirisao je dinstani luk a nedugo zatim pojavila se i djevojka s kojom ću, ispostavilo se, šest dana dijeliti apartman. Zrinka. Došla je na skuteru, pružila mi ruku, ključ i ispriku zbog nereda, pa zasjela na motor, digla prašinu i zaprdila dalje. Uvodna špica dnevnika je odnekud zatreštala i najavila smiraj dana, a za njom se prolomio urlik iz susjedne kuće kojim je majka dozivala sina da opere ruke i sjedne za stol. Naš apartman bio je sobičak s bračnim krevetom i malim zujavim frižiderom i dočekao me isprevrtan kao da je u policijskoj raciji raskrinkan međunarodni lanac prostitucije. Posteljina raskupusana, madrac ogoljen, ladice pootvarane a laminat pun odjeće i rasparenih cipelica. Umjesto plombe i službenog zapisnika, nad uzglavljem je stajala slika Gospe spojenih dlanova i pogleda uprtog dolje, točno u moj jastuk. Majko mila, zavapila sam i okinula svoju prvu fotografiju s ljetovanja. Terasa je bila velika i popločana lijepim starinskim pločicama ali između mene i romantičnog zalaska postrojio se kordon glomaznih betonskih dvokatnica, identičnih, nezanimljivih i nataknutih po strmom kamenjaru bez imalo reda i smisla. Nije bilo ni dvorišta, nije bilo ni vrtova ni oleandara o kojima sam sanjarila. Jedini znak života bila je žgoljava mačka očerupanog krzna i izbezumljenog pogleda, koja je panično protrčala, kao da od nečeg bježi.

Radni odmor u Makarskoj, tako sam bližnjima objasnila svoj nagli odlazak. Nisam bila sigurna što ću raditi, ali potrudit ću se, zaključila sam, i improvizirati. U devet navečer okupili smo se u tinelu obiteljske kuće bez broja, na zakazani sastanak dobrodošlice. Dok smo čekali Direktora, upoznala sam ekipu i saznala da se čak šest mojih kolegica zove Ana i da većina ljudi, isto kao i ja, nema pojma zašto je tu. U dokolici sam prolistala turističku brošuru i pročitala da Makarska ima trinaest tisuća stanovnika i iako sam bila uvjerena da ima više, bila sam sretna da ima baš toliko. Trinaest je znakovit broj. Direktora sam tu večer vidjela prvi put a sve što sam o njemu dotad čula, bilo je neodređeno i kontradiktorno. Dobar i lud. Mlad a star. Grub al duša od čovjeka, rekli su mi. Ušao je uz glasno pičkaranje, zasjeo na čelo, smotao duhan i pripalio i govorio je dugo ali jedino što sam od čitavog izlaganja razumjela jest da mu je drago što smo se okupili u ovako velikom broju i da je rakija domaća. I nije da sam umno ograničena nit sam bila odsutna ni pospana. Došla sam svježa i poletna i zanimao me plan ali čovjek se izražavao izumrlim jezikom kojeg sam zadnji put čula na pionirskoj zakletvi, frazama iz komunističkih pamfleta, kao da je drug komesar a mi kuriri koji ćemo, oboružani čuturicama i pastirskim torbama, prenositi šifrirane poruke o ofanzivi dušmanskih divizija s one strane Biokova. Otprilike. Kod nas ti je sve malo naopako - dobacio je preko stola, iskusno kao da mi je djed a ne vršnjak - Vidićeš. Ispričala sam se nakon treće zdravice, pretvarajući se da sam umorna od puta, izašla i otišla nizbrdo. More je srećom, još uvijek bilo plavo i lijekovito. Zrinka je javila da je pospremila, da je ključ u košari sa štipaljkama i da je tu noć nema. Do apartmana je vodio labirint uskih uličica i sve su bile mračne. Žuti kombi stranih registracija jedini mi se urezao u pamćenje i kad sam ga ugledala, odahnula sam, jer naša je kuća bila sto metara dalje. Lijevo.

Dobrodošlica je, kazali su mi, potrajala do zore a jutarnji sastanak kasnio je još i više nego uvodni. Kolege su počeli kapati oko jedanaest, mršteći se iza refleksivnih stakala i vukući se kao robijaši. Sjeli smo u krug. Informacija je bilo preko glave, a planova još i više, i većina ih je zvučala vrlo ambiciozno a s obzirom na zvizdan i zgužvana lica za stolom, i teško izvedivo. Slušala sam pažljivo i nisam rekla ni riječ. Naredbe su me zaobišle i dva sata kasnije sjedila sam pod tendom, pila kavu i nehajno pjevušila Skalinadu, radijski hit dana. Moja je uloga, zaključila sam, da se u određeno doba svakoga dana pojavim na istom mjestu i budem dekorativna. Ništa lakše. Moja cimerica je, fizički, bila moja sušta suprotnost. Vitka i dugonoga, za glavu viša i deset godina mlađa djevojka, krupnih plavih očiju i svijetle kose, pored koje sam izgledala ocvalo, blijedo i natečeno kao utopljenica. U jako kratkom vremenu saznala sam da voli mornarske majice i dalmatinski hip-hop, a najviše na svijetu voli svog dragog. Pričale smo uglas i skakale s teme na temu kao žabe. Po izlasku iz kupaone, Zrinka bi promijenila barem tri odjevne kombinacije, pučila usne pred mobitelom, štipala guzove i govorila “koma” ako bi spazila celulit, a zbog svojih je ritualnih priprema kasnila na sve dogovore i uvijek bila u žurbi. Zabavaljala me njena mladost. Nju su zabavljale krpice koje sam povadila iz torbetine, tražeći jedinu stvar koju nisam spakirala. Ručnik za plažu.

Kad sam se sutradan raspitala za dobru kavu, jer od jučerašnjih me pekao želudac, preporučili su mi slastičarnu na drugom kraju rive, moderno uređen i prostran lokal na čijem je pročelju velikim slovima pisalo žensko ime. Lijepo ime. Rijetko ime, dobro ime za slastičarnu, buduća supruga mog bivšeg i dvolična zlobna gadura koja mi je, usput rečeno, dužna pare. Bila sam u nedoumici ali miris kave me omamio pa sam progutala knedlu, sjela tako da ne vidim natpis i naručila mali machiato. Kava je bila odlična, torta zasitna, a ljudi, isto kao i kuće - robusni. Tek kad mi je sinulo da prolaznici izgledaju i hodaju kao medvjedi, postalo je zanimljivo, dapače urnebesno, jer predamnom su prodefilirali i grizli i nekoliko mrkih medvjedica i par koala i obitelj polarnih medvjeda s mladunčadi. Vlasnik je izgledao kao panda a kad se bucmasta djevojčica progegala noseći rozog plišanog medvjedića, bilo je vrijeme za pokret. Taj su se dan pojavila i još neka poznata lica, puno ugodnija i prijateljski raspoložena a bilo je i posla pa je vijeme prolazilo brzo.

Obavjest da je popodnevni sastanak prebačen sa šest na devet i premješten iz štaba u pivnicu, stigla je kad sam već bila na pola puta. Ravnodušno sam slegnula ramenima i na križanju kod žutog kombija krenula uzbrdo, dijelom iz znatiželje, dijelom zato što je na sred nizbrdice bio pregažen golub a to mi se činilo kao loš znak. U šetnji mi se pridružilo dvoje kolega smještenih u kući iznad naše, također besposlenih i zbunjenih konstantnim promjenama i bilo nam je lijepo. On se šepurio glumeći vodića i pričao nam o lokalnoj arhitekturi inspiriranoj Libanonom a mi smo se smijale. S vrha ulice vidio se raskošni suton. More se pjenilo, barke plutale, a Brač i Hvar izgledali kao da leže u plićaku i uživaju. S noćnog sam se druženja iskrala neprimjetno kao lopov.

- E, s koliko si frajera bila? - pitala me Zrinka tu noć prije spavanja i trebalo mi je minut dva, a kad sam zbrojila, već je hrkala. Razbuđena od računanja, ostala sam ležati, okružena uspomenama i komarcima a zoru sam dočekala na terasi češući se i čeprkajući kraste s potkoljenica. Zora je bila prekrasna. Podna keramika me podsjetila na Veru, udovicu s drugog kata kojoj sam svojedobno nosila ručak i stavljala viklere, koja bi dočekala svitanje na balkonu, držeći u jednoj ruci cigaretu a u drugoj stalak za infuziju. Imala je kućnu haljinu iste smaragdne boje i sličnog dezena. Istog sam jutra na glavnom trgu vidjela još jednog duha, starca kamenog lica zakopčanog u crno odijelo za kojeg sam kasnije doznala da nije plod moje trudne mašte već lokalna znamenitost koju ću sretati svakodnevno. Živi kip. Njegova mi je pojava bila potpuno nadrealna ali jedina vanserijska, zastrašujuća i intrigantna, kao da nije ni iz ovog grada ni iz ovog vremena, kao da ga je netko izrezao iz prastarog dagerotipa i zalijepio na kameni zidić pokraj katedrale. Vidjela sam ga više puta, uvijek na tom istom mjestu i u istoj pozi, kako sjedi, šuti, gleda pred sebe i stišće štap za kojeg nisam mogla procijeniti dal je starački ili sljepački. ili magičan. Jednom sam ga pozdravila. Ne znam dal me čuo, ali nije odgovorio.

U borovoj šumi na obližnjm brdašcu tu noć bila je svirka i svi su čitav dan zabušavali i pripremali zalihe. Ana i Ana su mi najranije ujutro objasnile kako će svaka sakriti po pet unučića višnjevače u gaćice a Zrinka je u frižider spremila bocu zelene čarobnice koju je kupila na pumpi. Na brdu sam se pojavila među zadnjima, smoždena od posla i žedna jer mi je izbacivač na ulazu zaplijenio bočicu vode. Gore, pod šarenim reflektorima, ljudi su već bili masni i izobličeni od alkohola, samo smo pričuvni vatrogasni odred i ja bili trijezni. Pozornica se klimala kao da će propasti, pjevač se klatio i baljezgao nebuloze ali kako su se ostale cure zadivljeno njihale, zaključila sam da je stvar u meni i da sam prestara za ovakve manifestacije, poetiku i razvodnjeno točeno pivo. Ostatali članovi benda izgledali su neoprano i djelovali kao da im je vlastiti nastup dosadan. Osjećala sam se zatočeno i iz mraka sam skenirala teren u potrazi za mjestom gdje ću odmoriti i pričekati da mi Viša sila dobaci bilo kakvu tekućinu i da me zatim teleportira do kreveta. Odnekud me onda zaskočila Zrinka koja je u mojoj decentno dugačkoj haljini izgledala kao tenisačica, čvrsto me stegla, stoput mi rekla da me voli i donijela mi piće u velikoj plastičnoj čaši. Pokušala sam sudjelovati u razgovoru ali nisam imala snage ni za stajanje kamoli veselje. Ugledala sam klupu, sjela i zapalila cigaretu i tad se kraj mene se pojavio tip. Nepoznat tip. Zgodan tip. Visok, plećat i kosmat tip. Preplanuo, jednostavno odjeven i s jednostavnim pitanjem. Jel slobodno? Raspoloženje mi se naglo popravilo.

Jeste, rekla sam i sjeo je. Pijani su kolege počeli zviždukati u pozadini ali nije me bilo briga. Čak mi ni topli vodka juice više nije bio odvratan. Galeb, smijuljila sam se. Sletio je kraj mene i zbilja je izgledao kao galeb, onaj iz nostalgičnih priča o jugoslavenskom turizmu i obdarenim lokalnim jebačima. Sandokan. Pogledala sam u vis, zahvalila Višoj sili i pustila valove da me odnesu u bezglavu ljetnu avatnuru a on je udvaranje otvorio s klasičnim: Imaš cigaru? Pružila sam mu kutiju. Drage volje. Ovako zgodan tip može biti i mutav. Koga briga. Oči su mu plivale, ali bile su zelene. ili plave. Plavozelene i lijepe. I krvave. A malo i praznjikave. Prestani! - prekorila sam se - Ne budi kisela. Čovjek je možda iscrpljen a ne razvaljen. Iscrpljen, da. Iscrpljen jer je ronio. Čitav dan je ronio. Ronio na dah. I lovio hobotnice. Harpunom. Golim rukama! Eto. Polako je izvadio cigaretu i prinio je usnama, nevješto kao da nije siguran gdje se na glavi nalazi usna šupljina. Trut, pomislia sam. Alfa lav, tješila sam se, jer dobro mu je stajala ta cigareta. Muževno. I dobar nos ima, arapski, pomislila sam. Počeo je onda pipati džepove hlača, jednako usporeno kao što je i govorio i kopao je po tim džepovima kao da su rudnik zlata a ne prazni. Dugo mu je trebalo da shvati da nema vatre a još dulje da spazi da čitavo vrijeme u ruci vrtim upaljač. Bilo je nešto žalosno u tom prizoru od čeg mi je um zavrludao po praktičnim temama. Razmišljala sam dal da obavim malu nuždu negdje u grmlju i pitala se jeli Zrinka opet ostavila svjetlo i otvoren prozor u sobi. “Izvoli” presjekla sam agoniju i pružila mu upaljač na što je rekao “Zahvaljujem se” - sporo i uzvišeno kao da recitira dramski tekst kojeg je danima učio napamet. Čak i pornići imaju bolji dijalog. Upaljač je škljocao i škljocao i škljocao a iskre su mu osvjetljavale profil i postalo je bolno očito da lik nije sav svoj i da nije ni toliko zgodan. Moj galebe - pjevala sam u sebi, samo taj dio i onu melodiju, kao pokvarena ploča. Gramatika ili manire ili šarm. Čak i paraplegičar brže upali cigaretu. Barem motorika. Nešto je morao imati osim nabreklog međunožja a nije imao ništa. Čak ni upaljač. Porazno. Da bar nije ni prozborio. Da sam barem išla spavat a ne se pentrat na brdo. Prošlo je još par minuta tišine rasparane pjevačevim meketavim kreveljenjem kad je prostenjao nešto o tome kako je dobar koncert ali dotad sam već i zaboravila da sjedi pokraj mene. Ustala sam u pravo vrijeme da ulovim Zrinkin revijalni pad sa stola na kojem je plesala, i otišla.

“Ana je uvik Ana, sprida i odnatraške” provalio je Direktor još prvog dana. Šali su se nasmijali samo oni koji se sjećaju dječijeg programa iz osamdesetih, a ostali su od srama oborili poglede. Sekstet je unosio dosta pomutnje u ionako konfuznu situaciju pa sam djevojkama ubrzo nadjenula konspirativne nadimke. Crna Ana, to je bilo lako, jer bila je crnokosa i nosila crno, odmilja Vrana. Mala Ana, najsitnija od svih šest, toliko sitna da kad kihne proizvede zvuk “ci”. Ana Bre, Srpkinja zvana još i Aha odnosno Axa. Ana Banana koja je stalno pričala o penisima i koja ih je gutala za doručak, i kite i voćke . Zatim Anastasija, zbog riđe grive i babskih haljina cvjetnog uzorka u kojima je izgledala kao ruska kneginja i Ana Brk, zlobni nadimak koji jedini nije izašao iz moje glave iako je cura zbilja imala situaciju nad gornjom usnom. Simpatična osobica. Riječnka. Zvala sam je Riana.

Četvrtak smo provele na plaži, Vrana, Axa, Banana i ja. S njima sam se družila najviše jer su bile zabavne i jer su nam se smjene podudarale. Vozikale smo se službenim autom na relaciji Krvavice - Tučepi obavljajući pseudo poslovne pozive i tipkajući tobože bitne poruke o tome gdje smo, što radimo i kad se vraćamo. Kupila sam veliki prugasti ručnik na kojem piše Hrvatska koji je izgledao kao mješavina ustaške i gusarske zastave, a to sam zaključila tek kad sam izašla iz mora, ogrnula se i shvatila da izgledam kao terorist. Kupila sam i pleteni šešir u bojama sladoleda kojeg sam isti dan izgubila a kupila sam i novi upaljač jer Galeb mi je zaboravio vratiti moj. More zbilja liječi. Nakon samo jednog kupanja bila sam kao nova. Sinoćnji fijasko mi je potpuno ispario iz glave. Nakon drugog kupanja sam dohvatila napeti kriminalistički bestseler i zadrijemala u hladovini. Probudio me Zrinkin poziv. Rekla je da misli da će dobiti moždani udar i da je za večeru brudet na ribarski.

Spojili smo stolove na terasi. Jeli smo satima i pili vino. Nakon večere smo se premjestili u konobu a zatim na kamene stube. Sa stuba smo se spustili do klupa, pa na plažu, pa na zidić, pa u park a izlazak sam završila za šankom nekog bara kamo me dovukla Banana koja je ubrzo nestala vukući za ruku tipa kojeg je skupila ranije. Bila sam okružena nepoznatim ljudima. Zbog lagane mučnine nije mi se dalo micati pa sam zaposjela stolac kraj poker-aparata i kao hipnotizirana pratila spretne kretnje šankerice i njezine dugačke nokte nalakirane u narančasto.  Pored mene je sjedio naprilitani tip u četrdesetima, razmetao se mobitelom punim žena i zapričavao sve što se miče tehnikom koja je bila na rubu incidenta. Ja sam iz agencije Oko vidi duboko - ponavljao je - sve znam. Vas muž vara! - graknuo bi u smjeru neke koja je htjela proći do toaleta. Gospođo! - dobacio bi drugoj - Vi varate muža! Sve znam! Ja sam detektiv! Agencija oko vidi duboko! Gospođo! - ponovo bi se obratio toaletnoj koja se vraćala za stol i pravila se da ga ne čuje - Budite bez brige gospođo! Neću vas prijaviti. Penetracija po dogovoru gospođo! Oko vidi duboko! Dva su tipa pored mene bili drveni od cuge i užareni od rasprave. Tristopetnaest dana! - vikao je prvi, a vratne su mu i čeone žile pulsirale od naprezanja - Tristopetnaes’ dana sunca, kati kažem, imamo više nego Hvar, jebemti Hvar! A drugi je klimao glavom i sisao cigaretu pohlepno, kao da je hranjiva.

Zavrtilo mi se od nadvikivanja, dima i signala koje su mi slala crijeva. Pogled mi je lutao sve dok iznad police s pićima nisam ugledala sliku koja mi je zaustavila i pogled i disanje a zamalo i srce. Fotografija, dostojna omota Lp-a, ustakljena i požutjela, s koje se smješkalo pet mangupa, snažnih i samouvjerenih i isti tren sam se zaljubila u svu petoricu i dobila poriv da skočim na sudoper i obližem staklo ali nisam imala snage za više od čeznutljivog uzdaha. Šta ti čekaš? - obratio mi se Detektiv i trebao mu je trenutak dva da me oslovi - Sirotice. Princa na konju? Ili konja na princu a? - Zatim je dozvao šankericu - Korina! Zatvaraj jebate ura je. Idemo ja i ti negdi di smo sami - a Korina je slagala čaše i odmahivala glavom - Dobro. Ja sam zvao, ti nemoj. Nemoj. Drš se svojih postulata, idi doma i drkaj. Tvoja stvar - rekao je i dovršio piće - Ja drkat neću. Ja sam čovjek u godinama! Drkanje ne dolazi u obzir! - pljesnuo je novčanicu od dvjesto kuna na šank, pozdravio - Adio! -  i krenuo prema izlaznim vratima. Muž te vara - došapnuo je strankinji koja je tek ušla, koja se prestrašila - Oko vidi duboko! - obznanio je svima još jednom i izašao van. Ponovno se čula glazba. Pusti budalu - rekla je Korina - on je iz Imotskog. Nisam shvatila pa je dodala - Laje, ne ujeda. Pogledala je na sat, izvadila bocu rakije, natočila sebi jednu meni jednu, podigla čašicu, namignula mi da učinim isto i popile smo. Podsjeti me što to bješe ljubav sviralo je. Rakija je bila gorka. Osjetila sam da ću povratiti i istrčala van da ne povratim pred svima.

Oko mene nije bilo ni žive duše, samo povjetarac. Uspjela sam doći do trga, jedva, i tamo povratila u gigantsku agavu. U glavi mi je tutnjilo i trebalo mi je par minuta da se priberem a kad sam se pribrala, shvatila sam da sam u bunilu zaboravila ruksak pa sam krenula natrag ali vrata su već bila zaključana a svjetlo ugašeno. Opet mi je pozlilo. Nisam se uspjela suzdržati i povratila sam blizu kante za smeće, a onda još jednom, par metara dalje, na pločnik. Oblio me hladan znoj. Školjke, sjetila sam se večere i opet povratila a kad sam digla glavu, nad Biokovom su sijevale munje, povjetarac je osnažio, vitlao smeće i zvao kišu. Prolom oblaka me zatekao ščućurenu pod nadstrešnicom samoposluge a od tamo me potjerala bujica koja se slijevala, izbijala iz šahtova i prštala iz odvodnih cijevi. Moj zaklon u par minuta je postao bazen a espadrile se namočile i raspale. Nastavila sam bosa, mokra do kože, držeći se za trbuh i teturajući od slabosti.

Žuti kombi nije bio parkiran na svom mjestu, pa sam promašila skretanje i nastavila uzbrdo i ne znam koliko je trajao uspon ali kiša je stala i našla sam se naslonjena na zarasli kotač starog mercedesa, na izdisaju, blatnjava, stopala izranjavanih kao da sam vjerski fanatik u hodočašću i okružena svijetom koji je izgledao kao ratište. Pred očima mi je bljeskalo kao usljed rafalne paljbe. U daljini je još uvijek grmilo i sijevalo a mercedesov amblem izgledao je kao nišan puškomitraljeza. U prvom lucidnom trenutku sam se ustala i krenula dolje, zatim skrenula u smjeru nečeg što mi se učinilo poznatim i zalutala u okućnicu punu drača i građevinskog otpada. Spoticala sam se tražeći kapiju sve dok me opet nije presjekla mučnina. Vrtila sam se, tumarala i tražila put a zatim čučnula među kamenim gromadama, nemoćna, sasušena i tad već pod visokom temperaturom. Sjela sam a onda legla na kamen. U grmlju je nešto šuškalo. Bubice su mi hodale po vratu. Čula sam glasove. Čula sam Veru kako mi priča o njenom Jakovu koji je bio od drva i željeza, tako je govorila, a ne ovi danas od plastike. Vidjela sam starca sa zidića kako sjedi razjapljenih usta. Čula sam Zrinkin glas kako priča besmislice i pita: Šta ćeš pit? Šta ćeš pit? Udovi su mi se grčili u groznici. Uspravila sam se u sjedeći položaj. Glava mi je bila teška i vrela. Čula sam cvrčke i ptičice. Sunce me obasjalo svjetlošću i toplinom od kojih se me prolazili trnci. Pokušala sam ustati ali nije išlo i tad sam izgubila svijest.

Kad mi je nečija ruka dotakla obraz, otvorila sam oči ali slika je bila mutna kao mliječno staklo. Mislila sam da sanjam. Čula sam duboki glas ali nisam razabirala riječi. Podigla sam glavu a nadamnom je stajala stasita muška figura u čija leđa je tuklo sunce i koja mi je odnekud bila poznata - Jel me čuješ? pitao me - i kad sam izoštrila sliku vidjela sam siluetu muškarca. Na glavi je imao kapu a ne sebi raskopčanu košulju zavrnutih rukava. Skulptura neznanom junaku! - sinulo mi je i htjela sam pozdraviti, uzdahnuti i zajecati u isto vrijeme a Bok, ah i joj spojili su se u - Ahoj - To je sve što je iz mene izašlo. - Ispod starog groblja. Uzmite i nosila. Aj vidimo se - sklopio je mobitel i digao me u naručje, bez napora, kao da sam igračka. Glava mi se izvrnula preko njegove podlaktice i zadnje čega se sjećam je panorama grada na koju mi je pao pogled, samo naopaka. More je bilo nebo a nebo more. Naslov je glasio Češka turistkinja spašena od sigurne smrti. Kući su me dovezli u nedjelju.