#što učinila si ti

[belog-grada-crna-princeza]

I ne znam kako mogu tu granicu preći

Da tebe nađem stvarnu u iskonskoj sreći

Nek oproste mi one što lažno ih ljubim

Bez slasti su te bitke kad ratove gubim .

Što učinila si ti, Oliver Dragojević

[petrovouho]

hvala @komplikacije na tagu 🫶

5 songs i've been listening to a lot lately

(this week)

ja tagam @midnightpulses @nismo-na-filmu-zaboga @enatranced 🤍

[malodusnost]

Nepripadanje

Ne pripadaš nikom I da li je to ono što te tišti Kada imaš želju za hirom kad raširene ruke zovu bilo čiji zagrljaj a obrazi su zaprljani stidom Ne pripadaš nikom Ti si svoja misao u toku dana Na kraju jednačine ostavljena sa zbirom Niko te ne poništava i niko te ne stvara Na ponoćnicama ti sebe ponekad nazoveš krivom Ne pripadaš nikom Šta da te definiše osim okeana samoće Posle kojeg tvoje noge stoje u plitkom Tišina te obavije preko ramena nijedna reč nije dovoljna pa se izjasniš krikom Ne pripadaš nikom Sastavljaš se i ponekad se rasparaš po šavu Prepustiš se noći pa se stopiš s njenom slikom Htela bi da odeš ali paralizovana si u mestu Pa se vratiš sebi kao nekom bliskom Ne pripadaš nikom Tvoja šara ne uklapa se u ljudski šablon Tvoja pesma učinila se vrlo tihom kao reka puna mleka ti si miran tok I uvek sebe na kraju poistovetiš sa stihom

[lamysalamy]

sve što me boli

boli me buđenje,

samo želim da spavam.

boli me radost i bezbrižnost drugih,

bole me druženja,

samo želim da budem sama.

boli me trud koji se krije iza

"ti si tako dobra, tako pozitivna, zračiš"

samo da se ne vidi, da se ne vidim.

boli me svaki pogled u ogledalo,

boli me svaki komentar koji odrazu uputim

jer moje telo ništa nije skrivilo.

boli me sestrina bol, više nego moja sama,

kad bih samo mogla da je uzmem,

da je dodelim sebi,

nije mi strano.

boli me ono "pusti, ja ću, meni nije teško",

boli me što bih svima učinila,

samo sebi ne.

boli me što sebi nisam prijatelj

kakav sam drugima.

bole me moja 4 zida

i sva tama u njima.

[pismamargareti]

Nekad mi u toku dana zastane dah jer ne znam gdje si i kako si. S jedne strane saznanje da si s nekim srećna bi mi dalo duši mira. I sve se nekako nadam kad god sam u Hrvatskoj da ću te vidjeti negdje s druge strane ulice dok opušteno hodaš pored nekoga. Svi strahovi bi istom nestali. Najgori je onaj da bi sebi učinila nešto nažao. Taj me uvek nekako spopadne i izbezumj. Moj si najljepši osmjeh i dodir u životu koliko god to čudno zvučalo i meni samome. Užasava me da ti se nešto dogodi. Srušio bih svijet za tvoj osmjeh i sreću. Čuvaj se ili barem neka te neko čuva. S druge strane mi izaziva beskonačnu ljubomoru, zavist što nisam ja taj koji te čuva. Moj si najslađi glas koji mi je ikad dotakao uho. Samo da si dobro. Samo da si na sigurnom i sretna. Kad me to spopadne molim Univerzum da te obrgli da osjetiš, da znaš koliko jako to želim.

[tellllaura]

Eulogy speech at the funeral

Po višim duhovnim zakonima ovaj život se ceni po tome koliko smo naučili u njemu. Laura je u svom prekratkom veku imala izuzetno učeno i sretno detinjstvo. Jedanest sretnih godina bile su ispunjene dečijim druženjima I igrama, putovanjima i sportom , školskim predstavama i nagradama za odlične uspehe. Jedinstvena osoba i magično dete uvek se isticala brzim umom, duhovitošču, druželjubivošču i vidovitošču , obdarena mnogim talentima i interesovanjima za sport, glumu , film, matematiku, art, pisanje, magično… 

Privržen i velikodušan drug znala da preokrene negativno u pozitivno, bila je iskren primer i voča drugima. Laura je imala prirodni dar da ulepša dan i osvetli vreme svima sa kojima je dolazila u dodir, čak iako ih je srela prvi put. Verujem da Naš identitet I svest nisu ograničeni zemaljskim životom, jer ročenje I umiranje, život I smrt, su samo faze večeg ritma. Smrt nije odsustvo života, kao ovde-i-sada, nego samo različiti stepen bitisanja, koje nije više ovde-i-sada, nego u “iza. - Kao što “zemlja snova” nema geografsku lokaciju, tako da i naša “egzistencija iza” leži iza vrata naših subjektivnih percepcija. Verujem, da je Laurin odlazak njeno ročenje u “iza”, u ‘’zemlju snova’’. Za mene je njeno materijalno telo otišlo od nas u njenom zemaljskom životu ali, njena duša i duh če nastaviti da budu sa nama, da nas greju, hrabre i vode. Laura je učinila naš život neizmerno bogatim, naše čitavo biče je protkano ponosom i zahvalnošču što smo i ovo prekratko vreme imali čast da delimo život I budemo sa njom. Zadnje dve godine borbe sa teškom bolešču, Laura je bila okružena neizmernim požrtvovanjem i ljubavlju svoje majke i cele porodice koji su joj bili ne samo Mum and Dad, baka Sofija, deda Slobodan, tetka Olja, tečo Amir, brat Feča, nego i najbolji prijatelji. češto mi je govorila: “ mama, ti si moj najbolji prijatelj”. Tako da ču i završiti ovu prekratku i nedorečenu posvetu mojoj voljenoj Laurici kad je zaspala uz mene, sa poezijom Sergeja Jesenjina, zamišljajuči da su to bile njene oproštajene reči meni, njenoj mami: “Do vičenja, dragi, do vičenja; ti mi, prijatelju, jednom beše sve. Urečen rastanak bez našeg htenja obečava i sastanak, zar neč Do vičenja, dragi, bez ruke, bez slova, nemoj da ti bol obrve povije – umreti nije ništa na ovom svetu nova, al ni živeti baš nije novije.” Počivaj u miru Sunce moje jedino! 

od mame, 16 August 2007

[zoranphoto]

SPAŠAVAJU LI HRVATSKA I EU VUČIĆA? U Srbiji je netko ugasio svjetlo, ovo je alarmantno: ‘Možemo imati simpatije prema prosvjedima, ali….’

Pruža li Hrvatska ruku Srbiji i njenom predsjedniku Aleksandru Vučiću? ‘Odrađuje’ li posao za Europsku uniju ne bi li svoju susjedu odvukli iz ‘zagrljaja Rusije’? Ovo su samo neka od pitanja koje se postavljaju nakon “odleđivanja odnosa” između službenog Zagreba i Beograda koje je započelo na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća (SNV) u siječnju ove godine kada je na hrvatsko tlo stupio ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić i tako prekinuo “tihi bojkot” koji je, zapravo, trajao godinama. Istog mjeseca je naš ministar Gordan Grlić Radman otišao u Suboticu, a do kraja svibnja održano je nekoliko neformalnijih susreta. Najviše odjeka imao je iznenadni posjet Zagrebu Ane Brnabić, a osim toga i Andrej Plenković i Aleksandar Vučić imali su kratki susret na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu… U posljednjih 10-ak dana u priču se uključio i predsjednik Zoran Milanović koji se s Vučićem susreo na inauguraciji crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića, a ponešto tihe diplomacije odradila je i prva dama Sanja Musić Milanović kojoj je na Samit supružnika europskih čelnika pristigla Vučićeva supruga Tamara…

Srbija nije zainteresirana za Europu

Ipak, politički analitičar Davor Gjenero spušta loptu na zemlju. Kaže, nema riječi o tome da je Hrvatska postala “most” koji povezuje Srbiju s Europskom unijom pa priču pokušava svesti u realnije okvire. “Nema mosta Srbije prema Europi jer Srbija nije zainteresirana za Europu. Hrvatska ima neugodnu poziciju – ona je uvijek neugodna kad ste susjedna zemlja problematičnoj. Imate obveze prema Europskoj uniji, a zadnji ste koji smije na bilo koji način blokirati pristupanje susjednih država, pri tome ne smijete pokazati bilo kakvu netrpeljivost: kad razgovarate prije svega ste članica Europske unije koja, dakako, treba definirati svoje interese”, pojašnjava Gjenero. “Otkad je Plenković premijer Vlada vodi politiku svojevrsnog “dostojanstvenog ignoriranja” Vlade Republike Srbije i gospodina Vučića. Meni se čini da je ta politika vrlo racionalna, vrlo opravdana i vrlo efikasna. Ne postoji niti jedan element u kojem bi se Hrvatskoj mogla pripisati odgovornost za zategnute odnose. Hrvatska nikad sama ne blokira pristupni proces, nikad ne zaoštrava odnose… Imamo dovoljno saveznika u EU koji govore u naše ime i zapravo sve ključne interese RH u tom procesu naglašavaju naše prijateljske države i njihovi politički predstavnici, što je pravi način na koji se funkcionira u EU.     “Mi smo dosta tu naučili od grešaka koje su u odnosu na nas učinila Slovenci i time si bitno smanjili europski rejting u odnosu na ono što su imali prije krize koju su izazvali u hrvatskom pristupnom procesu.”

“Za nikog ne bih stavio ruku u vatru”

Kako je u posljednje vrijeme pozicija Aleksandra Vučića nešto ugroženija, nameće se i pitanje odgovara li Europskoj uniji, pa tako i Hrvatskoj stabilna Srbija, makar i ovakva s “demokratskim deficitom ili vrijedi riskirati i čekati rasplet. “Hrvatskoj je u Srbiji odgovarala proeuropska vlast. Mi smo mogli kvalitetnom razgovarati sa Srbijom u vrijeme Zorana Đinđića ili s predsjednikom Borisom Tadićem. Postojale su razlike u mišljenjima, interesima, ali ti su ljudi pripadali “istom svijetu”, s njima se moglo razgovarati, rješavati probleme, napredovati. Danas u Srbiji ne postoji niti jedan relevantna politička snaga koja je doista proeuropska, a koja bi imala relevantan politički utjecaj. Vi na prste jedne možete nabrojati zastupnike koji su “europejci”. Osim gospodina Aleksandra Olineka i njegove liste “Vojvođani” – koja je bila u koaliciji s Tomislavom Žigmanovom – ja baš i ne vidim nekog zastupnika za kojeg bi stavio ruku u vatru da je proeuropski. To je žalosna situacija, ono što je ostalo od DS-a uglavnom se rasulo, oni nemaju niti ozbiljnu europsku liberalnu, niti konzervativnu, niti socijaldemokratsku opciju. To je realno stanje stvari. Prema tome, koliko god da u Hrvatskoj možemo gledati sa simpatijama na ovu političku dinamiku koja se uspostavila nakon kuljanja agresije koju je pothranio tamošnji režim, vi morate biti svjesni da to ne može rezultirati formiranjem neke demokratske političke većine. To nije situacija iz ’99. kad se Miloševićev režim raspadao, a postojao je taj snažan DOS, kao opcija koja može europeizirati Srbiju”, poručuje pomalo pesimistično Gjenero. Dnevno.hr Photo by Mesut çiçen Read the full article

[roses-lovers-world]

nisam zaslužila ništa od svega što mi se izdešavalo

povredili su me ljudi za koje bih okrenula čitav svet,

a nisam zaslužila

i osećam da sam kriva a ništa nisam učinila

to je najveća bol

a sve si radio kako ne bi povredio druge i na kraju budeš ti taj koji je povređen

[cvjetovi-zla]

Moja draga Klemi,

kada bi sve nestalo sa zemlje, a ona jedina ostala na njoj, opet bi imao želju da postojim. Ali kada bi ona nestala, ili kada nas dvoje više ne bi bilo… svet bi postao za mene stranac i to moćan, razoran od kog bih želeo da pobegnem. U ljubavi niko nikoga ne može da povredi, svako od nas je odgovoran za ono što oseća i ne možemo drugog da krivimo za to. Već si iskusila patnju kada si izgubila osobe u koje si bila zaljubljena. Danas sam čvrsto ubeđen da niko nikoga ne gubi, jer niko nikoga ne poseduje. To je istinsko iskustvo slobode: imati najvažniju stvar na svetu i ne posedovati je. Moja draga Klemi, u tvom pismu s Madrasa napisala si, kako sam ti obogatio život- reči meni tako drage. Ne mogu ti opisati koliko si me učinila srećnim. Kada bi u ljubavi moglo biti računa uvek bih ti dugovao. Volim kako ti je zima kada je napolju 30 stepeni. Volim što ti je potrebno sat i po da izabereš koji ćeš sendvič da napraviš. Volim te male bore koje su se pojavile na tvom licu. Volim što posle tvog odlaska na svom duksu mogu da osetim tvoj parfem još satima, danima. Volim što si poslednja osoba koju ću poznati ako poželim da me neko uspava i umiri pred spavanje. I došao sam ne iz usamljenosti, niti zbog Nove godine. Došao sam jer kada shvatite da s nekim želite da podelite sav svoj život do kraja, želite da to bude ovoga časa, odnosno da ne čekate ni tren. Dala si ime mojoj duši. Na tren sam u agoniji, a na tren pun nade. Molim te reci mi da nisam zakasnio, i da su ova dragocena osećanja uzajamna. Nudim ti se opet, pružajući ti svoje srce sada još više nego pre kada si ga zamalo uništila, pre osam i po godina. I nemoj slučajno da kažeš da sam te zaboravio i da mi muškarci zaboravljamo lakše i pre od žena. Volim samo tebe. Tako je oduvek bilo. Ja sam kao i svaki drugi muškarac, čovek sa jednostavnim željama i razmišljanjem koji živi sasvim običan život. Niko mi nije posvetio neki spomenik i verujem da će moje ime biti zaboravljeno ubrzo nakon što napustim ovaj svet. Ali u ovom običnom životu uspeo sam da dobijem poštovanje i ljubav najlepše osobe koja je ikada živela na zemlji koju sam voleo svim srcem, a to mi je bilo dovoljno za ceo jedan život.

[lalysposts]

Ostati bez osobe koju si najviše na svijetu volio, bez osobe koja te naučila da voliš, osobe koja ti je bila prva pomisao kad otvoriš oči, ali i ona zadnja kada već polako toneš u san.

Boli.

Srce ti se cijepa, polako te sve izjeda iznutra. Razmišljaš kako si ti možda kriva, što si to pogrešno učinila, što si to mogla promijeniti... Stvari se samo redaju.

Na kraju svega ostane tuga, bol, patnja. Ostaje praznina, oni prazni pogledi u daljinu i zamišljena glava. Više ništa neće biti isto.

Jer ostati bez osobe koju voliš je kao da ostaneš bez jednog dijela sebe. Volite, ljubite i čvrsto držite osobu pored vas, ne puštajte je i ne gurajte je od sebe.

Boli će vas jednog dana.

// tebi❣️

[blackkmoonlight]

// ujutru //

I da sam mogla da te sakrijem

daleko od sveta,

učinila bih to.

Ne zato što ne želim

da vidiš svet,

već

zato što će te ljudi

isprljati

svojim rukama

u nadi da ćeš postati

njihov.

A ti si oduvek bio svoj,

zato si mi se toliko i

dopao.

—

[zvjezdana-the-writer]

Devetnaesto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" je ovdje:

Chapter 19.

Jan i ja se gotovo dva tjedna nismo vidjeli. Nije mi više dolazio, niti mi je ostavljao pisma, niti bih ga dočekala pored sebe u krevetu kada bi me noću misli o njemu probudile. Osjećala sam se tako praznom bez njega. Svaki dan je postajao sve mračniji, iako je sunce sjalo. Bez obzira na jakost i toplinu sunčeve svjetlosti, moji su dani i dalje bili mračni. Bili su crni kao nevrijeme.

Nisam znala što bih više radila po danu. Jedva sam čekala završetak škole, ali sada kada je nema, nemam što za raditi. Dok sam išla u školu, imala bih učenja, zadaća i referata, a sada nemam ništa od toga. Nitko mi nije spominjao upisivanje na fakultet i putovanje u drugi grad, a umirem od želje za tim. Svugdje drugo bih radije bila nego ovdje. Ovdje se osjećam kao višak, kao da ne pripadam tu. Nisam imala prijatelje da me oraspolože ili neki film koji vrijedi gledati iznova i iznova. Knjige su me deprimirale, a televizija izluđivala.

Da barem na jedan dan mogu biti netko drugi i jedanput naučiti što sam to u svom životu učinila pogrešno. Zašto ne valjam, iako se trudim biti dobra? Ne mogu sa svojim problemima smarati nekog psihologa, jer bi on rekao kako to uopće nisu problemi, već se samo pravim važna. Ili bi jednostavno rekao kako život možda nije za svakoga.

Po cijeli dan bih sjedila u svojoj sobi i pokušavala se s nečim zabaviti, ali ništa me nije moglo ispuniti. Eva, kao da je shvatila kako pokušavam nekako iskoristiti svoje vrijeme, poklonila mi je neke svoje CD-ove.

Na jednom CD-u je pisalo Born to die od Lana Del Rey, a na drugom Ultraviolence, također od Lane Del Rey.

,,Nudiš mi nju zato što liči na tebe?“ Zezala sam je.

,,Mislim da bi te ona trebala usrećiti.“

Svaku večer i noć sam provodila u prirodi. Navečer bih šetala po šumama i livadama, dok od iscrpljenosti ne bih negdje zaspala. Ne... nisam tražila Jana. Ali, gdje je on? Zašto se skriva od mene? Jesam li nešto pogrešno učinila?

Bilo bi sve donekle normalno da on ima mobitel ili nešto pomoću čega bih ga mogla pronaći. Tako misteriozan, nestane poput duha. A ja mogu tražiti i tražiti, ali on će uvijek naći mene.

U ruci sam nosila svijeću jer se već bilo u potpunosti smračilo. Nisam imala pojma gdje idem, ali nije mi bilo ni važno.

Noć je bila tiha i tamna, a zrak topao. Ptičice su postajale glasnije što više sam zalazila u unutrašnjost šume Epping. Ne, ne namjeravam se zadržati ovdje. Ali moram proći kroz nju da bih dospjela na livadu.

Taman kada su se već mogle vidjeti latice Mjesečnih biljaka, ugledala sam Jana kako sjedi na kamenu okružen svijećama. Isprva ga nisam htjela ometati, ali usta su mi bila brža od misli.

,,Jan?“ Rekla sam tiho. Nije se okrenuo, pa sam mislila da me nije čuo. Iskoristila sam tu priliku da konačno iz šume izađem, ali spriječio me je.

,,Nemoj ići.“ Mogla sam čuti kako je naglo ustao.

Bacila sam pogled preko ramena. Stajao je okružen svijećama, s crnom kosom dugom do ušiju, crnim očima koje su bile gotovo nevidljive u mraku i crnom odjećom.

,,Sada mi odjedanput odgovaraš?“ Upitala sam, praveći se ljuta.

,,Nisi trebala dolaziti ovamo.“ I dalje mi nije prilazio.

,,Nedostajao si mi.“

,,Pa... iskorištavao sam vrijeme kako bih tražio mačke, ali nema im traga.“

,,Možda su se predali i preselili se.“

,,Ne, one se nikada neće predati.“

,,Što ćemo učiniti?“

Stavio mi je pramen kose iza uha, zamišljeno me gledajući.

,,Moram ti nešto reći, ali obećaj da me nećeš zamrziti zbog toga.“

Uznemireno sam ga uhvatila za ruku. ,,Zašto bih te zamrzila? Što si učinio?“

Izraz lica mu je bio ozbiljan i mračan, bez ijednog trunka emocija.

,,Elspeth je mrtva.“ Naposljetku je rekao.

Osjećala sam se kao da me netko privezao uz drvo i priprema strijelu koju će mi svakog trenutka zariti u srce.

,,Što?“ Upitala sam izbezumljeno. ,,Kako je mrtva?“

,,Sinoć sam se borio s Damienom, Dimitrijevim bratom. On te ujeo dok si bila dijete. Njihov plan je bio zavesti Elspeth i pretvoriti je u mačku, kako bi saznali što više informacija o tebi. Ona je bila u transu, totalno opčinjena njegovom ljepotom i sve je ispričala. Kako je Damien znao da mi nikakvu štetu ne može nanijeti, počeo me ucjenjivati. Rekao je da smijem birati između Elspeth i tebe. Ukoliko uzmem tebe, obećao je ubiti Elspeth. I uzeo sam tebe.“

,,Molim? Zašto je nisi spasio?“ Upitala sam, dok su mi se suze slile niz obraze.

,,Nije bila tu dok smo se borili. Tko zna, možda mi je i slagao.“

Jedva sam dolazila do zraka. ,,Što ta čudovišta više žele od mene? Neka me ostave na miru. Ništa nisam učinila.“

Jan me privukao k sebi u zagrljaj.

,,Ewelina, oni ne znaju što rade.“ Šapnuo mi je na uho. ,,Čine samo ono što im je Lucifer naredio. Ali obećajem ti da ću im se duplo osvetiti.“

Poljubila sam ga. Kao da je to za njega značio poziv, obgrlio me rukama oko struka i povukao k sebi, da me bolje vidi. Izvila sam vrat i zatvorila oči dok ga je ledenim usnama ljubio. Bilo je kao da mi kroz vrat prolaze hladni valovi koji se kreću od vrha do kraja.

Koža mu je bila tako hladna i mekana, kao pijesak pomiješan sa snijegom. Svaki put bih željela prestati čim bismo postajali intimniji, ali što čvršće sam ga grlila, teže ga je bilo pustiti. Osjećala sam se dobrodošlom u njegovom zagrljaju, u njegovim rukama. Nigdje nije bilo ljepše nego tu.

Još pet dana do ljeta. Jan i ja smo se viđali sve rjeđe. A i kada bismo se vidjeli, to bi bilo nekada tijekom ponoći, kada ga od umora ne bih mogla ni gledati.

Jan je došao po mene u pola dvanaest navečer. Nečujno smo se udaljavali od moje kuće. Nisam imala pojma kamo idemo. Izgledao je zabrinuto.

,,Je li sve u redu?“ Upitala sam ga. Stavila sam mu ruku na obraz, a on je podignuo pogled prema meni.

,,Moram otići.“ Rekao je odjedanput.

,,Kamo otići?“ Raskolačila sam oči.

,,Izgubio sam Magičnu vodu. Moram otići nabaviti drugu.“

,,Može ti Elspeth napraviti drugu...“

,,Elspeth ju je pravila mjesecima. Ne mogu toliko čekati. Nabavit ću Magičnu vodu i pretvoriti Damiena natrag u ljudsko biće.“

,,Koliko ćeš biti odsutan?“

,,Ne znam. Nekoliko dana ili mjeseci.“

Raskolačila sam oči. ,,Mjeseci?“

,,Radim to za tebe. Ne zaboravi to.“

,,Da to radiš za mene, ostao bi ovdje. Ne želim da se izlažeš opasnostima... želim te ovdje sa mnom. Što će mi ovo ljeto ako ti nisi sa mnom?“

Dok sam ja bila na rubu suza, on je bio potpuno ozbiljan. ,,Vratit ću se, Ewelina. Čim bude gotovo, vraćam se odmah tebi.“

,,Hoćeš li se vratiti za moj rođendan?“

Osmjehnuo se. ,,Sigurno hoću.“

Ne mogu ništa učiniti, osim šutjeti i ne praviti dramu od toga, ne praviti dramu ako mu se nešto dogodi, ne praviti dramu ako me mačak ubije prije nego što se on vrati, ne praviti dramu jer će mi cijelo ljeto biti horor priča koja se stalno nastavlja.

,,Ewelina...“ Rekao je i zatim ušutio, kao da mu se zapetljao jezik.

Duboko sam udahnula i odmaknula se od njega. ,,U pravu si. Pronađi tu... Magičnu vodu, ili kako je već zoveš. Želim ti puno sreće.“

,,Zar ćeš samo tako otići?“ Upitao je kada sam se udaljila. ,,Bez pozdrava?“

,,To je moj pozdrav.“

Čim su me mračne šume sakrile, počela sam trčati. Trčala sam, plakala, pokušavala doći do zraka. Otrčala sam kući i lupnula vratima svoje sobe, iako su svi ostali spavali. Srušila sam se na krevet, s glavom zabodenom u jastuk.

Vrata moje sobe su se iste sekunde otvorila. Ne daj Bože da je to tata. Odmah će shvatiti kako sam raskinula s Janom i mislit će da mi je nešto loše učinio.

Na svu sreću je to bila Eva. Osjetila sam to po dugoj kosi koja mi je dodirivala leđa. Maramicama mi je brisala lice, pokušavajući me smiriti.

,,Isuse, Ewelina, nisi nikada ovoliko plakala.“ Zabrinuto je rekla, držeći mi ruke na ramenima. ,,Što se dogodilo?“

Čekala je da se smirim i donijela mi vode. Nakon deset minuta sam donekle bila pri sebi. Ali bol je i dalje bila tu. Svugdje je boljelo. Ali u srcu najviše.

,,Možeš li sada normalno razgovarati?“ Upitala je.

,,Ne želim pričati o tome.“

,,Bit će ti lakše ako budeš razgovarala o tome.“

,,Otišao je. Ostavio me samu. Taj sebični... gad.“ Nisam mogla vjerovati da sam to pred njom rekla. Inače u njezinoj blizini nisam ni o kome ružno govorila.

,,Kurvin sin.“ Ljutito je rekla i zatim me zagrlila.

Da. Bio je kurvin sin. Napokon je netko to shvatio. Otkad se pojavio u ovom mjestu, sve se vrtjelo samo oko njega i njegove ljepote. Sve su djevojke u njega bile zaljubljene, a nisu ga ni poznavale. A ja sam poznavala sve njegove mane, a opet sam ga voljela.

,,Slušaj, ima toliko puno dečki na svijetu.“ Rekla je Eva, pokušavajući me utješiti. ,,Nemoj zbog jednog gubiti svoju pamet. On nije vrijedan toga.“

Da je čovjek, ne bi bio vrijedan. Ali od njega ovisi moj život. On je jedini koji me može od svih tih zala spasiti. Ne mogu se nikome drugome žaliti, jer ostali ljudi nisu dio avanture koju ja proživljavam. Oni nikada neće saznati što se sa mnom tog dana dogodilo. Odjedanput ću samo nestati i to će biti zadnja vijest koja će se o meni čuti.

Prošlo je samo dva dana otkad je Jan otišao. Dva dana, a osjećaj je bio kao da su prošla dva desetljeća. Nisam mogla ni o čemu drugome razmišljati - osim o njemu. Brinulo me dokle je došao, gdje se nalazi, što radi. Plašila sam se da se neće više vratiti.

A što je najgore bilo, mama i tata su dobili godišnji odmor, što znači da ćemo ubrzo otići na more. I naravno, ja moram ići s njima, jer ne daj Bože da mi se nešto dogodi ako sama ostanem kući. Evu su bez problema mogli nagovoriti jer je obožavala plažu, ali za mene su sunce i more bili najveći neprijatelji. Mrzila sam se skidati u kupaćem kostimu pred mnoštvom ljudi, kao što sam i mrzila druge ljude gledati polugole. Jedino što sam voljela na moru raditi bilo je navečer pobjeći iz stana i sjesti na plažu. Nebo bi bilo ispunjeno stotinama boja, oblaci bi plutali prema planinama, morski zrak bi mi mrsio kosu. Bilo bi samo lijepo kada bih bila sama.

Mama i tata su dugo vremena razmišljali o našem ovogodišnjem ljetnom putovanju. Odlučili su da ćemo prva tri dana provesti na moru, a ostalih deset kod strike i strine u Poljskoj, u selu Kazimierz Dolny. To je lijepo mjesto za odmor, ali bilo bi mnogo ljepše da sam okružena normalnim ljudima. Uostalom nemaju vode u kući, pa se stoga moram ići kupati kod vodopada.

Proveli smo tri dana u Darlowku na plaži i mogu čak reći da sam pomalo potamnila, vjerojatno zato što sam većinu vremena provela spavajući na plaži. Na kraju krajeva nije bilo tako užasno kao što sam očekivala da će biti. Ali svake noći kada bih sjedila na plaži, sjetila bih se njega. Kada bih stala na kamen pokraj mora, zamišljala bih njega kako stoji sa mnom. U svakom oblaku sam vidjela njegovo lice, kao da su oblaci uporno željeli oblikovati njegovo lice, tako da ga nikako ne bih mogla izbaciti iz glave. Nedostajao mi je, kao što mi je i Elspeth nedostajala.

Nedostajao mi je prvi razred srednje škole kada su me još mučile svakakve sitnice. Pitam se kako sam mogla biti naivna do te mjere da sebi dozvolim zabrinjavanje oko takvih gluposti. Možda ću jednoga dana reći kako je bilo glupo što su me fizika i matematika cijeli život proganjali, ali sve će to na neki način u mojim mislima ostati urezano u tužna i bolna sjećanja. Neću se rado sjećati svojih srednjoškolskih dana, kao što se neću rado sjećati nijednog dana u svom životu, osim onih provedenih s Janom i Elspeth. Elspeth sam već izgubila. Ne smijem izgubiti i njega.

Ovo je bila moja zadnja noć provedena na plaži. Sutra već idem dalje. Moram pozorno upamtiti ovaj prekrasni prizor pred sobom. Nije još bila noć. Sunce je već zašlo, ali svjetlost je i dalje obasjavala plažu. Nebo je bilo svijetloljubičasto sa tamnim, ružičastim oblacima koji su stajali tamo gdje je sunce zašlo. More se polako kretalo. Poprimilo je svijetlu boju ljubičastog neba i ponekad donijelo maleni val.

Vjetar je bio jak, mrseći mi crnu kosu. Zrak je imao miris soli i kreme poslije kupanja. Koliko bi bilo ljepše da je prizor uvijek ovakav. Da nema nikoga osim neba i mora. Ali to ljudima ne bi bilo zanimljivo. Oni moraju uništiti sve što nije nastalo njihovim radom.

Pitala sam se kako bi Jan reagirao da je ovdje pored mene. Sigurno bi mu se ovaj prizor svidio. Poput mene je volio gledati nebo i praviti mu komplimente. Trebao mi je sada njegov dodir, njegov zagrljaj, njegov poljubac. Osjećala sam se praznom bez njega.

Gledala sam kako se nebo smračuje. Rijetko bih mogla sjediti na jednom mjestu tako dugo dok ne bih mogla primijetiti kako se boje na nebu mijenjaju. Obično nisam imala strpljenja za to.

Osjećala sam potrebu za vraćanjem u stan. Ustala sam sa stijene i na trenutak ugledala sjenu kako stoji usred mora i gleda u mene. Pomislila sam kako mi se to učinilo, ali prepoznala bih ga svugdje. To je bila sjena koja se šetala po mom balkonu, koja me spasila od groma.

Potrčala sam u vodu kako bih ga zagrlila. Zatvorila sam oči i obujmila ga rukama. Ali ruke su mi ostale mokre. Nije ga više bilo. Došao je samo nakratko. Samo da me barem jednu sekundu vidi. Makar to bilo iz daljine.

Navečer smo došli kod strike i strine. Eva i ja smo dijelile istu sobu na spratu, i to baš pored strinine majke koja ponekad cijelu noć šeta iz toaleta u svoju sobu. Neprestano je mrmljala nešto u sebi i išla mi je na živce. Znala bi Evi i meni početi vikati nešto na poljskom što nijedna od nas dvije nije razumjela.

Otvorila sam prozor kako bi hladan zrak ušao unutra i provirila kroz njega.

,,Zar to tražiš Alaina?“ Upitala je Eva.

,,Koga?“

,,Alain. Strikin Radnik.“

,,Zar ste već u vezi?“

Nasmijala se. ,,Sladak je, ali nije moj tip. Uostalom ne želim dečka koji živi na selu.“

Izvadila sam kutiju cigara iz đžepa i popalila jednu. Čim se dim proširio sobom, Eva je poludjela.

,,Ugasi cigaretu. Odmah.“

,,Pusti me da pušim.“

,,Odvratna si i iskreno, sada razumijem zašto je Jan prekinuo s tobom.“

Uz jak kašalj i zamah rukom je izašla iz sobe, a vrata su se zbog vjetra zatvorila sama od sebe.

,,Hej.“ Mogla sam čuti kako netko iz daljine viče. Zvučalo je kao da glas dolazi izvana.

Nagnula sam se na prozor i ugledala Alaina. Nasmiješio se čim me ugledao.

,,Oprosti ako te ometam. Bi li mi posudila upaljač?“ Upitao je.

,,Kako si znao da pušim?“ Upitala sam zbunjeno.

,,Vidio sam kako dim izlazi kroz prozor.“

Bacila sam mu upaljač. Bez problema ga je uhvatio i sa zadovoljnim smiješkom se zahvalio. Zapalio je cigaretu i izdahnuo dugačak dim. Čekala sam da mi vrati upaljač, ali on kao da je otišao u svoj svijet.

,,Khm.“ Rekla sam nezainteresirano ga gledajući.

,,Zašto ne siđeš malo dolje?“

,,Dođi ti gore.“

Nasmijao se. ,,Doći ću. Ali neću ti vratiti upaljač.“

,,Zašto?“

,,Tvoj striko mi ne dozvoljava ulazak u kuću jer misli da mi se sviđa njegova žena.“

Protiv svoje volje sam sišla vani. Nisam nikada stajala ovako blizu Alainu. Iz blizine je bio mnogo ljepši i izgledao je mnogo mlađe. Bio je visok, tamnoput, sa kratkom crnom kosom, smeđim očima i čistim licem. Srećom je znao pričati engleski, u suprotnom bismo sigurno komunicirali pogledima.

,,Hvala ti za upaljač.“ Pružio mi ga je u ruku. U ustima mu je gorjela cigareta. Bio je stvarno sladak.

Imala sam osjećaj kao da me netko nevidljiv ošamario. To je vjerojatno bio znak da se maknem od njega. On je predstavljao seljačkog Jacoba kojeg će Edward masakrirati ukoliko ne prestanem zuriti u njega za manje od dvije sekunde. Ali bio je ljepši od Jacoba. Mnogo, mnogo ljepši.

,,Nema na čemu.“ Tiho sam rekla i uputila se u kuću.

,,Kamo ideš?“ Upitao je i dodirnuo mi ruku.

Naježila sam se. Ovaj put ne zbog hladnoće, već zbog toplote. U ovih proteklih nekoliko mjeseci me gotovo nitko topao nije dodirivao. Nijedna topla muška ruka nije ni slučajno dodirnula moju.

,,Imam... učenja.“ Promrmljala sam.

Nasmiješio se. ,,Učiš na ljeto?“

,,Pa, da...“

,,Pa završila si školu ove godine.“

,,Kako si tako siguran u to?“

,,Znam te otkad ti je petnaest godina, Ewelina.“ Osmjehnuo se. ,,A nikada se nisi promijenila.“

Je li on stvarno flertovao sa mnom? Zar ga nije bilo nimalo sram pozvati me sići i onda me zapričavati kako ga ne bih ostavila samog?

Prekrižila sam ruke na prsima. ,,Ni ti se nisi promijenio, Alaine.“

,,Dakle, saznala si i ako se zovem. Raspitivala si se?“

,,Zapravo sam pogledala kroz prozor, sestra me upitala tražim li Alaina, a ja nisam imala pojma tko je to sve dok mi nije objasnila da je to onaj šarmantni cjepač drva.“

Nasmijao se. ,,Isplati se cijepati drva ako te gospodin dobro plaća.“

,,Dvanaest dolara za dva sata?“

,,Hm, blizu si.“

Nasmiješila sam se i okrenula mu leđa. ,,Laku noć, Alaine.“

,,Laku noć, piękny.“

Zastala sam i bacila pogled preko ramena. ,,Piękny?“

,,To znači lijepa.“

Nastojala sam ne pokazivati oduševljenje jer me nazvao lijepom. Samo se glupira. Ni u snu me netko poput njega ne bi iskreno mogao nazvati lijepom.

Ujutro me probudio glas pijetla. Sunce mi je obasjavalo lice, a vrapci odletjeli s prozora čim sam se pridignula. Eva je još uvijek spavala, ili se pravila da spava. Ustala sam s kreveta i pogledala kroz prozor. Bilo je tako prekrasno. Toplo, uz hladan povjetarac koji je drvećima davao ritam. Sunce je lagano obasjavalo guste šume, grmove i sve biljke koje su se naselile ovdje.

Ogrnula sam se đžemperom, prekrižila ruke na prsima i stajala pred prozorom. Alain je upravo stigao. Ali ne s autom, već s konjem. Konj mu je bio velik, s crnom kosom i smeđim krznom. I striko je imao dva konja, ali nisu tako živahni kao Alainov. Dok sam bila malena, striko bi me učio kako jahati konja. Dobro mi je išlo, ali nije mi to bilo zanimljivo. Više bih voljela kada bi me učio strijeljanje. Tata i on su u vojsci bili najbolji u strijeljanju.

Iz dnevnog sanjarenja me vratio glas strinine majke, koja nas je pozivala na doručak. Na doručku je prisustvovao i Alain. U tom trenutku sam shvatila kako je slagao da mu striko ne dozvoljava ulazak u kuću. A ja sam pred njim stajala u piđžami, bez ijednog trunka šminke na licu.

,,Ewelina, pa ti ništa ne jedeš!“ Razočarano je rekla strina.

,,Da... nisam gladna.“ Nezainteresirano sam rekla, a Alain se nasmiješio.

,,Ma nemoj. Moraš jesti. Napravit ću ti palačinke.“

Nestala je u kuhinji, prije nego što sam joj rekla da ću radije sjediti i neprimijetno buljiti u Alaina. Striko je odmah počeo smišljati neke zafrkancije na moj račun.

,,Čim malena ne jede, znači kako se zaljubila.“ Rekao je popalivši cigaretu. Sjećam se da mi je on prvi ponudio cigaretu kada mi je bilo petnaest godina. Od tog dana nisam prestala pušiti, a tata se ozbiljno na njega naljutio i rekao mu kako je najgori mogući primjer za njegovu djecu.

Tata je otišao vani, a mama i Eva su otišle strini pomoći u kuhinji. Za stolom smo ostali samo Alain, striko i ja. I ja bih trebala zbrisati, ali palačinke moraju ući u moj želudac, inače ću se onesvijestiti. Zbog gladi mi se pogled već počeo mutiti.

,,Idem dovršiti svoj posao.“ Rekao je Alain i ustao sa svog mjesta.

,,Nemoj misliti da si završio. Imam još posla za tebe.“ Rekao je striko sa smiješkom.

Oko deset sati navečer sam otišla kod vodopada u šumu da donesem vode. Morala sam je nositi u kanticama i zatim sipati u kadu, jer nisu u kući imali vode. A kao šlag na tortu nisu kupovali nikakve šampone, jer su do trgovina morali putovati dva sata, pa bi jednostavno ubrali cvijeće i njime se kupali svaki dan. Ali samo ljeti i u proljeće, ako mi strina nije slagala.

Nisam znala koliko sam put ušla i izašla iz kuće. Moje ruke su bile tanke i slabe i jedva su nosile teške kantice pune vode, zbog kojih sam se ljuljala lijevo-desno. Da barem imaju neki bunar u blizini, bilo bi mi sigurno lakše.

Kada sam prosula cvijeće u vodu, zaključala sam vrata kupaonice i skinula se. Uključila sam radio na mašini za pranje rublja i upalila nekoliko mirisnih svijeća. Legla sam u kadu. Voda je bila hladna, zbog čega sam morala sklopiti oči i stisnuti zube. Nisam se imala kome žaliti. Morala sam trpiti ovo sve, bez obzira što mi se nije dopadalo. Nisam mogla gledati svo to otkinuto cvijeće, sve njegove mrtve i otpale latice koje su se tušile u vodi.

Kolebala sam se po kadi lijevo-desno, pokušavajući zaplakati, ali nisam mogla. Suze su ostale zarobljene u mojim očima i to me boljelo više nego kada bi izašle na vidjelo. Posegnula sam opet za cigaretama i popalila jednu. Kada sam ispuhnula dim, oblikovao je njegovo lice, njegov vrat, njegove ruke koje su se nagnule na oba kraja krade i njegove bijele oči koje su me bezizražajno gledale. Gledala sam u njegove oči od dima, ne znajući kako da reagiram. Nema svrhe reći bilo što, jer znam da neću dobiti odgovor. Stoga sam ga jednostavno dodirnula, dim je nestao, a moje oči su tek tad posuzile.

[zodijak]

Drugoj

Prvi put kada sam plakao od sreće

Bilo je pola sata nakon što smo se rastali

Tu noć sam ukrao tvoj prvi poljubac u životu

U nekom tamo parku u Sarajevu

Učinila si da se osjećam poželjno

Nikada ne bih vjerovao da je mene neko tražio godinama

Bila si tako odbojna prema svima, a tako topla prema meni

Distanca mi je bila problem

Ti si se vratila u grad soli

Ja se vratio na čeličnu ulicu

Ti si bila luda za mnom

Ja sam bio lud za drogom

Nisam mogao da balansiram

Pa sam iskoristio to što ne voliš

Jebenog Heri Potera ko razlog

Da te istjeram iz svog života

A ti si ponosno otišla i zaključala kapiju

Kažu mi da sad voliš žene

[ultravioletna]

“Skoro da smo uspeli. Malo mi je falilo da te pozovem. Bio sam na ivici da te čekam ispred stana. Bio sam blizu toga da te dodirnem. Ali nismo uspeli. Nisam te pozvao. Nisam te sačekao. Nisam te dodirnuo. Od toga me je delilo svega par sekundi. Ali, šta ako bi moja požuda pokvarila tvoju sreću? Šta ako bi moj pogled pokvario sve što si ovih meseci gradila? Ili si to htela? Čekala? Mene? Ljubav u vidu mog imena pored tvog? Zakasnio sam? Ili me nikada nisi ni čekala? Mada sve i da jesi,ti si dobro znala da uvek kasnim.  Plačeš li dok čitas sve ovo? Da li nervozno lupkaš nogama i da li grickaš nokte? Ili kiptiš od besa? Uzimaš li telefon spremna da mi se najebeš svega po spisku ili mi se ne sećaš ni imena? Gledaš li u pod ili preturaš po starim porukama ne bi li našla neku u kojoj sam rekao da ništa ovako nikada ne bih uradio zbog devojke, da bi mi to natrljala na nos? Šta god uradila, u pravu si. Nisi ti samo devojka. Nisi, na posletku, ni žena. Nisi ni neko koga bih voleo a nisi ni neko od koga bih otišao... šta si, to i dalje ne znam. Da li mi se sada već smeješ? Da, sigurno, ako te dobro poznajem, nasmešila si se.  Jer ti je bilo dovoljno da vidiš da ne mogu da odem od tebe, balčo. Šta “šta”? Zašto tako nervozno posmatraš ova slova i pitaš se odakle mi obraza da te nazovem tako, pa čak i u pismu? Pa eto, to je nešto što bih, znala si to već, ja uradio. Imaš li nekog? Služim li ti i dalje kao inspiracija? Služim, služim.. nije da se hvalim ali stvarno me je teško zaboraviti. Dobro, ‘de. Ne prevrći očima odmah, nisam mislio ništa loše. Ili jesam? Uf, kako sam misteriozan. Je l me mrziš sad još više? Ili su ti se vratila sva osećanja koja su postojala? Gledaš li me tim prijateljskim očima kad mojoj drugarici pričaš o meni? Da, da, ne pravi se luda. Navikao sam da me ogovaraš. Ali makar biraj sagovornike. Ne budi toliko providna, čak i jedna vlas tvoje kose ima moj DNK po sebi. A dodirnula me nisi. Da li sam ti ja to dozvolio? Moj inat jeste. Možda i nisam više ljut na tebe. Ni razočaran. Ni besan. Možda ali samo možda mi je drago kad vidim da si u mom gradu. Možda i nekad bacim pogled na to gde si. U slučajnim prolaznicima. Pa te ne nađem. A onda saznam da si ti mene videla. I nisi prišla. Verovatno si se okrenula na drugu stranu. I već te čujem kako cvokoćeš zubima i govoriš “Nije istina!!” Ali šta je zapravo, istina? Jesmo li nas dvoje istina? Hoćeš li mi opet reći kako sam bacio u vodu 3 meseca? Ili ćeš mi na pismo odgovoriti samo da bi mi potvrdila da se nikad više nećeš javiti kao što si to učinila zadnji put kad si mi se javila? Kažem zadnji jer znam da će ih biti još. Nije to poslednji put. Veruj mi. Bićeš ti jednom toliko srećna, siguran sam da ćeš negde sa nekim alkoholom da proslavljaš svoj uspeh i u nekom trenutku ćeš me se setiti. Pa ćeš se zapitati što nisam tu? Poslaćeš mi poruku, dve, u kojim naglašavaš da makar jednom prestanem da budem vodolija!!!! I verovatno, usputno, saopštiš kako ne znam šta gubim. Ma, znam. Ne brini. Rekao sam ti da ja sa tobom želim da imam nešto posebno. Ali ti si nešto posebno samo kad nisi sa mnom. Jer kad si sa mnom, podetinjiš. Samo bi se svađala, igrala igrice.. Nisam ja odavno taj tip. Ko si ti, a ko sam ja? Ne znam da li ti je bolje bez mene. Verovatno jeste, uspešna si. Još uvek me nešto zanima, a plašim se da pitam.. Plašim se da ponesem toliki teret na plećima a u isto vreme i toliku radost u grudima.  Koliko li me ima u tvojoj knjizi? Na koliko stranica si me ispisala? Jesam li neki zlikovac ili sam neko ko ti je davao snagu? Jesi li me napljuvala ili si me izljubila rečima? Ne bih se usudio da saznam. Mislim da me ima. Ali na tome će ostati. Na mislima. Jer i kada bih zasigurno znao, ja ti to ne bih javio. Slobodno, kaži da sam debilčina dok čitaš ove poslednje redove. Šta ja tu mogu? Takav sam kakav sam a ti dobro znaš da bi me prihvatila svakakvog. Samo da sam tu.  A nisam. Jer nisi ni ti. I neću biti. Jer nećeš ni ti. I ako sutra negde u novinama pročitam da je neko digao grad u vazduh, znaću da si to bila ti. Nisi ti podnela ove reči. Opet sam te slomio. A to je jedino što moram da uradim da me ne bi zaboravila. Jer ne smeš. Verovatno nikad. I kad budem ponovo osetio da me zaboravljaš - pojaviću se. Lajkovaću tako neki komentar koji si mi posvetila tu i tamo između redova u po noći i eto, čas će ti se sve vratiti! Samo eto, moraš sa tim da se pomiriš i sve će ti biti lakše. Mene? Mene nikada nećeš zaboraviti. Srdačno,  onaj lik kome ćeš nadenuti milion pogrdnih nadimaka nakon što pročitaš ovo pismo.  Jebiga.” Pisalo je u pismu koje sam našla ispred vrata: Na otiraču. Obojenom u ljubičasto. Zašto je tvoj ponos jači od tvoje želje za mnom? Ko si? Šta si? I zašto misliš da mi je bolje bez tebe?

ultravioletna