#tužna pjesma

[adisharoney]

suze krijem, same teku i što da ti zborim

sjedim, pijan, srce puca a duša boli

[whyso3mo]

Sjetim te se, kad na radiju dođe neka tužna pjesma

A znaš da ja volim patiti

No ne sjetim te se uz nikakvu veselu pjesmu

Dapače, nekoć jesam

Ali, srećom više ne

Jer je to više od patnje

[luken-luken]

#17

Udaljuješ se, stapaš s morem; ti, val.

Ostat će samo refleksija Sunca i oblikovan žal.

A stijena može samo da gleda kako putuješ u dalj,

ti val, ti val.

[budilepbudijak]

1. Što imaš na sebi? Bambi spavaćicu haha

2. Jesi li ikada bila zaljubljena? Da

3. Jesi li ikada imala neki težak prekid (veze)? svaki prekid je težak

4. Koliko si visoka? 175cm

5. Koliko imaš kilograma? zadnji put sam se vagala prije pet godina

6. Imaš li neku tetovažu? Ne, ali bih voljela

7. Imaš li piercing-e? Ne, imala sam na pupku prije 100 godina

8. OTP (One True Pair: najdraži par)? Barney i Robin iz HIMYM

9. Najdraža serija? Prijatelji, HIMYM i La Casa De Papel

10. Najdraži bend? Zabranjeno pušenje

11. Nešto što ti nedostaje.. ? snijeg, zima, džemperi, jakne, šalovi😭😍

12. Najdraža pjesma? Ima ih više.. Hladno Pivo- Pitala si me, Balasevic- Uspavanka za dječaka iiii neka bude Fikreta- Zabranjeno pusenje

13. Koliko imaš godina? 24😭

14. Horoskopski znak? Vaga

15. Kvalitete koje tražiš u partneru? samo da me nasmijava čitav život

16. Najdraži quote/izreka/whatever? “Ne vredi nam brinuti deco, sve je to zapisano tamo negde gore u zvezdama..”

17. Najdraži glumac? Tom Hanks❤️

18. Najdraža boja? Bež

19. Glasna ili tiha glazba? glasna uvijek

20. Gdje ideš kad si tužna? u auto, vozim se i slušam muziku

21. Koliko ti treba da se istuširaš? Manje od 10 min

22. Koliko ti treba da se spremiš ujutro? Ako imam vremena, volim razvući spremanje, ali recimo oko pola sata.

24. Turn on (kako ovo prevesti?) / Nešto što te privlači? uh svašta.. recimooo glas

25. Turn off / Nešto što te odbija? neprepoznavanje šale i sarkazma 🤢

27. Strahovi: sova🦉 uhh

28. Posljednja stvar koja te rasplakala? film na Netflixu 😭😭😭 (odgledajte 2 hearts se zove)

29. Zadnji put kad si rekla nekome da ga voliš? Često ja to govorim, pojma nemam ko je zadnji😅

31. Zadnja knjiga koju si pročitala? Posljednji voz za Istanbul

32. Knjiga koju trenutno čitaš? Krvava narandža

33. Zadnja serija/emisija koju si pogledala? YOU

34. Zadnja osoba s kojom si pričala? Mama

35. Veza između tebe i osobe koja ti je zadnja poslala poruku? najbolji prijatelj

36. Najdraža hrana? Piletina na bilo koji način

37. Mjesto koje želiš posjetiti? Machu Picchu

39. Imaš li simpatiju? Imam, Milan Marić😋

42. Najdraži okus slatkiša? Čokolada - uvijek!

44. Najdraži komad nakita? nanogica

46. Zadnja pjesma koju si pjevala? večeras jeee naša fešta

[pisemdaklepostojis]

Jesu li prave ljubavi tužne?

Tu večer nam je došlo par prijatelja, onih pravih još iz srednje škole, sve po starom krenulo je. Uhvatio si se gitare i pjesme su tekle jedna za drugom, sve ljepša od ljepše. Pravi rock je podizao atmosferu, a balade su nas vraćale u sjećanja i uspomene koje je svako od nas nosio u sebi. Za kraj si rekao da ćeš “onu svoju” a ja sam odmah znala o čemu se radi. “Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja” od Balaša. Uvijek si je pjevao sa posebnim emocijama, nju bi uvijek odsvirao do kraja. Gledala sam te i uživala u pogledu.

... sve prave su ljubavi tužne... - Otpjevao si taj stih.

 Ali, ne onako kako se pjeva pjesma koja nije tvoja, koju ti nisi pisao, pjesma koju ti nisi nikome posvetio. Rekao si to sa toliko puno iskustva, sa toliko mnogo sjete u očima i mogu se zakleti da si u tom trenutku krišom pogledao u mene. Ili smo ti i ja i naša ljubav makar prohujali kroz glavu u tom trenutku. Rekao si to onako kako taj stih ne smije da se izgovara. Kao da je to jedina tačna istina na svijetu i da je sve ostalo laž. A šta ako i jeste?

***

Legli smo u krevet nakon što su svi otišli. Ti si odmah zaspao, ja nisam. Htjela sam, ali nisam mogla od te silne buke u mojoj glavi. Onaj stih je i dalje odzvanjao u mojim mislima i ostavljao me bespomoćnu jer ni sama nisam znala šta više da mislim. 

-Budna si? - pogledao si me poluzatvorenim očima 

-Ne mogu da spavam. Previše kafe.- odgovorila sam nadajući se da će to biti dovoljno da presječe ovu konverzaciju.

-O čemu toliko razmišljaš pa ti ne da zaspati?- pitao si, ovaj put sa blagim smješkom i širom otvorenim očima.

Čitaš me, pomislila sam. Ali nisam rekla na glas, ni slučajno.

-Razmišljam o tome koliko sam sretna i koliko mi je lijepo. Eto to.

-Oke, neka ti bude. Sad spavaj pa nastavi ujutro razmišljati. Volim i ja tebe.

-Oke. - rekla sam to i spokojno se vratila svojim mislima. Ali ne zadugo.

-Je li naša ljubav prava? - pitala sam to nakon par minuta. Očekivala sam neki utješni odgovor. Jeste.- rekao si samo to, i okrenuo se spavati.

Osjećala sam se poput djeteta kojem je neko upravo jako surovo rekao da Djed Mraz ne postoji. Jako tužno. I zbunjeno. 

Zašto ja nisam kao ostale djevojke, pa da ti ljubomorišem, da te pitam koga pratiš na Instagramu i ko je sve bio u kafiću gdje si jučer izašao? Zar se ne živi tako lakše, ne muči te ništa nadnaravno i sve što zanima dobiješ u jednom odgovoru. A ovako, mene muči jedan glupi stih, jedna istina i jedna laž. 

Osjetila sam da se vrtiš po krevetu i da si se okrenuo prema meni. 

- Prava je naša ljubav, ali nije tužna. I neće to nikad ni postati. To ti obećavam. - rekao si tiho, ali ja sam čula. I nisam odgovorila. Pravila sam se da spavam. 

A ostala sam budna do jutra. I razmišljala koliko sam sretna i kako mi je lijepo...

-pišem, dakle postojiš

[petrarka-na-aparatima]

Samo tebi, E....

Slika tvoja sa strane i tužna pjesma Indexa

Nešto tako suprotno, ali ipak zajedno

Nevjerovatan sklop dvije suprotnosti

I ja od prvog dana volim tvoje ruke,oči i kosu

A boj tek treba da počne

Moja si tek toliko da te svaku noć sanjam

Da u snu trčim za medenim usnama

I sada se ponovo se spremam za maraton

A ti, lijepo spavaj moj safiru

Noć je blistava kao tvoje lice

Sada vještice umiru

Ostaju samo vile i djevice

[manitat]

Ambasadori - Zemljo moja Andrej Šifrer - Brat Animatori - Male curice Arsen Dedić - Kuća pored mora Atomsko sklonište - Bez kaputa Azra - Između nas Bajaga i Instruktori - Strah od vozova Beograd - Opasne igre Bijelo dugme - Pjesma mom mlađem bratu Biljana Petrović - I led je krenuo... Boa - Milion Bombaj štampa - Jogging Across Alipašino polje Boye - Ja sam radosna Branimir Štulić - Smiješan osjećaj Buco i Srđan - Moja Annabel Lee Buldožer - Voli me, ne voli me Cacadou Look - Ne dozvoli Crvena jabuka - S tvojih usana Dado Topić - Balada o Mariji Dirisamer Darko Domijan - Ulica jorgovana Dino Dvornik - Tebi pripadam Disciplina kičme - Tata i mama Dobri Isak - Mi plačemo iza tamnih naočara Dorian Gray - Sjaj u tami Drago Mlinarec - Mora da sam bio mlad Drugi način - Stari grad Đavoli - Dugo toplo ljeto Đorđe Balašević - Neko to od gore vidi sve EKV - Sedam dana Električni orgazam - Vudu bluz Elvis J. Kurtović - Idol Film - Moderna djevojka Gabi Novak - Duga je, duga noć Galija - Neka bude sve tebi u čast Grad - Ima li nešto? Grupa 220 - Grad Haustor - '60-'65 Ibrica Jusić - Nije bilo lako Idoli - Gdje si sad, cica-maco? Indexi - Ispili smo zlatni pehar Jadranka Stojaković - Dok gubim te Josipa Lisac - Što me čini sretnom Katarina II - Geto Kemal Monteno - Pahuljice moja Kongres - Zabava Korni grupa - Ivo Lola Ksenija Erker - Proljeće bez tebe KUD Idijoti - Maja La Strada - Mlad i radostan Laboratorija zvuka - Zaboravljena draga Lačni Franz - Lipa zelenela je Leb i sol - Bistra voda Let 3 - Izgubljeni Leo Martin - Odiseja Luna - Ogledalo lune Lutajuća srca - Još malo Majke - Zauvijek Marjanov čudni zajec - Sexi disco hit Meri Cetinić - Potraži me u predgrađu Metak - Rokenroler Miladin Šobić - Sunce tebi, sunce meni Mizar - Devojka od bronza More - On je moj bol Mungos - Šetač Nena Ivošević - Kao da me nema Oliver Mandić - Osloni se na mene Pankrti - Anarhist Paraf - Narodna pjesma Parni valjak - Samo sjećanja Partibrejkers - Hiljadu godina Pauk - Momak iz provincije Petar Ugrin - Samo muzika Prljavo kazalište - Korak od sna Psihomodo pop - Nema nje Rani mraz - Ostaje mi to što se volimo Riblja čorba - Zvezda potkrovlja i suterena Rundek, Šerbedžija i Dedić - Na nešto me sjeća taj grad S vremena na vreme - Traži mene SCH - Romanija (Sve zbog schizofrenije) Seid Memić Vajta - Sjetim se Bosne Slađana Milošević - Bez nade Smak - Plava pesma Stidljiva ljubičica - (Bacam novčić i zovem) Tvoj broj Stijene - Ima jedan svijet Suncokret - Uspavanka Šarlo akrobata - Mali čovek Termiti - Vjeran pas Teška industrija - Odlazi teška industrija Time - Pjesma No. 3 Toma Bebić - Marčelina U škripcu - Siđi do reke Videosex - Kako bih volio da si tu Vještice - Zlato Vojvođanski Blues Band - Šećeru moj Vokalni kvartet Predraga Ivanovića - Pod sjajem zvezda YU grupa - More No. 2 Zabranjeno pušenje - Anarhija All Over Baščaršija Zana - Pepito pantalone Zdravko Čolić - Ljubav je samo riječ Zvonko Bogdan - Tužna je nedelja

[covjek-casopis]

ne propustite: JOŠ JEDNA PJESMA IZ "VODIČA KROZ POŽARE" (LOM, 10/2019), NOVE ZBIRKE OGNJENKE LAKIĆEVIĆ

ZIMA

1. zima nas je uvredila, ponizila odsekla nam noge zaratila u nama nema u meni ničega za druge u meni nema ničega zima nas je izmrcvarila, ismejala, uznemirila, ogulila do srži a onda i srž oduzela nam mekoću, ispucala kožu, pretvorila udahe u drhtaje drhtaje u tremor tremor u epileptični napad zima je sećanje na pločice kupatila koje drže glavu treba imati podno grejanje, mislila sam i kad umirem razborita sam gotovo ljubazna

2. zima je tihi razbojnik, opljačkala nas je, brutalna, svirepa, kao i sve tiho izjela nam zanoktice, pokidala nokte, iskrvarila nas, unakazila, donela je veliki kašalj, hroničnu upalu pluća tužna pijanstva bez trenutka zaborava nisam imala imunitet nisam imala čime da se štitim

šest meseci sretala sam unesrećene zima im je, kao i meni, oduzela sve šest meseci sretala sam srećne ljude skretali su pogled s mojih nezaraslih krasti šest meseci spavala po tuđim kućama prijatelji su nudili utočište sama u sobama nepoznatih jastučnica moj stan više nije bio dom već ekstravagantno groblje, luksuzni logor, muzej u kojem si sve dotakao mrzela sebe svakodnevno s doktorima, u razgovorima, probala hipnozu, meditaciju ništa nije ublažilo užas tuge pričala sama sa sobom šest meseci pričala nepoznatima o tebi, o tvom preobražaju o nagloj neosetljivosti koja je preko noći izrasla iz tvog tela obukla ga, pripremila za zimu pričala bih uopšteno onda slučajno izgovorila ime usledio bi atipični anafilaktički šok idiosinkratična reakcija gušenje i crvenilo u žaru objašnjavanja plakala sam pred neznancima zbog tvoje kose uvek si me zasmejavao šest meseci vukla ljude za rukav krvarila im preko stolova prvo s osmehom kako bi ih ubedila u sve u šta sebe nisam mogla šest meseci je sneg padao i topio se dok sam izazivala sažaljenje a onda odbojnost narednog dana mamurluk od otvaranja pred drugima navede me na stid pa te branim mene je nemoguće voleti nikada nisam naglas rekla pijanstvo me nije anesteziralo tih šest meseci stida šest nasilnih meseci gotovo me ubilo jedino se radovao samoubica u meni

3. zima je svakome učinila nešto polomila nam različite kosti tako sam mislila ali tebi nije bilo ništa nije te ni okrznula dala ti je svežinu obraza omogućila da postaneš ti učtiv, uglađen, hladan meni nepoznat možda ti nisu rekli, imam veštačko plućno krilo, nemam jednu nogu koža mi je puna promrzlih opekotina od ledene vatre tvoje neosetljivosti opalo mi je dosta kose, u pramenovima, hormoni su se pobunili, spavala sam u kolima, oglasila stan za prodaju, odećom sakrivala ožiljke, prala zavese mirila se s prolaznošću, svakog jutra i večeri vežbam zaborav, sva tvoja obećanja nećeš me prepoznati kada me vidiš ali sigurna sam da ja tebe hoću prepoznaću drugima neprimetnu hladnoću u najtoplijem danu

4. zima se završila za sve osim za mene svi u kratkim rukavima, raskopčani, omekšali a ja – smrzavam se godinu dana već nemam ruke noge kožu fali mi parče lica stomaka uzalud nekoliko operacija popila sam tableta koliko nisi video u životu samo da bih dobila dva sata sna bez košmara proleće nije došlo ali ovo je bila zima mog života kako nisam umrla, i dalje je čudo znam samo da u meni postoji nešto neko ko mi nije dao da umrem neka žena koja me hranila dizala s poda pridržavala mi noge prala i češljala kosu vezivala pertle menjala posteljinu palila svetlo u sred mog košmara govorila sve je u redu sve je u redu čekala sam da me napusti kao ti ali nije se odvajala od mene ludača vozila je auto kada nisam bila u stanju presvlačila me, vodila na posao kada više nisam htela da budem na bolovanju

5. zima nas je uvredila, ponizila odsekla nam noge ali ta smirena, strpljiva žena, moja suprotnost jedva sam je poznavala ne znam zašto nikada nikada nije odustala od mene i kaže mi niko nije vredan tih suza ne boj se zajedno ću s tobom u novu zimu

_________________________________

OGNJENKA LAKIĆEVIĆ rođena je u Beogradu, gde i dalje živi. Završila Filološki fakultet na katedri za anglistiku. Zbirke: Ispod stepeništa (2002, Mali Nemo), Ulubljenja (internet izdanje), Troje (2016, Samizdat, grupa autora), Ljubavna pisma Guglu (Književna radionica Rašić, 2017.) i Vodič kroz požare (Lom, 2019.) Članica alternativne rok grupe Autopark. Zabrinuta otkad zna za sebe.

fotografija: Sonja Leković

[baptizam]

koja ti je pjesma istovremeno tužna i sretna? :)

Imam ih vala vise al ovo su te

[cigarete-i-poezija]

Završio na odvikavanju,

Predozirao se poezijom,

I pjesmama,

Živio poeziju,

Pričao u stihovima,

Prodisao i shvatio,

Poezija je smisao života,

Tužna ili sretna,

Nije bitno,

Bitno je pisati i ostaviti nešto iza sebe,

Pleši,

Popij,

Pjevaj,

Voli,

Sebe,

Druge,

Nebitno,

Živi,

Pa pjesmu napiši.

Nije bitno ponavljam ti,

Da li pjesma govori o cvijeću,

Ili zemlji,

Piši!

Ostavi nešto iza sebe,

Pruži nekom osmijeh,

Nekome i suzu,

Neka osjeti emocije u napisanom tekstu,

Neka osjeti čar,

I ljepotu,

Pjesničke duše,

Neka kroz pjesmu životu se divi.

[zemlja-izgubljenih]

Fikreta, Miljenko Jergović

U ono vrijeme junaci i junakinje pjesama imali su fina, uglavnom internacionalna imena, koja su, katkad, zvučala spektakularno, kao da ti likovi žive u antičkim mitovima i legendama.

Obična, narodna imena, koja su nosili obični ljudi s ulice, a ponekad i sami pjevači, nisu bila za pjesme. U zemlji kojom je vladao čovjek koji se zvao Josip, nijednog Joze, Jose ni Jože nije bilo u novokomponiranoj narodnoj ili u zabavnoj pjesmi, a o rock’n’rollu da i ne govorimo. U njezinoj unutrašnjoj pokrajini, u republici koja jedina nije imala vrata ni granicu prema inozemstvu, kojom su u to vrijeme vladali Hamdija, Branko, Raif, Milanko, Nikola, u pjesmama nije bilo njihovih imena. Pogotovo su orijentalna, muslimanska imena ostajala izvan pjesme. Tako je bilo još od sevdalijskih vremena i tako bi i ostalo sve do najnovijih doba, do nacionalnih buđenja i preporađanja i do konačnih razgraničenja svih od sviju, da nije bilo Novog primitivizma, Zabranjenog pušenja, Elvisa J. Kurtovicha i, u početku, Plavog orkestra. Od Suade pa nadalje junakinje i junaci pjesama nosili su imena ljudi sa sarajevskih ulica, iz predgrađa, iz kvartovskih i mahalskih samoposluga…

Fikreta je bila među posljednjim predratnim junakinjama iz naših mahala. Njezin Don Juan, prvak Fikretinog srca i čaršijskih kaldrma, umoran od života i od neprestane borbe da se bude prvi i najveći od Baščaršije sve do Marijin-Dvora, skoljen novembarskim maglama ili aprilskim proljetnim depresijama, savjetuje ju da ode od njega, da negdje drugdje i s nekim drugim započne novi život. I bit će, uzda se da ga ona neće poslušati, nego će ostati, kao što prave penelope zavazda ostaju. Na Balkanu mirnodopske ženske legende počinju i završavaju s penelopama. Sve druge su usputne i prolazne, a one, koje vječno čekaju, jedine su starije od ovoga grada i od vremena.

Pjesma o Fikreti stoji na jednoj riječi. Ta riječ je – prošetaj! U njoj se, u jednoj jedinoj riječi, a ne u stihu, ogleda majstorstvo pjesnika i vječni sjaj ove pjesme Zabranjenog pušenja. Naime, fraza prošetaj! u ona je vremena značila otprilike ono što će sve do danas značiti fraza odjebi!, te su je izgovarali, uglavnom, samo oni koji bi u nekoj situaciji osjećali apsolutnu superiornost nad sugovornikom. Prošetaj! nipošto nećeš reći nekome tko bi te mogao, recimo, opaliti šakom ili čelom u nos.

Ali, istovremeno, ta fraza nije tako tvrda, nije vulgarna kao odjebi!, nego u njoj ima one jalijaške pseudofinoće, što ju je Kusturica proslavio u svome genijalnom filmskom prvijencu, tako da je sasvim moguće, i vjerojatno, da očajni i depresivni pjesnički subjekt, koji kao ni toliki njemu slični pjesnički subjekti, ulični autsajderi, ne vlada jezikom ljubavi i socijalnog ceremonijala, svojoj penelopi Fikreti kaže – prošetaj!

Ta je fraza u ono vrijeme, prije već trideset godina, kada je Nele pjevao o Fikreti, a Kusta negdje odozada nabadao na četiri žice bass gitare, bila smiješna u svojoj pogođenosti. Danas je tužna, melankolična baš poput davnoga pjesničkog subjekta. Naravno, za one koji još uvijek u svome jeziku mogu osjetiti to prošetaj!

Ne šalje on nju u šetnju, niti da usput bere cvijeće i gleda izloge. Ali kako objasniti riječi čija su se značenja rasula poput zrelih rajčica što su negdje pri vrh Hajduk Veljkove ispale kroz Upijevu najlon vrećicu, i eno ih, kotrljaju se prema gradu…

[kisna-curica]

undefined

Kada je na slučajno odabranoj radio stanici u tri sata ujutro u jednoj njemačkoj provinciji krenula pjesma Vide Pavlović, moj drug Kemo je parkirao golfa na proširenju i počeo da plače k’o tek rođeno dijete. Kada biste pitali bilo kojeg švabu da vam objasni taj fenomen, švabo bi vas gledao sa čuđenjem i iz čiste pristojnosti prećutao ono što u sebi misli: jebo budalu; a pitajte bilo kojeg našeg čovjeka tu istu stvar i vidjet ćete kako mu se usne stegnu u ravnu liniju i oko zavodeni. Te stvari su našim ljudima jasne na jedan jedini pogled.

Na proširenju u jednoj njemačkoj provinciji parkiran je Golf sa grbom Bosne što visi sa retrovizora, u autu pojačana Vida Pavlović i dva čovjeka nijemo sjede, gledaju u prazan mrak nepoznate noći, i plaču. Koliko se čuda te večeri moralo poklopiti pa da se u ta doba u tom tuđem kraju svijeta na tuđoj frekvenciji pojavi neki naš čovjek, neki Jugosloven što drži noćnu smjenu na radio stanici, koliko se čuda moralo poklopiti da pusti baš tu pjesmu, baš nama, baš u ta doba?

...

Kemo je siroče. Rastao je i odrastao u domu za nezbrinutu djecu na Pofalićima i tamo kao najmlađi i najmršaviji uveliko prolazio već uigrane torture od strane starijih klinaca, kada ga je našla žena u pedesetim, gospođa Hajra iz ulice Ruđera Boškovića (čistačica u istom tom domu). Hajra je imala mehko srce i praznu kuću, pa je povukla ono malo poznanstava što je u tom domu stekla i uspjela da Kemu iz torture odvede u svoj dom.

...

Hajra je za sobom imala život kakav se često viđao u našim krajevima. Udata kao djevojčica u tuđinsku kuću u jednom bosanskom selu, bez da je iko pitao išta o tome, udata sa jedva 16 godina za čovjeka koji ima dva puta toliko godina i u tim godinama nimalo muške pažljivosti, izdržala je dobre tri godine. Iz te je kuće jedne noći pobjegla bosa do željeznike stanice, i tamo izmolila konduktera da je pusti džaba do Sarajeva. U Sarajevu je Hajra imala tetku i tamo pronašla spas. Nešto kasnije je na ulicama svog novog grada srela i ljubav, blagog i umjerenog električara Edhema. Edhem bješe stariji od nje sedam godina, ali njegovo je dječačko lice nekad u pubertetu zaboravilo računati godine pa je izgledao makar pet godina mlađi od nje.

Sa Edhemom je poživjela desetak godina, u mirnoj kući, u pažnji i poštovanju ali uvijek u potajnoj boli i tišini. Hajra i Edhem nisu za deset godina uspjeli dobiti dijete, a nekad početkom jedanaeste godine braka, Edhemu su na kliničkom postavili dijagnozu koja mu daje jedva mjesec života. Nekad u to vrijeme, oko osamdeset četvrte, na tranzistoru kojeg su imali u dnevnom boravku počinjali su puštati novu pjesmu Vide Pavlović “Ostala je pjesma moja”. Malo šta je Edhema moglo umiriti i natjerati da se zamisli i odluta uz osmijeh kao ta pjesma. Hajra nije znala zašto niti je pitala. Ti si rijetki trenuci kada Edhem ne pati u agoniji bolova za nju bili blagoslov, pa je u dnevnoj sobi, u noćima dok bi Edhem spavao, vježbala i učila da pjeva Vidinu pjesmu. Puna tri mjeseca Edhemove bolesti, Hajra je vježbala i vježbala i svaki put je sama sebi zvučala kao uvreda svakom ko je ikada pokušao pjevati, ali je ipak jedne večeri u kojoj je Edhem patio više neko inače, izašla pred njega lomeći ruke, oborena pogleda i zabrinuta, duboko udahnula kao da se sprema da skoči sa litice, i zapjevala: “Ostala je pesma moja, da se pamti jedna žena, da se peva pesma njena.”

Tu večer, Edhemova je duša pošla na bolji svijet a Hajrina ostala da se bez njega pati na ovom. U svom se malom svijetu zatvorila u tišinu i molitve, vječito tužna i potištena jer Edhemu nije rodila djecu, vječito sama i u strahu od onih koji su joj tu mogućnost dok je bila djevojčica oduzeli. Mnogo je još godina prošlo, mnogo vode se slilo niz Miljacku i mnogi se klinci oturili niz Humsku u osnovnu školu, pa tako i pokoji “domac” iz doma za nezbrinutu djecu i delikvente. Među njima Kemo, među njima i ja sa svojim sitnim ramenima i brdom od ruksaka na leđima.

Hajra je Kemu usvojila kada je imao deset godina. Voditelji doma su je znali cijeli njen život, znali njenu priču i okolnosti, pa su zaključili da bi bilo uredu da joj učine tu jednu uslugu. Kemo priča kako je Hajra prvih godina uglavnom ćutala. Donosila bi mu da jede stotinu puta dnevno, svaki je put prazan tanjir mijenjala punim i svaki put spremala nešto novo i neobično. Ponekad bi nešto rekla ali nikada mnogo, sve dok je jednu večer nastavnica nije pozvala na roditeljski sastanak u školu i ispričala joj kako je Kemo na času bosanskog jezika na pismenoj vježbi na temu “Moji heroji” pisao o njoj.

Tu večer je Hajra sjedila kući i tiho plakala dok je Kemo spavao. Ujutro, kada je dječak ustao iz svoje sobe i spremao se za školu, zatekao je Hajru kako u kuhinji sprema doručak i pjevuši: “Ostala je pesma moja da se pamti jedna žena.”. Kemo je sjeo za stol, Hajra mu iznijela da jede a on rekao “hvala mama”.

Hajra je umrla prije nekoliko godina i nije stigla vidjeti kako njen Kemo diplomira na sarajevskom univerzitetu. Sa jednog od svojih posljednjih ispita se vratio kući, noseći indeks pun debelih ocjena da joj pokaže, i našao njeno beživotno tijelo u istoj onoj kuhinji u kojoj je pjevušila istu onu pjesmu svaki put kad bi im za sve godine zajedno spremala obrok.

Ubrzo nakon njene smrti i nakon fakultetske diplome, Kemo se u svojoj zatvorenosti dohvatio interneta i aplicirao na sve jedan oglas na koji je mogao, pod uslovom da je posao vani. Želio je što prije da ode iz Sarajeva i ništa da iz njega sa sobom ne nosi.

Tako je na kraju i bilo, našao posao u jednom zabačenom gradiću poznatom po zelenilu i prelijepim poljima, ponekad mi se javljao da pita kako mi je dole i zašto mu se ne pridružim, a ja mu rondao kako nema šanse da bih mogao na njemačkom tražiti hljeba i vode u tuđinskom granapu. Obećao sam ga međutim obići pa sam, kada sam našao prvi posao i sabrao prvu ušteđevinu, najavio se kod Keme i došao mu u posjetu na nekoliko dana.

Moju posljednju večer u Njemačkoj, vozali smo se njegovim novim Golfom pod debelom mjesečinom toliko jakom da su ulice bile jasne kao da je na satu pola bijelog dana. Vozali smo se, lutali, pričali priče iz djetinjstva i smijali se jedan drugom, sve do trena kada je Kemo, vrteći kotač po radio stanicama, naišao na Vidu Pavlović.

I sjedili smo tako u autu, sjedili i sjećali se mama Hajre i njenog blagog pogleda, sjećali se njene životne priče i za trajanja pjesme ni slova jednog nismo izustili. Pjesma završila, Kemo obrisavši suze nastavio da vozi, a ja poželio da ostatak života ćutim.

...

Večeras evo sjedim u Sarajevu, listam kanale beskorisne kablovske za koju ni sam ne znam zašto je plaćam, i na jednom od nevažnih kanala u nevažno doba od 22:19 gospođa Vida zapjeva “Ostala je pesma moja”.

(Vikipedija kaže da se Vida Pavlović udala kao djevojčica od jedva 15 godina i brzo tu kuću napustila pa otišla u Beograd. Tamo je pronašla ljubav sa jednim sjajnim muzičarem i sa njim provela život ali sudbina je htjela da nikada nije mogla imati djecu. Mnoge sam teorije vjerovatnoće i statistike izučavao kroz fakultet, čitao mnoge literature i slušao stručne profesore ali priča o Hajri i Vidi Pavlović jedini je neoboriv dokaz da ništa u ovom životu nije slučajno.)

Adis Ahmethodzic

[artsyhobo]

Već se bliži i stota godina Kako nema slavnog ruskog sina A istinu još saznali nismo Kako strada - Rado htjeli bismo. 

Još i danas postoji dilema; Pjesma živi ali njega nema. 

Živ je Sergej - Nikad umro nije, Dok je pjesme i dok je hartije.

 Još se čuje keruša da laje, Vrlo tužna, nikad ne prestaje, 

Još po noći svoje žute sniva, Gajeć nadu da su negdje živa. 

Još treperi lišće na jasici. Curi krvca ranjenoj lisici. 

Vjetar ljulja sina kravljeg kožu. Mati sniva, o finskome nožu. Još sretaju majku zabrinutu, U trošnome starinskom kaputu. 

Pjesnik pjesmom opisuje muku. Prosjak pruža za kopejku ruku.

 Živ je pjesnik, nikad umro nije, Dok je knjige, dok je poezije, Dok njegove stihove čitamo; 

Zaboravu nikad ga ne damo. Slava Tebi slavni Jesenjine, 

Mirno snivaj Ti pjesnički džine, 

Tvoje pjesme još uvijek čitamo; Mirno spavaj - I mi ćemo tamo

[petrarka-na-aparatima]

O pjesmi

Najbolji kafić u gradu

Pjesma koju inače jako voliš

Sada je peviše lagana i dosadna

Tužna i depresivna

Kao i svaka druga ljubavna

Ali ipak nekako posebna

Na momente jaka

U suštini rasturajuća

Možda je sve do vremena

Tmurnog i maglovitog

Pa si i sam si iznutra takav

I pjesma sve samo dodatno kvari

Sjediš do prozora

Gledaš u aute dok prolaze

Zapravo gledaš kroz njih

A pjesma se završava

"If you still care don't ever let me know"

[stvar]

Jenny Lewis & Serengeti - Unblu

(link za pjesmu) Koliko dugo treba da te čekam da bih bila ne-tužna? Ovako počinje ova lijena, lagana pjesma, žensko-muški ljubavni duet. Lijepa kombinacija klavijatura i ritma koji kao da poručuju „nama se nigdje ne žuri“, i vokala koji više šapuću nego što pjevaju o čežnji, rastancima, čekanju, osjećaju praznine, ljubavi on-hold (na čekanju). Ovo je u stvari moja priča, samo su je drugi ispjevali. Dženi je bivša glumica sada muzičarka iz Los Anđelesa dok je Serengeti reper iz Čikaga. Prijatelji koji su nam podarili ovu sanjivu pjesmu, sporog tempa i prijatnog slušanja.

[upoznajrocknroll]

Back In Black jedna od najprepoznatljivijih gitarskih rifova svih vremena, posvećena preminulom pjevaču Bonu Scottu. Riječi za pjesmu je napisao upravo pjevač koji ga je zamijenio Brian Johnson, uz upozorenje benda da pjesma ne smije biti morbidna i tužna jer mora biti slavljenje Bona. #acdc #rocknroll #upoznajrocknroll https://www.instagram.com/p/BuGttOHhsTy/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=11xp0k16ejij6