#strah od sjećanja | Explore Tumblr posts and blogs

prosaperpedem · 6 years ago

Text

Život na Jugu

Zvali su me Yekaterina. Zvali su me Catherine. Zvali su me Catarina i Nina, i zvali su me Kitty i Cat. I ponekad mačkica.

Djed me je bio zvao Katya, bila sam njegovo dijete. Kasnije sam saznala kako je to zato što je rano otišao, ostavivši ženu i kćer na njenim grudima, a po povratku zatekao nepoznatu majku tuđih sinova i živi podsjetnik na sramotu koji joj je jedinica oporučno ostavila. Dogovor je, kaže, bio brzo zaključen; Varvara Germanovna, žena koju ću kasnije pamtiti samo po fotografiji i ispravi o prepuštanju na skrb djedu, poklonila je svoju unuku, Yekaterinu Livovnu, Vasiliju Sergejeviču Sopovu. Kasnije ću od svojega Vasye saznati da smo Yumnu napustili sami i gladni iste godine, da nije neobično što se ne sjećam jer sam imala svega malo više od dvije godine.

Mene za Yumnu više ništa ne veže, ni za Manchester, ni za Bristol, ni Lyon, ni bilo koji drugi grad kroz koje sam prolazila, prateći Vasyne poslovne pothvate, gledajući kako u nepovrat rasipa miraz koji mu je Varvara dala kao naknadu za brigu što skida teret s njenih pleća, prolazila stasajući u djevojku, što je Vasyu isprva zbunjivalo, kasnije plašilo. S hladnog smo gospodarstva Varvarina nova supruga otišli zapadno za Moskvu, odande za Britaniju, koje se ne sjećam najbolje. Vasya će mi u narednim godinama spominjati drvo oraha ispod kojega se nalazi majčin grob. Ne sjećam se majke, ne sjećam se njena imena, a ne sjećam se ni groba.

Mene za Yumnu ništa ne veže, otkako sam saznala da je Varvara umrla, ostavivši za sobom trojicu sinova i bogatog udovca čije sam prezime i ja nosila. Vasya Yumnu nikada nije zabravio. Želja da se jednoga dana vrati na djedovinu, da posjeti bakin i majčin grob bila je njegov pokretač. Iz Bristola smo otišli brodom, moja su prva prava dječja sjećanja vezana za Provansu. Kroz desetak će ih godina zamijeniti prve slike života u Lyonu. Malo je tko htio zaposliti ruskog siromaha bez ikakva talenta i znanja, po vlastitu priznanju osiromašena seoskog plemića kojemu je rat donio samo gubitak, a veliku pobjedu njegovu caru. Nakon godina propalih ulaganja i smrdljivih soba iznad kožarskih radionica i pekara, nakon što se u Bristolu za gospodina Eustacea Maddena, jedinca i nasljednika roditeljskog pansiona Silver Swan, udala Ivana Manina, žena koja je s Vasyom iz Moskve krenula u Britaniju i svakodnevno žalila što je ostavila prljavu podrumsku sobicu za kućnu ispomoć u domu Židovke kod koje je radila za hranu i postelju, ribarskim smo brodom prešli Kanal i našli se ponovno na europskom tlu. Godinu smo dana kružili francuskim selima, sedmi sam rođendan dočekala u kamenoj kući, prvoj koju sam u životu mogla nazvati domom. Dom je odjednom prestao biti moj Vasya, a postala hrpa kamenja, sunčani kolovoz, miris maslina i meda. Kuća u kojoj smo živjeli nije bila naša; María je svoj dom otvorila siromahu bogatom ljubavlju. I njoj je rat odnio sve, pojeo joj je roditelje, supruga i djecu, i ostavio je samu na mjestu koje je, barem meni nakon godine prašine, blata, kiša i nesnosnih žega, izgledalo kao raj. Bila je stara, činila se prestarom, ali su joj morsko plave oči i držanje, kakvo sam zamišljala da imaju pariške dame, s leđa skinuli bar petnaest godina. Nikada u životu nisam bila u Parizu. Moje maleno selo nosilo je isto ime kao i María, a i svi su u mjestu bili orođeni. Velika, sretna obitelj. Prvi sam put u životu vidjela da Vasya gleda drugu ženu pogledom namijenjenim samo meni. Vijest o Varvarinoj smrti stigla je za našega života na Jugu. Vasya je mnogo plakao, María je razumjela, a meni je bilo krivo što ne suosjećam. O putu u Yumnu Vasya je mogao samo nastaviti sanjariti kao svih dotadašnjih godina.

Zvali su me Catarina u Provansi. Djed i María. Djeca iz sela pokušavala su u početku zvati me mojim imenom, a ja sam ga prkosno svakoga jutra mijenjala; jedan sam dan bila Ruskinja, drugi dan Engleskinja, a ponekad iz Aragona, Prusije ili Bavarske. Uskoro se među djecom i njihovim roditeljima ustalilo ime Kitty, a ja sam i na to pristala kao i na svaku promjenu do tad. Moje mi se ime nikada nije sviđalo. Yekaterina. Zvučalo je previše daleko, uobraženo, bez-obrazno. Hladno. Podsjećalo me na Rusiju, na zime u Yumni iz Vasyina djetinjstva, na ruske majke koje stavljaju ponos ispred ljubavi i ostavljaju siročad za sobom. Djeca su me u selu zvala Kitty. Kitty je bila sretna. Zavidim joj na godinama bezbrižnosti, trčanju kroz polja i voćnjake, brčkanje u potoku i vremenu provedenom s Julie. Julie je živjela u kući udaljenoj dovoljno blizu da jedna drugoj dovikujemo kroz rastvorene škure na tavanskim prozorima, a dovoljno daleko da jedna drugu pritom ne razumijemo uvijek. Često bismo provodile dane potpuno same, izbjegavajući drugu, manju djecu iz sela. Njen bi nam se brat Julien ponekad pridružio. Bio je nekoliko godina stariji od nas, a naše mu je društvo bila dobra izlika od rada u polju. Često bismo odlazili do potoka koji je dijelio rubove naših voćnjaka od šume; Julien bi se hvalisao dok bezuspješno lovi pastrve, a Julie i Kitty bi se kupale u bistroj hladnoj vodi i sakrivale između listova rogoza. Bile smo neumorne, Julien bi se već bio predao i s obale nas promatrao kako zapljuskujemo jedna drugu vodom, izvodimo bezopasne vratolomije i nevino se međusobno dražimo sve dok se jedna ne uvrijedi i igra prestaje. Ponekad bi ustao i osamio se u šumu ili rogoz dok smo Julie i ja čekale da se na suncu posušimo. Potok je za Kitty bio bijeg iz stvarnosti, bijeg iz uljuljkanog mirnog provansalskog života u kojemu sam ostala bez samo svoga Vasye, života u kojemu se nisam bojala gladi, u kojemu se nisam više veselila svakom obrok i svakom lijeganju u suhu postelju. Voljele smo se uvlačiti među listove rogoza, ondje su se gnijezdile patke. Julien, Julie i Kitty zvali su ih utve, iako to nisu bile. Posebna je draž bila vjerovati da nitko oko nas ne zna naš tajni jezik. Vrebali smo utve često, vrebali smo i njihova gnijezda. Julie je jednom našla na patku s polomljenim krilom. Nije mogla pobjeći, a i bilo nas je troje. Nakon nekoliko njenih ugriza i naših vriskova, pticu smo izvukli na obalu. Na Julienovu sam licu prvi put vidjela pogled koji ću zauvijek zapamtiti. Sagnuo se nad omamljenu pticu, kojoj smo očigledno polomili i drugo krilo, i počeo joj čupkati perje, zatim uvrtati noge, zašiljenom grančicom trgati plivače kože dok se ona glasala kako se patke inače ne glasaju. Djedu i Maríji nikada nisam rekla u čemu sam toga dana sudjelovala.

Napunivši četrnaest godina, zamolila sam Vasyu da odustane od pokušaja da stupi u kontakt s Varvarinim sinovima i organizira put u Yumnu. Djed nije imao sluha, pisao je u Rusiju često. Svakim sam se ljetom udaljavala sve više od djeda. María mi je postajala sve bližom. Dok je sa mnom razgovarala o mom djevojaštvu, kao da se vraćala u svoje. Julie i ja također smo se udaljavale. Seoske priče o bogatim damama iz visokog društva s kućama za odmor u susjednim mjestima i priče koje je čitala na francuskom i okcitanskom o uzbudljivu životu dama i gospode dovele su Julie do zaključka da želi postati jedna od njih, otići u Pariz. Juliena nisam vidjela dvije godine, otišao je u Lyon izučavati zanat, ni Julie nije znala točno koji. Otkako je otišao iz kuće, Julie se dosta promijenila. Nastavila je posjećivati potok, rijetko sa mnom, ali rijetko i sama. Malo prije Uskrsa te godine, Vasyinog i mog, Julie se sa mnom oprostila, odlazi na put u Pariz, tobožnjoj tetki koja joj je našla posao krojačice u jednom renomiranom obrtu koji oblači samo supruge najbogatijih Parižana. Vasya i María iste su večeri sa mnom razgovarali o rogozu, o Julie i o mojoj majci.

Nina. Ja sam Nina. Zovite me Nina. Ponavljala bih sebi iznova i iznova pred ogledalom. Vasya i ja preselili smo se na obalu, u Cassis, selo smo napustili nakon što je María umrla. Živjela sam u Lyonu kada mi je stiglo pismo od Vasye. Julien nije razumio zašto se želim vratiti kući. Godina dana s njim u gradu prošla je brzo. S Julienom sam ponovno osjetila glad i nesigurnost. Sutradan nakon primitka pisma otišla sam na Rhonu, na brod do Valence se ukrcala pod imenom Kitty Manin, svoje sam tuđe lavlje prezime odlučila ostaviti u Lyonu. Ostavila sam Kittynu prvu ljubav, Kittynu nevinost, svoj najveći strah, svoj pokušaj života. Vasyi ne ću reći da smo Julien i ja čekali dijete sve do njegovih zadnjih minuta. Dok sam odlazila, Julien me prokunuo. Često mi je psovao boga. Na putu do Valence razmišljala sam o Maríji, majci, Varvari i bogu; pa Maríjin i Julienov bog nije moj i Vasyin bog, zaključih kako ni moj zavjet Julienu na ljubav ne vrijedi jer je izrečen pred krivim bogom. Kasnije ću shvatiti kako je naš brak bio ništavan jer ni jedan bog ozbiljno ne shvaća riječi jedne šesnaestogodišnjakinje željne pustolovine i ljubavi. Maríju smo sahranili, kuću prodali obitelji iz drugog sela čiji se sin oženio i htio zasnovati vlastitu obitelj; naša je velika obitelj trenutačno zaboravila na sve godine provedene zajedno i takvu nam izdaju nije oprostila. Julie mi nakon toga više nije vraćala pisma.

Vasyin smo pedesetpeti rođendan dočekali u svom novom domu. U Cassisu smo zakupili na dulje vrijeme dvosobni stan u potkrovlju zgrade u čijem se prizemlju nalazila praonica rublja, a stanari ostalih stanova smjenjivali su se brže no što smo si Vasya i ja mogli priuštiti pranje krevetnine. Stan nam je po sumnjivo pristupačnoj cijeni iznajmio gospodin Hugo, čije prezime nitko, čini se, nije znao, a za tim nije ni bilo potrebe. Hugo, kojega sam upoznala u Lyonu kao Julienova poznanika, pojavio se na brodu za Valencu kada sam se vraćala u selo. Neobavezan se razgovor pretvorio u životno ispovijedanje čovjeku koji je u sebi imao bezrazložne empatije. Ponio se prema meni kao otac. Ne, ne kao otac, to je mjesto zauvijek Vasyino, ali kao ujak ili stric. Predložio mi je preseljenje u Cassis, nov početak za mojeg, dā se primijetiti, voljenoga djeda i mene. Novi je grad na mene utjecao vrlo dobro, Vasyja ovu promjenu nije najbolje podnio. Ipak, za njega je jedini ispravan put bio povratak na majčin grob, u Yumnu. Radila sam povremeno u Hugovoj praonici ili kao kućna pomoć kod gospođe De Marais, kojoj me Hugo također preporučio. Nikada ne ću saznati što je uzrok Hugove neobične naklonosti prema meni, s obzirom na to da je jednoga dana bez pozdrava nestao, a zgradu u kojoj smo Vasya i ja živjeli, prodao izvjesnom Fabienu Abelu, čovjeku koji će naš dom nakon nekoliko godina razrušiti i na mjestu njega izgraditi hotel, ružno zdanje koje će zauvijek ostati zapamćeno po samoubojstvu vlasnika netom po završetku izgradnje. Život u Cassisu nije bio jeftin, malo novca koji nam je ostao od prodaje Maríjine kuće i onoga što je Vasya za deset godina života s njom uspio uštedjeti mjesec za mjesecom postajalo je sve manje. Moj rad nije donosio dovoljno za lagodan život, a Vasya se razbolio i lagano je kopnio. Nisam sigurna je li bila riječ o bolesti ili depresiji, bila sam premlada da jasno razaznam.

Prva zima u Cassisu bila je izrazito blaga. Nisam voljela hladnoću, osjećala sam je kao nešto ružno.

Drugu sam zimu dočekala više radeći kod madam Ysobelle nego u praonici. Prvi susret s Ysobelle De Marais pamtila sam zauvijek. Visoka tamnoputa žena u kasnim tridesetima s grlenim izgovorom i španjolskim naglaskom, kose koja dodiruje bokove i dvaju zelenih oniksa duboko utisnutih ispod obrva, izgledala je kao ni jedna žena koju sam do tad vidjela. Njena životna priča podsjeća na moju; dodavala je i oduzimala dijelove svojega života u ovisnosti o sugovorniku. Podsjećala na deset godina daleku Kitty koja nevinu seosku djecu vuče za nos svojim pričama, sve dok djeca ne odluče stati joj na kraj. Ysobelle De Marais nitko nije mogao stati na kraj. Njeni sugovornici nisu bili nevini kao Kittyni. Mnogi s titulama, a još više njih s visokim ugledom, i kapitalom koji uz njega ide, dolazili su Ysobelle upravo da bi ih vukla za nos. Njene bi oči pritom sličile Julienovim onoga dana kraj potoka. Gospodin De Marais obnašao je političku funkciju u Marseilleu, kasnije i u Parizu. Gospođi je ostavljao dovoljno vremena za dokolicu i vlastite financijske prihode. Svoje troškove nije morala pravdati suprugu, po njenim riječima, slabiću i slijepcu čiji je njuh za posao takav da bi bez nje propao davno. Iako je i Hugo bio čest gost u domu De Marais, gospođa i on ophodili su se u rukavicama. Izazvao je naročit bijes kada se, neočekivano, njen prijatelj i, očito, poslovni suradnik, odlučio bez riječi povući i iz njena života.

Drugu zimu u Cassisu dočekala sam imena Nina Manin radeći kao kućna ispomoć madam Ysobelle De Marais, kćeri Maurina i Španjolke i vjerojatno najbolje stojeće kurtizane od Gibraltara do Bospora. U kući Da Marais upoznala sam i Maximiliana, momka koji je od mene bio stariji dvije godine, nahoče koje je, također, gospodin Hugo doveo na službu gospođi Ysobelle. Bio je i ostao stasit, razborit; ali neozbiljan, uvijek spreman na šalu; rado ću ga se kasnijih godina takvoga sjećati. Nismo mnogo vremena provodili zajedno, kod Maraisovih sam radila povremeno, po pozivu, Ysobelle je imala i drugih djevojaka koje su kod nje služile. Maximilian je živio u kućanstvu. Gadila mi se ideja da je jedan od Ysobellinih muškaraca, da se i s njim sastaje nasamo. Moja će se pretpostavke pokazati pogrešnima; Maxim mi je kasnije ispričao kako između njega i Ysobelle, i prije nego li je saznao da mu je majka, nije bilo ničega. Rekao je da nije da nije bilo pokušaja, ali je ustrajnost i oštrinu valjda naslijedio od nje; treće „ne“ shvatila je kao konačno. Vrijeme koje sam provodila u stanu s Vasyom postajalo mi je teret, sve se više zatvarao u sebe, sve je više maštao o Yumni, sve se više želio vratiti. Maríju je pred kraj i zaboravio, a zaboravio je i mene, danju bi iz svoje postelje dozivao Varvaru i Arinu, tako se valjda moja majka zvala, a noću me budio nemuštim vikanjem ili bukom koju je u stanu pravio premještajući stvari poput kuhinjskog posuđa i lakšeg namještaja. Oko Božića su pritisci da odselimo iz stana postajali sve češći.

Prošli smo kroz Gibraltar i konačno sam mogla odahnuti. Nema više hladne Yumne i majčina groba, ni Juliena i njegovog luđačkog pogleda, nema smrdljivih francuskih sobica u potkrovljima loše izgrađenih zgrada i nema osoba iz prošlosti koje su me proganjale, a da ih nikada i nije bilo. Nema ni Vasye ni Maríje, i to će me kroz godine koje dolaze činiti izrazito tužnom. Za Provansu će me uvijek vezati neka čudna sjeta. Planirali smo Svetim Ferdinandom iz Porta otploviti za Brazil. Gratia Dei povela nas je iz Caratgene za Gvajanu. Vasya se sa mnom ukrcao na brod, vjerojatno misleći kako ga vodimo u Yumnu. Umro je petoga dana putovanja, još na Sredozemlju. Odlučila sam ga prepustiti moru, mislila sam da ne bih podnijela da ostane u Španjolskoj. Tek na Atlantiku Maxim mi je rekao kako je došao do novca za brod; Ysobelle je jednog jutra primila gosta, nekog gospodina Alberta. Sudbina je htjela da De Marais nakon mjeseci izbivanja uđe u salon u kobnom trenutku. Galamu je prekinuo grleni vrisak. Hitno je pozvan liječnik, ali prostrijelna rana kroz trbuh ocjenjena je smrtonosnom. Ysobelle je priznala da je od prvoga susreta s Maximilianom znala da je riječ o djetetu koje je, tek pošto se udala, dala u sirotište. Gospodin koji je upravo pobjegao dijete je predao katoličkom nahodištu. Sutradan ga u nahodištu više nije bilo. De Marais je odlučilo kako bi najbolje bilo da Maximilian ode iz Cassisa dok mu je Ysobelle mrtva ležala pod nogama. Slabić i nesposobnjaković joj je ipak stao na kraj.

U siječanjsko me jutro probudilo bjesomučno lupanje na vratima gospodina Abela koji je zahtijevao da kuću napustimo odmah. Tri kovčega i sanduk. Toliko je zauzimao cijeli Vasyin i moj život. Vasya je nakon dugo vremena osjetio sunce na svojoj koži, dok je Abel gledao kako se mlada žena od dvadeset ljeta bori s kovčezima težima od sebe same. Spustivši zadnji kovčeg, primijetila sam kako Vasya na ulici razgovara s nekim mladićem. Maximilian se okrenuo istodobno kada i Vasya. Prvi su me put nečije druge oči gledale onim Vasyinim pogledom. Na trenutka kao da je pogledao kroz mene, kuću koja više nije bila moj dom. Pitao me je kamo, rekoh da ne znam. Predložio mi je neki novi svijet. Dugo nisam bila išla u novi svijet.

„I, što sada?“, pitao me je dok smo sjedili u malenoj kabini, čekajući da nas Božja milost odvede u bolji život. „Ne možemo ostati bezimeni. Novi svijet, novi život. Trebali bismo postati novi ljudi novih imena.“

„A što nedostaje mojemu imenu, Nina Manin?“, odgovorila je Kitty.

„Ma daj, ne možeš vječno nositi ime žene koja se prikrpala tvom djedu na odlasku iz selendre u potrazi za boljim životom.“, reče. Zamislila sam se. Tko sam ja? Nisam Yekaterina. Nisam Kitty. Nisam ni Manin, pobogu, to sam ime ukrala. Sa Vasyom je umrla i Katya. Sad sam Nina.

„Ja sam Nina. Meni je dovoljno.“, odgovorih mu s osmijehom. Brzo sam se prilagodila njegovom ponašanju.

„E pa ja sam odsad Maxim. Meni dovoljno“, prohihotao je. „A kako sam rođen kao de, a mislim da vrijedim i više, bit ću i de i la.“, nastavio se smijati, ne onako dječje i razigrano kao ja. Gordost se u čovjeku razvije ili iz neozbiljnosti ili iz zloće. Ne ću nikada odgonetnuti onaj treći, Maximov uzrok. „Ovako ćemo završiti na notnoj skali.“

„Ja ako sam de la išta, oda sam de la Vasili Sergejevič Sopov. Dom nije nužno odakle si, ali ime jest od koga si.“ Odgovorila sam mu.

„De la Vazi… Kako?“, nisam obratila pažnju da sam Vasyino ime izgovorila kao da pričam s Rusom. „De la Vaz. De la Sá Vaz. Zvuči dobro zar ne?“, pitao me je nakon izostanka moga odgovora.

Zvao me je Nina de la Sá Vaz. Zvala sam se Nina de la Sá Vaz.

2 notes · View notes

s-ljubavlju-t · 6 years ago

Text

Šta vas tačno boli, pa da morate preboljeti? Da li vas boli osmijeh, pogled, neuzvraćena ljubav, prevara? Da li mozda u suštini želite preboljeti sami sebe? Vas, onakve kakve je ta osoba činila? Da li još uvijek patite, jer vas je strah opet zavoljeti? Plašite li se nove ljubavi, izdaje? Koga to žalte? Žalite sebe. Žalite sreću koju ste osjećali tada. Žalite ono što mislite da nikada više nećete imati. Žalite i bole vas ona sjećanja, jer se plašite stvarati nova. Nedostaje vam… Ko? Razmislite dobro ko vam nedostaje. Sad sigurno mislite:“Pa on/ona mi nedostaje, kakvo je to pitanje!” Možda nedostajete sami sebi iz tog perioda, dok je ta osoba bila kraj vas i činila vas srećnima. Volite sebe prije svega. Sami sebe činite srećnima. Od sebe i kada odete, možete se vratiti. Teško se vratite kada se izgubite, ali sebe uvijek imate.-S ljubavlju, T.

#balkanski tekstovi #najljepsi citati #ljubavni citati #proslost #ljubav #prava ljubav #ljubavni tekstovi #tekstovi

190 notes · View notes

zoranphoto · 2 years ago

Text

ORBAN OPET RAZBJESNIO EUROPU: Mađarska vozi po svome, a sada i velika sila oklijeva: Ne boje se samo odmazde Moskve, već gledaju i susjede

Mađarska se ponovno pokazala kao prepreka na putu kada je riječ o sankcijama EU-a protiv Rusije – ovaj put zalažući se da se tri ruska oligarha uklone s liste sankcija. EU ima rok do 15. rujna da obnovi svoje mjere protiv pojedinaca koji su bili sankcionirani od izbijanja ruskog rata u Ukrajini ili će one isteći. Unutar bloka, ovo produženje se smatralo tehničkom formalnošću, kao što je bio slučaj s prethodnim sankcijama Rusiji zbog Ukrajine od 2014. godine. Ali Mađarska je opet zapaprila.

Budimpešta traži ukidanje sancija za troje ruskih državljana

Budimpešta je zatražila uklanjanje trojice ruskih državljana s popisa sankcija EU-a, prema četvorici diplomata i dužnosnika EU-a koji su razgovarali s POLITICO-om pod uvjetom da ostanu anonimni. Taj je potez razbjesnio druge zemlje EU-a, koje imaju gorka sjećanja na to što je mađarski čelnik Viktor Orbán odustao od zabrane nafte koju je EU uvela ranije ove godine. Prema dvojici diplomata, riječ je o ruskim poduzetnicima Alisheru Usmanovu, Petru Avenu i Viktoru Rashnikovu. Usmanov se obogatio u rudarstvu i ulaganjima te je bivši dioničar nogometnog kluba Arsenal; Aven je poslovni čovjek i političar koji je vodio najveću rusku komercijalnu banku; a Rašnjikov je milijarder željeza i čelika. Glasnogovornik mađarske vlade Zoltan Kovacs rekao je da će EU donijeti zajedničku odluku o popisu sankcija. “Popisi sankcija EU-a neprestano se preispituju i uvijek iznova postoji zabrinutost da uključivanje određenih osoba ili subjekata na popis sankcija nije dovoljno opravdano”, tvitao je.

Europa strahuje da Mađarska želi stvoriti rupe

Mađarska je također zatražila od EU-a da proširi iznimku na sankcije za humanitarnu pomoć. To je stvorilo strah među drugim zemljama EU-a da Budimpešta želi stvoriti rupe u sankcijama EU-a u trenutku kada Europska komisija pokušava pooštriti pravila. Izaslanici EU-a trebali bi raspravljati o ratu u Ukrajini na svom sastanku u srijedu. Iako proširenje popisa sankcija nije službeno na dnevnom redu, mađarski zahtjevi će svakako biti istaknuti tijekom razgovora, s obzirom na bijes koji su već izazvali, rekli su diplomati.

Njemačka ‘skeptična’ oko ograničenja cijene ruskog plina

No, u jeku najnovijih prijedloga oko sankcija Rusiji, skepsa se pojavila u najvećem europskom gospodarstvu. Naime, kako piše Politico, napori EU da postavi gornju cjenovnu granicu uvoza ruskog plina nailaze na njemačku prepreku. Plan koji forsira predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je da se ograniči novac koji Rusija dobiva za financiranje svog rata u Ukrajini i da se obuzdaju skokovite cijene plina koje izazivaju političku i ekonomsku pustoš diljem kontinenta. Ali ta ideja nailazi na otpor najmoćnijeg europskog gospodarstva i povijesno najvećeg uvoznika ruskog plina u EU. “I dalje smo skeptični kada je riječ o pitanjima koja se tiču ��ograničenja cijene plina, ali općenito smo spremni za razgovore u europskom okviru”, rekao je glasnogovornik njemačkog ministarstva gospodarstva. Jedan diplomat EU-a kritizirao je Njemačku kao “problem” jer im je “trebalo toliko vremena da odluče o pitanjima kao što je ograničenje cijena”. Von der Leyen je prošli tjedan pozvala na ograničavanje cijena uvoza ruskog plina. Dužnosnici EU-a od tada pripremaju opcije za uvođenje takve mjere, o čemu će predstavnici zemalja raspravljati u srijedu uoči hitnog sastanka ministara energetike u petak. U ponedjeljak je Francuska postala posljednja zemlja koja je podržala plan Bruxellesa. Poljska također želi ograničenje cijene plina, te da se takva mjera proširi na sav uvoz plina u Europu, rekao je poljski diplomat.

Berlin: Trebaju nam manje zapaljivi koraci

Njemačka vlada kancelara Olafa Scholza, međutim, oklijeva. Uoči sastanka u srijedu, dužnosnici u Berlinu tvrdili su da bi se EU trebala usredotočiti na manje zapaljive korake u borbi protiv visokih cijena energije, odnosno uvođenje neočekivanog poreza na višak energetskih profita – nešto što je u nedjelju dogovorila trostranačka vladajuća koalicija u Berlinu. “To dovodi do pesimizma o sposobnosti djelovanja bez Njemačke u potpunosti. Rezultat sastanka u srijedu bit će “nažalost negativan”, rekao je drugi diplomat EU. U pokušaju da se u posljednjem trenutku potakne stajalište Berlina prije sastanka u srijedu, Jörg Kukies, Scholzov glavni savjetnik za EU, otputovao je u utorak u Bruxelles kako bi razgovarao o tom pitanju s visokim dužnosnicima Komisije, uključujući Björna Seiberta, šefa kabineta von der Leyen.

Strah od odmazde Moskve

Glavna zabrinutost u Berlinu je da bi ograničenje cijene ruskog plina iz plinovoda vjerojatno izazvalo odmazdu Moskve u obliku potpunog prekida isporuke plina za EU – scenarij za koji se Berlin boji da bi posebno pogodio srednjoeuropske zemlje poput Češke ili Slovačke i Rumunjske, koje ruski plin dobivaju plinovodom kroz Ukrajinu ili južnim plinovodom Turski tok. Neki u Bruxellesu podupiru to stajalište: “To riskira prekid dotoka prema manjim i ovisnim – Slovačkoj i Češkoj Republici”, rekao je drugi diplomat EU-a. Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck rekao je u ponedjeljak da je sama Njemačka već uvelike odsječena od opskrbe ruskim plinom, budući da prima samo vrlo male količine preko Ukrajine nakon odluke Gazproma da zatvori podmorski plinovod Sjeverni tok zbog popravaka. Habeck je dodao kako ne vjeruje da će Rusija nastaviti veće isporuke plina Njemačkoj.

Berlin strepi od još jedne stvari: Morat će dijeliti?

Njemački dužnosnici tvrde da oklijevanje Berlina da nametne gornju cijenu ruskog plina nije toliko povezano s vlastitim interesima, nego regionalnom situacijom opskrbe. Smanjenje ruskih opskrbi također bi prisililo Njemačku da dijeli svoj plin s drugim zemljama prema pravilima EU-a, ostavljajući manje za sebe. Zemlje poput Češke, Slovačke i Mađarske imaju veći udio plina koji će im trebati ove zime u skladištu od Njemačke, prema popisu skladišta plina EU-a. Mađarska, najbliži ruski saveznik u EU, također je nedavno sklopila dogovore s Moskvom o povećanju isporuke plina. Čak i bez potpunog zatvaranja, ruske isporuke u EU oštro su pale u odnosu na povijesne razine; nekada su činili 40 posto uvoza bloka. Ruski plin sada čini manje od 10 posto uvoza, a od utorka su tokovi bili 78 posto niži nego u istom razdoblju prošle godine, prema istraživačkom centru Bruegel.

‘Zašto ne riskirati?’

To smanjuje rizik od odmazde Kremlja, rekao je energetski odjel Komisije u svojoj studiji o utjecaju ograničenja cijena: “Ako ne opskrbljuju mnogo, zašto ne riskirati?” Ali razgovor o ograničenju cijene ruskog plina u ovom trenutku nema previše smisla, rekla je Nathalie Tocci, direktorica talijanskog think tanka Istituto Affari Internazionali. “To je izvedivo u smislu da biste to mogli učiniti”, rekla je. “Poanta je da ćete ograničiti cijenu količine koja je u osnovi nula.” Dnevno.hr Foto : Zoran / TV Wien Read the full article

#eu #mađarska #orban

0 notes

blurrylatenights · 3 years ago

Text

Tužni vrući klipići

Ne mogu se sjetiti kako se točno kaže za iskustvo u kojem su usko isprepletena sjećanja sa sadašnjim trenutkom, u smislu brzog toka misli potaknutog nizanjem asocijacija jedne na drugu, i u kojem su duboko uključena razna osjetila. Sigurno postoji neki izraz za to.

Baudelaire mi je u glavi. Znam da je on pisao o cvijeću i bojama koje vrište ili tako nečemu, što je slično u svom najosnovnijem principu onome što imam na umu. Sinestezija.

Izašli smo iz zadimljenog i prepunog kafića dosta kasno navečer, malo je već zahladilo. Stajala sam na pločniku pa se veoma svjesno pomaknula u stranu, što dalje od crvene boje koja je označavala istu biciklističku stazu na kojoj me već jednom skoro netko pokupio kad sam isto tako izletjela van iz dima, s nešto alkohola u sebi, pričala s nekime i mahala rukama vjerojatno. Katastrofu je u zadnji čas spriječio netko tko me povukao prema sebi. Bio me ponio trenutak, inače pazim. Neka profesionalna deformacija mi je da se klonim hodanja po označenim biciklističkim stazama. Nisam kriva što je ova postavljena taman ispred terase kafića.

Stajala sam tako na pristojnoj udaljenosti od prijetećeg crvenog tepiha. Mahala i vikala "pozdravi doma" u jednu stranu, čekala da se na drugoj svi okupe i spreme za pokret. Popila sam isto koliko i inače, no nisam apsolutno ništa osjećala. Osim toga da mi kosa užasno smrdi. Gadilo mi se to. Jedva sam gledala, i udisala svježi zrak. Nisam bila raspoložena za previše druženja i razgovora taj dan, ponajprije zbog umora kakav me već dugo nije bio satrao. Baterije su mi bile na samim rezervama i osjećala sam se isključeno od svih i od svega. Bila sam zbog toga malo i razdražljiva. Zvuči glupo, ali nedostajalo mi je pažnje. Činilo mi se da se svi super zabavljaju i bez mene. Ja sam se željela uključiti, ali nisam više mogla. Nitko me nije zaista vidio i duhom sam se sve više udaljavala od svih, ravno doma prema krevetu u kojeg nikad ranije nisam toliko željela leći.

Ipak, kad smo tako stajali i čekali da se otključaju bicikli, trgnuo me natrag u stvarnost jedan slučajan i nevin komentar o tome kako je najfiniji komad pizze bio negdje na moru jako davno i to upravo zbog toga što je tamo fino mirisalo. Na more. Najobičniji pizza cut koji pojedeš kao dijete na moru. Mislim da su mi odmah oči malo zaiskrile.

Sjetila sam se najranijih odlazaka na more s roditeljima. Uvijek se kretalo kasno u noći tako da se lijepo i bez žurbe dođe na odredište taman ujutro, ne trateći tako ni jedno prijepodne godišnjeg kojeg se toliko čekalo. Brat i ja smo obično drijemali pod dekicama na zadnjem sjedištu. Ja sam redovno bila budna na početku puta. Uvijek mi je bilo posebno voziti se u autu u gluho doba noći, kad gotovo nikog nema na cesti. Ostalo mi je to do dan-danas. Vozili bismo se još poznatim krajem, vijugavim cestama od sela do sela. Promatrala bih van, uplašila se za svaku mačku koju bih spazila da je pretrčala cestu krenuvši u noćni lov. Bilo me strah da slučajno ne ugledam kakvog strašnog čovjeka pokraj ceste, kako izviruje iz mraka. Gledala bih kuće, zamišljala kako su uređene iznutra i kakvi ljudi u njima žive, čime se bave. Posebno bi me zaintrigiralo kad bih vidjela tu i tamo upaljena svjetla. Užasno me zanimalo zašto je netko budan tako kasno, u 2-3 ujutro. Što se događa? Što rade, da li ih nešto muči? To bi me zabavljalo sve do pred Zagreb.

Stali smo jednom tako u nekoj pekari koja je radila cijelu noć, mama bi uvijek uzela nešto da se ima za po putu. Sjećam se pekare, sjećam se parkinga, sjećam se upaljenog i stišanog radija. Sjećam se brata koji već spava, tate koji je već živčan, i mame koja dolazi do auta i daje mi najfinije tople klipiće. Samo su mi njeni bili finiji. Dolazimo i do Zagreba. Jedem svoje klipiće i gledam opčinjena. Svaki put. Opčinila bi me svjetla, grad je uvijek tako blještao kad bi ga se gledalo sa obilaznice. Bio mi je tako stran, čudnovat i velik. Kao neki velegrad iz filmova, obavijen misterijom. Grad koji nikad ne spava, kako mi se činilo. Kakvi tu sve ljudi žive! Nisam si mogla zamisliti da bih ikada tu živjela. Kad bismo prošli Zagreb i kad bih pojela svoj klipić, naslonila bih glavu na staklo, pokrila se, zatvorila oči i lagano drijemala slušajući stišani radio.

Nema ovo iskustvo veze sa sinestezijom koju sam na početku spomenula, vidim to sad. Samo je još jedna slučajna asocijacija. No, u trenutku velike fizičke i mentalne iscrpljenosti, zanimljivo mi je da mi je jedan najobičniji usputni komentar uspio pokrenuti toliku lavinu sjećanja, koja su se nanizala jedno na drugo strelovitom brzinom, u jednom treptaju. Toliko su naglo zabljesnula da sam taman dovršavala naglas komentar o tim klipićima kad su svi već bili spremni za pokret. Krenuli smo hodati i gurati bicikle. Nitko me više nije slušao, promijenili su temu. Polusvjesno sam se odvojila i udubila u svoje misli, vukla sam noge i glava mi je bila teška. Jako su mi mirisali klipići i slušao mi se radio koji bi me uljuljkao u san. Htjela sam to podijeliti s nekime, ali pričali su već o stvarima koje me u tom trenutku nisu toliko zanimale. Činilo mi se da im je zabavno, nisam htjela prekidati. Htjela sam u krevet. Osjećala sam navalu tuge i borila se s njom. Hodala sam i dalje i mirisala vruće klipiće.

#blog #personal #reflective #childhood

0 notes

mentalnahigijena · 3 years ago

Photo

JEZE VLADAJUĆE VEĆINE U CRNOJ GORI: „Srebrenica nije 'epizoda' raspada Jugoslavije 'bez pravila'“

„Srebrenica je finalni akt politike koja je svoje ciljeve projektovala računajući na genocid kao alatku za njihovo ostvarenje“.

Nedavna skupštinska rasprava o prijedlogu Rezolucije o genocidu u Srebrenici je na momente poprimala farsične tonove i odisala cirkuskom atmosferom. No, pošto se radi o najvišem zakonodavnom domu u državi, potrebno je analizirati neke od diskusija i prijedloga koji su se tamo čuli, i podsjetiti javnost na osnovne karakteristike zločina genocida i na sveprisutunu manipulaciju tim karakteristikama.

U plenarnoj sali Skupštine su dominirali nadmudrivanje, oportunizam, cojkanje, podsjećanje na pred-poslanički mučenički život i golgotu, prizivanje plemenskih i porodičnih vrlina i sjećanja, zaklinjanje u istinoljubivost, poštenje i tradiciju, negiranje činjenica i stvarnosti u kojoj živimo, nepažljiv izbor riječi koji je odavao manjak razumijevanja, i kvazi-intelektualna para-teoretisanja o kontekstu i metodologiji, koja su sluđivala publiku “do bola i natrag”.

Kada se slegla skupštinska prašina, postalo je jasno da je tokom cijelog dana poslanicima, u stvari, gospodario dvostruki strah.

Prvi drhtaj jeze poslanike vladajuće većine je hvatao od pomisli da bi DPS i Milo Đukanović mogli da se vrate na vlast, ako sadašnji osvježitelji naprave i najmanju grešku u koracima. Naredna, akutna faza troljetne groznice ih je hvatala pri pomisli da bi se mogli zamjeriti (bez oprosta) negatorima genocida iz DF. Zato su sve diskusije vladajuće većine bile odmjerene u svojoj kritici, metodološkim napomenama, i moralnom letu preko skupštinskog kukavičjeg gnijezda.

Strah je vladao nad svima, osim nad poslanicima koji su od prvog dana zarađivanja skupštinske dnevnice bili iskreni i bez dlake na jeziku: oni koji su jasno, decidno i javno negirali genocid, osporavali legitimitet međunarodnih sudova, nipodaštavali međunarodnu zajednicu, i s radošću prigrlili Dražine, Ljotićeve, djedove, Slobodanove, i Mladićeve sjene, sjećanja, ideologiju i ciljeve.

Čuli smo priče o kontekstu neophodnom za razumijevanje Srebreničkog genocida. Taj kontekst se oslanja na faktografski neutemeljenu tvrdnju da se SFRJ raspala građanskim ratom. Isključiva karaketrizacija sukoba u SFRJ kao “građanskog rata” ima za cilj da legitimizuje dokumentovanu laž o tome da jednaki teret odgovornosti za krvavi raspad zajedničke države snose svi.

Prijedlozi da se ovaj kontekst proširi (geografski i istorijski) imaju za cilj da razvodne suštinu na koju se Rezolucija odnosi. To je oblik istorijske revizije i forma relativizacije genocida u Srebrenici. Predlagači su tvrdili da bi se ovim širenjem konteksta istina formalizovala, a pomirenje započelo. U stvari, oni se trude da zaposjednu busiju na vrhu moralnog brijega, i time sebe zaštite od svake kritike.

Srebrenica nije “epizoda” raspada Jugoslavije “bez pravila”! Srebrenica je finalni akt politike koja je svoje ciljeve projektovala računajuci na genocid kao alatku za njihovo ostvarenje.

Prijedlog da ova Rezolucija uključi i zločine koji su se dogodili u Crnoj Gori je bio posebno interesantan. Uključivanje Dubrovnika, Morinja, Kaluđerskog Laza, Deportacije i Štrbaca bi razvodnilo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, ali bi imalo veliku političku vrijednost u obračunu sa DPS. Ovo je bila tačka u kojoj je predlagač politizovao srebrenički genocid.

Iskreni i moralni tribun bi zahtijevao posebnu skupštinsku rezoluciju o ovim zločinima i poseban skupštinski Odbor za ispitivanje formi i nivoa odgovornost bivše vlasti za sva ova dešavanja. Predlagač je bio bolno svjestan sopstvene politizacije i relativizacije genocida u Srebrenici, pa je pribjegao najpatetičnijoj mogućnoj odbrani: sam sebi postavi pitanje da li ovim što govori relativizuje i pravda, a onda sam sebi odrečno odgovori: “apsolutno ne”!

Nije slučajno u U.N. definiciji genocida namjera da se takav zločin učini pozicionirana kao najznačajniji i najteže dokaziv elemenat. Nadalje, broj žrtvi ne znači ništa kada je genocid u pitanju. U.N. definicija koristi termine “u cjelini, ili u dijelovima”. Brojanje žrtava i njihovo korišćenje kao valute u post-konfliktnom istorijskom i političkom potkusurivanju je praksa koja spada u kategorije negiranja i relativizacije.

Imajući to u vidu, važno je ponoviti davno uspostavljeni stručni aksiom: genocid se ne “dešava”!

To nije spontana akcija zanesenih vojnika. To nije proizvod emotivne reakcija na iznenadni napad protivničke vojske i neočekivane žrtve u svojim redovima. Genocid nije taktički manevar i kratkoročni cilj.

Zločin genocida je integralni dio planova za sistemsko rješavanje onoga što jedna strana vidi kao ozbiljan problem. Mnogi vjeruju da je to efikasan metod za ostvarivanje strateškog cilja.

Za implementiranje takvog vojnog angažmana su neophodne dugotrajne pripreme koje uključuju nagomilavanje operativne logistike, koordinaciju obavještajnih aktivnosti i obezbjeđivanje značajnih finansija. Zločin genocida nadalje zahtijeva obiman vojni i paravojni kontingent, kao i komandnu strukturu voljne i motivisane da sprovedu ovakvu vojnu akciju protiv civilnog stanovništva. Ovo je okvir u kojem se na sudu traži i dokazuje kriminalna i komandna odgovornost. Kao što su drugi već rekli, a sud potvrdio, Ratko Mladić, Radislav Krstić, Ljubiša Beara i drugi oficiri i vojnicu su organizovali i sproveli genocid, ali ga nijesu koncipirali i racionalizovali.

Izvan sfere operativnog, genocid je vojna alatka za realizovanje ideološke projekcije i političkog cilja jedne od sukobljenih strana. Ideologija i politika dehumanizuju i crtaju mete “neželjenom drugom”, racionalizuju mržnju, produbljuju podjele i, u konačnoj analizi, normalizuju nasilje i zločin genocida. Ovo je okvir u kojem je sud u Hagu tražio i, u slučaju Radovana Karadžića, dokazao političku odgovornost.

Zato haške presude, uključujući i ovu najnoviju Ratku Mladiću, nijesu ni u kojem smislu presude za individualni čin. Mladićeva presuda je za komandnu odgovornost, koja je neodvojivo vezana za ideologiju i politiku tadašnje vladajuće elite u Beogradu. Važno je napomenuti da se raspad SFRJ, rat i genocid u Srebrenici ne mogu pravilno i potpuno razumjeti ako se autoritarizam Slobodana Miloševića ne uzme kao kalauz za otključavanje te crne kutije sa šest brava.

Genocid kao proizvod pomenutih faktora nije generalizacija koja vodi ka tvrdnji da postoji genocidni narod. Tvrditi nešto tako je ordinarna laž. Radi se o činjenici da se zločin genocida ne može svesti na nivo individualnog ubojice. Ne može pojedinac da izvrši genocid!

Iako su sudski procesi u Hagu dokazali ideološko, političko, finansijsko, logističko, i personalno učešće državnih aktera Srbije u ratnim sukobima u Bosni i Hercegovini, i u operacijama prije i tokom genocida u Srebrenici, to ne znači da su svi pripadnici srpskog naroda učestvovali u donošenju tih odluka, znali za plan o Srebrenici, ili se slagali sa sudski dokazanom genocidnom namjerom tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva na Palama i u Beogradu. Odgovornost leži na političkim i vojnim elitama.

Jedini koji stalno govore o genocidnom narodu i prepadaju svoje sunarodnike neizbrisivim “žigom genocida” su samoproklamovani branioci Srbije, srpskog naroda, njegove tradicije, kulture, duše, i duhovnosti.

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Zlatko Dizdarević: Blajburg u Sarajevu, zločin i kazna

ZLATKO DIZDAREVIĆ

Sve do nedavno činilo se nezamislivim da bi 75 godina pobjede nad fašizmom moglo biti u Sarajevu najavljeno vješću o zakazivanju mise u pomen ustašama, domobranima, njihovim simpatizerima i pratiocima izginulim u osvit te pobjede tamo negdje u Austriji, na Blajburgu. Mjestu koje je prije toga bilo malo poznato bilo kome ovdje, gdje se one '45. dočekivala sloboda i zbrajali mrtvi. Što likvidirani fašističkim metkom, što odvedeni u logore i tamo izmrcvareni i dokrajčeni, što obješeni u sarajevskim alejama i parkovima, pa onda ponovo vješani iz "pouke" na Marindvoru...

Vijest je objavio niko drugi do ovim skandalom čudesno samozadovoljni uzoriti kardinal Vinko Puljić. Mjesto hvalospjevnog pomena zločincima-žrtvama i njihovim sljedbenicima je katedrala Presvetog srca isusova, 16. maja. Znači sedmicu nakon svjetski obilježene pobjede nad fašizmom. I sjećanja na milione žrtava, pa i od nekih dželata za koje će se moliti Kardinal.

Šta se to, zapravo, ovdje stere u ime vjere ?

Nezamislivo je, eto, postalo zamislivo. Poraženi fašisti prije 75 godina, poodavno već "otkriveni" kao uskrsli mučenici, sada šire svoje bojno polje sa Blajburga – odakle su ih nedavno protjerali i Austrijanci zbog crnih uniformi i zastava, ustašluka glorifikovanog tamo u ime "nevinih žrtava". Kraj svojih očiju i istorijskih sjećanja oni se nisu uhvatili u zamku crkveno nebeske humanosti, a zapravo rehabilitacije ovozemaljskih zločina i "prava svake žrtve na komemoriranje". Pa i uz okrvavljene ruke. Tako, eto, uz poniznu saglasnost i prihvatanje te mantre čak i od sarajevskog gradonačelnika, to pravo imaju i "žrtve komunističkog režima". Kako bi to odavno istorijom zbunjeni Skaka kazao, do danas ne naučivši ni šta je to u njegovoj interpretaciji "komunistički režim" a šta narodnooslobodilačka borba u Jugoslaviji. Ona kojoj su se na noge iz poštovanja dizale i velike sile antifašističke koalicije. I nebrojeni normalni ljudi u svijetu.

Istorija "rehabilitacije" Blajburga jadna je i opasna. Uz sve notorne činjenice zbog kojih bi svakom normalnom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, evo sada i u BiH, uz dijelove pripadajućeg političkog "establišmenta", bilo najbolje da su sve ovo prepustili povijesti. Nažalost, kalkulantski geni, kod crkve mnogo utemeljeniji a kod nekih političara ove vrste i samo bolesno pohlepni, odveli su ih na pogrešnu stranu povijesti. Pojedinačna žalovanja za nekima, uz potrebu i nečije intimno pravo na to, tu nisu morala biti dovedena u pitanje. Pa i uz pomoć crkve ili izborno profiterstvo nekih političara.

Nažalost, u ovoj odjednom i sarajevskoj priči, glavna tema nisu ni Blajburg ni oni koji danas brane "prava i istinu" ljudi što su tamo skončali od "komunističke ruke". Činjenice su iznesene i sabrane davno. Problem za onoga ko neće da ih vidi njegov je problem, svjesni, nesvjesni ili kao rezultat opranog uma. Ta mentalna higijena nije odavno rijetkost u "novom poretku".

Činjenice je svojevremeno u pet tačaka iznio, kratko i jasno, Ivo Goldstein, hrvatski istoričar: NDH kojoj su do kraja pripadali svi na Blajburgu bila je tvorevina satelit nacistima. Nisu na Blajburgu stradali jer su Hrvati, već zato što su bili ustaše ili njihovi, fašistički saradnici i simpatizeri. Žene i djeca nisu bili cilj. Dalje, te ljude među kojima jeste bilo zavedenih i prevarenih u smrt je odveo Pavelić i njegova gubitnička politika. Konačno, puno je tamo izginulo najkrvavijih ratnih zločinaca i njihova krivica uopšte nije sporna...

Šta u svemu ovome danas jesu pitanja koja izazivaju zebnju, ali i strah. Prije svega realnost probuđenog neonacizma po svijetu, pa i tamo gdje su sjećanja na njega i danas dovoljno jaka da bi zlo četrdesetih, pa ponovljeno devedesetih, iole normalnijem i mudrijem moralo biti pouka. Ispada da eto baš Sarajevo, uprkos sve blijeđoj mantri o "Evropskom Jeruzalemu" pa ipak sa još uvijek drugačijim sjećanjima i ljudskim potencijalom od mnogih, nije tek slučajni cilj onih što polako satiru dobru prošlost. Zapravo, baš zato jeste cilj. Dakle, grad kojeg valja povaliti na leđa. I eto virusa sa "neba", uz zaklete klero-mirotvorce. Trenutak je idealan. Uz sve tanje živce, nervozu i strah od zemaljskog virusa, od neimaštine i sutra gladi ako se ovo nastavi, uz pogubljenosti "vodećih" i raspadanje "sistema" kojeg se sve zhahuktalije trpa u vlastite džepove korona-lopovluka, uz stalno odigravanje na kartu "nas" protiv "njih". Teren za nabildavanje dodatnog straha i mržnje tu je. Protiv zemlje u ime neba.

Blajburg u ovakvom zatvorenom "duhovno-političkom" krugu sa Zagrebom i Sarajevom geostrategija je zla. Pa još sa Uzoritim Kardinalom u ime "svetosti žrtve", baš u Sarajevskoj Katedrali. Odoše sjećanja na vrijeme uoči minulog rata kada je Uzoriti bio srcem i dušom za Bosnu i Hercegovinu, i sve ljude zajedno u njoj. Danas ne shvata da sa ovim i njegovom ulogom u tome nije na dobro prije svega svojima. A nedavno nam je čak tumačio i smisao ZAVNOBiH-a i posebno onoga kako BiH nije "ni srpska, ni hrvatski ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska." Jer mi, jadni, nismo shvatali šta to baš znači...Kako shvatiti tek danas, sa misom za ustaše i zapravo za NDH, koje baš u sarajevskoj Katedrali treba nazvati - žrtvama. Iz "humanih" a ne najdestruktivnijih mogućih povoda.

Ključni problem iole razumnim i normalnim ljudima ovdje sadržan je u pitanju: Hoće li more šutljivih, eutanaziranih, obespravljenih, ekonomskom mukom paralisanih ili potkupljenih, nespremnih da vide dalje od nosa, koronom uplašenih – smoći snage u ovom Sarajevu, takvom kakvo je danas i baš zato što je takvo, da podigne glavu i glas, napuni pluća i kaže "humanistima" iz Počasnog blajburskog voda, marš tamo odakle ste došli! Zajedno sa vašim lukavim pomagačima, bližim i daljim, pokroviteljima i suprokoviteljima svake vrste. Duhovnim, ideološkim i na sve druge načine prisutnim. Idite tamo gdje ste formirani i plaćeni.

Ako Sarajevo u danima kada svijet obilježava pobjedu nad zlom prije 75 godina ne bude imalo snage da ponovo bude Valter iz vremena kada se pucalo, kako je ponosno dokazivalo da jeste, pa poklekne pred sjenama neistine – duhovne i zemaljske o Blajburgu – onda sramota dovijeka neće moći da se opere. Nisu tu sada dovoljne puke stranačke fraze i tek ispotiha poruke da Katedrala ovoga grada treba da se postidi te iduće subote uz napomene da je korona pa nema okupljanja... Nnova sudbinska bitka za grad prošlosti i već narušene budućnosti time se neće dobiti.

Minulih dana i mjeseci, uz sve niškoristi, neznalice, arogantne hohštaplere i samouznesene karijeriste, potencijalne staljinčiće i profitere što su se ugnjezdili u narodnu muku pa iz nje muzu koliko god smisle, Grad je iznjedrio i drugi sloj ljudi. Pametnih, časnih i odgovornih, starih i sve više mladih heroja u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, boraca, ljudi od principa i kičme, znanja i vizije, kojima se fašizam u novom ruhu ne može prodati. Hoće li ih barem oni "lideri" koji se kite slobodarstvom, antifašizmom, pravdom i principima pozvati na otpor lukavcima slatkorječivim i navodno bogobojažljivim a u mantijama ili crnim uniformama – do onih je kojima je dužnost da talas pokrenu. I onda ga usmjere gdje i kako treba u korist svih građana ove države. Jer, nisu predlagači milosti za zločince i pomagače, ma koliko ovi drugi možda bili i nesvjesni te svoje uloge, krenuli u ovu ofanzivu ni na nacionalnoj, ni vjerskoj ni nekoj drugoj sličnoj osnovi. Krenuli su na liniji podjele i glorifikacija izazova koje donosi civilizacijska manjkavost, ideološka bolest ili kriminalno osvajačka strast.

Ovdje se mora saznati, od danas do iduće subote, hoće li Dan pobjede imati još smisla. Priča je crno-bijela i teško je zavaravati se. Svako mora znati je li u životnoj priči na pravoj strani, ili je izmanipulisan. Pade mi na pamet sjajni Milan Kekin koji je to kroz pjesmu lijepo kazao: "Ja nisam vaš, moji su dobili '45. / ja nisam vaš od glave do pete / ja nisam vaš i vrijeme je da se ljudi sjete / da je crno crno a bijelo bijelo / ja nisam vaš i tako ću učiti svoje dijete...

Ko je počinio zločin onda, kada i kako, zna se. Sada gubitnici njihovim duhovnim i političkim sponzorima na svoju stranu pokušavaju dobiti Sarajevo. Za početak. Hoće li ili neće, pokazat će sam Grad. Niko mu tu ne može pomoći. Ako nije u stanju, džaba mu Valter, vječna vatra, spomenik na Vracama i Titova bista. Novi poraz protiv starog zločina biće konačna kazna.

Izvor: 6yka.com

#blajburg #balkan #sarajevo #hrvatska #balkantimes

0 notes

forrestdumb · 4 years ago

Text

Iznenada probuđen, htio sam pojuriti taksijem na kolodvor, učinilo mi se, naime, da putujem - tek sljedeće minute nevoljko razaznah da za mene vlak na kolodvoru ne stoji, da nije kucnuo nikakav čas. Ležao sam u mutnom svjetlu, moje se tijelo nesnosno bojalo, pritišćući strahom moj duh, duh je pritiskao tijelo i svaki se i najmanji damar grčio u strepnji da se ništa neće desiti, da se ništa neće promijeniti, nikad ništa da neće doći i ma što da se poduzme, neće se začeti ništa, ama baš ništa. Bila je to bojazan nepostojanja, strah nebitka, nemir neživota, strahovanje od nestvarnosti, biološki vrisak svih mojih ćelija zbog unutrašnjeg raskola, raspršenosti i u prah-satrvenosti. Strah nedolične sićušnosti i malodušnosti, plahost dekocentracije, panika na bazi razlomka, strah od nasilja koje sam nosio u sebi i pred onim koje je prijetilo izvana - i što je najvažnije, stalno me je pratilo, ni za korak ne odstupajući, nešto što bih mogao nazvati osjećajem unutrašnjeg, međučestičnog kreveljenja i izrugivanje, usebne smijurije razuzdanih dijelova moga tijela i analoških dijelova moga duha.

*Jer ja sam i na javi bio isto tako nesređen, razriven - kao u snu. Nedavno sam prešao Rubikon neizbježne tridesetice, mimoišao miljokaz; po rodnom listu, naizgled, izgledao sam kao zreo čovjek, a ipak nisam to bio - jer što sam bio? Tridesetogodišnji igrač bridža? Slučajan i prigodan službenik koji je obavljao sitne životne radnje i imao rokove? Kakva je bila moja situacija? Obilazio sam kavane i barove, susretao sam se sa ljudima i izmjenjivao riječi, ponekad čak misli, ali je moja situacija ostala neobjašnjena i sam nisam znao da li sam čovjek ili balavac; i tako na razmeđu godina nisam bio ni ovaj ni onaj - bio sam ništa - a vršnjaci koji su se već poženili i pozauzimali određene položaje, ne toliko u odnosu na život koliko po različitim državnim uredima, odnosili su se prema meni s razložnim nepovjerenjem.

Iz magluštine, iz kaosa, iz mutnih razlivenih voda, virova, šumova i matica, iz trsja i ševarja, iz žabljeg kreketanja trebalo se prebaciti u čiste i kristalizirane forme - počešljati se, urediti, ući u društveni život odraslih i u njihove raspre. Kako da ne! Pokušavao sam, nastojao - i smijeh me tresao pri pomisli na rezultat pokušaja. Da bih se počešljao i koliko to mogućnosti dozvoljavaju objasnio, dao sam se na pisanje knjige - čudno, ali činilo mi se da moj ulazak u svijet ne može proći bez objašnjenja koje ne bi bilo i zamračenje.

Sjećanja! Prokletstvo je čovječanstva da naša egzistencija na ovom svijetu ne podnosi nikakve određene i čvrste hijerhije, nego da sve stalno teče, prelijeva se i kreće i da svako mora biti opažen i ocijenjen od svakoga, a pojam mračnih, ograničenih i tupih o nama nije manje dalekosežan od pojma bistrih, svijetlih i suptilnih. Jer čovjek je u najdubljoj zavisnosti o svom odrazu u duši drugoga čovjeka, pa makar ta duša bila i kretenska. I odlučno se suprostavljam mišljenju svojih kolega po peru koji u odnosu na mišljenje tupih zauzimaju aristokratski i uzvišen stav, objavljujući da odi profanum vulgus. Kako je to jeftin i pojednostavljen način se izbjegne stvarnost, kako jadan bijeg u lažnu uzvišenost! Upravo obratno, tvrdim da je mnjenje, što je tuplje i uže, za nas od veće važnosti i preče, baš onako kao što se tijesna cipela jače osjeća nego cipela koja dobro pristaje uz nogu.

GOMBROWICZ - Ferdydurke

0 notes

crnagorakraljevina · 5 years ago

Photo

Filip Jergović Urednik 1907.

Partija bridža

Marko Niković se nije umetnuo u svoga đeda Boška Markova, plemenskog kapetana dubovičkog, nego je bio pljunuti majčin otac, iako niko ne može reći da je raca Nikovića gora i nebastašnija od brdskih glavara Boškovića. Da je drugačije ne bi Mirko Stankov, Veliki vojvoda od Grahovca, tražio đevojku u Nikovića, nego bi zaprosio neku prispjenicu možda baš od glavara s Orje Luke. Marko je likom i stasom više ličio na Blaža Bajova Boškovića, brigadira Brdske brigade, koji se potpisivao sa šest B, negoli i njegovi rođeni sinovi. Nije to jedini slučaj da se unuk toliko uvrgne na majčina oca, ali boga mi jest kada su u pitanju ljudi koji su bili poznati u cijeloj Crnoj Gori. Jer, ruku na srce, Blažo B. Bošković, postao je čuveniji – iako rekosmo da nije bio bolji – od svih Nikovića njegovoga vakta, ne zato što je bio maršal cetinjskog dvora, što ga je Gospodar onako stasitog osobio pokazujući ga stranim poslanicima i ministrima koji su mu dolazili u vizitu, i što mu je fotografija u narodnoj nošnji, čini se u prirodnoj veličini, na svjetskoj etnografskoj izložbi u Londonu 1912. krasila crnogorski paviljon, već po legendi koja se isplela oko njegove tajanstvene pogibije uoči bitke za Skadar. Brigadira Brdske brigade je njegov ordonans Galjo Ujkin, sin barjaktara Zatrijebačkog, dočekao mrtvoga na rukama, tako da ga zemlja nije dočekala živa, pošto je u neviđelici tragajući za svojom brigadom, kojoj je naredio da po svaku cijenu, ispred svih crnogorskih jedinica izađe na brdo Dečić – stratešku kotu za nastupanje prema Skadru – pucao sebi u prsa, a da nikome ni u snu nije moglo pasti na um da će to učiniti.

Zbog njegove smrti cetinjski i beogradski dvor su se poboli rogovima, kao i zbog mnogih drugih događaja s početka dvadesetog vijeka, koje i dan danas raspredaju istoričari i besposleni kafanski filozofi. Srpska propaganda je rastrubila da je ubistvo Boškovića, zbog dobro znane njeguške pizme, naručio kraljev sin, prijestolonasljednik Danilo, koji je prethodno savjetovao ocu da Boškovića smijeni s mjesta komandanta Zetskog odreda, i da on lično preuzme glavnu komandu nad crnogorskom vojskom u bici za Skadar. Druga strana je tvrdila da je to još jedno terazijsko podmetanje, jer ko bi se s dva grama mozga usudio narediti ubistvo tek smijenjenog glavnog komandanta noć uoči odsudne bitke. Odmah su se javili i svjedoci koji su govorili da je Bošković bio ozlojeđen zbog degradiranja, i da je zato uveče, nakon što je naredio nasupanje prema Dečiću, popio dva bocuna doljanskog vranca, i nalakćen na konjsko sedlo odspavao u šatoru puna dva sata. Izvještač Cetinjskog vjesnika, N. Klisić, detaljno je rekonstruisao samoubistvo, vojnim atašeima Austrije i Italije, majoru Hupki i kolonelu Baldaćiju, i stranim dopisnicima akreditovanim pri štabu Zetskog odreda, kao da je cipan cijelu noć bio u štabu Brdske brigade. Pošto je brigadir dobio izvještaj da je vojska, na osnovu njegove dispozicije, pošla isuviše daleko i zapala u suviše nezgodan položaj da bi mogla biti opkoljena, naredio je štabskim oficirima da odmah krenu. Brigadir je jahao, a oficiri su išli pješke za njim. Nakon dva sata probijanja kroz karamrčinu, on je onakav gord i plahovit, okrenuo nagant put svojih prsi, povukao obarač, pao s konja i odmah izdahnuo. Dobro znate da se juče zarekao, pred cijelim štabom, da će njegovi Brđani prvi iskočiti na onu golobrdinu s koje se otvara put prema utvrđenim visovima Vranjske gore i Bardanjola, zadnjoj odbrani srednjevjekovne prijestonice naših starih zetskih vladara.

Luka Gojnić, komandant sjeverne kolone, dvostruki general, crnogorske i ruske vojske, koje će kapitulirati u razmaku manjem od dvije godine, s još četiri stasita komandira, na stubama su donijeli golemo tijelo, iz čije ogromne izlazne rane na leđima se još slivala krv i natapala posnu prželjivu zemlju. Divizijar Gojnić je pred postrojenom počasnom četom Brdske brigade, najstarijem brigadirovom sinu, poručniku Jolu Boškoviću, predao očev nagant sa srebrnom drškom na kojoj je bilo izgravirano šest B, Narodni će pjesnik desetak godina kasnije, poslije dva balkanska i svjetskog rata, zbog stilskih i dramaturških razloga, ali i zato što su Petrovići poslije Podgoričke skupštine obezvlašćeni i poskitani po svijetu, opjevati šekspirijansku dvorsku zavjeru, koju su skovali nevaljali i nečemurni kraljevići protiv naočitoga brdskog vojvode.

Stariji ljudi, učesnici skadarske kaspanice, koji se dobro sjećaju brigadira, kad bi prvi put ugledali Marka, na mah su pomislili da se B. B. B. potenčio. No, još više od njihove fizičke sličnosti iznenadila ih je razlika u jačini i boji đedovog i unukovog glasa: brigadirov govor je podsjećao na medvjeđu riku ili burdanje međe, a Marko je zborio tiho, ravnomjernim tonom, i da nije ponekad gutao samoglasnike, što je naslijedila većina Dinaraca, mislili bi da slušaju propovijed nekog latinskog popa. Njegova je ozbiljnost bila prirodna – a ne naučena u školi ili vojsci – bez zôra i nametljivosti, kao što je bio slučaj kod pokondirenih mlađih naraštaja katunskih kućića i odžakovića. Pretjerana mučaljivost vremenom postaje asocijalna ili se pretvara u autoritet. Činilo se da Marku nije bilo stalo – premda mu je bilo stalo – hoće li drugima izgledati čudan, pomalo omunjen, ili će im onako silan i naočit utjerivati strah u kosti, barem toliko da ih ne pripušti preblizu sebi. Zato je još u prvoj mladosti izgledao kao da je prvo stario pa se onda mladio. Rijetko se osmjehivao tuđim šalama, kao da ih nije razumio. Samo se jednom, a već je bio primaka šezdesetu godinu, našalio na račun svoje sličnosti s đedom.

Na broju 62. u Bajovoj ulici, dvoje vrata iznad Markove kuće, živio je stogodišnji Andrija Dragović, čija su se sjećanja – kao da su izranjala iz nekog filmskog omnibusa – preplitala sa stvarnim prizorima. Na momente je stogodnik brkao unuka Kićuna sa svojim istoimenim mlađim bratom, kojemu je, na samo pedu od njegovog desnog ramena, kuršum ušao u lijevo uho i izašao na desno oko zajedno s djelovima mozga, u trenutku dok su njih dvojica, s jednim konjskim kliještima, naizmjenice kidali posljednji peti red bodljikave žice ispod samoga vrha Bardanjola. Nije Andrija u ovih šezdeset godišta poslije osvajanja Bardanjola ljudski zaspao šezdeset noći da se s Kićunom ne podavija u snu: da ga nije molio, bogoradio, da se ne javlja u dobrovoljce na turski šanac. Kad bi brata nekako, silom nasramotu, recimo jednom u tri mjeseca, ubijedio da malo zaostane za dobrovoljcima i tako sačuva glavu, ujutro bi cik je zora ustao, i zapjevao, iz svega mozga, ne obazirući se hoće li koga od ukućana probuditi: Muktar pašu sultan kara/ znaš Muktare rđo stara/ ja ti dadoh sto tisuća/ sve birane vojske moje/ da popališ ono kuća/ na Cetinje što no stoje/ da ufatiš knjaz Nikolu/ što mi neda mirno spati/ čak ni ovđe u Stambolu. Potom je zazivao unuka: Dođi pogani, da te đed nauči jednu staru pjesmu. Posljednjih pet-šest godina, taman negdje otkad su mu sina Vidoja, po sili zakona – zbog pada Aleksandra Rankovića – penzionisali, godišta su mu gubila kalendarska obilježja, i sabila se u neprozirni monument koji spaja žive i mrtve srodnike, negdašnje i današnje vladare, bivše i sadašnju državu, pa na momente nije razabirao ko je prije nastao a ko potonji nestao. Nije se mogao sjetiti je li Kićun poginuo prije ili poslije proglašenja Gospodara Nikole Mirkova za kralja Crne Gore, iako pamti, kao da sad gleda očima, iz postojene perjaničke čete svu svitu uzvanica na čelu s bugarskim i talijanskim kraljem: kako pedoguzasti kraljev zet Viktorio Emanuilo u svečanom mimohodu šepuka s taštom ispod ruke, a ne sa svojom ženom, talijanskom ređinom Jelenom, koja je za cijelu glavu viša od njega. Vidoje, pedantni Udbin isljednik, koji je krv pio zatočenm infombirovcima da mu na saslušanjima u jednom zvučno izolovanom podrumu, u dvorišnoj zgradi iza nekadašnje francuske ambasade, rekostruišu svaki minut tog i tog datuma, kad su se vidjeli s onima što im pošteni ljudi ne bi smjeli ni dobar dan nazvati, što su i o kome pričali, kad su zakazali sljedeći susret, shvatio je da mu je otac izgubio pojam vremena, i da više datume ne računa samo unatrag nego da o nekim prošlim događajima govori kao da će se desiti u budućnosti. Tako je govorio o posjeti Tita i Hruščova Cetinju, na kojoj je Andrija prije deset godina, u avgustu 1963, prisustvovao u grupi starih Crnogoraca u svečanoj narodnoj nošnji, kao o predskazanju u kojemu sebe vidi kako pozdravlja crvenoga baćušku Nikitu Hrušćova, koji zastaje pored njega, zagleduje mu ordene, i srdačno ga, onako bracki, slovenski, tapše po ramenu.

Posljednju godinu prije nego što je Andrija pao u krevet, predveče bi, na promjenu vremena, prije nego što mu snaha donese škudelu tople varenike i komad rumetinova hljeba, uznemireno svaki čas udarao štapom u drveni pod i vikao: Đe ste đaoli bili? Đe je Kićun? Je li poginuo? Jedno veče, na samanoga Svetoga Iliju, pošto starac posrka mlijeko, dremnu malo u stolovači, na trotoaru pred kućnim pragom, kad odnekud naiđe Marko Niković, na Tomosovom mopedu, koji je pod njim ličio na dječju igračku. Zvuk motora razbistri starčev dremež. Marko primijeti da je probudio komšiju koji kožne čizme i zlatom izvezeni džamadan nije skidao ljeti ni zimi: Andrija, Pomaga ti Bog. Starac desnom rukom podiže okruglu kapu s crnom deravijom, koja mu je bila do samih vjeđa natkrilila čelo: Dobra ti sreća. Ko si ti? Ovaj mu odgovori, bez premišljanja: Blažo Bošković. Andrija stavi ruku s otvorenim smežuranim dlanom iza uha, kao da ga ne čuje: Što veliš? Ne čujem te dobro, Marko ponovi, sad s punom titulom: Blažo Bajov Bošković brigadir brdske brigade. Starac se poispravi u stolici: Bog te živio. Koliko imaš vojske? Marko ga htjede odobrovoljiti: Deset hiljada. Nekadašnjem komandiru Petrodovdoljanske čete zadrhta bezuba vilica: Rđo, što ne uzmeš Skadar?

Markova majka Marija nije dobila ime po Svetoj Gospođi nego po ruskoj carici Mariji Aleksandrovnoj, crnogorskoj dobrotvorki koja je osnovala Đevojački institut na Cetinju. Vazda je nosila korotnu robu, u znak žalosti za mužem, premda mu nije oprostila, ni na umrloj uri, način na koji joj je saopštio smjenu Blaža Bajova Boškovića s mjesta komandanta Zetskog odreda. Osjetila mu je u glasu prigušenu radost kad je rekao da je Gospodar odlučio da princ Danilo – Petar mu je tepao Danjo – zamijeni njegovoga tasta. Povrh toga je još dodao: Gospodar zna što radi. Nije dugo prošlo i Petar Niković je poginuo na Bregalnici, gazeći rijeku u protivnapadu na bugarske položaje – samo tri mjeseca pošto su Blaža Boškovića donijeli ispod Dečića u krilu od šatora – a ona ga ni njihovom sinu jedincu, kojemu je, kad im je crni glas stigao 28. juna, na Vidovdan 1913. bilo tačno dvije godine i jedanaest mjeseci, nijednom nije pomenula sve dok nije završio malu maturu. Kao da ga je pas izio, rekla je Femija izvanjska Markova tetka po očevoj liniji udata u kuću banjskih vojvoda Baćovića, koja je oduvijek bila kivna na ovu, kako je zvala brdsku prasicu.

Marija je likom sličila Petru, kao da mu je bila sestra a ne žena, a ustvari je zelene oči i bijelu put naslijedila od roda svoje majke, čevskoga soja Baletića. Moglo se reći da je u starosti, sasušena od zlobe i jalovih godina, još uspravnih leđa zbog kojih je bila miljenica Sofije Petrovne Mertvago, upraviteljice Đevojačkog instituta, s visokom punđom koja je uokvirila visoko čelo sve više ličila nekom Rembrantovom portretu. Hladnoća njenog karaktera – koji ju je u mladosti, poput kotorskog bedema, štitio od udvaranja nasrtljivih banovinskih načelnika i visokih oficira – i veliki kljunasti nos, u zrelim godinama su joj davali onu patinu od koje običan čovjek strekne i prepadne se. Marija je pazila da i njena odjeća odaje skromnost i strogost. Sva u crnini, samo bez crnog faculeta kakav su nosile seljačke žene, nije imala nakit, osim vjenčane burme na domalom prstu lijeve ruke. U posebnim prilikama, obično subotom, kada je kretala na jutarnji parti kod sestara Vulekić, stavljala je na glavu crni damski šešir, i na lijevoj strani grudi prikačila bi elegantni broš sa sitnim brilijantima, vjenčani dar princa Mirka, koji je bio daljni muževljev rođak po ženskoj liniji.

Dvije sestre Vulekić su živjele na Dvorskom trgu u skladnoj gradskoj jednospratnoj kući s mansardom, u kojoj je početkom 20. vijeka stolovao belgijski vicekonzul, cetinjski trgovac i hotelijer Vule Vulekić, na samo pedesetak metara od nekadašnjeg Dvora kralja Nikole. Subotnji ritual je počinjao tačno u deset sati partijom bridža, u kojoj se trideset godina nijesu mijenjale partnerke. Marija je sjedjela nasuprot vrata salona ispod portreta Maksima Gorkog, koji je Pero Poček nacrtao na Kapriju 1907. – drugi portret pisca se danas nalazi u Firenci, kod Fabia Počeka, slikarevog unuka – a njena stalna partnerka Jelisaveta Vulekić, nekadašnja ljubavnica ruskog pisca, nalazila se s druge strane stola. S lijeve Marijine strane sjedjela je mlađa sesta Stanislava, a s desne Mášâ Jergović. Sestre Vulekić su uprkos dubokih godina, opštoj oskudici, i kako su govorile, strašnom poseljačenju Cetinja, pokušale održati manire odnjegovanih svjetskih žena. Iako često uronjene u zbrkana sjećanja ličnih propuštenih prilika i čudesnih susreta u tolikim previranjima svjetova, na momente je iz njih probijala negdašnja žovijalnost i šarm nestašnih dvorskih dama.

Mladost i drskost često idu u susret srećnim okolnostima, i njihovo prijateljstvo iz djetinstva s princezama Ksenijom i Vjerom, sestrama talijanske ređine, otvorilo im je vrata čuvenih rimskih palata s monumentalnim kolonadama i stropovima toliko visokim da se svaki pridošlica u njima osjeti još manji i beznačajniji. Istina, avantura prpošnih Montenegrinki plebejskog porijekla u salonima rimskih patricija, diplomata i umjetnika bila bi kratka i anonimna, kao i mnogih drugih koje su iz dalekih provincija s velikim nadama došle u Rim, da im se nije našla pri ruci jedna prava Rimljanka, čiji su preci više koljena bili plemstvo vječnoga grada nego što se bilo koji crnogorski pametar može sjetiti ili izmisliti broj pâsova svojih predaka sve do Ivana Crnojevića ili Pavla Orlovića. Umbertina Poček je kćerka maršala Dvora Kraljevine Italije, Gvida Gvinićelija, i prosto je bila luda za mužem i njegovom malom i bijednom, ali viteškom zemljom. U tom trajnom romantičarskom zanosu o slobodnom narodu koji nije ištetila civilizacija – koji nije posustajao ni poslije pada talijanske monarhije i pobjede komunista u Jugoslaviji – Umbertina je, kao dobrovoljka, zajedno s mužem učestvovala u bici za Skadar, primila pravoslavnu vjeru, naučila crnogorski jezik i prevela Njegošev Gorski vijenac na jezik Dantea i Leopardija. Dvije skromne i pretenciozne prispjenice, rumenih obraza, svježe kao lovćenska rosa, dobrodošle su živahnoj i prostodušnoj kontesi da ih pokazuje kao egzotične eksponate pomalo letargičnom i bezidejnom plemstvu koje je manje više živjelo od slavnog imena i imetka što su ih naslijedili od svojih predaka.

Stara aristokratija ionako nema druge brige osim da sebi osmišljava ugođaje, i dvorska svita se poslije Nove godine selila na Kapri. Sestre su obično odsijedale, zajedno s maestrom i Umbertinom – koja je dobila ime po svom kumu prijestolonasljedniku Umbertu – u vili Oliva, ispred koje se nalazilo čudesno maslinovo drvo s dvije krošnje koje je prema legendi zasadio Marko Antonije poslije jednog povratka iz Galije. Vilu je konte Gviničeli, maršal Dvora i glavni kraljev finasijski savjetnik, otkupio od propalog brodovlasnika Luke Antininija. Ovoj transakciji se najviše obradovao zet slikar koji je obožavao Kapri zbog strmih obala i brojnih pećina, koje su ga podsjećale na njegovu domovinu. Svakoga jutra, kada nije kišilo, Pero i Umbertina su oblizili glavice oko Anakaprija, dok su sestre lješkarile i smišljale planove za večernji provod. Najburniju, i najkraću romansu Jelisaveta je imala s proleterskim bardom, koji je iz svojih zimovanja na ovom mondenskom ostrvu prikupljao snagu za veliku revoluciju koja će uveliko promijeniti svijet, ali i pravio skice za građu svoje čuvene drame Na ljetovanju.

Pero Poček je postao dvorski slikar s vilom u Roka di Papa, u blizini rezidencije Savoja, u zdravlje svoje vršnjakinje Jelene, koja ga je zapazila još za vrijeme posljednje ljetnje ferije koju je provodila na Cetinju, prije diplomskog ispita na Institutu Smoljni u Petrogradu. Mlada princeza je, jašući cetinjskim poljem, ispod Krša Voronjina, zapazila jedno otutašno momčece gdje čuva ovce i nešto crta kredom na kamenu. Pritegla je uzde bijeloj arapskoj kobili, lagano sjahala i zagledala se u crtež na kamenu, pa onda u momčića. On je bio nacrtao ovcu s ljudskim očima i oblikom lobanje koja je više podsjećala na konjsku nego bravlju. Dođi popodne u Dvor da ti pokažem moje crteže. Bistri i naočiti mladić se dopao Gospodaru, koji mu je poslije Jelenine vjeridbe za rimskog monarha ponudio stipendiju za likovne akademije u Napulju ili Parizu. Dvorska opozicija je šuškala da je mladić izabrao Napulj da bi bio blizu Jelene, a bjelaši su, poslije 1918. podbadali nikoliste da je stasitog prijestolonasljednika Umberta pravio Pero Poček, a ne onaj kepec kome se mogla kokoška nakljuvati iz guzice da se ne propinje. Poček je uz crnogorske teme i likove iz Gorskog vijenca volio portretisati čuvene ljude, bogate patricije i kapitaliste zbog para, i siromašne umjetnike iz ćefa ili zbog sjećanja na svoju nemaštinu. Maksim Gorki je pristao da ga slika, pod jednim uslovom: da napravi dva portreta, jedan da slikar zadrži za sebe, a drugi da pisac pokloni mladoj Montenegrini, od koje je bio duplo stariji.

Stanislava je bila bolje sreće na Kapriju: umjesto da se i ona spanđa s nekim manitim sangviničnim pjesnikom ili lokalnim galebom koji povazdan obigrava oko usamljenih strankinja, zavela je jednog pristalog gospodina. Georgi Bobrov, bugarski ambasador u Rimu, bio je udovac, s dvoje odrasle djece, ali još mladolik i vesele naravi. Prirode su im se pogodile, jer su jedno i drugo uživali u javnim predstavama moći i prestiža, a s druge strane su bili lišeni strasti i velikih ambicija. Stoga je do samoga kraja – dok se ambasadorov život nije iznenada ugasio od virusnog meningitisa, u proljeće 1928 – njihov dvadestogodišnji brak proživljen bez ijednog skandala ili velikog nesporazuma. Štoviše, njihova veza je, uz zajedničke zablude i fascinacije, učvršćavala još jedna bogomdana pogodnost. Svako je od njih u onome drugome pronašlo ono što mu je nedostajalo: ambasador je ponovo otkrivao svježinu i lakoću mladosti, a Stanislava se konačno dokopala položaja za koji je vjerovala da će joj obezbijediti trajni društveni prestiž i sigurnost. Sestre su se zanimale za politiku više u obliku trača i nužne konvencije staleža kojemu su težile nego što su se trudile da istinski istražuju zamršene uzroke koji utiču na stvaranje dominacije jedne klase, jedne ideje ili samo jednog čovjeka. Ipak, bile su dovoljno inteligentne da razumiju kako im sudbina, kao svim osobama klasno neodređenim s nejasnim talentima i još nejasnijim znanjima i vještinama, presudno zavisi od političkih silnica, koje preko noći najveće moćnike pretvaraju u bića bespomoćna i nepotrebna bilo kome. Kolikogod su se klonile – praveći se još bezazlenijima nego što su ustvari bile – od mračnih zavjera i intriga u neprestalnoj borbi za sticanje i održanje moći, nijesu se mogle sačuvati velikih previranja svjetova kojima su pripadale. Prvi veliki istorijski lom, nestanak crnogorske kraljevine 1918. dobro su podnijele, jer su još bile mlade i zavodljive, a ambasador Bobrov je bio na vrhuncu karijere. Bugarski kralj Ferdinand ga je vratio u Sofiju i imenovao za Višeg Savjetnika Njegovog Kraljevskog Veličanstva. Poslije ambasadorove smrti njegova penzija je udovici, koja se vratila u Rim, redovno isplaćivana sve do septembra 1943.

Poslije kapitulacije Musolinija sestre su brže bolje – ne javljajući nikome odlazak iz Rima osim Počecima, koji se nijesu odazivali na telefonske pozive – spakovale četiri velika kufera u kojima su natisnuli garderobu, portret Maksima Gorkog, parfeme, kreme, losione i srebreni ejscajg za dvanaest osoba s monogramom Vitorija Emanuila, koje je Stanislava dobila za vjenčani dar od kume Umbertine, i napustile stan u Via Aurelia, koji je ambasadoru Bobrovu u svoje vrijeme služio i kao rezidencija. Ključ od stana su ostavile kod gospođe Albertine, žene majora Dina Kjeze, i zamolile je da ga preda na čuvanje Jeleni Poček. Crnomanjasti crnokošuljaški mađore Kjeza ih je – presvučen u civilno odijelo – odvezao do glavne željezničke stanice, kupio im karte za vagon prve klase u vozu za Trst. Dalje putešestvije su nastavili autobusom do Fijume, i onda brodom do Dubrovnika. Od luke Gruž do Kotora svojim autom ih je dovezla Marija Osvaldini Popović, žena doktora Steva Dunjaševa, a do Cetinja ih je prebacio Ilija Maher, čiji je crveni ford u opštoj bijedi i zapuštenosti krajolika, dok je grabio uz kotorske serpentine prema crnim brdima, podsjećao na holivudske sekvence filmova iz egzotičnih krajeva. Sljedeće jeseni, upravo 13. novembra 1944., u Cetinje je umarširala osvetnička i slavodobitna vojska s crvenom zvijezdom na kapi, i onda su im, jedan za drugim, u sljedeće tri godine pristizali samo crni glasovi: svi oni koji su bili važni u njihovim životima, koje su mogli pozvati, ako nedaj bože dođe stani pani, namah su izgubili moć, ugled, građanska prava, neki i živote. Neke vijesti su saznali odmah, istu noć, a druge su stizale i sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Mnogi su se jednostavno bestragali, kao u doba velikih epidemija ili prirodnih stihija. Javljale su se i protvrječne glasine, na primjer, da je doktor Stevo Dunjev Popović u Riminiju, u trenutku rastrojstva pucao sebi u glavu, pošto je čuo da je Krsto Popović poginuo u okršaju s oficirima Ozne, drugi su tvrdili da ga je partizanski razarač potopio u engleskoj podmornici kod Bigove dok je čekao odmetničke vođe, do trećih je stignula vijest da je pobjegao u Argentinu, i da se zaposlio u gradskoj bolnici u General Madrijagi. Trebalo im je punih osam godina, do iza Staljinove smrti, da pohvataju sve konce o tolikim crnim sudbinama: da se doktor Gordić ubio, da je Novica Radović strijeljan s još dvadesetak nacionalista, da je ministar Petar Plamenac osuđen kao saradnik okupatora, da je bivši predsjednik kraljevske Vlade Jovan Plamenac, bez suda, smaknut u Crmnici, da je Marija Pia Grimaldi emigrirala u Egipat, da je konte Malatesta spao na prosjački štap, da je profesor filozofije Simeun Bobrov, đever Stanislavin, obješen na stubu za ulično osvjetljenje 10. septembra 1944. ispred Narodnog sobranja, samo dvadeset četiri sata nakon što je Otečestveni front preuzeo vlast…

Sestre Vulekić su Mariju Niković smatrale uobraženom provincijalkom, a ona njih raspusnim i pokondirenim babama, s čipkama i dekolteima, koji su više priličili bjelosvjetskim šiparicama nego smežuranim staricama. Godine su polazile, ali se sestre nikada do kraja nijesu posvađale – kako su je posprdno zvale među sobom – s đeneralicom, jer ono što će ih u novom vremenu približiti i zajednički obilježiti mnogo više je odredilo njihovu sudbinu od velikih suprotnosti u pređašnjim navikama i karakteru, koje ni u starosti nijesu mijenjale. Onim dijelom pameti koje je još bilo koliko toliko očuvano, i dovoljno bistro da iz svog sve užeg vidokruga mogu razaznavati nove pojave i političke mijene, shvatale su da ovim novim vladarima, pobornicima svjetskog proleterijata – koji su vjerovali, kao i njihovi prethodnici, da će vladati najmanje hiljadu godina – one moraju ličiti na nekakve prijepotopske crne tičurine. Zato su svakosubotni rituali na Dvorskom trgu bili lišeni radosti, ali i sumnji, poput nevoljnika u crkvama, kasarnama ili zatvorima koji uporno nastavljaju svoje vazdakanje navike iako su vremenom zaboravili njihovo prvobitno značenje.

Četvrta partnerka u igri karata je bila sitna, na prvi pogled neugledna i naizgled ravnodušna žena. Njeno tijelo je bilo lako i skladno, kao u djevojčice, ali pokreti mirni i kontrolisani, poput osoba koje su dugo praktikovale duhovne vježbe ili su pomirene sa sobom i svijetom. Malo se i rijetko upuštala u prazne priče i tračeve o zaludnjim prinčevima, ambicioznim princezama, srpskim špijunima, austrijskim špijunima, dokonim diplomatama, dvorskim poltronima – kako je Duka Matanović govorio – nabiguzicama. Sestre Vulekić su se neumorno nadgornjavale u tome koja će se prije sjetiti ponekad smiješnih ili tragikomičnih pikanterija, ne obrativši se nijednom njihovoj neuglednoj gošći u ispranoj sirotinjskoj haljini sa sivom kratko potšišanom grguravom kosom koja je podsjećala na pucvalu, iako je ona jedina među igračicama bridža od samog rođenja bila dio onog skromnog, ali poletnog dvora s harizmatičnim domaćinom koji je maštao da će osvojiti cijeli Balkan.

Jer, Mášâ Jergović je bila kćer Gospodina Boža Petrovića. A svaki Crnogorac, mali i veliki, znao je ko je Gospodin Božo, jer Crna Gora je imala jednoga Gospodara i jednoga Gospodina. Gospodin Božo Petrović je – kao i njegov rođak Nikola Mirkov – bio pariski đak, komandant Južnog fronta u Veljem ratu, i prvi predsjednik Vlade poslije Berlinskog kongresa, na kojemu je Crna Gora međunarodno priznata. Marija se – koju su otkad pamti za sebe zvali Mášâ – kao i njene starije rodice Nikoline kćeri, školovala na Institutu Smoljni u Petrogradu. Uoči same objave rata Austro-Ugarskoj udala se za sina ministra Jergovića, koji je dobio očevo ime, pa su ga zvali Filip Mali. Istina, kršteno ime njegovog oca nije bilo Filip nego Frano, koji je poslije dolaska iz Dubrovnika na Cetinje oženio kćer cetinjskog ljekara Jakova Salambrosa, Jermena, i promijenio vjeru i ime. Frano ili Filip je bio Katica za sve u maloj knjaževini i kraljevini. Za nešto više od dvadeset godina službovanja imao je barem dva puta toliko različitih službenih i volonterskih poslova, činovničkih i državničkih funkcija, koje je bez razmišljanja prihvatao, i isto tako ih se lako odricao. Njegova oduševljenja su bila silovita i neprestalna, a razočarenja kratka i burna. Kao svaki rođeni mistifikator pridavao je viša značenja svemu čega se dohvatio, bez obzira je li bio u ulozi prvog školovanog crnogorskog agronoma, pisca školske bašte, glumca u Balkanskoj carici, člana Uprave Biblioteke Njegoš, predsjednika Klizačkog društva Ćipur, upravnika Zemljodjelske škole, profesora Cetinjske gimnazije, urednika Glasa Crnogorca, člana i predsjednika Glavne državne kontrole, ministra finansija i građevina…

Mášâ i Filip Mali su zajedno odrasli, kao da su jedna familija, jer je Gospodin Božo u neku ruku bio patron i savjetnik starijem Jergoviću. Često je s njim lomio glavu po cijelu bogoventnu noć, objašnjavajući mu, po sto puta, da ne može sve na brzu ruku, da nije moguće u jednoj godini ili deceniji preskočiti vjekove zaostalosti. Jednom su se toliko porječkali oko gradnje željezničke pruge Virpazar-Cetinje da je Gospodin Božo, uvijek odmjeren i pribran, crven u licu skočio na noge, udario štapom po tavulinu, i viknuo: Muč, maniti Latine. Kuđ te đavo donese ovamo. Ka da nam je malo bilo ovijeh domaćih manitová, no si nam ti još treba. Mášâ je, pak, prvi put pogledala Filipa Malog kao muškarca tek ono ljeto kad je on postao doktorant filozofije a ona dobila diplomu carskog ruskog instituta. Njih dvoje, on iz Beča a ona iz Petrograda, vratili su se isti dan, na Trojičindan, 11. juna 1914. na Cetinje.

Pošto Jergovići i Salambrosi nijesu imali rodbine na Cetinju, Filip Mali je sjutradan, čim se raspakovao, prvo otišao u vizitu kod Gospodina Boža. Mášâ je otvorila vrata, i prije nego što mu je rekla da joj je otac otišao u Nikšić, da obiđe imanje u Brezoviku, pozvala ga je na čaj. Mladić joj se odmah pohvalio da mu je profesor emeritus G. V. Haler prihvatio doktorsku tezu, Svijet kao predstava i volja za moć – Šopenhauerov uticaj na Ničea. Mášî se nije previše dojmila pretencioznost naslova, i povezanost između Šopenhauera i Ničea, više je razumjela u psihološkoj nego u filozofskoj ravni: Ničeove arogantne tekstove, koji kao da su pisani u groznici, pod visokom temperaturom, više je smatrala poezijom i pamfletom nego filozofijom, i nije mogla odoljeti da ga vragolasto ne pita, otkud je sin ličkog agronoma postao sljedbenik dionizijskog pjesnika-filozofa. Mladić nije shvatio ironiju – mladi filozof je bio suviše zanesen da bi prepoznao podbadanje – i vas crven u licu počeo joj je objašnjavati da su njegovi duhovni afiniteti naslijeđeni od majke Lilijan – koje se sjeća kao kroz maglu, jer je imala spontani pobačaj u sedmom mjesecu trudnoće od kojega je umrla kad je njemu bilo nepune tri godine – koja je unuka rođene sestre velikog jermenskog barda romantizma Hačatura Abovjana. Mášá ga je oduševljeno uhvatila za rukav, onako djetinje kao nekad – kao da je tek sad otkrila Filipovo jermensko porijeklo – i odvukla u svoju sobu vadeći iz neraspakovanog kufera dvotomni rusko-jermenski rječnik A. Isakjana. Grozničavo je prebirbirala po gomili povezanog i razlistalog papira da što prije dopre do dvije tvrdo ukoričene knjižurine. Broširane i lijepljene knjige i teke su se od dugog puta zgužvale i gotovo raspale: i kao po nekom proviđenju, u dnu kufera na rječnicima je ležala zbirka pjesama Filipovog pobočnog pretka, jermenskog Njegoša, čiji je portret na naslovnici svjedočio da je njegovo usko srezano lice sa malo izbečenim svijetlim zjenicama, u nepredvidljivoj mutaciji gena, u četvrtom pâsu, naslijedio sin bjelopute vižljaste Jermenke i dežmenkastog ličkog agronoma. Viđi kako ti liči, prebacila mu je ruku preko ramena, kao u vrijeme dok su zajedno igrali kobalice. Filip se nije više dječački izmicao i uvlačio glavu u ramena već ju je desnom rukom uhvatio oko pasa i privukao snagom koju od njega nije očekivala – možda se zbog toga nije opirala – a lijevu joj zavukao ispod lagane ljetnje haljine od cica uhvativši je za hladno znojno bedro vještim i sigurnim stiskom mužjaka, koji je već bio prevrnuo cijelu duzinu bečkih frajli. Godinama će kasnije sama sebi objašnjavati zašto mu se tako lako, bez riječi, prepustila i privila uz njega, iako dotad muška ruka nije bila pala na njeno stegno.

Devet nedjelja poslije, na samo Preobraženje, tačno dvije nedjelje nakon objave rata, vjenčao ih je, u Vlaškoj crkvi, u užem porodičnom krugu, kako to priliči ratnom stanju, mitropolit Mitrofan Ban. Dva dana prije vjenčanja Filip Mali je vanredno unaprijeđen u čin poručnika i postavljen za sekretara svome vjenčanom kumu princu Petru, Velikom vojvodi Zahumskom. Raspusni – opozicija je govorila ponjemčeni princ – kojega je od četvrte godine podizala u dvorcu u Darmštatu njegova sestra Ana Batenberška – nije bio jedini germanofil u kraljevskoj familiji. (Ova politička struja na čelu s prijestolonasljednikom Danilom – koji je dvorskoj Odžakliji ljutit što ne može izmoliti oca da se okane ratne politike bacio mašíce kojima je razgrtao žar i viknuo: Dabogda se naše oči više nikada ne viđele – htjela je prihvatiti mirovni ugovor s Bečom, u kojemu bi Crna Gora kao zamjenu za neutralnost u najavljenom ratu priključila Hercegovinu i Skadar).

Mladi princ je smatrao pitanjem časti da njegov pobočnik govori tečnije njemački jezik od austrijskih oficira, uglavnom Slovena, s kojima će pregovarati o prestanku bombardovanja Cetinja iz vazduha i poštovanju ratnog prava. Pregovori su bili beskorisni za Crnu Goru – samo su potvrđivali nemoć njene iznurene i desetkovane vojske – ali ne i za mlađeg Jergovića, kojega je poslije Pada Lovćena i kapitulacije Cetinja znanje jezika i poznanstvo s glavnim austrijskim pregovaračem na južnom bojištu pukovnikom Hupkom, Slovakom iz Banske Bistrice, spasilo od internacije u mađarski logor Boldogason. Slovak-je – prema izvještaju apisovca Maja Ljesara srpskom pukovniku Petru Pešiću – na posljednjem sastanku predstavnika dvije vojske u Budvi ispijao s princom Petrom, jednu za drugom, dvanaest viljemovki na eks, tako da se zapovjednik odbrane Lovćena nedolično ljuljao i zaplitao jezikom. Pukovnik Pešić je pročitao u izvještaju da je pukovnik Hupka posebno opasan jer je dvostruka ličnost: prepredeni obavještajac i suptilni poznavalac psihologije i mentaliteta Balkanaca, i s druge strane zaneseni posvećenik Sturm und Drang (bujnosti i plahovitosti), koji je znao napamet, u njemačkom originalu, mladalačke pjesme Geta i Šilera, i cijele pasuse glavnog Šopenhauerovog djela, Svijet kao volja i predstava. On u pregovorima nije isticao nadmoć pobjednika i svako malo je potencirao oduševljenje što su oficiri školovani u Hajdelbergu i Beču predstavnici poludivljih brđana, koji su do juče odsječene neprijateljske glave naticali na kolac. (Hupka se sâm ponudio mladom prinčevom sekretaru da će ga, bez obzira na ratne okolnosti, preko svojih veza snadbijevati literaturom potrebnom za dovršetak doktorata. Filip Mali mu se lijepo zahvalio na ljubaznosti, i – cijelu godinu – dok Hupka nije vraćen u Sarajevo – izbjegavao je ponovni susret s neprijateljskim oficirom koji se na Cetinju bio uselio u zgradu bivšeg ruskog poslanstva.

Nove knjige mu i nijesu bile potrebne, jer je pred isti prazni papir, koji mu se bjelasao pred očima, svako jutro tačno u osam sati sjedao za radni sto i tačno u podne ustajao. Na velikom hrastovom stolu sa izrezbarenim crnogorskim grbom, koji je Gospodin Božo dobio na poklon od tršćanskog brodovlasnika Nikole Dabinovića, bile su razbacane knjige s umetnutim papirićima, kao i sveske s ispisanim citatima i koncipiranim tezama, ali svaka rečenica iz koje bi se razrastala slojevita filozofska i psihološka naracija o uzročnoj povezanosti dva mračna genija činila mu se dozlaboga banalna i slaboumna. I tako je dvije i po godine ponavljao isti ritual praznoglavog sjedjenja prateći godišnja doba na granama brijesta ispod prozora – čije je lišće s proljeća zaklanjalo zapadno pročelje pozorišta Zetski dom – sve dok se nije tog posljednjeg jutra avgusta 1918. odnekud odvezalo toliko zatomljenih i neosviještenih misli da ih je pelikanovo nalivpero jedva pratilo i sustizalo. Prave bujice riječi složenih u jasne ideje nadolazile su odnekud i prosto gutale do juče neosvojivu bjelinu papirnih listova s monogramom Njegovog Kraljevskog Visočanstva Nikole I, koji je u tom momentu tumarao, od nemila do nedraga, između dvorca u Neju i ljetnjikovca u Kap Antibu. Do rimokatoličke Nove godine rukopis je narastao na preko dvjesta pedeset pisanih strana, i Filip Mali se, kao i svi pisci koje pritiska sumnja u svoje sposobnosti, uzoholio kao da je osvojio teško pristupačnu tvrđavu. Hvala bogu da poštanski saobraćaj poslije svakog rata proradi prije nego što se uspostave diplomatski odnosi među sukobljenim državama, tako da je bio naumio poslati pismo profesoru Haleru, o tome da će doktorsku tezu završiti do prvog maja 1919.

Nastavi čitati Miljenko Jergović Ajfelov most - od Šestog januara predveče, kao što je to običaj, Filip Mali je naložio badnjak, tanku hrastovu granu sa nekoliko grančica i listova žutih kao skadarski kotroban, koju mu je – kao i prethodne četiri godine

0 notes