#oblik

[nrosei]

send me a song

[lifeinbooks]

od žena se očekuju da budu kao rijeka, da se prilagode, promjene oblik.

[radiogornjigrad]

FANTAZMAGORIJE S DRUGE STRANE OGLEDALA

mockups-design.com Marijan Grakalić, Mjera, oblik, ogledalo, STAJERGRAF, Zagreb, 2023. Zadnja poetska zbirka Mjera, oblik, ogledalo nagrađivanog i plodnog pisca Marijana Grakalića podijeljena je u tri ciklusa kako nam i sugerira izabrani naslov. Prvi ciklus Mjera sačinjen je od šezdesetak pjesama čiju formu autor naglašava u podnaslovu kako bismo ih razlikovali od formi drugog i trećeg ciklusa.…

[besedar]

frazeološka enota dne: držati se kot pust/Pust v pratiki (držati se čemerno)

k pomenu prispeval pridevnik pust 3 (nezanimiv, puščoben ...)

[narkonianews]

Superkontinent Pangea: Kako je izgledao svijet nekada

Pangaea je bio superkontinent koji je postojao tokom kasnog paleozoika i ranog mezozoika. Sastojao se od svih kopnenih masa na Zemlji, uključujući današnju Evropu, Aziju, Afriku, Severnu i Južnu Ameriku, Australiju i Antarktik. Pangea je nastala zbog pokreta litosfernih ploča, koje su se polako kretale i spajale jedni s drugima. Ovaj proces je počeo pre oko 300 miliona godina, a Pangea je bila u…

[salc3]

"Pažnja je najčistiji oblik ljubavi."

[starshopping77]

mazio sam vatru

i plesao u pepelu svih mostova 

koje sam porusio

brao sam koprivu

i skakutao po trnju svih ruza

koje sam im dao

gutao sam more

i plivao u dimu svih mirnih luka 

koje sam zapalio 

gradio sam kuce

i rusio domove

radio sam oblike od rana 

i tetovirao sam se svojim oziljcima

grlio sam skelete

kako bi samog sebe zagrlio

[belog-grada-crna-princeza]

Školjka. [28.06.2024.]

Ne umem baš da opišem šta mi se desilo. Mislim da je zapravo počelo u Beogradu, ovde je samo razvilo sopstveni život. Ovde se osećam onako kako sam se osećala kao dete, osećam neku fascinaciju svime oko sebe, sitnicama. Galebom koji preleće iznad zaliva i dečakom koji prstom upire u njega da pokaže svom tati. Porodicom mačaka koja se provlači ispod prozora u neku napuštenu zgradu. Starijim gospodinom koji na stanici privlači svoju ženu bliže sebi i šapuće joj na uvo nešto zbog čega se ona ljutne i odguruje ga, a on se smeje kao srednjoškolac. 

Ovde volim ljude, iako ih ne poznajem, ovde osećam i da oni mene vole, da me prihvataju, tripujem da me oni vide onakvu kakva jesam.

Sinoć sam se vozila gradskim prevozom, u stvari, jo�� je bio dan, gledala sam more, osećala zrake zalazećeg sunca koji se probijaju kroz prozor, slušala neke pesme koje su mi u najtežim trenucima predstavljale pojase za spasavanje i odjednom se osetila euforično. Osetila sam se toliko poletno da sam želela da ustanem na sedište, podignem ruke visoko i vrištim od sreće. Istovremeno sam želela da plačem. Gledala sam svoj odraz, nisam odvajala oči od sopstvenih očiju i mislila samo o tome koliko sam stvarna. U drugi mah, život je poprimao oblike filma, nekog umetničkog, u kome glavna glumica odlazi na Grčko ostrvo da ozdravi i pronađe sebe. Celo veče me je pratio taj osećaj, kao hipnotisana lebdela sam popločanim ulicama sa osmehom na licu kao da sam pijana (pijana, a nisam popila). Možda me je udario šećer od zdravog ceđenog soka zelene boje, sa celerom i jabukama i ananasom i ne znam ti ni ja čime.. ovih dana je i to dovoljno. Izgubila sam se u trenutku, videla vremenske linije koje se prepliću pred mojim očima i spajaju u ovde i sada. U pozadini neka svirka, pevaju: I'm your Venus, I'm your fire, your desire. Pevam i ja. Jer sam živa. Jer sam tu. Jer mogu. 

To je bilo juče, danas... Danas je more nemirno. I ono ima svoja ludila, sve je na kraju to, plima i oseka i tako u krug. Odjednom se prizor ispred mene deli na dva dela, ja se delim na dve Katarine, na prošlu i neku buduću, na dve strane sebe u koje mogu da uranjam danima i nikad ne pronađem školjku na dnu. Istinu sa velikim I, ili Izmišljotinu. Vidim ih ispred sebe, rađanje i umiranje sa morskom penom, obala ih uzima sebi. Ne napušta me utisak da je to tajna koju delimo, samo je u stvari, ne delimo, cela pripada(m) dubinama u kojima se gubim i pronalazim u istom trenu i u kojima ću nestati, kao da me nije ni bilo. I samo to je dokaz da sam tu, jedini moguć, jedini potreban i dovoljan. 

Prislanjam školjku na uvo, čujem samo šuštanje sopstvenog krvotoka, jer nekih odgovora nema unapred. I ja sam prvi put okej sa tim. Zato stiskam ponovo plej na plejlisti i prepuštam se. Trenutku. Moru. Životu.

-Katarina

[pisemdaklepostojis]

Kolumna o bolnici

Nikad zapravo nisam, hvala Bogu, ležala u bolnici kao pacijent. Sjećam se kada sam prvi put ušla na pravo odjeljenje, u posjetu kod pranane. Imala sam nekih 13-14 godina i pored njene bolesti i samog razloga posjete, moje oduševljenje je bilo samom ustanovom. Dodirivala sam zidove kao da sam u Diznilendu, udisala miris dezinfekcionog sredstva i gledala doktore i sestre kako užurbano rade. Pored svih zamrznutih izraza lica, moje je bilo ozareno nekom čežnjom.

***

"Ponekad ćeš odavde izaći plačući, ponekad bijesna. Bit će i svađa i greški, ali polako. Rekli su mi da si dobra sestra, da si pametna. Snaći ćeš se ti. " - to su bile riječi glavne medicinske sestre prvi moj radni dan na internom odjelu. Osjećala sam se kao da me neko upravo gurnuo bez padobrana iz aviona i rekao, jebiga, možda poletiš, ako ne, pad ti je zagarantiran. Nisam imala puno izbora. U par dana morala sam naučiti letjeti. Boriti se sa svim zračnim strujama, olujama i gromovima koji su u mene udarali. Znala sam da ako jednom padnem, tu oporavka nema. To nije zemlja iz koje se diže feniks, to je zemlja koja te proguta do kostiju.

***

"Babo meni se ovdje sviđa, ja nikad i nigdje nisam osjećala da više pripadam."

"Šuti, Bože sačuvaj, ovo je bolnica drago dijete."

"Jeste, ali ne razumiješ ti to, ja se ovdje osjećam kao kod kuće".

***

Odavno mi je ponestalo razloga da ostanem na tom poslu, da radim u takvom okruženju i uništavam svoje zdravlje i ostale međuljudske odnose zbog stresa koji proživljavam. Često čvrsto odlučim da ću dati otkaz, otici na kontra stranu i nikad se ne vraćati u zdravstvo. A onda se pacijentica koju sam napola mrtvu spustila na intenzivnu, vrati na nogama, živa. Onda reanimacija bude uspješna. Onda se majka vrati svojoj djeci. Dedo opet zagrli svoje unuče. Ona ravna linija odjednom dobije posve drugi oblik i moj kraj dana smisao veći nego što je imao.

Samo najveći su pribrani i kad čuju sirenu, kad se duša od tijela naglo otima.

Bolnica ima svoje svijetle i tamne hodnike. Ima noćne i dnevne smjene. Ima porodilište i mrtvačnicu. Umjetnost je biti jednako postojan i jednako dobar u svakoj tački. Ne baš umjetnost kojom sam mislila da ću se baviti, ali opet jednako dovoljno estetike da napoji dušu gladnu života i tragedije.

[bojesvemira]

Problem je u tebi

Norra, problem nije bio u vremenu,

ni u meni, ni u svijetu koji smo zajedno razbijale u staklo i prah. Problem je bio u tebi. U tvojoj potrebi da me slomiš kako bi me mogla spasiti.

Otišla sam jer su tvoje ruke bile oluja koja gradi i ruši, ali nikada ne miruje. Vratila sam se jer si znala pričati o ljubavi kao o nečemu što spašava, a ne što proguta.

Ali svaki povratak bio je kao povratak u isti san onaj gdje me tjeraš da razumijem ono što ne treba biti shvaćeno.

Norra, ljubav nije rebus. Ljubav nije lekcija. A ti si me uporno gurala u tvoje oluje, tražila da vidim oblike tamo gdje su samo sjene, da nađem odgovore na pitanja koja nisi ni postavila.

Zato te ostavljam u tišini. Ne jer želim, nego jer više nemam snage da rastavljam tvoje zagonetke. Problem je u tebi, Norra. I ja ga više ne mogu nositi.

[badthing72]

Nisam unutar vremena,

niti sam potpuno izvan njega.

U neprekidnom toku jednog ogromnog trenutka sam,

svaki oblik kao da je usklađen sa bojom čudnog sna,

čak ni pero koje leti na vjetru nije toliko lagano kao ja.

Moja glava je beskrajni mlin koji melje tišinu.

Osjećam svijet ukorjenjen u meni,

plivam usred tame.

§M

[lifeinbooks]

Jedan oblik slobode je praštanje. Sebi i drugima. Ti i ne znaš da se u tebi sve sastavlja onda kada pustiš neke ljude, i prihvatiš sebe.

[gaganerro]

Smejanje je, i uvek će biti, najbolji oblik terapije.

[besedar]

beseda dne: rinka - obroč, prstan

etimologija: delno iz bavarskonemškega Rinken (zaponka), delno srednjevisokonemškega rinc in nemškega Ring (krog, obroč, prstan). pragermanski *hrenga- (obroč) je soroden z našim 'krog'. pride namreč iz protoindoevropejskega *(s)krengʰ-, ta pa iz korena *(s)ker- (obrniti, zviti, ločiti). iz tega korena pride tudi *krongʰ-o-, iz katerega nato protoslovanski *krǫ̑gъ -> krog.

[dane-zaboravim]

Usput rečeno, mene književnost više nije zanimala kao oblik snobovštine pa čak ni samoodređivanja – nisam imala ni najmanju želju dokazivati da je jedna knjiga bolja od druge: štoviše, kad bih pročitala nešto što bi me se dublje dojmilo, bila sam to sve manje sklona ikomu spomenuti. Sad mi se činilo da ono što je meni osobno istina nema veze s uvjeravanjem drugih. Više nisam htjela nikoga ni u što uvjeravati.

Oris, Rachel Cusk

[impulsivemuses]

@gunslinginnhogtyin

"If you're worried I can't handle my alcohol, I'm sure your worry is misplaced." Well, he DID warn her. And this is the REAL shit too, so, she's about to have a fun time early on wasn't she? She glanced down at the canister of liquid held together in a jar. Well, she supposed she shouldn't hog it all to herself. Mary giggled lightly and brings over the glass that she FINALLY found after Oblik her incubus friend had showed her where it was. "So, Butch was it? I'm quite surprised to see you here." She takes one hand and gives herself a small helping of the Moonshine in the wine glass.

She couldn't find anything else to contain it with. Alcohol is alcohol. The smell is... STRONG. Her nose crinkled a little bit from the harsh stench of moonshine. "Oh, shit! That is strong." That's just the smell itself. Well, down the hatch. Mary takes a swig of her wine glass and instantly winced her eyes from the taste. Yep... that is some strong tasting alcohol. "OOF. WOWIE..."