#navelo

[shayriara]

#Dost

नए - नवेलो से हमारी तुलना करने लगे

हमारे शब्दो को अब बेईमाना करने लगे

आप ही कहे क्या कहे ऐसे शख्श को यारा

बीते वक़्त को बीता अफसाना करने लगे...

Naye - navelo se hmari tulna krne lge

Hmare shadho ko ab beimaana krne lge

Aap hi kahe kya kahe ese shaksh ko yara

Beete waqt ko beeta afsaana kahne lge..

- Krishna sharma ( कृष्णा शर्मा )

[oglasiposao]

U Srbiji radi oko 4.300 gejming profesionalaca - POSAO

[dresovipomjeri]

Westbrooku su se više puta svidjele Leonardove primjedbe

Postava Los Angeles Clippersa je ove sezone u raspadu. Ne samo da je George napustio momčad u ovom prozoru, nego je sada i Westbrook odlučio otkupiti njegov ugovor i pridružiti se Denver Nuggetsima. Što je navelo Westbrooka da više ne voli nba dresovi Los Angeles Clippersa? Los Angeles Clippersi su prvotno bili favorit za osvajanje naslova prvaka, ali sada su se raspali, što je također vrlo zagonetno navijačima.

Los Angeles Clippersi su Westbrooka zamijenili u Utah Jazz i odlučili su otkupiti njegov ugovor za Denver Nuggetse, što znači da Westbrook nema nikakve veze s Los Angeles Clippersima. Nakon što se Westbrook pridružio Denver Nuggetsima, mediji su duboko iskopali i neka Westbrookova prijašnja ponašanja. Iako je još uvijek nosio Los Angeles Clippers dresovi, više je puta lajkao postove koji su jasno kritizirali Leonardove izjave. Američki mediji nagađali su da postoji nesloga unutar Los Angeles Clippersa. Lajkao je i objavu koja kritizira Leonardovu ozljedu, što izravno pokazuje cjelokupni unutarnji nesklad u Los Angeles Clippersima.

Nesložnoj momčadi je doista jako teško osvojiti prvenstvo, a sada su sami odabrali svoj put.

[opgpereglin-blog]

Koliko brzo djetelina raste iz sjemena? (Cjeloviti vodič) Vjerojatno ste vidjeli mnogo ljudi kako sade djetelinu na svom travnjaku, što vas je navelo na razmišljanje, Zašto sade djetelinu umjesto trave? Neće li to negativno utjecati na tlo i druge biljke okolo? Također možete uzgojiti travnjak pun djeteline,... #Vrtlarenje

[nenaspavanasworld]

Rekao je da je vezi kraj kada osetiš da je običan dan loš.

Naš običan dan nije bio loš. Bio je više procentualno dobar. Ne znam sta ga je navelo na raskid.

Strah?

Strah od vezivanja?

Mladost?

Neiživljenost?

Ne znam.

Izgleda da nikad ni necu saznati.

To sta smo imali od razgovora i od pogleda ovih poslednjih dana je sasvim bilo dovoljno.

To nije bilo to.

Nije spreman na obavezu sa mnom dok ima brdo drugih obaveza.

Mlad je.

Treba mu sloboda.

Ja sam za njega kavez. Tako on mene vidi.

On je za mene utočište koje više nemam.

[zanimljivaekonomija]

© Pixabay

Homeoffices u Beču – stigao da ostane?

Pandemija virusa korona i zabrana kretanja uvedena zbog opasnosti od širenja virusa doveli su do iznenadnog i povećanog rada od kuće. Sada nakon ukidanja svih mera zaposleni i dalje u velikoj meri koriste mogućnost rada od kuće. Iako teoretski potencijal rada od kuće nije u potpunosti iscrpljen, sadašnji razvoj ukazuje na promenu na tržištu rada koja je ostala. Posebno u velikim naseljima povećan rad od kuće doveo je do pomeranja u ponašanju potrošača.

Homeoffice-kvota i dalje visoka

U prošlosti je u Beču obavljanje posla od kuće imalo podređenu ulogu. I pored blagog rastućeg trenda od 2005. do 2019. godine u proseku je oko šest odsto nesamostalno zaposlenih u Beču više od polovine radnih dana radilo od kuće, ostalih 14 odsto takođe je radilo od kuće ali ređe. Ukupno je oko 20 odsto zaposlenih koristilo homeoffice, dok je njih 80 odsto navelo da nikada nije radilo od kuće.

Situacija se menja sa pojavom virusa korona. Godine 2020. jedna trećina svih ispitanika je navela da koristi homeoffice. Vremenom dolazi do značajnih pomeranja, udeo nesamostalno zaposlenih koji rade od kuće se smanjuje, sa 24 na 17 odsto, dok udeo onih koji su ranije ređe ili nikada nisu radili od kuće raste sa 13 na 20 odsto.       

Trenutno je homeoffice postao sastavni deo na tržištu rada. Mogućnost rada od kuće se u oglasima za posao u Austriji od 2019. godine petostruko povećao i 2022. godine iznosio 13,9 odsto svih oglasa. U Beču je čak u svakom petom oglasu za posao ponuđen rad od kuće.

[mentalnahigijena]

Pravni aspekt ukidanja CPC 1918-1922. U vrijeme okupacije Crne Gore 1918. godine, mjesec dana nakon održavanja tzv. podgoričke skupštine, sastao se i odlučivao o pitanjima o koima nije bio nadležan, u odsustvu legitimizma i legalizma, Sveti sinod Crnogorske pravoslavne crkve. Na vanrednoj sjednici Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, održanoj 16/29. decembra 1918. godine u krnjem sastavu (od osam članova bili su prisutni, vijećali i odlučivali četvorica) donijeto je Rješenje, na kojem se nalaze imena mitropolita Mitrofan Ban, episkopi Kiril Mitrović i Gavrilo Dožić i sekretar Sinoda đakon Ivo Kaluđerović. U tom Rješenju, koje je dostavljeno Predsjedniku Vlade Kraljevstva SHS Stojanu Protiću i srpskom mitropolitu Dimitriju Pavloviću, veli se i ovo: »Pošto je Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori održana u Podgorici dana 13. novembra 1918. godine donijela odluku da se nezavisna Crna Gora ujedini s Kraljevinom Srbijom, to i Sv. Sinod nalazi cjelishodnim i opravdanim da se i sv. autokefalna crkva u Crnoj Gori ujedini s nezavisnom Pravoslavnom crkvom u Kraljevini Srbiji a zajedno s ovom s cijelom s v. Srpsko-pravoslavnom crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca«. Naravno, ovo rješenje je problematično sa stanovišta njegove autentičnosti i originalnosti. Rješenje je može osporavati sa grafološkog stanovišta, što upućuje da je realno mogući falsifikat, jer nije svojeručno potpisano od strane njegovih navodnih donosioca. Štoviše, na njemu se ne nalaze svojeručni potpisi, autografi ni Mitrofana Bana, ni Gavrila Dožića ni Kirila Mitrovića, već je pisano kompletno rukom jednog lica koje je navelo imena pomenutog crnogorskog mitropolita i dva episkopa. Ovo rješenje je sačinio zapisničar sa tog sastanka, pod uslovom da je taj sastanak održan i ispisao kompletan njegov tekst svojom rukom. Ali, pretpostavimo da je to rješenje stvarno donešeno od strane pojedinih članova Svetog sinoda Crnogorske crkve, što je realno moguće s obzirom da su se Mitrofan Ban, gavrilo Dožić i Kiril Mitrović deklarisali kao pobornici aneksije Crne Gore Srbiji. Mitrofan Ban je i poslao telegram podrške učesnicima tzv. Podgoričke skupštine 1918. godine, kasnije je predao pismo o organizaciji Božićnjeg ustanka štabu okupacionih srpskih (jadranskih trupa) njenom komandantu Dragutinu Milutinoviću, držao besjede i panegirike zakleo se na vjernost kralju Petru Karađorđeviću i promovisao ukidanje nezavisne Crne Gore, te bio na čelu jedno vrijeme središnjeg Arhijerejskog odbora koji je trebao da odradi posao uspostavljanja Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, a Gavrilo Dožić je bio jedan od vodećih sudionika Podgoričke skupštine 1918. Godine i kasniji episkop i mitropolit Srpske crkve i uz pomoć radikalske vlade Milana Stojadinovića izguran za srpskog patrijarha. No da se vratimo tekstu ovog rješenja o samoukidanju Crnogorske crkve, pod pretpostavkom da se dogodilo zaista i da nije naknadno podmetnuto. Po svojoj prirodi i karakteru ovo Rješenje je, prema slovu crnogorskog mjerodavnog pozitivnog državnog prava i onda važećeg crkvenog zakonodavstva u Kraljevini Crnoj Gori, bilo apsolutno ništavan pravni akt, dakle, akt koji nije mogao da proizvodi nikakva pravna djejstva i posljenice, akt koji se smatra sa stanovišta prava da nije ni donijet, akt bez mogućnosti njegove konvalidacije, odnosno, naknadnog osnaženja ili akt koji protekom vremena ne može postati važeći, jer od početka nije valjan. Ovo Rješenje bilo je suprotno tada važećem ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve (donijetog još 1903), kao i drugim sakralnim legislativnim propisima i običajnom pravu, na osnovu čega je živjela Crnogorska pravoslavna crkva. Ovo Rješenje nije imalo nikakvog oslonca ni u najvišem pravno-političkom aktu suverene crnogorske države – u Ustavu Knjaževine/Kraljevine Crne Gore (donijetog 1905. godine). Ovo Rješenje je čin samovolje njegovih tvoraca i potpisnika, a moguće je i akt koji je iznuđen, odnosno, možda je donijet pod prinudom, prijetnjom ili prevarom, s obzirom na stanje koje je onda vladalo u Crnoj Gori. Za donošenje i usvajanje ovog Rješenja nije ni traženo, ni dobijeno odobrenje Vladara Crne Gore- kralja Nikole, legalnog i legitimnog suverena crnogorske države koji se još od početka 1916.. godine nalazio u izgnanstvu. Donosioci i potpisnici tog Rješenja flagrantno su prekršili i član 13 Ustava Svetog Sinoda crnogorske pravoslavne crkve, odnosno, iznevjerili su zakletvu vjernosti Vladaru koju su morali položiti u vrijeme stupanja na dužnost. Dakle, zakletvu da će crnogorksom Vladaru “svagda vjerni biti” samovoljno su adaktirali i poništili tim svojim postupkom. Pritom, prekršili su u načelo savjesnosti, koje ih je obavezivalo da postupe drugačije od onoga što su učinjeli. Treba konstatovati očiglednu činjenicu da u Ustavu Svetog sinoda Crnogorske pravioslave crkve nema nigdje pomena o mogućnosti da se autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva ujedinjuje sa nekom drugom crkvom, ili da joj se pripaja, pa time ni sa Srpskom pravoslavnom crkvom. U tom ustavu nema nigdje pomena ni o mogućnosti samoukidanja Crnogorske pravoslavne crkve. Tim Rješenjem flagrantno je povrijeđen i član 22 Ustava Svetog Sinoda, u kojemu se, u stavu 2, kaže: “Odluke Svetoga Sinoda o spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakoga obavezne potrebno im je vrhovno Knjaževsko odbrenje”. To će eksplicitno reći čak i da je postojala kanonsko-pravna mogućnost za promjenu statusa Crnogorske pravoslavne crkve, za njeno, recimo, ujedinjenje ili pripajanje nekoj drugoj crkvi, a takve mogućnosti prema citiranim propisima nije bilo, ništa nije moglo biti u tome pravcu učinjeno, a da bi bilo punovažno, bez pristanka, odobrenja i saglasnosti Vladara Crne Gore, t.j u to doba kralja Nikole, a to nikada nije ni zatraženo, ni dobijeno. To je Rješenje bilo bez legitimiteta i legaliteta, pravno ništavan akt i u pogledu forme i sadržine. Ono pošto je donijeto u odsustvu prava, savjesnosti i zakonitosti nije moglo proizvesti nikakvo relevantno pravno djejstvo, niti zasnovati prava i obaveze. U članu 5 Ustava Svetog Sinoda Crnogorske pravolavne crkve (1903) se kaže: “Sveti Sinod u vršenju poslova svoje nadležnosti ima pravo, da njegovu Crkvenu Vlast štiti Državna Vlast, i prema tome, čim bi se opazilo, da su prava crkvene Vlasti bila povrijeđena, Državne su Vlasti dužne pružiti joj zakonitu zaštitu”. A u državnom Ustavu Crne Gore iz 1905. godine u članu 6 veli se ovo: “Knjaz Gospodar zaštitnik je svijeh priznatijeh vjeroispovijesti u Crnoj Gori”. To je značilo u realnosti da je knjaz/kralj Nikola, po državnom ustavu, kao apsolutni vladar bio zaštitnik i Crnogorske pravoslavne crkve, kojoj je u to vrijeme pripadalo u vjerskom smislu pravoslavnom stanovništvo Crne Gore. On je štitio prava Crnogorske pravoslavne crkve sve dok je to realno bilo moguće, odnosno, sve dok Crna Gora nije doživjela slom i bila vojnički podjarmljena i aneksirana. Budući da se od 1916. pa sve do svoje smrti 1921. godine kralj Nikola nalazio u progonstvu, njemu je objektivno bilo onemogućeno da na teritoriji svoje države vrši svoju ustavnu funkciju i prerogative suverenog vladara. U vrijeme egzila kralja Nikole i Crnogorska vlada kao državni organ je dijelila njegovu sudbinu i, poput njega, nije mogla u materijalnom smislu realno vršiti vlast u Crnoj Gori. Tako je, spletom istorijskih okolnosti, Crnogorska pravoslavna crkva izgubila svog čuvara, zaštitnika ili ustavnog branioca-Knjaza/ Kralja i bila je prepuštena na milost i nemilost beogradskom zavojevaču od kraja 1918. godine, koji je i preduzeo sve neophodne radnje da izvrši njeno ukidanje. Crnogorsku pravoslavnu crkvu od opasnosti nestanka ili povrede njenih prava, od 1918. pa do 1922. godine, u kom periodu je trajao i završen proces njenog ukidanja, nije objektivno mogla zaštititi državna vlast Kraljevine Crne Gore, budući da je faktički Crna Gora bila žrtva nasilnog anšlusa krajem 1918. godine, sprovedenog od strane Kraljevine Srbije, alijas Kraljevstva SHS. U Ustavu Crne Gore iz 1905. godine, u članu 40, kaže se i to da je: “Crnogorska crkva autokefalna”. A pomenutim Rješenjem odlučeno je da više ne bude autokefalna, i da je ne bude. Odlučeno je da nestane Crnogorska pravoslavna crkva, povredom civilno-pravnih, kanonsko-pravnih, običajnih i moralnih normi i regula. U članu 130 tog crnogorskog Ustava predviđa se: “Duhovne vlasti svijeh priznatih vjeroispovijesti u Crnoj Gori stoje pod nadzorom Ministra prosvjete i crkvenioh poslova”. U momentu donošenja ovog Rješenja, koje znači akt ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve, njegovi potpisnici, kao pripadnici “duhovne vlasti” odmetnuli su se i otrgnuli ili samovoljno odvojili, od nadzora Ministra prosvjete i crkvenih poslova, koji je postojao u svim crnogorskim Vladama u periodu od 1916. do 1922. godine, te koji je imalo ustavnu obavezu, dakle, de lege lata da vrši nadzor nad crkvenim vlastima u Crnoj Gori. U članu 135 državnog Ustava Crne Gore kaže se i ovo: “Prepiska duhovnijeh vlasti istočno-pravoslavne crkve sa stranijem crkvenim vlastima, saborima i sinodima, vrši se sa odobrenjem Ministra prosvjete i crkvenih poslova”. Postavlja se pitanje: jesu li tvorci i potpisnici pomenutog Rješenja, i oni koji su ga otpremili, poslali političkim i klerikalnim vlastima u Beogradu, tražili za to saglasnost ili odobrenje od crnogorekog Ministra prosvjete i crkvenih poslova i jesu li ga dobili? Niti su to tražili, a niti su to odbrenje dobili! A po slovu i duhu onda važećeg crnogorskog Ustava to je moralo biti učinjeno. Član 137 ondašnjeg Ustava Crne Gore je posve precizan: “Službena pisma ili naredbe duhovnijeh vlasti, sabora i sinoda sa strane ne može nikakva duhovna vlast obnarodovati i izvršiti u Crnoj Gori bez obobrenja Ministra prosvjete i crkvenih poslova”. U stvarnosti to se, ipak, dogodilo, jer je sila pobijedila pravo, a nepravda je trijumfovala nad pravdom. Tako je strana politička i crkvena vlast izvršavala i sprovela svoju volju u pogledu ukinuća Crnogorske pravoslavne crkve, a o tome nije ni konsultovala resornog ministra u Crnogorskoj vladi u egzilu. U ovom kontekstu treba reći da nikada meritorni, nadležni ili kompetentni organi crnogorske javne vlasti nijesu donijeli odluku o otpustu Crnogorske pravoslavne crkve od njene autokefalnosti, niti je ikada donešena pravno valjana odluka konstitutivnog karaktera o ujedinjenju Crnogorske pravoslavne crkve sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Vlada Stojana Protića sazvala je 18. (31) decembra 1918. godine u Sremskim Karlovcima prvu Konferenciju pravoslanih episkopa, pod predsjedništvom beogradskog arhiepiskopa i mitropolita Kraljevine Srbije Dimitrija Pavlovića. Na toj konferenciji predstavnik Vlade dr Vojislav Janjić saopštio je stav oficijelnih državnih vlasti prema tom pitanju. Sa zahtjevima koje je izložio dr Vojislav Janjic saglasila se Konferencija pravoslavnih episkopa u Sremskim Karlovcima. Na toj konferenciji u Sremskim Karlovcima nije učestvovao crnogorski mitropolit Mitrofan Ban. Bio je odsutan “zbog bolesti”. U odluci donijetoj na toj konferenciji stoji da će Crnogorska pravoslavna crkva “pristati na ujedinjenje, koja zbog kratkoće vremena i teških prometnih prilika nije mogla biti zastupljena na ovom zboru episkopa”. Ali, na naredne dvije Konferencije pravoslavnih episkopa učestvovao je Mitrofan Ban. Druga konferencija je održana od 11/24. do 15/28. maja 1919. godine u Beogradu i njome je predsjedavao crnogorski mitropolit Mitrofan Ban. Na toj konferenciji izabran je provizorni odbor episkopa koji se zvao “Središnji arhijerejski sabor” sa sjedištem u Beogradu. Za njegovog predsjednika je izabran Mitrofan Ban. U Sremskim Karlovcima je od 20 novembra/ 3. decembra do 2/15. decembra 1919. godine održana treća Konferencija pravoslavnih episkopa koja je potvrdila odluke koje je već bio donio pomenuti “Središnji arhijerejski sabor” da se vaspostavi Srpska patrijaršija. Na ovoj konferenciji nije učestvovao mitropolit Kraljevine Srbije Dimitrije Pavlović, iako je dobio uredan poziv. Crnogorski mitropolit Mitrofan Ban s obrazloženjem “zbog bolesti” podnio je ostavku na funkciju predsjednika “Središnjeg arhijerejskog sabora”, a na njegovo mjesto postavljen je srpski mitropolit Dimitrije Pavlović. Treću konferenciju pravoslavnih episkopa, nakon održane XIII i XIV sjednice, Mitrofan Ban je napustio, pošto je bio teško narušenog zdravlja, i otišao je na Cetinje, đe je i umro 17/30. septembra 1920. godine. Na četvrtoj Konferenciji pravoslavnih episkopa Kraljevstva SHS, čiji je rad započeo 27. avgusta/9. septembra 1920. godine nije prisustvovao Mitrofan Ban. Zbog bolesti je ostao na Cetinju. Ubrzo iza toga, 12. septembra 1920. godine “Sveti arhijerejski sabor” Kraljevine SHS proglasio u Sremskim Karlovcima, uz prisustvo regenta Aleksandra Karađorđevića, članova vlade, predstavnika vojske i civilnih i crkvenih vlasti, odluku o podizanju, kako je navedeno, “Ujedinjene Autokefalne Srpske pravoslavne crkve na stupanj i položaj Patrijaršije”. U vrijeme kad je ta svečanost upriličena i odvijana u patrijaršijskoj dvorani u Sremskim Karlovcima, dakle, istoga dana, u Mitropolitskoj crkvi na Cetinju, umjesto bolesnog Mitrofana Bana, čin vaspostavljanja Srpske patirjaršije učinio je javnim ili obnarodovao protojerej Ivan Kaluđerović. To je u biti označavalo epilog ili finale postupka ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve. Elem, sa ukidanjem Crnogorske pravoslavne crkve se složio i arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mitrofan Ban, iako na to nije imao pravo, kako po Ustavu Crne Gore tako i po propisima Crnogorske pravoslavne crkve. Umjesto toga, bio je obavezan da neporecivo, eksplicitno kaze „Non possums". Ubrzo poslije ukidanja Crnogorske crkve umro je 30. septembra 1920. godine mitropolit Mitrofan Ban, koji je sahranjen u Cetinjskom manstiru 4. oktobra 1920. godine. Ali, eto, on se nije usprotivio ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve čiji je poglavar bio nekoliko decenija. Naprotiv, on je izrazio zelju da se Crnogorska pravoslavna crkva priključi Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mitropolit Mitrofan Ban se za to izjasnio „iako prethodno niko nije donio odluku o otpustu Crnogorske mitroplije od njene autokefalnosti, to jest o njenom pretvaranju u akefalnost. Takav kanonski otpust je tražen i dobijen za Dalmatinsko - bokokotorsku eparhiju, kao i za Bosansko - hercegovačku, dotle pod austro-ugarskom vlascu, od Bukovinsko - dalmatinske mitropolije. Jedna delegacija je izdejstvovala odluku rumunskog vladara o tom otpustu, a druga od Carigradske patrijarsije o otpustu Makedonske (Ohridske) crkve. Čak ni regent Aleksandar, a ni „ujediniteljska" Podgoricka skupstina (26. novembra 1918. godine) takvu odluku nijesu donijeli" (Dr Pavle Mijović, “Njegoševe tužne `armonije”, Cetinje, 1992, str. 103-104; Dr Pavle Mijović, “Cetinje kao feniks”, Cetinje, 1997, str. 156). Pristanak Mitrofana Bana i ostalih potpisnika tog Rješenja da se ukine Crnogorska pravoslavna crkva, bez potrebnog ovlašćenja, bez saglasnosti vladara Crne Gore, kralja Nikole I Petrovića Njegoša i Svetoga sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, nije imao nikakvo uporište u crnogorskom pozitivnom pravu i imperativnim normama crkvenog ustava. Tim činom Mitrofan Ban postupio je suprotno članu 16. Ustava Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, koji ne predvidja nadležnost mitropolita da donosi takve odluke. U Ustavu Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve nema nigdje pomena o mogućnosti da se ukine Crnogorska pravoslavna crkva. Član 21. Ustava, koji govori o spoljašnjim poslovima, koji spadaju u nadleznost Svetoga sinoda, definitivno isključuje tu mogućnost. Stoga je odluka Mitrofana Bana i onih koji su je prihvatili i u djelo sproveli, nelegalna i nelegitimna, i kao takva ona nije mogla proizvesti i zasnovati nikakva prava i obaveze. S pravnog stanovišta radi se o apsolutno ništavnom aktu bez mogućnosti njegove konvalidacije - aktu koji je bez dejstva ab inito i pro futuro. Mada je o tome već djelimično bilo riječi, treba dodati i sljedeće: Nesumnjivo bitan korak u stvaranju Srpske patrijaršije predstavljala je Druga konferencija pravoslavnih episkopa, koja se sastala u Beogradu 24.maja 1919. godine. Njome je predsjedavao Mitrofan Ban. Na toj konferenciji izabran je „Sredisnji arhijerejski sabor", sastavljen od pet episkopa, za čijeg je predsjednika izabran Mitrofan Ban. Druga konferencija pravoslanih episkopa u Kraljevstvu SHS donijela je 26. maja 1919. godine odluku da se izvrši ujedinjenje pravoslavnih crkava u jednu jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu. Sprovođenje te odluke u život bilo je povjereno „Središnjem arhijerejskom saboru", čiji je mandat trebalo da traje do izbora patrijarha. „Središnji arhijerejski sabor", kao prvi posao izveo je otpust dalmatinskih eparhija od Bukovinsko - dalmatinske mitropolije. Otpusnu gramatu tim eparhijama 22. XI 1919. godine dao je bukovinski mitropolit Vladimir Repta. Ona je predata delegaciji koja je tim povodom poslata u Bukurešt. Arhijerejski Sinod Karlovačke mitropolije, na temelju tog akta, 20.XII 1919. godine primio je kanonsku vezu svoje crkve pomenute eparhije. „U isto doba poslata je jedna deputacija u Carigrad, da od Carigradske patrijarsije trazi tomos o uspostavljanju Srpske patrijarsije i prisajedinjenju njoj svih... crkvenih oblasti koje su dotle bile pod vrhovnom upravom Carigradske patrijaršije. Sporazum između delegata Kraljevine SHS i delegata Carigradske patrijarsije postignut je 18.III 1920. godine, a odmah sjutradan (19.3.1920) Arhijerejski sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku da se usvaja, odobrava i blagosilja ujedinjenje svih pravoslanih crkvenih oblasti u jednu pravoslavnu crkvu pod imenom Autokefalna ujedinjena pravoslavna crkva Kraljevine SHS, kao i prisajedinjenje njoj svih eparhija, koje su po ugovorima u Bukurestu 1913, Neju i Sen Žermenu 1919. godine, teritorijalno pripale Kraljevini SHS, a dotle su bile pod vrhovnom duhovnom vlascu Carigradske patrijaršije". (Dr Radoslav Grujić, “Srpka patrijaršija”, “Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka prof. Stanoja Stanojevića”, knj. IV, Zagreb, 1929, str. 354-355) O tome je Sveti arhijerejski sinod Vaseljenske patrijarsije u Carigradu 19. III 1920. godine donio Odluku br. 2056, kojom daje blagoslov na prisajedinjenje Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi eparhija u Južnoj Srbiji, Bosni i Hercegovini. U toj Odluci, uz ostalo, se kaze: „U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i autokefalne pravoslavne crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, Zadarska i Kotorska". Vaseljenska patrijaršija tim aktom „priznaje proglaseno ujedinjenje autokefalnih crkava Srpske, Crnogorske i Karlovacke, kao i dviju dalmatinskih eparhija" ( “Glasnik”, sužbeni list Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 7, Beograd, 1(14) oktobra 1920, str. 99-100). Vlada Kraljevstva SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Sve sporazume i odluke donijete u pravcu stvaranja Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS potvrdio je s pozicije hegemonije drzavne vlasti, u ime kralja Srba, Hrvata i Slovenaca, Petra I Karađorđevica, nasljednik prijestola Aleksandar Karađorđević, Ukazom od 17. (30) juna 1920. godine. Regent Aleksandar naredio je zastupniku ministra vjera i ministru prosvjete Svetozaru Pribićevicu da izvrši ovaj ukaz. Tim ukazom potvrdjene su odluke beogradske Konferencije pravoslavnih episkopa od 26. IV 1919. godine, a tim aktom ukinuta je i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i proglasena Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS. Proglašenje Srpske patrijarsije obavljeno je u Sremskim Karlovcima 12. (25) septembra 1920. godine. Ubrzo potom sastao se Arhijerejski sabor Srpske patrijarsije 15. (28) septembra 1920. godine, koji je donio odluku da se arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije Dimitrije Pavlović proglasio ipso jure prvim patrijarhom Srpske patrijaršije. U toj odluci, pored ostalog se kaže: „Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u prestonim gradovima: Atini za crkvu u Kraljevini Grčkoj, u Beogradu za crkvu u Kraljevini Srbiji, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije". Međutim, tu odluku državna vlast nije prihvatila. Naprotiv, ona je 23. X 1920. godine donijela ukaz, kojim je propisana uredba o izboru prvog srpskog patrijarha. Na osnovu te uredbe sastao se u Beogradu Izborni sabor, koji je 12. XI. 1920. godine izabrao mitropolita Srbije Dimitrija Pavlovića za patrijarha Srpske patrijaršije. Kralj države SHS istoga dana potvrdio je njegov izbor. Sjutradan, patrijarh Dimitrije je ustoličen. Svečano ustoličenje dogodilo se kasnije u Peći. „Uredbom u centralizaciji upravne i sudske vlasti u Srpskoj patrijaršiji" (čl. 2) kaže se da: „krug rada mitropolita Crne Gore, Brda i Primorja izložen u Ustavu Svetog sinoda 1903. prenosi se na srpskog patrijarha pravoslavne crkve Kraljevine SHS" (“Vesnik”, Beograd, br. 6, od 7. II 1921. str. 1). U Tomosu vaseljenskog patrijarha Melentija II i Svetog sinoda Vaseljenske patrijaršije u Carigradu od 19. februara 1922. godine (br. protokola 1148), navodi se ovo: „U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva SHS ušle su i autokefalne pravoslavne crkve: Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije: zadarska i Bokokotorska". U ovom patrijaršijskom aktu stoji i sljedeće: „Priznajuci, pak, proglaseno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovacke, kao i dviju dalmatinskih eparhija prima od ovih obrazovanu svetu autokefalnu Ujedinjenu pravoslavnu srpsku crkvu kao sestru u Hristu, koja ima i uziva sva prava autokefalnosti, prema propisima i redu Svete pravoslavne crkve". Ovaj akt nesumnjivo potvrdjuje da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna.U Kanonskom pismu vaseljenskog patrijarha Melentija II i Svetog sinoda Vaseljenske patrijarsije u Carigradu od 24. februara 1922. godine kojim se priznaje uzdizanje autokefalne Ujedinjene pravoslavne srpske crkve Kraljevstva SHS na stepen dostojanstva patrijaršije (br. protokola 1036) kaže se i ovo: „Posavjetovavši se o tom pitanju po dužnosti sa našim Svetim sinodom pohvalismo želju Crkve i države i priznali smo korist koju Pravoslavlje može imati od takvog uzdignuća, a način postupanja našli smo da je u saglasnosti više sa crkvenom ekonomijom (oportunošću), negoli sa preciznošću kanonskog reda”. Treba, na kraju, reći i ovo: Postoje podaci o tome da je mitropolit Mitrofan Ban bio prinuđen da izjavi svoju volju onako kako je to trazila državna i crkvena vlast u Krljevstvu SHS. Drugim riječima, bio je izložen prijetnji i prinudi. Kako saznajemo iz pojedinih izvora, Mitrofan Ban je na samrti engleskom diplomati grofu Džonu de Salisu, bivšem doajenu diplomatskog kora na Cetinju, rekao da se pod prijetnjom smrti izjasnio za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i da moli crnogorski narod za oproštaj (O tome vidjeti: “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”, Rim, 1921, str. 13; “Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, Rim, 1921. godine, II izdanje, Bar, 2000, str. 88). Predsjednik crnogorske Vlade u egzilu Jovan S. Plamenac, povodom smrti Mitrofana Bana i zbivanjima u Crnoj Gori u to vrijeme, u oficijelnom saopštenju od 9.oktobra 1920. godine, broj 426. »Komandi Crnogorskih trupa u Gaeti - Italija«, između ostalog, navodi da je na samrti kod Mitrofana Bana »nastupila griža savjesti i pri potonjem izdisaju molio je sa suznim očima sve prisutne, da budu tumači njegovog pokajanja« zato »što je dao svoj mitropolitski pristanak za uništenje Crne Gore od strane Srbije, izjavljujući da je tada to morao učinjeti pod pritiskom i prijetnjom srbijanskih vlasti, što je u povjerenju, kako je rekao u svoje vrijeme saopštio grofu Salisu, izaslaniku Velike Britanije«.( O tome vidjeti: Državni arhiv Crne Gore, FEV, Ministarstvo Vojno 1920-1922, f. 91 II i Dr Šerbo Rastoder, »Skrivana strana istorije-crnogorska buna i odmetnčki pokret 1918-1929«, dokumenti, Tom III, Bar, 1997, str. 1623-1624. O tome postupku Mitrofana Bana, prinudi nad njime pisao je i službeni organ kraljevine crne Gore u egzilu »Glasa Crnogorca«, Nej na Seni kod Pariza, br. 89, od 28 oktobra/ 10. novembra 1920, str. 3 i 4 u članku »Božji sud« čiji je autor, osnovano se može pretpostaviti iako taj članak nije potpisan, bio Jovan Simonov Plamenac). Ministar crnogorske izbjegličke Vlade Milo Vujović, u jednom pismu italijanskom ministru Sidniju Soninu iz Brindizija 28. novembra 1918. godine, navodi kako su srpske vlasti: hapsile ugledene ljude iz Podgorice, kako su batinale mitropolita Mitrofana Bana i maltretirale dr Sekulu Drljevića, kako su internirale poznate ličnosti kao što su vojvoda divizirar Đuro Petrović i brigadir Milutin Vučinić. Dr Ivan Ivo Jovićević u svojim memoarima »O ljudima i događajima-sjećanja jedniog federaliste«, Cetinje, 1995. opisuje i stanje u Crnoj Gori nakon tzv. Podgoričke skupštine 1918. godine. Dr Ivo Jovićević u svom djelu »Kaplje žuči«, prvo izdanje, Ženeva 1919, drugo izdanje, Rim 1921, str. 20 i 21, navodi da je Mitrofan Ban bio politički pristalica aneksije Crne Gore Srbiji, te da je iznevjerio, svoju pasvu koja je stradala, da nije podigao glas protiv okupacione sile, da je zaboravio svoju dužnost i iznevjerio kralja Nikolu i crnu Goru. Dr Ivo Jovićević u pjesničkoj formi prikazao je posljednje godine života Mitrofana Bana u veoma negativnom smislu. U traganju za odgovorom na pitanje kako se i zašto u odnosu na čin aneksije Crne Gore i ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve ponašao Mitrofan Ban treba uzeti u obzir sljedeće: Naime, sa pravnog stanovišta, ako je nešto izjavljeno ili urađeno u zabludi, pod prevarom (mala fides), prijetnjom ili prinudom, to nije pravno relevantno, odnosno, smatra se da to u suštini nije izjavljeno ili učinjeno. To će reći da je, u takvoj situaciji, ništav pristanak na obevezvanje učinjen na takav način jer ne postoji slobodna volja. Ako je nešto urađeno pod prinudom to je razlog apsolutne ništavosti akta ili priznanja dobijenog na taj način zato što ne postoji saglasnost. Prinuda se, sa aspekta prava, može javiti u dva oblika: kao vis apsoluta i vis compulsiva. Vis apsoluta označava fizičko nasilje, nanošenje fizičkog zla nekom licu u cilju da on izjavi svoju volju u određenom, traženom pravcu, odnosno, u onom smjeru kako mu se naređuje ili zapovijeda. Takav oblik prinude odlikuje se apsolutnom fizičkom nadmoći jedne strane i potpunom odustvu mogućnosti slobodnog izbora druge strane. Tu uspješan otpor i nije moguć. Dakle, ne radi se o dobrovoljnom pristanku povrijeđenog ili oštećenog da trpi zlo ili torturu. Vis compulsiva je vrsta prinude koja označava stavljanje u izgled nekog zla u budućnosti u slučaju neprihvatanja ili odbijanja zahtjeva vršioca prinude. Radi se u osnovi o prijetnji koja može biti neposredna (ako je usmjerena na ličnost) i posredna (ako se stavlja u izgled nanošenja zla srodnicima tog lica). Prijetnja je relevantna, ako je ozbiljna (izaziva strah kod onoga kome je upućena) i ako je protivpravna (ako je zakonom nedozvoljena ili zabranjena). Kod kompulsivne prinude otpor je moguć. Dake, izazivanje pristanka, saglasnosti dobijeno prinudom je ništavno, to jest, ono ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo, odnosno, ne stvara nikakva prava i obaveze. Na osnovu raspoloživih podataka, može se zaključiti da je Mitrofan Ban, kada se tražila njegova saglasnost mogao biti žrtva moguće je i apsolutne, ali prije svega kompulsivne prinude, mada ne treba izostaviti ni odsustvo njegove lične hrabrosti u datom istorijskom trenutku, koje je svakako doprinijelo da on ne pruži otpor (u vidi usmenog ili pismenog protesta, bojkota, neposlušnosti itd.) zlu koje je ukidalo kako crnogorsku državu, tako i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Kad je u pitanju Mitrofan Ban ne treba izgubiti iz vida ni njegovu bezuslovnu političku lojalnost vladajućim režimima, pa i onom ustanovljenom poslije 1918. godine, kojemu je služio i kojemu je izricao panegirike u svojim crkvenim besjedama, govorima i pismima. Sve u svemu, ostaje, ipak, do kraja neriješena enigma da li je mitropolit Mitrofan Ban, na osnovu svoje slobodne volje, namjerno, dakle, svojom odlukom, iznevjerio svojega Kralja, svoju Državu i svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu ili je to učinio u zabludi, pod djejstvom prevare, prijetnje i prinude!? NOVAK ADŽIĆ

[zoranphoto]

Papa Franjo završio u bolnici, otkazane mu sve obaveze. Oglasio se i Vatikan

Papa Franjo otišao je u rimsku bolnicu Gemelli zbog ranije zakazanog pregleda, priopćio je Papin glasnogovornik Matteo Bruni u srijedu, prenosi Reuters. Ipak, mediji pišu da je papa hospitaliziran iznenada, nakon što mu je pozlilo u Vatikanu     Papa (86), ranije u srijedu održao je opću audijenciju u Vatikanu i činilo se da je dobrog zdravlja, navodi Reuters. Po drugim izvorima, papa je imao srčane smetnje i otežano disanje. U Gemelliju su mu bronhiji pregledani kompjuteriziranom tomografijom, a nalaz, kažu, ne pokazuje ništa zabrinjavajuće. Ipak, njegove naredne obaveze su otkazane: i intervju koji je bio dogovoren danas popodne, i audijencije predviđene za četvrtak i petak, prenosi Jutarnji list. S papom je u bolnicu stigao i dio njegova osoblja, uključujući i osiguranje. I Papa i suradnici smješteni su u takozvani Papinski apartman na desetom katu bolničkog kompleksa. Naknadno je Vatikan priopćio da papa ima respiratornu infekciju i morat će provesti 'nekoliko dana' u bolnici na liječenju. Posljednjih dana papa se žalio na probleme s disanjem, a testovi pokazuju da nema covid-19. Papa Franjo dirnut je brojnim primljenim porukama ohrabrenja te izražava zahvalnost za bliskost i molitvu, priopćio je Vatikan. Prošlog srpnja, prilikom povratka iz Kanade, papa Franjo priznao je da su njegova poodmakla dob i teškoće s hodanjem možda dovele do nove, sporije faze njegova pontifikata. Međutim, u međuvremenu je posjetio Kazahstan i Bahrein, a prošlog mjeseca posjetio je Demokratsku Republiku Kongo i Južni Sudan. U dobi od 21 godine Franjo je teško obolio od pleuralnog izljeva i i bio je na rubu smrti te mu je uklonjen dio plućnog krila 1957. U nedavno objavljenoj biografiji prisjetio se te epizode komentirajući da suosjeća s oboljelima od covida-19. "Razumijem kako se osjećaju ljudi oboljeli od koronavirusa koji se bore za dah uz pomoć umjetnih respiratora", povjerio je Franjo. Prisjetio se i naknadne operacije uklanjanja cista iz desnog plućnog krila u intervjuu koji je dao uglednom argentinskom novinaru i liječniku Nelsonu Castru kojemu je naglasio da se nakon toga "potpuno oporavio". Papa Franjo boluje od divertikulitisa koji može prouzročiti inficiranje ili upalu debelog crijeva. Dio debelog crijeva uklonjen mu je operacijom 2021. u bolnici Gemelli. Ranije ove godine rekao je da opet ima isti problem i da se zbog toga udebljao, ali da nije previše zabrinut. Također ima problema s koljenom, a u javnosti koristi štap i invalidska kolica. U lanjskom intervjuu za Reuters rekao je da ne želi operirati koljeno jer ne želi ponavljanje dugotrajnih negativnih nuspojava anestezije kakve je imao nakon operacije 2021. Na pitanje švicarske televizije RSI u intervjuu objavljenom 12. ožujka koje bi ga stanje navelo na ostavku, odgovorio je: "Umor koji vam ne dopušta da stvari vidite jasno. Nedostatak jasnoće i znanja za procjenu situacije". Tportal.hr Autor Presidencia de la República Mexicana  Read the full article

[cgvijesti]

Austrija protjeruje četvoricu ruskih diplomata

Vlada Austrije saopštila je da je naredila četvorici ruskih diplomata, uključujući dvojicu koji rade u Beču pri Ujedinjenim nacijama, da napuste zemlju. Ministarstvo spoljnih poslova Austrije je u kratkom saopštenju navelo, bez obrazloženja, da je dvoje diplomata iz ruske ambasade „počinilo djela koja nisu u skladu sa njihovim diplomatskim statusom“, a dvoje koji su u stalnoj misiji pri…

[nije-mi-nista]

Moja sestra nikada nije pravila zijan i retko kad je plakala, a bile su joj tek tri godine. Mislila sam da će tako i biti zauvek.

Moja sestra je prvi put prisustvovala sceni kako tata davi mamu, i ništa nije mogla da uradi sem da gleda i ćuti, a bilo joj je tek sedam godina.

Moja sestra je prvi put došla modra iz škole, i niko nije ništa rekao, jer su je učili da "dečaci udaraju devojčice kada im se dopadaju", a bilo joj je tek deset godina.

Moju sestru sam prvi put našla gušeći se u suzama i izrezanim venama, gde neprestano ponavlja da ne treba da živi i da je bolje da je nema, a bilo joj je tek četrnaest godina.

Moja sestra je molila za pomoć, ali je niko nije slušao, jer "previše je mala da bi imala probleme". Nakon toga se predozirala i probudila tek nakon pet dana, a bilo joj je tek petnaest godina.

Moja sestra je u porodici najviše volela tatu. Međutim tata je ponovo počeo da pije, a ona ga je ignorisala dok se ne opameti. Kasnije je saznala da je u bolnici što je nju navelo da pije tri antidepresiva dnevno, a bilo joj je tek sedamnaest godina.

Moja sestra je uvek bila vesela i odisala je pozitivnom energijom. Naposletku se istrošila i poželela da se baci sa terase, da bi na kraju, ponovo, završila na psihijatriji, a bilo joj je tek osamnaest godina.

Mojoj sestri su svi bili na prvom mestu, a ona samoj sebi na poslednjem. Niko nije mario, niti je pitao šta nije u redu iako je slala apele za pomoć i sama po sebi izgledala istrošeno i bez volje za životom, a bilo joj je tek dvadeset godina.

Moja sestra je bila onaj cvet opevan u njenoj omiljenoj Galijinoj "Da li si spavala". Bila je najbolja osoba koju sam poznavala, ali šta mi vredi sada, i meni i vama... Nadam se da ćete je pamtiti po dobrom, i sve ovo sada vam pišem sa groba svoje sestre, a bile su joj tek dvadeset i dve.

[tjarimrkve]

Muž me nedavno upitao koju vrstu pornografije volim. Kako da mu objasnim da konzumiram jedino gay pornografiju?

Prema istraživanjima Sveučilišta Princeton, Stanford i Harvard (2017/2019/2020), 98% heteroseksualnih žena konzumira isključivo homoseksualnu pornografiju. Ostalih 2% žena je navelo žanrove koji se nisu mogli uredno svrstati u homoseksualnu kategoriju, ali svakako nisu odgovarali ni heteroseksualnoj.

Što nam to govori o ženskom mozgu, tijelu i apetitu za seks?

50% žena koje su se odlučile za gay porno sadržaje su kao razlog navele uživanje u muškom tijelu i fokusiranju na njega u navedenim sadržajima, dok je ostalih 50% odabralo odgovor u stilu “Rađe bih gledala žabu kako se porađa nego heteroseksualnu pornografiju” (Princeton; sastavljači anketa sa Stanforda i Harvarda su u sličnoj konstrukciji posegnuli za usporedivo traumatičnim prizorima iz životinjskog svijeta). 

U bonus otvorenoj rubrici na dnu upitnika, neke od žena su navele omiljene porno izvođače (u 83% slučajeva, uključujući sve relevantne mrežne poveznice), dok je većina priložila ljupki crtež u popularnoj yaoi tehnici.

[thedraganuzelac]

1970 Fleetwood Mac - Peter Green - The Green Manalish Live Sweden

... Po mnogim tumačenjima numera Green Manalishi bila je ključna za tadašnju Grinovu umetničku i duhovnu transformaciju, sukob sa ostatkom ekipe i želju da napusti bend( pored nesumnjivih uticaja koji je izvršio LSD, a koji su se pored psihičke transformacije ogledali i u Grinovoj fizičkoj, vizuelnoj transformaciji - puštanju brade, kao i napadnom  nošenju mantije i ogromnog krsta iz dubokih religioznih pobuda potaknutih dejstvom halucinogena na svest), uvevši ga u čudesnu mentalnu fazu borbe sa slavom, novcem i postupnim duševnim šizofrenim oboljenjem( jedan od prijatelja koji su bili uz njega u tim trenucima, priseća se epizode kada je sa Grinom stajao satima u jednom vrtu, a da on pritom nije progovorio ni reč). Pored tumačenja da je pomenuta, ključna i zloslutna Grinova pesma nastala kao proizvod depresivnih stanja pod uticajem konzumiranja određenih narkotika, sam Piter Grin je jednom prilikom objasnio da je ovu kompoziciju napisao posle sna izazvanog drogom, u kojem ga je posetio zeleni pas koji je lajao na njega. Kako je shvatio, pas je bio oličenje novca, zelenila američkih dolara koji su lagano svet rokenrola pretvarali u cirkus za milione i komercijalno smeće, industriju zabave za zatupljuvanje i slamanje otpora tadašnje buntovne, radikalne i beskompromisne, hrabre omladine...

 ... Uplašio sam se pošto sam znao da je pas uginuo pre mnogo godina. Sve je bilo nekako čudno, a ja sam sve to posmatrao. Kada sam se probudio počeo sam da pišem pesmu. Posle takvog iskustva više nisam bio isti čovek. Misliš da si bolji od ostalih. Zamisli da si običan radnik, poput pomoćnika u prodavnici. Od toga sam bio odvojen jer sam zarađivao puno para. To me je i navelo na pomisao kako da promenim takvo stanje stvari, objašnjavao je kasnije svoju odluku o totalnoj promeni i napuštanju benda i muzike Piter Grin...