#muzičke grupe

[exyu-rock-lovers]

Bogatstvo ex yu muzike.

[palmsvoice]

Biti fan: of Montreal

Godina je 2004. i svi izvori muzike u Srbiji su presušili. SKC tezge su sklonjene, Napster i Audiogalaxy ugašeni, Blue Box zatvoren. Nova alternativna muzika se tada otkrivala samo preko Pitchfork.com, jer su redom: XZ i OK magazini, satelitski kanal Viva Zwei, muzičke emisije na televizijama Studio B i B92, radio emisije Pamuk i Moć Veštica, svi bili nepostojeći. I tako surfujući Pičforkom, koji se u to vreme aptejtovao jednom nedeljno, vidim vrlo pozitivnu recenziju albuma “Satanic Panic in the Attic” benda of Montreal (ispravno napisano sa malim "o"). Pošto nisam imao načina da nabavim album, mogao sam samo da pribeležim to ime, uz druga koja su pozitivno ocenjena (The Decemberists, M83, Cursive…). Na sreću, u narednih godinu-dve je količina interneta na tržištu Srbije postepeno rasla, pa su stvari polako počinjale da liče na današnju svakodnevnicu trenutne dostupnosti praktično sve muzike ikada objavljene.

Tako sam of Montreal muziku konačno čuo kada mi je 2006. internet prijateljica iz Južne Karoline preporučila pesmu "Oslo in the Summertime". Pisala mi je kako se noću vozila kolima, valjda na zadnjem sedištu, pesma je naišla i obojila trenutak svojom čudnom atmosferom. Pesma mi se dopala i skinuo sam album "The Sunlandic Twins" na kom se nalazi. Taj album je pun hitova, od kojih je verovatno najveći "Wraith Pinned to the Mist & Other Games", prepoznatljiv po refrenu "Let's pretend we don't exist, let's pretend we're in Antartica" i mega-funky bas liniji, koja je verovatno najzaslužnija što je izvesni marketing tim poželeo da ova pesma bude muzička podloga reklame za američki lanac restorana Outback (dobili su "soundalike" verziju sa "appropriate" tekstom). Drugi najveći hit je sigurno "The Party's Crashing Us" - mega catchy uvodna synth tema (što je ujedno i vokalna melodija refrena), bogata harmonija, svetlucavi disco gruv i naprosto predivan tekst o cvetanju ljubavi (omiljeni stih: "You freed me from the past, you fucked the suburbs out of me") su učinili ovu pesmu zasluženim vladarom vrha moje tadašnje last.fm liste all-time najslušanijih pesama (na vrhu je ponosno ostala sve do mog namernog anuliranja last.fm statistike). Na albumu zatim sledi "Knight Rider", instrumentalna minijatura delikatne atmosfere (čije su ehoe mnogi prepoznali u "Strange Nostalgia for the Future", intermecu na albumu "Zonoscope" australijskog pop benda Cut Copy), koja je u najvećoj meri postignuta dvoglasom linija odsviranih na bas gitari (umešan aranžerski trik, donekle oM trademark). Zatim sledi "Death of a Shade of a Hue", muzički kompleksna, pa može se slobodno reći kamerna kompozicija, u kojoj dominira zvuk violončela i vokal koji peva genijalan tekst o smrti Jarkocrvene, njenim sećanjima i tuzi koja obuzima sve druge boje i desaturira ih, zbog čega se Siva oseti besmisleno i poželi da pronađe novi identitet, neki koji bi parirao Jarkocrvenoj. Takav spoj apstrakcije i arhetipa se retko sreće. Zatim nakon tihog vokalnog brundanja nastupa prvopomenuta "Oslo in the Summertime", koja iščašenom harmonijom i aranžmanom čini da osetite svu karakterističnost sublimiranu u naslovu. Istražujući o tome koji je to splet okolnosti inspirisao direktno deskriptivni tekst ove pesme ulazim u biografski mitos benda, ili bolje rečeno projekta of Montreal. Priča otprilike ide ovako: američki muzičar na evropskoj turneji upoznaje norvežanku, ludo se zaljubljuju, ona ostaje u drugom stanju, zbog povoljnijeg zdravstvenog i socijalnog osiguranja se na kratko sele u Norvešku, tu se rađa njihova ćerka. Muzičar je Kevin Barnes, alfa i omega projekta of Montreal. Norvežanka je Nina, a ćerka je Alabee, njih dve su velika Kevinova inspiracija i prisutne su u mnogim of Montreal pesmama. Kevin je pod of Montreal imenom revnosno objavljivao psych-pop muziku još od kraja devedesetih, ali tek sa upoznavanjem Nine i radikalnom biografizacijom tekstova njegova izdanja počinju da privlače veću pažnju. Dalje istražujući, već na leto 2006. pronalazim procureli follow-up album "Hissing Fauna, Are You the Destroyer?", čije je zvanično izdanje bilo najavljeno za januar 2007. Na njemu pesma "The Past Is a Grotesque Animal", dvanaestominutni elektro-rok ep o mučnoj emotivnoj tenziji unutar Kevinovog i Nininog odnosa, detalji od nežnog upoznavanja do izbegavanja priručnih projektila lansiranih u jeku svađe se smenjuju kroz stihove, među kojima je barem 10 ubitačnih one-linera (i danas kad čujem "Things could be different, but they're not" osetim izvesno poražavajuće osvešćenje). Pesma se završava talasom buke koji se preliva u "Bunny Ain't No Kind of Rider", š(k)a(k)ljivu pesmu o Kevinovom odoljevanju seksualnim iskušenjima na turneji, što mu je uspevalo zahvaljujući izjavama poput "You must be aware I'm not alone, I've got a tigress back at home, and besides, you wouldn't know what to do with me", koje nekim čudom postaju sing-along stihovi. Kontrast između ove dve pesme u mnogome pokazuje privlačnost of Montreal muzike - Kevin bez napora skače iz jednog emotivnog konteksta u drugi, slobodno nižući priče iz svog turbulentnog života i to sa takvom neposrednošću da se svaki slušalac oseti kao deo "ekipe", ili pak kao sam Kevin. Album je prepun magičnih momenata, tužnih pesama o prijateljstvu, veselih pesama o depresiji, duhovitog detinjastog besa i fanki nihilizma, ali najdivnija je poslednja pesma - "We Were Born the Mutants Again with Leafling" svojim zapanjujuće raskošnim, a tečno skladnim kontrapunktom neprebrojivih gitara, klavijatura i vokala, briljantno spakovanim u krug od 11 taktova me transportuje u sličnu dimenziju kao i "Wuthering Heights" od Kate Bush, ili čak "Goodbye Horses" od Q Lazzarus, to je zona ekstremne muzike (po mom poimanju). Drogirajući se ovim albumom tokom za mene emotivno izazovne 2007. uz mnoge druge fantastične albume iz te godine, postajem of Montreal fan. Čitam intervjue, tražim žive snimke, upoznajem se sa diskografijom, upuštam se u na početku pomenuti album iz 2004. nelagodno duhovitog naslova "Satanic Panic in the Attic", na njemu takođe pronalazim očaravajuću raskoš, doduše nešto stidljiviju, ali možda čak muzički složeniju. Otkrivanje harmonskog jezika i samostalna interpretacija na gitari ili klaviru pesama poput "Climb the Ladder" i "Your Magic Is Working" je pravo uživanje, dok nežnost (i povremena bizarnost) tekstova prosto opija.

Uživam u ova tri albuma iščekivajući nastavak, šta li će sledeće Kevin napraviti? Uvek je nezgodno ispratiti kreativni uspeh, ali kada je najavljeno da će se naredni album zvati "Skeletal Lamping" sam znao da je stvar pod kontrolom. Nisam imao pojma šta naslov znači (a ima neko značenje), samo sam osetio da se zakuvalo nešto uzbudljivo. Krajem leta 2008. se pojavio singl "Id Engager", otkačeni disko-pop sa catchy refrenom, pun sumanutih krika i nasumičnih metafora. Kada album najavi poslednja pesma na njemu (što je ovde bio slučaj), to implicira određen otpor konvenciji. Ovde je taj otpor zaista teško preceniti, jer, prosto rečeno, "Skeletal Lamping" je totalno ludilo od albuma. Iako ga naizgled čini 15 pesama, on je zapravo niz od barem triput toliko pop-fank-disko-soul minijatura koje su prosto slepljene nekim šizofrenim lepkom. To ga čini prilično napornim za slušanje, ali nagrada za hvatanje u koštac sa takvim izazovom je otkrivanje mnoštva briljantnih momenata, koji su zatrpani u mulju Kevinovog haotičnog toka svesti. Album otvara "Nonpareil of Favor", još jedna ljubavna pesma o Nini. Na početku upečatljivi dulcimer rif brzo prerasta u skoro-gabber gruv, da bi postao psych-indie-pop koji kroz par salta postaje višeminutno gitarsko noise zakucavanje koje se suptilno transformiše u divno sanjivi zaključak ove epopeje, koja za mene predstavlja jedan od najuzbudljivijih album-openera jer bezrezervno nagrađuje svakog fana koji je grozničavo iščekivao ovo izdanje. U nastavku će vas osvojiti "Gallery Piece", mega-disco-banger koji krasi tekst o potpunoj infatuaciji drugom osobom, sublimirajući seksualnu privlačnost stihom "I wanna make you cum two hundred times a day" (sentiment koji je kasnije na albumu ponovo iskazan stihom "Wanna make you ejaculate till it's no longer fun" u "Plastis Wafer"). "Gallery Piece" takođe krasi melodija pevanja koja jako podseća na bas liniju demo verzije pesme "Courtship Dating" grupe Crystal Castles, čijim stvaralaštvom sam tada, krajem 2008. godine, bio već više od godinu dana potpuno opsednut, pa je ova muzička sličnost za mene imala poseban značaj. Mislim da mi je "Skeletal Lamping" omiljeni of Montreal album, uprkos tome što od njega malo boli glava. To je možda i bio Kevinov cilj, totalna ekstravagancija kao odgovor na izvestan napredak u indie karijeri. To se odrazilo i na scenske nastupe, na kojima je publika mogla da vidi Kevina kako ulazi na scenu jašući belog konja, ili pak u kovčegu punom pene za brijanje, itd. - of Montreal su tada bili glam-psych prog-disco indie-funk fenomen, na tom talasu je priča krenula dalje. Sledeći album "False Priest" iz 2010. je bio u znaku Kevinovog izlaska iz udobne kreativne izolacije, John Brion je producirao, a Janelle Monáe i Solange Knowles pevaju na nekim pesmama. Postojala je izvesna pretenzija, ili čak očekivanje da bi ovaj album mogao biti Kevinova karta za mainstream, ali stvari nisu ba�� toliko dobro prošle, saradnje su bile površne. Dovesti Bijonsinu sestru na album i dati joj da otpeva samo pola refrena je neoprostiva propuštena šansa i rezultat se po mom shvatanju ne može nazvati duetom. Pesme "Sex Karma" i "Enemy Gene" su mogle biti sjajne, ali je Kevin previše čvrsto držao uzde, kao da nije bio spreman da svetlost reflektora ravnopravnije podeli, ili pak u potpunosti prepusti gošćama, što bi možda bio korak u željenom smeru. Ovako, pristojan album ostaje na pola puta između indie-ekstravagance i pop-kurioziteta, bez dovoljno jakih singlova da ga povuku dalje napred.

Naredne albume uspevam da ispratim sa manje ili više uspeha, Kevinovo samopovlađivanje ga vodi na razne muzičke destinacije, od disonantnih kamernih aranžmana, do 70s fetišizma. Nekada simpatični tekstualni tretmani postaju over-sharing trabunjanja, do mere kad se čini da čovek iz pesme u pesmu prosto "ne zatvara". Gde su nestale pesme od dva stiha, kao "Disconnect the Dots"? U poslednje vreme Kevin pokušava da jaše aktuelni talas političke korektnosti, što zna da bude degutantno, mada na poslednjem albumu ipak sebi dozvoli da refren (dosta dobrog) prvog singla bazira na načelno posesivnoj objavi "You should be fucking with no one else!", koja ipak u samom vokalnom izrazu otkriva mešavinu očajanja i samoismevanja. To je ono što sam zavoleo u of Montreal muzici, sposobnost da se kompleksna mentalna stanja, kroz koja verovatno mnogi prolaze, izraze verno, direktno i jednostavno. Kao što je čest slučaj u karijerama, umetnici ni sami ne znaju koji njihovi kvaliteti i veštine privlače pažnju šire publike, pa baš kada treba nastaviti u istom smeru kompas počne da luduje. Svejedno, u of Montreal diskografiji ostaju četiri fenomenalna albuma, što je nešto čime malo koji muzičar može da se pohvali, iako je zbog hiperproduktivnosti statistički učinak ispod trećine.

Međutim, postoji još jedno izdanje vredno pomena. "Icons, Abstract Thee" EP koji je izašao koincidentno sa "Hissing Fauna..." sadrži ekstrakt priče o Kevinu i Nini, idilični početak je razoružavajuće šarmantno i setno opisan u "Du Og Meg" ("Ti i Ja" na norveškom), ali stvari brzo krenu naopako, i to toliko da u završnoj, epskoj "No Conclusion" Kevin otvoreno priča o svojim suicidalnim tendencijama i kapitulira izjavom "I never ever wanted to write this song", istovremeno bežeći i suočavajući se sa propalim brakom. O samoj "No Conclusion" bi se mogao napisati esej, ona je u izvesnom smislu reprezentativna za ceo of Montreal opus. Svi vole dobru ljubavnu priču, o snazi koja ruši godinama građene unutrašnje defanzivne barijere i oslobađa potisnute emocije, seksualnost i kreativnost. Kevin Barnes je tu priču proživeo, na sreću preživeo njen mučni epilog i ostavio trag u vidu nekoliko desetina sjajnih pesama. Meni puno znače, a nadam se da će i čitaoci ovih redova poželeti da ih upoznaju, stoga prilažem listu hajlajta, podnošljivog trajanja od cca 70 minuta (a moguće je napraviti još jednu istog trajanja sa jednako fenomenalnim pesmama).

https://youtube.com/playlist?list=PLcEwQJJAu6OBRaFFJeloOh3NXvow2t0n7

[moteltrogir]

Foto: Saša Šimpraga, 2018.

Afričke kupole hrvatskog arhitekta

Saša Šimpraga, 2018.

 Iako kontinuirano prisutan u Hrvatskoj i susjednim zemljama, arhitekt Ivan Prtenjak najveći je dio profesionalne karijere proveo u Bruxellesu. Obrazovan je u Zagrebu, neko je vrijeme radio na Institutu za povijest umjetnosti, da bi 1968. otišao u Belgiju. Njegov dosadašnji radni vijek obilježila je velika produkcija s niz realizacija u desetak zemalja i tri kontinenta .

Ovaj intervju nastao je u sklopu projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma, a fokus ima na tuniskim projektima arhitekta Prtenjaka te njegovim afričkim i drugim vaneuropskim realizacijama - osobito turističkom kompleksu u tuniskoj Kelibiji u sklopu kojega je izgradio „Kuću pokraj mora“ koja je 1995. godine bila nominirana  za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.  

Vaš prvi i najveći projekt u Tunisu je turističko naselje u Kelibiji nazvano „El Mansourah“ kako se zove i plaža uz koju se nalazi, a građeno je od 1969. do  1971. godine u neposrednoj blizini Cap Bona, najisturenije točke te zemlje prema Europi. Kako je došlo do tog projekta, što vas je inspiriralo i što on podrazumijeva?

Početkom  1968. ušao sam u „Groupe Structures“, najveći i najznačajniji urbanističko-arhitektonski ured u Belgiji. Primio me je arhitekt Jacques Boseret koji je studirao u Beču kod Josepha Hoffmanna. Nije pogledao moje diplome, projekte i crteže nego me je procijenio po poznavanju arhitekture Beča i Zagreba na početku stoljeća, a naročito po poznavanju Hoffmannovog djela. Kao profesor arhitekture i vrstan pedagog, procjenio je da mi može povjeriti idejne projekte za mnogobrojna vanserijska zdanja sa specifičnim sadržajima.

Početkom 1969. godine u Tunis se iz Bruxellesa uputila velika ekipa političara, investitora, urbanista i arhitekata u informativnu misiju o mogućnostima turističke izgradnje u mjestima kao što su Sidi Rais, Kelibia, Nabeul, Hamammet itd. Arhitekt Boseret uklopio me kao najmlađeg člana u ekipu. Za taj put proučio sam detaljno arapsku arhitekturu općenito, kao i podatke o lokacijama koje smo planirali posjetiti pa sam se na licu mjesta istaknuo kao ekspert te je odlučeno da mi se povjeri projekt turističkog naselja Kelibija.          

Kuća pokraj mora

Nedaleko od luke u Kelibiji, zaštićene velikom mletačkom tvrđavom, nalazi se velika plaža s bijelim pijeskom, ispred kamenih stijena i divlje vegetacje koja je te 1969. godine bila netaknuta. U tom ambijentu predviđala se izgradnja samostalnih kuća, kuća u nizu, manjih vila te hotela, restorana i trgovina. U urbanističkoj koncepciji želio sam ponajprije sačuvati izvorni katakter krajolika s plažom. Kreirao sam 15 „otoka“ zaokruženih vegetacijom u koje sam uklopio isključivo prizemne kuće. U pozadini, iza tih objekata integriranih u prirodu, situirao sam restorane, trgovine, sportske objekte, hotele...

Tom gradacijom od manjeg prema većem, od individualnog prema zajedničkom, želio sam stvoriti harmoničnu cjelinu u kojoj glavni element ostaje priroda i revalorizirana „rajska plaža“.  

 Kuća pokraj mora

Prvi realizirani objekt  u sklopu kompleksa u Kelibiji bila je „Kuća pokraj mora“. Kako ste u jednom našem razgovoru naveli, tu  ste kuću već pri prvom dolasku na lokaciju skicirali u pijesku na mjestu gdje će i biti izgrađena. Kakva je to kuća?

Uz samu plažu, investitor je želio izgraditi jedan objekt koji bi svojim sadržajem i oblikom bio ogledni primjer tipologije arhitekture budućeg naselja. Program je predviđao uređenje restorana s maurskom kavanom i stanom pa je prostor trebalo organizirati na dva načina života: zapadnjački za turiste i tradicionalni za tunisku obitelj. Prostor restorana s velikim staklenim stijenama otvoren je prema plaži i moru, dok je onaj za obitelj artikuliran oko poluzatvorenog patija. Ta dva različita prostora povezana su jednim neutralnim prostorom koji ljeti služi kao salon za turiste, a zimi kao dnevni boravak za obitelj. Te su funkcije oblikovno jasno izražene: tri velike kupole za kavanu, tri manje kupole za obitelj, te veći volumen dnevnog boravka natkriven križno-bačvastim svodom. Zidovi servisnih prostora u pomacima prate prirodni ritam kamenih stijena.

Kuća pokraj mora

Arhitektura „Kuće pokraj mora“ nastala je na osnovu suvremene interpretacije tradicionalne arapske arhitekture. Ona se uklapa u u tradiciju moderne arhitekture, ali bez „modernizma“. Prostorna igra volumena proizlazi iz jednostavne muzičke kompozicije: tri velike i tri male kupole u kontrapunktu s križno-bačvastims vodom, u skladu s ritmom zidova u pomacima.

Kuća pokraj mora

„Kuća pokraj mora“ bila je 1995. godine bila nominirana za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.

Nominacija za prestižnu Aga Khanovu nagradu za arhitekturu dogodila se četvrt stoljeća nakon što je kuća izgrađena, što pokazuje da je prepoznata kao djelo trajnih vrijednosti.

Bez vašeg znanja, kasnije je izgrađena kopija „Kuće pokraj mora“ i to neposredno pored izvorne. Postoje li neke razlike i što mislite o njihovom suodnosu?

Razlika između originalne kuće i njene kopije je u odnosu prema kamenim stijenama. Dok zidovi u pomacima prve kuće prate prirodni tijek stijena, druga kuća nema taj kontakt. No, na plaži one tvore jedinstveni arhitektonski niz.        

Izvorna i identična kopija Kuće pokraj mora/ foto: Saša Šimpraga, 2018.      

U sklopu čitavoga kompleksa u Kelibiji je, kako ste i naveli, predviđen i dijelom realiziran još niz drugih kuća u različitim varijantama. Čime ste se tu vodili u procesu stvaranja?

Prostor natkriven kupolom u tradicionalnoj tuniskoj arhitekturi toliko me impresionirao da sam ga koristio kao osnovni modul za stvaranje suvremenih oblikovnih struktura. Kao poveznica prostora  kvadratnog tlocrta natkrivenih kupolom i onih pravokutnog tlocrta natkrivenih bačvastim svodom, koristio sam ravne krovove različitih oblika. Na ta tri tipa volumena nadovezuje se četvrti prazan prostor omeđen zidovima – mediteranski patio. Dok kuće na padinama katakterizira kupola kao glavni izražajni element, kuće u nizovima uz plažu prepoznatljive su po bačvastim svodovima postavljenim okomito prema horizontu mora. Grupe kuća na padini komponirane su, ovisno o reljefu i orijentaciji, svaki puta u drugačijim međuodnosima. Razlog stvaranja horizontalnih nizova  kuća natkrivenih bačvastim svodom, bila je upravo nepredviđena izgradnja druge „Kuće pokraj mora“. Tako je uz plažu stvoren jedan arhitektonski kontinuitet kupola, bačvastih svodova, križno-bačvastih svodova, patia i terasa natkrivenih pergolom koji se otkrivaju šetnjom uz more.  

Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018.

Od kuća po padini, bitno je drugačiji projekt nikad dovršeni hotel monumentalnijih dimenzija koji se nalazi na rubu kompleksa. U odnosu na kuće, i tipološki i vizualno radi se o posve različitoj arhitekturi. Kako ste zamislili to zdanje?  

Svi projekti kuća i restorana s maurskom kavanom, kao i njihova dispozicija na terenu, proizišli su iz detaljnih studija. U to doba, a i kasnije, u Tunisu, kao i u Maroku, bile su u turističkoj izgradnji najčešće prisutne dvije koncepcije: replike europskog modernizma ili imitacije tradicionalne arhitekture koje su često vodile u kič. U tom kontekstu, moj pristup je bio inovatorski jer je bio svjesni nastavak lokalne tradicije, ali ne prijepisom oblikovnih detalja, nego istraživanjem dubljih strukturalnih sazvučja te krajnjom jednostavnosti kojom se postiže monumentalni dojam i kod malih zdanja.  

Za hotel, predviđen za drugu vrstu posjetilaca, želio sam stvoriti zdanje koje je „in“. U to doba bio je u hotelskoj izgradnji trend reljefnog raščlanjivanja fasada. Primjer takve arhitekture u Hrvatskoj je Hotel Barbara (1970.) pokraj Zadra arhitekta Bregovca. Projektirao sam jednu varijantu hotela te tipologije pa to u suštini nije moja arhitekura jer nije proizašla iz osobnih izvora. Arapski ugođaj, u osobnom arhitektonskom rječniku, želio sam postići u unutrašnjosti, no taj je projekt nakon izgradnje betonske strukture zaustavljen i takav stoji do danas.

Čitav kompleks nikad nije dovršen i tek je dio radio kraće vrijeme.  Što je sve od zamišljenoga ostvareno?  Kad je prekinuta gradnja, što je bio razlog i koji je status svega danas?

Kuća pokraj mora / foto: Saša Šimpraga, 2018.    

Osim dviju „Kuća pokraj mora“ izgrađeno je nekoliko raznolikih sklopova kuća  s kupolama na padini i nizovi kuća s bačvastim svodovima uz plažu. Izgradnja turističkog naselja je zaustavljena nakon promjene vlasti i kompliciranih imovinsko-pravnih odnosa. Naselje sam posjetio 1995 godine povodom nominacije „Kuće pokraj mora“ za Aga Khanovu nagradu. Dio izgrađenog naselja je izvrsno funkcionirao.Terase i plaže bile su pune, a vegetacija uz nizove kuća njegovana u kontrastu s divljom vegetacijom neizgrađenog dijela. Na „Kući pokraj mora“, na zidu križno-bačvastog svoda, stajao je veliki natpis Bar u tunisko-plavoj boji. Sve mi je djelovalo je kao mali raj za turiste i stanovnike Kelibije. Sadašnje, zapušteno stanje, vidio sam samo na fotografijama. Slike divlje vegetacije iz koje izviru bijela zdanja s kupolama i bačvastim svodovima djeluju mi ponekad kao nadrealistička likovna djela.    

U Hamammetu ste projektirali turističko naselje u sklopu kojega je i bila zamišljena i natkrivena tržnica. Koja je katakteristika tog naselja i što je od toga realizirano?

Zadatak ispitati mogućnost turističke izgradnje na velikom terenu nedaleko od povijesnog grada Hamammeta dobio sam nakon uspješnih realizacija u Kelibiji. Teren ima dvije plaže, jednu uz more i jednu uz veliku rijeku, „oued“, (lokalni naziv za „tip“ rijeke, op.S.Š.), koja presušuje u sušne dane.

Radio sam cjelovitu studiju s paralelnim urbanističkim kompozicijama u koje sam uklapao moderne modularne strukture: kuće, nizove vila, mala naselja i hotelska zdanja. Među tim projektima bila je i kreacija idelanog „souka“ tj. arapske tržnice. Svi objekti bili su u istovjetnim modulima kojima je baza bila kupola promjera od 360 do 480 centimetara te odgovarajući bačvasti svodovi. Na osnovu te unikatne studije investitor je odredio program te sam projektirao cjelovito naselje, uz suradnju na hotelu s kolegom Leopoldom Vanderputteom.

Maketa projekta tržnice u Hammametu

Za razliku od naselja u Kelibiji, uklopljenog u prirodni okoliš, naselje u Hamammetu imalo je sadržajno i oblikovno gradski karakter. Svi objekti, uključujući i hotel, bili su projektirani u istoj arhitektonskoj tipologiji koja je bila određena u mojoj studiji. No, tradicionalna urbana tržnica zamijenjena je u programu modernim trgovinama. Taj projekt kasnije su preuzeli tuniski investitori i ne znam što je realizirano.        

Varijante kuća za Hammamet

Kako je došlo do projekta Vile Essaouira u Sousseu 1972. godine i kakav ste projekt tamo izveli?

U toku rada na projektu u Hamammetu, jedan investitor iz Genta želio je izgraditi modernu vilu s velikim transparentnim prostorima uz plažu pokraj Sousse-a. Za mene je taj projekt bio kreativni nastavak mog dotadašnjeg rada realiziranog u Kelibiji i sistematiziranog u Hamammetu. Želio sam stvoriti sintezu između „miesovski“ prozračnih prostora i tradicionalne arapske arhitekture. Ulazni hol, blagavaonica, dnevni boravak i biblioteka uz veliki mediteranski patio omeđen staklenim stijenama, preljevaju se jedan u drugi. Ti su prostori prekriveni serijom spojenih bačvastih svodova koji se produžuju iznad velike terase. Veza između dnevnog i noćnog dijela je uspostavljena velikim unutrašnjim vrtom bogate vegetacije u koji je, u arapskoj tradiciji, uklopljen i element vode. Četiri kupole iznad soba uz taj vrt u kontrapunktu su s kupolom kuhinje na drugoj strani. Sklad između arhitekture otvorenih prostora  i one zatvorenih očituje se kao sinteza između moderniteta i tradicije. Transparentno otvorena prema horizontu mora, vila je potpuno zatvorena prema ulici. Omeđuje je dugi bijeli zid, dužine 38 metara, na kojem su naglašena samo ulazna vrata u tunisko plavoj boji. Za prolaznike kuća je gotovo nevidljiva, tj. misteriozna.

Vila Essaouira

Moje djelovanje u Tunisu započelo je projektom „Kuće pokraj mora“ 1969. godine u kojoj su načete sve buduće arhitektonske teme, a završava projektom sinteze koju utjelovljuje vila Essaouira 1972. godine.

Vila je kasnije devastirana dogradnjom kata.

Vila je dobila ime po gradu Essaouira u Maroku što na arapskom znači „lijepo nacrtana“. To je bitan razlog zašto sam odbio nastaviti projekt nakon što je investitor želio na dio vile nadodati jedan kat, koji nisam mogao „lijepo nacrtati“. Ne znam koja joj je sudbina. Meni je ostala njena maketa.  

Vila Essaouira

Element kupole ponavlja se kroz varijacije u većini vaših tuniskih projekata. Kako doživljavate kupole koje ste okarakterizirali i „dvostrukim sadržajem“? Koje je njihovo mjesto u vašoj arhitekturi?

Kupolu sam prvi put primijenio na mom prvom projektu u Bruxellesu 1968. godine. Bila je to mrtvačnica, koju sam tretirao kao sakralno zdanje uz jednu fukcionalističku bolnicu. No, pravo otkriće kupole dogodilo se u Tunisu kada sam saznao da „jedan tuniski zidar, s jednim radnikom, izgradi jednu kupolu za jedan dan“.

Nakon primjene u tuniskim projektima, temom kupole bavio sam se na različite načine  i u mojim hrvatskim i belgijskim projektima. Želio sam „prizemljiti“ njezin simbolični i dekorativni značaj. Primjerice, u projektu obnove katedrale u Dubrovniku 1985. godine promijenio sam radikalno organizaciju prostora koristeći baroknu kupolu na sjecištu glavne lađe i transepta kao moderator. Oltar, koji je prije bio u dubini lađe postavio sam ispod svjetla kupole. Time je jednosmjerna crkva postala trosmjerna, a vjernici su polukružno raspoređeni oko oltara, kao u tlocrtnoj dispoziciji suvremenog kazališta.

Kupolom sam se bavio i na zgradi „La Prévoyance Sociale“ u Bruxellesu koja je izgrađene u stilovima Art Nouveau i Art Deco, i gdje je kupola bila samo estetski element, simbolični znak bez dodira s unutrašnjim prostorom. Unutar obnove i modenizacije objekta od 1998. do 2002. tu sam kupolu najprije minuciozno renovirao, a zatim probio strop krovne konstrukcije. Time ona danju osvjetljava veliki ured uprave, a noću postaje svjetlosni arhitektonski znak u urbanom krajoliku Bruxellesa.

U mom djelovanju, naročito u Tunisu, kupola je bila element arhitektonske igre, koje su počinjale studijama, a rađene maketama na kojima su presječene ping-pong loptice glumile kupole.  

Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018. 

Sakralna arhitektura čini značajni dio vašeg opusa. Najviše takvih realizacija imate u Hrvatskoj. Čime ste se vodili kod oblikovanja sakralnih prostora?

Oblikovanju sakralnih prostora pristupam na isti način kao oblikovanju „profanih“ prostora. To se najbolje iskazuje u projekima moje serije „Crkva od sobe do grada“, koja se sastoji od pet potpuno različitih mediteranskih zdanja. Prva Crkva- soba je „Kapela svjetla“ na otoku Šipanu iz 1975. godine koju je Jasna Galjer opisala kao „minijaturu crkve kao model svijeta“. Druga, Crkva-kuća je u Petrovu selu pored Dubrovnika iz 1986. godine. To je moderna interpretacija gotičke arhitekture. Treća, Crkva-gradska četvrt iz 1977. godine nalazi se na Boninovu u Dubrovniku. To je moderno slojevito zdanje koje se uklapa u povijesni prostor i stvara novu urbanu jezgru uz grad. Potom, arhitektonska interpretacija strukture Dubrovnika osnova je „Crkve-grada“ na Lapadu projektirane 1982., koja nije izvedena (izvedena je druga na tome mjestu, op. S.Š.). I konačno, Crkva-priroda, kao otvoreni sakralni prostor u kršu Hercegovine s velikom gromadom kamena kao oltarom, koji je natkriven nebom.

Neizvedeni projekt crkve na Lapadu u Dubrovniku.  

Svjetlost je glavni element koji određuje sakranost moje arhitekture, ponajprije u projektima crkava ali i u projektima kuća, muzeja i memorijalnih prostora. Drugi važan element je utemeljnost na trajnim, povijesnim vrijednostima, uključujući i modernitet, a kako bi se postigle skladne, bezvremenske kreacije. I na kraju, korištenje trajnih materijala, naročito kamena. Počevši od belgijskog „plavog“ kamena, pa do indijskog svjetlozlatnih nijansi u svojim sam zdanjima koristio 50-ak vrsti kamena iz 20-ak regija u Europi, sjevernoj Africi i Aziji. Čini mi se i da je kamen sam po sebi prirodno sakralno zdanje.                  

Kakav dojam imate o gradu Tunisu u kojem ste i boravili neko vrijeme, s uredom u središnjoj Aveniji Habiba Bourguibe?  

Od svih arapskih gradova, Tunis ima najbolje uspostavljenu ravnotežu između povijesti i suvremenosti. Na izvrsno sačuvanu povijesnu jezgru, barem u to doba kada sam tamo bio, nadovezuje se prostrana avenija Habiba Bourguibe. Naš ured bio je na početku avenije, na broju 29, na spoju starog i novog, nasuprot čuvenog Hotela Afrika, onda središta poslovnog života, u kojem smo često imali radne sastanke. Taj ured bio je zapravo jedan veliki stan u kojem je dnevni boravak služio za rad, a tehnički ured bio je u obližnjoj ulici 18. siječnja 1952., na broju 2.

Sjećam se bogatog društvenog života u prostorijama „Pariškog kluba“. Bio je to klub arhitekata, inženjera i likovnih umjetnika koji su studirali u Parizu. Kao pravi mediteranci, diskutirali smo žustro duboko u noć, uz „boukhu“, tunisku rakiju od smokava. No, najviše su mi ostale u sjećanju večernje šetnje uz drvored avenije Bourguiba, kao nekada na Stradunu u Dubrovniku ili na Elizejskim poljanama u Parizu. Samo što su tuniske djevojke, tada u mini suknjama, bile ljepše.  

Projekti na kojima ste radili izvedeni su u još nekoliko arapskih zemalja. Tu je stambeno naselje u Rijadu (Saudijska Arabija) gdje ste kreirali moderne modularne strukture na osnovi tradicionalnih tlocrta. Autor ste i privremenog radničkog naselja u Akabi (Jordan), u sklopu kojega ste izveli i privremenu džamiju. Projekt džamije je s jedne strane bio minimalan, budući da nije bio ni predviđen, a s druge strane efemeran. Možete li reći nešto više o tom projektu ali i o vašem shvaćanju arhitekture dugog trajanja i one koja nema tu namjeru. Je li ljepota i u tome da stvari ponekad i prestanu postojati?    

Projekt privremenog stambenog naselja u Akabi za radnike iz Jemena i Pakistana radio sam kao i arhitekturu dugog trajanja, kao „grad kontejnera“ koji se tretira kao „grad kuća“. U njegovom stambenom dijelu, grupe od 14 prefabriciranih baraka složene su u 14 malih urbanih jezgri eliptičnog tlocrta. Kako bi svaki radnik prepoznao svoj kvart, grupe baraka obojane su u različite tople boje, od svijetlo žute do tamno smeđe. Tako se dobio koloristički sklad u naselju postavljenom na pijesku. Tamošnji jedini zidani objekt bila je džamija. Iako će se i ona, nakon demontaže kontejnera, vjerojatno srušiti, želio sam da u čvrrstom materijalu iskazuje trajnost. Svojom bjelinom, ona se izdvaja od naselja u bojama, kao posebno, zajedničko zdanje za sve radnike. Želio sam najjednostavnijim oblicima, tlocrtom svedenim na znak, kreirati trajno sveto mjesto. Radnici, dovedeni izdaleka, tako mogu barem djelomično „biti kod kuće“ u toj minimalističkoj, pročišćenoj džamiji. Slažem se da ljepota može ponekad biti i u tome da stvari prestanu postojati, pod uvjetom da smo ih kreirali kao da će biti trajne.        

Stambeno naselje u Rijadu

Uz Kelibiju, vaš prvi afrički projekt je iz 1969. godine za hotel pored rijeke Kongo u Kinšasi (Demokratka Republika Kongo), koji ste projektirali s belgijskim arhitektom Guyom Gorsenom. O kakvom se projektu radi?

Pokraj veličanstvenog vodenog toka rijeke Kongo, kasnije se zvala i Zaire, predviđena je izgradnja reprezentativnog interacionalnog hotela. Dugi horizontalni objekt postavili smo okomito na tok, kao bi sačuvali okoliš uz rijeku. Hotel ima tlocrt riblje kosti, tako da sve sobe pod kutom od 45 stupnjeva imaju pogled na vodeni krajolik. Restoran smo postavili,dijelom konzolno, uz sam rub visoke padine obale, tako da gosti imaju osjećaj lebdenja iznad uzburkane vode. Hotel smo oblikovali kao moderno „corbusierovsko“ zdanje u golom betonu i velikim staklenim stijenama. Ograde na balkonima terasa predvidjeli samo od plemenitog afričkog drva.

U Bruxellesu sam bio impresioniran drvenim elementima arhitekture Victora Horte, čiji su bogati oblici mogli biti izvedeni jedino od drva iz Konga. Tako sam, očaran tim drvom, crtao i originalne drvene vile unutar zelenog pojasa uz veliko jezero Kivu, s pogledom na daleku obalu Ruande. Ti crteži služili su kao ilustracija detaljnog urbanističkog plana turističke zone jezera Kivu koju smo radili 1970. godine.

 Hotel u Kinšasi

Puno ste projektirali i gradili, a kako ste u jednom od ranijih razgovora spomenuli, neke objekte nikad niste vidjeli dovršene. Primjerice autor ste urbanističkog rješenja luke u Libiji, a pri nekom slijetanju na aerodom u Frankfurtu prepoznali ste poslovni neboder koji te projektirali, a za koji uopće niste znali da je izgrađen. Možete li reći nešto više o vašoj velikoj produkciji i stvaranim i izgubljenim vezama s projektima koji su, očito, imali svoje sudbine?

Kao i za jezero Kivu, često sam crtao idejne projekte arhitekure kao ilustracije za urbanističke planove u kojima sam sudjelovao, a najznačanije je turističko naselje „Baia delle mimose“ na Sardiniji.

U Libiji sam, nadovezujući se na inženjerski plan nove luke, projektirao, mali grad za istog investitora kao i u Jordanu, kod kojeg je ostala dokumentacija.

Za mnogobrojne investitore koji su dolazili u „Groupe Structures“ često sam radio provizorne projekte, koji su služili za realniji proračun investicije, a ja sam ih shvaćao kao arhitektonske „stilske vježbe“. Dva značajna objekta u središtu Bruxellesa, koje su izgradili drugi arhitekti, proizašla su iz mojih „stilskih vježbi“. Tako mi se nedavno, leteći avionom iznad Frankfurta, „ukazala“ slika monumentalnog nebodera koji izgleda kao maketa mog projekta koji sam radio 1970-ih godina za jednog američkog investitora. Još kao student vidio sam u Düsseldorfu 1965. godine jedan manji neboder koji se sastoji od dva plošna volumena u pomacima. Tu sam temu razradio za neboder u Frankfurtu, nadodavši središnju jezgru.

Još danas ne znam gdje se nalazi prva kuća koju sam realizirao u Belgiji prije pola stoljeća. Bila je to transformacija stare farme s uklapanjem velikih staklenih stijena u okolici Bruxellesa za obitelj Debras – van Hove. Na gradilište su me vozili navečer nakon posla tako da se ne sjećam puta, a ni imena mjesta. Françoise, javi se!

Ima i projekata koje bi želio sakriti jer su ih korisnici unakazili, no danas je to teško. Na internetu sam, pod mojim imenom, pronašao dva takva objekta. S druge strane, na internetu se nalaze objekti koje uopće nisam radio. Najznačajniji je lansirala Deutsche Welle pod naslovom „Hrvatski arhitekt autor zaštitnog znaka NATO-a“, a ja sam samo postavio skulpturu/znak između dva objekta koja sam projektirao.

Prije nekoliko godina sreo sam u Bruxellesu Leopolda Vanderputtea, koji se vratio iz Rijada. Rekao mi je: „Srušili su tvoju džamiju.“ – „Koju džamiju?“ Sjetio sam se da sam crtao jednu džamiju uz naselje koje sam projektirao, ali nisam znao da je bila izgrađena.      

U dosadašnjoj karijeri projektirali ste čak 16 muzeja. Koji bi od tih projekata izdvojili i zašto?

Od devet  izvedenih muzejskih prostora izdvajam tri potpuno različita: jedan u Hrvatskoj, jer sublimira prošlost, jedan u Bosni, jer iskazuje sadašnjost, i jedan u Belgiji, jer najavljuje budućnost. Muzej dominikanaca u Dubrovniku iz 1985. godine prvi je pravi, cjeloviti, suvremeno koncipirani muzej u gradu. Cijelo istočno krilo samostana pretvoreno je u muzej. Prostore samostana koji su sami po sebi umjetnička djela, trebalo je obnoviti i revalorizirati. U toku obnove otkrio sam unutar zida originalni renesansni lučni otvor koji je postao žarišna točka muzeja. Municioznim studijama postava postignuta je sljubljenost izložaka s povijesnom arhitekturom. Želio sam stvoriti dojam da su svi ti izlošci oduvijek bili na tom mjestu.

Drugi projekt je Galerija Šimun u Dubravama pored Brčkog iz 2010. godine za zbirku moderne hrvatske i bosansko-hercegovačke umjetnosti koju je u pola stoljeća prikupio fra Stjepan Pavić. U projektu sam se vodio geslom „Priroda je prirodna, a umjetnost je umjetna“. Apstraktni prostori „labirintske jasnoće“ omeđeni su zidovima u pomacima koji su izvedeni u prepečenoj rustičnoj opeci i dugim ravnim zidom u kamenu bogate kolorističke i taktilne živosti.

Treći projekt je Muzej biotehnologije Sveučilišta u Bruxellesu iz 2005. godine i dio je Centra za znanstvenu kulturu koji sam projektirao u zaštićenom parku prirode. Za razliku od Centra, koji je otvoren prema prirodi, izložbeni prostor muzeja projektirao sam kao zatvorenu kružnu čeliju u kojoj je audiovizualnoprezentiran misterij evolucije života kao i najnovija istraživanja u biotehnologiji. U središtu te čelije kreirao sam kružnu jezgru, mali patio, u kojem je postavljeno „drvo života“ s kronološkim redoslijedom pojave bioloških vrsta na Zemlji.

Sličan koncept proveo sam i u projektu Galerije Rabuzin u Ključu 1973. godine. I tamo je, u zatvorenoj kružnoj čeliji, u obliku razvedenog svijeta, bila predviđena kružna jezgra. No, umjesto teoretskog „drva života“ u njoj je trebalo biti zasađeno pravo cvijeće.    

Pohađali ste, kasnije ukinuti, Iblerov studij arhitekture pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Možete li reći nešto više o tome i koja su neka od vaših sjećanja na sam studij, ljude i to vrijeme općenito?

Slavna Iblerova arhitektonska škola na Likovnoj akademiji (osnovana 1926. i djelovala do 1943. op. S.Š.) obnovljena je 1959. godine, ali je nakon godinu dana bila zatvorena. Bivši Iblerovi učenici, Drago Galić i Lavoslav Horvat te njegov statičar Drago Verner predavali su „čisto“ arhitektonske predmete u kontinuitetu predratne škole, a novi duh donijeli su „Diša“ Radić, gotovo religiozni teoretičar dizajna i Zlatko Bourek koji je vodio predmet „Likovne vještine“. No, najveću novost donio je Milan Prelog u predavanjima o povijesnoj baštini i o njenom uklapanju u suvremenost. Drago Ibler, koji je prije bio temelj čitave nastave, u novoj školi bio je samo pokretač, zaštitno lice i vrlo rijetko se pojavljivao na Akademiji. No, svakodnevno, u 11 sati, moglo ga se vidjeti u Kazališnoj kavani ispred koje je parkirao svoj crveni mercedes.

Nakon ukidanja škole, koja legalno zapravo nije ni postojala, svi bivši studenti napravili su zavidne karijere na područjima vezanim uz dizajn, a jedino sam ja postao arhitekt.

Upravo na Likovnoj akademiji sam upoznao profesora Preloga koji me zaposlio, kao prvog namještenika u novoosnovanom Institutu za povijest umjetnosti, zaduženog za dokumentaciju hrvatske urbanističke i arhitektonske baštine na jadranskoj obali. To je obilježilo čitav moj profesionalni život u kojem je odnos starog i novog bio dominantan.

Vrijeme mog obrazovanja i odrastanja, pedesetih i šezdesetih u Jugoslaviji, bilo je zlatno doba hrvatske kulture i umjetnosti. Kao nikad prije u povijesti, bili smo dio onog najprogresivnijeg na europskoj sceni. To se najbolje očitavalo u urbanističkom planiranju koje je danas u Hrvatskoj zaboravljena djelatnost, ali i arhitekturi, dizajnu, slikarstvu i kiparstvu te u muzici - spomenimo samo Muzički bijenale - kazalištu, crtanom filmu pa i poeziji. U svim tim djelatnostima sudjelovao sam indirektno, a u nekima i direktno. Jedna riječ, danas rijetko korištena, sintetizira to radoblje, a to je - optimizam.          

Makete izložbenog paviljona Heysel i Trga Rogier, Bruxelles  

Budući da se bavite i jednim i drugim, na koji način se u vašem shvaćanju prožimaju slikarski i arhitektonski prostor?

Slikarske, imaginarne, prostore počeo sam kreirati mnogo ranije nego projektirati realne arhitektonske prostore. U očevoj stolarskoj radionici bilo je raznovrsnih pigmenata koji su se miješanjem s vodom, alkoholom ili uljem pretvarali u boje za drvo. Na ostacima dasaka radio sam s tim pigmentima pokuse te sam rezultate primjenjivao na papiru. Usavršio sam otkrivenu tehniku i počeo stvarati osmišljene slike imaginarnih prostora. U međuvremenu sam slikao, a kasnije izlagao portrete, npr. seriju „Dafne“ od 1958. do 62. i transformacije starih natpisa u kromatsku memoriju materije od 1964. do 1968, no to je bilo „čisto“ slikarstvo, nevezano uz arhitekturu.

Svi moji projekti novih zdanja započinju kao skice u boji koje u početku izgledaju kao apstraktne slike. Iz tih slika nastaju mnogoborojne varijante iz kojih se kristalizira projekt. Precizni nacrti su gotovo uvijek prezentirani sa površinama u elementarnim čistim bojama, zbog čitkosti i brze komunikacije. Perspektivne prikaze vanjskih i unutarnjih prostora radim više slikarski nego arhitektonski, nastojeći da slika ima svoj osobni, neponovljivi pečat. U mom djelovanju slikarstvo i arhitekura se prožimaju na tri načina: u kreaciji, prezentaciji i realizaciji.

Na koji način tretirate boju u vašim projektima?

Boja je često prisutna u mojim zdanjima, ali isključivo u izboru materijala, a ne u aplikaciji na materijal, osim u rijetkim iznimkama za sekundarne elemente. Boja materijala bitno sudjeluje u doživljaju slike mojih prostora, a često ima i svoju dodatnu priču. U mom projektu sjedišta belgijskog telekoma u Monsu, boja je konstitutivni element urbanističke i arhitektonske koncepcije. Zdanje je cijelo obloženo svijetlo sivo-plavim burgundskim kamenom, koji je u skladnom dijalogu s plavim belgijskim kamenom kojim je izgrađen srednjovjekovni grad Mons. Na, taj sivo-plavi kamen, iz regije glasovitog bijelog vina Chablis, nadovezuje se u unutrašnjosti kamen toplih bež boja s crvenkastim preljevima iz regije najboljeg burgundskog vina „Nuits-Saint-George“.

U memorijalnom parku „Polje hrvatskih mučenika“ u Villefranche-de-Rourgue u Francuskoj postavio sam 2006. godine jedan veliki monumentalni zid bogate taktilne i kolorističke živosti na mjestu pogibije Hrvata 1943. godine. On se sastoji od trinaest kamenih monolita grube teksture, s crvenim, crnim i smeđim slikarskim oblicima. Ti monoliti, koje samo vadili iz obližnjih stijena, u kromatskoj memoriji materije iskazuju svu dramatiku tragičnog događaja. 

Natječajni rad, 2001.

Koji vam je vaš projekt najdraži i zašto?

„Kapela svjetla“ uz renesansnu kuću u Suđurđu na Šipanu koju sam izveo 1975. godine. Projekt izdvajam zbog originalne koncepcije, zbog participacije stanovnika mjesta u njenoj izvedbi, zbog načina korištenja, zbog njene internacionalne reputacije i na kraju, zbog njene tragične sudbine rušenja koju su proveli katolički integristi.

„Kapela svjetla“ je prvo moderno sakralno zdanje na dubrovačkom području i moj prvi projekt sakralne arhitekture. Na osnovi te realizacije naručen mi je projekt crkve Sv. Petra na Boninovu i mnoga druga sakralna zdanja.

Uz veliku renesansnu kuću, koja je služila kao franjevački samostan časnih sestara, nalazila se neugledna prigradnja korištena kao skladište koje sam minimalističkim postupkom pretvorio u najčišći sakralni prostor. Određuje ga samo jedan polukružni zid ispred postojećeg prozora. On stvara prostor mini-sakristije, zaklanja vjernicima pogled kroz prozor i, što je najvažnije, omogućuje difuzno osvjetljenje prostora svetišta. Tri vertikalne kamene ploče ambona i glatka horizontalna ploča oltara, postavljena na grubi kameni blok, označavaju svetište. Najjednostavnijim oblicima postiže se arhetipska simbolika.

Zidari, klesari, soboslikari, stolari, ekletričari...iz mjesta, kapelu su izgradili dobrovoljnim radom. Željka Čorak poklonila je profinjenu drvenu skulpturu raspela. Kapelu su časne sestre koristile za jutarnje mise i večernje molitve.

Najveće priznanje dobila je na svjetskom simpoziju „Sacred Places in the Modern Age“, u organizaciji RIBA (Royal Institute of British Architects) u Londonu 1993. gdje je bila komparirana sa slavnom „Kapelom svjetla“ Tadaa Anda nastalom kasnije, 1988. godine. No, jedna katolička sekta iz Međugorja, koja je zakupila samostan, pretvorila je kapelu u sobu s kupaonicom. Franjevačka hijerarhija blagoslavila je taj zahvat za „mir i dobro“.        

Ako je lokacija temelj arhitekture, što je njena bit?

Više od pola stoljeća gradio sam kuće, vile, stanove, muzeje, crkve, memorijalne prostore, javne objekte i to u dvadesetpet gradova i petnaest regija, u deset zemalja na tri kontineta. Izlagao sam svoje radove, samostalno ili grupno u prestižnim muzejima i galerijama u Bruxellesu, Zagrebu, Parizu, Veneciji - gdje sam i bio na dva Bijenala, za Hrvatsku i Belgiju - Munchenu, Londonu, Potsdamu, Ateni, Bologni, Rimu i Dubrovniku. Držao sam predavanja o arhitekturi u važnim europskim institucijama u Bruxellesu, Londonu, Stockholmu, Berlinu, Valladolidu, Zagrebu i Dubrovniku. Pisao sam o arhitekturi u mnogobrojnim stručnim časopisima te objavio knjigu sinteze „Arhitekture –Architectures“ na hrvatskom i francuskom jeziku. Često sam sudjelovao u radu sa studentima na hrvatskim i belgijskim sveučilištima. Posljednji razgovor imao sam ove godine sa tuniskim studentima arhitekture u dvorištu ibaditske džamije na otoku Đerbi. Tema je bila geneza ibaditske arhitekture i veza Le Corbusiera s tom jedinstvenom pojavom u islamskoj umjetnosti. S navedenim iskustvom mogu pouzdano, i s punom odgovornošću, odgovoriti na vaše pitanje da - ne znam.   

  Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018. 

_

Intervju je objavljen na portalu Vizkultura, 3. rujna 2018.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:

Alžir: https://vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/

Maroko: https://vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/

Nesvrstani: https://vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/

 _

Razgovor s Ivanom Prtenjakom dogodit će se krajem listopada 2018. u Zagrebu u organizaciji projekta Motel Trogir/Mediteranske mreže modernizma.  

[lookerweekly]

ndorf Koncert“ poznatog srpskog reditelja Emira Kusturice i njegove muzičke grupe The No Smoking Orchestra dostupan je od danas na Youtube platformi. Snimak nastupa iz Drvengrada je kreativna zamena za tradicionalni festival ruske muzike Kustendorf CLASSIC, koji se ove godine nije održao u uobičajenom formatu zbog pandemije korona virusa. Na koncertu su zajedno sa muzičarima The No Smoking Orchestra svirali i mladi muzičari iz Srbije i Rusije, učesnici prethodno održanih festivala.

| LookerWeekly

https://lookerweekly.com/najavljujem0/kustendorf-koncert-i-na-youtube-u/

[momokaranzanimljivaekonomij-blog]

Otvaraju se prve Armani Exchange radnje u Srbiji Nove radnje Armani Exchange biće u duhu nove kampanje A|X ARMANI EXCHANGE JZ 17/18 

Beograd, 19. 7. 2017. - Nova energija s istim duhom: nova kampanja A|X Armani Exchange koju je snimila Sabine Villard za sezonu jesen-zima 17/18 hrabra je i zabavna jer se igra izrazima i karakterima. Izbor lica kampanje naglašava njihovu specifičnost i odlike: Cara Delevingne, 24-godišnja britanska glumica i model s jakom osobinom koja pršti od energije; Martin Garrix, 21-godišnji holandski DJ, rangiran na broju jedan svetske muzičke scene koji zna što želimo slušati, čak i pre nego što to i sami znamo; za regiju Kine Azije i Pacifika - Li Yifeng, 30-godišnji poznati kineski pevač i glumac koji svakodnevno očarava kinesku publiku.

Svetski poznati protagonisti kampanje obraćaju se mlađoj publici, stvaraju trendove i savršeno tumače vrednosti A|X. Cara, Martin i Li su istinski slobodnog duha, s uličnim i aktivnim osobinama koje odgovaraju njihovoj urbanoj duši. Njihov ironičan stav blješti kroz snimljene kadrove; a s njihovim izrazima i gestikulacijama slobodno se prepuštaju brendu.   "Za ovu kampanju, želio sam tri lica koja mogu prepoznati individualistički duh A|X, poput romana, na  nekonvencionalan način. Tri različita i iznenađujuća pojedinca, svi kreativni i slobodni u svom izražavanju kog sam želeo ukalupiti u Armani stil. Cara Delevingne ima jaku osobinu, kameleonski je tip koji tumači različite estetike i filozofije; Martin Garrix, koji je sposoban stvarati čaroliju glazbom; I Li Yifeng, višestruko talentovana osoba predana ogromnoj publici. A|X je Armani stil u svom najboljem metropolitan izdanju, slobodnog duha baš poput moja tri glavna lica kampanje'' izjavio je Giorgio Armani. Ova kampanja označava temeljni korak u ponovnom pokretanju A|X, koji nastavlja svoj plan proširenja nakon što ga je Armani grupacija u potpunosti preuzela 2014. godine, a koja je deo strategije za reorganizaciju portfelja brendova. Ovo povratno predstavljanje omogućuje brendu da se ponovo pozicionira kao ambasador novog italijanskog streetwear-a. Armani Exchange globalno je prepoznatljiv modni brend koji predstavlja mladalačku liniju Armani Grupe s fokusom na italijanski chic unutar ležerne, svakodnevne mode. Armani Exchange kolekcije odeće, obuće i modnih dodataka mogu se pronaći u više od 200 radnji širom sveta, a od jeseni 2017. godine biće dostupne i u Srbiji. Armani Exchange kolekcija donosi mladenački duh novih generacija – zanimljiv dizajn, konstantne modne inovacije, vrhunsku praktičnost i nosivost, te idealni odnos cene i kvalitete. Na srpsko tržište Armani Exchange donosi niz atraktivnih, casual i sportskih artikala s naglaskom na outerwear odevne kombinacije, koje će sigurno oduševiti i najzagriženije modne kritičare.

[balkantimes]

Nedelju dana ispred Bele kuće

Od petka 29. maja do petka 5. juna pratila sam razvoj događaja ispred rezidencije američkog predsednika u Vašingtonu. Bio je to deo pobune koja je buknula širom Amerike u preko 140 gradova posle ubistva Džordža Flojda.

SARA DEVIĆ 

Petak, subota, nedelja

Uzalud se u početku u medijima i na društvenim mrežama provlačio klasični motiv varvara, spoljnih agitatora koji dolaze da uništavaju. Demonstranti koji su hapšeni detaljno bi bili ispitani, proverene su njihove veze, mreže, njihova pozadina. I nije nađena nijedna teroristička organizacija koja ih podupire, ništa ni blizu tome. Izgleda da je mnogima teško da prihvate da su gnevni ljudi koji marširaju, viču i lome njihove komšije, sugrađani.

Grad Vašington je posebno osetljiv kontekst za pitanja sistemskog rasizma i rasne i klasne nejednakosti. U njemu je do nedavno toliko dominiralo crno stanovništvo da se kolokvijalno zvao čokoladni grad. Za to je zaslužna kombinacija faktora: ovo je prvi grad u kome su bivši robovi mogli da steknu vlasništvo nad zemljom i nekretninama, ovde smeštena federalna vlada radije ih je zapošljavala nego privatni sektor, a tu je osnovan i Howard University – crni Harvard. Posle 2. svetskog rata, kada bogato i belo stanovništvo napušta gradove, Vašington takođe biva prepušten crncima. Sedamdesetih on postaje dom najbogatijih i najobrazovanijih crnaca u zemlji i centar autentične crnačke kulturne i muzičke scene.

Tako je bilo sve do polovine 90-ih od kada se bogato belo stanovništvo postepeno vraća u gradove. Gradovi ponovo postaju atraktivni, u njih se ulaže, rastu cene i takse i čokoladni grad se polako dezintegriše. Decenijama razvijane zajednice crnih stanovnika, umetnika, biznisa i aktivista bivaju razbijene i raspršene u procesu koji se smatra najintenzivnijom džentrifikacijom u Americi.

U nedelju uveče, dok je Tramp čučao u podzemnom bunkeru, a reflektori bili upereni u gomilu ispred ograde Bele kuće, videla sam da su 70, 80 posto demonstranata mladi crnci. Da li su to ti preostali stanovnici čokoladnog grada, oni čija su naselja razbucana da naprave mesta staklenim kulama, ljudi kojima neprekidno preti iseljenje?

To je bio treći dan protesta. Povremeni pucanj naterao bi gomilu u paničan trk unazad, neki bi vikali „Ne trčite, ne trčite!“ Iznad su kružili vojni helikopteri, kao da dole već nije bilo dovoljno napeto. U prvom redu do ograde jedan novinar je nosio kartonski natpis Reporter, valjda da naglasi da je tu poslom i u nadi da će izbeći gumene metke (što nekim njegovim kolegama nije uspelo).

Ponedeljak

Sutradan ujutru na istom mestu zatičem bizarnu skupinu. Dvoje ljudi puštaju sa velikog zvučnika pop pesme o tome kako je bog veliki i dele letke, krupan stariji belac njiše američkom zastavom na koplju, okićenom zlatnim obodom i kićankama, nekolicina crnih demonstranata mota se po trgu (kao da su zaostali od prošlonoćnog protesta), tu su i turisti iz Azije u belim šorcevima, fotografišu se, i tu je horda reportera.

Između nas i Bele kuće podignuta su još dva niza ograda.

Svuda okolo su znaci paljevine, grafiti, slomljena stakla i ekipe čistača, radnika, majstora koji marljivo saniraju štetu. Dok fotografišem demolirani izlog sa patikama stariji čovek u prolazu komentariše „Nadrealno, zar ne?“ pretpostavljajući da na isti način poimamo realno i nadrealno.

Popodne se na trgu Lafajet skupilo daleko više ljudi nego prethodnih dana. Kako je policijski čas počinjao u 19, napustila sam trg u 18, malo pre nego što je federalna policija počela gumenim mecima i suzavcima da rasteruje mirne demonstrante, da omogući Trampu bezbedno slikanje ispred crkve St. Johna. Baš kao što je i obećao sa Biblijom u ruci, hiljade teško naoružanih vojnika u narednim danima je okupiralo ulice i trgove Vašingtona.

Sveštenstvo i verski poglavari su se ubrzo oglasili u medijima, ogorčeni time što je crkva St. Johna iskorišćena kao rekvizit u Trampovoj predstavi za potpirivanje mržnje. Iako je podrum crkve zapaljen tokom protesta, osoblje crkve je sutradan iznelo mali štand sa natpisom „Besplatna voda i besplatna molitva“, a u narednim danima su tokom trajanja protesta išli kroz gomilu i nudili flašice sa vodom, maske, voće…

Te noći, dok je oko 200 ljudi hapšeno zbog kršenja policijskog časa, nisam mogla da spavam od vojnih helikoptera. Kroz naše naselje je krstario usamljeni automobil sa do kraja pojačanom pesmom Take my breath away.

Utorak

U aprilu, dok je korona virus još bio primarna tema, distancirani protest u Izraelu je proglašen modelom budućeg protestovanja: svi će nositi maske i stajaće na razmaku od dva metra. To se u Vašingtonu očigledno nije dogodilo, mada je (i pored maski i čestog dezinfikovanja ruku) prisutan strah da je porast broja zaraženih neizbežan… Crnci su više podložni obolevanju od korona virusa zbog visokog krvnog pritiska, visoke stope gojaznosti i dijabetesa – faktora uslovljenih siromaštvom, pa ima nečeg dirljivog i ironičnog u činjenici da je prisustvo na ovim protestima po njih potencijalno smrtonosnije…

U utorak je višestruko više ljudi, svih uzrasta, oblika i boja činilo veliku ljudsku masu, moćni hor.

Zahtevi su jednostavni i ne menjaju se od početka: smanjiti budžete policiji i uložiti u siromašne zajednice (posebno u crnačke i latino zajednice), podići optužbe za ubistvo protiv svih policajaca počinilaca, obustaviti policijsku brutalnost. I onaj opšti: prekinuti sistemski rasizam.

Celog dana ljudi su samoinicijativno donosili sendviče, čokolade, flašice vode, maske, bočice sa dezinfekcionim sredstvima i slagali to po klupama, zidićima praveći štandove, koje će onda novi koji dolaze dopunjavati. Neki su vukli glomazne torbe i nudili okolo: „Voda, besplatna voda, je li neko žedan?“ Jedna žena nas je zamolila da joj pomognemo da postavi šator za prvu pomoć koji je donela iz svoje garaže. Odlučivanje gde i kada se okupljamo i ko i kada govori preko megafona odvijalo se jednako spontano.

Mediji ovakav vid protestovanja opisuju kao „aktivizam za 21. vek u kome pokreti bez vođa neguju duh jednakosti i uverenje da je svačiji glas bitan“. U tome ključnu ulogu imaju mreže komunikacije koje nisu bile dostupne prethodnim generacijama. Negde na Tviteru neko je napisao: „Kamera mobilnog telefona više je zaštitila crne Amerikance od bilo koje agencije za sprovođenje zakona, suda, tužilaca, zvaničnika ili novinara“. Gil Skot-Heron, princ čokoladnog grada, verovatno ne bi imao ništa protiv: ovoga puta revolucija će biti snimljena i prenosiće je društvene mreže.

Sreda, četvrtak, petak i dalje

Već danima na mejlovima, po Whatsappu, Telegramu i drugim četovima kruži link za masivnu zbirku knjiga i eseja o rasnom pitanju i revoluciji, o Drugom i suživotu različitosti, koja se stalno kolaborativno dopunjuje.

Sreda je bila poslednji dan policijskog časa, iako ga ni u utorak demonstranti nisu poštovali, a nije bilo ni hapšenja. Protesti su sada već uigrani, bez napetosti, ispunjeni ritualima koji se ponavljaju.

Kako je dosadašnje mesto okupljanja, Lafajet trg ispred Bele kuće, sada zauzet vojnim kamionima i policajcima-vojnicima (primećujemo da mnogi nemaju ni značke ni vidljivog imena), protest se razdvaja u grupe koje se upućuju ka drugim velikim simbolima: Kongresu, memorijalu Martina Lutera Kinga, gradskoj skupštini.

Dok se znojimo u gomili na suncu ispred zgrade Kongresa, pored mnogo hiljada tela (sa maskama se još teže diše) primećujem plakat „Ovako izgleda demokratija!“ koji me podseća na citat iz srednjoškolske lektire: „Netko je rekao da jedan narod može da očuva svoju slobodu samo po cijenu vječite budnosti. A vi sad zamislite kakav je to život“. Da li je Andrić tu mislio na život u neprekidnom vikanju, zahtevanju, marširanju, znojenju na suncu, mahanju plakatima napravljenim od poklopaca kutija za pice.

Da bi sve to imalo smisla važna su dva preduslova: osećanje odgovornosti za sve što se dešava oko nas, za sve što delimo i uverenje da sopstveni glas ima težinu, da ima značaja i efekta, da se čuje i da će tako, zvučan, postići ono što traži. Ne znam šta je starije, ta odgovornost ili to uverenje, ali se čini da su u ovih nedelju dana oba živela na ulicama Vašingtona. Potvrda da se ti glasovi zaista čuju može se naći u sledećoj listi.

Učinak protesta u preko 140 gradova Amerike, u prvih nedelju dana:

– Sva četiri policajca koji su učestvovali u ubistvu Džordža Flojda osumnjičeni su za ubistvo i stavljeni u pritvor.

– Aktivisti u Minijapolisu su preuzeli jedan hotel i pretvorili ga u sklonište za beskućnike.

– U Ričmondu, Virdžinija, i u državi Nju Džersi najavljena je reforma policije.

– U San Francisku je uvedena zabrana zapošljavanja policajaca koji imaju istoriju nedoličnog ponašanja.

– Nekoliko gradova je uklonilo skulpture simbola rasizma.

– Započeta je istraga celog departmana za policiju u Minijapolisu.

– Američka vojska je naredila vojnicima da ne reaguju na bilo čije naređenje da napadnu mirne demonstrante.

– Dva zakonodavca iz Vašingtona predložila su nove zakone koji predviđaju uvođenje neophodnih treninga za policajce o rasizmu, uvođenje prava zatvorenicima da glasaju, zabranu lokalnoj policiji da koristi suzavac i slične iritante na demonstracijama.

– U gradu Itaka u državi Njujork u petak je odlučeno da se otkazuje plaćanje kirije za tri meseca: april, maj i jun.

– Advokati u Kaliforniji pokrenuli su kampanju da javni tužioci više ne mogu primati novac od policijskih sindikata.

– U gradu Vašington preimenovan je deo ulice ispred Lafajet trga (nekadašnje pijace robova) u trg Black Lives Matter.

– U Los Anđelesu je budžet policije umanjen za 150 miliona dolara kako bi se taj novac uložio u radna mesta, zdravstvo, obrazovanje, a posebno u crnačke zajednice. Takođe, inicirano je i osnivanje posebnog javnog tužilaštva da nadgleda slučajeve policijske brutalnosti.

Izvor

[prijedor24]

U Ljetnoj bašti održan koncert benda „The Bachs“

U Ljetnoj bašti održan koncert benda „The Bachs“

U Ljetnoj bašti u Prijedoru proteklog vikenda održan je koncert benda „The Bachs“. Na repertoaru su bili popularni domaći i strani hitovi pop i rok muzike.

Kristina Rokvić, član ove muzičke grupe, kaže da su se za ovaj nastup pripremali nekoliko mjeseci. – Imali smo nekoliko proba. Na repertoaru su bile poznate pop i rok pjesme – dodala je ona.

Koncert ovog benda jedna je od manifestacija koja…

[zanimljivaekonomija]

Vokalna grupa Konstantin promovisala CD “Nasleđe” u izdanju PGP RTS-a

“Kvalitet pevanja, odabir pesama, način kako se rade aranžmani, od koje mnoge potpisuju članovi grupe, pokazuju da je u pitanju grupa muzičara koje ne samo punim srcem, nego sa svom svojom profesionalnošću radi na onom što su zove novi projekti. To je grupa muzičara u kojoj nisu samo muzičari nego ljudi koji pripadaju različitim profilima, ali su njihova srca našla zajedničku sponu u pevanju”. Ovo je rekla dr Aleksandra Paladin, muzička urednica Radio Beograda 1 i muzikolog, na današnjoj promociji drugog studijskog albuma vokalne grupe "Konstantin"(Constantine), koji nosi naziv "Nasleđe". Ona je dodala da se u muzičkim profesionalnim krugovima govori o njihovom kvalitetu pevanja, načinu interpretacije, stilske interpretacije, i da se ne može reći da im sve pesme zvuče isto ili slično, što se najbolje vidi na ovom kompakt disku koji sadrži muziku različitih žanrova. “Na njemu možemo da vidimo jasno profilisan odnos prema stilu muzike i kompozitorima, a pre svega možemo prepoznati radost pevanja i muziciranja”, naglasila je muzikolog Aleksandra Paladin. Na promociji održanoj u PGP prodavnici u RTS klubu o grupi Konstantin i njihovom novom CD-u govorila je i vokalna solistkinja, autorka i etnomuzikolog Bilja Krstić, dok se u ime izdavačke kuće PGP RTS prisutnima obratio odgovorni urednik Marko Milutinović.

Vokalna grupa Konstantin je osnovana u Nišu 2008. godine, a sastav čine muzički entuzijasti i muzičari koji interpretiraju muzičke žanrove na potpuno nov način. Repertoar im je raznovrstan, bazira se na delima domaćih i stranih muzičkih autora etno, pop, rok, džez, filmske i duhovne muzike, u cilju proširenja granica tradicionalnog. Održali su više od 40 samostalnih koncerata, nastupali i na mnogim muzičkim festivalima, u Srbiji i inostranstvu. Pesme na novom albumu, "Nasleđe" predstavljaju svojevrsnu retrospektivu petnaestogodišnjeg rada grupe, uz "bonus" numeru-uživo izvođenje Mokranjčeve "Prve rukoveti".

Na današnojo promociji članovi grupe uživo su izveli tri pesme, a u jednoj od njih (“Ruse kose”) pridružila im se Hilda Hrekes iz Sirije, koja živi u Banjaluci. Pored već pomenutih, na CD-u se nalaze i numere “Niška Banja”, “Vrti kolo”, “Nema više starog Niša”, “Ajde, Jano”, i druge.

[exyu-rock-lovers]

Ivica Vdović, dobri dečko rock 'n' rolla

Na omladinskom festivalu u Subotici: Ivica Vdović tokom nastupa grupe Šarlo akrobata (photo: arhiva / Dejan Mrkić)

Kako bubanj kaže

(Piše Siniša Jočić)

Vd mi je bio i ostao najsimpatičniji akter na jugoslovenskoj muzičkoj sceni. S likom deteta, donekle nalik Rottenu, ali sa dobrodušnim izrazom lica, neverovatnim smislom za udaraljke, danas bi imao 59 godina. Rođen je 23. februara 1961.

Ivan Ivica Vdović, poznatiji kao Vd, bio je dobri dečko rock'n' rolla. Njegovo nasleđe je impresivno, njegova ličnost misteriozna. Kada se saberu svi akteri YU muzičke scene osamdesetih, s akcentom na novotalasnu, gotovo da se u dlaku znaju njihovi životi. S Vdom je stvar donekle drugačija. Sem činjenice da je bio vanserijski bubnjar, možda i do danas neprevaziđen, da je učestvovao u kreiranju možda najbitnijeg beogradskog benda Šarlo akrobata i to ne  tek kao deo ritam sekcije, kako to često biva sa bubnjarima, već kao punopravni i punovažni njegov deo, te da je preminuo kao prva registrovana HIV osoba, bolesti koja će poharati beogradsku muzičku scenu, veći deo njegove svakodnevnice je obavijen misterijom.

Sonja Savić je možda najdoslednije ostala privržena Vdovom liku i delu. Pripisivala mu je ključne zasluge ne samo za nastanak novog talasa već i za klesanje Mladenovića i Koje i u muzičkom i u ličnom smislu. Gotovo da nema bubnjara u Beogradu čiji beat nešto znači da ga ne ističe kao muziku po sebi, a ne samo dečka zaduženog za održavanje ritma. U prilog tome govori i činjenica da su ga Poljaci nosili na rukama nakon svirke na jednom od koncerata na turneji po zemlji iza gvozdene zavese.

Na Ivanovu ličnost je nešto svetla bacila tadašnja televizijska voditeljka Hita meseca opisujući ga kao osobu van vremena i prostora nesviklu na upotrebu telefona. Kako sama kaže imao je običaj da zviždi ispod prozora kada se želeo videti s njom.I umelo je da traje.

Koliko je ritam bio osnova njegovog života govori podatak da se nikada nije odvajao od bubnjarskih palica koje je nosio gde god da je krenuo. Prosto, reklo bi se da je bio talking drum.

Karijeru je započeo u grupama Limunovo drvo, nakratko u Suncokretu da bi je ovenčao učešćem u Šarlo akrobati. Nakon albuma Bistriji ili tuplji čovek biva kad..., imao je ideju da se bendu priključe Bebi Dol i Goran Vejvoda kao stalni članovi. To se nije desilo. Vd se zajedno s Kojom pojavio i u filmu Miše Radivojevića Dečko koji obećava, kultnom delu za koji su snimili i muziku.

Nakon raspada Šarla zajedno s Milanom Mladenovićem formira Katarinu II koju napušta nakon objavljivanja prvog albuma, po mom ličnom mišljenju najboljeg koji je ta grupa ikada snimila. Pripisuju mu se zasluge za uvođenje Margite Stefanović u svet beogradskog rock n rolla.

VD nije krio da je bolestan. Sonja Savić tvrdi da ga je čitav grad počeo izbegavati. Kopneo je polako i zdravstveno i muzički. Sporadično se pojavljivao tu i tamo, ali onog snažnog muzičkog elana s kojim je protresao jugoslovenski rock n roll prosto više nije bilo. Preminuo je septembra 1992. u trideset i prvoj godini života.

Vd mi je bio i ostao najsimpatičniji akter na jugoslovenskoj muzičkoj sceni. S likom deteta, donekle nalik Rottenu, ali sa dobrodušnim izrazom lica, neverovatnim smislom za udaraljke, danas bi imao 59 godina. Rođen je 23. februara 1961.

Izvor: xxzmagazin

[balkanrock-com]

Aleja Velikana, Lagana Sreda, Marko A. Gajić u Elektropioniru

Aleja Velikana, Lagana Sreda, Marko A. Gajić u Elektropioniru

Prvi koncertni spektakl dve muzičke grupe iz Beograda kao i jednog kantautora rock muzike održaće se 12. maja sa početkom u 21 sat u beogradskom klubu Elektropionir. Reč je o bendovima Aleja Velikana i Lagana Sreda te alternativcu Marku Aleksandru Gajiću.

(more…)

[mndpor]

Pevačica zabranila ćerki da gleda spotove

Članica nekadašnje muzičke grupe Spice Girls, Mel C zabranila jer svojoj ćerki da gleda muzičke spotove, a evo i zašto. Foto: Instagram/melaniecmusic Nekada je i sama snimala spotove, a sada brani svojoj devetogodišnjoj ćerki Skarlet da ih gleda jer, kaže, seksualizuju žene. Bivša pevačica grupe Spice Girls, Melani (44) kaže da je od muzičkih spotova ništa ne iznenađuje i da više "ništa nije šokantno". Melani kaže da je seksualizovanje žena oduvek bilo prisutno u spotovima, ali da je danas "izmaklo kontroli". "Moja devojčica ima devet godina i voli pop muziku, svaki dan peva, ali ne zna značenje polovine tih tekstova, hvala Bogu. Ali, ne dozvoljavam joj da gleda spotove jer su apsolutno neprikladni", kaže pevačica. Iako je nekada i sama snimala spotove, Melani kaže da su stariji spotovi daleko od onih koje gledamo danas. "Trebalo bi da postoje neke regulative. Muka mi je da gledam svačija du*eta. Dosta mi je. Ozbiljno, ništa me više ne iznenađuje". Melani kaže da joj je drago što su danas neke od najpoznatijih muzičkih ličnosti žene – Bijonse, Adel, Kejti Peri... Takođe, kaže da razume da mlade žene žele da izgledaju seksi, ali… "Mislim da je to sramota. Živimo u narcisoidnom vremenu - sada je 100 odsto gore nego u vreme Spice Girls. Tada je sve bilo malo nevinije", tvrdi ona. Let's block ads! (Why?)

[jollycherryblossomwombat]

Jedini rijaliti koji bi trebalo da gledate (VIDEO)

Umesto prostakluka, tuča, golotinje, pogledajte kako žive naši sugrađani koji se kroz život kreću u kolicima. Obično se uz reč "rijaliti" vezuju negativne slike, kao što su gole starlete, propale muzičke zvezde, ljudi za koje nikome nije jasno zašto su na televiziji... I svi oni se ili skidaju, ili tuku, ili svađaju, psuju i pljuju... Zna se šta u osnovi znači reč "rijaliti" - stvarnost. Ova reč iskorišćena je za neukusni TV program, jer nam navodno pokazuje stvari onakvim kakve jesu, ali jedan projekat nosi ovo ime i prikazuje stvarnost naših sugrađana koji se kroz život kreću u kolicima. "Kažu mi da imaju prilaz za kolica, pa bi da me nose" "Rijaliti u invalidskim kolicima" projekat je glumice Sandre Silađev, koju na Instagramu pratite pod imenom Dinja i uživate u njenom humoru i britkoj analizi uslova u kojima živimo. Sada Sandra predstavlja stvarnost osoba sa invaliditetom, u projektu u kojoj su joj se pridružile i druge poznate ličnosti. "Poenta filma je pružanje podrške i osnaživanje pripadnika marginalizovanih grupa, ali i senzibilisanje lokalne i šire zajednice za unapređenje njihovog položaja. Želimo da se bavimo doprinosom i mogućnostima da se kvalitet života ovakvih marginalizovanih grupa podigne na viši nivo," navodi Sandra Silađev za MONDO. Dinja o nasilju nad ženama U dvadesetominutnom projektu, kolicima su se provozali autorka, glumice Gorica Regodić i Srna Lango, reper Bvana iz Lagune odnosno Nikola Ćosić, i novinarka Miljana Nešković. Sandra Silađev je autorka scenarija, Marta Fiš potpisuje režiju, montažu i efekte, zajedno sa Isidorom Goncić i kameru. Bvana je u projektu učestvovao i kao autor muzike. Baš kao ni ljudi koji, nakon saobraćajne nesreće ili sličnog događaja sednu u kolica, nisu imali nikakvu "pripremu". Seli su i krenuli. "Svi učesnici su mi se javili sami, sa željom da učestvuju u projektu. Počeo je na Facebooku, kada sam napisala da bi, u moru rijalitija koji nam 'zamazuju oči' i koji ništa ne vrede, bude snimljen i neki od njih koji nosi neku važnu poruku. Rediteljka Marta mi se javila i ideju smo pretočile u stvarnost," navodi Sandra za naš portal. Među lokacijama na Novom Beogradu koje su pokušali da obiđu su supermarket, banka, apoteka, restoran brze hrane, zgrada suda, kafić… Negde su uspeli da uđu, ali ne i da ostvare šta su zamislili, a negde su ih prag ili stepenice sprečili da prođu dalje od ulaznih vrata. Negde su vozili po kolovozu, jer trotoara ili nije bilo, ili je bio toliko pun džombi i drugih prepreka da je vožnja po njemu bila nemoguća. Uspeli bi da dođu do trafike i zatraže šta žele, ali kada bi krenulo "isparkiravanje" unazad, pored frižidera sa sladoledom, pored nestrpljivih ljudi u redu, problemi su postali sve očigledniji. Sugrađani su prilazili, pomagali koliko su mogli, jedan vozač autobusa odmah je spustio rampu za kolica, ali drugi nije imao šrafciger, pa nije mogao... I vidi se – bili su frustrirani, nakon samo jednog dana vožnje. Ne mogu da poveruju kuda su morali da se kreću, o šta su zapeli, gde su izgubili kontrolu nad kolicima, šta su sve morali da pipnu ili se uhvate kako bi održali ravnotežu... Nakon vožnje, dlanovi su crni, a mišići ruku i leđa upaljeni. "Stanje jednog društva meri se time kako se ophodi prema najslabijima. Mi ovde ne pričamo samo o ljudima u invalidskim kolicima, tu su i dečja kolica, i druge grupe kojima je potrebna briga društva u kojima žive. Na njih se mora skrenuti pažnja, i njima se mora pružiti podrška. Prvi film uradili smo u Beogradu, provozali smo se od Doma za invalidna lica na Bežanijskoj kosi do tržnog centra i nazad, ali bismo voleli da proširimo priču i na druge gradove, unutrašnjost Srbije..." Ime filma je dvosmisleno, jer "proziva" opsednutost društva rijalitijem, ali zapravo prikazuje i stvarnost. Možda će se ispostaviti i kao najava jednog dužeg projekta. "Voleli bismo da se ideja proširi, da skrenemo pažnju javnosti, da ljudi počnu da razmišljaju o ovome i da se stvari promene. Ako smo uticali samo na jednu zgradu da postavi rampu za kolica, vredelo je. Budućnost projekta je nešto o čemu još uvek razmišljamo, ali ne isključujemo ni mogućnost pravog rijalitija koji bi prikazao javnosti kakav je život ljudi sa invaliditetom. Postoje ljudi koji su doživeli nesreću ili slično, posle su ih iz bolnice uneli u lift, u zgradu, i oni svoj stan nisu napustili po 20 godina. Želimo da se priča širi najpre lokalno, i da inspiriše sve koji mogu da pomognu, bilo da je reč o ljudima dobre volje ili nadležnim institucijama, da se pokrenu i pruže podršku," navodi Sandra Silađev za MONDO. Pogledajte "Rijaliti u invalidskim kolicima". Izvor: YouTube Let's block ads! (Why?)

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/dan-kada-je-teska-nesreca-prekinula-djecacke-snove-aljose-zije/

Dan kada je teška nesreća prekinula dječačke snove Aljoše i Zije

18. septembra 1986. godine, dogodila se teška saobraćajna nesreća u Jablanici. Naime, članovi muzičke grupe (benda) “Crvena Jabuka”, na putu za Mostar, usljed prebrze vožnje, doživjeli su tešku saobraćajnu nesreću. Na licu mjesta poginuo je basista grupe Aljoša Buha, dok je frontmen i jedan od osnivača grupe, Dražen Ričl (zvani “Zijo” i “Para”) zadobio teške povrede, usljed kojih je podlegao 1. oktobra 1986. godine.

Dražen Ričl, čiji nadimak je bio “Zijo”, bio je glumac, komičar, nadrealista, jedan od pokretača “Novog primitivizma” (“New primitives”), gitarista nekoliko sarajevskih muzičkih grupa, frontman i jedan od pokretača poznate muzičke grupe “Crvena jabuka”. Ričl je jedno vrijeme bio i gitarist sastava Elvis J. Kurtović, te glumac u Top listi nadrealista. Ričl je rođen u Sarajevu, 12. marta 1962. godine. Odrastao je sa majkom Elvirom, završio nižu muzičku školu u Sarajevu, smjer – akustične gitare. Po završetku II sarajevske gimnazije, upisuje fakultet Novinarstva. U to vrijeme osniva svoj prvi bend – „Misterija“ koji je trajao vrlo kratko. Tokom srednje škole, ponovo svira u grupi „Znak Sreće“, gdje istovremeno i komponira i piše pjesme. 1980. godine, Zijo napušta grupu i odlazi u vojsku, a nakon povratka, priključuje se projektu „Top Lista Nadrealista“ Radio Sarajeva.

Nadimak “PARA” je dobio u jednoj anegdoti prilikom igre sa djecom. U septembru 1981. godine, nastupa sa grupom „Žaoka“ (jer je grupa „Znak Sreće“ u međuvremenu promijenila ime) na legendarnom koncertu „Zabranjenog Pušenja“. Grupa uskoro prestaje sa radom. Istovremeno nastaje Zlajino „Ozbiljno Pitanje“ i kako su otprije bili prijatelji, Zlaja i Hare (članovi “Crvene jabuke”), Ziju nagovore da dođe svirati kod njih. U proljeće 1982. godine, rodila se ideja za grupu „Elvis J. Kurtovich“, u koju Zijo prelazi svirati u jesen. U njoj se po prvi put pojavljuje i kao pjevač pjesme koju je i sam komponovao i napisao: „Sva su raja otišla na more“. Uskoro zbog neslaganja u bendu, Zijo napušta grupu i počinje raditi sasvim neke druge stvari. Već je tada imao mnoge pjesme. U proljeće 1985. godine, Zijo i Zlaja razgovaraju o tome da naprave zajednički bend. Ubrzo su i pronašli ostale članove benda, te snimaju i prvi album grupe „Crvena Jabuka“. Slijedila je prva turneja 1986. godine, koja nikada nije održana, upravo zbog te saobraćajne nesreće u Jablanici.

Basista grupe (benda), koji je preminuo na licu mjesta, Aljoša Buha rođen je 4. januara 1962. godine, u Zenici. Živio je i odrastao u istoj zgradi u kojem i još jedan član grupe, Darko Jelčić – Cunja. Bili su kao braća. Osnovnu i srednju školu je završio kao izvrstan učenik. Bavio se sviranjem, pisanjem i puno je čitao.

[mndstz]

Nikol o bulimiji: Osećala sam se zatočeno

Nikol Šercinger ima telo kakvo bi mnogi poželeli, ali ona nije oduvek bila zadovoljna svojim izgledom. Zbog toga se borila sa bulimijom, a sada je iskreno govorila o tome. Foto: Instagram/nicolescherzy Nikol Šercinger (39) je postala poznata kao pevačica sedmočlane ženske muzičke grupe Pussycat Dolls, i od tada devojke širom sveta priželjkuju da izgledaju kao ona. Međutim, pevačica priznaje da je od 14. godine imala problema sa samopuzdanjem, da se borila sa bulimijom i "usred noći trčala da bi imala tanje butine". U intervjuu za septembarsko izdanje "Kosmopolitana",  pevačica je otkrila da joj je poremećaj u ishrani "ukrao sreću". "Sada bolje prihvatam svoje telo. Od ranog uzrasta sam bila veoma samokritična, a kada sam imala 14 godina sam počela da trćim. Izašla bih usred noći i trčala jer sam mislila da moram da budem mršavija i da moje butine moraju da izgledaju drugačije", priznala je lepotica poreklom sa Havaja. Kaže da se nesigurnost u vezi sa izgledom pojačala kada je nastupala sa devojkama kao deo Pussycat Dolls-a, jer je to uključivalo i "pokazivanje" tela. Govoreći o borbi protiv bulimije, kaže da je to bilo veoma teško iskustvo, koje joj je "ukralo sreću, samopuzdanje i uspomene" i da se osećala zatočeno. "Veliki deo te borbe odigravao se dok sam bila u grupi. Imam dosta fanova i zaista nikada nisam želela da govorim o tome jer me je sramota. Ali, kada sam napokon progovorila, svatila sam da je to mnogim ljudima pomoglo", iskrena je Nikol. "Treba da prihvatamo sebe više. Ne budite previše strogi prema sebi, volite svoje obline", poručuje ona. "Svaka žena ima dobre i loše dane. Šeron Ozborn i ja smo se nedavno šalile kako se nekada probudimo u mrvama kolača i grickalica. Ali, ono što mi stvarno pomaže je vežbanje. Čak i kada mi trening ne traje dugo, volim da se preznojim, to mi pomaže da se fokusiram i da razmišljam pozitivno", završila je Nikol. Ovako izgleda Nikol sada kada nema problema sa samopouzdanjem: Let's block ads! (Why?)

[momokaranzanimljivaekonomij-blog]

Beogradski manifest 2017 – zabava za celu porodicu

BEOGRAD, 26.5.2017.  - Treći Beogradski manifest – festival manifestacija i destinacija – otvoren je danas na Kalemegdanu i traje i u subotu i nedelju,a ulaz za sve posetioce je besplatan. Manifestaciju je otvorio ministar trgovine, turizma i telekomunikacija Rasim Ljajić rekavši da se ove godine očekuje rekordan broj posetilaca, oko 80.000. On je takođe dodao da Beogradski manifest pridonosi lepšoj slici naše prestonice koju će, kako je rekao, ove godine posetiti oko milion turista, od čega će 20 do 30 odsto biti stranci.

Festival je, kao i prethodnih godina, podeljen u više zona koje nude bogate sadržaje i zabavu za celu porodicu.

Na Gornjem gradu Beogradske tvrđave okupili su predstavnici više od 60 opština iz Srbije koje predstavljaju svoju turističku ponudu, kulturu, manifestacije i festivale koji se održavaju u njihovom kraju. Zapazili smo da su tu Kikinda sa Danima ludaje, Požarevac sa Ljubičevskim igrama, Dimitrovgrad, Alibunar, Užice, Banja Kanjiža i mnogi drugi. Na centralnoj bini festivala će se smenjivati muzičke grupe uz kulturno-umetničke programe iz svih krajeva Srbije, a na pojedinim štandovima opština posetioci mogu i da degustiraju domaća pića i gastronomske specijalitete. Ovo je jedinstvena prilika za sve posetioce da pred početak letnje sezone, možda baš u Srbiji pronađu pravo mesto za odmor ili utočište iz gradske vreve.

Pored brojnih opština iz Srbije, na  3. Beogradskom manifestu predstavljaju se i Turska, Slovenija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija i druge zemlje, a koje će zajedno sa turističkim agencijama posetiocima pružiti priliku da dobiju i vredne nagrade poput besplatnih aranžmana i avionskih karata.

Dok roditelji budu uživali u brojnim programima na štandovima i oko štandova,  deca mogu, uz nadzor stručnog osoblja, najbolju zabavu pronaći u velikom dečjem gradu, koji se prostire na više od 1.500 metara kvadratnih. Pored zabave na toboganu, trambolini i u čudesnom dvorcu, mališani mogu da pogledaju tri predstave dnevno, kao i nastupe dečjih horova. Kreativnost dece će doći do punog izražaja u kreativnim radionicama i plesnim programima, a posebnu radost najmlađima priređuju brojni animatori, mađioničari, klovnovi, a zainteresovani imaju priliku i da jašu konje.

Još jedna novina su posebno osmišljene ženska i muška zona, u kojima dame mogu da vide zanimljive kreacije naših dizajnera, da urade manikir ili masažu glave, dok muškarci u zoni „hedonizam jača organizam“ mogu čak i da se obriju u berbernici na otvorenom.

U velikom bioskopu na otvorenom na repertoaru su brojni filmski hitovi koje će posetioci moći da pogledaju uz degustaciju vina najboljih srpskih vinarija. Radno vreme festivala u subotu i nedelju, 27. i 28. maja, je od 12.00 do 21.00.