#mjere štednje Njemačka

[cgvijesti]

Skoro polovina Njemaca ne može ništa da uštedi

Skoro polovina Njemaca ne može ništa da uštedi

Njemci su sve više zabrinuti zbog produbljivanja energetske krize i rastuće inflacije, pokazala je anketa objavljena u četvrtak, javlja Anadolija, a prenosi portal RTCG. Rat Moskve protiv Ukrajine koji je počeo krajem februara, pad izvoza nafte i prirodnog gasa u Evropu, rezultirali su porastom cijena. Najviše Njemaca, njih 68 odsto, zabrinuto je za snabdijevanje energijom, dok je 64 odsto…

[zoranphoto]

Irska uvodi mjere štednje energije. Evo što planiraju napraviti

Irska će u sklopu mjera štednje energije, koje je u srijedu prihvatila vlada, smanjiti grijanje u javnim zgradama i pozvati zaposlenike u javnom sektoru da rade u uredima na istom katu, rekao je ministar energetike Eamon Ryan     Javne zgrade, uz iznimku socijalnih ustanova poput bolnica - grijat će se na najviše 19 Celzijevih stupnjeva, a riješit će se i problem nepotrebnoga grijanja prostorija u kojima boravi malo osoba, rekao je Ryan nakon sastanka užega kabineta irske vlade. Slične je mjere prošloga tjedna uvela i Njemačka. "Moramo smanjiti potrošnju da bismo uštedjeli. To je vrlo praktično, a javni sektor će se prvi uključiti. Nije u pitanju nestašica, nego moramo biti oprezni u tome kako grijemo prostore u kojima boravimo", rekao je Ryan za nacionalnu mrežu RTE.     Troškovi energije u Irskoj i većem dijelu Europe narasli su otkako je Rusija napala Ukrajinu u veljači, djelomice zbog ruskoga odgovora na zapadne sankcije. Ryan je rekao da su mjere, među kojima je i poticanje potrošača da izbjegavaju prati odjeću i posuđe između 17 i 19 sati, kada je struja najskuplja, usmjerene na očuvanje malih zaliha u Irskoj, kao i na smanjivanje računa. Vlada namjerava pružiti i financijsku pomoć potrošačima i poduzećima i u okviru proračuna koji će donijeti 27. rujna. Tportal.hr Photo by Lukas Kloeppel Read the full article

[balkantimes]

Kratki faktografski demanti teorije o dvama totalitarizmima

Svake godine u drugoj polovici avgusta, evropski političari, novinari i historičari provode orkestriranu antikomunističku harangu temeljenu na ekvidistancijalnom odnosu prema dvama “totalitarizmima“, odnosno na njihovoj jednakoj odgovornosti za početak Drugog svjetskog rata.

No, i bez ulaženja u suštinu problema, bez razmatranja temelja komunističke, liberalne i nacističke ideologije, taj se dvolični pristup evropskih elita može demantirati jednostavnim prezentiranjem činjenica koje ukazuju na druge krivce za nastanak i rast nacizma, odnosno za svjesno izazivanje novog rata.

Korijeni Drugog svjetskog rata sežu u, jasno, vrijeme završetka Prvog svjetskog rata. Prvi evropski vladar koji je pokušao zaustaviti besmisleno krvoproliće bio je ruski car Nikolaj II., koji je krajem 1916. godine s njemačkim Kaiserom započeo pregovore o obustavi rata. Kako to nije odgovaralo anglo-francuskom konceptu rata do pobjedonosnog završetka, ili do posljednjeg ruskog vojnika, Nikolaj je bio zbačen. Nasušna potreba rosijskog naroda za okončanjem rata dovela je do toga da je čak i privremena vlada Rusije, u maju 1917. godine, predlagala okončanje rata bez “aneksije i kontribucija”.

Dan nakon preuzimanja vlasti, Lenjin je, u znamenitom “Dekretu o miru”, zatražio da sve zaraćene države bez odlaganja započnu pregovore o pravednom i demokratskom miru bez aneksija i kontribucija. Kongres je Dekret jednoglasno usvojio. Želju rosijskog naroda i njegovog rukovodstva da pod svaku cijenu izađu iz rata iskoristili su Nijemci nametanjem “zvjerskih“, kako ih je nazvao Staljin, mirovnih uvjeta. Te će mirovne uvjete stalno na umu imati lideri pobjedničkih država tijekom mirovnih pregovora u Versaillesu.

Nakon neuspjeha slamanja sovjetske zemlje putem vojne i ekonomske intervencije 14 zemalja, odnosno Građanskog rata kojeg je ta intervencija izazvala, Velika Britanija je 1922. godine organizirala mirovnu konferenciju u Genovi. U predvečerje konferencije, sovjetskoj delegaciji bila je ponuđena ratna odšteta od poražene Njemačke u visini od 16 milijardi rubalja, oko 730 milijardi današnjih dolara, no ona je taj prijedlog odbila. Na konferenciji, zapadni saveznici pokušali su od Sovjetske Rusije naplatiti ratne i predratne dugove carske Rusije. Sovjetska delegacija je, sa svoje strane, iznijela izračun štete počinjene od strane “intervencionista“ koja je daleko nadmašivala navodne dugove ruske države. U konačnici, zapadni saveznici odbili su dati kredit sovjetskoj zemlji.

Na marginama konferencije, sovjetski narodni komesar vanjskih poslova G.V. Čičerin i njegov njemački kolega Walther Rathenau, tada najbogatiji čovjek Njemačke, potpisali su Rapallski dogovor koji je predviđao uspostavu diplomatskih odnosa među dvjema zemljama, međusobno odricanje od potraživanja ratnih troškova i šteta, te starih, predratnih dugova. Dogovorom se predviđao razvoj ekonomskih i političkih odnosa dviju zemalja na principima uzajamne koristi. On je, u svojoj suštini, predstavljao pobjedu lenjinističkih principa vanjske politike, politike novog početka, bez reparacija i kontribucija. Walther Rathenau odbio je bijesne napade anglo-francuskih predstavnika i zahtjeve da se dogovor poništi te je bio ubijen dva mjeseca nakon Rapalla.

Tijekom 20-ih godina, sovjetsko rukovodstvo pokrenulo je niz mirovnih inicijativa za smanjenje naoružanja pa čak i za punu demilitarizaciju svijeta. Zapadne kapitalističke zemlje, premda je oružje po definiciji predstavljalo mrtvi kapital, nisu uopće željele razgovarati o sovjetskim prijedlozima. Na moskovskoj mirovnoj konferenciji 1922. godine, sovjetska je delegacija predložila značajno smanjivanje brojnosti armija i stvaranje neutralnih demilitariziranih zona na granicama država. Sovjetska država je, u periodu 1923. – 1925. godine, jednostrano smanjila brojnost Crvene armije s 5,3 milijuna na 560 tisuća vojnika. Učinjeno je to ponajviše radi štednje, no ta je gesta imala i međunarodnu poruku. Ona je imala veliku težinu u svjetlu činjenice da je nad sovjetskom državom još uvijek visjela realna opasnost inozemne intervencije uz pomoć Bijele armije koja se ponovno formirala i obučavala, ponajprije u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. 1927. godine, sovjetski predstavnici, na mirovnoj konferenciji u Ženevi, predložili su raspuštanje svih oružanih snaga, uništavanje oružja, likvidaciju vojno-pomorske flote i avijacije, morskih i kopnenih vojnih baza, vojnih tvornica te izdavanje zakona o ukidanju vojne službe. Sve navedene mjere trebalo je provesti u život u periodu od 4 godine. Zapadni političari kategorički su odbili sovjetski prijedlog, no on je ipak stavljen na dnevni red Lige naroda, čiji član SSSR još uvijek nije bio. Prijedlog je, nakon dugih diskusija, većinom glasova odbijen 1929. godine. Zapadni vlastodršci su, više je nego jasno, ponovno pokretali svoje zemlje u pravcu rata, dok se rat nizom mjera usmjeravao u pravcu SSSR-a.

Da je tome tako, potvrđuje “Dogovor iz Locarna”, potpisan 1925. godine, kojim su se Velika Britanija i Italija suglasile da garantiraju francusko-njemačku i granicu između Njemačke i Belgije. No garancije njemačkih granica prema jugu i istoku, prema Austriji, Čehoslovačkoj i Poljskoj, nisu bile dane.

Velika depresija izazvala je veliki šok u industrijskim zemljama Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike. Čak ni pojačana, do bestijalnosti, eksploatacija kolonija više nije mogla riješiti nagomilane ekonomske, političke i kulturne probleme zapadnog svijeta. Pojedini zapadni čelnici išli su toliko daleko da su ultimativno od sovjetskog rukovodstva zatražili novčanu pomoć radi rješavanja posljedica ekonomske krize.

Znajući značenje “duha iz Locarna“ sovjetsko rukovodstvo pokušalo je potkopati obnovu njemačkog militarizma tako što je 1931. godine dalo ponudu njemačkoj vladi za stvaranjem sovjetsko-njemačke agroindustrijske ekonomske zajednice. Njemačka elita je taj prijedlog, kojim se praktički mogao izbjeći budući ratni sukob, glatko odbila. Odlučeno je da se svi njemački problemi ipak riješe “maršem na Istok“, koji je, mora se to stalno imati na umu, imao praktički plebiscitarnu podršku njemačke inteligencije. Još 1915. godine, od Kaisera je 125 sveučilišnih profesora putem peticije zatražilo prekid neprijateljstava na Zapadu i usmjeravanje svih njemačkih ratnih napora prema carskoj Rusiji. Dvadesetih su ličnosti poput katoličkog intelektualca Konrada Adenauera zagovarali politiku njemačkog širenja na Istok.

Ipak, agresivni krugovi njemačkih elita nisu uspjeli stvoriti pokret, a još manje ličnost, koji bi bio u stanju mobilizirati njemačku naciju i pokrenuti je u novu agresiju. Stoga su vodeće ličnosti njemačke ekonomije, politike i armije bili prisiljeni unajmiti nacističke uličare i njihovog vođu. U vrijeme kad je nacistička stranka počela gubiti na popularnosti, vidljivo iz izbornih rezultata, Hitler je doveden na vlast, dok mu je autokratska vlast omogućena glasovima nacionalističkih i liberalnih stranaka. Ovo posebno treba imati na umu jer je nakon Drugog svjetskog rata proširena lažna tvrdnja da odgovornost za donošenje znamenitog zakona “O prevladavanju siromaštva naroda i Reicha”, od 23. marta 1933. godine, snose komunisti, odnosno Staljin, koji, navodno, nije dozvolio njemačkim komunistima da svoje glasove daju socijaldemokratima i time spriječe donošenje zakona. Hitleru je, treba znati, bila potrebna podrška 2/3 zastupnika u njemačkom parlamentu, odnosno 431 glas od ukupno 647 glasova u parlamentu, no on je dobio 441 glas i time izvanredne, praktično diktatorske, ovlasti u njemačkoj državi. Donošenje zakona lijeve stranke ni teorijski nisu mogle spriječiti, jer su imale ukupno 201 glas – socijaldemokrati 120 i komunisti 81.

Dovođenje Hitlera na vlast predstavljalo je manji dio problema. Daleko teži problem predstavljao je njegov dugotrajan ostanak na vlasti, osobito u svjetlu duga Njemačke koji je najvećim dijelom nastao kao posljedica provođenja planova Dawesa i Younga. 28. februara 1933. godine, dug Njemačke, uključujući reparacije, iznosio je 23,3 milijarde maraka. Na osnovi sporazuma s velikim kreditorima 1934. godine, njemački dug je bio smanjen za 97 %,, što je samo u toj godini Njemačkoj uštedjelo 1,043 milijarde maraka. Čak su i američke banke, kojima je Njemačka bila dužna 1,788 milijardi dolara, pristale na ustupke. Tim prije jer je Njemačka garantirala otplatu tih zajmova. Engleska, kojoj je Njemačka sredinom te godine bila dužna 1,718 milijardi maraka, zaključila je sporazum kojim se odrekla potraživanja kredita, što je na slično rješenje potaklo i male države Evrope. Ovakva velikodušnost i popuštanje fašističkom diktatoru predstavlja kontrast odnosu Zapada prema Hitlerovim prethodnicima, redom vrlo kompetentnim političarima i ekonomistima. No, oni su bili čelnici Vajmarske republike koja nije odgovarala zemljama Zapada zbog potpisivanja Rapallskog dogovora. Zbog toga su na sve molbe i prijedloge Vajmarske republike te zemlje odgovarale s ��ne”, no kad je na vlast došao Hitler, sve se izmijenilo.

Upravo su gore navedeni okviri, uz nesumnjiv entuzijazam nacističkih djelatnika, omogućili izvanredan ekonomski napredak Njemačke. Napredak koji je nadmašio znameniti napredak Rooseveltove Amerike. No, objema bajkama došao je kraj sredinom 1937. godine kad se javila nova i dublja recesija. U jesen te godine, u SAD-u je došlo do ponovnog povećanja nezaposlenosti – ona će rasti sve do 1940. godine, dok su u Njemačkoj uvedene kartice na pojedine prehrambene artikle. Nakon toga, ubrzana je militarizacija Njemačke i započeta militarizacija SAD-a.

Tada je, u novembru 1937. godine, Hitleru u posjet došao lord Halifax, čuvar državnog pečata u vladi Nevillea Chamberlaina. Bio je to razgovor dvaju hulja, Sovjeti su nakon rata objavili transkripte razgovora u kojem se Hitler pretvarao da su tema razgovora kolonije, dok je Halifax akcent stavljao na evropske probleme, odnosno Danziga, Austrije i Čehoslovačke. U proljeće 1938. godine, Austrija je bila anektirana, dok su započeti politički i medijski pritisci na Čehoslovačku.

U jesen 1938. godine, uz neviđeno ponižavanje čehoslovačkih političara od strane Chamberlaina, odnosno anglo-francuskih političara, potpisan je tzv. Minhenski sporazum kojim je Čehoslovačka osakaćena, a njen nemali vojni potencijal bio predan Nijemcima. Posebno podmuklu ulogu odigrala je Francuska, koja je zajedno sa SSSR-om, sukladno trima bilateralnim sporazumima tih zemalja, bila dužna vojno zaštiti Čehoslovačku. Ona, Francuska, je to odbila te je zajedno s Britancima spriječila prolazak sovjetske vojske, s već spremnih 40 pješadijskih i konjičkih divizija te 7 oklopnih i 12 zrakoplovnih brigada, preko poljskog i rumunjskog teritorija i time izvrši obavezu zaštite čehoslovačke zemlje. U to vrijeme, Wehrmacht je na Čehoslovačku mogao poslati maksimalno 47 divizija. Prema procjenama njemačkih generala, dobro utvrđena čehoslovačka vojska iz stroja sama bi izbacila oko 60 % njemačkih vojnika.

U proljeće 1939. godine, okončana je okupacija ostatka Čehoslovačke, čija vojska, na čuđenje Nijemaca, nije pružila ni najmanji otpor, dok je u ruke Nijemaca pala oprema i oružje dovoljnih za opremanje preko milijuna vojnika.

U to vrijeme završio je i anglo-njemački medeni mjesec, jer je Hitler, koji je bio izvanredan strateg, vrlo lako pročitao namjere britanskih političara. Iz historije je poznato da su za uspješan napad na Rusiju, osim po centralnom pravcu kroz Bjelorusiju, potrebna dva pomoćna pravca, s juga i sjevera, tzv. Damaklova kliješta, kojim bi se zaobišao prirodan centar ruske države, Moskva. Radi toga, praktički cijela Čehoslovačka, južni krak, je trebala pripasti Njemačkoj, dok se Hitler odlučio na stvaranje kvislinške Slovačke te davanje akvizicije Mađarskoj, tj. dijelova Slovačke i cijele Podkarpatske Ukrajine. Područja koje je trebalo predstavljati centar pobune ukrajinskog naroda protiv sovjetske vlasti. Sjeverni krak kliješta, osigurala bi Poljska ustupanjem Danziga Njemačkoj. U tom je smislu Poljska bila unaprijed isplaćena, jer je u jesen 1938. godine dobila mali dio Čehoslovačke, Tešinsku oblast. Time je poljski teritorij porastao za 0,2 %, dok je njena teška industrija tom akvizicijom porasla za 50 %.

Hitleru se, jasno, nije sviđala ideja zajedničkog nastupanja na Rusiju s oruđem zapadne politike, Poljacima. Stoga su tada, u proljeće 1939. godine, započeli trostruki bilateralni pregovori između Velike Britanije, Njemačke i SSSR-a. Iz razgovora su bili isključeni Poljaci, pa i Francuzi. Važno je imati na umu da je zaključivanje sporazuma s Nijemcima predstavljalo rezervnu varijantu sovjetske vlade te je ona nastojala postići prirodniji i dugoročno neizbježan sporazum s “neagresivnim državama“ Zapada. Problem u njihovim odnosima predstavljala je mogućnost njemačkog napada s teritorija treće države, odnosno “neizravna agresija” na SSSR. Primjer neizravne agresije predstavlja likvidacija Čeho-Slovačke u martu 1939. godine, te je takva definicija zadovoljavala anglo-francuske pregovarače. No diskusija se obnovila kad je Molotov nepopustljivo postavio zahtjev da se izraz “neizravna agresija” može upotrijebiti za takve situacije u kojima je država “žrtva” “suglasna da pod prijetnjom sile sa strane druge države ili bez takve prijetnje” omogući djelovanja “koja će rezultirati upotrebom teritorija i snaga te države radi agresije protiv nje ili protiv jedne od država potpisnica dogovora”. Problem je predstavljao dodatak “ili bez takve prijetnje” koji je mogao poslužiti kao zakonsko opravdanje za ulazak britanske, francuske ili sovjetske vojske na teritorij zemlje “žrtve” bez njenog pristanka. Molotov je vrlo dobro znao s kim ima posla te je zahtijevao uspostavu mehanizma pomoću kojeg bi SSSR stekao pravo da vojno spriječi “dobrovoljno” približavanje svojih neposrednih susjeda i Njemačke. Stavljanjem potpisa na takav dogovor, Velika Britanija i Francuska ozakonile bi postupke sovjetske vlade. Čak štoviše, u slučaju potpisivanja trojnog dogovora one bi zajedno sa Sovjetskim Savezom morale vojno intervenirati u zemlji koja agresoru, tj. Njemačkoj, dobrovoljno ustupi “svoj teritorij i snage”. Odnosno, kako je to Staljin formulirao još 1936. godine, ustupi svoje “granice na kredit”.

Problem je trebao biti riješen pregovorima u Moskvi te su francuska i britanska vlada poslale svoje delegacije u SSSR. Delegacije su na put krenule tek početkom avgusta 1939. godine, dok su, umjesto avionom, do Lenjingrada putovale sporim parobrodom “City of Exeter”, tamo provele neko vrijeme razgledavajući muzeje, te u Moskvu stigle tek 11. avgusta. (*Sovjetsko rukovodstvo interno je “City of Exeter” nazivalo “brodom budala”). Bio je to proziran manevar britanskih vlastodržaca koji su nastojali postići sporazum s Njemačkom do kojeg vrata dogovora sa SSSR-om nisu smjela biti zatvorena.

Kako politički dogovor nije bilo moguće postići, sovjetska vlada je instruirala svoje pregovarače da se razgovori svedu na konkretno vojno učešće triju zemalja u slučaju njemačkog napada na Poljsku. Francuzi su, na direktan upit sovjetskih pregovarača, izjavili da su nakon mobilizacije u mogućnosti Nijemcima suprotstaviti oko 110 divizija, 4 tisuće tenkova, 3 tisuće artiljerijskih oruđa velikog kalibra i dvije tisuće aviona. Britanci su ustvrdili da u slučaju rata na evropski kontinent mogu uputiti 6 divizija, ubrzano formirati dodatnih 9, te kasnije dovesti u borbenu spremnost još 16 divizija. No, konkretne rokove slanja značajnijeg broja britanskih divizija na kontinent članovi britanske delegacije nisu htjeli dati. Britanski pregovarači su izjavili da “odmah mogu dati dvije, a kasnije još dvije divizije”. Prve dvije divizije mogle su biti prebačene u Francusku tek u prvoj polovici, a druge dvije u drugoj polovici, oktobra.

Kad se radi o francuskoj armiji, ona je u tom trenutku, prema njemačkim podacima, raspolagala sa 109 divizija, od kojih je dio bio raspoređen u Sjevernoj Africi, dok se 20 divizija nalazilo na alpskom frontu prema Italiji. Protiv Njemačke, bez dodatne mobilizacije koja bi potrajala 2 – 3 tjedna, Francuska je mogla pokrenuti oko 80 divizija. No, za to je bila potrebna politička volja koje nije bilo.

Načelnik sovjetskog generalštaba, general Šapošnjikov, zapadnim saveznicima je saopćio da je SSSR spreman agresoru u Evropi suprotstaviti 120 pješačkih i 16 konjičkih divizija, 5 tisuća teških artiljerijskih oruđa, 9 – 10 tisuća tenkova i 5 – 5,5 tisuća aviona.

Sovjetski prijedlog izazvao je podjele u francuskoj i britanskoj vladi, no do promjene politike nije došlo. Izgovor je predstavljala poljska vlada koja ni pod kojim uvjetima nije htjela pristati na suradnju sa Sovjetima. Tek kad se nezamislivo, sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, počelo pokazivati mogućim, poljska vlada dala je svoj pristanak. Odnosno, britanski pritisak rezultirao je punim zaokretom poljske politike. No, već je bilo kasno, jer je u Moskvi Ribbentrop s Molotovom potpisao znameniti sporazum o nenapadanju.

Sporazumi o nenapadanju bili su vrlo raširena pojava u to vrijeme tako da su takav sporazum 1932. godine potpisali Poljska i SSSR, a 1934. godine Poljska i Njemačka. SSSR je potpisao slične sporazume s nizom zemalja, no u sporazumu s Njemačkom ispušten je članak koji se ranije svugdje pojavljivao: “Dogovor prestaje vrijediti u slučaju da jedna od potpisnica izvrši agresiju na treću stranu”. Staljin i Molotov su odlično znali zašto je Hitleru potreban dogovor, no dogovor je u tom trenutku, što se sovjetske strane tiče, predstavljao sredstvo pritiska na anglo-francuske saveznike. “SSSR nije obavezan uplesti se u rat ni na strani Velike Britanije protiv Njemačke, ni na strani Njemačke protiv Velike Britanije”, opisao je smisao dogovora Molotov.

Paralelno s pregovorima s njemačkim i anglo-francuskim službenicima, sovjetsko rukovodstvo je na Dalekom Istoku privodilo kraju proces eliminacije japanske opasnosti po sovjetsku zemlju. Japanska vojska bila je vojno poražena, dok je potpisivanje sporazuma Molotov-Ribbentrop, s japanske točke gledišta sporazum je predstavljao njemačku izdaju, izazvalo pad japanske vlade te definitivno okretanje japanske agresije prema pacifičkom bazenu. Prema anglo-američkim interesima.

Nakon njemačkog napada na Poljsku, Francuska i Velika Britanija imale su obavezu zaštite saveznice Poljske, odnosno obavezu napada na Njemačku. Iako su 3. septembra formalno objavile rat Njemačkoj, do vojne intervencije nije došlo, premda je vojno-politička situacija nalagala akciju. Njemačka na svojim zapadnim granicama nije držala snage koje bi se mogle suprotstaviti pritisku anglo-francuskih trupa, no Hitler je znao da do udara u leđa neće doći. Poljska je bila izdana i to prvenstveno od strane Francuske. Rat su tih dana Njemačkoj objavile Australija, Novi Zeland, Kanada i Južnoafrička Republika, dok je SAD 5. septembra proglasio neutralnost.

Nakon višekratnih intervencija od strane njemačkih vlasti, sovjetske su trupe 17. septembra ušle u Poljsku. Poljska se vlada tog dana spremala na prelazak rumunjske granice, odnosno na napuštanje naroda u njegovim najtežim trenucima. Ulazak Crvene armije omogućio je poljskim vojnicima predaju jedinicama prijateljske armije. Istovremeno, započela je masovna seoba Židova iz zapadnih u istočne dijelove raspadnute Poljske. Nitko u tadašnjem svijetu ulazak Crvene armije nije smatrao činom agresije, uključujući i poljsku vladu u izbjeglištvu koja SSSR-u nije objavila rat zbog tog čina. Ona je rat SSSR-u objavila nakon što je sovjetska vlada, dotad poljski, grad Vilnius predala u sastav tada neovisne Litve.

U poslijeratnoj historiografiji razvijena je teza o tajnom dodatku sporazumu, no takav dodatak nije pronađen ni u sovjetskim ni u njemačkim arhivima. Podjela Poljske između Njemačke i SSSR-a provedena je po tzv liniji Curzona, granici između Poljske i SSSR-a kojom je trebao biti okončan poljsko-sovjetski rat 1920. godine. Rat u kojem je Poljska pobijedila i jednostavno okupirala zapadne dijelove teritorija sovjetskih republika Ukrajine i Bjelorusije. Ulazak sovjetske vojske na ta područja označio je ispravak te historijske nepravde.

Potpisivanjem sporazuma o nenapadanju, sovjetsko rukovodstvo, bilo je to kristalno jasno svim dobro obaviještenim ljudima u tadašnjoj Evropi, stavilo je Njemačku u položaj da prije napada na SSSR mora eliminirati opasnost sa Zapada. Uz veliko oklijevanje, i nakon niza odgoda, Hitler je naredio pohod na Francusku, odnosno čišćenje istočne obale Atlantika od mjesta mogućeg iskrcavanja neprijateljskih snaga. Snaga koje bi se tamo sigurno pojavile nakon dugog i iscrpljujućeg rata između Njemačke i SSSR-a.

U prilog toj tezi idu dvije malo poznate činjenice. Dan prije njemačke invazije na Francusku, u Švicarsku je prebjegao duboko razočarani prvi Hitlerov veliki financijer, znameniti Fritz Thyssen. Njemu je rat unutar “zapadnoevropske obitelji“ bio neprihvatljiv. Još indikativniji bio je primjer britanskog primjera. Niti 12 sati nakon početka njemačkog napada na Francusku, Chamberlein je bio smijenjen, a na njegovo mjesto instaliran borbeni Churchill.

“Staljinova hladna računica“, kako je Churchill opisao njemačko-sovjetski sporazum, pokazala se u prvom koraku pogrešnom, što je i sam Staljin javno priznao. Francuski narod, svi njegovi slojevi, odbio je da se žrtvuje za vlastitu domovinu te ju je praktički bez borbe predao njemačkom okupatoru. Primjer Francuza, kao i praktički svih evropskih naroda, osobito zapadnih, pokazuje da je suvremenom i industrijaliziranom Evropom i dalje carevao feudalni duh. Da je prosječan Evropljanin, osobito onaj sa Zapada, kmet kojem nacionalnost gospodara nema nikakvog značaja. Njegov status ostaje nepromijenjen. Otpora nacističkoj vlasti na Zapadu praktički nije bilo, s izuzetkom tankog sloja francuskih komunista.

S vojnotehničke točke gledišta, pad Francuske donio je Nijemcima ogromnu količinu ratne tehnike i goriva, prvoklasne tvornice oružja te neiscrpan izvor hrane. Poboljšanje se daleko najviše osjetilo u sferi transporta, jer je francuska armija, kad se govori o svim vrstama motornih vozila, bila najopremljenija armija tadašnjeg svijeta. Francuski motori su njemačkoj vojsci dali mobilnost koja joj je omogućila velike početne uspjehe u SSSR-u.

Ipak, dugoročno gledano, Staljinova računica pokazala se ispravnom. Kriza iz 1937. godine pokazala je da američki vlastodršci moraju napustiti svaki vid izolacionizma; da se moraju okrenuti vojno-inflacijskoj konjunkturi kao zadnjoj brani socijalističkoj revoluciji u vlastitoj zemlji; da se moraju direktno umiješati u evropske poslove; da za provođenje vlastite imperijalističke politike moraju u Evropu poslati svoju vojsku. Financijske poluge kojim su upravljali međuratnom Evropom pokazale su se nedostatnim. Takav raspored snaga, vrlo dobro znan svim vlastodršcima tadašnjeg svijeta, rezultirao je velikim sniženjem pritiska na sovjetsku zemlju. Hitleru se nisu pridružili Španjolska i, što je bilo posebno bitno, Turska, dok je učešće Italije u vojnom pohodu na SSSR bio sveden na minimum.

Današnja haranga na SSSR, na potpisivanje tzv pakta Molotov-Ribbentrop, pokazuje da se ništa suštinski u zapadnom svijetu nije promijenilo. Da bogata zapadna društva svoja proturječja, osobito ono najvažnije, proturječje rada i kapitala, nastoje riješiti agresijom prema vani. Prema Rusiji, Kini, Indiji i drugim ekonomski, politički i kulturno manje ili više neovisnim zemljama. Lenjin je bio prvi marksistički mislilac i praktični politički djelatnik koji je našao protuotrov za kancerogeno djelovanje zapadnih društava. To se sredstvo, stvaranje ekonomski neovisnih zemalja i asocijacija, i danas pokazuje djelotvornim.

Srp.hr

izvor

[cgvijesti]

Njemačka Vlada ograničila grijanje radnih mjesta na 19 stepeni

Njemačka Vlada ograničila grijanje radnih mjesta na 19 stepeni

Foto: EPA/ilustracija Njemačka Vlada donijela je danas paket mjera radi uštede energije, uključujući ograničenje grijanja radnog mjesta na najviše 19 stepeni. Mjere, koje bi trebale biti na snazi do kraja februara sljedeće godine, predviđaju da se stubišta i hodnici više ne zagrijavaju, a na radnim mjestima koja iziskuju težak fizički rad prostorije bi se grijale na najviše 12 stepeni. Iz tog…

[cgvijesti]

Nove mjere štednje u Njemačkoj: "Rusija je nepouzdan partner"

Nove mjere štednje u Njemačkoj: “Rusija je nepouzdan partner”

Gas iz Rusije ka Nemačkoj ponovo teče, posle redovnog desetodnevnog remonta Sjevernog toka 1. Ipak, ministar privrede Robert Habek najavio je jače pripreme za zimu – dopunjavanjem skladišta za gas i aktiviranjem rezervi mrkog uglja. Habek je u četvrtak insistirao i na mjerama štednje u javnim zgradama, kao i na uštedi gasa pri grijanju stanova. “Priprema za zimu mora da se pojača. Treba da…

[cgvijesti]

Mjere štednje u Bundestagu

Mjere štednje u Bundestagu

Njemački parlament Bundestag i parlamenti saveznih pokrajina planiraju u okviru mjera štednje energije da snize temperaturu grijanja zimi i manje da hlade prostorije tokom ljeta. “Efikasnost državnih institucija se mora zagarantovati, ali pored toga nema nikakvih tabua što se tiče štednje energije“, rekao je ministar privrede savezne pokrajine Berlin Štefan Švarc. Njemački mediji javljaju da je…

[zoranphoto]

Novi obrat: Gazprom ipak neće u subotu pustiti plin u Europu preko Sjevernog toka 1, evo što im je sada problem

Ruski Gazprom objavio je u petak da se isporuke plina preko Sjevernog toka 1 neće u subotu nastaviti, nakon što je utvrđeno da na glavnoj plinskoj turbini na kompresorskoj stanici Portovaja u blizini Sankt Peterburga curi ulje.     Gazprom kaže da turbina ne može sigurno raditi dok se istjecanje ne riješi, a nije dao nikakav vremenski okvir kada bi plin mogao ponovno krenuti kroz plinovod što se trebalo dogoditi u subotu, nakon trodnevne stanke radi održavanja. Izvori upoznati s planovima Gazproma rekli su ranije u petak da se tvrtka sprema u subotu nastaviti s isporukama plina cjevovodom Sjeverni tok 1, koji ide ispod Baltičkog mora i opskrbljuje Njemačku i druge države, nakon trodnevnog prekida radi održavanja. Plin je, po tim izvorima, trebao ponovo krenuti u subotu u tri sata ujutro po srednjoeuropskom vremenu. Gazprom je i ranije smanjene isporuke opravdavao radovima na održavanju, ističući da mu nisu vraćene turbine koje je poslao Siemens Energyju na servis. Izvršni direktor Aleksej Miller kazao je da sankcije znače da Siemens Energy, dobavaljač opreme za plinovod, ne može provesti redovito održavanje. Njemačka kompanija obavljala je servis u Kanadi koja je blokirala opremu budući da je Rusiji uvela sankcije zbog njezine invazije na Ukrajinu. Moskva pripisuje probleme sa Sjevernim tokom 1 sankcijama, koje su, kako tvrdi, omele uobičajeni posao održavanja. Bruxelles pak uzvraća da je to izgovor, optužujući Rusiju da plin koristi kao ekonomsko oružje. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov ranije u petak je rekao da bi isporuke Sjevernim tokom 1 mogle ponovo biti prekinute budući da je u opasnosti pouzdan rad cijelog sustava, navodi Reuters.     Europske zemlje u međuvremenu uvode mjere štednje kako bi osigurale dovoljno plina za zimu i pokušavaju pronaći nove izvore nabave, a ponovo uključuju i već ugašene termoelektrane na ugljen. Sjeverni tok 1 jedna je od glavnih opskrbnih ruta Europe plinom. Siemens Energy je objavio da trenutno nije uključen u posao održavanja koji provodi Gazprom. Rekao je da je spreman pomoći ako je potrebno i da je održavanje isključeno iz sankcija. Tportal.hr Photo by Magda Ehlers Read the full article

[balkantimes]

Gospodarska kriza: „To je napad iz okruženja na blagostanje Njemačke“

Stečajeva ne može biti već i zbog toga što je suspendovana obaveza prijeve nesolventnosti. Aktueleni podaci o nesolventnosti su zbog toga potpuno bez smisla. Na tržištu rada smo opet štete u dijelovima prebacili u budućnost. Novac za kraći rad daje smisao samo tada ako gospodarski pad protiče u V formi. Međutim ako preduzeća zbog lošijih izgleda na prodaju ne mogu svoje radnike dugoročno držati, tada će doći do otpuštanja.Njemačka kreće ponovo – međutim željeni brzi oporavak će izostati, upozorava ekonomista Gabriel Felbermayr: „Mi moramo revidovati naše prognoze. Pali smo suviše duboko.“

Intervju vodio:  Benjamin Bidder Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Na početku Corona krize ekonomisti su izabrali slova da bi pojasnili mogući tok recesije: Većina je prognozirala V razvoj: drastičan pad praćen brzim oporavkom. Ideja je bila da se njemačko gospodarstvo na izvjetan način zamrzne na nekoliko tjedana. Zatim bi trebao nastaviti kao i prije lockdowna.

Ova računica se neće ispuniti, upozorava Gabriel Felbermayr, predsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW) iz Kiela. Jer pored tehničkog prekida proizvodnje nastupio je i drugi faktor, koji opterećuje gospodarstvo i koji neće nestati i nakon kraja lockdowna: strah od budućnosti.

„Povjerenje je doživjelo šok“, kaže Felbermayr. „Nastali su strahovi o budućnost koji su puno trajniji nego sama prijetnja virusom.“ Građani ograničavaju svoje izdatke zbog brige za radno mjesto. Pošto izostaju mušterije a narudžbe iz inostranstva se smanjuju mnoge firme opet odustaju od investicija i prave programe štednje.

Time nestaju i izgledi na brzi oporavak. “Mi moramo revidirati naše prognoze sa početka krize”, kaže Felbermayr. Njemačka se mora pripremiti na to da se duže neće vratiti na normalni nivo. “Za brzi oporavak smo preduboko pali.”

SPIEGEL: Koliko jak je pad njemačkog gospodarstva ukupno?

Felbermayr: Od druge polovine marta pali smo na 80, možda 85 posto normalnog gospodarskog učinka. Na vrhuncu lockdowna nedostaje oko  20 posto.

SPIEGEL: Kako možete to tako precizno reći?

Felbermayr: Mi posmatramo između ostalog i potrošnju struje i znamo koliko je ona povezana sa industrijskom proizvodnjom. Mi također vidimo da pad nije u potpunosti uslijedio odmah nakon uspostave lockdowna. Najveći pad gospodarskih aktivnosti je došao tek neko vrijeme nakon početka lockdowna. Onda smo u tjednu prije Uskrsa dostigli minimum.

SPIEGEL: Kako je to moguće?

Felbermayr: Tu je veoma mnogo prilagođavanja ponašanja potrošača. Oni su se uplašili i jako ograničili svoju potrošnju. To je vodilo tomu da su neke tvornice, koje u Njemačkoj nikada nisu bile službeno zatvorene, tek u toku lockdowna obustavile proizvodnju. I obrnuto to znači: Iako mi mjere sada opet sukcesivno ukidamo, proizvodnja neće automatski i skokovito ići na gore.

SPIEGEL: Najveći broj ekonomista a i savezna vlada su prognozirali duboki pad sa brzim oporavkom – V tok krize.

Felbermayr: To što mi sada vidimo na podacima stvarno ne odgovara tome. Mi moramo revidirati naše prognoze sa početka krize. Moramo se pripremiti na to da se ni u trećem kvartalu nećemo vratiti na normalni nivo. Za to smo suviše duboko pali.

SPIEGEL: Gdje su štete za njemačko gospodarstvo?

Felbermayr: Nastali su strahovi za budućnost koji su puno trajniji nego sama direktna prijetnja kroz virus. Nesigurnost o tome da li dolazi gospodarski rast i da li je vlastito radno mjesto sigurno, neće nestati ako mi sada opet počnemo otvarati restorane i granice. To vodi tomu da ljudi više štede i manje konzumiraju. Preduzeća su suzdržana u investiranju jer su manje spremni na rizik. Povjerenje u budućnost doživjelo je ozbiljan šok. Situacija u svjetskom gospodarstvu također ne pomaže: SAD su još usred krize, zemlje u razvoju moguće stoje tek pred velikim potresima.

„Na lockdown sam otpada dakle samo trećina štete“

SPIEGEL: Međutim do sada je ipak izostao veliki val stečaja i masovnog otpuštanja.

Felbermayr: Stečajeva ne može biti već i zbog toga što je suspendovana obaveza prijeve nesolventnosti. Aktueleni podaci o nesolventnosti su zbog toga potpuno bez smisla. Na tržištu rada smo opet štete u dijelovima prebacili u budućnost. Novac za kraći rad daje smisao samo tada ako gospodarski pad protiče u V formi. Međutim ako preduzeća zbog lošijih izgleda na prodaju ne mogu svoje radnike dugoročno držati, tada će doći do otpuštanja.

SPIEGEL: Koliko jako je pogođeno tržište rada?

Felbermayr: Za novac za kraći rad (Kurzarbeitergeld) prijavljeno je oko deset miliona zaposlenih. Nejasno je doduše koliko njih stvarno radi skraćeno i u kojoj mjeri, da li 20, 40 ili 60 posto. Međutim mi registrujemo značajan pad ostvarenih radnih sati. Procjene polaze od minusa od oko 15 posto. Bez novca za skraćeni rad nezaposlenost bi dakle odgovarajuće porasla, slično kao u SAD.

SPIEGEL: Mnogi ljudi nisu mogli raditi jer su restorani i prodavnice bili zatvoreni. Koliki je udio lockdowna na aktuelnim ciframa skraćenog rada?

Felbermayr: Prema našim procjenama službene mjere su direktno koštale 7 posto stvaranja nove vrijednosti i dotaklo oko 10 posto zaposlenosti. To je efekat zatvorenih pogona i radnji koje sada ponovo počinju sa radom. Međutim stvaranje dodatne vrijednosti umanjilo se vjerovatno za oko 20 posto. Dakle na sam lockdown otpada samo trećina štete na bruto domaćem proizvodu. Ja mislim da će se zbog toga jedna trećina, možda i jedna polovina radnika na skraćeno vrijeme  sa okončanjem lockdowna vratiti regularnom zaposlenju. To je teško tačno utvrditi jer ne znamo koliki će biti efekat uzimanja novca za skraćeni rad bez pravog osnova: Koje firme su već prije bile u problemima i zatražile su novac za skraćeni rad samo zato što je to država napravila još atraktivnijim?

SPIEGEL: Vi ste ukazali na to da neke zemlje javljaju relativno male brojeve Covid – 19 infekcija ali moraju očekivati masivne gubitke. Naprimjer Grčka javlja samo par desetina slučajeva dnevno ali će imati pad od oko deset procenata. Je li to kriza sama po sebi?

Felbermayr: Efekti borbe protiv pandemije u vodećim industrijskim nacijama razbacani su geografski veoma široko. Upozorenja za putovanja i kriza turizma su osnovni problem Grčke. Drugi problem je povezan sa važnom ulogom grčkog brodarstva i grčkih luka koje su proteklih godina pojačali svoju poziciju na tržištu. Oni su sada brutalno pogođeni smanjenjem svjetske trgovine. Zbog toga mi sada trebamo evropske odgovore na krizu ili još bolje: globalne odgovore.

„Mladi ljudi će nositi najveći teret krize.“

SPIEGEL: Kriza pokazuje ranjivost umreženog svijeta. Hoće li globalizacija sada biti potisnuta?

Felbermayr: Ja polazim od toga. Trend je već postojao: Britanski „Economist“ je to veoma precizno nazvao “Slowbalisation”. Taj razvoj će se pojačati. Firme će pokušati da više proizvode u blizini svojih prodajnih tržišta. To ne znači nužno povratak u Njemačku, ali to može biti Poljska, Rumunija ili sjeverna Afrika. Kompleksnost lanaca isporuke biće reducirana, isporučioci diverzifikovani. Lageri će se povećavati. Sve to će tendencijalno gušiti globalnu razmjenu roba.

SPIEGEL: Šta to znači za Njemačku koja je dugo godina bila veliki dobitnik globalizacije?

Felbermayr: To je velika opasnost. To će biti napad iz okruženja na blagostanje Njemačke. Manje globalizacije u trgovini robama šteti Njemačkoj jer mašine i auta će se u budućnosti iz inostranstva manje kupovati u Njemačkoj nego će se direktno proizvoditi u Aziji ili Sjevernoj Americi. Na drugu stranu mogla bi se globalizacija usluga još pojačati a i zbog toga bi mogla Njemačka patiti. Mi doživljavamo upravo da razmjena podataka i mišljenja kroz telefonske konferencije dobro funkcioniše. To dopušta dalje razmišljanje: Zašto to ne bi moglo isto tako dobro funkcionisati između njemačkog poslodavca i radnika u Indiji? Kod usluga prijeti nam dodatni outsourcing.

SPIEGEL: Ko će u Njemačkoj ponijeti najveći teret krize?

Felbermayr: Mladi ljudi. Oni upravo trpe na poseban način kroz ograničenja rada škola. Dobro je istraženo kakve su u prošlosti bile posljedice zatvaranja škola. Naprimjer, u Drugom svjetskom ratu jedna cijela generacija nije dobila više obrazovanje i to je vodilo do gubitka prihoda sve do penzije. Kada trpi školsko obrazovanje ljudi to osjećaju 60 godina. I baš ova generacija će tada još morati otplaćivati dugove koji su sada napravljeni.

“There is no free lunch. Neko na kraju mora platiti ceh.”

SPIEGEL: Mnogi naučnici kao ekonomista iz Diseldorfa Jens Südekum predlažu da se dugovi stalno otplaćuju novim kreditima. Onda se ne moraju vraćati.

Felbermayr: Međutim to još uvijek masivno ograničava finansijski prostor djelovanja budućih generacija, naprimjer kod savladavanja budućih kriza. I Jens Südekum zna staru ekonomsku mudrost: There is no free lunch. Neko na kraju mora platiti ceh.

SPIEGEL: Ko će proći uglavnom dobro kroz krizu?

Felbermayr: U junu će se povećati penzije i to veoma pristojno.

„Možemo otplatiti Corona dugove za dvadeset godina bez velikih povećanja poreza.“

SPIEGEL: Ako dugovi treba da se otplate šta Vi kažete: Kada to treba da se dogodi?

Felbermayr: U svakom slučaju mi ne trebamo započinjati diskusije o otplaćivanju ili povećanju poreza već u 2021. Finansiranje preko zaduženja je u osnovi ispravno jer sve drugo bi bilo lošije. Ali u dvadesetim godinama moramo pokušati povratiti fiskalni manevarski prostor koji smo imali. Najednostavnije to ide naravno sa više rasta kao poslije 2009., ali tu bih bio skeptičan da li to još jednom tako dobro funkcioniše.

SPIEGEL: Zašto?

Felbermayr: Stanovništvo postaje starije. Usto dolazi preustroj globalnog sistema gospodarstva koji će nas usporiti. Zbog toga je situacija sasvim drugačija nego nakon posljednje krize. Tada – nakon 2009. – Kina je počela masivno da kupuje njemačke investicione produkte a i SAD je brzo izašla iz konjukturnog dna. Ta vremena su međutim prošla.

SPIEGEL: Odakle onda treba da dođe novac?

Felbermayr: Mi ćemo morati razmišljati o tome kako ćemo subvencije opet dobiti pod kontrolu. Naš institut svake godine pravi izvještaj o subvencijama zbog kojega nas mnogi ne vole. Ali na ulici leži puno novca: poreske privilegije, poseban tretman branši, dotacije sa sumnjivim dejstvom. Osim toga mora se sprovesti budžetska disciplina. Prema našim izračunima to bi bilo dovoljno da se otplate Corona dugovi u roku od dvadeset godina bez velikog povećanja poreza.

„Kriza rijetko dolazi dva puta iz istoga pravca. Sasvim je moguće da slijedeća kriza bude izazvana kompjuterskim virusom koji će uništiti našu sveukupnu digitalnu infrastrukturu.“

SPIEGEL: Međutim, šta ako nas prije toga pogodi slijedeća pandemija?

Felbermayr: Otvoreno priznajem da se malo brinem oko druge pandemije – isto tako malo kao i oko druge propasti Lehman Brothers. Iz trenutnih događaja mi svakako izvlačimo pouke. Mora se dakle vjerovatno pogledati u neki drugi ugao iz kojega mi aktuelno možda ne očekujemo nikakvu tešku krizu. To je pouka iz prošlosti: Kriza rijetko dolazi dva puta iz istoga pravca. Mi se zato moramo pitati kako možemo u cjelini postati otporniji, rezilientniji. Tema sigurnosti interneta mogla bi postati važna. Sasvim je moguće da slijedeća kriza bude izazvana kompjuterskim virusom koji će uništiti našu sveukupnu digitalnu infrastrukturu.

SPIEGEL: Šta je sa promjenama klime?

Felbermayr: Mi moramo ozbiljnije shvatati scenarije katastrofe. Naprimjer: Šta ćemo učiniti ako nekada u Njemačkoj ne bude padala kiša tri godine? To je doduše danas još nevjerovatno. Ali nevjerovatan je bio i scenarij da će istovremeno presušiti sva interbankarska tržišta kao što je bio slučaj 2008/2009. godine.

„… može se desiti, da stojimo nasuprot teoretičarima zavjere i populistima u velikoj mjeri bez argumenata.“

SPIEGEL: Vi učestvujete u apelu da se u Njemačkoj treba više i šire testirati na Covid – 19. Zašto?

Felbermayr: Žalosno je da to već odavno nije učinjeno. To je doduše skupo ali bi se odavno isplatilo: Kada bismo imali tačnije razumjevanje o tome koliko široka je zaraženost stanovništva tada bi se povećala vjerodostojnost kriznog menadžmenta. Mi trebamo bolje informacije o tome kakav uticaj su mjere lockdowna tačno imale. Kada takve stvari radimo bez evidencije može se desiti, da stojimo nasuprot teoretičarima zavjere i populistima u velikoj mjeri bez argumenata. To mi je velika briga.

SPIEGEL: Kako više testova treba da pomogne protiv toga?

Felbermayr: Mi danas ne možemo tačno reći koliko je lockdown stvarno ograničio širenje virusa – jer mi to nismo mjerili. Neki tvrde da je zaraženost stanovništva od početka bila znatno viša. Svuda tamo gdje nemamo osigurane činjenice najbolje se rađaju teorije zavjere.

Gabriel Felbermayr, rođen 1976., je od marta 2019. predsjednik Kielskog instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW), profesor nacionalne ekonomije na Christian-Albrecht univerzitetu u Kielu i internacionalno renomirani trgovinski stručnjak.

Izvor: spiegel.de