#meso glasu

[zoranphoto]

VALDEC IZ MOSKVE, ‘ŽIVI SE KAO DA NEMA RATA!’ Na policama se može naći sva zapadna roba: Samo Podravke nema ni za lijek

Ma nemoguće! Baš sam se jutros pitao gdje si, kako ćeš uopće doći ovamo – s osmijehom od uha do uha dočekao me je u svojoj mesnici na lokalnoj tržnici ‘moj’ mesar Viktor, jedan od prvih ljudi s kojima sam se u Moskvi samostalno sprijateljio još davno. Prvo sam bio “egzotični stranac” koji se sporazumijevao rukama i pomalo na nekakvoj mješavini ruskog i hrvatskog, no ubrzo je shvatio da se razumijem ponešto u kakvoću robe koju prodaje, čime sam ‘kupio’ određeno poštovanje. Do te mjere da bi mi, ako bih zatražio nešto konkretno, na primjer mljeveno meso, koje ovdje zovu ‘farš’, tiho znao reći: “Danas farš nije za tebe… Uzmi radije patku, baš sam dobio svježe”. S vremenom se, s mojim dolascima u Moskvu, i odlazak Viktoru pretvorio u pravi ritual: svaki bih mu put donio bocu naše rakije na poklon, on bi me pozvao u stražnji prostor, iza velikih hladnjaka, ondje narezao špeka, kobasica, otvorio teglicu usoljenih krastavaca te iz zamrzivača izvadio bocu ledene votke, pa bismo raspredali o svemu – od politike preko sporta do žena… 

Mobilizirani rođaci

Moj posebni status postao je još posebniji nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. u Rusiji, kada su Vatreni, a i tadašnja predsjednica države, osvojili srca mnogih u Rusiji.     Općenito, tada sam već na lokalnoj tržnici postao svojevrsni “celebrity” kojem se davalo “dobre vage”, čuvalo nešto posebno “ispod pulta”… Do te mjere da su mi ženicu, koja je domaća Ruskinja i ovdje živi 30-ak godina, prozvali “žena Hrvata”! Tako je bilo i sada, kao da nije prošla godina dana od našeg posljednjeg viđenja, godina u kojoj se dogodilo puno toga, kao da smo se vidjeli prije koji dan. Došao sam s bocom naše rakije, naravno. “Naprašili ste Brazilce, svaka vam čast, svi smo navijali za vas!”, kaže Viktor vadeći, kao i obično, bocu votke iz zamrzivača.      “I žao mi je zbog Argentine… No zato ćete naprašiti Marokance! U to ime…” Sve je kao i prije, no ipak se osjeća da nije sve isto. Tema o Ukrajini ne može se izbjeći. “Dvojica mojih rođaka su na frontu, mobilizirani. No čuo sam i za neke koje sam poznavao da su otišli boriti se s druge strane. Ima ih… Neki su Ukrajinci koji su ovdje živjeli, radili, pa nakon 28. veljače otišli kući, ali ima i nekih za koje sam čuo da su otišli preko a da s Ukrajinom nemaju veze – jesu li otišli iz uvjerenja, zbog novca, jednostavno pobjegli od dugova, zakona…, ne znam”, kratko mi je ispričao. Pa smo se brzo opet prebacili na manje sklizak teren, onaj nogometni.    Na ulicama Moskve ne može se ni primijetiti da se nešto zbiva. Osim što su ponegdje postavljeni posteri koji glorificiraju pripadnike vojske. Ni u trgovinama se ne primjećuje, barem na prvu, kako je država pod sankcijama. Police u supermarketima pune su proizvoda iz Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske, Češke… Od bezalkoholnih i alkoholnih pića, tjestenina, začina, konzervirane hrane… No nestalo je, premda su i prije bili rijetki, naših proizvoda. Ranije su na policama sa začinima dostojno, uz bog razvikanim brendovima kao što su Knorr, Maggi, Kotany…, stajali i proizvodi naše Podravke. Sada ih više ne vidim. Kao što već dugo ovdje nema našeg, u ovo doba godine, posebno za novogodišnje praznike, najpopularnijeg voća – mandarina. U ruskim trgovinama, naime, uz svaki proizvod istaknuta je, uz naziv, cijenu i količinu i zemlja porijekla. Mandarine iz doline Neretve bile su ovdje na dobrom glasu. I cijeni. No zamijenile su ih turske, marokanske, španjolske… Cijene se nisu bitno promijenile, prilično mi je jednostavno preračunavati ih iz rubalja u kune – tečaj je još, otprilike, jedan prema deset – dakle, sto kuna – tisuću rubalja. Tako da je litra benzina na crpkama oko 5 kuna, kutijia cigareta “srednje klase”, koje su nešto poskupjele u posljednjih godinu dana, 15 kuna, kruh 4 do 5 kuna, kilogram govedine 40-ak kuna, pa naviše, ovisno o kvaliteti… Karta za metro je 4 i pol kune za neograničenu vožnju…  

Žeđ za luksuzom

Iz Rusije su se povukle zapadne automobilske marke, zatvoreni su autosaloni Mercedesa, Audija, BMW-a, Porshea, koji su ovdje statusni simboli, no doznajem da se oni kojima je baš stalo i dalje bez problema snalaze – kupuju vozila u državama s kojima je Rusija u carinskoj uniji, a koje nisu pod sankcijama, poput Kazahstana, Kirgistana, Armenije…, ali i Rusi sami sve su više orijentirani prema južnokorejskoj, japanskoj, pa i vlastitoj autoindustriji, a posebno me je iznenadio veliki broj kineskih automobilskih brendova na ulicama. I to luksuznih SUV-ova, terenaca… Kineska osobna vozila posebno postaju sve popularnija. Brendovi za koje kod nas nismo još čuli kao što su Changan, Cherry, Lifan, Haval, sve se češće sreću na ulicama Moskve. U crossover Haval, doista luksuzni automobil s brdom sofisticirane opreme, koji je nedavno kupio moj prijatelj Roman, Armenac s moskovskom adresom, zavalio sam se krećući na vikend u njegovu vikendicu – daču, kako ih ovdje zovu, stotinjak kilometara sjeverno od Moskve. “Da napokon vidiš moju daču. I probaš pravi armenski šašlik! A možemo malo i u lov – ima divljih svinja, sobova…”, planirao je Roman, pasionirani lovac, ljubitelj nogometa, druženja s prijateljima… “Teško. Neka me ovdje kod vas ulove s oružjem u rukama, stranac, bez lovačke dozvole, može biti problema, i to velikih”, otklanjao sam ponudu, no nije se dao. “Oružje imamo u rukama ja i moj prijatelj Dima, a ti si s nama u šetnji šumom bez oružja. A ako što naleti… Vepar sigurno više neće moći svjedočiti tko ga je upucao”, nastavio je. No planove su u startu, sa zadnjeg sjedišta, uništile žene: “Nikakvog lova ovaj vikend! Samo obiteljsko druženje, roštiljanje, šetnja s nama!”, odrješita je bila Elena, a pridružila se odmah i moja bolja polovica: “Nikakvo oružje! Pa da mi muž završi u zatvoru! Ne dolazi u obzir!”

Ostali bez ulova

Ušutjeli smo jer žene su uvijek u pravu. “Javit ću onda Dimi da zatopli banju”, zaključio je Roman.  Kao i kod nas, i lov i ribolov su, osim strasti i hobija, muškarcima način da malo pobjegnu od kućne stege. A tu u Rusiji još je jedan takav ‘bijeg’ popularan – tradicionalna ruska banja. Svaka iole bolja dača u dvorištu ima posebno izgrađenu banju – saunu. Tradicionalno, posebno u njoj uživaju samo muškarci ili, pak, samo žene. Nakon znojenja u zagrijanoj sauni, slijedi valjanje u snijegu, pa opet trkom natrag u kipuću prostoriju. Od naših se sauna razlikuju tek dimenzijama i po tome što, umjesto električnih grijalica, imaju peći na drva iznad kojih se usijava kamenje koje polijevaju vodom s mirisnim travama. Ali i po tome što se u banju ne ulazi bez vrča ledenog piva i još ledenije boce votke.  S peterotračne autoceste Moskva – Sankt Peterburg izašli smo nakon stotinjak kilometara pa nastavili lokalnim cestama kroz podmoskovska sela. Uz tradicionalne drvene, starinske kuće kojih je sve manje, izrasle su po tim mjestima luksuzne dače Moskovljana, a nekoliko kilometara od mjesta Zubovo, gdje je Romanova kuća, nalaze se i Boblovo i Šakmatovo, gdje su živjeli u kućama, koje su danas muzeji, čuveni ruski kemičar Mendeljev i njegov zet, ništa manje poznati pjesnik Aleksandar Blok. “Mendeljev je ovdje, u ovom selu, postavio standard za votku”, ponosno mi je pokazao mjesto Boblovo kroz koje smo prolazili. “Formula je jednostavna: 40 posto etilnog alkohola i 60 posto čiste vode! Sve ostalo su varijacije na temu”, objasnio mi je. Ubrzo smo stigli i u njegovo Zubovo. Vikendica-dača u stvarnosti je luksuzna katnica, na terenu od četvrt hektara ograđenom visokom metalnom ogradom. Sve je u snijegu, temperatura je vani oko minus deset, a u ogromoj kući obavio nas je val topline.

Grijanje nije problem

“Opet nisi smanjio grijanje prošli vikend”, strogo je zaključila njegova supruga dok smo sa sebe svlačili brda odjeće. Grijanje u zamrznutoj Rusiji očito nije nikakav problem. Dok ja kod kuće štedim na plinu ili struji u debeloj vesti, ovdje se svlačimo u potkošulje i odmah prelazimo na pripremu namirnica za roštiljanje. Na otvorenom! On nožem obrađuje ovčetinu, posebno nabavljenu za ovu priliku, ja režem i čistim povrće – kuhinja je carstvo muškaraca. “Ovog ovna žrtvujemo za vašu pobjedu nad Marokom”, kaže. Kasnije, pokazat će se, ovan nije poginuo ni za što. Još je dan, pripremljeno meso ostavljamo da se marinira pa odlazimo do Dime, u susjedstvo. I njegova je dača zapravo vila, a banja u dvorištu iza kuće je remek-djelo – velika brvnara kojoj su u prizemlju tuševi, soba za odmor i velika sauna, a u potkrovlju velika lovačka soba s Diminim trofejima – kolekcija rogova, glava divljih veprova, punjenih tetrijeba… Oko nogu nam se stalno mota i njegov pas, lovački epanjel breton, Geka, koja gazdu ne ispušta iz vida. Dima je i pasionirani ljubitelj vinila – njegova kolekcija albuma benda The Beatles jedna je od najvećih koje sam imao prilike vidjeti. On je ujedno i puno češće ovdje nego u Moskvi jer mu posao omogućuje rad “online”. I inače se puno Moskovljana posljednjih godina potpuno preselilo u dače, posebno s početkom pandemije covida. Oni kojima je to posao omogućavao nastavili su raditi od kuće, na daljinu. Nemali broj njih je, jednostavno, kupio seoske kuće, preuredio ih, stanove u Moskvi su iznajmili pa sada žive u prirodi.  Počelo se mračiti, a počeo je i padati gust snijeg – vrijeme je da se vratimo i naložimo vatru. Novo iskustvo za mene – roštiljanje pod snijegom na minus deset. Roman mi je dao posebne filcane čizme i vojnu letačku jaknu, certificiranu, kaže, do minus 40. Tako da ispod nje imam samo potkošulju. 

Roštilj na snijegu

Iznosimo pladnjeve s namirnicama, armenskim, zapravo kavkaskim šašlikom – komadima marinirane ovčetine nabodene na tanak metalni štap, nešto kao naši ražnjići, a drugi dio su kebabi – ono što mi zovemo šiš-ćevap, samo veći. Vatra se razgorjela, ugalj zažario, snijeg nas zasipava nemilice, a u snijegu, prigodnom hladnjaku, čeka i boca votke Beluga. Ceremonija može početi. Roman, tipične armenske fizionomije, prepričava smiješan događaj dok vrti šašlike na žaru: “Ima tomu nekoliko godina, bili smo na skijanju, ja sam se vratio u hotel ranije pa se sunčao na ležaljci. Nakon nekog vremena prilazi mi nekoliko gostiju – Rusa, i jedan me strogo pita: ‘Kad će biti gotov šašlik?’ Gledam ga i ne shvaćam iz prve o čemu govori… ‘Šašlik? Kad će biti gotov?’, ponovio je. Onda mi je sinulo. Možda ti ja i izgledam kao onaj koji bi trebao vrtjeti šašlike na žaru, no ja sam tu na skijanju, kao i ti, tupane!”, priča uz smijeh. “‘Znam da imam tipičnu armensku facu, no nije svaki Armenac roštiljdžija!’, odgovorio sam mu. Čovjek je problijedio, bilo mu je neugodno kad je shvatio da se zabunio, vidio je moje skijaške pancerice pored ležaljke. ‘Nego, izgledam li ja doista kao roštiljdžija?’, pitao sam ga. ‘Iskreno…, da’, pokunjeno je odgovorio, a moji su prijatelji prasnuli u smijeh.” Tipično, zapravo, za Rusiju. Nekakvih “pravih Rusa” brižno prebrojanih krvnih zrnaca, malo je. Roman je Armenac koji je s obitelji izbjegao iz rodnog Bakua u Azerbajdžanu u Moskvu. “Moj” mesar Viktor je, zapravo, Nijemac porijeklom. Uostalom, žena u sebi ima krvi Burjata, naroda s krajnjeg istoka Rusije, bivši ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Anvar Azimov, s kojim ću se, nadam se, sresti sljedećeg tjedna i koji ne može zaboraviti Hrvatsku i Hrvate do te mjere da je sada, u mirovini, osnovao i Udrugu rusko-hrvatskog prijateljstva u Moskvi, zapravo je Uzbek iz Uzbekistana… 

Nema pravih Rusa

Armenac je ministar vanjskih poslova Lavrov, ministar obrane Šojgu je etnički Tuvanac, pripadnik naroda budističke religije iz Sibira. No biti Rus ovdje ne znači etničku pripadnost. Uostalom, i zadnja carska loza Romanovih imala je više njemačke nego ruske krvi, u Lenjinu je tekla židovska, njemačka i švedska krv, Staljin je bio Gruzin, Hruščov i Brežnjev Ukrajinci, kao i Gorbačov. Zapravo, nakon više stoljeća, prvi “čisti” Rus u Kremlju bio je Boris Jeljcin… Ali razmišljanja o krvnoj slici Rusije prekinuo mi je Roman gurnuvši mi pod nos pečeni šašlik.  “Prva runda je gotova. Idemo probati. Pokušaj tu u snijegu koji je napadao pronaći bocu koju smo stavili na hlađenje!” Pronašao sam je.  I naravno, prva zdravica je bila moja: “Za našu pobjedu!” Prije početka utakmice, uz ovna, žrtvovana je i prva Beluga. I pobijedili smo. Dnevno.hr / Robert Valdec Read the full article

[tomazsantl]

Mes(t)o glasu Stara elektrarna, 2017

[krvarimstihove]

03.10.2019.

Priča se da je svijet jednom vidio toliko ljepote da je i sam evoluirao u nešto fizičko, što je za sobom povuklo osjetilno i materijalno. Upravo zato ljudi sreću pripisuju malim materijalnim stvarima, dodirima, činidbama, zagrljajima, toplini i osobama. Kao jedan od takvih staromodnih, emocionalnih praščića moram reći da je najljepši zalogaj upravo nalet emocije. Sirove, iskrene, nimalo kompleksne, pozitivno nabijene, hranjive i uistinu dobro orijentirane emocije. Kao takav često nišanim osmjehom na ljude, pojave, događaje i raznolike situacije. Priča se nešto o tome kako smo svi mi, zapravo, puno više od stvari kojima se okružujemo, odjeće koje nosimo i riječi koje izgovaramo unedogled. Lopta emocija koju život udara svojim nogama pa se tako svatko nađe na nekoj svojoj strani. Takve strane ne valja pripisivati imenicama jer one samo jesu. Dalje od četiri strane svijeta, van svakog okvira, nalaze se putevi nevidljivi ljudskom oku i ruke koje nas podignu pa nas spuste. Pa nas dignu opet i cijeli taj zabavni park djeluje veoma ozbiljno i sva ta igra pridobiva obilježja karnevala. Zato mnogi koriste maske ne znajući tko su a bojeći se da su nešto pogrešno. Ova farsa mnogima unosi nelagodu u kosti a oni drugi već je i sami prizivaju. Čemu strah? Čemu zlo? Pa čemu sve? Osmjehni se duboko u oblak, uroni ruke u vjetar… Onemogući sebi da gledaš kroz samo jedan par očiju i gledaj cijelim bićem. Vjeruj mi, vidjeti ćeš mnogo više. Ljepotu svega i smisao ničega. Vlastite pluseve i minuse i već nisi toliko loš matematičar kao što si bio u srednjoj. Jednom, kada se sve zbroji, saznaješ da se nikada ni nije oduzelo. Jer smo ljudi. Krv. Meso. Duša. Svijest. A takvi nisu rođeni da oduzimaju, o ne. Takvi tijekom cjelokupnog života samo zbrajaju i nadodaju. Manje pričaju, više čine. Priča se o svijetu dok se on i dalje okreće. Bilo u smiješku omiljene osobe, bilo u planetu, bilo u zraku, zvuku violine, glasu čovječjem ili u dvorištima udomljenih osjećaja. Kucka, pulsira, poskoči i opet nadolazi. Nikada ne legne, ne posustaje. I ovdje je. Ljepota u svijetu, koji god svijet to bio.

- Emanuel Mancho Srpak (krvarim stihove)

[covjek-casopis]

ne propustite: KRATKA PRIČA MARIJE DUKIĆ (1983; Split; Šibenik)

TIŠINA, MREŽA I STROJEVI

- Velika četri sira, molin vas. - Može. Di – - U biti, znate šta... Dodajte još dvi mišane. - Velike? - Tri. Tri velike. - Tri mišane? - Je. - Tri mišane, jedna četri sira, sve velike. Di ćemo? Nakon punih jedanaest godina, izustim njenu adresu bez sekunde razmišljanja. Nakon punih jedanaest godina, zastanem i udahnem miris starih drvarnica stojeći na pragu njenog ulaza u Kožari. Oklijevam. Nakratko mi se čini sasvim legitimnim okrenuti se, otići istim avionom kojim sam došao. Poslati sve u tri pičke mile matere, popiti s bratom pivo prije leta i nikad ne ući u tu maglu žalosti koja treperi u hladnom polumraku, vibrira kao tračnice vlaka kojem sam okrenuo leđa, trese vratašcima poštanskih sandučića. A onda se sjetim da, uz mnoge stvari koje u životu jesam bio, ipak nikad nisam bio pizda. Dok prekoračujem prag, između suncem ugrijane kožne jakne i kože zatreperi mi sloj hladnog zraka. Stepenice i rukohvati isti, zidovi ulaza nedavno obojeni, a dječjom je rukom svijetu priopćeno – točno pod sandučićima – da je Ivica peder. Kad dođem na njen kat, njena je majka već na vratima. Vidljivo otežala od bolesti i starenja, i dalje lijepa. Pogne glavu zagrlivši me, priguši jecaj mojim ovratnikom. - Ja ne znan kako da ti zafalin za... - Nemojte, teta Anka. Nemate mi šta zafaljivat. Stisnem nekoliko krupnih muških šaka, njen me brat kratko zagrli, mrmljam stvari koje je red mrmljati u ovakvim situacijama, i – sitna, topla ruka tete Anke gura mi leđa – odjednom sam u sobi. Ona me zaobilazi i prilazi hrpi pokrivača na krevetu. - Zlato. Dušo? Vidi ko je doša. Vidi ko nam je tu. Petar tvoj. Hrpa pokrivača zajeca. - Doša te Petar tvoj vidit. Oćeš da ti se dođe javit? Hrpa pokrivača mrmlja. Teta Anka joj se približi i poljubi čupu svijetle kose koja izviri kao oblak kojeg se sva ova nataložena žalost ne tiče. Onda se okrene meni s olakšanjem, držeći ruku na sredini hrpe pokrivača. - Pustit ću ja vas dvoje. Eto ti pršuta i sira na kantunalu ako ogladnite. – kaže izlazeći, s nadom u glasu. Prilazim pokrivačima. Pažljivo opipam mjesto u kojem nema nečeg živog i sjednem na njega. Čekam. Hrpa pokrivača zajeca. Jedem pršut. Domaći je. Zarolan je, složen u oblik cvijeta: igram voli me – ne voli me jedući. Voli me. Ne voli me. Voli me. Čekam. Kad se hrpa pokrivača pomakne i ugledam ruku, za iskreni, sebični, odurni trenutak mi je drago što joj se ovo sve dogodilo jer je dovelo do toga da je vidim. Drago mi je za sve. Drago mi je, dok se njeno pjegavo lice pomalja između Vuteksove deke i bijele pamučne plahte, i što nije ostarila ni dana – tek par sitnih borica oko krupnih zelenih očiju odaje da je bliže četrdesetoj nego dvadesetoj. Kako nastavi izranjati, kao da se rađa, moja radost što je vidim pretvara se u paniku i mučninu: vrat, ključne kosti, tanke, tanke ruke, rebra ispod potkošulje koja pleše oko nje. Sve sam ovo već vidio. Ovako izgleda Silvija kad ne jede. - Silvija, ti si... - Šuti. Prekriva mi usta koščatim prstima i lijepi se uz mene. Dok je grlim, vraća mi se onaj mučni osjećaj davnog prekida: nemam što zagrliti, grlim dijete, pticu, stvar; nemoguće je da u ovako malo decimetara kubnih može kucati srce, da mogu funkcionirati organi. Mlitava je. Dok je diram, pokušavam napipati mišić, meso, salo, bilo što, uštipnuti nadu u tih pedesetak kila žilave propasti. - Silvija, Anka je rekla da... Opet mi zatvara usta. A onda progovara dok ja šutim. Sve riječi koje tri dana nije rekla, sve riječi koje jedanaest godina nije rekla, teku iz nje kao krvava bujica. Govori, govori, govori toliko da je iscrpljena od govora kad dostavljač iz Besta zazvoni s pizzama. Njen brat ulazi s kartonskom kutijom u ruci, balansirajući dvije čaše nataknute na bocu kole i dva tanjura sa salvetama. Nehotice primjećujem uzorak bubamara na njima dok mi on stavlja pizzu u krilo, odlažući ostalo sa strane. - Fala, stari. – obrati se meni. Zatim, blaže, njoj: - Ajde bar griz. Jedan. Nisi ništa izila tri dana, bogati, moraš nešto. Ima nečeg jezivo tužnog u tom prizoru: mlađi brat koji brine o starijoj sestri. On krupan, jak, crn; ona izblijedjela poput izmučene životinje, stare slike, zida. Okrećem glavu dok je miluje po kosi, zaglađujući stršeće pramenove. Ona podigne glavu i obriše mu suzu, pa stavi prst u usta. - Ki more. – kažu uglas. On se refleksno nasmiješi tom reliktu djetinjstva, poljubi je u kosu i izlazi. Kad zatvori vrata, isti tren čujem kako rida. Onda čujem šum i vibracije muških glasova, pa meki, zvonki Ankin monolog u kojem razaznajem samo jedno „sine“, pa stišavanje ridanja u plač, pa zveckanje čaša, pa tišinu. Vadim komad pizze i prinosim ga njenim ustima. Ona odmahne glavom. Buljim u tanjur s bubamarama toliko dugo da mi se čini da se miču. Onog ljeta kad je krenula najezda azijskih bubamara, kad su me u vikendici dočekale u živom, pola pedlja debelom sloju između prozora i grilja, iznosio sam ih lopaticom za smeće u bačvu klorirane kišnice. Nisu se davile, nego su plutale jedne na drugima, pa sam donio industrijski usisavač iz radione i usisao cijelo sranje skupa s dva pakiranja Neopitroida. Moglo bi se reći da mi je to trajno zgadilo njihovu vrstu, čak – besmisleno – i ove domaće nad kojima su azijske izvršile genocid. Nehotice odmičem palac na rub tanjura tako da ne dira bubamare. I dalje držim komad pizze, koji se presavija preko mog dlana kapajući ulje, pred njenim ustima. - Molin te. Samo griz. Jedan. Okrenem koru prema njoj. Ona oklijeva, a onda otvara usta i zagrize. Nakon nekoliko zalogaja, uzima mi komad pizze iz ruke i zarola ga glatkim pokretom prije nego opet zagrize. Dok stavljam svoje prste u usta da joj ulje ne kapne u krilo, nešto staro i davno zaraslo kao kost se prelomi u meni. Pokušavam ne plakati, pokušavam ne misliti, pokušavam se pribrati kako god znam. Ona to osjeća i ne gleda me. Šutke jede. Dodaje mi salvetu. Kad se priberem, počinjem jesti s njom. Pojede tri komada, a onda joj obrišem ruke. - Spava mi se. – kaže, jednostavno i iskreno poput djevojčice. - Onda spavaj. – kažem ja. Ona ulazi u hrpu pokrivača polako, kao puž u kućicu, i u jednom trenu izvan hrpe ostaje samo svijetla, zlatasta čupica kose. Poljubim je i izlazim polako, oprezno, noseći tanjure u rukama. U prepunom dnevnom boravku je jedino žensko i (osim mene) jedino lakše od devedeset kila teta Anka, koja me isti tren zabrinuto pogleda. Brzo kažem: - Jela je. Tri fete. Spava. Anka me zagrli, njeno je tijelo samo u vratu, struku i zglobovima tanko, bokovi i grudi su onakvi kakve je Silvija imala kad je – davno je to bilo, davno – jela hranu koja se nije vagala u gramima ni pila iz blendera, u njenom je tijelu nada koja je iz Silvije iscurila kao pijesak. Par muških ruku me odobravajući potapše po plećima, netko mi nalijeva Jacka u čašu i stavlja čašu u ruku, a led u čašu. Dok stojim, pijem piće koje sam prestao piti prije deset godina i mrmljam stvari koje se mrmljaju u takvim prigodama, ustaje muškarac – jedini kojeg ne poznajem u toj gomili beskorisnog, šupljeg, nemoćnog testosterona – i naglo mi prilazi. Oči su mu zakrvavljene, prosijeda brada čekinjasta. Smrdi na jeftino vino. - Nije samo ona izgubila sina, stari moj. I ja sam. I mi smo. Svi smo ga mi izgubili, i svi smo ovde i svi radimo sve šta triba radit dok ona tamo plače i gladuje. Jesam ja manje izgubija sina jer nije iz mog tila izaša? Je li? Unosi mi se u lice, njegova prsa udaraju o moja, ja uzmičući odlažem čašu i otvaram dlanove prema njemu smirujući ga, iz prostora oko nas stvaraju se žuljevite radničke šake na njegovim bicepsima, prsima, smiruju ga, mrmljaju, psuju blago, kao da psuju dijete, vraćaju meni čašu, ravnaju mi košulju – i on odjednom sjedi na kauču, buljeći tupo. Silvijin brat mi prilazi. - Fala ti, stari. I skužaj šta sam te zva. Jedino si mi ti pa na pamet, jebiga. - Sve pet. - Sitija sam se da je, kad je ono stari – - Sve okej. Normalno da ću doć, bogati. - ... da si je isto ti uspija nagovorit da izi nešto. Eto. Glupo. Jebiga. Nije tila ist i pa si mi ti na pamet. Kako si joj da ist... taj put. Neugodno mi je što mi se opravdava, a situaciju pogoršava njen ujak koji počinje priču o tome da će mi oni platiti avionsku kartu „i vamo i nazad“, i iz svega me toga vadi Ankina sitna, topla ruka i odvlači me u hodnik. - Oprosti, Pere. Šta smo te zvali. Uvik si zna... Zaguše je suze dok zaranja lice u moj vrat. Zaguše je tako naglo i brzo da više ne mrmljam izbjegavajući oči, jebeš mrmljanje i negledanje u oči, primim njeno ovalno lice u ruke i kažem joj tiho i jasno, dok naslanja pune usne na moj dlan: - Moja sućut, Anka. Tako mi je žaj. I odlazim ne čekajući odgovor, brišući mokre dlanove o hlače dok silazim niza stepenice. Svijetlosivi štof na oba bedra potamni od suza, a vani, na suncu, osuši se gotovo odmah i ostaje čist, ispeglan kao da ništa nije bilo. Volio bih da sam taj sivi talijanski štof, da nisam siroče trliša iz Remonta i kute iz Šibenke. Odlazim od Silvije, koja je ležala na mojim rukama kao živi kostur nakon pogreba svog oca dok smo bili mladi, dok smo bili neoštećeni, dok smo bili djeca. Odlazim od Anke koja je sahranila muža, roditelje, brata i najbolju prijateljicu u jedanaest godina: sprovodi na kojima nisam bio, na koje sam slao cvijeće i telegrame koji su se spominjali mojoj majci i ocu, zbog kojih sam odrastao od „dobro dite“ do „krasan momak“ i postao „pravi čovik“ kad se više nisu imali kome spominjati. Sveta Ana nije nikad uprljala moje cipele, ni tuđe suze moje crne kapute. Odlazim od te bezimene hrpe krupnih, mrmljajućih muškaraca čija su jedina snaga glasovi, basovi puni psovki, žuljevite ribarske, radničke i škverske ruke – i jedno i drugo nemoćno pred tišinom, mrežom i strojem smrti. Kao i moje beskrajne role nacrta kojima sam osigurao sebe i svoje, kao i ovaj put do nje: crteži koji me, svaki put kad ih rolam, sjete na nju i njene zarolane komade pizze. Tješim sebe kako, ovako plav, ovako žilav, ovako drugačiji među njima svima, inženjer među radnicima, nisam bio pizda. Kako sam joj, kao i uvijek – doletio. Ovaj put i doslovno. Sjedam na klupu pored Draženovog kipa. Razmišljam kako bih, da je moj sin umro, sve preživio: i sprovod, i tugu, i svoju, i tuđu, sve bih preživio – osim da naslonim ruku na njegov spomenik i osjetim da ga je sunce zgrijalo do temperature kože koju je imao kad sam ga živog grlio. Ustajući, izbjegavam poriv da dodirnem Malome koljeno i zahvaljujem Bogu što nemam djece. Zahvaljujem mu, kad već opet pričamo nakon toliko godina, i što sam vidio nju, što je Mihailo bio slobodan, a njegova Cessna natankana, što je drugi let krenuo i stigao na vrijeme, zahvaljujem na zelenom valu od splitskog aerodoroma dovde. Da su mi let otkazali, došao bih joj bos, na koljenima, jebući se za prijevoz, proseći, puzeći, posudio bih i ukrao, sjeo bih u Mihailovu Cessnu i da sam znao da će se srušiti čim se digne s Čeneja. Nikad, kad je ona bila u pitanju, nisam imao izbora. Prolazi mala, bučna povorka bubamara sa svojim odgajateljicama. Jedna se bubamara otrgne, dotrči do mene i zagrli me oko bedra tako čvrsto da joj ticala na oprugama titraju. Odgajateljica zabrinuto vikne: - Silvija! Jesmo rekli da se ne odvajamo? Stvara se pored mene u oblaku slatkastog cvjetnog parfema, hvata je za ruku. Curica diže glavu i vidim oblik lica, kose okice, isplaženi jezik, osmijeh puno mlađi od nje. - Oprostite. Stvarno. Takvi su vam oni, puni su ljubavi. Cili bi svit zagrlili. - Nema veze. Okrene se opet maloj, blago i prijekorno: - Zašto si tako otrčala? Mala, polako labaveći stisak na mojoj nogavici, pomalo uvrijeđeno odgovori pokazujući me crveno nalakiranim prstićem: - Pa bilo mu je tužno. Dok je odgajateljica odvodi, bubamara mi maše i šalje poljupce. Pošaljem i ja njoj jedan, namignem joj, maše još jače. Sjedam kraj Dražena. Sjetim se kako je Silvijin stari bio čovjek od kojeg sam u desetoj godini saznao da se „downovci mogu tuć nogon u guz'cu ako uvate tri'set, tri'stipet, jebiga, šta'š, tako je kako je“. U daljini odmiče povorka bubamara, stopljena; u glavi mi šumi usisavač iz očeve radione, malena s titravim ticalima i kosim očima skrivena masom drži nečiju ruku kao da će je to spasiti od tišine, mreža i strojeva. Meni je danas trideset i peta i ne držim nikoga za ruku. Dok naslanjam prste na Draženovu toplu nadlanicu, zaplačem za Silvijom. Volio bih znati za kojom: jednom, drugom... ili obje? Dugo sjedim kraj njega. Kad započne kiša, pomislim kako je to jako nesretno vrijeme za sprovod na koji ne mislim otići, maškare, pa još i kiša, kako Silvijin sin nije znao da su mu prošle maškare bile zadnje; i kako teško mora biti onome tko dugo drži ruku na spomeniku svog sina: dovoljno da se sasvim ohladi.

___________________________________

MARIJA DUKIĆ - tijelom rođena 19.11.1983., dušom boluje za svojim likovima (od 2016. akutno) i književnošću (od 1988. kronično). Splićanka, profesorica i feministica zaljubljena u teatar, knjižnice i mačke. Nikad zadovoljna prvom rečenicom/zadnjim stihom. (Usprkos tome bere nagrade.) Uvijek zadovoljna finim pisaćim priborom/zanimljivim ljudima. (Usprkos tome i dalje skuplja.) Ne voli: pisaće strojeve koji se ne koriste, knjige koje se ne čitaju i ljude u samonametnutim kavezima. Voli: petak, pelin i antifašizam. Kontroverznog je mišljenja da su lijepe ključne kosti jednako privlačne na ženi i na muškarcu. Zapravo je plod vaše mašte i živi na marijadukic.com

- priča je prvonagrađena na natječaju KuŠIn Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić” u Šibeniku 2018.; preuzeta je s autoričinog bloga -

[vaseljenska]

Кејти Пери: Људско месо је најбоље месо!Канибализам је на лошем гласу због гадљивих хришћана.

Кејти Пери: Људско месо је најбоље месо!Канибализам је на лошем гласу због гадљивих хришћана. http://www.vaseljenska.com/vesti/kejti-peri-ljudsko-meso-je-najbolje-mesokanibalizam-je-na-losem-glasu-zbog-gadljivih-hriscana/

[bajkeisvjetovi]

Zmajevi, drugi dio

Kasnije

 Pogubljenja u Ruvalonu su obavljali Ardenti, pored svojih ostalih mnogobrojnih zadataka. Za to su koristili jedan jedini mač, golemi komad legure čelika i srebra posvećen tome morbidnom zadatku, i ničemu drugome. Obično bi ležao na svom psotolju u Ardentskoj dvorani, ali sada je fijukao kroz zrak daleko od samog Ruvalona, nošen snažnom šakom Ardenta Eliasa, koji je bio visok i vitak čovjek namrgođena pogleda. Progonio je Djecu Haosa daleko u pustoš u koju su istjerani, i tu je nad njima sprovodio svoju izopačenu pravdu.

„Znate, ovaj mač žeđa za krvlju. Uzeo je toliko života, da svaki trenutak koji provede ležeći beskoristan, nanosi bol i njemu..i meni.“, reče zasijecajući nečije meso, pokvasivši oštricu krvlju nanovo i nanovo. Krv je poprskala i samo tlo, upijajući se polagano i ostavljajući neugodne tamnocrvene mrlje.

Ardent Elias je prolazio pored klečeće Djece Haosa, koji su na koljenima i bez riječi čekali svoju presudu. Iza sebe je ostavljao lokve krvi i obezglavljena tijela, koje je njegov golemi zmaj Daomar gutao čitave, poput goleme zmije.

U mnogočemu je Eliasov zmaj bio sličan zmiji, sa svojim glatkim tijelom i ustima koja su se rasklapala do neprirodnih proporcija; jedino što ga je razlikovalo od zmija koje su nastanjivale okolne obale Ruvalona bio je njegov plameni dah, te golema krila koja su činila da stalno klizi kroz zrak. Oklop u kojeg je Daomar bio okovan strugao je pri dodiru sa samim sobom na onim mjestima gdje se sam zmaj uvijao.

Bilo je neke ljepote u samom činu njegove okrutnosti, mislio je Elias. Bilo je ljepote u kažnjavanju, ljepote i neke određene radosti, koju je malo šta drugo moglo da pruži. Nije bilo isto kao pobijediti jednakog na bojištu, ne-nimalo. Bilo je gore, a i bolje. Ona krivica i peckanje nakon svakog zamaha brzo su ustupili mjesto ponovno rođenoj želji, ponovnoj žeđi za uzimanjem, za snagom i dominacijom. Za uništavanjem bez otpora. A za to su Djeca Haosa bila savršena. Vjerujući da se ovim činom vraćaju u jedino prirodno stanje, stanje stopljenosti sa samim postojanjem, prigrljivali bi smrt i iščekivali povratak u Haos.

Mač mu je već postajao dobrano natopljen krvlju, a tlo pod njegovim nogama se pretvorilo u grimiznu rijeku, kada je začuo glas carevog savjetnika, velikog Isdena.

„Eliase, šta to radiš?“, ispustio je jauk.

„Ah, prijatelji“, osmijehnuo se Elias, obraćajući se klečećim ljudima.“Imamo gosta. Brat Isden, veliki medij. Carev savjetnik. Nepogrešivo oko.“

Isden je bio daleko najbolji medij koji se rodio u Ruvalonu. Njegov dar bio je jedan od temelja Ruvalonovog ustanka iz ciklusa smrti i preporoda.

„Šta radiš, za ime Plamena?“, ponovio je Isden.

„Zar nisi ovo vidio već nekad davno, pa ne znaš? Bar ti od svih nas znaš koliko smo svi robovi sudbine.“

„Ruvalon se izdignuo iznad vremena, Eliase. Sudbina nas ne veže ni najmanje, i moje oko je slijepo. Spusti mač, ovo nije način da riješimo ovo. Pusti ih nek žive, istjerani daleko od domovine, na ovom pustom mjestu.“

„Tek sada smo uistinu okovani.“, pljunuo je i usmrtio još jednog kultistu. Ni ovaj, kao ni oni prije njega, nije ispustio glasa od sebe. Isden je zavikao Ne, ali nije bilo koristi. Preko njegove glave sijevnulo je obličje Daomara, i proždrlo je usmrćenog čovjeka kao da je poljski miš.

Poludio je, pomislio je Isden za sebe, izvadivši svoj bodež. Nije bilo drugog izbora, ako i uspije da ga savlada bez da ga ubije, Daomar će ga sigurno uništiti bez oklijevanja. No opet, to je bilo istina i za slučaj da uspije da ga dokrajči. Sada je proklinjao sam sebe zato što nije poveo sa sobom i Ardeusa ili nekog drugog Ardenta. Ne bi škodilo imati zmaja i na svojoj strani. Ali kada je polazio iz prijestolnice, mislio je da će naići na ljutog čovjeka, s kojim bi se dalo razgovarati, a ne na luđaka žednog krvi. Iznenadila ga je ova promjena u samome Eliasu. Bio je blage naravi i ovaj pokolj bio je van svake pameti. Nešto se tu desilo, nešto što nije znao niti je mogao naslutiti, zatvorenog oka. No to je bila žrtva koju je morao podnijeti, sa uzdizanjem samoga carstva izvan prostora i vremena, budućnost nije postojala. Mediji su postali jednaki ljudima bez Dara.

„Šta planiraš s time, prijatelju?“, upitao je Elias, s mukom stavljajući golemi mač na rame.

„Ono što je potrebno.“

Na ovo se začula rika. Zmaju se nije svidjela ta ideja. Uvijao se vroma brzo, čekajući dozvolu da napadne. Siktao je i pripremao se da napadne, no Elias to nije dozvoljavao.

„Znaš, jedina stvar koja ga sprječava.. je veza koju dijelimo. Kada umrem, bit će prekinuta. Ako me spriječiš, pustit ću ga svejedno.“

„Zašto sve ovo, Eliase? Bio si mi brat!“

„I dalje sam, Isdene. Sada možda i više. Haos se mora istrijebiti. Ljudi moraju znati da postoji cijena za izdavanje Plamena, za izdaju Ruvalona! Cijena krvi!“

„To ne vodi nigdje, brate.“

„Manje od dva zla. Povuci oštricu,i ja ću svoju. Ali na kraju krajeva, Haos mora pasti.“

„Podizanjem oružja na svoju braću?“

„Ti nisi Ardent. Ne znaš kako Plamen šapuće. Vrišti, preklinje. Traži da gori, da proždire. Da čisti. Haos mora pasti, Isdene. Mora biti iskorijenjen. Tek tada će se Plamen smiriti.“

„Plamen govori? Ovo je problem kojeg treba istražiti, moramo se vratiti, Ardeus treba da zna...“

„Dosta!“, reče Elias, i zamahnu svojim mačem. Vukući ga iza sebe, brzo je smanjio razdaljinu između njih dvojice. Krećući se brzo, Isden je uspio da izbjegne smrtnosni udarac koji je rasparao tlo iza njega, a on je u djeliću sekunde uspio da zada Eliasu jedan dobar udarac drškom bodeža u potiljak. Ardent nije nosio oklop, što je zaista bilo čudno, ali je to Isden pridodao njegovoj ludosti.

„Ima još vremena, Eliase. Ima još nade. Predaj se.“

Još jedan glasan zamah je fijučući kroz zrak završio pored Isdena, ovaj put je uspio pravovremeno da odgurne njegovu zamahnutu oštricu, ponovno izbjegavajući smrt, ali i odlažući Eliasovo usmrćivanje. Brinuo ga je Daomar, i to mnogo. Našao se u situaciji koju nije mogao nikako da okrene u svoju korist, ne bez pomoći Ardenata.

„Vrijeme“, reče Elias i ušuti. Isden nije znao kako da to protumači. Umjesto da zamahne mačem ovaj put, munuo ga je laktom u stomak, i savjetnik se stropoštao na tlo. Njegov bodež se otkotrljao nekoliko koraka dalje.

„Vremena nema. Oduzeli smo to sami sebi.“

Podignut mač zaklanjao je sunce, i Isden je mogao da vidi tamnu pomrčinu Haosa kako se skuplja na njegovom vrhu.

„Trebao sam da znam.“, reče Isden i svom snagom zabi petu čovjeku u stomak. Bez oklopa, i ruku podignutih visoko iznad sebe, Elias je pao natrag, potisnut snagom udarca i težinom mača, i pao na leđa. Oči su mu postale crne. Isden je požurio, i što je brže mogao, zgrabio je svoj bodež, nadnio se nad tijelo svoga nekadašnjeg brata, te mu zario bodež u prsa. Ovaj je izdahnuo skoro istog trena.

Isden se opružio pored njega. Bio je umoran. Preumoran. Daomarova rika se začula negdje iznad njegove glave, ali ovaj put su se njegovom glasu pridružila još dva. Otvorivši oči, Isden ugleda Ardeusovog zmaja, Olniriama, koji je ličio na lava sa svojom kratkom njuškom i šapama, te Nelriu, koju je jahala neka od Ardeusovih učenica. Uhvatili su se u koštac s Daomarom, a Isden je utonuo u san prepun neugodnih priviđenja..

[tomazsantl]

Mes(t)o glasu,

Stara elektrarna, 2017