#lutke

[eurovision-revisited]

Other Recommended 2001 Songs

Madara Celma - "Staying Alive" - Eirodziesma joint 9th of 10 songs.

Emilija Kokić & Juci - "Ljepota" - Dora 2nd of 20 songs

Bluvertigo - "L'assenzio" (The Power of Nothing)" - Sanremo 16th of 16 songs.

Lutke - "Poklici me" Lutke - EMA 21st of 22 songs in the Semi-Final

[bunny-banana]

Jan i Kris preslatki u onom intervjuu za glazba.hr

[daycareattendanteclipse]

Ahhh! Apparently the new SB trailer dropped and I wanna hype it so badly but my ADHD will not let me cause it's focused on something else rn and I am mad. Hopefully I will be freed from this unwilling imprisonment soon so I can latch on to SB content again.

[msclaritea]

Not to be confused with Spotify.

Shopify Inc., stylized as shopify is a Canadian multinational e-commerce company headquartered in Ottawa, Ontario.

Criticism

In 2017, the #DeleteShopify hashtag campaign called for a boycott of Shopify for allowing Breitbart News to host a shop on its platform. Shopify's CEO, Tobias Lütke, responded to the criticism,[109] saying "refusing to do business with the site would constitute a violation of free speech".

In October 2017, Citron Research founder, short-seller Andrew Left released a report which claimed Shopify was overstating the number of merchants using the e-commerce platform and described it as a "get-rich-quick" scheme in contravention of Federal Trade Commission regulations. The day the report was released, the stock plunged more than 11%. Left wrote another report about Shopify in April 2019, stating he believed Shopify's stock price would come down 50% in the next 12 months. In January 2020, Left announced in his annual letter to investors that Citron Research had exited the short position. The reports did not lead to an investigation into Shopify by the FTC.

In July 2022, Shopify was criticized by left-leaning media watchdog Media Matters for hosting the online store of far-right, anti-LGBT influencer Libs of TikTok. In response to Media Matters, a Shopify spokesperson stated that Libs of TikTok was not in violation of the company's Acceptable Use Policy, which "clearly outlines the activities that are not permitted on [the] platform." In November 2022, this criticism was renewed when an article published by the Canadian Broadcasting Corporation (CBC) article highlighted Ottawa City Council member Ariel Troster's criticism of the company in light of a recent shooting at an LGBTQ nightclub. Sharing the CBC article, Nandini Jammi of Check My Ads criticized Shopify on Twitter. In response to Jammi, CEO Tobias Lütke tweeted, "Shopify has a published acceptable use policy and a principled process to apply it. Pressure groups on all sides try to influence it sometimes and CBC needs to see through that not amplify bad faith narrative."

Lawsuits

In December 2021, a group of publishers including Pearson Education, Inc., Macmillan Learning, Cengage Learning, Inc., Elsevier Inc., and McGraw Hill sued Shopify claiming that it had failed to remove listings and stores selling pirated copies of their books and learning materials. The lawsuit was settled "amicably" out of court; the details were not disclosed.

A class-action lawsuit for $130 million was filed in May 2023 by employees who had been laid off.

In June 2023 Shopify announced a fight against "patent trolls" who "stealthily orchestrate hundreds of patent litigation cases yearly", and filed a lawsuit.

Data breach

In September 2020, Shopify confirmed a data breach in which customer data from fewer than 200 merchants was stolen. One of those merchants later said over 4,900 of their customers alone had had their information accessed. Shopify claims that the data stolen included names, addresses and order details, but not "complete payment card numbers or other sensitive personal or financial information." Shopify said that there was no evidence that the data had been misused, and identified two "rogue members" of its support team as having been responsible. They were fired, and the matter was forwarded to the FBI.

Tobias "Tobi" Lütke MSC is a German/Canadian entrepreneur who is the co-founder and CEO of Shopify, an e-commerce company based in Ottawa, Ontario, Canada. Lütke was born in Koblenz, Germany in 1981. He received a Schneider CPC (German brand of the Amstrad Colour Personal Computer distributed by the Schneider Rundfunkwerke AG) from his parents at the age of six. By 11 or 12, he began rewriting the code of the games he played and modifying computer hardware as a hobby. Lütke dropped out of school and entered an apprenticeship program at the Koblenzer Carl-Benz-School to become a computer programmer after tenth grade. He moved from Germany to Canada in 2002.

Reasons for posting the shady history of the Canadian based German run company Shopify and its Child Protege, owner Tobias Lutke will be cleared up soon.

[wagairah-wagairah]

Mere kanna vich sad sad vajje violin

[traumapyre-moved]

❝-something inside of me is broken and I don't know how to fix it. I don't know who I am or how to get back to how I was.❞

[kennak]

日曜日の暴言。 ソフトウェア エンジニアリングに関しては、「時期尚早の最適化が諸悪の根源である」という言葉が大きく裏目に出たというのが私の感覚です。  これはデータ構造に関する本からのもので、主にアセンブラーで時期尚早に何かを書くことを思いとどまらせることを目的としています。  しかし重要なのは、滑稽なほど非効率なままにしておくことではなく、使用するデータ構造についてより深く考えることができるようにすることでした。  このコンテキストは、発話時に常にスキップされます。   すべての高速ソフトウェアがワールドクラスであるわけではありませんが、すべてのワールドクラスのソフトウェアは高速です。  パフォーマンスはキラー機能です。   あなたがエンジニアリングに携わっているなら、ここに素晴らしい逸話があります。  このアカウントをよく参照させていただいています。  それは少し微妙ですが、その影響は非常に大きいです これは、1 つの特定のことを実行するのではなく、何百もの小さなことを実行することによって SQLite がどのように 50% 高速になったかを説明しています。 この取り組みのおかげで、SQLite は今日どこにでも存在します。 https://sqlite-users.sqlite.narkive.com/CVRvSKBs/50-faster-than-3-7-17 すべての企業のエンジニアがこのためにもっと戦わなければなりません。  製品リーダーは、ソフトウェアの最終パフォーマンスの権利所有者ではありません。  これは、ソフトウェア エンジニアリング分野のプロフェッショナルとしての誇りをコード化する必要があります。  企業のリーダーはそれを奨励し、エンジニアリングに責任を持たせる必要があります。  でたらめな理由で製品のパフォーマンスを軽視するのは、まったく問題ありません。 製品のすべてのユーザーは、エンジニアが���末に入力するときにレイテンシーを気にするのとまったく同じくらい関心を持っています。  彼らはその経験の何が気に入らないのかを説明する言葉を持っていないだけであり、またそうすべきではありません。

Xユーザーのtobi lutkeさん: 「Sunday rant. For software engineering, my sense is that the phrase “premature optimization is the root of all evil” has massively backfired. Its from a book on data structures and mainly tried to dissuade people from prematurely write things in assembler. But the point was to…」 / X

[rokenrol]

Aida Šečić Nezirević: Zaboravi Alinu

Moj sin Karim sprema kafu. Posmatram ga dok vadi teglicu sme��eg praha iz kuhinjskog ormarića koji sam, iz čiste dosade, prelijepila tapetama šarenog dezena. Šarena kuhinja s motivom Ajfelovog tornja podsjeća me na jedno i jedino putovanje u taj grad, prije dvadeset pet godina. Sjećam se plača jedne žene u autobusu, kojoj su javili da joj je iznenada umrla majka. Sjećam se i kako sam se čudila činjenici da je Mona Liza zapravo prilično mala slika. Karim zvecka kašičicama, lupka ladicom, sipa sitni bijeli šećer u naše šolje. Prvo mojoj mami, meni, pa sebi.

Moja mama nije umrla. Ili jeste? Sjedi, stoji, hoda i govori, ali mi ne znamo šta govori. Umro je, nakon teškog moždanog udara prije tristo dana, njen razum. Moj sin Karim donosi kafu na sto.

„Šta bismo sad mogli raditi?“, pita.

*

Kad sam imala dvadeset četiri godine, dobila sam kćerku Alinu. Pri rođenju, bila je teška tri kilograma i tristo pedeset grama. Bezbrojne sam sate provela s njom, vozeći je u ljubičastim kolicima, na Vilsonovom šetalištu. Moja Alina imala je najljepšu boju kose na svijetu – onu starog zlata. Ili meda, kako hoćete. Presijavala se i vječno joj padala niz malena, uspravna leđa. Rijetko ju je vezivala u rep. Podsjećala je na princeze iz one prve debele Diznijeve knjige koju sam imala kao dijete. Uživala sam češljati moju kćerku. Alinin je tata bio moj dečko i poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Alini bilo sedam mjeseci. Policajci s plavim kapama šablonski su nam zakucali na vrata i šablonski kazali da im je žao. Mrzim šablone, mrzim formule, mrzim redaradi. Ja sam ta koja je ostala. Ostala bez njega. Ostala kad su svi tješitelji otišli. Ali sam znala da će suze proći. Uostalom, imala sam ono što mnoge mlade samohrane majke nisu. Posao lektorice u jednoj maloj ali uspješnoj izdavačkoj kući. Rješenje je u pomirenju, rekao je neko. I ja sam se pomirila. Smrt sam prihvatila onako kako sam prihvatila i život. Smrt svog oca. Smrt Alininog oca.

Jedino nisam mogla prihvatiti gubitak Aline.

*

„Možda da pogledamo neki film“, kažem i prinosim šoljicu usnama. Kafa je dobra i vrela, a mi imamo vremena napretek. Možemo pogledati i pet filmova, jedan za drugim. Jutros je Karim odslušao svoja onlajn predavanja. Ja sam imala snage lektorisati šesnaest stranica romana na kojem trenutno radim i zaključila da je za jutro dosta gramatike, pravopisa, slovnih grešaka i stila. Poklopila sam laptop. Nakon toga sam oprala mami stražnjicu, promijenila joj pelenu, uhvatila je za ramena kad su joj bosa stopala zaplesala po mokrim pločica i dala joj terapiju, skrivenu u puding od čokolade. Zadihala sam se.

„Može“, kaže Karim i mijenja kanale, nalazi Dječaci ne plaču.

„Ovo?“, pita.

„Ne baš“, kažem ja.

Smiješimo se.

*

Moja kćerka Alina sa pet se godina voljela igrati pez-figuricama. Poredala bi ih u krug, male lutke s kutijicama umjesto tijela, i igrala se porodice. Helo Kiti bi bila kćerka, šerif Vudi tata, Barbi mama, i tako redom. Ona bi mahala ručicama i klamparala jezikom, udahnjujući lutkama život. A meni bi ruke podrhtale.

Sa šest je krenula u školu, kod punačke smeđokose učiteljice zelenih očiju. Kad bi se vratila, zajedno bismo pisale njenu zadaću, a zatim bismo crtale sve što bi nam padalo na pamet. Uspavljivala sam se milujući joj meku kosu, katkada pjevušeći: Moja draga sad je u Japanu, a katkad joj pričajući bajke o malim stopalima, imenom Mini i Mimi, koja putuju svijetom. Zaspale bismo nos uz nos, a ja bih prelazila prstom po linijama njenog lica i vrata. Moja kćerka. Moja Alina.

*

Došao je jednog vikenda, iz svojeg iznajmljenog stančića na periferiji, da pokupi neke stvari iz svoje stare sobe i da „obiđe baku“. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Prije toga, cijelih pet godina, moj sin Karim i ja gotovo da nismo razgovarali. I kad jesmo, kao sredstvo konverzacije koristili smo vrištanje.

„Ti patiš za Alinom. Ti mene ne voliš. A ni ja više ne volim tebe“.

„Zašto onda dolaziš u moj stan? Idi!“

„Dolazim da vidim baku, glupačo! Ona me voli. Ovo nije tvoj stan, nego njen stan“.

„Ne govori mi da sam glupača! Mater sam ti“.

„Ne. Ja nisam tvoje dijete. Tvoje dijete je Alina“.

Moja mama, dok je još bila zdrava, uvijek je stajala na stranu moga sina Karima. Čudno, jer kad sam ja, u svojoj mladosti, kidala konvencije i rušila predrasude, bivala je zaprepaštena.

„Sine“, govorila je tada, „sine, to nije uredu. Šta će svijet kazati, sine?“

Uvijek bih u tim trenucima dobivala želju da vrisnem iz sveg glasa da ja nisam „sin“, ali sam se suzdržavala jer sam sebe ubijedila da me nije bitno šta ona misli ili kaže. Nije mi, kasnije, bilo važno ni šta misli Karim. Jedino što sam htjela bilo je da se vrati Alina.

„Ne možeš da je zaboraviš“, nastavljao je Karim, s mješavinom zlobe i gorčine. „Samo o njoj misliš. Rugaš se baki i govoriš da je zaostala, a ti si, ustvari, ona koja je zaostala. Tvoje kćerkice više nema. Shvati. Nema je, nema je, nema je“.

Unosio mi se u lice, izazivajući me da mu udarim šamar. Nisam to učinila. Zašto bih? Imao je pravo. Alina više ne postoji. Odlazila sam u svoju sobu posve mirno, tiho zatvarala vrata i lijegala na krevet s njenim plišanim bijelim medvjedićem na podlaktici. Bio joj je omiljena igračka i nije znala zaspati bez njega. Samo sam njega zadržala. Ostalo je završilo u kontejneru. Milovala sam ga i pjevušila mu: Moja draga sad je u Japanu …

*

Sa petnaest se godina moja kćerka Alina upisala u jednu od sarajevskih gimnazija. Imala je dobre ocjene, ali se od mene počela udaljavati. Za to sam krivila njezino društvo. Kad sam je izgubila, mrzila sam ih više nešto sam mislila da mogu mrziti. Zašto nisam bolje pazila s kime se druži? Zašto je nisam kontrolisala, upozoravala, uhodila? Zašto? Zašto? Zašto?

*

Neposredno nakon Karimovog vikend-dolaska, stigla je naredba da se ostane u kućama. I Karim je bio prisiljen ostati sa mnom, ma koliko da je to mrzio. Uselio se u staru dječiju sobu, poredao je svoje knjige i skripte po radnom stolu, navukao tamnoplavu dječačku posteljinu na do tada ogoljen krevet. Moja mama je bila radosna. Sreća joj je kipila iz bezrazumnih očiju. Mene nikad, ni u trenucima punih zdravlja, nije tako gledala. Bila sam drska. Bila sam neposlušna. Vanserijska. Mimo svijeta. Ni kad je oboljela, nije postala nježnija. Ja sam joj brisala guzicu, mijenjala joj pelene pune žute, smrdljive mase, vadila joj iz usta protezu, čistila sline iz nosa, ali nisam zasluživala sreću u njenim očima.

*

Nestala je kad joj je bilo osamnaest. Činila sam sve što sam mogla da je nađem, da je vratim. A mogla sam jedino plakati. Ostavila mi je srebrenaste strije ispod pupka i dvije pojedene izdužene dojke, jednu dužu od druge, kao dokaz da je bila tu. Moja kćer. Moja Alina.

*

Trideset sedam dana nakon početka izolacije, koja za mene to i nije bila jer sam išla u poštu, u banku, u prodavnicu, dobila sam temperaturu. Počeli su me boljeti kukovi, toliko da nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati duže od deset minuta. Morala sam, ipak, otići u dva kilometra udaljenu ambulantu, da mi se uspostavi dijagnoza. Tu je nastao problem. Nisam smjela voziti, u strahu da bi mi u autu moglo pozliti, nisam smjela ni sjesti u tramvaj, bilo bi to neetički. Otišla sam pješice, jedva. Kašljala sam. Pitali su me s kim živim. Rekla sam. Bolesna stara majka i – sin. Nijedno nema simptome. Boravim u svojoj sobi. Ležim jer nemam snage ustati. Rekli su mi da nastavim tako. Da se izolujem. Neka mi hranu ostavljaju pred sobnim vratima.

Zaražena čudnim, novim virusom od kojeg se umire dok dlanom od dlan, legla sam u krevet. Možda. Ću. Umrijeti. Zvučalo mi čudno, ali naviknut ću se s vremenom. Rješenje je u pomirenju. Razmišljala sam kako bih trebala nekako otići do kuhinje i napraviti sebi šolju čaja. Razmišljala sam i o majci. Nekako bih je trebala, ne trebala nego morala, presvući. Nisam to učinila cijeli dan. Sigurno smrdi, sigurno je na žutom prekrivaču, prebačenom preko njene fotelje u dnevnom boravku, mokar krug. Smrdi. Kuća smrdi. Sve smrdi.

„Mama? Spavaš?“

Moj sin Karim stajao je na vratima s poslužavnikom na kojem je bio tanjur. Duboki tanjur s motivom poljskog sela, iz pribora koji je mama nekad davno donijela s ekskurzije u Krakovu. Pušilo se.

„Donio sam ti supu. Kako se osjećaš?“

„Ne mogu jesti“.

„Moraš“.

„Stalno kašljem“.

„Zato i moraš. Što više tečnosti. Da napojiš pluća, mama“.

Nosio je plavu masku preko nosa i usta. Spremao se da prekorači prag.

„Ne ulazi“, vrisnula sam, užasnuta mišlju da bi se i on mogao zaraziti, da bi mogao umrijeti.

„Onda ustani, uzmi i pojedi ovu supu. Molim te. Ne želim da odeš u bolnicu“.

Izgledao je tužno. Nakon što je otišao niz hodnik, poslušala sam ga.

„Mama“, nekoliko sati poslije ponovo se pojavio na pragu i zadovoljno pogledao prazan tanjur, „ja sam oprao i presvukao baku“.

„Jesi?“. O hvala ti, hvala ti, hvala ti.

„Jesam. Ona sad spava“.

*

Kad sam imala dvadeset tri godine, ostala sam trudna. Odmah sam znala da će biti djevojčica. Željela sam kćerku toliko da je svaka pomisao kako bih mogla roditi dječaka u meni izazivala očaj. Valjda zato što je moja majka uvijek više voljela mog brata nego mene. On je bio ljubazan. Poslušan. Drag i pitom. On je sad u Kamberi. Jeste, voljela ga je više nego mene. Valjda.

I očajnička želja mi se ispunila. Valjda.

*

Jednog je jutra temperature nestalo, a bol je prestala gristi moje kosti pri svakom majušnom pokretu. Odgegala sam u dnevnu sobu. Na televiziji se prikazivao „Lud, zbunjen, normalan“, neka od starijih epizoda. Mama je sjedila, sitnih, u naborano lice utisnutih očiju, i buljila u televizor poput nemirnog djeteta kojeg je najednom nešto jako zainteresovalo. Karim, moj sin, čitao je neku knjigu. Pred njim je bila kafa, pred mamom napola pojeden doručak.

„Zdravo“, rekla sam tiho.

„Zdravo“, rekao je moj sin skočivši na noge. „Kako si?“

„Već tri dana nemam temperaturu. Ništa me ne boli. Mislim da je najgore prošlo“.

„Drago mi je“.

„Hvala ti“.

„Nema na čemu, mama“.

Prišla sam mu. Sad je pravi trenutak. Sad.

„Mogu li te zagrliti … sine?“

Nije se trznuo, nije se iznenadio. Čudno, gledao me s razumijevanjem. I desilo se čudo. Više nisam bila tužna. Rješenje je u pomirenju.

„Naravno“, rekao je jednostavno.

Zagnjurila sam glavu u vrat svog transrodnog djeteta.

[poeticlicense12345]

ONA SPAVA

Ona spava

Ne budi je

Iza nje su godine praznine

Ispred

Vreme koje tek treba da dođe

Mesto očiju olovne kugle

U grudima nešto nalik na kamen

Ne budi je

Sanja šume pretvorene u betonsku pustinju

U njoj živi jedan grad

Kad govori

Reči se gube između stanice i stana

Ljudi je posećuju

Sede satima

Ćute

Samo zidovi znaju

Za urlik tišine

Ne budi je

Noge su joj od čeličnih šina

Tek postavljenih u ulici bogalja

Ona je nepokretna i tajanstvena

O njoj pevaju mahnite poete

I to nije sve...

Ako bolje razmisliš

Shvatiš da sve vreme tucaš iluziju

Ne budi je

Zbog zgrada nestalih u magli

Drvene lutke koju je polomila sa četiri godine

Nekih doboša i činela

Promuklog glasa pesnika samoubice

Nevinog života koga je trampila

Za par trenutaka ludo probdevene noći

Ne budi je

Molim te...

Jer ako se probudi

Biće nadrkana.

text author: Stojadin Pavlović

[brbljivica]

AGATINA PORUKA

Odustala sam od još jednog dana

Probudila se s otvorenom knjigom na grudima

i staklenim zvukom kiše koja udara u prozor

Sa neumivenim snovima koji će me mučiti cijeli dan

Sklopila sam knjigu i ustala iz kreveta,

oči su mi bile mutne, usne sljepljene, kosa zamršene

Jedino izjutra ličim na onu djevojčicu

čije ruke vrte lutke u bakinoj kuhinji

Pila sam vodu direktno sa slavine u kupaonici.

podignula pogled ka ogledalu, otvarala i sklapala usta

stiskala i širila očne kapke, uzela četkicu za zube.

stavila je u usta i zatim spustila gaćice i sjela na WC školjku

Danas samo želim da nestanem

kao da me nikad nije bilo,

da od mene ne ostane niti sjećanje drugih ljudi

Vrtim se po kuhinji,

po glavi prebirem prošlonoćne snove.

Vani je Lodz potopljen kišom

u mom dnevnom boravku neprijateljski snovi,

a ja ne želim niti jedno.

Marko Tomaš - Varanje smrti

[razdragana]

Nedostaje mi vreme kada nismo bili izloženi kao lutke u robnoj kući, vreme kad nije moralo sve o svakom da se zna. Vreme, kada je postojala privatnost, i tajne, ne mračne već bezazlene. Nekad se moralo na kafu i kolače ići ili pozivati, da bi se saznale novosti. Nekad se u prevozu razgovaralo, na ulici zaustavljalo i do pola sata zadržavalo da se pozdravi neko kog ne viđamo često. Nekad su deca igrala žmurke i između dve vatre. Nekad je bio analogni fotoaparat, nije bilo mnogo fotografija i svaka je bila vredna uspomena. Nekad su vremena bila teška isto kao i sad, ali su ljudi bili puni želje da žive, a ne da odožive. Danas na dva klika, a možda i jedan, sve je tu, informacija kao mrava u mravinjaku. Treba li da znamo sve što nam je dostupno, ima li izgovora što voajerišemo. Kako smo stigli od tehnologije u službi našeg života do tehnologije kojoj robujemo.

[trojerucica-blr]

MN@: Karleušine uvrede na račun Marinike Tepić

Ja sam prijatno iznenadjena Marinikom T. Njenom srcanom borbenoscu i odvaznoscu,a pri tome je sacuvala zenstvenost HEROINE!!!A ofucane,plasticne ,krpene LUTKE POZERKE su prevazidjene i prateci skandali takvih izvjestacenih SPODOBA

"Je*em li ti mrtvu mamu u pi*ku! Pi*ko jedna, pi*ko!" vikala je Karleuša na fotografa koji je sedeo u automobilu, naginjući se kroz prozor, da bi ga zatim pljunula u lice.

Jelena je zatim otišla do svojih kola ponavljajući: "Mamicu ti je*em", a onda se opet vratila do fotografa Kurira, koji je i dalje mirno sedeo u automobilu."Mamicu ti je*em", govorila je Karleuša, da bi joj Vladimir tek tada odgovorio da on samo radi svoj posao."To ti je posao?! Lešinari! Ma, mamicu ti... M'rš" ponavljala je pevačica, a potom lupila šamar foto-reporteru.

"Mrš! Aj napolje. Aj da te prebijem kao pi*ku. Ajde da te prebijem kao pi*ku, bre", pozivala ga je Jelena na tuču.

https://www.kurir.rs/stars/3268739/jelena-karleusa-jos-nije-kaznjena-pljuvala-je-psovala-mrtvu-majku-htela-i-da-bije-zasto-ova-divljakusa-nije-vec-u-zatvoru-a-tek-da-cujete-sta-kazu-njene-kolege-uznemirujuci-snimak

[dfroza]

Winter has touched the UP in Michigan

[Michelle Lutke]

Winter finally arrived today in the Western UP 😍

11.25.24 • Facebook

[gledaliscevelenje]

Vabimo na gledališko delavnico INTERPRETACIJA BESEDIL – OD PRIPRAVE DO IZVEDBE

sobota, 23. november 2024, od 10. do 17. ure Gledališki fundus/Dom kulture Velenje

Delavnica je namenjena predvsem vsem gledališkim ustvarjalcem, napovedovalcem, recitatorjem in vsem, ki se ukvarjajo z javnim nastopanjem. Namenjena je tudi mentorjem otroških gledaliških skupin, saj govor osnova za gledališko predstavo.

Na delavnici bodo udeleženci vodeni skozi celoten proces priprave besedil za nastop. Spoznali bodo osnove pravorečja, naglasna znamenja, Fran in E – bralca, ki jim bo v pomoč pri pravorečju oz. lekturi. Spoznali se bodo z osnovnimi prozodinamičnimi sredstvi (glasnost, premori, višina glasu, barva glasu, hitrost …), ki pa jim bodo v pomoč pri interpretaciji izbranega besedila. Udeleženci delavnice bodo spoznali osnove dihanja pri govoru, kako sprostili glas in kako si pred nastopom ogreti telo in govorni aparat. Teorijo bodo podprle praktične vaje, ki so v pomoč vsem govorcem in igralcem. Vsak udeleženec bo na koncu interpretiral svoje besedilo.

Rok za prijavo: 11. november 2024

PLAČILO Kotizacija: 40,00 Eur

Strokovno vodstvo: Vanja Iva Kretič - (1986) je od leta 2016 samozaposlana v kulturi, kot parformerka in animatorka lutk. Je pravljičarka, lutkarica, moderatorka, kamišibajkarka, sinhronizatorka. Leta 2023 je magistrirala z nalogo Govor in kamišibaj – govor v kamišibaju na smeri Oblike govora na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo Univerze v Ljubljani, pod mentorstvom prof. Tomaža Gubenška. Za svojo magistrsko produkcijo je prejela akademijsko Prešernovo nagrado, za kamišibaj pa številna priznanja in najvišje nagrade.

Javni sklad RS za kulturne dejavnosti Območna izpostava VELENJE Soorganizatorji, organizacijski odbor, umetniški svet: ZKD Šaleške doline, KD Gledališče Velenje.

[jedan-bojan]

Pogled na ono što se krije ispod fasada malog grada u Americi, fetiš voajerizma koji su mnogi verovatno evoluirali kada su i same zajednice počele da se raspadaju, a pojedinci i porodične jedinice sve više su se skrivale iza zatvorenih vrata, postavljajući očigledno pitanje šta su oni dođavola bili radi tamo.

Možda pogrešna pretpostavka da se nešto čudno dešava. Porodice gaje svoju radoznalost u svojim domovima. Tako postaje priroda predgrađa da svako preuzima svoj oblik domaće nakaze, čiji život koegzistira zajedno sa njihovim životima kao „dobri građani“. Bipolarni.

Treba samo pogledati filmove kao što su Plavi somot, Američka lepota, Adaptacija, Svet duhova, Dobrodošli u Kuću za lutke, čak i poput Amelie, itd itd., da biste videli trenutnu fascinaciju medija ovom idejom. Retko se može naći film koji razmatra kulturu kao celinu sa zajedničkim skupom vrednosti – modernističkim – umesto toga, mi smo opsednuti fragmentacijom i pitanjima koja postavljaju.

Schubert's Serenade

https://on.soundcloud.com/892T4

[smusielski-blog]

Family offices:

Complexity is a bridge towards simplicity is one of the best DHH quotes there is. - Tobi Lutke - shared this on X.

I believe this is what is happening in Medtech.

Does Medtech need more thankful leaders?

or

Does Medtech need more encouraging leaders?

It obviously needs forward thinking leaders the most.