#kada ljubav umre

[bojesvemira]

Jednom sam i napisala poruku u 00:45 ujutro jer sam pisala tekstove pa nisam znala šta za kraj pa sam joj poslala poruku koja glasi; I zamišljam koji zadnji tekst da večeras napišem?KRAJ? Kraj nikada doći neće jer kraj ne postoji, kraj je kada ljubav umre, a prave ljubavi ne umiru. Ti si moja i ja sam tvoja, jedna beskrajna ljubav.

Ma šta se to dogodilo?

[suck-itaand-see]

Bili smo sve jednom i nikad vise.

umorna lezem umorna se budim i proklinjem svako novo vece, a kada svane iznenadim se sto sam dozivela jos jedno svitanje. nista mi na kraju nije bitno sem cinjenice da sam na trenutke koji su trajali citavu vecnost volela druge neopisivo mnogo, dok oni nesvesni toga zive svoje zivote, a ja svoj provodim voleci ih. mnogi nikad ne saznaju, a oni kojima izgovorim to samo - saopstim i odem. odlazim iz tvog zivota, ali nastavicu da zivim samo zbog tebe i za tebe i svi ce misliti da sam sebicna i samoziva i nikada nece znati da uspevam ostati fizicki u zivotu samo jer te volim, psihicki sam sa tobom u nekom drugom svetu. odlazim i ostavljam ti dusu pred cipelama, kaljam svoj obraz i gazim svoju licnost i smejem se, govorim ti - vidimo se! i videcemo se, ali nikad te vise istinski necu uociti. toliko sam ti se priblizila da napokon mogu da te ostavim. odlazim i smejem se, niz stepenice ispred mene ispadaju mi delovi tela, kupim ih i dok se gasi svetlo u hodniku, otvaram vrata ispadajuci samoj sebi iz ruku, trcim ka ulicnom svetlu da me ne pojede mrak. tu si predugo i previse sto je znak da ne mozes ostati zauvek, moras da odes, previse me znas, previse te znam, sve postaje konfuzno i neprijatno, volim te i idem da te sretnem u svojoj glavi gde se tek upoznajemo i ponovo dozivljavamo, samo tamo ostajemo. bili smo sve jednom i nikada vise necemo biti nista. mozda smaknuta sa uma, izgovaram ovo i mislis da baljezgam, ali ja to zaista mislim. s tobom umem da budem jedna citava vecnost ili samo jedan mali trag u njoj. ne brini se, ti ces meni zauvek biti vecnost, bicemo do kraja povezani i nista nas ne moze razdvojiti sem ova realnost koju ne umem zato te i u njoj ostavljam. bicemo jednom sve ponovo, na drugom i nekom lepsem mestu, daleko od tela, daleko od reci, samo sa secanjima i osecanjima, do tada / volim te beskrajno, celi moj um prepusten je samo tvome postojanju iako odbijam da te sagledam ponovo kao pre. moja dusa kupljena je od strane tvojih savrsenih pogleda, misli i govora. moje srce previse slabo je da bi te moglo zadrzati i odrzati u ovoj stvarnosti. odlazim dalje bez tebe iako, govorila sam sebi to nikada ne smem uraditi! sada, moram, jer postajes mi sve, ja postajem niko / preplavljujes me svojim postojanjem toliko da ja vise ne postojim. zivecu nekim svojim tempom, nekom svojom pricom, nekom svojom tugom - tuga si ti, ali zauvek ces ostati, ne zelim nikome drugom dopustiti takvu privilegiju. za svoju tugu zivim, ne zelim nikada da prestanes da me bolis jer jedino tako bicemo zajedno iako to nikada neces znati. ti si deo moje bolesti, skoro si citava ona, ne zelim da se izlecim, ne volim lekare. samo trazim spas u tudjem zagrljaju i dok me grle, secam se tvog narucja i samo ponovo, samo za tebe se grlim. ljudi nisu ljudi, oni su alat da prezivim, a ti si andjeo koji gura me napred da ne oduzmem sebi telo, ti si andjeo koji mi pokazuje kuda da idem i gde da skrenem. ti si moj andjeo koji me cuva, iako me ne vidi iako me vise ne poznaje. smejem ti se, podsmevam ti se. toliko te volim da postaje smesno sto nikada neces vise to znati. propustices saznanje o tome koliko nekome znacis, a mozda kada se sretnemo na drugom svetu, tek onda saznas. nisam ispunjena u ovoj realnosti, u ovoj realnosti nisam nista sem - voljenje tebe. uzaludna jutra, noci poput crnih provalija i beskraj preda mnom, gadi mi se sve. hocu da nadjem vrata koja nisu zakljucana i izadjem odavde.ne volim svoju kozu, mala mi je i neudobna, moje srce eksplodira na dnevnom nivou i pomislim da umirem, mada nikada se to ne desi. molim se da fizicki nestanem. ali, ako se to desi, ko ce te ovoliko voleti? ne smem da umrem, moram da te volim. ne smem da umrem, moras da me cuvas i vodis. ne smem da umrem, dok ne umres ti. mozda ti tek na sahrani opet saopstim da si ceo moj zivot samo ti. ljubav prema tebi. doci cu na sahranu da ti saopstim to i odem. kao da se nikada nismo znali. vidimo se u nekom drugom svetu, uskoro ili ipak ne. volim te i pronalazim te svuda, vazduh si koji disem i bez tebe sam niko. ja ne postojim, postojis ti da te volim i da zbog toga zivim. u kosmarima jecam da me neko spasi, bilo ko,a budim se zahvalna sto jos ti zivim u kandzama. ko ovde ne pripada? jecam, spasite me, spasite me, molim vas, ne mogu vise opstati ovde. svi mi se smeju, kazu glupaco prestani biti sebicna, ne zivis samo zbog sebe. ali oni ne znaju, samo za tebe rodih se i proziveh. pre nego sto sam te upoznala znala sam da moram ostati ziva da bi se susret desio, prvi i poslednji susret u mom zivotu koji izgleda tek pocinje. jecam spasite me, jecam, molim vas zavrsite moj zivot, jecam, molim vas odvedite me daleko od svega sto sam spoznala. u ogledalo govorim/ jos jedno jutro, cestitam ti/ jos jedno jutro i dan koji mogu da zivim samo za tebe. produzavam ti zivot, ali ti to ne znas. svoj, valjda kratim. imam osecaj da svoj kratim, hvala ti na tome.

[tvoja-tt]

Kraj

Kraj nikada doći neće jer kraj ne postoji, kraj je kada ljubav umre , a prave ljubavi ne umiru . Ti si moja i ja sam tvoja, jedna beskrajna ljubav. tvoja. t.t.

[bastard--bunny]

Kada ljubav umre

Nisam znala.

Čitala sam priče i pjesme o tome,

Ali nikad nisam iskusila smrt ljubavi.

Kako može nešto tako živahno

I divno umrijeti?

I to u trenu oka?

Nakon svakog prekida

Uvijek sam imala bar mrvicu preostale ljubavi.

Taman toliko da ima što prerasti u mržnju.

Da mi bude lakše preboljeti ih.

Nikad nije do kraja nestala.

Sve do dana kada si mi srušio snove.

Osjećaj je bio jeziv.

Svi naši planovi kao da su nestali

U vatrenoj stihiji koja je došla i o'šla u trenu.

A ja sam ostala prazna.

Bez ljubavi, bez mržnje, bez očaja.

Samo... Prazna.

Znači tako se osjeća čovjek

Kada ljubav umre.

[ultravioletna]

deveti krug pakla

Na svaku dijagnozu koju bi mi postavio grčevito zbunjen i mnome opčinjen muškarac koji nije mogao da me ima, dodavala sam još po jednu. Svaki put sam pakovala kofere svoje zlobe i uvek bih neki zaboravila po putu. U vozu ili avionu. Ti koferi zadesili bi novog muškarca koji bi nekim hemijskim formulama došao do mene da mi vrati ono što sam izgubila, nažalost, bez mogućnosti da predvidi da ga čekaju tamnice pune zlatnih okova. Ne volim muškarce kojima mame nisu rekle da ih radoznalost može ubiti. Za mene nisu morali mnogo da brinu - ako bi pogodili vino koje obožavam da pijem, poštedela bih svakog od njih. Srećom po mene, ja nisam bila okrutna devojka. Sve te dijagnoze koje su prepisivali meni dok su godinama živeli na metadonu - ja nikad ne bih nakačila njima na vrat. Dovoljna sam im bila ja. Dželat i spasenje. Svakom sam bila ono što im je trebalo da se osete živim. Ja sam njima, samim tim, praktično - ispunjavala želje. Mogli su da me vide kao zlatnu ribicu iz akvarijuma, kao poruke u boci koja koja uvek stigne u neko nedoba ili prosto i jednostavno kao nekoga kome su davali dijagnoze. Ostavljala sam im prostora da budu šta god po��ele, manično su se hvatali za svaku moju manu nadajući se da mogu od larve stvoriti leptira. Šteta što nijedan od njih nije video da je jedina larva koju su tako haotično želeli da preobraze bila leptir, prvi i poslednji na svetu, koji nikada nije mogao da umre. Govorili su mi nešto poput “da nisi lepa toliko koliko si i luda, ne bi valjalo, nešto sa univerzumom ne bi bilo u redu” sva moja prevrtanja očima na ovakve izjave njima nikada nisu bile dovoljne da shvate da se neće dugo zadržati na pozicijama na kojim su se tako uspaničeno komešali. Dugo im je trebalo da shvate da su sve te paranoje, komplekse niže vrednosti i šizofrena cepanja imali samo oni i niko drugi. Ali ja sam volela da ih gledam kako pokušavaju da me nateraju da shvatim. Da je dovoljno da me grle po ceo dan, ljube u čelo, otvaraju i zatvaraju vrata za mnom, donose mi vino čak i kada im ne tražim - da bih shvatila da su svi oni ljubav mog života. Kako je to tužno, uvek bih pomislila. Svakim preteranim fizičkim kontaktom na koji bih signalizirala vađenjem noža ih čizmi na štiklu bila mi je dodeljivana još po neki psihički poremećaj. A nikad se nisu zapitali : Da li sam ja srž problema? Zato što, nekako, nije ni trebalo. Svakako su imali jednu srž problema a to sam bila ja. Šta da vam kažem, meni se nije volelo. Ne voli se svaki grubijan sa druškanom među nogama kog posmatra kao da je sam Julije Cezar. Niti se odlazi od svakog čim se primete crvene lampice. Nekad bih namerno ostajala, bile su to zanimljive predigre. Nisam se libila ničega jer sam mislila da ne postoji taj koji bi od učenika postao učitelj.  Dok se nije pojavila larva u obliku jedinog muškarca kog nisam mogla da zgazim kao mrava. Zbog kog se ispostavilo da ostavljanje poruka, slanje razglednica i slika iz aviona dok putujem na drugi kraj sveta, kao ni vina koja sam pila, predigre kojima sam se smejala, okovi kojima sam pretila drugim muškarcima nisu postali jedna velika dekadencija moje sopstvene discipline.

Pala sam svaki ispit koji sam pokušala da prijavim. Moje znanje nikad nije bilo dovoljno za slučaj koji nosi njegovo ime. Ne bih ga spomenula jer se još uvek pitam kako ostajem živa svaki put kad ga čujem. Kunem se, ni metadon nije pomogao.  I verujem da bi mi i Danteov deveti krug pakla bio bezbolniji od ljubavi koju sam osećala prema ovom čoveku. Takav se ishod, pretpostavljam, i očekivao? ultravioletna

[icecold-icesoul]

Necu da pratim i necu da se fokusiram

Ali mozak mi radi pa previse se okupiram

Nemam odmora i brzo sve upijam,

Brzo vrijeme sada tece sporije jedva ga ubijam,

Ne mogu da gledam na oci jer vidim da je sve isto

Sabloni u ljudima koji govore da nismo, isti,

A svi bi se ljubili na kisi,

Zivoti u filmovima pomisli pa zapisi,

A svi su kao moje pjesme, ista slova samo neke manje stresne,

Vise izgovarajte ne znam nego nije i jeste,

Tisina nista ne govori a sve ti je jasno

Moje pjesme nemaju reakcije

Ali ajde, kao da je nesto vazno,

Stranci su mi pratili pjesme vise nego osobe koje me znaju

Nista strasno, ionako predugo traju,

Malo smisla imaju a nose puno znacenja

Ja bih rado da volim i da se borim i da se boris i da me volis

Jer realno najmanje imam od svlacenja,

Ja zelim da nasa ljubav nikada ne umre

Cak kada sam lose i kada trunem

Da ostanes pored mene i da me cujes

Kada vristim bez glasa vani

Dok onaj u glavi me truje,

Izmisljena ljubav iz filmova

Ti se trudis ja se trudim ti me postujes ja te postujem

A moje tvoje pjesme stignu i do naroda

Stiglo sve postom je

[zodijak]

Ona zivi u svijetu lazi, a on zivi u svijetu maste. On je kriv za sve. Pokazujuci joj svoj svijet, on joj slucajno stvori jedan u kojem se ona zaglavila. Laz i masta su isto, samo njena masta je bila mnogo bujnija od njegovog svijeta, nije je mogla razlikovati izmedju maste kakva jest i realnosti u kojoj se nalazila. Sada njih dvoje u svoja dva razlicita svijeta, ubjedjuju sebe da zive u svom savrsenom svijetu. On, iako je kriv za sve, pati mnogo jace. U svijetu maste, kakvog je sam stanovnik dovoljan je jedan kontakt ocima sa nekim od milion prolaznika u njegovom svijetu da odsanja citav zivot. A ona je svoj svijet lazi posvetila njemu i samo njemu. I zivi iz dana u dan vjerujuci da je on jedino sto ima da se vidi u njenom svijetu. A zasto on pati mnogo jace? Jer mu se posrecilo u svijetu mastarija da jedna postane realnost, od bezbroj njih jedna da bude obostrana i iskrena. Da iz svijeta maste se sa svojom odabranom preseli u svijet realnosti, ali taj covjek svaku noc zaspi ponovo u svom svijetu maste iz kojeg nikada nece ni izaci znajuci da je preselio cistu dusu u svijet lazi koje joj je on naslikao. Ona zarobljena u svojoj viziji realnosti, zakljucana duboko u svijetu lazi je uvjerena da je sve kako treba da bude. A on, nakon realizacije svojih cinova, bira da joj govori sta zeli da cuje. I tako su zivjeli do kraja njegovog zivota skupa. Ona, koja se osudila na covjeka satkanog od iluzije i on, koji odluta daleko od realnosti koju je stvorio dok mu ona sapuce najljepse lazi. I kada ga prodje ta fatamorgana, on ugleda zenu ispred sebe kojoj je protracio zivot. Suznim ocima je gledao dok se ona trudila da ga oraspolozi na svaki moguci nacin. Ali on nije bio neraspolozen, on se osjecao odgovornim za nju. On je vjerovao u idealiziranu ljubav kada je stvarao njen svijet i ona njemu bas takvu ljubav pruza, ali se osjecao nemocnim da uzvrati isto. Puno puta je otisao od nje i svaki put bi ga ona docekala ponovo rasirenih ruku. Svaki put bi joj obecao da nece vise da ide. Svaki put bi mu povjerovala. Taj trenutak, kada se vratio u realnost iz bog zna koje dimenzije, on je zagrli iskrenije nego ikad i ona zadrhti. Rekao joj je da je vrijeme za odlazak, nije to njoj bilo neocekivano. Nije joj bilo drago, ali je vjerovala da ce se vratiti. Dosao je kuci i prevrtao je naopacke dok nije nasao papir i olovku. Na njemu napisa samo, "obecanje ispunjeno." Sa tim papirom u rukama se uputio do plakara u kojem stoje stare kutije za cipele, otvorio je prvu kutiju i pronasao revolver koji je stajao u porodicnoj kuci godinama, za ne daj Boze. Pomislio je da je ovo jedina mastarija koja mu se ostvarava i osjetio se sretnim. Metkom iz revolvera je zapecatio svoj zadnji bijeg. Mislio je da joj je ispunio zelju jer je ostao s njom do kraja, ali on nije znao da njen svijet staje bez njega jer je on svaki zid ispunio u njenom svijetu. On je otisao iz svojih razloga, a ona. Ona je u bijeloj kosulji, bez snage da ustane iz kreveta, da jede i da pije vodu. Tek ponekad bi, tiho prozborila, jeduci svoje suze koje su je ostavljale na miru tek kad bi ponekad uspjela da zaspe:

'On ce doci ponovo.'

'Vratit ce se'

'Vjerujem'

Ali On je izabrao da umre od svoje ruke i nije se vratio. Sa svojom rukom je odnio i njen svijet sa sobom, misleci da ce je osloboditi svojim odlaskom. Ona i danas vjeruje da je ovo samo jedan od njegovih izleta. Ona mu i danas nista ne zamjera. Ona i danas krivi samo sebe.

[bibliopolisblog]

★ Bridget Collins: Uvez

Počet ću in medias res, kao što i sama knjiga počinje.

U nekom trenutku preksinoć, napravivši pauzu od čitanja, ušao sam na Facebook i u jednoj sam mikrosekundi pomislio kako bi bilo javiti se Lucianu Darnayu. Preplavila me tako čudna melankolija kada sam—u sljedećoj mikrosekundi—shvatio da je to, ustvari, nemoguće, jer je Lucian Darnay tek fiktivna osoba iz knjige koju čitam. Zašto sam na pola sekunde mislio da je moguće javiti se liku iz knjige? Zašto baš tom liku? I zašto me obuzeo taj melankolični osjećaj kada sam se sjetio da to nije moguće?

Sigurno ne da mu kažem da sam Uvez počeo čitati krajem prošle godine, da uopće nisam bio oduševljen, da sam se nakon svake stranice osjećao malaksalo i da sam, nakon oko sto pedeset pročitanih stranica odložio knjigu na stol pokraj kreveta (gdje je, vjerovali ili ne, ležala sve vrijeme dok je ja, je li, nisam čitao) i opet uzeo otprilike osam mjeseci kasnije. Zašto je tomu tako?

Postavio sam četiri pitanja, vjerojatno ću ih postaviti još, i nadam se da ću ponuditi čitatelju zadovoljavajuće odgovore.

Prvih stotinjak stranica s kojima sam se ja borio… Daleko od toga da je loše. Čitateljsko se iskustvo, između ostaloga—možda ponajprije—sastoji od očekivanja čitatelja. Tu urednici i reklama imaju jak utjecaj; kad kažem reklama, ovdje mislim na sve od onoga što nakladnici pišu o knjizi i kako je predstavljaju na mrežama do toga što piše na stražnjoj korici knjige, pa tako i onoga što pišu bookblogeri, recenzenti itd., a reklama je takva da sam ušao u knjigu očekujući maštovito djelo fantastike koje u prednjem planu, između ostaloga, ima LGBTQ+ tematiku. Nadalje, knjiga, iako je predstavljena kao roman za odrasle, roman je za odrasle tek zbog manjkavosti cenzure: ako izuzmemo psovke, komadiće dijaloga kakve “djeca i mladi” idealno ne bi trebali slušati i kojekakve opise—nazovimo to tako—radnji za odrasle, ovo je knjiga za mlade, odnosno young adult. Uvez ima sve što čini prosječnu knjigu za “mlade odrasle”: prvo i osnovno, protagonisti su tinejdžeri, odnosno mladi odrasli; drugo, djelo se bavi primitivnim životnim iskustvima koje imamo kao mladi odrasli ljudi, kao što su seksualno sazrijevanje/istraživanje seksualnosti/prva seksualna iskustva, zatim izopćenje iz obitelji ili društva iz kakvih god razloga ili sličnu problematiku, što nužno vodi početku osamostaljivanja, itd.; treće—valjda se podrazumijeva—izgradnja, ili radije stabilizacija, identiteta…

Kod Uveza dolazi do sudara svjetova. Roman je, u svojoj suštini, najprije za tinejdžere, unatoč svojoj etiketi, ali ima nešto što YA fikcija prirodno odbacuje: spor uvod, spor razvoj radnje, glomazne opise koji nisu od nikakve esencijalnosti za radnju, a radnja je srce djela YA fikcije. Ušao sam u knjigu očekujući tematiku i elemente koji se u prvih sto do sto pedeset stranica nikako ne ostvaruju, istovremeno poimajući djelo kao YA fikciju, gdje mi je užasno smetao spori tijek radnje. Rekao bih da je to problematika Uveza: loša, ili radije nedovoljno točna, prezentacija, kao i etiketa. (Ako bih baš morao staviti Uvez u nekakvu kutiju i etiketirati ga, ne bih ga predstavio ni kao roman za mlade odrasle, odnosno young adult, nipošto roman za odrasle, nego new adult.)

I tako sam ja ostavio Uvez. Nije ispunjavao moja očekivanja. Nije to stvar samoga djela. Kao što rekoh, stranice kroz koje sam ja u agoniji gmizao bile su sasvim u redu. Ali to nije bilo to. Da bih ponovno uzeo prije nekoliko dana, samo da se proguram kroz knjigu i da mogu reći da sam je pročitao. I kvragu sve—zaljubio sam se, blago rečeno.

Vratio sam se knjizi nakon vremena mirovanja i bez ikakvih starih očekivanja. Možda sam se zato i zaljubio čak i u stvari koje su mi prije smetale. Spor uvod, istančani, opširni opisi… Stilski se to može uzeti i kao mana, i mnogima će upravo to smetati. Ali, ušavši natrag bez ikakvih očekivanja, osjetio sam efekt koji je Collins željela postići: osjetio sam kako se univerzum djela gradi ciglu po jarkocrvenu, grubu, tešku ciglu. Nema tu brzinskoga, blesavo nepreciznog, nespretnog, nevještog građenja kuće od slame—ova kuća je od kamenčića, raznih boja, raznih oblika, poput mozaika. Upravo ono što svako djelo fantastike treba: vješto izgrađen vlastiti univerzum.

Zbog te sam dubine koju Collins magično ostvaruje tako snažno osjetio ne samo potrebu da se javim liku iz knjige, nego i osjećaj da mogu. Collins je uistinu boginja svojih likova: poput tog univerzuma, izgrađeni su kamenčić po kamenčić, stanicu po stanicu; vjerojatno će se svaki knjiški moljac, kakav sam i sâm, složiti da postoje stvarni i nestvarni likovi u fiktivnoj književnosti—kad nestvarni lik, primjera radi, umre, kao da nikada nije ni postojao, a kada se stvarnom liku desi i najmanja sitnica, osjetimo kako nam se stežu mišići dok čitamo: sa stvarnim likovima živimo, sa stvarnim likovima osjećamo, skupa s njima i zbog njih i pokraj njih. I kada se Emmett zaljubio u Luciana, zaljubio sam se i ja. I u vrtlogu svega što se desi između njih dvojice, osjetio sam potrebu javiti mu se. Ali, avaj, jedina komunikacija koja je s likovima iz Uveza bila moguća, bila je preko slova na papiru. I zbog toga onaj melankolični osjećaj. Jer kada likove voliš kao osobe, a možeš ih dodirnuti samo preko papirnatog predmeta, progovoriti s njima samo uz davno izrečene riječi, moraš osjetiti određenu dozu melankolije.

Priča? Moram li ići dalje od “divna”? Moram? Priča je ispunila sva očekivanja. Ne, ne samo da ih je ispunila—prešla ih je. Ukratko, radnja se zbiva u alternativnoj prošlosti, kada su se sjećanja mogla izvući iz osoba (koje na to pristaju i to žele iz kojeg god razloga) zapisivanjem na papir i uvezivanjem među korice knjige. Emmett Farmer i Lucian Darnay dva su dečka koja u svojoj ljubavi doživljavaju prilično tragičan kraj—homoseksualnost je i tu bolest, grijeh i sramota, tu nema ništa alternativno. Emmett ima postati knjigovežom; Lucian je sin bogataša koji iz strahovitih razloga unajmljuje knjigoveže. Emmetta se, nakon perioda (naizgled) bolesti i delirija, obitelj odriče tako što ga daje kao šegrta starici (po nekima vještici) koja se bavi uvezivanjem. Sve od ovoga, samo ne tim redoslijedom. I sve dalje od ovoga su spojleri. Kako god, Collins vrlo maštovito i inteligentno gradi intrigantnu radnju. Možda se ona odvija sporo, ali je sve više od onoga napisanoga bi bilo prezasitno. Priča je, na kraju krajeva, nešto što se ne može argumentirati; ja ne mogu dovoljno puta reći da je očaravajuća—meni. Apsolutno sve mi je u vezi s njom očaravajuće. Jedino što mi nije pasalo bio je kraj. Zbog toga što je kraj, valjda. Collins ga je napisala majstorski, ali da barem da je napisala makar još jedno poglavlje…

Sve u svemu, Uvez Bridget Collins fantastično je napisano djelo fantastike o obitelji, ljubavi, patnji, ozbiljnim društvenim problemima, jednako ozbiljnim psihološkim problemima pojedinaca i mase; potresna priča koja će slabo koga ostaviti ravnodušna. U briljantno izgrađenom fantasy univerzumu, Collins spaja dva briljantno istesana lika i daruje im—a jednako tako daruje i nama—briljantno napisanu priču, daruje im vrijeme i prostor, trenutke, daruje im—daruje nam—ljubav. Jedna od najdražih ljubavnih priča koje sam imao čast pročitati, i nesumnjivo jedna od najboljih objavljenih prošle godine. Melankolija koja se isplati.

[balkantimes]

MUSLIMANI U PALESTINI

Činjenica je da je kod svih Božijih Poslanika, netom po dostavljanju objave, nakon uspostave vlasti, dolazilo među njihovim sljedbenicima do sukoba, razdora i do dijeljenja u različite frakcije i mezhebe. Ta razilaženja i zastranjivanja u vjeri išla su do te mjere da su naprimjer sljedbenici Isaa, a.s. njemu i njegovoj majci pripisali da su oni za sebe tvrdili da su božanstva.

Islam, također, podliježe ovom principu i nije izuzetak, pa su se i njegovi sljedbenici još davno razišli i međusobno počeli sukobl­javati. Ali između Islama i ostalih religija postoji značajna razlika i ona je postala faktorom njegovog opstanka – i, štaviše, učinila ga je vječno živom vjerom. Taj faktor očuvanja Islama je jedinstveno mišljenje pripadnika svih mezheba Islama o Kur’anu kao vječnoj i nepromijenljivoj Knjizi koja je ostala onako izvornom kakvom je i objavljena od Uzvišenog Allaha, dž.š..

Ovo jedinstvo mišljenja po navedenom pitanju imalo je za posl­jedicu to da su principi i temelji Islama ostali nepromijenjeni i kon­stantni. Pripadnici svih mezheba Islama prihvataju Kur’an kao glavnu i presudnu Knjigu po svim životnim pitanjima. I kada god se pojavi neka nedoumica i neko razmimoilaženje, svi će se složiti s tim da je ispravno ono što se slaže sa Kur’anom. Dakle, Kur’an je najčvršći argument svih muslimana i on je taj koji ih izdvaja i Islam čini svetijim od svih drugih religija. Zato je dužnost nas kao musli­mana da, ako ništa, kratko prostudiramo Kur’an, da ga iščitamo, da bismo našli odgovore na pitanja koja nas svakodnevno tangiraju u životu i da bismo ustanovili šta to Kur’an kaže o različitim pitanjima, događajima i pojavama.

Obzirom na šehadet naše braće u Palestini ovom prilikom go­vorimo o našoj šehidskoj dužnosti. Imam Homeini, r.a. bi u ovakvim prilikama govorio:

“Povodom šehadeta trebamo izraziti saosjećanje, a isto tako i čestitke. Treba čestitati Islamu što ima takve sljedbenike, takve borce, mudžahide, mladiće - koji pedeset godina ne popuštaju pred nasrtajima neprijatelja, napadima izraelskog režima potpomognutog od strane velikih sila. Oni su ti koji žrtvuju svoje imetke, svoje živote i svoju krv braneći Islam­ske svetinje i svoju Zemlju. Izrazi saosjećanja dolaze otuda što jedan narod samo zbog svojih uvjerenja, zbog svoje vjere i zbog činjenice da pripada islamskom Ummetu biva ubijan i proganjan i to pred očima cjelokupne svjetske javnosti, pred očima onih koji se tobože zalažu za ljudska prava. Scena pogibije mladića od dvanaest, trinaest godina, čija se krv miješa sa prašinom pred očima oca njegovog, a prouz­rokovana je pucnjem silnika, sigurno dira srca svih vjernika, bez obzira kojoj vjeri pripadali.”

Šehid Muttahari davno je govorio povodom šehadeta Palestinaca:

“Tako mi Boga, danas je sveto srce Poslanikovo pretvoreno u krv zbog ovih zločina. Danas se tijelo Božijeg Poslanika prevrće i podrhtava u kaburu od siline ovih zločina, koji se čine nad njegovim Ummetom, i od ove poražavajuće šutnje i izdaje lidera nekih islamkih zemalja.”

Imam Homeini, r.a. je 1980. godine u Iranskom parlamentu izjavio:

“Kada bi svi muslimani svijeta izlili po kantu vode na Izrael, on bi nestao sa lica Zemlje; ta poplava bi potopila ovu vještačku nelegalnu državnu tvorevinu koja je formirana na Zemlji arapskih muslimana. Ja upozoravam lidere islamskih zemalja i sve muslimane svijeta na opasnost cionističke tvorevine. Pitanje Izraela nije palestinsko pitanje, problem Izraela nije palestinski problem, to je problem Islama, jer oni su odlučni da unište Islam u njegovom korijenu i da unište stubove Islama.”

Nažalost, ni lideri islamskih zemalja, ni njihove vlade niti mus­limani uopšte, nisu se odazvali na ovaj poziv, nisu shvatili ovu opas­nost i nisu podržali ovaj veliki pokret.

U Kur’anu u suri Ali Imran, 119. i 120. ajet, govori se o jevrejima - jehudima:

هَاأَنتُمْ أُوْلاء تُحِبُّونَهُمْ وَلاَ يُحِبُّونَكُمْ وَتُؤْمِنُونَ بِالْكِتَابِ كُلِّهِ وَإِذَا لَقُوكُمْ قَالُواْ آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْاْ عَضُّواْ عَلَيْكُمُ الأَنَامِلَ مِنَ الْغَيْظِ قُلْ مُوتُواْ بِغَيْظِكُمْ إِنَّ اللّهَ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُورِ إِن تَمْسَسْكُمْ حَسَنَةٌ تَسُؤْهُمْ وَإِن تُصِب��كُمْ سَيِّئَةٌ يَفْرَحُواْ بِهَا وَإِن تَصْبِرُواْ وَتَتَّقُواْ لاَ يَضُرُّكُمْ كَيْدُهُمْ شَيْئًا إِنَّ اللّهَ بِمَا يَعْمَلُونَ مُحِيطٌ

“Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: ‘Vjeru­jemo!’ - a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: ‘Umrite od muke!’ - Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije. Ako kakvo dobro do­čekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete strpljivi i ono što vam se zabranjuje - izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.

Poruka je jasna:

O vi, koji ste prihvatili vjeru, koji ste sebe muslimanima naz­vali, ovdje ću vam riješiti jedan problem i reći kako da pos­tupate u društvenim odnosima sa njima, (dakle, sa jevrejima) kako bi vam bilo lakše. Nemojte im vjerovati, nemojte im se povjeravati, ne dozvolite da vam oni budu oni kojima ćete povjeravati svoje tajne. Njihov glavni plan je da napadnu vaša uvjerenja, gdje se neće suzdržati ni od kakvog napora da vas poraze i da unište vaš način razmišljanja i vašu vjeru. Ono što se odnosi na razmišljanje, na vaš sistem vjerovanja - to će biti predmet njihovog napada i oni će učiniti sve da vam to zatru. Oni uživaju u tome, oni su ra­dosni kada vas vide u problemima, oni likuju, oni su sretni kada ste u eko­nomskim ili bilo kakvim drugim problemima. Pogledajte nji­hovu propagandu, ona je puna mržnje prema vama, puna zlobe i zavisti. Oni svoje planove, što su smislili o vama, skrivaju i to je mnogo veće nego što to vama izgleda, nego što se to može zaključiti iz njihova govora i njihova po­našanja. Mi vam obznanjujemo ove znakove ako ste ra­zumni!

Iz gornjeg Kur’anskog ajeta vidimo da postoji razlika između hafila, onog koji ima razum, i mu’mina, onog koji vjeruje. Ponekad mi vjerujemo, ponekad čovjek vjeruje u Allaha, stekne uvjerenje, ali nema razuma i ne shvata suštinu. Naš problem danas je što mi ne analiziramo i ne pratimo svakodnevna politička kretanja i dešavanja u svijetu. I zato je Božiji Poslanik rekao:

“Šteta koju Islamu nanose vjernici - neznalice, zna nadmašiti nedjela onih koji su nevjernici.”

Kur’an razobličuje naivnu muslimansku ljubav:

هَاأَنتُمْ أُوْلاء تُحِبُّونَهُمْ وَلاَ يُحِبُّونَكُمْ وَتُؤْمِنُونَ بِالْكِتَابِ كُلِّهِ وَإِذَا لَقُوكُمْ قَالُواْ آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْاْ عَضُّواْ عَلَيْكُمُ الأَنَامِلَ مِنَ الْغَيْظِ قُلْ مُوتُواْ بِغَيْظِكُمْ إِنَّ اللّهَ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُور

“Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjeru­jete u sve Knjige. Kad vas sretnu, go­vore: "Vjerujemo!" - a čim se nađu na­samo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svo­jih. Reci: "Umrite od muke!" - Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije.” ( Alu ‘Imran, 119)

Hoće nam kazati: Vi njih volite zato što su sljedbenici ranijih Božijih religija, a oni vas ne vole, ne osjećaju ništa prema vama. Vi vjerujete u sve nebeske knjige, u sve Božije objave, a oni ne. Da! Oni kada su s vama oni se prikazuju kao vjernici, po­našaju se diplomatski i kažu: “Pa i mi vjerujemo u jednog Boga”, ali kada se udalje od vas i kada vam okrenu leđa, grizu svoje prste iz srdžbe prema vama. No, ne bojte se njihove srdžbe i njihove ljutnje prema vama; recite im: “Umrite u svo­joj srdžbi!”

Poznata je izjava šehida Beheštija kada je rekao:

“Neka Amerika bude ljuta na nas i neka u toj ljutnji umre od te srdžbe.”

To je bila jedna politička parola, poruka čija osnova se nalazi u časnome Kur’anu.

وَيَعْلَمُ مَا فِي الْأَرْحَامِ وَمَا تَدْرِي نَفْسٌ مَّاذَا تَكْسِبُ غَدًا وَمَا تَدْرِي نَفْسٌ بِأَيِّ أَرْضٍ تَمُوتُ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

“On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.” (Lukman, 34)

Poenta citiranog ajeta je:

Znajte da je Allah, dž.š. obaviješten o svemu što se nalazi u dubinama vašeg bića. Nemojte iznevjeravati islamski Ummet, nemojte objavljivati deklaracije protiv nevjernika, davati ne­kakva saopćenja za javnost, a iza scene biti uz njih i podržavati ih. Allah, dž.š. će to znati. (Ovo bi mogla biti ozbiljna opomena i upozorenje liderima islamskih zemalja!)

Nažalost, ogromna većina lidera islamskih zemalja upravo se po­naša tako. Oni javno istupaju kao revolucionari, kao borci protiv velikih svjetskih sila, Međutim, iza scene ih podržavaju. Činjenica je da u či­tavoj političkoj borbi Imama Homeinija, r.a., njegovoj revoluciji nema mjesta ni jednoj većoj zamjerci. Revolucija je izvedena besprijekorno, i to zahvaljujući činjenici što su njegove misli, ponašanje i sve radnje bili jedno. Radio je dakle, ono što je mislio i govorio. On se ni na kakvu snagu nije oslanjao osim na snagu Allaha, dž.š.. U svom suprot­stavljanju Zapadu nikad se nije oslonio na Istok. Isto je mislio i o izrael­skim vojnicima koji su pucali na muslimane i o nekim tzv. palestinskim revolucionarima. Hašemi Rafsandžani priča da dok je Imam Homeini, r.a. bio u Nedžefu, a u to vrijeme je šah Reza Pahlavi proganjao istak­nute ‘alime i vjerske učenjake, profesore vjerskih škola i intelektualce.

Hašemi Rafsandžani kaže: “Pripremili smo jedno pismo, skupili smo potpise naših zat­vorenika s namjerom da to pošaljemo u UN, u razne među­narodne institucije koje se bave ljudskim pravima, da izvrše pritisk na šaha da prestane sa maltretiranjima pripadnika svoga naroda. Kada smo to pismo pokazali Imamu Homeiniju u Nedžefu sa željom da i on bude jedan od potpisnika, i da se i on zauzme za to, Imam Homeini se nasmijao i rekao: ‘Pa zar ne znate da nas progone upravo šefovi tih organizacija, svi smo mi u njihovom zatvoru, nije naš glavni problem u šahu već u njima.’”

Postoje stihovi jednog pjesnika koje je Imam Homeini ovdje primijenio, gdje pjesnik kaže:

“Žaliti se zalimu glupost je najveća,

to je kao kad pržite ćevap i on pušta suze,

a ustvari iz njega izlazi masnoća

te ga vatra još veća obuzme:”

Znači, neko ko je potlačen, pa ode tlačitelju da se žali - to je još gore, to je kao kada bi sam sebi dolijevao ulje na vatru. U 120. ajetu iste sure Allah, dž.š., kaže:

وَلَن تَرْضَى عَنكَ الْيَهُودُ وَلاَ النَّصَارَى حَتَّى تَتَّبِعَ مِلَّتَهُمْ قُلْ إِنَّ هُدَى اللّهِ هُوَ الْهُدَى وَلَئِنِ اتَّبَعْتَ أَهْوَاءهُم بَعْدَ الَّذِي جَاءكَ مِنَ الْعِلْمِ مَا لَكَ مِنَ اللّهِ مِن وَلِيٍّ وَلاَ نَصِيرٍ

“Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovol­jni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: "Allahov put je jedini Pravi put!" A ako bi se ti poveo sa željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.”( El-Bakare, 120)

Ako skupina muslimana, jedne Islamske Zemlje, bude obdarena nečim dobrim, njima bude mnogo krivo. A ako se muslimani nađu u nevolji, oni se obraduju.

Kur’an nam je sad opisao ko su jevreji, kakve planove oni kuju. Da vidimo šta nam Kur’an poručuje kako da se ponašamo na Ovom svijetu i gdje su rješenja?

Kur’an nam veli:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اصْبِرُواْ وَصَابِرُواْ وَرَابِطُواْ وَاتَّقُواْ اللّهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

“O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!” (Ali-Imran, 200)

Dakle ovim nam Kur’an poručuje:

Imate samo jedan put! U svom životu imajte sabura, budite strpljivi i izdržljivi, ali neka taj vaš sabur i ta vaša strpljivost budu pod okriljem oslanjanja na Allaha, dž.š., i ako tako učinite, oni vam nikakvu štetu ne mogu nanijjeti, ne mogu vam naškoditi. Jer sabur i strpljivost pod okriljem oslanjanja na Allaha, dž.š. ključ je svakog uspjeha i vodi do pobjede u svim teškoćama i nevoljama. I znajte da sve što činite Allah, dž.š., nadgleda i On je o svemu obaviješten. Ako budete djelovali iskreno, Allah, dž.š., će vas pomoći, a ako budete djelovali kao izdajnici, suočit ćete se sa poniženjem.

Kad se je Imam Homeini vratio u Iran, u svom obraćanju šahovim generalima i oficirima rekao je: “Poštovani, budite gospoda, a ne američke sluge.”

Dakle, da su naši vjerski učenjaci kroz povjest bili onakvi (tj. go­spoda), situacija muslimana ne bi bila ovako sumorna kakva jest. Ali vidimo da ovaj proces buđenja među muslimanima napreduje, i ako Bog da, ako se tako nastavi, biće to u skladu sa onim što je Uz­višeni Allah rekao:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَنصُرُوا اللَّهَ يَنصُرْكُمْ وَيُثَبِّتْ أَقْدَامَكُمْ

‘O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Mu­hammed, 7)

U svakom slučaju, za posljedice zlih dešavanja, koja pogađaju muslimane, postoji odgovornost na obje strane: među tlačiteljima i među narodom - tj. odgovornost onih koji čine zlo, ali i onih kojima se čini zlo, a zlu se ne suprotstavljaju.

Molimo Allaha, dž.š. da nam da uspjeha da djelujemo po Kur’anu, ali iskreno, daleko od svakog pretvaranja.

Bože naš, tako Ti Istine Poslanikove, učini muslimane i Islam pobjednicima u čitavom svijetu! Bože naš, daj Svoju pomoć mudžahidima i borcima na Tvome putu. Bože naš, svima nama podari uspjeh u spoznaji i djelovanju po Kur’anu!

Izvor: Akbar Eydi, Ciklus predavanja o kur'anskoj uputi, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., s perzijskog preveo: Ibrahim Avdić

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Šta će biti s našom ljubavi kada je izrešetaju godine? Šta će biti s njom kada je pregazi vrijeme? Hoće li ostati cijela ili ćemo je morati krpiti? Hoćemo li je znati zakrpiti? Hoćemo li joj znati pronaći odgovarajuću boju i tkaninu pa da se na njoj zakrpa ni ne vidi ili će se još izdaleka vidjeti da je krpljena. Da je zašivana. Šta će biti s našom ljubavi kada se umoriš od mene? Od svih onih mojih bubica, promjena raspoloženja koja uvijek nekako pripišemo PMS- u ili čisto tome što sam žena. Pa samo odmahneš rukom i čekaš da me prođe. Šta će biti kada se umoriš od mojih iznenadnih šutnji i povlačenja u neki tamo tebi nepoznati svijet? Šta ako jednog dana ne budeš više imala strpljenja da me čekaš da se sama vratim, bez da ti objasnim i šutnju i svjetove koji su mi se motali po glavi i nadvlačili nad dušom? Šta ako ti moja tišina i moji čak i meni nepoznati svjetovi postanu zamorni, pa poželiš neku s kojim je sve jednostavnije? Šta ako se umoriš od smirivanja mojih demona? Od dokazivanja svoje ljubavi? Ako iscrpim svu pažnju koju mi možeš dati, a ja je opet ostanem žedna? Šta ako otkriješ da je ovo moje sitno biće suviše teško za tebe? Da moje ruke ne mogu izliječiti rane koje ti moj jezik može nanijeti? Šta će biti ako jednog dana na mom licu ne budeš vidio ništa osim bora? Ako primijetiš svaku nepravilnost na mom tijelu? Ako zaboraviš šta je to što si voljela kod mene? Šta će biti sa svim onim što mi još i unaprijed oprostiš, ako shvatiš da ljubav kojom sve to pravdam nije dovoljna? Šta kada moja ljubav ne bude mogla platiti sav taj ceh, jer su prošle godine? Jer si sita i mene i moje ljubavi. Šta kada se umoriš i od mene i od života? Šta će biti s našom ljubavi tada? Hoćemo li je krpiti ? Ili ćemo je pustiti da umre? Ionako kažu da se ljubav ne krpi. Ili će naša ljubav biti jedna od onih kojima vrijeme ne može ništa? Koja preživi sve oluje i ostane isto čista i jaka. Postoje li takve ljubavi?

[themagicofanordinaryday]

Posljednji put kada mu je rekla zbogom, nije ga gledala u oči, nego u nebo, tražeći dvije iskre u crnini, koje barem malo sliče njegovom pogledu.

Nije se pitala da li je to pravedno, da li se mora desiti da prava osoba na takav način bude izgubljena, bila je samo zahvalna na vremenu sa njim, malim i velikim momentima. To su možda bili samo sati i dani, a njen život će biti dug, a ta velika ljubav je bila samo jedna kratka linija u njenom vremenu, ipak permanentna je.

Rečeno joj je, da čovjek u rasponu vremena dva puta umre - onda kada uzme posljednji dah i onda kada ga neko posljednji put spomene.

Vremenom će i ona naći svoju drugu šansu, udati se, imati djecu, unuke, što bi se reklo - nastavit će dalje sa svojim životom.

Spominjat će ga. Pričati priče kakav je bio čovjek i šta je on značio njenom životu.

Izgubila ga je jednom, ali pobrinut će se da on još dugo nastavi živjeti, u njenim pričama, pamćenju, suzama i osmijehu.

Možda život nije pravedan dovoljno da velike ljubavi dožive sretan kraj za oboje, ali je dovoljno pravedan da ti dopusti da nastaviš dalje.

Ako je ona mogla da nastavi dalje, nakon što je on zauvijek otišao, valjda možeš i ti da preboliš osobu koja je još uvijek živa, koja diše i hoda istim svijetom kao ti.

Rekla sam jednom, i ponovit ću - luksuz je da patiš za živima,

idi dalje, i budi zahvalna što se linija tvoje velike ljubavi nastavlja negdje drugo, i što se nije prekinula zbog smrti. // @tekiis.poems

[hodajucijukebox]

Sedim i razmišljam, koliko još treba preživeti umiranja, dok ne dođe konačno? Da li čovek posle svega izađe jači? Snažniji? Hrabriji? Debljeg kroja. Kažu da mačke imaju 9 života. Ja mislim, da mi, ljudi, imamo najmanje 99. Svi mi umiremo pre smrti. Neki umru više puta od tuge, neki od ljubavi, neki od sreće. Sve su to male smrti. Smrti posle kojih vaskrneš. Znaš da si uspeo, onda kad imaš trenutak mira. Sediš i razmišljaš: Šta sam ja sve prošao, svaka mi čast! Moraš sam sebi da čestitaš i kažeš što ne može niko, možeš ti. Nema bolje podrške od one koju pružiš sam sebi. To je self love. Voliš sebe, jer si ti. Voliš sebe, da bi mogao druge da voliš. Voliš, jer samo ljubav može da ubije i oživi. Koža nam je deblja nego što mislimo. Pluća nam imaju veći kapacitet, iako nekada imamo osećaj da imamo slona koji nam sedi na grudima, uspemo da nastavimo da dišemo. Nekad čak dišemo lakše i dublje kada se zbaci slon sa grudi, vazduh dobije lepši miris, čistiji je, osvežavajući.. zbog njega lakše dišeš, a i lakše živiš. Srce nam je veće i jače i deblje nego što smo ikada mislili. Koliko puta ste pomisli, ne mogu više? Boli me? Slomljeno mi je srce? Koliko puta i na koliko delova srce treba da se slomi, da bi se našao lepak koji će ga zalepiti? A verujte mi, taj lepak se uvek nađe.

Koliko puta čovek treba da umre, da bi preživeo? Kolike male smrti čovek treba da doživi, dok ne doživi onu večnu?

Ne znam. Ali ja bih da imam bezbroj smrti od ljubavi, kad je sve tako lepo i veliko, da umrem u tom trenutku, imala bih osmeh ba licu i ne bih žalila.

[mojaljubavnaprica]

"Rekla je da je htela ljubav i da je mrtva. On slobodan u svetlu, izgubljen u njenoj kosi, izlečio joj je srce svakim pokretom uz dodir. Čak i da joj umre osmeh uz suze, popa i kovčeg on će je naučiti da se smeje opet. Jer pevala je svoje pesme proleća dok hoda i sva smotana bi pala na tlo betona...al' onda bi on brže bolje sklopio parčiće njenog tela i već sledećeg trenutka je sklopljena cela. On ima snagu dok je krha, pa je oživi kad je mrtva, a kad ga ne razume on crta. I kada je noć duga, on je svetlo pored puta i kada je zlo svuda on je tu da ga proguta..."

[geeichx]

Nikada nemojte da se kidate radi nekoga tko nikada neće da zna što vam treba onda kada ste tužni. Prava osoba uvek će da zna što da uradi da bi vam izmamio osmeh na lice. I kada joj kažete da ode, da baš tada ostane najviše. Nikada nemojte da budete nečija igračka koja na kraju bude bačena i razbijena na delove. Budite ono što se teško voli i teško zaboravlja. Budite svoji. Volite sebe i sve ono što je u vama. Jer na kraju, samo to vam i ostane od svega. I baš to što je u vama, na kraju bude slomljeno radi te jedne proklete osobe zato što nije znala kakva je umetnost u vama. I ta osoba koja sedi/leži pored vas. Da baš ona. Otići će. Znam, rekla vam je da neće, nikada! Ali hoće. Povredit će vas onda kada budete mislili najviše da neće. Od vas neće ostati ništa. Ulicama će hodati vaše telo, a duša će da umre, jer nema ljubavi. Zato nikada, ama baš nikada, nemojte da volite nekoga više od sebe. Znam da hoćete i da to već radite.. Ali ne zaboravite.. Kada ostanete sami, samo ostajete vi i to što osećate u vama. Ne mučite svoje telo i sebe, radi nekoga kome objašnjavate svoju ljubav, a on vidi samo reči.

[nindjuka]

Silviji

Silvija, sećaš li se još uvek

Onog vremena tvoga života na zemlji,

kada ti je u nasmejanim i stidljivim očima

sijala lepota?

A ti si, radosna i zamišljena

na prag mladosti kročila.

Čuo se po mirnim odajama

i ulicama okolo

tvoj neprestani poj,

dok si se ženskim poslovima bavila

sedeći zadovoljna

zbog onog dolaska koji si tako dugo zamišljala

bio je mirisni maj, a ti tako

provodila si dane.

Ja ostavljah katkad

učenje i knjige,

mladosti moje obeležja

na kojima najviše trošijah sebe,

na vrhu sa ograde očeve kuće,

uši okretah ka zvuku tvoga glasa

i ka brzoj ruci

koja je vezla tešku tkaninu.

Divio sam se mirnom nebu,

pozlaćenim ulicama i vrtovima

i tamo u daljini moru, i ovde brdu.

Smrtni jezik ne reče nikad

Ono što sam osećao u grudima.

Kakve blage misli,

kakvu nadu, kakvu ljubav, o moja Silvija!

Kakvim nam se tada učini

ljudski život i sudbina!

Kada me obuzme tolika nada,

bol me preseče

gorak i neutešan

i učini da opet bolujem zbog nesreće svoje.

Prirodo! Prirodo!

Zašto ne ispuniš

ono što obećaš?

Zašto tako obmanjujes decu svoju?

Pre no što zima sasuši zemlju,

tajnom boljkom oborena i pobeđena,

ti umre, o jadna!

I ne vide cvat godina svojih,

ne laskaše tvome srcu slatke hvale

čas crnih vlasi,

čas zaljubljenih i stidljivih pogleda;

nit’ s tobom druge o prazničnom danu

o ljubavi govorahu.

Ubrzo zatim umre

i moja slatka nada, i mojim godinama

sudbina uskrati mladost.

Ah, kako si, kako si nestala,

draga drugo mojih mladih dana

Moja oplakana nado!

Zar je ovo taj svet? Zar su ovo

razonode, ljubavi, događaji

o kojima toliko govorasmo mi?

Ovo li je sudbina ljudskog roda?

Na pojavu pravog, ti si,

jadna, pala; a prstom si

hladnu smrt i goli grob

Izdaleka pokazivala.

Đakomo Leopardi

[ultravioletna]

Postoje neke ljubavi koje mozes jedino voleti onda kada nisi sa njima. Nije ni da mozes, nego moras. Pa pre nego sto zaspis, imaj na umu, da ako tako volis, onda si hrabar. Najhrabriji. I cuvaj to sto volis. Bice dana kada neces moci da sacuvas sebe, jer volis. Ali veruj mi. Volis i sebe. Jer je taj, taj tvoj neko, deo tebe. I ako umres danas, ostavljas nekog iza sebe. Ko ce isto tako umreti, jer ce izgubiti svoj najvazniji deo. Tebe.  Elem, i kafu koju pijete, mozda nekad popijete hladnu. Ali je opet popijete. I film koji pauzirate, opet nekad pogledate do kraja, pa makar to bilo i za 20 godina. Ali i za taj dug period, vi cete razmisljati  sta bi bilo da sam ga pogledala do kraja? Tako volite i svoje ostrvo. Vas neko je vase ostrvo. I vazno je da znate da nikako ne smete da ga napustite. Mozda danas ne razumete ovo sto vam pricam, mozda necete razumeti ni sutra.Ali jednom nece biti ni potrebe da razumete. Jer cete osecati.  Samo, postarajte se da vas neko iz vas ne izlazi u vidu gejzira, da vam oci ne budu otecene svakog dana. I ne brinite, ponekad je u redu da vas boli svaka kost, svaki misic i deo tela. Jer volite. I to je sasvim u redu.  Ne brinite ako takva ljubav predugo traje. Jer za to ne postoji odredjeno vreme, ni predugo ni prekratko. Za takve ljubavi postoji samo pogresno vreme. A i pogresno vreme nekad pobedi pravo.. i pravo vreme nekad dobije poljubac od prave ljubavi.  Volite ono sto vas boli. Jer ste onda dovoljno jaki da sacekate da vas ta bol voli.  A onda su to, slatke boli.  Bol ima slatko lice, i kada napustate njihovu kucu, ona vas moli da ostanete. Ponekad i ostanite.  Vremenom cete shvatiti da je nemoguce imati pravi yinyang bez malo boli.  Sta je ljubav bez patnje i bola?  Pa nista.  Nije prava. 

ultravioletna