#kaže da je počelo........

[lilacerull0]

do you guys ever think about the curse of prophecy :D

[belog-grada-crna-princeza]

Život na easy mode/I'd rather be anything but ordinary, please.

Začeta sam greškom, jedne zvezdane noći u Grčkoj, nakon, pretpostavljam, previše pića i smeha. Na svet mi se žurilo; došla sam mesec ipo dana ranije, zamalo umrla od infekcije koja je zahvatila moj mozak i nervni sistem, ali ne lezi vraže, toj bebici se živelo. Posle pakla koji se zvao inkubator i ne-baš-zainteresovane medicinske sestre, konačno sam bila u svom prvom domu, ujakovom stanu, jer su moji još uvek gradili kuću. Kažu da nisam plakala noću, valjda rezultat tolikog treninga u bolnici gde je ta glavica na kraju zaključila - niko neće doći, pa su mi stavljali ogledalce da vide da li dišem. Prve reči su mi bile, ako im je za verovati: mama, tata i "u jeeee(bote)". I tako je putovanje počelo. Turbulencija na ovom letu, hvala Bogu, nije falilo. Putnici su se menjali, destinacije varirale koliko i moja raspoloženja i često nije bilo pilota u avionu. Ali turbulentno putovanje bilo je garancija uz kartu. Saznanje da sam čudna došlo je otrpilike zajedno sa saznanjem da nema Deda Mraza. Nekoj maloj siledžijki koja me se verovatno danas i ne seća zapalo je zadovoljstvo da mi obelodani ne samo tu činjenicu, već uz to i gratis spoznaju da zbog tog nečega u meni što me čini drugačijom ne samo da nisam baš poželjna za stolom sa njima ostalima, već sam i idealna meta. Moja strategija se kroz život, priznajem, menjala, ali počela je, iz ove perspektive, najboljom mogućom: ignorisanjem. Imala sam jednu prijateljicu, sa magičnim imenom - Luna, a većinu vremena kad ona nije bila tu crtala sama negde u uglu. Kada sam konačno rekla nekome za maltretiranje, baki kada je jedan dan došla po mene i nakon njenog razgovora sa vaspitačicom, rešenje je pronađeno: maloj je naređeno da mi se izvini i da me uključi u društvo. Na silu sam sedela za tim stolom sutradan i sve vreme mislila koliko bih radije crtala u svom ćošku, čemu sam se narednog dana i vratila. Kasnije, tokom odrastanja, bilo je svega: od uzorne devojčice, do buntovnice, do asocijalne i antisocijalne i opet fine i poslušne pa sve u krug... pokušavala sam. Može se reći da još uvek pokušavam i odrastam. Ali što bi jedan naš reper rekao: ja sam dete s druge planete. Ova priča nije počela obično, niti je ikada do sad to i bila. Niti sam ikad, zapravo, u dubini svog bića, ni želela da to bude. Da to budem. Nije meni smetalo ni što ne pripadam, ni što sam usamljena, neshvaćena, smetalo mi je jedino očekivanje da ne budem ta koja jesam. Nekada i od sebe same. Ali nisam počela ovaj život na easy mode, niti je ikada bio to. Ovo je od starta spektakularna priča kakva se samo jednom dešava. Ovo je onaj neponovljivi film koji te drži na ivici sedišta od početka do kraja. Nikada i nije bila limunadica za nedelju popodne. Kažu da najmračnije noći daju najsjajnije zvezde, e to je ovaj život koji živim. U ovom avionu gde nema padobrana, gde se ide na slobodan pad sa samo dva moguća ishoda. Leteti, ili umreti. Nije to za slabe. A ja... što kaže pesma: rođena sam kao fajter.

-Katarina

[zoranphoto]

Plenković je prijavljen Europskoj komisiji! Prvo pismo već mu je stiglo: Do kraja idućeg tjedna kreću novi problemi

Više od 40 dana traje štrajk oko 7.000 pravosudnih službenika, što je pravosuđe dovelo pred slom. Potvrdio je to u više navrata i predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, koji je baš zbog problema u ovom sustavu ušao u sukob s premijerom Andrejom Plenkovićem. Dobar dio HDZ-ovaca štrajkom u pravosuđu nije oduševljen, no oni bliski predsjedniku Vlade tvrde kako on nema namjeru, i ne može odustati radi toga što smatra kako bi njegovo odustajanje izazvalo lavinu novih zahtjeva, i moguće nove štrajkove.

Otišlo je predaleko 

”Sada je sve to otišlo predaleko, da Plenković sada popusti postavilo bi se pitanje što je čekao do sada i zašto odmah ljudima nije podigao plaće. On se ovim odugovlačenjem definitivno doveo u nepovoljan položaj, premijer je ovime politički sigurno na gubitku, a posljedice za pravosuđe biti će nesagledive”, kaže naš sugovornik iz vladajućih redova koji i premijerove medijske istupe opisuje kao neprepoznatljive. ”Plenković se pred novinarima smije, odmahuje rukom, ali ostaje bez riječi, a to za njega nije karakteristično. Kao što odbija odgovoriti na konkretna pitanja o aferi u HEP-u, tako Plenković izbjegava odgovoriti na pitanja koja se odnose na konkretne posljedice štrajka u pravosuđu”, navodi naš sugovornik koji kao problem ističe i to što je Plenković umjesto u pregovore sa štrajkašima ušao u sukobe s Dobronićem, i to po svemu sudeći radi toga što je uvjeren kako iza štrajka u pravosuđu stoji predsjednik Zoran Milanović. ”Premijer možda može propitkivati Dobronićeve poruke, ali on je počeo gubiti kontrolu pa je počeo neprimjereno komunicirati što je vidljivo na primjeru toga što je Dobroniću poručio kako se ne ponaša normalno. Kako god da se Dobronić upozoravao on nije daleko od istine onda kada kaže da stanje koje traje više od mjesec dana nije održivo. Nije to teza koju zagovara samo predsjednik Vrhovnog suda već je to teza koju zagovara i većina odvjetnika i sudaca u zemlji, koji su zabrinuti i za ono što će se događati kada se štrajk stopira.    

Obavještena Europska komisija

Problem zbog kojeg su u Plenkovićevoj stranci dodatno zabrinuti jest to što je o štrajku službenika koji je doveo do blokade i nefunkcioniranja pravnog sustava obavještena Europska komisija što možda i jest razlog radi kojega se u Vladi počelo progovarati o dodatku na plaću u iznosu od deset posto koji bi mogao riješiti ovaj kolaps u pravosuđu. No, kako tvrde upućeni Vlada ovaj rast nudi svim državnim službenicima i namještenicima koji su po trenutnim plaćama na dnu ljestvice po plaćama u državnoj službi, i to prema tabeli koju je napravila Svjetska banka. Po toj tabeli upravo su pravosudni službenici najpotplaćeniji u državnim institucijama. ”Plenković razmatra opciju da svi koji su na dnu liste dobiju dodatak na plaću od deset posto, a onda bi se naredne godine kad na snagu stupi Zakon o plaćama u državnom i javnom sektoru pretočio u koeficijente, ali i oko toga će se teško dogovoriti jer pravosudni službenici i namještenici traže dodatak na plaću od 25 posto za pravosudne službenike i namještenike, a osim toga zahtijevaju da im se i dani provedeni u štrajku plate”, kaže naš dobro upućeni sugovornik iz Vlade te dodaje da bi Plenković ukoliko nešto ne poduzme do konca idućeg tjedna mogao imati problema i sa štrajkom u policiji jer su njihovi sindikati tim za štrajk već pripremili. Da će Plenković zaista nešto morati poduzeti jasno je i iz pisma kojega je nedavno primio ministar pravosuđa Ivan Malenica kojemu se obratio glavni tajnik EPS-a Jan Willem Goudriaan koji je dao potporu zahtjevima SLSN-a za povećanjem plaće od 400 eura za pravosudne dužnosnike, a pored toga on je iskazao zabrinutost time što Malenica odugovlači s dogovorima, no ono što u HDZ-u vrlo dobro znaju jest to da Malenica s ovim odugovlačenjem nema ništa. ”On je zaista korektan ministar, ali kao i u svim ostalim štrajkovima do sada ne može Malenica ni bilo koji drugi ministar nekome dizati plaće, to je odluka za koju blagoslov daje Plenković. Nikome u Hrvatskoj to nije potrebno crtati, svi to znaju, i zato svi sindikalni šefovi i sindikati generalno nastoje zaobići ministre i sjesti na pregovore s Plenkovićem, jer svi oni koji su s Plenkovićem pregovarali i jesu postigli dogovore i ostvarili svoja prava”, zaključuje na koncu naš sugovornik iz HDZ-a. Dnevno.hr Read the full article

[nepoznati-poznanik]

Razgovor sa samim sobom - Unos broj 135

21.07.2023. petak 21:54

Ovih dana je bilo pomalo naprono. Brat i snaha su bili tu, Eso je bio u drugoj kući a babo je prodao auto.Tako da se je Pežo navozao. Ali evo, već par dana je sve po starom. Brat i snaha su otišli u Zavidoviće, Eso se vratio nazad kod svojih u Brčko i sutra ako Bog da vozim oca da kupi drugo auto. Ovu sedmicu nisam trenirao jer sam ozljedio tetivu desnog lakta baš na onom mjestu gdje imam kamenčić. Pored toga, ozljedio sam ili neki mišić kod rebara ili samo rebro, čudna bol pa ne mogu definisati. Dane provodim pišući skripte i trateći vrijeme. Moram se vratiti treningu što prije. 

Taman kad je ljeto počelo, nevrijeme kuca na vrata i evo već par dana je vrijeme nestabilno. Bio mi je Velid. Za pet mjeseci je smršao dvadesetak kila, ima neku bakteriju i već neko vrijeme pije trojnu terapiju. Kaže da se dobro osjeća ali je vidljivo da je poprilično oslabio. Sutra će mi ako Bog da doći Alžirac pa će i on ostati koju noć. 

Sinoć sam igrom slu��aja upoznao jednog čovjeka. Zove se Andrija i 20 godina je stariji od mene, oženjen je i ima troje djece. Dok sam pričao nešto prijatelju, prekinuo me i pitao da li bih nekad mogao njegovoj ćerkici pričati bajke. Na prvu mi je to bilo poprilično čudno ali nakon par minuta sam shvatio da samo želi s nekim da razgovara. Kako je naš razgovor polako tekao, on se sve više otvarao. Pričali smo o raznim temama i kada je pričao o svojoj porodici, oči su mu bile pune suza. Iskren je i dobronamjeran čovjek i molim Allaha dž.š. da mu se smiluje i da ga na pravi put uputi. 

Sad je vrijeme upisa u srednju i faks i čuo sam se s dosta učenika. Da im Allah swt pomogne u daljnjem školovanju te da učini da postanu što bolji ljudi i što bolji vjernici te da budu korisni zajednici. 

Nedavno sam ponovo počeo sanjati nakon dužeg vremena. Napolju sijeva, grmi te pada kiša i večeras će biti ugodno spavati ako Bog da. 

Učinilo mi se da sam danas vidio profesora Hüseyina kad sam krenuo na džumu i izgleda da je to fakat bio on, vidio sam na fejzbuku da je stigao u Bihać.

Ili se meni čini ili je ove godine jako puno ljudi preselilo, više nego inače mislim, što starih što mladih. Sedmi je mjesec i do sad sam klanjao desetak dženaza. To mi je nedavno naumpalo a Allah najbolje zna. 

Čuvaj se i dobro iskoristi podareno vrijeme.

[dragi-dnevnice2k24]

Ne tako glamurozna Carrie Bradshaw🤦🏻‍♀️

Dragi Dnevniče..

Dosađujem opet, ali moram narodu objasnit ono što ti već znaš, a to je par nekih sitnica o nama.

Odmah da se ogradim da nisam niti malo modno osvještena kao spomenuti lik u naslovu ovog posta, niti mi je seksualni život tako uzbudljiv kao kod dotične, niti imam para za sve one večere, ručkove i provode kao u seriji u kojoj je Carrie jedna od glavnih; pa ako ste se tome nadali, razočarat ću Vas u startu i preporučiti možda neke druge autore. Aliiii, ako ste tu radi čitanja tekstova u kojem ćemo se moj Dragi D. i Ja potruditi da budemo dosljedni sebi i životima kakvim živimo, zabavni, tužni, ljuti, a vjerojatno ponekad i dosadni, ee onda ste na pravom mjestu 🥰

Moj Dragi D. i ja smo se počeli družiti prije nekih dvadesetak, možda i više godina 🫣🤭Prošli smo Vam moj Didi i ja razna stanja, sranja i izdanja. Od dječjih pjesmica i pričica, “najgorih i najstrašnijih” srednjoškolskih briga, mojih poslovnih avantura, slomljenih srca, veselih mladenačkih dana, paničnih napada i depresije, braka i svih mojih hirova, ideja, gluposti, sreće, životinja, ovrha (jer koji ih Balkanac nema 😏) .. držali smo gaće, jer bilo je čupavo. Ali mama nije p.. rodila 💪🏻 (jako mi je teško ne napisati to što tu treba pisati, ali moram jer moj muž kaže da ja trebam bit gospođa, a ne badžo) 😂

To Vam je bilo ukratko o Dragom kojeg sve do sad nisam znala iskoristiti na najbolji mogući način, a sad ide malo o meni🤦🏻‍♀️

Ljudi koji poznaju mene i stvarno su mi bliski znaju da sam ja koliko opičena toliko i realna. Koliko luda toliko prisebna. Sarkazmom se borim protiv glupih ljudi i pitanja. Muž mi trenira nerve svaki dan, al’ u našoj priči on je normalan a ja sam bolesna (sad ćemo vidit tko je u pravu, pošto u našim verzijama oboje smo sebi u pravu; ali ipak to sam ljubavi moja-uvijek ja ❤️). Ne ulazim u rasprave ako nemam 62838 argumenata u startu. Nije mi problem reći izvini. Vesela sam i sretna. Imam super posao-NE, nisam tiktoker ne znam ni kako se koristi (izracunajte godine), i ne nisam u Herbalifeu, nego stvarno imam posao sa prosječnom Balkanskom plaćom-ne onom koju Vlada RH spominje nego onom koja je jedva dosta od 15.-og do 15.-og u mjesecu. Imam svog pasićka i svoju cicku(MAČKU!-ako i dalje čekate neke sadržaje, sorry..) šačicu divnih ljudi i to je sve. Ja živim u ovom uvjerenju 😂

Ali ako pitate Dragog mog Dnevnika on bi Vam mogao reći da sam ja netko tko je dosta sranja prošao, a osmijeh ipak izgubio nije. Netko kome je i dalje smiješno kad ga sranje uhvati, jer malo je toga za nabrojati gdje mi život šamar lupio nije. Mogao bih Vam on reći da sam ja kreativna, iako ni sama nekad ne vjerujem u to. Reći će Vam on, a i Ja ću Vam reći kako za ovo nitko ne zna jer ne znam zašto ali prije bih gola na balkon, a nisam prepi*ka nego ikome pokazala ovo. Ne mislim ja direktno na ovaj tekst iako ne znaju ni za ovo, možda uskoro i saznaju, nego za sve moje pokušaje ovakvih stvari. Nije ovo prvi moj pokušaj traženja mog mjesta pod ovim Suncem. Ja stvarno vjerujem da smo mi svi posebni i jedinstveni i svi mi ne da zaslužujemo-nego trebamo bit sretni ❤️

Tražila sam se u raznim područjima, skakala s ideje na ideju, slijedila tuđe primjere i vrlo često odustajala i prije nego sam krenila. S tim sam se naravno borila samo sa Dnevnikom svojim jer sam se uvijek na kraju svega njemu vraćala. Nekako kao da sve nedaće brže prođu, a lijepo duže potraje kad s njim pričam. Jako me je počelo u zadnje vrijeme nervirati koliko samu sebe sabotiram u svojim željama.

Predugo je D slušao o mojih neuspjesima pronalaska sebe. Da se ne shvatimo krivo, sve ono gore jesam ja, i bolja i gora, ali neki dio kao da je falio. Nisam samoj sebi mogla naći smisao. U pisanju sam ga oduvijek vidjela ali nisam mogla doći do toga o čemu bih i počela. Znala sam samo da šta god to bilo želim da bude iskreno koliko god je moguće. Slijedila sam tuđe primjere i tražila kako početi. Ali tuđi početci nisu i moji. Dok nisam shvatila nema iskrenije nego u onome što ti zaista jesi. To je dovoljno za početak.

E tako Vam je Dragi Dnevniče i nastao. I iskreno ni sama ne znam šta će se tu sve naći jer i u mom Dragiši OriĐinale ima svega. A ovaj neka Vam bude tu kad Vam je super, kad ste ljuti, kad meni treba 5 minuta mira sa sobom, kad mi brat izvali glupost da Vam prenesem, kad tražite a ne znate odakle bi krenuli, da vidite da se kroz život mora ići i nekim putem proći. Da se svima sve događa. Da uvijek postoji dobro i kad se ne čini tako. I ako me bude i dvoje ljudi čitalo i ovo im nekako pomogne mojoj sreći biti kraja neće.

Sreća dolazi iznutra i množi se kad se dijeli🍀✨

Vole Vas Dragiša i ja❤️

[iinfosurge]

SKANDAL BIVŠEG KOŠARKAŠA ZVEZDE! Devojka šamarala Cirbesa usred restorana, a sve zbog jedne obične starlete! (FOTO)

Proslavljeni košarkaš Maik Cirbes već je neko vreme u vezi sa nemačkom manekenkom Viki Zontag, a da u njihovom odnosu ne postoji poverenje bilo je jasno kada je zbog starlete Kristije Spremo Viki išamarala dečka i izazvala skandal usred restorana, piše Alo.

Par se sa nekolicinom prijatelja pre dva dana našao u jednom restoranu u Beton hali, a prijatnu atmosferu prekinuo je Kristinin dolazak.

Veče je počelo odlično i društvo u kom su se Cirbes i devojka našli vidno je uživalo. U jednom trenutku u baštu susednog restorana ušla je Kristina Spremo i za njom su se svi okrenuli. Ona je sela za sto, međutim, posle nekih pola sata primetio sam da je Cirbesova devojka ustala i počela da se pući i da uvija kukovima. Za nekoliko minuta, shvatio sam da sve vreme imitira Kristinu i ponavlja svaki njen pokret, kako bi je isprovocirala. Kako ju je ova samo pogledala i nasmejala se, situacija se nakratko smirila - priča izvor Alo-a.

Maiku je bilo veoma neprijatno i pokušavao je da iskulira. U nekoliko navrata pogledao je ka Kristini i napravio neku tužnu facu u znak izvinjenja. Kristina mu se osmehnula, a sledeće čega se sećam je devojka koja ustaje i iz ramena mu udara šamar, a zatim drugi, treći. Odjednom je sve stalo - kaže isti izvor, verovatno neko od posetilaca Beton hale.

Kristina Spremo je potvrdila da je došlo do nemilog događaja, ali ništa nije želela da komentariše.

[smorko5]

Kako je propala fabrika "Ivo Lola Ribar" u Železniku!

(preuzeto sa Interneta)

Ja sam odrastao pored te čuvene Lole, okružen ljudima koji su praktično svi tamo radili. U Železniku, u kome je praktično svako imao nekoga ko je radio u Loli, a često su i po dve, tri generacije radile tamo. Ah, rekoh "radio u Loli"? Pa sad, to je malo nategnuto. To "radio". "Dolazio na posao" je nešto tačnije

U Loli je (na njenom "vrhuncu"), krajem 70tih, početkom 80tih bilo oko 5000-6000 zaposlenih (zavisno šta se sve računalo u "Lola" fabrike). Međutim, "pravih" radnih mesta je, zapravo, bilo mnogo manje. U naručenoj studiji "Sistematizacija radnih mesta u pogonima fabrike Ivo Lola Ribar u Železniku" iz 1978. godine se pominje cifra od maksimalno 2000-2500 "realnih" radnih mesta, a treba uzeti u obzir da su i autori ove studije pripadali istom sistemu, pa su i tih dve, dve i po hiljade zapravo "okićeni". A i sama Studija je nekako "nestala", nije je više nigde bilo, bila je, blago rečeno, "neugodna". Moj ćale ima još uvek jedan primerak, sačuvao za uspomenu U hodnicima upravne zgrade se moglo čuti da je realni broj radnih mesta u Loli zapravo oko 1500-1800, i to sa sve zastarelom tehnikom koja je bila na raspologanju.

Zastarela tehnika? Tjah, Lola je pre imala prepotopsku tehniku, posle 2. Svetskog Rata dovučenu što od nacionalizovanih fabrika negde drugde, što dobijeno/dovučeno od Nemaca, valjda kao ratna reparacija. Lola je negde do kraja 60tih godina, možda najkasnije početkom 70tih godina nešto i modernizovala, naručivala čak vrlo pristojnu tehniku (mašine, alate, opremu), pogotovo u poređenju sa drugima u bivšoj Jugoslaviji. Ali, od početka 70tih godina je investiranje prestalo (zvanično: "potpuno iskorišćavanje već postojećih resursa", a zapravo nije bilo para, problemi sa kreditima, itd). Tada započeta modernizacija nikada nije završena, pa je par pogona imalo relativno nove mašine (a nešto mašina je i sama Lola pravila, u pogonima Lola Alatne Mašine), a ostatak je imao opremu koja je često bila iz 1920tih i 1930tih godina (!). U to vreme je krenula i eksplozija zapošljavanja u Loli - kao što je bilo uobičajeno, preko veze, ali opet, svako u Železniku je imao neku vezu u Loli, pošto su praktično svi ostali već tamo radili

Onda je počelo da upada u oči da se broj radnika povećava, a "količina rada" za te radnike (čitaj: količina naručenih mašina, opreme i sl.) ostaje ista, ili se i smanjuje. Inače, ovo "smanjuje se broj porudžbina" je bio teški tabu u Loli, to nije smelo javno da se kaže, ni dole u pogonima, a tek u Upravi ili na sastancima SK, mogao je posao da se izgubi zbog toga. Tek, zapošljavanjem praktično "celog" Železnika je kupljen socijalni mir, a nova oprema nije ni bila potrebna. Recimo, umesto uvođenja motorizovanih kranova za hale i šinskih transportera za teške terete (što je od inženjera i majstora predlagano bar 300 puta u 30 godina, i isto toliko puta odbijano), tereti su se u pogonima transportovali "kičma-transom", iliti njih desetorica-dvadesetorica uprte pa nose, ili natovare na neka izanđala kolica i slično, i guraj... Ali, eto, deset, dvadeset (nekvalifikovanih) ljudi više je imalo "posao", ergo nisu džabalebarili kući i bunili se protiv države.

- - - - - - - - - -

A kako se kralo u Loli... O tome mogu knjige da se pišu, i španske serije da se snimaju Sve što nije bilo zakovano (ma šta zakovano, zakovano i zavareno i sa tri katanca zaključano) se, naravno, odnosilo kući. Nekoliko potpunih setova alata po radniku se podrazumeva, pa svi očevi i dedovi u Železniku su popravljali automobile, pravili gelendere i zidali kuće alatom iz Lole. Od sredine 70tih su uveli kao "markiranje" alata, tj izgrebu "Alatne Mašine" ili "Livnica" ili samo "ILR" na alatu i to je to. Jedina razlika je bila što su sad svi popravljali kola i pravili gelendere sa markiranim alatom

Uglavnom, kralo se na tone i vagone, a pošto su svi odatle, iz Železnika, nisi mogao a da ne čuješ o svakoj akciji, to je bila javna tajna. Kada su iz pogona izneli vagon (da, vagon) pun šrafova i profila koji su tu bili na kaljenju. Kada su u Upravi izdali direktivu da se pisaće mašine zašrafe za stolove (!). Kada je iz Lola Kompjutera pokradeno svih 30ak PC-a i industrijskih PC-a, lemilice, čak i malo bolje stolice koje su oni imali. Kad su šefovi pogona bili na nivou nemačkih gastarbajtera, jer su i oni imali 2 stana od Lole i vikendicu i mercedesa. Kako 2 stana? Easy, dobiješ stan jer si šef, pa se razvedeš na par meseci od žene koja isto tu radi u Loli (naravno), pa ona kao samohrana majka odmah "skoči" na listi za stan skroz gore (a ako nije skroz gore, onda se malo... pogura), pa onda i ona dobije stan, a nije se čak ni formalno odselila nazad kod mame posle "razvoda" ... A vikendicu izgradiš od materijala i alata iz Lole. A ako si malo jači šef, onda uzmeš lepo i majstore iz Lole da ti rade vikendicu. U radno vreme. Svi su ili na "spoljnom zadatku" ili su svi od tog istog šefa prijavljeni kao "bolesni". Milina.

I skoro svako je imao i neko imanje negde ili rođake na selu, pa kad dođe sezona radova na polju, pola Lole se "razboli" i nema ih nedeljama i mesecima. Dok se ne ovrše ili ne poseje. I tako, mogao bih do sutra da pričam o tome, Hiljadu i jedna priča iz Lole

- - - - - - - - - -

A onda je pukla tikva slavnih 90tih, a počelo već tamo negde krajem 80tih... Porudžbine su spale skoro na nulu, i to malo što se radilo je bilo u svega par pogona, tamo gde je neke porudžbine bilo. Recimo, kada su dobili prilično veliku porudžbinu da opremaju nekoliko kompletnih ciglana sa mašinama i opremom, pa je stotinak i više ljudi stvarno imalo posla neko vreme. Ostali su bili uglavnom na prinudnim odmorima ili su zevzečili po halama. Ej, u Lola Livnici, usred hale se igrao fudbal u po bela dana, čak i za džabalebarošku krivina-kulturu u Loli je to ipak bilo nešto novo (ili, novo dno). Eh, 90te... "Došla" je Slobina hiperinflacija, ne bi li se finansirali ratovi i sopstvena pozadina na prestolu, došli su novi "kadrovi", pre svega SPS i JUL. I onda je tek krenula otvorena krađa i čerečenje. Svi pogoni Lole su dobili SPS ili JUL direktora, pa su malo potom "privatizovani" tom istom direktoru, pa je onda odrađen taj 1 ili 2 još preostala ugovora koji su dobijeni, pare od ugovora u sopstveni džep, a nova firma, bivši pogon Lole, je potom zatvoren, naravno kad je gubitaš A radnici naravno nisu primali platu po 3, 4, 5 godina....

Jedan od majstora u Loli je otvorio firmu za reciklažu gvožđa, čeilka i ostalih metala. Tik do Lole, deli ogradu sa njom. Kad je njemu krenulo... Mislim, strug iz 1932. je težak bar 3 tone, još kad ga... dobiješ... besplatno, margina zarade je astronomska. Ili par tona čeličnih profila koji tu, 5 metara preko ograde, stoje naslonjeni na zid hale i/ili razbacani i zarasli u travu. Samo treba imati pravu ideju na pravom mestu, jel'te Ne mora ni da se govori, čovek je danas milioner, prodao je firmu nekim Nemcima ili Austrijancima, i sad živi u Španiji. Preduzetnik čovek, pa uživa u plodovima svog napornog rada.

Jedan vodeći inženjer Lole Alatnih Mašina, koji pre Slobinih kradovremena nije bio šef, je kao novi poslanik SPS-a u Skupštini Srbije napredovao, pa postao direktor jednog od pogona Lole. Od Lole je onda "kupio" zemljište u blizini centra za šaku DM (Slobina hiperinflacija), otkupio 4 Lolina kamiona, i za džab-džaba "otkupio" gomilu građevinskog materijala koja je poručena ko zna kada za renoviranje zgrada i hala u Loli. Onda je dovezao svoje nove kamione u Lolu, tamo natovario prvo sav građevinski materijal, a potom i celu opremu za jednu od ciglana koju je Lola tada pravila (!). Da, da, tek tako. Moglo se, tad, pogotovo kad je čovek poslanik SPS-a. Odvezao to lepo na svoj novi plac, i doveo Loline radnike na taj isti plac. Da mu sazidaju ciglanu i građevinsko stovarište. A onda je dao otkaz u Loli, i postao direktor novog stovarišta i ciglane u Železniku. SPS je poslao i TV ekipu da napravi dokumentarac o uspešnom privredniku u vreme sankcija (!!). Naravno, u to vreme, a bogami i sada, niko tamo nije smeo mnogo da talasa o tome, ono, svi se znaju, pa te pojede mrak ako talasaš... Dođe Buta i ostala rent-a-utoka ekipa koja visi kod stare posluge, sada kladionice, u Železniku i ugazi te. Da nije tužno, bilo bi smešno....

Na kraju, kad su se svi SPS i JUL kadrovi poslužili, došla je i prosta raja na red. Noću se preskakala ograda i kralo to što su SPS/JUL lopine još ostavile ili previdele, iznosile su se stolice, ormani, iz Upravne zgrade kod Tehničke Škole su odvalili i sve lavaboe, je*i ga, bili onako od "šarenog porculana", pa nisu mogli da odole. Iz portirnice je privatna "firma za zaštitu lica i objekata", iliti kriminalci angažovani da štite par poslednjih "direktora" odnela telefonsku centralu i komandnu tablu sa monitorima. Iz hala koje su okrenute prema jugu, tj. prema poljima i livadama su seljaci krali i iznosili sve živo. Čak su zidove hala od lima noću sekli i odnosili, eno desetine svinjaca i torova u Sremčici i Taraišu napravljenih od Lole... Bukvalno.

I to je to. To se desilo sa Lolom u Železniku.

[poeticlicense12345]

CARE BRATE

Hej Mirko, care brate, hteo sam da te zovem... ovaj, ali sam u nekim problemima, bože sačuvaj. Sve hoću, hoću pa nikako. Sinoć me uhvatili neki bilmezi, a nije mi bilo ni do čega, kao nešto da popijemo. Važi, u redu... Nisi ništa propustio. Pijan dripac do dripca... I šta sam, ono... ovaj hteo da ti kažem... tu je bila ova jedna, znaš kako to ide i tako to. Bio sam umoran i nisam navaljivao, majke mi, ali na njeno insistiranje piće smo završili kod nje... Ma pusti u tri lepe, mislim gde ću ovaj sada, tamo vamo u kućerinu, potkrovlje, memla na sve strane... Hajde, idem na prstima, deca spavaju u drugoj sobi. Ne mogu tiše. Ona pali lampicu, šatro pravi atmosferu. A jedva na oči gledam. Pušta muziku na gramofon, mož' da zamisliš kako to izgleda, ovaj, tek da se čuje levo desno i tako... intermeco; pokazuje fotografije, kaže ovo je moj muž... ovo je kad sam psihologiju diplomirala, tada smo se još zabavljali. Teraj je u pičku materinu! Mislim, šta se petljam kad ne znam da letim. Ako sada uđe, jabaće mi sve po spisku - srednji vek u najavi. Ali on je umro, zaključi. E, sad je sve ok., sestro. Mislim i udovice imaju dušu. Dam ja tu gedoru, kao da plešemo tamo vamo, kad se ona skinu bez pardona, care brate, ne mogu da verujem... A da se malo ljubimo u usta i tako to? Ništa! Još ona meni, požuri, šta čekaš!? I šta da ti kažem? Ovo ono, svašta nešto, čuda muda – maraton. Ja, ovaj ono, nešto u početku decu da ne probudim... ma, kakva deca i uramljeni pokojnik, to kad je počelo da urla i skviči čulo se do Kolonije... I tako, ne znam šta bih ti još rekao... Pitam je na kraju, pazi ovo, da ponovimo druženje, a ona meni, samo ne znam šta da radim sa tobom. Tišina. Ne mogu da verujem, care brate! Nešto kao, viđa se diskretno sa nekim već šest meseci, ali taj je poslom vezan za inostranstvo, pa poslepodne vraćaju se svekar i svekrva iz Despotovca i neće ništa da komplikuje, a ja ćutim, pravim se blesav kao mađarska sobarica u francuskom hotelu, a umoran sam u pičku materinu. Vidim, brate, koliko ima sati, a i dalje melje... dolazi joj ćerka Julijana i njen dečko Rodžer, crnac, iz Nemačke, i kad se okupe i skupe svi đuture u zavičaj. Nema problema, ali muči je pitanje: Rodžer je vegetarijanac, a Despotovac je Despotovac. Čime da ga hrane? Kačamak, pihtije i čvarci za doručak, ne ide... šta za ručak? A gde je večera? Mislim se, jebo me Rodžer vegetarijanac, care brate, šta mi sve to treba. Žena bre nema pojma. Ludača neka. Našla ona meni levo desno da glumata ribu, a jadnica živi u zajednici. Kao, ne zna šta će sa mnom? Pa, ne znam šta ću ja sa njom, i celom njenom svojtom i mojtom i ćerkinim dečkom vegetarijancem! Čekaj, bre, malo! Zar nisam u braku? Imam divnu ženu, skladnu vezu, dete... niko ne miriše cveće odozdole. Niko nema pojma kakve imam probleme, bre! Ona će meni cirkus od prcanja da pravi... Ja tebi ovo u poverenju pričam, zato što te poštujem, mislim, mož' da veruješ šta se meni dešava? Nemoj mojoj ženi da ispričaš, ovaj, nemoj nikom. Care brate. Šta je sa mnom? Šta je sa mojom mamom, bratom i snajom; gde je tašta i ženine sestre od tetke, pašenozi i onaj mali što me zove teča? Ja ne živim u zajednici i ja imam vremena za sve. Kad mi se nacrtaju, kao Kinezi, samo klimam glavom, smešim se i trepćem. Da li opterećujem nekog? Ne. Danas, care brate, ne možeš u diskretne odaje, a da ti ne presedne život posle toga. Razumeš? Šta da ti pričam, ne znam gde udaram... Ona komšinica, znaš je sigurno, ona što uvek dođe kad joj u stanu nešto propiša, pravi se savršeno gluva kad joj tražim broj telefona, a nikad ne propusti priliku da mi sisama iskopa oči. Komšija, kaže, hoćeš 'leba preko pogače? Ako sam oženjen, nisam zamonašen, ali šta da objašnjavam jadnici... Njoj samo piša po stanu. Pa, ti nemaš pojma, care brate, u kakvim sam problemima. Ma idi bre, šta da ti pričam kad ne možeš da shvatiš... Ovaj, i tako... Kako si ti? Baš mi je drago što smo se ispričali i što je kod tebe sve super. Jebiga, kod mene nije, ali život ide dalje. Nego, zbog čega sam te ono zvao, care brate? Je l ti, beše, imaš kablove za kola?

text author: Stojadin Pavlović

[zvoneradikalni]

Prvi picigin sezone ... a timun ne radi 🤣😎💪

Počelo je standardno: Pa se nenadano zakompliciralo: Ali, NIŠTA NAS NIJE MOGLO SMESTI 💪💪💪. Ko kaže da ti triba timun 🤣🤣🤣.

[lilacerull0]

it's not normal to be this serious about fiction, but this isn't about fiction, this is about me

[zoranphoto]

Andrej Plenković naredio HDZ-ovcima: ‘Pročešljajte svakoga’

Pročešljajte svakoga, samo da ne bude afere – ovih su dana dobili instrukcije visokopozicionirani članovi HDZ-a kako bi se izbjeglo da se na liste stavljaju ljudi s repovima. U središnjici su svjesni da im afere lokalnih hadezeovaca mogu izuzetno štetiti i da pod mikroskop treba staviti svakoga koga će lokalne organizacije, uz blagoslov Andreja Plenkovića, staviti na listu.   Prije ovog (političkog) ljeta i odmora političara koji počinje početkom kolovoza, nakon obilježavanja Oluje i Alke, u HDZ-u vlada neuobičajena relaksirajuća atmosfera. Jedina ugroza je plinska afera, ali kako je sve počelo kilavo kada je riječ o opoziciji, hadezeovci se nadaju da će tako i završiti. Stranka očekuje prave turbulencije tek najesen, kada može doći do većih potresa ako izbije još neka megaafera.

Kadrovska križaljka

“Zato ovaj put treba biti oprezan pri sastavljanju lista po principu ‘jedan kapitalac, dva mlada’. U Zagrebu će svi potencijalni kandidati morati proći kroz neku vrstu stranačke ‘sigurnosne provjere’ jer se jednostavno ne može dogoditi da na listu stavimo nekoga tko na leđima ima pun ruksak lokalnih afera”, govori nam istaknuti član stranke koji uvijek ima utjecaj “sa strane”. Slično nam je rekao i jedan od najaktivnijih hadezeovaca, čiji se glas itekako uvažava. “Mi znamo većinu ljudi na terenu, u županijskim organizacijama, pa tu ne bi trebalo biti većih problema. Problem bi mogao biti da se ‘gura’ netko tko ima putra na glavi, a jak je u svojoj sredini. Takvih smo slučajeva već imali, ali ovoga puta treba biti oprezniji.” Iako se čini da se u najvećoj hrvatskoj stranci zasad ništa ne događa kada je riječ o budućim listama, u stvarnosti je sasvim drukčija situacija. Lokalne organizacije već su u većini slučajeva pripremile listu kandidata “po zaslugama” za stranku. Posebno je živo u Slavoniji jer lokalni hadezeovci smatraju da uvijek najviše povuku, a za to nisu adekvatno nagrađeni. Živo je i u Dalmaciji, a neki stari kadrovi iz sjene, poput Božidara Kalmete, imaju snažan utjecaj. Predsjednik stranke koji je ovoga tjedna obišao Dubrovnik, Split, Šibenik i Zadar iskoristio je kratku dalmatinsku turneju i za razgovore s čelnim ljudima stranke u tim sredinama, a navodno nije izbjegnuta ni osjetljiva tema izbora i izbornih lista. Vrh HDZ-a trudi se da ništa ne procuri u javnost, pogotovo kada je riječ o imenima. “Bilo bi zaista preuranjeno sada kalkulirati tko će sve biti na listama jer okvirne su liste u glavama ljudi koji vode stranku, a isticanje bilo koga značilo bi davati mu podršku, što predsjednik ne želi. On se odlučio za taktiku da nije vrijeme za talasanje, vremena ima dovoljno i tek će se za koji mjesec imati jasnija kadrovska križaljka na koga se računa, a na koga ne. Tada će, jasno, biti i otpora, zakulisnih reakcija”, kaže utjecajni član stranke koji priznaje da mnogi lobiraju kod Plenkovića i ističu zasluge za stranku.

Okvirna platforma

“Mlađi kadrovi bit će u prvome planu, ali mora se priznati da HDZ s tim dosad nije imao sreće. I novi ministri koji su mladi ljudi pokazali su se bezličnima, nimalo hrabrima. Svi se boje da ne povuku krivi potez i žele se dodvoriti središnjici, a javnost ih zapravo ne prepoznaje. Zato postoji strah da će se na listama naći mnogi koji u političkom životu ništa ne znače i koji su tu samo zato što su vjerni vojnici stranke”, ističe naš sugovornik. Po njegovu mišljenju, nijedna lokalna sredina nije iznjedrila perspektivni kadar, ljude sa stavom, poduzetne na svim poljima. “Ipak, mnogi od tih bezličnih kadrova računaju da će se naći na listama, a vjerojatno će tako i biti. Mi nemamo mnogo izbora, vidi se to i na primjeru Zagreba, gdje je stanje u HDZ-u bezlično, bezidejno i s nikakvim šansama da dobije povjerenje Zagrepčana.” Pripremljena je i okvirna platforma kako će se ići na izbore. Nešto od toga se već počelo realizirati, a to je da premijer u svakoj prilici nabraja uspjehe, a ne spominje probleme. Najesen će se toj koncepciji još dati gas i predsjednik stranke će u svakoj prigodi govoriti o postignućima i kada je riječ o Hrvatskoj u Europi i pomacima u zemlji. Slijedi i skup koji će biti u Hrvatskoj i na kojem će se govoriti kako pomoći Ukrajini, što je za Plenkovića posebno važno. U tom smislu Hrvatska se ponudila da pomogne Ukrajini u uklanjanju mina i pripremi sudskih procesa za ratne zločine jer je procijenjeno da se tako najbolje može pokazati podrška Ukrajini a da se previše ne iziritira Putinov režim. “Premijer je svjestan da se o postignućima malo govori, čak i među hadezeovcima. Tu je duga lista od Pelješkog mosta do korištenja europskih fondova, a sada je povoljnija situacija s obnovom Banovine. Jako mu je važno da turistička sezona dobro prođe i da se može nabacivati rekordnim brojkama, ali skupoća na Jadranu je malo poremetila planove. Na forumu u Dubrovniku su se isticali europski pomaci Hrvatske, ali svima je jasno da se s time ne dobivaju izbori. Zato će naglasak biti na domaćim temama.”

Blokada sustava

Vrh HDZ-a je svjestan da ljude najviše zanimaju plaće, sigurna radna mjesta, mogućnost da se živi od poduzetništva, s čime ne stojimo briljantno. No od jeseni će se na sva zvona staviti ono što HDZ naziva poreznom reformom u nadi da će svi zaposleni iskoristiti pogodnosti. Ipak, u vrhu stranke su svjesni da je “popuštanje” liječnicima i sucima kada je riječ o plaćama otvorilo Pandorinu kutiju i da se na jesen mogu očekivati dugi redovi prosvjednika na Markovu trgu. “Svi znaju da ministri ne mogu ništa i da je konačna odluka na Plenkoviću. To se vidi i ovoga tjedna kada zaposleni u sudstvu izravno traže od Plenkovića da riješi blokadu sustava, a odustali su od toga da s Malenicom postignu dogovor. Ali to je na neki način i poruka da ‘Plenković može sve’, ono što njegovi ministri ne mogu, on može. Tako će ići i kampanja, usmjerena samo na jednog čovjeka”, govori naš sugovornik. To da se Plenković pretvara u Supermana može rezultirati i krahom. Naime, ljudi se zasite jednog čovjeka, bez obzira na to kakav je, i traže promjene. “To zna i vrh HDZ-a, ali je atmosfera opuštajuća zbog spoznaje da nema ni na vidiku nekoga tko bi mogao konkurirati premijeru. Već je istrošena priča o jalovoj oporbi, ni sam Plenković više na tome ne gradi koncepciju, sada je važnije uvjeriti one koji ne pripadaju ni jednom političkom bloku da smo mi najbolji, da izvršavamo obećano kao sada s neradnim nedjeljama. Tu je veliki bazen potencijalnih birača koji bi se u nedostatku drugih mogli odlučiti za HDZ.” Zato u HDZ-u vlada oprez najviše zbog mogućeg otkrivanja novih afera. Nitko pouzdano ne zna hoće li USKOK i ostale institucije iz tog sektora najesen zaigrati predizbornu igru i izvlačiti iz ladica predmete koji su dosad čamili u njima. Mnogo toga ovisi o procjenama kako stranke stoje i kakve su im šanse na izborima, ali dodatna su opasnost europski istražitelji.

Neugodna iznenađenja

“Ako oni pokrenu više predmeta u koje su umočeni hadezeovci, neće biti dobro. Na njih, naravno, nitko nema utjecaj, bliže se i europski izbori pa neugodna iznenađenja nisu neočekivana”, tvrde dvojica utjecajnih hadezeovca. Dobra je strana da se proračun dobro puni, da ima novca za gašenje vatre kod nezadovoljnika koji znaju da su izbori prilika da riješe svoje probleme. “A novac, ovako ili onako, uvijek određuje izbore”, kategoričan je stari i iskusni član HDZ-a, svjestan da će presudno biti uvjeriti građane da “dobro žive”, koliko god to neuvjerljivo zvučalo. Dnevno.hr Read the full article

[balkanskapravila1371]

Ono što se događa u SAD-u treba jako zabrinuti Zelenskog. A tek je počelo…

Izvor: EPA BIVŠI američki predsjednik Donald Trump kaže da bi okončao rat u Ukrajini u jednom danu i spriječio Treći svjetski rat, dok je Ron DeSantis, guverner Floride i mogući republikanski predsjednički kandidat, zagovornik vođenja kulturološkog, a ne posrednog rata za spas strane demokracije. Eskalirajuća kampanja u sjeni za republikansku nominaciju 2024. vjerojatno će pogoršati […]Ono što se…

[autoservissamed]

Car Service Samed - Autoservis Samed - Stjepan Polje - Bećir Škrebo - Samed Škrebo - Amir Hadžić - Napad​

Dana 20. aprila 2022. godine poslao sam svoj automobil "Audi A6 4F" na popravak odnosno zamjenu lanca na motoru, kako je meni tada bilo poznato odnosno objašnjeno.

Autoservis u koji sam poslao auto je "Car Service Samed" koji se nalazi na lokaciji Stjepan Polje bb, 75324 a čiji vlasnik je čovjek po imenu Bećir Škrebo.

Tog čovjeka sam upoznao skoro dva mjeseca ranije, tačnije početkom marta, kada sam također imao kvar na mjenjaču, te sam morao mijenjati kompletan dio i vodeći se tim prethodnim iskustvom, odlučio sam da i zamjenu lanca obavim u istom autoservisu.

Dakle, otprilike 6-7 dana nakon odvoženja auta, zainteresovao sam se da li ima kakvih novih informacija, te sam se javio na Viber gore pomenutoj osobi, jer bilo je potrebno i da on potvrdi konačnu cijenu popravka koja je trebala biti između 1500 i 1800 KM kako je prvobitno rečeno.

Međutim dobio sam odgovor na Viberu da on "mora izvaditi cijeli motor da bi napravio konačnu procjenu cijene popravka" - Mislio sam; "možda je gužva, ima čovjek dosta posla i ne može to tako brzo. Nema problema, svejedno mi auto nije potrebno - biće kad bude!".

Prolazi još jedna sedmica i ja se ponovo javljam na Viber sa istim pitanjem, i tada saznajem da mi "neće moć bit ni 2.000 KM, a možda ni 3.000 KM", što je onako informacija koja zna da popravi dan ali šta je tu je, međutim na pitanje "kad bi to moglo" odgovor je bio da "on mora izvaditi motor pa će onda znati".

U te dvije-tri sedmice često sam znao proći tim pravcem i činilo se kao da se auto ne pomijera sa mjesta gdje je prvobitno dovučen i ostavljen.

Mom ocu je također bilo čudno što se popravak auta toliko odužio, te je nakon nekih petnaestak dana odlučio da svrati i pita majstora dokle je došlo i o čemu se radi. Između ostalog, majstor mu je rekao "ako imaš para da poguraš - ubrzaćemo postupak", međutim ja to saznajem tek kasnije.

Nakon što je prošla treća sedmica, ja se ponovo javim i opet sa istim pitanjem, jer već polako cijela priča počinje da gubi smisao. Ponovo dobijam odgovor da on mora izvadit' motor da bi znao, ali ovaj put ima i informacija da mi vjerovatno neće moć' bit' ni 4.000 KM.

E tu mi je već polako počelo bit' sumnjivo da možda sanjam. Sačekam još otprilike sedmicu dana, dakle oko mjesec dana čekanja, razvlačenja, odgađanja - ničega.

Vidim da nema svrhe pisati, sjednemo žena i ja sa njenim ocem u njegovo auto i odemo do tog autoservisa da vidimo o čemu se radi.

Kada smo stigli, auto je naravno i dalje bilo na istom mjestu, te se najvjerovatnije cijelo vrijeme nije ni pomjerilo s mjesta.

Kada sam počeo ispitivati oko auta, svaki odgovor bio je nedefinisan u smislu da ni u jednom momentu ja nisam dobio nijedan odgovor, već samo neki nedoršeni odgovor; ne znam, možda, moguće.

I u tom momentu ga pitam, pa dobro - da li ti hoćeš uopšte da popraviš auto, ili si ga onako samo držao kod sebe iz razloga da ja budem bez auta što duže? -Više se ni ne sjećam da li je rekao "Pa eto" ili je samo šutio i nijemo gledao, stvarno se ne mogu sjetiti.

U tom momentu, isfrustriran činjenicom da već mjesec dana čekam auto, izgovorim mu rečenicu; "Pa dobro, ako je već tako kako jest, ja ću fino sastavit ljudima objavu na internetu o tome šta mi se desilo, da ne bi još ko ovako izgubio pare i bio oštećen ko ja".

On meni na to izgovara; "Već si ti tamo objavljivao" aludirajući na moje objave na Facebooku vezane za SDA stranku.

Ja na to dodam "Aha, znači o tome se radi, ti zapravo nikad nisi ni htio popravit ovo auto, dobro da znam, da dodam kad budem objavljivo".

Na to on meni kaže; "Šta ćeš ti, ima da te zapalim, ima da te nema".

U tom momentu pokušavamo da stupimo u fizički sukob, međutim moj punac to ne dopušta, nažalost.

Odlazim do auta sa kojim smo došli, imajući misli da nema od toga ništa ovdje i da moram tražiti nekog drugog za popravak.

Sjedam u auto, palim cigaretu i bacam pogled prema njima, te ugledam kako on upravo podiže ruku i hoće da udari moju suprugu, onako agresivno sa bijesom u očima.

U meni nailazi potpuno pomračenje. Izlazim iz automobila i pitam ga; "Hoćeš li da ti pohlupam sad ovo ovdje sve?", na šta nisam dobio nikakav odgovor tako da sam nastavio svoju putanju prema njemu, međutim opet moj punac nije dao da dođe do sukoba, nažalost.

Tu smo se razišli, te otišli u policiju da prijavimo događaj. Također nazvali smo šlep službu da preveze auto na drugu lokaciju.

Iste noći, moj punac dobio je telefonski poziv od istog ovog čovjeka, te između ostalog postavio mu je pitanje (misleći na mene); "Jel on zna da mu ja mogu poslat ove drogere da mu zapale sve?".

Želim samo da vas prijateljski posavjetujem da izbjegavate ovaj autoservis kako ne biste imali sličnih problema. Hvala na čitanju.

[pisemdaklepostojis]

Da je sreće bilo...

On stoji na uglu trga, u bijeloj košulji, sa buketom ljepljivih maslačaka jer eto, Bože moj ona voli najviše njih. Ostalo cvijeće joj je precijenjeno. Stoji i gleda je sa pristojne distance, daleko da bi joj vidio izraz lica, opet dovoljno da primjeti njenu tamno plavu dugu haljinu za čijim kormilom stoji vjetar i izazovno je pomjera na sve strane. Vidi i maleni ruksak umjesto torbe jer kako je nekad davno rekla, nije ona toliko dama za šminkerske torbice. Proljetni je dan, u zraku se miješaju razni mirisi behara i ostalog cvijeća, ali on jasno može osjetiti notu njenog parfema iako bi tu tvrdnju osporio svaki razuman čovjek kad bi vidio koliko daleko stoji od nje. Mršave ruke okitila je prstenjem koje je uvijek redala kako bi prikrila previše duge prste i velike šake, koje joj je kako kaže, donijela košarka koju je trenirala kao dijete. Gluposti. Nevjerojatno je kako je u stanju pronaći manu za svaki dio svog tijela, a on gleda u to isto tijelo kao u hram ljepote. Ko je u tom slučaju subjektivan? I dalje je posmatra, a ona odmjereno hoda, no opet suviše brzo i mangupski što joj je posljedica grada u kojem je odrasla, u kojem je uvijek svuda žurila i gdje se trudila da ne bude, kako ona kaže, previše ženskasta. On i dalje stoji, sada već osjeti kako mu se hladni dlanovi znoje, kako mu se na licu može primjetiti da od nečega strahuje i da mu srce toliko jako lupa, da je naprosto neprijatno.

Sada mu je već blizu, na nekih dvadesetak metara od njega, ona staje i prvo gleda na sat. Sa blago namrštenim obrvama osvrće se oko sebe. Traži nekoga. Onda pogleda niz sebe, namješta haljinu, provjerava naušnice, ponovno gleda na sat i ponovno s ramena gleda i na jednu i na drugu stranu. Sad već vidno zbunjena, nervozno se igra sa prstenima na rukama i pomjera se blago u mjestu. Međutim, to traje kratko. Stigao je.

On stoji ukopan u asfalt ispod sebe, ne usuđuje se da diše. Stišće maslačke u rukama toliko da iz njih počinje curiti čudna, ljepljiva sluz. Iz tačke odakle je do prije par trenutaka gledao nju, samo nju, sada je već gleda kako se grli sa nekim blago starijim muškarcem, ljubi ga onako kratko, uzima za ruku i odlazi ko zna gdje.

Prije pet godina, kad su uporedo završavali fakultet, otišli su svako za svojim snovima. Ona na istok, on na zapadnu stranu svijeta. Nisu mogli uklopiti svoje životne planove jedno s drugim, ali su bili željni jedno drugoga. U parku iz fakulteta, noć prije nego što je on trebao poletjeti avionom, dogovorili su se da se za pet godina, ma gdje bili i šta radili, na ovaj datum nađu u gradu gdje je sve počelo. I da do tog dana ne pričaju i raspituju se jedno o drugom. Ispoštovali su to. Ali, u čemu je onda greška?

On nije znao da ona zapravo nikad nije ni trebala otići iz grada. Lagala mu je o svemu, o poslu na drugom kontinentu, jer je znala vrlo dobro da ako bi mu rekla da ostaje, i on bi ostao sa njom. A, zaboravio je jednu stvar; to koliko ona voli ovaj grad i da bi odvojiti na duže vrijeme nju i grad bilo kao otcijepiti prst od nokta. Nemoguće.

Nadala se da će u tih pet godina on zaboraviti na taj dogovor, ali nije računala na to da vrijeme i daljina u slučaju ljubavi nemaju ama baš nikakvog efekta. Ona se skrasila, ne onako kako je zamišljala, ali pomirila se s tim. Ako ne njega, dobila je grad u kojem je s njim bila. Za vječno sjećanje, dosta.

Sudbina je svoj dio ispunila, sreli su se u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu. Samo je predstava izmijenjena, došli su neki novi akteri na koje niko nije mogao računati. Osim sudbine. Ona je znala da, njen dio je da spoji dvije duše, duše koje se prepoznaju, da im pokaže kako se uklapaju kao dva dijela slagalice. Da ih pogura, ako još treba. Ali, ono što oni ne znaju, jeste da naposljetku svega mi smo ti koji držimo konce svog života u svojim rukama. Nažalost, te neke stvari učimo na teži način. Jebiga.

Da je sreće bilo...

[zemkozemkozemko]

Između nas ništa nije bilo.

Ništa što bi mogli nazvati prijateljstvom, a kamoli tek da izgovorimo ljubav.

Kao što kaže Balašević: ’’Gledali smo se kad nas nisu gledali, i to je sve.’’

Poneki osmijeh u prolazu i namjerni dodir ramenom u gužvi, dopisivanja do zore za koja nisu znali ni moji drugovi, a ni njene drugarice.

Moji dani ispunjeni s njom u mislima i bezbroj pitanja šta bi bilo kad bi bilo i njene poruke ‘’Samo da znaš da ne mislim na tebe. Ma ne, nikako.’’

I zaista, ništa između nas nije bilo, ni ljubav ni prijateljstvo, a opet to ‘’ništa’’ ne zaboravljam...

Završilo je i prije nego što je počelo, a možda je ipak suđeno da samo uspije...

Neki drugi put.