#ima li ovo smisla

[propalitet]

Jako mi je zanimljivo kako kronično online balkanski boomeri se pozivaju na nostalgiju koja na balkanu nikada nije postojala. Uzmu propagandne slike iz sad-a u 50ima i onda se prave kao da je to vrijeme postojalo kod nas ovdje, kao da stvaraju novu verziju prošlosti zbog konstante konzumacije američke propagande

[belog-grada-crna-princeza]

Ljubav je samo reč i ništa više (?)

Ima li razlike između ljubavi i potrebe? Možda je glupo što ovo pišem, ali bez tebe mogu da dišem. Mogu, ali s tobom je lepše, stvarnije, smislenije. Ljubav nije korist, a bezuslovna ljubav - to je pleonazam. Kada je drugačija, nije ljubav. Ljubav je kad te pusti u svoj svet i ti ne bi promenio ništa, jer ona ne bi bila ista... A ti želiš da je ona - ona, najviše ona što može biti. Njeno sunce dočekuješ s osmehom i plešeš u njenim olujama. Ljubav je i kad joj pružiš ruku i sprovedeš je kroz samo vama vidljivu kapiju u svetove koje nije mogla da zamisli. Na dlan joj položiš ključeve da može otići, a ona ih zaturi negde, jer joj se odavde ne odlazi. Ljubav je slobodna i luda i sigurna i mirna. Svojeglava pre svega, bez želje da joj se išta nametne; ali pravedna jer to i pruža. Ljubav nisu očekivanja, prilagođavanja, kompromisi... Ljubav je kad ti je nezamislivo da ikad namerno povrediš to biće. Kad bi poslednju kap vode u pustinji dao njemu ili njoj i nikad ne bi ostao žedan.

Ona je promena, ne da bi se uklopila u nečiji ram, već prosto uz nju nestaju svi strahovi, sumnje, izgovori, oklopi, zidovi. Spušta mač i štit i ti činiš isto; time postajete duše, bez ega i večnost, bez početka i kraja. Ostaje poverenje, ono istinsko, koje počiva na najdubljem poznavanju. Možeš da joj se prepustiš jer je ona-ona, ona se tebi prepušta jer si ti-ti. Sačinjena je od delića ali odjednom je slagalica cela, odjednom ima smisla. Srca vam kucaju svako u svom ritmu, a opet u savršenoj harmoniji; jin i jang. Ti nisi ona, ona nije ti, ali mi jesmo...

Ljubav je i prvo lice množine. I jednačina u kojoj sam ja x, a ti y, ali bez nas nema rešenja. Nismo slepi i gluvi za druge, ali oni ipak prestaju da postoje. Spoznaja da je svet (na)stao zbog nas. Vreme prestaje da bude prošlost ili budućnost, godine brojimo od našeg susreta. Sve što sam doživela, doživela sam da bih tebi ispričala; cilj tvojih pohoda je bio da ih podeliš sa mnom. Ljubav je oproštaj, a da se nismo pošteno ni naljutili. Ljutimo se radi reda, to je deo igre, gde svako dobija. Ona je u suštini: igra sa dva pobednika. I svako ko igra neke druge igre; gubi i kad dobije. Mi ne možemo izgubiti. Ljubav je kad želim da raj postoji jer na ovom svetu nema dovoljno godina za nas i priznanje da i da postoji, ne bi nadmašio ni jedan naš minut. Ljubav je kad shvatim da sve pre nje nije bilo to i kad ni jedno ime osim njenog više ne želim na svojim usnama. Kada si me poznavao prvi put kad si me ugledao i oči koje su na prvo "zdravo" već uzele za sebe sve moje tajne.

Ne, ona nije reč. Ona se ne može staviti u reči jer je ona... sve.

-Katarina

[hipigram]

Jedna od najvećih istina u životu je…da mi apsolutno ne znamo šta je dobro a šta loše po nas…

Bukvalno pojma nemamo gde će nas neki događaj odvesti…

Koliko god delovao loše ili dobro u tom trenutku…

Tek iz budućnosti to možemo znati…

Koliko je samo primera…

Jovan upravo polako šeta od firme do kuće…oko 7km…jer ni u njoj a ni u kući ne može ljudski da se isplače…jer muškarci ne plaču…a jedna od krucijalnih prednosti novembra je da je dan kratak…a noć duga… i po tom mraku se suze mogu mnogo lakše sakriti…pa mu šetnja prija…nakon što su mu saopštili da je mnogo pametan…i vredan…i dobar…ali da će sutra na mesto o kome je maštao… i zbog koga je dušu svoju ispustio volontirajući prethodne tri godine…sutra biti zaposlena ****ćeva sestričina…

Milica upravo puši 70 cigaretu zaredom i trese se nakon što je njen suprug slučajno ostavio telefon kad je otišao u teratanu…i nakon što se sa njegovom ljubavnicom slatko izdopisivala celo jutro…stvarno divna žena…Bože uopšte nije znala da on voli da se mazi…i da je tako posvećen u predigri u poslednje vreme…i da voli da radi ono…i da ima slobodan celi vikend za nju baš kad je njegov stručni kongres u Beču…da l je to stvarno njen muž…kako?…kad nju nije dotakao mesecima…

Stevanu su upravo pukli ligamenti na kolenu…drugi put…za godinu dana…i reprezentacija postaje samo pusti san…i upravo cepa postere košarkaša po svojoj dečačkoj sobi…očajan…i besan…jer je sve izgubljeno…

Ljiljani je upravo profesor tražio da mu…pa znate već šta…ako želi da dobije asistentsko mesto…i upravo sad razmišlja da se naguta lekova…jer je to njen san i život…i ništa nema smisla bez toga…pa na šta je bre ona spucala 10 godina učenja i truda…i kako će sad naći lek za bolest…od koje joj je sestra umrla…

Verovali ili ne…

Niko od njih pojma nema da li je ovo loše što im se dešava zaista loše?

Ili pak dobro?

Ukoliko se Jovan propije…

Milica dobije karcinom pluća od cigareta…

Stevan navuče na dop…

A Ljilja postane kurva…

Onda je definitivno loš…

No…

Ukoliko se okrenu sebi…

I PRETEKNU ovaj teški period pred njima…

UPRKOS verovatnoći I svim obzirima…ostanu jaki…

I usmereni ka suštinskom cilju…

I shvate da život nije što i poljem preći…

Da su nepravde…neprijatnosti i problemi njegov sastavni deo…

Da to nije NIŠTA LIČNO…

I da je to jednostavno tako…za sve…samo nas jako boli kad smo baš mi to u pitanju…i kad su to naši snovi…

Pa se ljutimo i osećamo baksuzima bez ikakvog razloga…

I nastave da plivaju…koliko god ih hvatali grčevi…

Krenu od vrata čvrsto zatvorenih pred nosem…ka nekima koja su se tek odškrinula…

Ko zna?

Možda je sve ovo najbolja stvar koja im se desila u životu…

Možda Jovan nakon par meseci dehidriranja…shvati da u državnoj službi i nema baš neke sreće za pametne…talentovane…vredne

…i ispravne…i smisli način kako da postane preduzetnik…kako da radi ono što želi…na način kako želi…i da bude sam sebi gazda…da stvori mikrosistem u kome se znanje i trud i talenat cene…pa čak i plaćaju…minijaturni ali koji ima potencijal da poraste…i da mu obezbedi sve ono o čemu je maštao…čak i u Srbiji…

Možda Milica shvati nakon inhalacije…da razvod baš i nije toliki smak sveta…da i ona isto tako ima pravo na dugu predigru…vikende na Kopaoniku…i da se prema njoj neko odnosi kao prema Ženi…da ima toliko Posvećenih napolju…van njenog kućnog živog blata…koje ju je usisalo…

Možda Stevan načuje da se slična priča desila Igoru Kokoškovu…prvom neameričkon treneru u NBA-ju…pretalentovanom i divnom čoveku…i od danas počne da iscrtava one zamršene linije na košarkaškoj tabli…uvek za nijansu posvećeniji nego drugi…zbog tog žiganja u kolenu…koje ga podseća na san…

I možda Ljiljana odustane od poniženja…i „lakšeg“ puta…sačuva svoje dostojanstvo…i preda već jedanput te papire za Američku vizu…ionako su je sto puta zvali…i onda pročitamo o njoj za trideset godina…kako je potresno govorila na dodeli Nobelove nagrade…dok se zahvaljivala njoj…zbog koje je sav ovaj trud bio vredan…

Ko zna?

Ako krenu za tim šta žele ODMAH…vrlo verovatno će nagrabusiti…

Ako postave sebi pitanje šta zaslužuju…i šta žele ZAISTA… I ZA CELI ŽIVOT…

Ukoliko budu strpljeni I spašeni…

I ukoliko sebe stave na prvo mesto…

I prihvate uobičajni kontigent Sranja (ovde zaista nema dovoljno dobrog sinonima) koje život nosi…

I shvate da je Uspeh u stvari ne odustati nakon mnogobrojnih Neuspeha…

Da se život uvek svede na to kako Planom B ili C ili Z doći do esencije svoga sna…do onoga što je fundament naših vrednosti…

Da Plan A najčešće nema nikakav značaj…

Onda ništa i nije toliko strašno…

Uostalom…

Ko je i rekao da je lako?

Nijednom organizmu na planeti nije…

Mi se baš i nismo usrećili sa ovim velikim mozgovima koji stalno svašta nešto žele…

Ali možemo zato da upregnemo čitav njihov potencijal ne za Kuknjavu kako je teško��već za Kreaciju kako da nam postane dobro…

A tu je samo Nebo granica…

Stoga…

„Ko zna zašto je to dobro“…je zaista uvek istinita tvrdnja…

Jer je budućnost uvek otvorena…

I zavisi od nas…

A mi u njoj uvek imamo sebe…

Pa nek pljušti kol’ko hoće po nama…

Iskisnuti i nije toliko strašno ako ste na pravom putu…

Uostalom…

Pa kog biste žanra voleli da je film sniman po vašem životu?

Neka limunada…

Španska serija…

Dosadna dubioza…

Ljubić…

Pornić…

Ili možda naučna fantastika…

Avantura…

Dobar triler…

Ili čak Epski spektakl…

Možda ste tek na početku filma…

Kakav je to film bez dobrog zapleta?

I kako da se vežete za glavnog junaka ako mu sve ide od ruke?

Kako da vidite od čega je satkan?

I koje su mu tajne moći?

Sačekajte da vidite rasplet…

Ili ga stvorite…

Ogromna je sreća…

Da uprkos tome što vrlo često ne utičemo na scenografiju…vremenske prilike na setu…ambijent…atmosferu I sporedne likove…

Ipak niko drugi nije scenarista…

Već Mi…

Dr. Vladimir Djuric

[vrati-mi-se]

povremeno se sjetim naših razgovora. i u tim trenucima počnem se prezirati i žaliti jer sam obrisala taj račun koji je ujedno bio zbirka i dokaz svih naših poruka koje smo razmijenili. pravi razlog zašto sam ga obrisala je kako bih lakše zaboravila i na njih i na tebe, ali istina je da se to vjerojatno nikada neće dogoditi. prevelik si dio mog života da bih te tek tako smetnula s uma.

da imam njih, još uvijek bih imala barem jedan mali dio tebe uza se. dok još nismo bili toliko bliski i opušteni jedno s drugim. dok smo još bili na distanci, skoro neznanci, a posebice ja jer tada još nisam znala u što se upuštam. povremeno se sjetim naših razgovora. tako sam se sjetila pjesme koju si mi poslao kada sam te pitala koja ti je najdraža. sjećam se da si rekao da je odlična za ljetne vožnje u kasne sate sa spuštenim prozorima. još uvijek čekam te vruće noći ne bih li se i ja okusila u tom i otkrila što ti je tako posebno u njoj. i onda si jednom prilikom došao k meni. gledao si i proučavao glazbu koju imam spremljenu na laptopu uz povremeno podbadanje kako je tvoj ukus bolji od moga, iako i sada čvrsto tvrdim da nisi u pravu. još uvijek se sjećam da mi je poskočilo srce kada sam shvatila da ćeš među svim tim pjesmama naići na nju. i jesi. pamtim da si nekoliko sekundi zastao. ne znam zašto; ili si pomislio da sam je spremila kao mali znak da mi je stalo i da obraćam pozornost na stvari koje mi s povjerenjem govoriš u pokušajima da mi se otvoriš ili da sam čudna što je imam tu negdje zakopanu među dvije tisuće ostalih pjesama. potajno se nadam da je istina ova prva. nikada mi nije bio jasan taj tvoj đir glazbe koju slušaš, ali rekla sam dati joj priliku. i jesam. nije nešto što bih inače upalila u pozadini dok režem povrće za ručak ili idem u šetnju, ali zbog tebe mi je postala posebna. povremeno je poslušam. i dok sada ovo tipkam, u podsvjesti mi pluta informacija da si mi rekao, uz neke audio-fizičke dokaze, kako je pjesma snimljena s namjerom da umiri i smanji anksioznost što mi ima smisla jer znam da je, nažalost, tebi to bliska tema. i dok je tako pustim da svira, čitavih me deset minuta hvata tolika panika i adrenalin mi poteče venama jer mi je u primisli da svaki tren možeš vidjeti da je slušam. što je kontradiktorno, znam. osjećam se kao da činim kazneno djelo, kao dijete dok potajice jede slatkiše u ostavi kako ga roditelji ne bi vidjeli - uzbuđeno i izazivajuće. vraća me u lijepe trenutke dok smo se još s distance upoznavali. sve kasne sate koje smo proveli razgovarajući, dopisivajući se, ne htjevši si priznati željeni ishod razgovora. i u tih deset minuta, koliko pjesma traje, svi trenuci s tobom mi se odigraju u glavi. ali nažalost, sve ima svoj kraj. kako pjesma, tako i mi.

[nostalgicandecko]

O mom pisanju

Ne daš mi da napišem srećnu pesmu

A i kako ću naučiti

Kada večno odlaziš

Pa ponovo dolaziš

Daješ mi nadu

A onda uzmeš i više od nje

Ne znam da napišem srećnu pesmu

A kad malo bolje razmislim

Ne znam ni napisati pesmu

Šta i znam o njima

O njihovoj strukturi

O rimama

Samo nazive

Čista

Kao tvoje oči

Kao što je trebala biti naša ljubav

Ukrštena

Kao naše ruke

I odnos

Obgrljena

Pravilna

Bogata

Znam ih sve u glavi

Ali na papiru ne

Ne znam napisati ni citat za tebe

A i što bih

Za koga pišem?

Za koga dišem?

Jer za sebe ne

Pomagalo je na početku

Zato sam i krenuo

A sada?

Ne pomaže

Niti mi treba pomoć

Niti je tražim

Pa zašto pišem

Možda je bolje pitanje zašto se trudim pisati

Zašto posle par dana nepisanja

Ja kidam delove sebe

Da bih napisao ovo

Mučim sebe

Dok mi se oči zatvaraju od umora

Samo da bih napisao nešto

Na početku je pomagalo

Sada se stopilo sa mnom

Ne da mi da živim

A u istom vremenu mi jedino ovo daje slobodu

I da dišem

Nema smisla ništa od ovoga što sam napisao

Ali zar nije u tome i poenta

Da jedino pesnik razume ono napisano

Da ostavlja male znakove

Koje će sutra ljudi pokušati da protumače

Da otkriju skriveno značenje

Zar mora sve imati smisla

Ne znam

Znam samo

Da ja ne znam da napišem ništa o tebi

A možda nije do tebe

Možda je do mene

Možda znam napisati nešto samo u određenim trenucima

Kada me udari jak vetar inspiracije

Pa brzo pokušavam da uhvatim neuhvatljivi vetar

Da napišem sve što je naišlo

Da iskidam

Sastružem sa sebe

Onaj vetar koji se zadržao u mojim šupljinama

I ostavim na papir da prenoći

A onda ujutru vidim da li ima smisla to

A možda i lažem sebe

Možda ne znam napisati pesmu

Niti citat

Možda ne znam napisati reči

Kao što si ih ti ispisivala

Po mojim usnama

I mom vratu

A ja kao nemi posmatrač

I čitalac

Posmatrao i analizirao njihovo značenje

Na kraju

Možda ću pustiti tebi da budeš pisac

A ja samo zbunjen čitalac

Koji pokušava da shvati

Sve što si ti napisala

~ D.K.

[seooptimizacija]

Bez SEO-a

Dvanaest mjeseci bez SEO-a

Razmišljanje jednog webmastera od prije nekoliko godina, aktuelno i danas:Prošlo je više od godinu dana otkako sam zaključio da je optimizacija tražilica (SEO) bila, ili će uskoro postati, gubitak vremena. Već sam se, 6 mjeseci prije toga, oprostio od provođenja sat vremena dnevno radeći na dobivanju uzajamnih veza. Što je u to vrijeme dovelo do, mnogi bi rekli, vrlo nepromišljenih poteza? Na kraju krajeva, uzajamno povezivanje još uvijek je bilo objašnjeno, od svih i svašta, kao bitan način za postizanje dobrog ranga. A softverski alati su se još uvijek aktivno reklamirali. Softver za pozicioniranje na tražilicama još uvijek se intenzivno reklamirao i još uvijek je tako. Gustoća ključnih riječi bio je popularan pojam koji se žigosao kao da je bitna znanost kojom bi se bavili svi webmasteri koji su svjesni SEO-a. Vraćanje osnovama marketinga Ono što sam učinio bilo je vratiti se osnovama marketinga. Svoju marketinšku obuku stekao sam 1980-ih, a imao sam praktično marketinško iskustvo u vlastitom poslu od sredine 1990-ih. Nisam rođen samo u internetskom marketingu, tako da sam još uvijek mogao vidjeti izvan žmigavaca i pompe. Vrlo osnovni, ali važan aspekt marketinga je poznavanje vašeg tržišta. Kada je riječ o ljestvici u tražilicama, jasno je da su glavni dio tog tržišta činile glavne tražilice, Google, Yahoo i MSN. Pri čemu je Google bio očigledan lider tada. Zona spamera Počeo sam misliti prije 18 mjeseci da, što se tiče recipročnog povezivanja, to postaje zona spamera. Zasigurno, svađao sam se sam sa sobom, Google zapravo nije želio visoko rangirati web stranicu samo zato što je web majstor imao alate i vrijeme da juri oko dobivanja recipročnih veza? Jednostavno nije imalo smisla. Isto je vrijedilo i za kupnju poveznica. Zašto bi web mjesto trebalo visoko rangirati jer su potrošili na kupnju linkova? Ono što su Google i ostali doista željeli bilo je rangirati najbolje web stranice za određeni pojam pretraživanja. I činilo se da je samo pitanje vremena prije nego što će nanjušiti i ugasiti zlouporabe. Kao što su očigledno umjetna izgradnja poveznica, neželjena pošta na blogu, scraping i ekstremni SEO.Pokretanje novih web stranica Prije godinu dana pokrenuo sam dvije nove web stranice bez ikakvog razmišljanja o SEO-u. Kao pisac, rado sam pokušao pružiti ono što su tražilice željele: originalni sadržaj o onome što su ljudi tražili. Iako sam dao oznake naslova i opisa, sve ostalo je jednostavno napisano u tijeku. Ključna fraza za bilo koju stranicu izaći će u prirodnom toku. Mogao bih jednostavno pisati do mile volje bez korištenja alata za provjeru gustoće ključnih riječi.Prva od tih novih web stranica prije 13 mjeseci bila je u niši samopoboljšanja, koja je vrlo konkurentna. Očekivao sam da ću zbog toga kod Googlea biti u "Sandboxu" i tako se i pokazalo. Ali samo sam se isključio, držeći se svog načela bez SEO-a. Naravno, nitko od nas izvan Googlea ne zna sa sigurnošću postoji li nešto poput sandboxa. Ali nedvojbeno postoji vrijeme čekanja prije nego što nova stranica bude u potpunosti uvrštena u lonac za rangiranje. Postizanje višeg ranga U slučaju samopoboljšanja, posljednje Google ažuriranje dovelo je do izlaska moje stranice iz sandboxa nakon otprilike 12 mjeseci. Tako sam napokon mogao vidjeti hoće li moj pristup bez SEO-a dati pozitivne rezultate. Srećom, odmah je vidljivo nekoliko visokih pozicija, uključujući nekoliko pozicija broj 1. Po jednom od tih uvjeta, Yahoo je slijedio nekoliko tjedana kasnije do #1 pozicije, dok je stranica bila #2 (sada 1) na MSN-u (sada Bing). Sada, ovo su rani dani za to određeno mjesto, i ima mnogo toga za učiniti da se postigne još viši rang. Međutim, uvjeren sam da je SEO beskrajno jednostavniji nego što vas neki stručnjaci uvjeravaju. Osobito oni koji prodaju alate za rangiranje. Otkako sam pokrenuo tu određenu stranicu, napravio sam samo jednu veliku promjenu, a to je pretvaranje svih mojih web stranica u CSS. Pružanje web stranice bogate sadržajem koju je lako indeksirati robotima tražilica najvažniji je aspekt novog, pojednostavljenog SEO-a. Zapravo, sve što trebate učiniti je slijediti Googleove savjete webmasterima, a to je besplatno. Naravno, oni koji imaju softverske proizvode za prodaju tvrdit će da bih mogao biti još bolji s njihovim softverom. Ali ako Google odluči staviti taj softver na crnu listu kao alat za manipulaciju, sav moj trud mogao bi biti poništen. Ostale ću ostaviti da jure za sjenama pomoću softvera za rangiranje i jednostavno uživati u pisanju sadržaja. Uostalom, to je ono što mi je osnovni marketing rekao da učinim. Read the full article

[marija180468]

KADA SAM POCELA DA ZIVIM... ( IZ SASVIM MOG UGLA )

Zivot pocinje u 40-tim kaze jedna lepotica.

Zivot pocinje onda kada se otresemo iluzija i pocnemo istinski da ga zivimo! Kaze moj prijatelj.

Uvazila bih oba zapazanja.

Gledano iz mog ugla reci cu kada je zivot poceo za mene...

KAD SAM SHVATILA DA ZIVOT POCINJE KADA SE OTRESEMO ILUZIJA

Istina. Nije lako otresti se iluzija jer ih gradimo od kako smo dospeli na ovaj svet. To je prilicno bolan process u kom istraju samo oni koji umeju da se nose sa realnoscu.

Istina. Dok sam sanjala, lebdela sam u nekakvom polusnu kroz zivot i neprestano se spoticala o te svoje iluzije sama sebi blokirajuci put ka sreci njima.

Kad te zivot tresne pa shvatis da ga mozes izgubiti za tren bas kao sto mozes izgubiti i sve sto imas...naucis da cenis svaki lep trenutak i da iste trenutke stvaras sam koliko god je to moguce. Dok sanjas vecito trazi jos I nezasit si. Kada se otreznis...shvatis da si ti taj koji sopstveni zivot kreira.

KADA SAM PRESTALA DA PRIMAM K SRCU ZLURADE KOMENTARE, DUSEBRIZNE SAVETE I NEBITNE LJUDE

Ovo moguce zvuci lako ali postoje ljudi koji su emotivni i ranjivi i koje pogadjaju price i opaske dokonih ljudi.

Samo cu ovo reci...AKO ZNAS KO SI, TAKVE TE STVARI NECE MOCI POVREDITI.AKO SI SIGURAN U SEBE SVAKA CE SE OPASKA OBITI O TVOJU DUSU I VRATITI ONOME KO JU JE UPUTIO.

KADA SAM NAUCILA DA KAZEM NE!

Koliko puta radimo ono sto ne zelimo zarad drugih ? Zapitamo li se rade li oni isto ili su tu samo kada je njima potrebno tako nesto?

Ne je ne. Ne znaci ne radim ono sto mi ne prija. Ne znaci postujem sebe pa ni po koju cenu ne radim ono sto mi je gnusno zarad ma koga.

KADA SAM PRESTALA DA ZAVARVAM SEBE DA SE SAMO DOBRO ZEZAM NA NETU I OTISLA NA JAVU

Jedno vreme, bese bas tesko vreme na privatnom polju zivota za mene Tada sam provodila na netu dosta vremena.Lagala sebe kako se divno zabavljam i kako mi je lepo. A onda sam shvatila koliko mi isti taj net oduzima ono vreme koje mogu da provedem sa dragim ljudima. I kako zabava ne moze biti zabava ako traje citav dan.A kako je zavaravanje na netu veoma opasna stvar.

Tada sam otisla na javu.

I ponovo videla boje zivota.Na net svratim da nesto napisem, procitam i iskljucivo komuniciram koliko je to moguce sa ljudima koji su mi dragi.

KADA SAM POCELA DA CINIM SEBI MALE TRENUTKE SRECE

Spakovacu se. Otici u Italiju. Zvati onog od pre da se vidimo, onako neobavezno. Otici cu sa posla ranije i kupiti haljinu koju najvise volim. Buditi se pre svih da udahnem jutro novog dana. Onako. Tek za sebe i samo za sebe. Zato sto ja tako zelim. Zato sto mi tako odgovara.

KAD SAM SE OTRESLA SVIH FORMI I NAUCILA DA UZIVAM

Nije lako to za jednu zenu niti malo. Jer je vaspitavana da postuje forme. Forme su kalupi u koje nas stavljaju. Van njih smo cudaci sa druge planete. Ili budi rob ili budi na slobodi. Sloboda kosta, tek da znate iako je neprocenjiva!

Zivela sloboda izbora!

A kako ce ko da me gleda nije me iskreno briga.

OD KAKO SAM DOBILA DEVOJCICU

Kada se ona rodila shvatila sam da nista pre nje nije imalo smisla. Ona mi je udahnula zivot i nacrtala osmeh na lice.

Tek kada postanes roditelj dobijas tu crtu saosecanja, odgovornosti i zrelosti. Do tada mislis da se citav svet vrti oko tebe a zaprvo se ti sam vrtis neprestano u mestu.

I za kraj...

POCELA SAM DA ZIVIM ONDA KADA SAM POCELA DA RADIM I ZARADJUJEM!

Od trucanja i mlacenja prazne slame nemamo ama bas nista. Od objasnjavanja, upadanja u rasprave ili zivljenja tudjih zivota takodje!

Od preteranog analiziranja nekoga, necega, zivota takodje!

Od laganja sebe kako se dobro zabavljamo dok nam zivot tone takodje.

Sve nabrojano je odlika ljudi koji imaju previse slobodnog vremena.

A kada ga gotovo i nemate jer se trudite da stvarate?

Kada vam radni dan pocinje u 5 a zavrsava se u 11 navece sa kratkim pauzama, crpite energiju ka stvaranju necega. Kanalisete je u pravi smer I postajete zadovoljni.

Shvatete da je za odmor tela potreban samo jedan dan a dok ste dokoni za odmor duse je zaista potrebno mnogo vremena.

Dok radis , mislis na one lepe momente koje ces da priusti sebi i dragim ti osobama i osecas se korisno.

Dok radis zivis!

Rad je stvorio coveka, dokonost ga unistava.

Maja

[darko-pribeg]

Na trenutak stani, osvrni se, obrati pažnju. I pogledaj - koji aspekti osobe kojom se doživljavaš ti se ne sviđaju. Koji ti izgledaju grozni, koje ne možeš prihvatiti i prema kojima stvaraš konstantan unutarnji otpor? I da li ove aspekte pokušavaš sakriti od sebe i cijelog svijeta, trudiš se da ih drugi ne vide? Koliko podsvjesnog mentalnog kapaciteta odlazi na ovaj trud? I na kraju krajeva, da li on ima smisla? Pokušavanje da budemo prihvaćeni bez da smo istinski viđeni, sa svim zabludama koje nosimo u svom umu. Osjećaš li teret pod tim mehanizmima i potrebama?

E sad, kako bi to bilo da svjesno odlučiš igrati drugačiju igru? Da namjerno na površinu izvučeš sve ono što ti se u tebi ne sviđa, do kraja, bez zadrške, sve ono što ne voliš i što grčevito pokušavaš sakriti od svijeta, da uđeš u te uloge do kraja, da budeš baš sve to, čim više tim bolje. I upravo takav/takva ideš u svijet, pred druge, da im svjesno dopustiš da svjedoče svim tvojim slabostima i nesigurnostima.

Osjeti kako ti rezonira ta ideja, što se javlja - strah, znatiželja, želja, inspiracija..? Upravo ovo je moćan put oslobađanja od zidova, oklopa koje smo stvorili u svom umu, put prema autentičnosti, moći, unutarnjem bogatstvu, lakoći, slobodi...

[nepoznati-poznanik]

Hej ljubavi, znam ne ulaziš tako cesto ovdje ali kad god da udes neka te ovo doceka.

Volim te I sve u vezi tebe I nas. S tobom ce zivot biti bas lijep I ugodan vjerovatno vise nego li smo ikad mogli zamisliti jer ti cinis toliko toga za mene samo svojim postojanjem I pojavom.

Po prvi put sam istinski srecna I zadovoljna, ma kako moj zivot nekad bio tezak, moj um teret s tobom sve ima smisla I uvijek ima nacin kako da na kraju budemo dobro I ti ja.

Na tome sam ti mnogo zahvalna, volim te I budi mi dobro.

Istinski tvoja Ðulsa💞

Hej srećo moja, hvala ti 🥰 kao i svaka druga, i ova tvoja poruka me je obradovala, možda i više nego inače jer nisam očekivao.

vjeruj da vrijediš i da zaslužuješ sve najljepše i znaj da ću ja da se trudim da ti to pružim aBd. kao i ti, i ja isto jedva čekam početak našrg zajedničkog života, sve male sitnice svakodnevnice i sve stvari i momenti o kojima sanjamo. mislim da znaš koliko pozitivno utječeš na mene, samo moj osmijeh je dovoljan pokazatelj i samo kad bih ti se za to pokušao odužiti, ne znam da li bih bio uspješan. ti izvlačiš ono najbolje iz mene, pored tebe se osjećam istinski voljen i zbrinut i siguran i na tome ću ti biti zahvalan do kraja života.

volim te ljubavi i hvala ti što i ti mene voliš 💛

[zoranphoto]

Odakle priča o lipanjskoj rupi i usporavanju bukinga? 'Nema razloga za zabrinutost'

Ima li smisla povećanje cijena u turizmu bez povećanja kvalitete ponude? Može li nam se to obiti o glavu – ugroziti sezonu o čijoj uspješnosti itekako ovisi BDP? Je li došlo do usporavanja rezervacija? Može li ulazak u eurozonu i Schengenski prostor samo po sebi biti jamstvo da će još više turista birati Hrvatsku kao destinaciju za godišnji odmor? Konkurencija na Mediteranu vrlo je jaka – vodi se borba za svakoga gosta     Na ta i brojna druga pitanja u emisiji Otvoreno, urednika i voditelja Branka Nađvinskog, odgovore su pokušali dati gosti: Josipa Jutt Ferlan, direktorica klaster Hiltonovih hotela, predsjednica Udruženja hotelijera pri HGK; Kristijan Staničić, direktor Hrvatske turističke zajednice; Stanislav Briškoski, predsjednik Ceha ugostitelja i turističkih djelatnika Istarske županije, član Vijeća HTZ-a te Barbara Marković, predsjednica Hrvatske udruge obiteljskog smještaja.     Kristjan Staničić, direktor Hrvatske turističke zajednice, kaže kako prema podacima eVisitora nismo podbacili. 'Prema podacima eVisitora mi smo do sada ostvarili, od početka godine pa do današnjih dana, 26 milijuna noćenja i gotovo 6,5 milijuna dolazaka. Kad to uspoređujemo s prošlom godinom, bolji smo za 10 odnosno 15 posto u dolascima i noćenjima i na razini smo dolazaka 2019. koja je bila po tim brojkama rekordna, a bolji smo 3 posto u noćenjima na današnji dan u odnosu na isti razdoblje iz 2019. godine. Dakle, situacija je više nego dobra. Dosadašnji turistički promet je u skladu s našim očekivanjima. Stanje na glavnim emitivnim tržištima je stabilno. Bilježimo rast gotovo sa svih tržišta koja su najvažnija za hrvatski turistički promet: Njemačke, Austrije, Italije, Slovenije, Poljske, gdje bilježimo i rast čak od 20 posto u ovoj godini. Ja vjerujem da će takav trend se nastaviti i u nastavku glavne turističke sezone, dakle u srpnju i kolovozu', kaže Staničić. Objasnio je i odakle priča o lipanjskoj rupi i o usporavanju bukinga. 'Kad gledamo pojedinačno samo mjesec lipanj, on je imao određene oscilacije u prvoj, drugoj i sada u trećoj dekadi. U prvoj dekadi smo bili bolji od prošle godine, u drugoj dekadi nešto malo slabiji, u trećoj smo opet nadoknadili te brojke i po sadašnjoj situaciji, kad gledamo samo lipanj, možemo očekivati da će on biti na razini prošlogodišnjih brojki. Ovdje treba istaknuti možda nedostatak dijela gostiju iz Njemačke i skandinavskih zemalja, ali to je ništa neočekivano s obzirom na činjenicu da smo imali i drugačiji raspored blagdana i onih vjerskih, a i početka školskih praznika u nekim našim emitivnim tržištima, odnosno zemljama. To je također bio svojevrsni utjecaj na dosadašnji tijek turističke godine, odnosno sam lipanj. Ali pričekat ćemo kraj godine, turistička godina traje 12 mjeseci, ovo je jedno prolazno vrijeme koje je jako dobro. Mislim da zaista nema razloga za zabrinutost, mi pratimo situaciju svaki dan, komuniciramo i sa sektorom i s konkurentskim zemljama i vjerujem da će na kraju biti sve ok0, poručio je Staničić.

Josipa Jutt Ferlan, direktorica klaster Hiltonovih hotela i predsjednica Udruženja hotelijera pri HGK, kaže kako smatra da je ovo dobra turistička godina. 'Ne možemo reći da njemačkih turista sad nema. Međutim, moramo isto tako biti svjesni da je Njemačka jedno od zaista bitnih emitivnih tržišta što se tiče hrvatskog ljetnog turizma. Međutim, Hrvatska je izuzetno atraktivna zemlja i američkom tržištu i skandinavskom tržištu i tržištu Velike Britanije, pa i ostalim zemljama zapadne, ali nemojmo zanemariti istočnu Europu. Čini se da se možda dogodio neki poremećaj, odnosno da smo mi na krilima oporavka od COVID-a, razmišljali da će sad sve paralelno krenuti, sad ćemo mi biti u punoj snazi. Ja i dalje mislim da je ova dobra godina. Ne zato što ja to mislim, nego zato što to jednostavno pokazuju i neki pokazatelji koji su nama hotelijerima izuzetno bitni. A to je da se možda i promijenila struktura gostiju, da smo konačno možda počeli dobivati i one malo bolje goste. E sad, jesmo li u svim destinacijama i u svim hotelima spremni za takve goste? Možemo li ponuditi onu uslugu koju su oni spremni platiti? Tako da mislim da smo na jednom dobrom putu da kvalitetno malo sagledamo naš turizam, da ne pričamo uvijek u šestom mjesecu o Otvorenom turističkoj sezoni, nego je možda vrijeme da stvarno shvatimo da imamo zaista turističku godinu, jer Hrvatska prvenstveno živi od turizma cijelu godinu i postoje destinacije koje su perjanice upravo takvog poslovanja. Mislim da je vrijeme da počinjemo s njim upravljati', rekla je Jutt Ferlan. Otkrila je kako produžiti turističku sezonu, kako zapravo ravnomjerno rasporediti goste.     'Nikad nema čarobne formule. Međutim, mi zaista imamo destinacije koje rade cijelu godinu. To je Zagreb, to je Dubrovnik, to je Opatija, to je naša Istra, pa i dobar dio Dalmacije, nemojmo to zaboraviti. Mi možda jesmo u ovom periodu godine fokusirani na cijelu našu obalu. Ali zaista jedan dobar dio naše obale više ne zatvara hotele nakon sezone, nego i radi i ostatak godine. Tada, u tom periodu godine, dolaze nama najkvalitetniji gosti. To moramo isto tako biti svjesni i te goste ne smijemo zanemariti. Što se tiče ljetne sezone, odnosno što se tiče ovog ljetnog dijela turizma, ja moram reći da smo ove godine se prvi puta susreli s oporavkom avioprometa. Prošle godine, ako se sjećate, još uvijek nije bilo tako jak oporavak avioprometa. Pričalo se da će tek aviopromet za '24. i '25. se oporaviti. I ove godine se on ipak nešto uspio vratiti, u određenim gradovima Europe su počeli letjeti letovi na neke, možda isto tako njima, atraktivne destinacije, pa onda naravno da su samim time jedan dio gosti možda otišli i na te druge destinacije. To nije ništa neobično. Međutim, ono s čime, mislim da se mi kao jedna zemlja koja nije pretjerano velika, kad pogledate naše konkurentske zemlje na Mediteranu, Hrvatska je jedna od manjih, i mislim da je to naša prednost jer mi možemo početi birati kakvu vrstu turizma želimo razvijati', rekla je Jutt Ferlan. Barbara Marković, predsjednica Hrvatske udruge obiteljskog smještaja, kaže kako je, unatoč nekim 'rupama', 'konačno počeo turizam u našem gradu'. 'Ja moram reći u ime obiteljskog smještaja da je konačno počeo turizam u našem gradu. Malo povećan, međutim mjesec lipanj doista je imao dosta rupa, ali ne referiram se samo na mjesec lipanj, nego gledamo i prethodna dva mjeseca, kao i referentnu 2019. godinu, kad smo i u četvrtom, petom mjesecu jako dobro radili, bez obzira na manje rupe, ali smo svakako jako dobro radili. Međutim, sad se javljaju ti gapovi, naravno i ne samo radi toga, i radi činjenice da se pojavilo i novih dosta smještajnih jedinica. Evo čisto referentno u odnosu na prošlu godinu, na području Splita, Solina i Šolte imamo 700 novih smještajnih jedinica. Ne zaboravimo da u šestom mjesecu masa ljudi svoje stambene jedinice prenamjenjuje u smještajne jedinice, pa ih nude kao turističke usluge. Dakle, pojavljuju se i oni na tržištu. Dakle, sve to treba popuniti. U toliko su brojke malo čudne što se tiče obiteljskog smještaja. Međutim, ono što ja znam osobno iz moga iskustva, da 2019. godine sam ja počela raditi krajem trećeg mjeseca, odnosno krajem početkom četvrtog, i radili smo jako uspješno do kraja desetog mjeseca. Mislim da će nam ta referentna 2019. godina biti još dugo referentna', ustvrdila je Marković. Kaže kako rezervacije za posezonu malo kasne. 'A evo sad su rezervacije, da, rezervacije su tu, nešto se počelo javljati u devetom mjesecu, inače se ta posezona malo kasnije puni, to obično bude tijekom sedmog mjeseca, ali očekujem da sad kroz neki desetak, petnaest dana bi trebali biti prvi pokazatelji hoćemo li raditi dobro i u desetom mjesecu. Ja sam očekivala već neke rezervacije da će biti postojeće, međutim moram priznati da se malo teže puni taj deveti mjesec. Dijelom i što na ovom području iz kojeg ja dolazim je nedostatak sadržaja, tako da se stalno vraćamo na to famozno pitanje, nekada i kiša može biti lijepa kad imate kvalitetan sadržaj u destinaciji', ističe.   Stanislav Briškoski, predsjednik Ceha ugostitelja i turističkih djelatnika Istarske županije, smatra da su postojale rupe u bookingu, ali da nema nikakvog straha jer smo mi "stabilna destinacija". 'Mi se iskreno ne moramo brinuti jer je naš početak turističke sezone bio vrlo aktivan. Vidite sami da već u najavi, dva dana prije, počinju milijunska noćenja, tako da ne moramo se brinuti o tome, a i moramo biti svjesni da nekad nam se i ne preklapaju datumi godišnjih odmora kod naših emitivnih tržišta. Nekad nam naši Nijemci kreću u 15. pa onda od 1. srpnja kreću nam Holanđani. Tako da te rupe nisu ništa novo. Rupe su postojale, rupice su bile, tako da samo je nama bitna stvar kako ćemo to izdržati i kako ćemo to gurati kroz naš turizam. Ali mislim da nema nikakvog straha jer mi smo stabilni, stabilna smo destinacija i turizam ovdje može ići svaki dan bolje', rekao je Briškoski. Smatra da nismo preskupi. 'Pa gledajte, s time se i ne bih jako složio. Mi moramo biti svjesni da kvaliteta mora pratiti svoju cijenu. Jer ako gost koji dolazi u objekt i bude kvalitetno poslužen, ako bude kvalitetno smješten, ako sve drži svoju kvalitetu, on će tu cijenu platiti. Gosta mi ne smijemo prevariti, za gosta nema lova u mutnom. E to oni nama vraćaju. Znači mi moramo biti svjesni da ako idemo kvalitetnom turizmu, da se kvalitetno tako moramo i ponašati. I svaki će nam gost biti zahvalan na to', poručio je. Tportal.hr Read the full article

[liminalnafaza]

povratak suočavanja sjene sebe. moga "ja"

skoro sedmicu dana sam nemoćna, fizički i psihički, paraliza, misli, um mi je kao najzagađenije postojeće mjesto. toliko smoga i čađi. da li se to tako kaže

nisam sigurna. odavno nisam pisala. ispala sam iz tog ritma pisanja, i iskreno, nedostaje mi. ovih dana sam iskrenija sama sa sobom, a nadam se, i ljudima oko sebe. toliko nemam energije da sam napokon iskrena. koliko umijem da budem u ovom trenutku

nemam energije da se pretvaram. to je prelijepo. barem ne osjetim socijalnu anksioznost, jer nemam dovoljno snage da je osjetim. samo bivam takva kakva jesam, i uviđam, da je to bitan vid slobode. osjećam se slobodno da bivam u depresiji, u kavezu tame, misli, osjećaja, i preispitivanja

drago mi je što se ovo dešava. mislim da sam bila toliko udaljena od sebe. i da idalje jesam. u tom modusu straha i ignorisanja vlastitih emocija i potreba. imam strah od vlastitog potencijala, strah od stalnog straha- sadašnjeg i budućeg, i strah od neimaštine. to je sve ugravirano u mene, i ne reflektira realnost

pokušavam to da shvatim i realizujem. da kreiram novu realnost, i da kreiram udobnost, snagu, i slobodu koje moje tijelo treba da egzistira, a ne da preživljava

pijem čaj sa ljuskama kakaovog zrna. trebalo mi je dosta vremena da sklopim ovu rečenicu, i idalje sam nesigurna u njenu pravopisnu ispravnost. i dva prevođenja

anyway......razmišljam o ljudima koje mi nedostaju. luis je jedan od njih, i ne znam šta da radim povodom toga. ne znam da li on želi da bude u mom životu. dok sam jecala na krevetu danas, vjeovatno par sati, vrijeme je koncept, htjela sam da ga pozovem da dođe kod mene. on je prva osoba koju bih htjela kraj sebe od svih ljudi ovdje, a nemamo skoro nikakav kontakt. iskreno mi nedostaje u mom životu, i svaki put kad sam u bliskom dodiru sama sa sobom, osjetim tu tugu i čežnju za njegovim prisustvom.

zapravo je tužno. laptop se stapa sa mojim prstima, i osjećam da je masan. ako to ima smisla.

čitala sam dnevnik od prošle godine- ovaj datum. 20.februar. osjećala sam se jednako kao danas, i razmišljala o odlasku u južnu Njemačku. predosjecam da ce se to mozda i desiti. da je to i potrebno. voljela bih da zivim sa Lukasom, i razmisljam da ga pitam sta on misli o tome. mozda mozemo donijeti zajednicku odluku o tome. shvatila sam da mi je bitno da budem kraj njega i da budem sa njim, pogotovo ako ce ova veza da prezivi- a ja stvarno zelim to.

ne znam, toliko toga u umu, a vecina stvari opet nebitna i povrsna. ili je neka stara prica, koju sam sama sebi prepricala vec milion puta. ne znam sta da radim vise sa svim tim informacijama. umorna sam i razapeta na milion galaksija. pozelim da nestanem, da se stopim u jedinstvo svega. u beskrajnost kolektive svijesti.

iscekujem taj povratak kuci. povratak jedinstvu. a do tada, trudim se da budem sto bolji covjek, u ovom fizickom oklopu, ovom umu. sa dvije ruke, dvije noge, 20 noktiju.

[ruzamalogprinca]

Znas... Moram da ti kazem, mada mozda i nisi zasluzila... Ti, ipak, znas da ne mislim tako u prethodnoj recenici i da mislim da zasluzujes. Nekada me bude i sramota,zbog onoga sto ti priznam, zato sto se to ne ceni, ali ti ceni, jer imam bezgranicno poverenje u tebe, u sebe ne, ali u svoju ljubav prema tebi DA. Zasto nemam poverenja u sebe? Zbog ranjivosti prema tebi? Vec napisah da imam poverenja u tebe i ma sta uradila sa mojm unutrasnjim mirom ili nemirom, verujem da ce biti iz najbolje namere. Zbog sumnje u tebe? Ne, vec sam napisao da nije. Zbog sumnje u tvoju ljubav? O tome moras ti da se izjasnisnis, ja ne mogu da dam misljenje u tvoje ime, kad znam da umes da mislis, da umes da se snadjes, da mozes konju rep da iscupas (srecom nemam rep i nisam konj). Zato sto me nerviras kada se izgubis na vise dana? Nerviras me, istina je, ali ni to nije razlog nepoverenja prema sebi... Razlog je jednostavno komplikovan, kad dodju takvi dani da bih izasao iz koze (ovo je ljudski organ, a ne zivotinja) i uzeo voljenu za ruku i otisao bilo gde sa njom, a voljenu ni ne pozovem telefonom... Banalno, ali je tako.

Znas da pisem duge uvode, ali pisem... Iskreno, bez ustrucavanja (koliko to javno mesto dopusta). Pisem MOJE misli i vrede... Nisu to neke epohalne misli, ali su MOJE i delim ih sa tobom. Pade mi na pamet... Ti mozda ne znas, ali ima dosta zanimljivosti u vezi nas, u vezi slova, u vezi brojeva, u vezi jedne pesme (ne za pevanje, a sve mi se vise cini da si i ti to provalila), u vezi slova i brojeva, u vezi nekih slika (ne nasih), u vezi sata, ali o svemu tome ne mogu da pisem ovde.

Ovo sam hteo da ti kazem...

Nekada zaspim kada ti pisem, fon kraj glave i zaspim tako cvrsto da se ne budim dok ne zvoni alarm ujutru. Sanjam... Da... Uvek si mi u glavi, u ovo doba noci kod mene si, da znas. Cvsto te drzim i ne pustam, ne da te zarobim, ne da te povredim, vec ono, znas, kad ti je nesto mnogo drago i ne das ga. I onda sanjam, uvek kad stisnem lakat, veoma zivo, a to mi se retko desava, obicno. Tako se desilo da sam zaspao neku noc i nisam ti poslao sta sam ti napisao, ali je zavrsilo na drugom mestu, videla si, ali cu ponoviti (nadjoh pregledajuci draft koji je automatski)...

Da li si ikad zelela da te neko voli do bola

Da li si zelela da nekom nedostajes kao vazduh

Da li si mozda zelela nekog da zagrlis i ne pustas

Da li zelela onako, iskreno, bezuslovno?

Da li si imala “jedvacekanje” da ides negde

Gde ces videti nekog za koga znas da ce biti tamo

Gde ce te samo njegovo prisustvo dovesti do mira

Gde ce vam se pogledi sresti do besvesti?

Da li si nekada imala utisak da se okolina zavrtela

Da si izasla iz zone svoga konfora i da te nije briga

Da li si pocela intenzivnije da primecujes stvari

Da li si primetila da opalo lisce ima toliko boja?

Da li si uspela da se upecas u svoju ljubomoru

Da li si nekog stimulisala ljubomornom pricom

Da li si bila u toj prici da nista vise nema smisla

Da li si znala da takve ljubavi bilo nije?

Da li si?

Ja, da.

(pisano 02:01 11.01.23.)

Volim te i dok sanjam.

Volim te

01:25 29.01.23.

[worldofretra]

Odustao sam,

množe se pokušaji al' sam i dalje sam

nemam izlaz za van.

U mojoj glavi samo glasno ćutanje i tihi terorizam.

Da barem znam

da ovo sve ima značaja,

da barem znam da li ovo sve igra beskraja ili put neobičan

da barem se ne borim sam,

ali u glavi je samo bijela galama,

crni beskraj i nebo puna zvijezda.

Ruka spasa, kao govor ljudskog glasa

ne, to su pojmovi nepojmljivi

ali glava i dalje pokušava

da pronađe trenutak i problem kvara,

krvari mi dlan ali tražim na pogrešnom mjestu svog lava!

Mog divljeg čovjeka, ućutila je istina,

ućutila je sudbina i ugušila sopstvenim mislima!

Dok ja tonem, glasa spasa nema,

nema ljudske ruke kao ni smisla života.

Podložen svojoj mašti, pitanjima i krvlju

pitanjima i rješavanja istih smrću!

Svoje ja, izgubio, pronašao, zakopao

na groblju, pored svih mojih pokušaja

koji vode prema razdoblju

istine, laži i života,

sredine između nema kao ni početka iznova.

Ima samo bizarnih prizora i bizarnijih scena,

vidim sve ali ne opisuje ništa.

Osjetim dodir ali ne osjećam ljubav i sigurnost utočišta,

tu nisam slobodan, kao pred svima na lancu,

prizor vidan i vidim sebe mrtvog, da me nađu.

Uzrok smrti - intelektualni blud...

I ko će mi na sahrani reći : "Svaka čast za trud!"

Ali ne, vuk mijenja dlaku, al' nikad ćud!

[urbanidesnicar]

Peder i bubamara

Da imam para, kupio bi sebi pusti otok. Daleko od ljudi, daleko od kopna, u sred morskih bespuća Pacifika. Izgradio bi najsuvremenije hotele, ceste, trgovačke centre i restorane. WI-FI se podrazumijeva. Majke ti? Nema ni u zahod bez interneta. I za odabrane goste sve bi bilo potpuno besplatno. Pošto se u slobodno vrijeme bavim humanitarnim radom, čak bih i platio  kartu svima onima koji to sebi ne mogu priuštiti. Prednost bi imale "ugrožene" skupine pučanstva. Dakako. Da mi ne bi slučajno krezubi Rvat s kockastom glavom urlao na plaži uz Thompsona? Zajebi to kume... 

Nema kod mene diskriminacije i učinio bih sve da se gosti bolje osjećaju. A prije toga bih se svakome od njih osobno ispričao. Zato što sam Hrvat (koji vuče podrijetlo od Ustaša) i zato što dišem. Gdje je tu zarada, pitat će se neki? Polako sinko, nismo još dotleN došli. Koja bi klijentela ovdje uživala? Isključivo ona koju život nije mazio.  Bilo bi tu: komšija, pedera i pederuša, onih što ne znaju hoće li pišat sjedeći ili stojeći, mladih i starih "antifa", BLM, vjernih čitatelja Kapitala, štovatelja malog Jože iz Kumrovca, mala Greta i svi njeni sljedbenici, beskompromisni borci protiv nauka Isusa Krista. I radnika na baušteli, s naglaskom na "slobodne zidare". Globalisti se podrazumijevaju. Jer jebo dernek bez Soroša Đorđa. Jesam li koga zaboravio? Vjerojatno. Upravo zato bi svaki gost imao prigodu pozvati dva najbolja drugara. Nakon toga bi skoro sva elita bila na okupu.

I što onda? Ništa. Pustio bi goste da se zabavljaju do zore, pod budnim okom morskih čukenja. I tako cijelo ljeto bez ikakvog uznemiravanja. U rujnu nam dolazi jesen, temperatura pada i sve je više kišnih dana. Eliti pomalo postaje dosadno i htjeli bi se vratiti doma. E tek sad dolazimo do financija. Tko će platit hektolitre šampanjca, tone jastoga i "mešanog mesa" s gradela? Drugovi iz KP Kine. Naime, kao svaki pravi businessman (srpski: бизнисмен), moram i ja vratiti uloženo. I dok su se gosti bezbrižno zabavljali, ja sam pregovarao sa danas najmoćnijom svjetskom supersilom. Pita me njihov sekretar partije Ping-Pong: "Pošto otok, kume?" Kažem ja: "Što će vam?". "ZA NUKLEARNR POKUSE" veli on. "Dogovoreno". "Cijena?" "Prava sitnica. Ali ako ćete uzeti i goste?" "Podrazumijeva se. Taman radimo na novom virusu i pokušavamo križati pedera i bubamaru". I tako dogovorismo posao za 5 minuta. Lova mi je legla u kešu, a od sitniša napravismo Pelješki most. Tako se to radi, djeco moja...

Završilo je i EP u nogometu. Novo-normalno. Koje je najmanje veze imalo sa sportom. Klečalo se, pušilo se a dugine boje su bile neizbježni dio "folklora". Muka mi je od njih. Postalo me strah pogledati kroz prozor, kad je sunčano i naleti kišni oblak. Uglavnom, sve je bilo isplanirano do najsitnijeg detalja. Englezi su već unaprijed bili proglašeni pobjednicima, ali sjebaše ih crnci. Ona trojica što su promašili penale. "Moćnici" su zaboravili jednu bitnu stvar. GOSPODIN sve vidi. Koji GOSPODIN? Onaj gore, stvoritelj neba i zemlje. Pa su tako na žalost svih progesivno-sotonističkih elita, u finalu pobijedili Talijani. KATOLICI.

Malo je tko navijao za Engleke shupke, daleko najpodliji narod na svijetu. Leglo nastranosti i zla. Sad će neki pitati, a što je sa srbima? Oni još uvijek nemaju status naroda jer su civilizacijski na razini plemena. Ali da sliče vekovnim prijateljima englezima, to stoji. Nu sad ove kretenske izjave Miloša Obilića (princ Harry) i Kosovke devojke (Meghan Markle): " Odlučili smo imati manje djece, jer to smanjuje naš utjecaj na Zemlju." Još jedan dokaz da nije bolest sve što boli. Jer se pod krinkom "zelenog aktivizma," vrši  najveći kulturocid i ekocid u povijesti čovječanstva. 

Jesu li naši "stožeraši" retardirani ili su jednostavno takvi rođeni? Mislim na društvo "iz ćoška", u sastavu: Vili, Papak, Drot i Alemka. Kad je počelo cijepljenje, fino je rečeno da nije obvezno. Trećina ljudi se pelcovala, 2/3 nisu. Završena priča. Čemu sad prijetnje, nervoza i panika? Niste ispunili globalističku zadanu kvotu, pa sad morate klečati na kukuruzu.  Ljudi vam ne vjeruju i zato se ne cijepe. Točka. A što vrijeme više odmiče, broj potencijalnih zamoraca drastično pada. "U laži su kratke noge" rekao je Pinokio.

Svi pokušaji da nas masovno "pelcuju" su propali. Još jedino nisu pucali na nas. Zato su pokrenuli akciju: "Zavadi pa vladaj". Pokušavaju pod svaku cijenu, stvoriti umjetni sukob između cijepljenih i onih drugih. NE NASJEDATI na ovu klasičnu UDBAŠKU foru. Svi smo mi HRVATI, i cjepljeni i necijepljeni. I uopće nema razloga za svađu. Ako je netko baš naporan, vrijeđa i inzistira da je u pravu, najvjerojatnije je u pitanju provokator. Ljudi koji su se cijepili meni uopće ne smetaju. Zašto bi? To je osobni izbor i ne želim se mješati u tuđe živote. A mislim da i većina cijepljenih isto razmišlja. Osim kmera. Oni će iskoristiti svaku prigodu, ne bi li proveli u djelo svoje zaostale titoističke ideje.

Ubili su predsjednika Haitija. Pa što, kazat će neki? Kakve to ima veze s nama? E nije baš tako. Čovjek je zabranio cijepljenje, dok se ne otkriju uzroci nuspojava. Sad ova priča ima malo više smisla, je li tako? A tko ga je ubio? Strani plaćenici, koji za to nikada neće biti odgovarati. Je li ovo možda jedan od razloga zašto i lijevi i desni toliko promoviraju cijepljenje? Vjerojatno...

Novi svjetski poredak je već uspostavljen, samo što toga nismo svjesni. Tko ne vjeruje neka uzme olovku i papir, i napiše što smijemo a što ne. Poželjno je napraviti i spisak stvari, koje su preko noći postale "normalne". Onda to uporediti sa stanjem od prije 4-5 godina. Razlika je drastična. Upravo zato pizdim. I u sebi, i na glas. Tko mi god priđe blizu s injekcijom u ruci, smatrat ću to napadom hladnim oružjem. I adekvatno odgovoriti. Ako najebem, sam sam kriv. Volio bih da postoji drugi način i mogućnost neke žalbe. Ali to je čista utopija. Kome ću se žaliti? Faktografu? Isto kao da se žališ PARTIJI, što te UDBA prati.

Taman pomislim da smo dotakli dno, kad ono ima još? Na paradi "Ponosnih jazavaca" u ZG, uhapšena su dva momka. Što su radili? Ništa. Obukli su pogrešnu garderobu. Nu sad imbecilnog objašnjenja iz milicije: "Obavještavamo Vas da se u konkretnom slučaju radilo o nošenju majica sa simbolima kojima se remeti javni red i mir." Dakle i majica može praviti nestašluke? Nevjerojatno. Dobro nam došle nazadne dame i gospodo majice. ZDS!

Da će Zagrebom zavladati četnici, bilo jasno odmah nakon izbora. Ali nisam očekivao da će baš ovako brzo, dlakave noge u opancima kročiti po asfaltu bivšeg glavnog grada svih Hrvata. Odjeveni u tradicionalne, četničke nošnje te okićeni genocidnom zastavom. Odigrali su Užičko kolo pored spomenika na Trgu bana Josipa Jelačića, i tako razveselili sve one čiji su djedovi 45' na konjima "oslobađali" stanove. Tražili ste, gledajte.

Zašto moram naletiti na idiotluk, koju god stranicu otvorim? Zašto ne smijem paliti TV? Čitati tisak. Gledati nove filmove. Čitati nove knjige. Što smijem? Ni sam više ne znam. Padaju mi na pamet svakakve budalaštine i ne baš tako miroljubive metode. Možda mi jednog dana pukne film pa probam. Onda čemo vidijeti čija majka skuplja boce Radenske 3 srca?

Kažu da smo 21. stoljeću strašno tehnološki i intelektualno napredovali. Dašta smo. Jebo takav napredak, kad odraslim ljudima trebaš objašnjavat da postoje samo dva spola.

Prije par dana sam na blogu proslavio mali jubilej, za koga nisam ni sanjao da ću ga doživit. Neću govorit o čemu je riječ, da ne ispadne da se kurchim.

Uglavnom hvala svima, što već skoro 4 godine čitate i trpite ove moje pizdarije.

 "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[tebiostavljamproslost]

možda ti nekad kažem sta se desilo te noci 6 juna, i zašto sam naglo odustala od svega. Možda ti neću reci da si te noci promijenio moj život zauvijek , i da si ga preokrenuo naopako. Ali ću ti reci da od tada nisam bila ista, ne mogu reci da se kajem, ali nije bilo svejedno, previše sam bila naivna kada si ti u pitanju i to me koštalo. Čak previše. Ispričat ću ti kako sam ležala noću u svojoj sobi tiho plakala i molila da se ne desi ono sto se desilo, pitala bi uporno zašto ti? je li moralo ovo da se desi da bi završili? jesam li napokon naučila nešto iz toga? zašto se uporno vraćaš? i sta se ovo dešava? uvijek bi bila ista pitanja koja ne bi davala mira. Zašto sam imala osjećaj da sam te smirila i da si sa mnom najduže ostajao, osjećaj da si me barem malo zavolio. Moja najveća greska je sto sam pružila cijelu svoju dušu za gram tvoje ljubavi i svjesno bila zadovoljna time, dok tebi moja poruka nije značila ništa, nije te trznulo, ni malo priznaj. Vjerovala sam da postoji ljubav i da je to nešto najljepše, vidjela sam dobro u njoj. Posle te noci ništa nije imalo smisla kao ni sada. Nisam vise vjerovala nikome niti se nadala. Prestali smo pisati, od pisanja do 4h ujutro svelo se na svaka dva sata i na kraju prestalo, nestalo negdje u magli. Mi smo kao inače nastavili i dobro glumili da nam ide i da je sve u redu, znali smo posustati, odale bi nas rijeci i po koja slika ali i to je prolazilo, nije imalo smisla. Ja sam krila u sebi tu noć i tu grešku zajedno između četri zida. Sta sam mogla, osim pustit te, voleo si trenutno onda kada nema zamjene, prilagodio se tome sto imas i najljepše lagao. Išao bi od jedne do druge ali ne bi se dugo zadržavao, svaku bi povrijedio prije toga natjeravši da se zaljubi kao i svake. Kako voljeti čovjeka koji nije navikao da bude voljen, čovjeka koji odlazi cim osjeti da počinje da se veže, njega nemirnog njega neuhvatljivog. Ja sam voljela ,do te mjere da bi se ubila da je tražio. Posle dužeg vremena naučila sam kako napokon pustiti, rekoh sebi kreni dalje i isplaniraj život bez njega, iako me priznajem u grudima zaboljelo. Nije bilo lahko. Zato sada kada mi se opet vratiš umoran od dugih noci, govoreći ‘sve druge su prolazne, ali ti nećeš proci’ Ne očekuj da ti se vratim, ne očekuj osmijeh, i ne očekuj onu staru mene.. tada će već odavno biti kasno. Doći ćeš na kraju, znam uvijek se vraćaš. A sta na kraju može da se kaže? Samo ono sto nismo smeli a trebali smo, a sad smijemo jer znamo da je kraj i da vise nije ni bitno.

•216

[ultravioletna]

Neko me je jednom pitao "Zasto ne pises o srecnim ljubavima?" A ja nikada nisam odgovorila jer je za srecne ljubavi bilo potrebno da jednu i prozivis. Oluje poput mene nisu mogle da nadju pristaniste i jednostavno kazu "Ovde cu ziveti. Ovde me niko nece dirati." Da li ste upoznali oluju koja nije nista raznela? Nisam ni ja. Dok to nisam postala i sama. Kada su me pitali zasto sam se rastala, svesno, od coveka zbog kog bi svo slanje pisama u XXI veku imalo smisla, odgovorila sam kratko "Izgleda da moja ludila nisu za necije mirne luke.". Vidite li vi u takvim ljubavima srecu? Ne vidite, zar ne? U tome je i sav problem. Covek ne vidi srecu u onim stvarima koje mu, ako je normalan, nece izmamiti osmeh na lice. Ili prosto nece verovati da u takvim ljubavima postoji sreca. "Ti si luda." Govorili bi mi, "Gazis sebe zarad necega u cemu nema srece." U pravu ste. Iz vase perspektive je nema. A ja ne znam sta su te vase srecne ljubavi. Ne znam kako izgleda jedna prosecna, mirna..veza? Tako to zovete, zar ne? Veze.. sta to zaboga vezuje dve duse u emotivnom raspeću? Ne umem vam ja to. Ali mogu vam reci jednu caku, jednu zackoljicu. Jednu sitnicu zbog koje cete me i razumeti kada vam kazem da o srecnim ljubavima ne mogu pisati. Sve dok zivite bezbrizne zivote, ljubavi u kojima nema ni trunke oluje, sve sam mir i nepodnosljivo divna tisina, hedonizam bez renesanse, jer u XXI veku ljubav u renesansom dobu ne bi bila drustveno prihvatljiva zar ne? Elem, dok tako zivite.. necete mene razumeti. I molim vas, golubice moje verne, ne trudite se da tako nesto imate. Nemojte ni na tren pomisliti "koliko je to lepo, imati pravu filmsku ljubav!"Jeste li zaboravili da filmovi obicno imaju nastavke? Da nikada ne znate kada ce zaista biti gotovi. A mogu trajati godinama. Godinama se snimati, prikazivati, pa opet snimati i prikazivati, bez slutnje na kraj. Dok odjednom ne eskalira. Dok odjednom sedite na sofi, snimate scenu kako gledate kroz prozor, zalivajuci kaktus i odjednom vam neko kaze "zbogom." I tada bude kraj. Bez najave, bez upozorenja. Bez bilo kakve misli o kraju - dobijete kraj. I onaj iza kamere vam kaze "Odlicno! Ovaj kraj ce svi pamtiti." A nece. Pamtices ga samo ti. I samo onaj ko ti je rekao to sudbonosno zbogom. Tako je upravo, dragi moji, sa mojom filmskom ljubavi. Sa onim od cega vi zelite da vam ja rodim srecnu ljubav. Da pisem o njoj i pretvaram se da je poznajem.

Ja jesam srecna, verujte. Sve dok je u meni moja ljubav na platnu, ljubav na sceni i ljubav cije oluje od mirne luke raznesu sve sto se mirnim moze nazvati i ostave samo ogoljene daske. Samo stene, pucinu i jebeno more. Sve dok te ima ziva sam. Sve dok te ima, disem. Sve dok mi ne govoris to zbogom, dok snimamo poslednju scenu naseg filma u tvom stanu, znam da smo dobro. Makar se pojeli. Makar ubili jedno drugo. Makar jedno drugom pravili toliko duboke rane da bi pozeleli da nas boli jos jace, samo da zapamtimo koliko smo losi kada volimo. I znam da ovo citas, jer, kada ti nisi bio ponosan na svoju mirnu luku dok citas kako je oluja opisuje? I, kada nisi bio srecan sto si prva mirna luka od koje nesto i ostavim nakon sto je opustosim. Ostavim jedno srce u pesku. Tek toliko, da znas da sam srecna.

Da znas da si upravo ti, moja mirna luko, sve ono sto jednu filmsku ljubav cini srecnom. Odlazi od mene, neka te ne bude godinama ako zelis. Ali se jednom vrati. Potreban si mi da ovim ljudima dokazemo da ne moraju sve srecne ljubavi zaista biti srecne. Neka bude i neka...gde se stalno recima govori to "zbogom" a srcem se na to nikada ni ne pomisli.

Neka te tu, moja mirna luko. I nek ne znaju tvoje ime. U svim tim modernim klasicima srecne ljubavi nose neko, svakako i srecno ime..

Tvoje neka bude tajna. Nikad se ne zna, hoce li do kraja filma, ta mirna luka poljubiti oluju..

I postati i ona sama jedna. Ona moja, najveca bol.

ultravioletna