#eto kako

[lilacerull0]

uf...

[elvedinhasanagic]

I postoje stvari s kojima se ne miriš, Koje jednostavno ne možeš, kako ono kažu? -prežvakati, I postoje datumi koji uvijek zabole, jer su rane, A svaka rana na nešto podsjeća. I kad život zauvijek ti uzme, Ono što nekako očekuješ da uvijek ti pripada. Ali eto, smrt je izgleda jedina kojoj svi pripadamo…

I jedna je istina, na kraju svega, obilazite roditelje dok su živi, jer kada im grobove počnete obilaziti, to je samo hladno kamenje…

// E.H. za sjećanje na dan kada je smrt pretekla veoma dragu osobu

[tijanatasmaric11]

Zaljubila sam se u onog koji me u zivot zaljubljuje.

Jel vam se desilo nekada u zivotu da vam neka osoba totalno promeni zivot, udje u njega neocekivano i napravi totalni preokret i od tada pa nadalje zivot vam ima drugaciju dimenziju i drugaciji pogled, da ste u necijim ocima videli sve. Vas, vasu zajednicku buducnost, ljubav, srecu.

Naveli ste jedno drugo na ludacke planove u vezi vas jer samo ljubav moze bezlimitno navesti na to.

Uhvatila sam mu pogled jer sam lepa, odusevila jer sam pametna, zaljubio se jer sam ga razumela a zavolela sam ga jer me ucinio boljim covekom. Postao si mi nesto najlepse sto imam nocima kada sam bila najusamljenija zena nocima , fizicki nisi pored mene ali srcem si vise tu kao niko do sada.

Postavio si standarde u hemiji, ludosti, smelosti, mladosti,

Postavio si mi standarde u brizi, razgovorima, u svakom pogledu na bilo koga drugog.

Zbog njega sam naucila koji osecaj trazim i kakvo ponasanje zelim. Da nikada ne bi trebala pristati na malo kada znam da zasluzujem sve.

Sa tobom sam pocela voleti i davati i vise od toga koliko volim.

Volis me sto sam drugacija, sto si drugaciji i sto me pazis i sto svaku moju nesigurnost pretvaras u posebnost. Pokazao si da ljubav ne mora da boli nego da bude lepa. Trudis se da budem najvoljenija, volis sve sto ja volim. Dobijem zelju sa budem najbolja verzija sebe zbog tebe.

Onog pravog prepoznas po tome kako pamti detalje,kako brine da te ne rastuzi, ti si primecivao kada bih promenila mindzuse, pitao bi me svakog jutra kako sam spavala a svake veceri bi cekao da zaspim prva. Utesio bi me kada nisam sva svoja, razveselio kada mi do smeha nije bilo.

Cekam te da lezis na meni, pa da ti prolazim prstima kroz kosu, da mi pricas kakav ti je bio dan, pa da uvece idemo u bioskop a zavrsimo u krevetu jer u 4 zida je najlepse. Da se svadjamo i mirimo, trpimo i ljubimo, da tvoji problemi budu i moji, jer dvoje trebaju biti jedno oduvek. Da se imamo, volimo,razumemo i znamo. Eto toliko

Daljina pokaze da je ljubav posebna, upoznas drugacije, naucis vremenom biti strpljiv, razuman, primecujes detalje, pamtis navike…

Daljina je mala cena i da si kilometrima daleko ali znam da ona stanica nikad vecoj ljubavi nece svedociti i duzem zagrljaju ucestvovati.

B.

[salc3]

Prekjučer me babo pitao zašto samujem, i da li je moguće da ne mogu naći djevojku. Otvorim mu inbox, i pokažem situaciju. Čovjek gleda u poruke, pa gleda u mene.

-I? U čemu je problem? Zašto ne poduzimaš ništa?

-A šta da poduzmem babo?

-Pa vidiš da možeš biti s nekim, zašto ne budeš?

-Zato što me nijedna nije zainteresirala na način na koji bi trebala.

-Kako to misliš?

-Pa evo recimo prve tri, odlijepile su, mogu manipulirati s njima kako hoću, mogu ih iskoristiti, mogu ih izvesti van kad je noć i reći da je dan, one će se složiti. A ja to ne želim, što će mi takva žena kraj mene? Vidiš ova zadnja, ona je sva fina, kulturna, razumna na prvu, ali je užasan control freak. Što će mi i to? Ova ovdje, zaljubljena je, dobra, fina djevojka na mjestu, ali ne vodimo nikakav verbalni rat, nije mi izazov, nije mi napeto to, ne vidim smisao da samo klima glavom na svaku moju riječ i slaže se sa svime što ja kažem. Jednostavno, postanu mi nezanimljive jako brzo.

-Sine moj, pa ti biraš kao da si engleski princ, zato i jesi sam.

-A šta bi trebao? Uzeti neku od tih pod ruku, oženiti se, i živjeti konjski život samo zato jer je to red? Jer mi je vrijeme? Jer eto mora se? Koja je svrha toga da dobijemo i to dijete i da ono odrasta gledajući jedan nekvalitetan isprazan odnos između dvoje ljudi? Da li ja trebam djetetu od malih nogu priuštiti takvo šta, pa da se jadan pogubi jednog dana kada sam bude radio svoj odabir?

-Pa sine, s takvim razmišljanjem bojim se da ćeš ostati sam na kraju.

-Zar nije bolje biti sam sa sobom, nego sam sa nekim babo?

[bukvoski]

Ja sam uvijek volio činiti ljude srećnim.

Nisam shvatao da su ljudi vodili računa samo o tome kako da učine sebe srećnim.

Ne mislim da sam pogriješio. Svakom svoje.

Samo mi eto malo žao, da je malo manje bilo ja, a više mi, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto. A nije.

[pisac-u-tami]

Poslije svih tih godina sam shvatio koliko si me ti zapravo unistila, prokleta zeno nikada se nisam oporavio poslije tebe. Bio sam sretan bez tebe, pun ljubavi, romanticar sto bi se reklo, znao sam ljubav izmisliti na 1001 nacin, a onda si mi se dogodila ti. Ljubav koju smo imali i sada nisam siguran da li je to bilo stvarno ili je ta ljubav zivjela samo u mojoj glavi. Toliko toga smo prosli sa tobom sam bio ziv, i za sto smo prosli sve to? Samo da opet budemo stranci? Jebote. Kunem ti se poslije tebe nisam volio, cak nisam ni bio zaljubljen da li razumijes koliko je boljelo gledati sve one djevojke koje su dosle poslije tebe, i govorit im da ih volim, obecavao sam im kule i vile a ispunio nisam nista. Tebi nista nisam obecao a ispunio sam sve. Slomila si me covjece, ja to nisam zasluzio. I zaista je to kao neki zacarani krug, ti si slomila mene a ja svaku nakon tebe. Sjecas se kako sam se ozenio, u koje sam okove upao zbog tebe, a nista nije imala, nisam je volio ali eto samo je licila na tebe. Volio bih da mi se ti nikada nisi dogodila, jer onaj sretni, i romanticni ja je bio puno bolji od ovoga sada. Mrzim te covjece, mrzim te zbog svega onoga sto si mi uradila. I ne zelim ti nista lose, samo ne bih volio da mi se opet desis, ne bih prezivjeo.

Ig: Pisac_u_tami_

[kubi95-2]

Izgubio sam osjećaj za pisanje,

za to kako da objasnim

svoje osjećaje.

Ali eto,

ovo je jedan lijep tekst.

[leylaslittleworld]

Mama

jedina uloga u ovom životu u kojoj se nisam mogla zamisliti jeste uloga majke.

Mogla sam se zamisliti kao žena pilot, vatrogasac, kamiondžija i tako te neke uloge koje nisu baš stereotipične za ženu.

Nikada nisam mogla zamisliti da kućom trči neko miniaturan i da me oslovljava s “mama”, valjda o tom nisam nikada ni pomišljala.

Znate da kažu kada nešto ne možeš imati, srce ti gori za tim, pa tako se i meni prvi put probudio taj neki blagi instinkt, a ogromna želja.

Samo eto poželim imati malu djevojčicu koja će bosa trčkarati, s dugim pletenicama i u roze patikicama.

Kojoj ću svaki dan praviti drugačije frizurice i stavljat raznorazne mašnice.

Kojoj ću jednog dana dati da pročita moje spomenare, memoare, kojoj ću pričat o svojoj najvećoj ljubavi, tješiti je kad se prvi put razočara u ljubav i muški rod. Pričat ću joj o svim ludostima koje sam iz ljubavi radila, kako sam upoznala njenog tatu i zašto sam baš njemu od svih njih rekla “Da”. Uloga majke je najteža uloga, toga sam oduvijek bila svjesna. Zahtjeva punu posvećenost, ljubav, strpljenje, dio duše, a ja sam se oduvijek plašila uzimati štivo koje je za moje godine previše.

Ovo je prvi put sam poželjela roditi sebi ljubav, kada je nikada nisam od drugih mogla na pravi način dobiti.

Mama.

[sinderelaa]

I eto tako

Šta ćeš da ti kažem

Na sve što bezumno radiš

Da ti aplaudiram, dam počasnu riječ

Možda natjeram ljude da za tebe nazdrave

Hajde, kaži mi da sam dramatična

Kaži mi da preozbiljno shvatam svijet oko sebe

Da se, pobogu, opustim

Jer život je samo jedan i ako ga ne živim ja, ko će?

Kad dođe vakat, i šamar mi opali jer si bijesan

Jer od tebe to svakako svi očekuju

Sav bijes dunjaluka satkan je u tebi

I u životu nisam vidjela osobu koja se teže s njim nosi

Ali pas koji laje, on ne ujeda

Bar tako kaže narod

A onda kad čuješ riječi koje ne želiš

I kojima se posve ne nadaš

Jer od mene to očekivao nisi

Nemoj ni da pomisliš da te u belajima čekam ja

Da te, kad svi odu, ja tapšem po ramenima

Govorim ti da nema veze, svakako nisu vrijedni

Pa mi ponovo reci kako sam se promijenila

I kako ja, "vela havle", nisam ista

To

I jeste

Poenta

Živ ti meni bio sa svim svojim lošim navikama

Još gorim ljudima i najgorim osobinama

Život je lijep kad lijepo tražiš

A još ljepši kad se lijepo ponašaš

A naročito prema sebi

Selam

[elvedinhasanagic]

IZ DNEVNIKA ZAPISA ZA SJEĆANJE: Neke slike nikada ne umiru

Možda nekome dosadi čitanje, ali meni je ponekad lakše kada pišem. Posebno u kasne sate, kada je vani vrijeme teško, kišovito i jesenje.

Albumi ponekad mnogo život vrate i zaustave ga na trenutak. Naiđoh na sliku, babo leži pored mene, a ja u tom trenutku ne znam ni ko je on niti šta predstavlja u mome životu. Dijete sam. I odmah film ide 26 godina unaprijed, kada sam ležao pored babe, a on nije znao mene. Često bi me zagrlio i u oku bih mu vidio suzu, pomislim da mu je teško bilo gledati, osjećati, a u isto vrijeme ne poznavati nekog ko te zove “babo”.

Često mi naumpadnu i njegove riječi i priča kako je mlad osto bez oca. Vjerovatno je s tim htio dati zavjet da ono što je on prolazio, mi nećemo prolaziti dok god on može da radi. Sada, kasno, shvatam neke njegove nagle odluke, pogrešne korake, koje je kroz taj zavjet radio.

I sad kada je prošlo dva mjeseca od njegovog preseljenja, nekako, vremenom, naviru emocije i žaljenje za mnogim stvarima koje su prošle, mogle se desiti, ali eto nisu. Još uvijek, ponekad, uhvatim se kako tiho otvaram vrata po kući i tiho, koliko god mogu, hodam, da ga ne probudim, jer mu je lakše kada spava, a onda se sjetim da više to ne trebam raditi - navika.

I još uvijek, koliko će vremena proći - ne znam, u meni živi dječak, koji čeka babu iz Hrvatske da dođe, nakon mjesec dana. Pregledavam slike i vidim ga ispred sebe, čujem njegov glas onako čisto, kako mi priča kao nekome baš, baš odraslom, šta sve moramo i onda album dođe do kraja. Vratim se u realnost, gledam njegove stvari, čekaju njega da se pakuje, kao nekad, kada treba na put. Teško je bilo njegovo svako pakovanje, razabiranje robe i onaj teški zvuk rajfešlusa torbe dok se zatvara, a koji označava da je sve spremljeno i ostaje samo još da malo sjedne, nagleda nas se…

Sada njegove stvari razabirem, želeći ostaviti sebi nešto za sjećanje, iako ih je tisuće u glavi. I tu negdje završi se priča, misao i nastaje samo težak uzdisaj.

A albumi služe za sjećanja. Slike u njima često izazivaju različite emocije, prebacuju nas u neki paralelni univerzum gdje postoji sve onako kako bismo željeli da je u našem životu

[tijanatasmaric11]

Eh, sve bi bilo lakše da postoji dugme za odraslost, ili barem neka tajna formula koju bih mogla da naučim napamet...

Kako se uopšte uči da se voli sa oprezom, kako se pušta neko ko ti do krvi znači, kako se, eto, to tako samo odjednom povlači?

Kako ljudi prestanu da daju sve, kada tebi ostane malo?

Ili je možda stvar u tome što samo ja ne znam sebi da dopustim da odrastem, jer moje unutrašnje sazrevanje ne može da pronađe put, večito luta, večito se spotiče, večito nosi tu tugu za nečim što ne mogu ponovo da dohvatim.

Ali možda je upravo u tom haosu, u tom neprestanom traženju, u tom umoru, možda je u svemu tome moje odrastanje. Možda je moj put u učenju da ne moram uvek imati odgovore na svoja pitanja, da nisam dužna da sve shvatim odmah.

Da nije sramota da ne znam kako dalje i da nije kraj sveta kada ne znam sve odgovore.

[ispodmjeseca]

ne mogu pisati o tebi. iako mi toliku motivaciju dajes, da ti napisem knjige i romane. ovo ne mogu pretvorit po prvi put u rijeci i samo mi reci da li me ovo vodi do ludila ili sam se samo ludo zaljubila? gledam te i ne znam kako ti reci da si sve sto sam ikad trebala. lahko mi te voljeti i u suzama pa cak i kad se sjetim zasto ne zelim da volim. ne znam kojim rijecima da ti kazem koliko volim svaku sitnicu koju radis, i kako da ti kazem da jedino sto mi treba jest da cujem tebe kako dises pored mene, a da ne mislis da sam luda? izludjujes me na nacin na koji niko nikad nije. zbog tebe ne bi oka sklopila citavu noc ako to znaci da ces biti svesto vidim i dobro znas da nisam kad si na ljeto bio pored mene u mom krevetu. kao sto sam kisnula svaki put kad smo izlazili samo da bi bila s tobom, cijenim ti sto nikad nisi rekao ne. kisnula bi zbog tebe jos toliko puta ako to znaci da cu te voljet ovako i do kraja ovog i do kraja sledeceg zivota. sjecam se kad si mi spustio glavu na rame prvi put i emocija koje sam osjecala. ja stvarno ne znam kako ne znas koliko si oduvijek bio sve sto sam htjela i sve sto je bilo koja zelja kad vidim zvijezdu padalicu. sto me podsjeca na to kako bi to idalje bila moja zelja kad god je vidimo zajedno sto ti nisam nikad htjela reci jer ti meni nisi htio reci sta je bila tvoja zelja jer kao "nece se ispuniti" ako mi kazes (pfff), idalje kao i tad se nadam da smo imali istu zelju tad i nadam se da vidis u meni barem pola svijeta kojeg ja vidim u tvojim ocima. sledeci put kad budem ne spavala citavu noc sjetit cu se nas u mojoj kuci i bit cu u tvom zagrljaju. kad god budem kisnula, uvijek cu se nadat da si ti blizu i da mi to nece pasti toliko lose jer sam eto s tobom, i s tobom je sve uvijek bolje. i da znas kad god vidim zvijezdu padalicu, bio moj il ne, ti ces uvijek biti moja jedina zelja. volim te vise od bilo cega i ni to nikad nece biti dosta.

[emotivaaac]

‎- Da ti samo znaš, koliko mi je ovaj današnji dan odvratan.Od jučer me neka jeza hvata.Ti i tvoj neočekivani poziv.Ne znam ni otkud ti moj broj.Svejedno, da te ne lažem, jer, jesam, prodrhtao sam.Ruke mi se skupile, puštam da zvoni još malo, pa još malo, sebi da dođem.Da, kad ti se javim, da ne zvučim kao čovjek, koji ima neku slabost.Prva i jedina si od njih.

Iskren da ti budem, sklapao sam već u glavi neku nadu za nas.Znam.Znaš i ti sama.Bilo je svega i svačega.Ponajviše nekih gluposti, djela iz afekta, koje nas, eto, mic po mic, skroz odvojiše.

Glava kaže, past' će pomirenje.Grom ju ne ubio, nikad nije znala da bude u pravu.Pamet mi je vazda u srcu bila.

"..koliko ti to treba da se javiš, čovječe?"

"..šta ćeš, zablokirao..

Vidim tvoj broj, pa me iznenadilo.

Nego, mogu li da ti kažem sad nešto, čiste glave onako?

Da saslušaš do kraja, da ne spustiš poslije pola priče?"

"Ne brini, slušam.Reci?"

"Gledaj, znam kako je s nama završilo, ali osjećam da nikad nije kraja bilo.Od inata, pa do prevrtanja grada.Dotle smo znali ići.Valjda je, majku mu, nešto sve i značilo.Valjda su, ti neki, naši, nazovimo ih, zajednički - skupljeni osmijesi, značili.Valjda je bilo nečega, da je na ljubav ličilo.

Bila si mi sve, k'o što si i njemu bila.Od osobe, što od malih nogu znadoh, do jaranice, pa do prve, 'nako, ozbiljnije strasti."

" A žena?

To ti nisam stigla biti.

Zbog toga sam i odlučila da te pozovem.

Ja se udajem ove subote.Znači, dvanaestog je vjenčanje.

Pa, mislila sam, nismo dušmani, pobogu.Šta je bilo, bilo je.Morala sam krenuti dalje.

Jesi slobodan tada, hoćeš mi uspjeti doći?

Voljela bih, najiskrenije, da se pojaviš tamo.

Mislim da smo koliko toliko ljudi, pa da možemo zajedno nazdraviti.Zapjevati i zaboraviti tu prošlost."

Poklopio sam ti, znam.Ali, tog trenutka sam samo mislio na:

"..Neću moći, izvini.

Imao sam smrtni slučaj."

Toliko o ljubavi i smrti na jedan dan.Šugavi dvanaesti, u životu mi sreću nije donio.Neće ni sad.

I jučer sam, eto, umr'o.U subotu 'proslavljam'.

Lakše bih preživio da sam od nekog drugog čuo.Ja sam, Lelo, tvoje vjenčanje, skroz drugačije zamišljao.

Bila si neko, s kim sam mogao svakom strahu, strah u kosti utjerati.

#emotivaaac

[hodajuciputevimacudesa]

Samo malo ljuta, više tužna

"Svaki put si smrknutija"

Rekao mi je jednom neko

Odnosno napisao o meni

I tad me je to uvrijedilo

Tad mi je to zasmetalo

Radi njegovih riječi

Sam i postala svjesna toga

I ne znam dal' je on mislio

Da sam tako kako on kaže

"Samo tri puta odbojnija"

Zbog njega

Ali evo sad da kažem

Kako ne znam što je tako

Što sam ljuta

Što sam kruta

Nije radi njega samo

On je samo djelić moje ljutnje bio

Sad se ne ljutim ni na njega više

Ali se ljutim na sve drugo

I šutim

Kad sam galamila i nabrajala

Isticala svaku sitnicu koja mi smeta

I bode oči

Tad sam manje skupljala obrve

I slikala bore na čelu

A sad sve više i više šutim

O svemu što me žulja

Ljuti i sikira

Imam štošta za reći

Ali na jeziku mi je bezbroj rana od zubi

Jer ne znam koliko sam se samo puta

U posljednje vrijeme

Grizla za jezik

I možda sam sad još više smrknuta

Odbojna

Al' eto

Valjda je bolje tako

Već da pričam

I što treba i što ne treba

Samo površno ljuta

Al' mnogo suzdržanija i strpljivija

Pomalo usamljena

Još više nevidljiva

Naizgled ljuta

A zapravo samo potištena

I ne znam šta da radim s tim

Sem da šutim

[haslamica]

odlaziš?

odlazim.

-zašto?

jer ja nisam ta koja je suđena da osjeti tvoju ljubav. Samo sam bila tu da ti pokažem kako je to kada te neko neizmjerno voli, tu sam bila da ti pokažem sreću i ljubav koju, pa eto, možeš i u sebi pronaći, ali sam se nekako nadala da ćeš je pronaći u meni. Nadala sam se da, ako ti pokažem ko sam, da sam ono što tražiš, da ćeš me i pronaći... ali, nije bilo tako. Nisam ja ta koju ti vidiš. Čekala sam, čekala sam da se probudiš i progledaš, da shvatiš da smo možda suđeni jedno za drugo, ali ti još uvijek spavaš i sanjaš o njoj. - nisam mu to rekla. Umjesto toga, lagala sam njega i svoje srce: Pa eto, vrijeme mi je za neku promjenu valjda.

-a to je život bez mene?

to je navikavanje da živim bez nade za tvojom ljubavi.

Ma ne, to je samo...to je samo promjena da budem sama, znaš da volim samoću.

[cigarete-i-poezija]

Dragi pjesniče,

Ovo pismo pišemo tebi,

Ponovno padaš u mračnu komoru duše svoje,

Depresija navlači zavjese i bdije nad srcem,

Gušim se cigaretama i zatvaram prozore slobode,

Nestajem polako i mnogo se bojim,

Povrijedio sam sebe,

Polako nestajem,

Isparavam i vraćam se u oblake,

Suze poput kiše,

Kvase zelenu površinu,

Nadam se da će rasti cvijeće,

Živim od bola,

Teško razumijem osjećaj sreće,

Bojim se sebe,

Bojim se života,

Nepoznat pojam,

Empatije prema sebi,

Naučen da šutim i pušim,

Izgleda da uživam,

Da sam sebe mučim,

Duša me boli kad pišem,

Ali eto izgleda da ipak,

Lakše kroz stihove dišem.

Dodaj mi olovku i papir,

I pusti me da kroz stihove sviram klavir,

Ne znam pričati o tome kako se osjećam,

Često govorim izvini,

I mrzim sam sebe,

Mnogo plačem,

I kvarim sliku,

Mladića punog života,

A u glavi smatram,

Da je živjeti sramota.

Nisam dobro i često sanjam crnilo i tamu,

Valjda zato volim bacat tintu na papir,

U potrazi za spokojom koji čitav život tražim,

Život mi mira neda,

Proganja me uspomena prijatelja,

Često ga sanjam i budim se u suzama,

Pitam se gdje je nestala ljubav,

Koju sam gajio prema sebi,

Pitam se i čime sam tebe zaslužio,

Da me trpiš,

Kada ne mogu trpit sebe,

Pitam se gdje je moj bog,

I zašto je cigareta moj porok,

Kada li sam izgubio svoj oklop?,

Često sjedim a sve manje pišem,

Jebiga teško mi je,

Pitam se nekad zašto dišem,

Od satova koji kucaju,

Stvorio lažne bogove u glavi,

Postao sam svoj rob,

I polako u ovim stihovima kopam svoj grob.

Jebiga u životu kažu,

Misli dobro i dobro će doći,

A svaki put kada o dobrom mislim,

Suze lice kvase,

I nestaje mi prostora na ovom papiru,

Nemam više smisla za poeziju,

Ali na ovom papiru ispoljavam dušu,

I lijem suze,

Duša me boli,

Ali volim,

Svaki ovaj napisani stih,

Svaku bolnu uspomenu,

I svaku ljubavnu pjesmu napisanu,

Živim da volim,

Teško je i mnogo boli,

Ali dišem,

I pišem,

Pa eto ispadne sve uredu,

Imam tebe pored sebe,

Tješiš me i govoriš da će sve biti okej,

Možda i život ipak nije toliko mračan,

Samo pazi se,

Ljubi,

Voli,

Svaku zraku sunca,

I slušaj svaku pjesmu ptica,

I dobro upamti,

Neko te voli i o tebi misli,

Svanulo je divno jutro nema veze što je vrijeme tmurno,

Nemoj da se ubiješ danas...

Puno ljubavi šaljem svima.