#eto kako

[lilacerull0]

uf...

[taamaraa28]

stvarno šteta što u srbistanu nikad neće biti bolje :( a narod je zlata vredan, ali džabe sve kad budala vlada

Nada umre poslednja, anone!! 🙏 Ako išta, barem se sada 'vidimo', ujedinjeni smo (aktivno) za promenu... Što se za dosta država Zapada ne može reći 💙

[nostalgicandecko]

Metamorfoza/epitaf

Skoro je prošla godina

Od onog dana kada sam našao svoj omiljeni čaj

Koji sam mislio da se više ne proizvodi

Koji sam pio u detinjstvu

I od tad ga nisam video

I mislio da ga više nikad neću videti

I baš na taj srećan dan

Na srećan trenutak

Si naišla i ti

(Iako si tehnički bila tu i pre)

Pa si tokom našeg prvog razgovora prosula svoj čaj

A onda sam ti ja pričao o tome kako sam ja našao svoj

I u tom trenutku je sve bilo lepo, to je bio srećan dan

Ali onda je dunuo hladan vetar

Odneo tu sreću

I tvoj osmeh

I nastala je zima

I evo

Godinu dana kasnije

Moje telo još drhti

Moje misli su i dalje crne

Ruke mi izjeda hladnoća

Prvo su ispucale

Pa zatim i krvarile

A mislio sam da je do hladnoće

Što i jeste

Ali ne od ove standardne

Jer je bilo i do 15 stepeni do pre par nedelja

Već do neke druge hladnoće

Koja mi diše za vratom

Tera moje telo da drhti

Neke crne hladnoće

Nekog crnog hladnog vetra

Vetra i hladnoće

Koja nosi moje ime

Nosi ime onog što je crno

Pokvareno

I loše

Jer upravo sam to ja

Ja sam hladnoća koja je odnela toplotu

I osmeh sa tvog lica

...

I znaš

Nikada ti nisam rekao

Da ću te čekati

Ako nekad pomisliš da se vratiš

Niti mislim da imam hrabrosti da ti to kažem

Previše sam ti štete naneo

Pa me sramota više

Sramota me i od drugih ljudi

Pa pognem glavu dole kada hodam gradom

Kao da mi na licu piše greh koji sam uradio

Pa onda mrzim sebe

Ali eto, ako ikada pomisliš da se vratiš

Znaj da ću te čekati

Stvarno to mislim

Do tada ću se možda opametiti

Postati bolji čovek

Pa nam se putevi ponovo ukrste

Pa nastavimo tamo gde smo stali

Ili je ipak bolje da krenemo ispočetka sve

Ili možda u međuvremenu ti nađeš nekog

Nekog dobrog čoveka

Koji ja nisam umeo biti

Kako god bude

Ja se sada moram zatvoriti u čauru

Kako bih jednog dana

Kao novi ja

Kao leptir

Barem na trenutak

Stao u tvoju kosu

Ako ništa drugo

Onda barem toliko da se uverim

Da si dobro

I da si srećna

Ma gde god

I ma sa kim god da si

~ D.K.

[belog-grada-crna-princeza]

--[05.03.2025.]

Mart nije mesec za samoubistvo. Mart je za ljubičice i feng šui. Naočare za sunce i kaput koji poneseš u rukama. Duži put kući. Hladan nes koji piješ sama u bašti kafića i pokušavaš da prizoveš neki razlog da nakon ovoga ne odeš na baš visoku zgradu i.. zbogom svete. Napisaću oproštajno pismo i baciću ga niz Dunav. Neću. Ekološka svest i tako to, hah. Izrecitovaću ga u punom autobusu, naglas. I onako u ovom gradu niko ne čuje nikoga. Možda bi sve prošlo da sam na moru. Sigurno. Fiksiraću pogledom onu gospođu sa mat crvenim karminom i bordo ešarpom i poslaću joj telepatsku poruku: sve sam pokušala. Tako sam umorna. Ne želim više ništa. Nije oslobađajuće. Preteško je. Mnogo je teže ne želeti, znate li? Pitam se idete li kući s posla i ko Vas tamo čeka. Da li je to mesto bekstvo, ili je obrnuto? Pomalo zavidim radoholičarima. Pomalo ih i žalim. Iznova razmišljam kako ne volim gradski prevoz. Odbrojavam dane do datuma kad će mi biti gotova vozačka dozvola. Voziću sa spuštenim prozorom, lakat obavezno napolju dok čekam da se upali zeleno svetlo. Beograd iz drugog ugla. Ja iz drugog ugla. Uvek je o tome, zar ne? Upoznaj se, pronađi se. Shvati se. Shvati ceo svet. Nisam pronašla to što sam tražila (and I stiiiil haven't found..). Možda, na trenutke. Na primer padala je kiša i svirala je neka lagana muzika u pozadini, ne znam koja tačno pesma. Osim što znam. Tačno koja. I tačno koje reči su bile izgovorene. I da sam pomislila, evo, ovo je smisao. Ovde. Sranje. Volela bih da sam umrla u momentima u kojima sam bila srećna. Volela bih da ništa nije došlo posle. Volela bih da tuga traje zauvek. Da se pretvorim u nju i da svaki put kada je neko oseti, to budem ja. Uvek je o emocijama. O večnosti. O putovanjima. Nije to moja stanica, obrnuću još jedan krug. Nekad sam se vozila autobusom, bez razloga. Samo pustim muziku i idem od jedne linije do druge.. i tako dok ne obiđem ceo grad. Jednom mi je rekao, moja najskorija bivša greška: ako ćeš samo da se šetaš besciljno... U tom trenutku sam ga zamrzela. Eto, u tom. Jer je probao da stane između mene i mojih besciljnih šetnji. Prezirem ciljeve. I oni su vrsta kraja. Mart je za prelaske -- zime u proleće, sebe u ljudsko biće. Ili nešto nalik tome. Nikako za samoubistvo.

-Katarina

[tijanatasmaric11]

Eh, sve bi bilo lakše da postoji dugme za odraslost, ili barem neka tajna formula koju bih mogla da naučim napamet...

Kako se uopšte uči da se voli sa oprezom, kako se pušta neko ko ti do krvi znači, kako se, eto, to tako samo odjednom povlači?

Kako ljudi prestanu da daju sve, kada tebi ostane malo?

Ili je možda stvar u tome što samo ja ne znam sebi da dopustim da odrastem, jer moje unutrašnje sazrevanje ne može da pronađe put, večito luta, večito se spotiče, večito nosi tu tugu za nečim što ne mogu ponovo da dohvatim.

Ali možda je upravo u tom haosu, u tom neprestanom traženju, u tom umoru, možda je u svemu tome moje odrastanje. Možda je moj put u učenju da ne moram uvek imati odgovore na svoja pitanja, da nisam dužna da sve shvatim odmah.

Da nije sramota da ne znam kako dalje i da nije kraj sveta kada ne znam sve odgovore.

[elvedinhasanagic]

I postoje stvari s kojima se ne miriš, Koje jednostavno ne možeš, kako ono kažu? -prežvakati, I postoje datumi koji uvijek zabole, jer su rane, A svaka rana na nešto podsjeća. I kad život zauvijek ti uzme, Ono što nekako očekuješ da uvijek ti pripada. Ali eto, smrt je izgleda jedina kojoj svi pripadamo…

I jedna je istina, na kraju svega, obilazite roditelje dok su živi, jer kada im grobove počnete obilaziti, to je samo hladno kamenje…

// E.H. za sjećanje na dan kada je smrt pretekla veoma dragu osobu

[pisac-u-tami]

Poslije svih tih godina sam shvatio koliko si me ti zapravo unistila, prokleta zeno nikada se nisam oporavio poslije tebe. Bio sam sretan bez tebe, pun ljubavi, romanticar sto bi se reklo, znao sam ljubav izmisliti na 1001 nacin, a onda si mi se dogodila ti. Ljubav koju smo imali i sada nisam siguran da li je to bilo stvarno ili je ta ljubav zivjela samo u mojoj glavi. Toliko toga smo prosli sa tobom sam bio ziv, i za sto smo prosli sve to? Samo da opet budemo stranci? Jebote. Kunem ti se poslije tebe nisam volio, cak nisam ni bio zaljubljen da li razumijes koliko je boljelo gledati sve one djevojke koje su dosle poslije tebe, i govorit im da ih volim, obecavao sam im kule i vile a ispunio nisam nista. Tebi nista nisam obecao a ispunio sam sve. Slomila si me covjece, ja to nisam zasluzio. I zaista je to kao neki zacarani krug, ti si slomila mene a ja svaku nakon tebe. Sjecas se kako sam se ozenio, u koje sam okove upao zbog tebe, a nista nije imala, nisam je volio ali eto samo je licila na tebe. Volio bih da mi se ti nikada nisi dogodila, jer onaj sretni, i romanticni ja je bio puno bolji od ovoga sada. Mrzim te covjece, mrzim te zbog svega onoga sto si mi uradila. I ne zelim ti nista lose, samo ne bih volio da mi se opet desis, ne bih prezivjeo.

Ig: Pisac_u_tami_

[bojesvemira]

Od 11.2.2020. Hoću da izvojim nešto o Norri a to je da mi je poslala poruku uvijek hoću da si tu makar eto… da znam kako si🌻

[salc3]

Prekjučer me babo pitao zašto samujem, i da li je moguće da ne mogu naći djevojku. Otvorim mu inbox, i pokažem situaciju. Čovjek gleda u poruke, pa gleda u mene.

-I? U čemu je problem? Zašto ne poduzimaš ništa?

-A šta da poduzmem babo?

-Pa vidiš da možeš biti s nekim, zašto ne budeš?

-Zato što me nijedna nije zainteresirala na način na koji bi trebala.

-Kako to misliš?

-Pa evo recimo prve tri, odlijepile su, mogu manipulirati s njima kako hoću, mogu ih iskoristiti, mogu ih izvesti van kad je noć i reći da je dan, one će se složiti. A ja to ne želim, što će mi takva žena kraj mene? Vidiš ova zadnja, ona je sva fina, kulturna, razumna na prvu, ali je užasan control freak. Što će mi i to? Ova ovdje, zaljubljena je, dobra, fina djevojka na mjestu, ali ne vodimo nikakav verbalni rat, nije mi izazov, nije mi napeto to, ne vidim smisao da samo klima glavom na svaku moju riječ i slaže se sa svime što ja kažem. Jednostavno, postanu mi nezanimljive jako brzo.

-Sine moj, pa ti biraš kao da si engleski princ, zato i jesi sam.

-A šta bi trebao? Uzeti neku od tih pod ruku, oženiti se, i živjeti konjski život samo zato jer je to red? Jer mi je vrijeme? Jer eto mora se? Koja je svrha toga da dobijemo i to dijete i da ono odrasta gledajući jedan nekvalitetan isprazan odnos između dvoje ljudi? Da li ja trebam djetetu od malih nogu priuštiti takvo šta, pa da se jadan pogubi jednog dana kada sam bude radio svoj odabir?

-Pa sine, s takvim razmišljanjem bojim se da ćeš ostati sam na kraju.

-Zar nije bolje biti sam sa sobom, nego sam sa nekim babo?

[bukvoski]

Ja sam uvijek volio činiti ljude srećnim.

Nisam shvatao da su ljudi vodili računa samo o tome kako da učine sebe srećnim.

Ne mislim da sam pogriješio. Svakom svoje.

Samo mi eto malo žao, da je malo manje bilo ja, a više mi, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto. A nije.

[limetameta]

Can you write about your balkan beast au? Maybe his mother is coming for a visit. Da vidimo kako se Enoch snalazi kad mu svrati svekrva :>

ooooohh nice prompt! You can find it under the cut.

Oliver isn't a chain smoker. It just isn't healthy. Besides, he used to think of himself as something of an athlete when he was young. That he took after his father (the future and pride of whatever sport at the time was popular) who due to a sport's injury (never quite specified, but always something that would hinder him in doing housework if his mother ever asked) had to quit the Yugoslavian national team. There might have even been a chance to participate in the 1984 Winter Olympics in Sarajevo, but alas, God had other plans for this specific communist. The inconsistencies would just continue to pile up, but Oliver always made sure to nod along to the entire story. But no, it's the principle of the matter - cigarettes kill your lungs and your athletic capacity. So, he doesn't chain-smoke. But he'll have a few in the morning right after he gets out of bed, so his day starts off right. You don't drink rakija and turkish coffee without a cigarette...you're not a barbarian. There's an order to these things. There's a culture involved you can't simply destroy just because you live with a nurse who's worried about your unhealthy habits (who says? literally WHO.)

It's during breakfast that Oliver gets a ping on his phone (an android, of course, because he doesn't trust apple and he likes it when Lorna makes spotify premium free for him). He drinks the coffee a little too long and the toz from the bottom of the mug hits the back of his throat. So he starts heaving coughs. To help his lungs and his mouth manage this horrific taste, he takes a drag of a Marlboro cigarette, and it just...it doesn't help. None of it is helping. Finally, he takes a swig of his rakija and that does help.

Off to the side, eating bacon and eggs like a proper American child he's raising, sits Lorna. She's eyeing him worriedly, grimacing, her mouth full of eggs and orange juice. With a hand gesticulation, she demands to know what's wrong with him.

That seems like something Oliver can't get into over breakfast. All he does is slide his phone over to her. She reads the message and out pours the cocktail of eggs and orange juice. It spews out of her mouth in a riveting fountain of bad choices, projected in such a perfect arch over the table that surely...an engineering student would have won first place if it were a competition. Now she's coughing.

Oliver's put his child at risk. He hands her rakija. She takes a swig. It helps. Atta girl, she's his child all right. No paternity test needed. ''Baba dolazi???'' Lorna all but screeches.

''Ah eto.'' Oliver shrugs his shoulders. ''Your grandmother won't stay for long. She'll be repelled by Enoch very quickly.''

Speaking of Enoch. He is a victim of that arch. There's egg and orange juice stains on his shirt. It's flannel. He looks down on it and sighs. Guess he has to change into something a little lively now that he knows his mother-in-law will be gracing them with her presence. ''I thought she was in Cetini?''

Both Lorna and Oliver automatically correct: ''Cetinje.'' Then look at one another. Then back at Enoch. ''And she isn't even from there. She's from Žabljak.''

''When did she come back to the States?'' Enoch boggles, wiping fruitlessly at the stains with a napkin.

Oliver and Lorna shrug. Like they fucking know. Enoch shakes his head. He, unlike both Lorna and Oliver, talks to his mother and father and extended family near every day. They have family group chats. And a holiday newsletter.

Lorna doesn't know where her mother is. Oliver does because she sends him nude photographs of herself with enticing captions begging him to leave Enoch every other month.

Oliver, while better at communicating with his own mother and keeping in touch, isn't one to actually care where she is? Like he'll talk to her on the phone for hours, but come next morning he'll simply forget everything they spoke about. So, it might be that Oliver's mother told him she's coming by, and it might be that Oliver himself greenlit this, but that current Oliver has completely forgotten.

It's a challenge living with these two. Enoch doesn't know how he'll survive when there'll be three of them.

[artemicia]

Akala ko easy mode lang ang February… hindi pala. 🥲

Nagpasya yung client ko na mag-launch ng premium subscription ng app niya nung Valentine’s Day, at saka lang sinabi sakin nung Feb 8 na. Ang gusto niya pa may pre at post launch na posts.

Stress at puyat malala ang inabot ko sa buong linggo na yon kasi minsan for approval na, bigla niyang babaguhin yung format. Carousel post na tapos bigla niyang ipapagawa na reel. 🥲

Tapos sakto pa na nagyaya mag-Tagaytay yung friends ng asawa ko, ang ligaya ko pa sabi ko eh madadala ko yung work ko kasi may laptop na ako. Pagdating naman doon sa bahay, sumaktong sira yung internet nila tapos walang signal ang Smart kaya iginapang namin na maki-connect doon sa kasama namin na naka-Gomo.

Dagdag puyat ulit kasi hindi ko magawa nang mabilisan yung trabaho sabay inallergy pa ko. Feeling ko tatagos na ko sa pader kasi isang linggo na kong walang tulog. Sabi ko sa asawa ko pwede bang matulog ako nang matulog paguwi kasi hindi ko na kako kaya. Ayun kahit siya rin may work paguwi namin pinauna niya akong makapagpahinga tapos siya muna nagbantay kay Harvey. 🥺

Kaso ilang araw lang pagkagaling namin ng Tagaytay at habang nagbabawi ako ng tulog, naramdaman ko may pressure sa mukha ko. Yung parang pilit pinipiga yung bandang pisngi ko. Ayun, naka-pain killers ako ngayon, sabi nung kaibigan kong nurse eh i-round the clock ko at pag di bumuti eh magpa-check up. Pero sana bumuti kasi di ko trip talaga yung nagpupunta sa doctor.

Ang dami ko rin dinamdam lately. Ang hirap pakitunguhan ng mga tao ngayon. Di ko rin maintindihan yung iba kung ano bang gusto nila, kung i-keep ba ako sa buhay nila o ano.

Tapos na rin pala yung rebranding ko. Okay naman sana kaso sabi 4-5 weeks ang ETA. Naging 3 months. Plano ko pa naman mag-launch nung January. Eto malapit na mag-March. Hay. 🥲

[leylaslittleworld]

Mama

jedina uloga u ovom životu u kojoj se nisam mogla zamisliti jeste uloga majke.

Mogla sam se zamisliti kao žena pilot, vatrogasac, kamiondžija i tako te neke uloge koje nisu baš stereotipične za ženu.

Nikada nisam mogla zamisliti da kućom trči neko miniaturan i da me oslovljava s “mama”, valjda o tom nisam nikada ni pomišljala.

Znate da kažu kada nešto ne možeš imati, srce ti gori za tim, pa tako se i meni prvi put probudio taj neki blagi instinkt, a ogromna želja.

Samo eto poželim imati malu djevojčicu koja će bosa trčkarati, s dugim pletenicama i u roze patikicama.

Kojoj ću svaki dan praviti drugačije frizurice i stavljat raznorazne mašnice.

Kojoj ću jednog dana dati da pročita moje spomenare, memoare, kojoj ću pričat o svojoj najvećoj ljubavi, tješiti je kad se prvi put razočara u ljubav i muški rod. Pričat ću joj o svim ludostima koje sam iz ljubavi radila, kako sam upoznala njenog tatu i zašto sam baš njemu od svih njih rekla “Da”. Uloga majke je najteža uloga, toga sam oduvijek bila svjesna. Zahtjeva punu posvećenost, ljubav, strpljenje, dio duše, a ja sam se oduvijek plašila uzimati štivo koje je za moje godine previše.

Ovo je prvi put sam poželjela roditi sebi ljubav, kada je nikada nisam od drugih mogla na pravi način dobiti.

Mama.

[kubi95-2]

Izgubio sam osjećaj za pisanje,

za to kako da objasnim

svoje osjećaje.

Ali eto,

ovo je jedan lijep tekst.

[tijanatasmaric11]

Zaljubila sam se u onog koji me u zivot zaljubljuje.

Jel vam se desilo nekada u zivotu da vam neka osoba totalno promeni zivot, udje u njega neocekivano i napravi totalni preokret i od tada pa nadalje zivot vam ima drugaciju dimenziju i drugaciji pogled, da ste u necijim ocima videli sve. Vas, vasu zajednicku buducnost, ljubav, srecu.

Naveli ste jedno drugo na ludacke planove u vezi vas jer samo ljubav moze bezlimitno navesti na to.

Uhvatila sam mu pogled jer sam lepa, odusevila jer sam pametna, zaljubio se jer sam ga razumela a zavolela sam ga jer me ucinio boljim covekom. Postao si mi nesto najlepse sto imam nocima kada sam bila najusamljenija zena nocima , fizicki nisi pored mene ali srcem si vise tu kao niko do sada.

Postavio si standarde u hemiji, ludosti, smelosti, mladosti,

Postavio si mi standarde u brizi, razgovorima, u svakom pogledu na bilo koga drugog.

Zbog njega sam naucila koji osecaj trazim i kakvo ponasanje zelim. Da nikada ne bi trebala pristati na malo kada znam da zasluzujem sve.

Sa tobom sam pocela voleti i davati i vise od toga koliko volim.

Volis me sto sam drugacija, sto si drugaciji i sto me pazis i sto svaku moju nesigurnost pretvaras u posebnost. Pokazao si da ljubav ne mora da boli nego da bude lepa. Trudis se da budem najvoljenija, volis sve sto ja volim. Dobijem zelju sa budem najbolja verzija sebe zbog tebe.

Onog pravog prepoznas po tome kako pamti detalje,kako brine da te ne rastuzi, ti si primecivao kada bih promenila mindzuse, pitao bi me svakog jutra kako sam spavala a svake veceri bi cekao da zaspim prva. Utesio bi me kada nisam sva svoja, razveselio kada mi do smeha nije bilo.

Cekam te da lezis na meni, pa da ti prolazim prstima kroz kosu, da mi pricas kakav ti je bio dan, pa da uvece idemo u bioskop a zavrsimo u krevetu jer u 4 zida je najlepse. Da se svadjamo i mirimo, trpimo i ljubimo, da tvoji problemi budu i moji, jer dvoje trebaju biti jedno oduvek. Da se imamo, volimo,razumemo i znamo. Eto toliko

Daljina pokaze da je ljubav posebna, upoznas drugacije, naucis vremenom biti strpljiv, razuman, primecujes detalje, pamtis navike…

Daljina je mala cena i da si kilometrima daleko ali znam da ona stanica nikad vecoj ljubavi nece svedociti i duzem zagrljaju ucestvovati.

B.

[elvedinhasanagic]

IZ DNEVNIKA ZAPISA ZA SJEĆANJE: Neke slike nikada ne umiru

Možda nekome dosadi čitanje, ali meni je ponekad lakše kada pišem. Posebno u kasne sate, kada je vani vrijeme teško, kišovito i jesenje.

Albumi ponekad mnogo život vrate i zaustave ga na trenutak. Naiđoh na sliku, babo leži pored mene, a ja u tom trenutku ne znam ni ko je on niti šta predstavlja u mome životu. Dijete sam. I odmah film ide 26 godina unaprijed, kada sam ležao pored babe, a on nije znao mene. Često bi me zagrlio i u oku bih mu vidio suzu, pomislim da mu je teško bilo gledati, osjećati, a u isto vrijeme ne poznavati nekog ko te zove “babo”.

Često mi naumpadnu i njegove riječi i priča kako je mlad osto bez oca. Vjerovatno je s tim htio dati zavjet da ono što je on prolazio, mi nećemo prolaziti dok god on može da radi. Sada, kasno, shvatam neke njegove nagle odluke, pogrešne korake, koje je kroz taj zavjet radio.

I sad kada je prošlo dva mjeseca od njegovog preseljenja, nekako, vremenom, naviru emocije i žaljenje za mnogim stvarima koje su prošle, mogle se desiti, ali eto nisu. Još uvijek, ponekad, uhvatim se kako tiho otvaram vrata po kući i tiho, koliko god mogu, hodam, da ga ne probudim, jer mu je lakše kada spava, a onda se sjetim da više to ne trebam raditi - navika.

I još uvijek, koliko će vremena proći - ne znam, u meni živi dječak, koji čeka babu iz Hrvatske da dođe, nakon mjesec dana. Pregledavam slike i vidim ga ispred sebe, čujem njegov glas onako čisto, kako mi priča kao nekome baš, baš odraslom, šta sve moramo i onda album dođe do kraja. Vratim se u realnost, gledam njegove stvari, čekaju njega da se pakuje, kao nekad, kada treba na put. Teško je bilo njegovo svako pakovanje, razabiranje robe i onaj teški zvuk rajfešlusa torbe dok se zatvara, a koji označava da je sve spremljeno i ostaje samo još da malo sjedne, nagleda nas se…

Sada njegove stvari razabirem, želeći ostaviti sebi nešto za sjećanje, iako ih je tisuće u glavi. I tu negdje završi se priča, misao i nastaje samo težak uzdisaj.

A albumi služe za sjećanja. Slike u njima često izazivaju različite emocije, prebacuju nas u neki paralelni univerzum gdje postoji sve onako kako bismo željeli da je u našem životu