#donjih

[top100k]

Reklamiranje lijekova za proširene vene 👉👉👉 https://kahgo.ru/r8lMsA8

⚪ NORMAVEN - NAJBOLJI PROIZVOD ZA PROŠIRENE VENE U 2023

Koliko dugo ćete gledati kako proširene vene ubijaju lepotu i zdravlje vaših nogu?

- Eliminiše uzrok proširenih vena Ublažava bol, otok, upalu

- Vraća vaskularni ton ELIMINIRA VASKULARNE ZVEZDICE

Skrivajuci noge nećeš sakriti problem!

- U pantalonama ili hulahopkama je nepodnošljivo VRUĆE! Suva koža, paukove vene, cijanotične otečene vene izgledaju RUŽNO!

- Gležnjevi otečeni, noge bole! Teško je hodati, nemoguće je raditi. Proširene vene uzrokuju simptome liječenje. Nema više snage da se ovako živi! BOLNO! Visoke potpetice su prošlost, morate stalno da nosite ružne cipele. Recenzije o liječenju proširenih vena bez operacije. Ovo je NEESTETČNO!!

- Imate lepe noge, ali morate da ih sakrijete! Jer vene se stide pokazati! Konvulzije su sve češće, postoji opasnost od tromboze i amputacije! Proširene vene su OPASNE!

Proširene vene napreduju veoma brzo! Komplikacije je najlakše sprečiti na početku bolesti! NE ČEKAJTE! DELUJTE SADA!

PROŠIRENE VENE NE SAMO RUŽNO IZGLEDAJU – OVO JE DIREKTNA PRETNJA VAŠEM ZDRAVLJU I ŽIVOTU!

13 MILIONA ŽENA IMA VARIKOZU 1, 2 ILI 3 STEPENA

- PROŠIRENE VENE MALE KARLICE: Utiče na vene jajovoda i materice, butine, venski pleksus bešike. Lijek za proširene vene u ampulama. Proširene vene u karlici mogu dovesti do hroničnih hemoroida. Cijena liječenja proširenih vena donjih ekstremiteta.

- VARIKOZA ŽENSKOG REPRODUKTIVNOG SISTEMA: Proširene vene utiču na vene ženskih genitalnih organa. Liječenje proširenih vena donjih ekstremiteta jodom. Simptomi: bol u donjem delu stomaka, produženi periodi, nelagodnost tokom odnosa. Lijekovi za liječenje proširenih vena male karlice. Poremećaj snabdevanja krvlju jajovoda može dovesti do neplodnosti kod žena. Mast za proširene vene forum.

- VARIKOZA UNUTRAŠNJIH ORGANA JE SMRTO OPASNA:Pre ili kasnije, zidovi vena u želucu ili jednjaku, koji su postali tanki, mogu da puknu, što dovodi do unutrašnjeg krvarenja sa krvavim sputumom i crnom katranastom stolicom. Krema za proširene vene nogu sa jabukovim sirćetom. Ovo je direktna pretnja vašem životu!

NE OČEKUJTE OPASNE POSLEDICE! Počnite da lečite proširene vene odmah

KORISTITE PROIZVODE KOJE SU SE UVERILE VEĆ HILJADE ŽENA DA JE EFIKASNO!

Korišćenje kremu Normaven je najbolji način za rešavanje proširenih vena. Limunova mast za vene i krvne sudove. Studije su pokazale da uz redovnu upotrebu Normaven za 1 tretman jača kapilare, hrani i tonira kožu nogu, eliminiše prelom vena i najmanja oštećenja. Tablete za proširene vene donjih ekstremiteta bez svijesti.

ZA ZDRAVE I LEPE NOGE KORISTITE NORMAVEN Normaven je prvi proizvod na bazi retkih prirodnih biljnih ekstrakata koji tako brzo uklanjaju uzrok proširenih vena i štite od komplikacija. Da li je moguće liječiti proširene vene. Sadrži jedinstveni sastojak — ekstrakt Rogova divljeg jelena, koji regeneriše vene i vraća lepotu nogama!

Reklamiranje lijekova za proširene vene #Reklamiranje #lijekova #za #proširene #vene

[1postozagrad]

PONOVLJENA INCIJATIVA ZA SADNJU STABALA KOJA NEDOSTAJU U DRVOREDU U HEINZELOVOJ

Zrinjevac

 Zagreb, 11. svibnja 2023.

 Predmet: Sadnja stabla koja nedostaju u drvoredu u Heizelovoj ulici

Poštovani/a,

      na za to predviđenim mjestima u sklopu drvoreda s istočne strane Heinzelove ulice, na potezu između Ulice grada Vukovara i Donjih Svetica, nedostaju četiri stabla.    

Budući da zamjenska sadnja izostaje nekoliko godina, molimo da se taj propust što prije ispravi i stabla posade na za to previđene lokacije u sklopu prve iduće sezone sadnje.

S ovom incijativom smo vam se već obraćali u siječnju 2021. godine. Ukoliko se zamjenska stabla ne zasade u prvoj idućoj sezoni sadnje, započet ćemo posebnu javnu kampanju usmjerenu na neodgovarajući rad Zrinjevca.

Na vašem ljubaznom angažmanu na poboljšanju Zagreba unaprijed zahvaljujemo.  

S poštovanjem,

 1POSTOZAGRAD

 1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima Zagreba provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

Više: https://www.facebook.com/1postozagrad

[brbljivica]

SPISAK   

treba izbrisati sve poruke, sva pisma.  to je naredba.  sve ih znam napamet interpretirane kroz stalne  mučnine.  ne poznajem više prostore naših duša  ali tvrdim da i ono malo svetlosti u njima bledi  svaki put kad iznova spoznam da ne čujem disanje  pored sebe  u krevetu koji ću ovih dana razmontirati i  pretvoriti u daske  pa u piljevinu, pa u ništa

i tako više neće biti tog našeg kreveta.    treba uništiti krevet.  to je naredba.  spavam na podu ispod stola.  tu se krijem.  ležim i teram sebe da se uspavam.  jer noću se spava.  jer mi kažu da moram da spavam.  jer ti spavaš  na dušeku koji nema otisak mog tela.  praktična primena koncepta bezbednosti.  a ovog našeg dušeka ću se isto rešiti. već ujutru.  ako ustanem. 

donji deo ovog stola koji smo zajedno sklapali  sada je moje crno nebo.  kad samo pomislim da sam držala te tvoje šake  shvatam da sam sve to vreme bila u samoj suštini  mekoće.  jasno osećam teksturu pod jagodicama.  kroz nebo od iverice maglovito te nazirem  sediš i pričaš mi o umetnosti linija otiska prsta  o bratu i psu  o prolaznosti koju skoro da dodirujem  kašljem koliko me guši  dok govoriš, gorim  koliko je lepo i teško  ne znam da li bih pre da slušam, kažem, pitam,    dodirnem,  fotografišem, snimim zvuk  da sam znala šta nas čeka  – odavde s poda sada bolje vidim  senku tvoje privremenosti  ispod tvojih donjih kapaka  svaki pojam koji izgovaraš ima drukčiju  gustinu i strujanje vazduha  nego kada ih drugi izgovore  razumemo se u potpunosti  svaku nijansu svaki udisaj titraj sveta  prepoznajemo istovremeno  pa kako se onda ovo desilo  mi smo dva predmeta jedno pored drugog  sada rasuti negde po gradu    treba grliti, za to služe ruke.  umesto toga ležim na podu koji je negacija mekoće.  umesto toga idem da uništim krevet. odmah.  tražim alat.  nema više plakanja.  to je naredba.  čekaj, otkad ja uopšte slušam naredbe.  ima jedna pesma koja me podseća na vožnju  kolima u kasno letnje popodne dok promiču  prizori sprženi kao sve u nama ali nikako da se  setim melodije. 

Ljubavna pisma Guglu - Ognjenka Lakićević

[stomatoloskadental]

Važne prednosti redovnih zubnih posjeta

Provjera zuba za propadanje zuba samo je jedan dio temeljitog zubnog pregleda. Tijekom vašeg sastanka, vaš stomatolog (ili stomatološki higijeničar) vjerojatno će procijeniti zdravlje vaših desni, obaviti pregled glave i vrata (da biste potražili bilo što neobično) i ispitali usta na bilo kakve naznake oralnog karcinoma, dijabetesa, dijabetesa , ili nedostatak vitamina. Nemojte se iznenaditi ako vaš stomatolog također ispituje vaše lice, ugriz, slinu i kretanje donjih zglobova čeljusti (TMJS). Vaš stomatolog ili zubni higijeničar očistiti će vam zube i naglasiti važnost održavanja dobre oralne higijene kod kuće između posjeta.

Mnogi će stomatolozi obratiti posebnu pozornost na plaketu i tartar. To je zato što se plak i tartar mogu nakupljati u vrlo kratkom vremenu ako se između posjeta ne prakticira dobra oralna higijena. Hrana, pića i duhan mogu obojati i zube. Ako se ne uklonite, meka plaka može se očvrsnuti na zubima i nadražiti tkivo desni. Ako se ne liječi, plak može dovesti do bolesti desni. Tijekom redovito zakazanih stomatoloških sastanaka, vaš će stomatolog vjerojatno pogledati vaše desni, usta, jezik i grlo. Postoji nekoliko rutinskih dijelova do zubnog pregleda. Posjetite ovu stranicu Stomatološka ordinacija – Katarina Anić Zirdum i saznajte više o prednostima redovitih posjeta stomatologu.

Obrazovanje o odgovarajućoj stomatološkoj higijeni: Mnogo je ljudi koji nisu informirani o pravilnim načinima kako se nositi sa svojom stomatološkom higijenom. Većina ljudi opere zube jednom dnevno i nikad ne piše. To možda ne zvuči kao velika stvar, ali to može dugoročno dovesti do većih problema. Navike malog poput pranja zuba nakon obroka i osiguravanje da se bavite najmanje jednom dnevno mogu pomoći u borbi protiv bakterija u ustima i promicati sveukupne zdravije zube. Ako vam je potrebna više personalizirane rutine zubne higijene, možda biste htjeli pratiti svoje stomatološke preglede kako biste imali profesionalce koji nadgledaju vaše oralno zdravlje.

Imajte dobar osmijeh: ovo se može činiti kao jedna od plitkih prednosti redovnih zubnih posjeta, ali zapravo ima neke dublje prednosti koje dolaze s tim. Svatko će se vjerojatno složiti da bi voljeli lijepo osmijeh. Pa, redovito posjećivanje stomatologa može pomoći u postizanju toga. Dobivanje tih biserskih bijelaca dolazi iz redovitih čišćenja i slijedeći prijedloge stomatologa za brigu o zubima. To može doći od nošenja nosača ili obavljene zubne operacije. Bez obzira na slučaj, stomatološki stručnjak može vam savjetovati u pravom smjeru kako bi vam pomogao da izgradite najbolji osmijeh i povećate samopoštovanje.

Spriječite buduće probleme: Možda mislite da stomatolog samo radi na vašim zubima, ali postoje i drugi dijelovi zubnog zdravlja koje treba razmotriti. Jedna od prednosti redovnih zubnih posjeta je ta što stomatolog može uočiti probleme koje bi se kasnije moglo pretvoriti u veća pitanja. Na primjer, ako vide malu šupljinu kako se razvija ili primijeti da vaše desni nisu u dobroj formi, možete vam se odmah liječiti. Mnogi ljudi doživljavaju nakupljanje plaka i bolesti desni koje prolaze nezapaženo jer nisu uspjeli vidjeti stručnjaka uskoro. Stomatolog također može prikazati sve rane znakove oralnog karcinoma ili drugih glavnih bolesti.

Liječite loše dah: kronični loš dah nije samo slučaj jutarnjeg daha ili jedenje previše luka. Stanje koje se naziva halitoza može se dogoditi nakon što više puta praktikuju loše oralne higijenske navike. Ovo nije problem zanemariti ili pokušavati tretirati sami. Obavezno idite na stomatologa kako biste mogli točno odrediti što točno uzrokuje miris i kako ga možete popraviti. Ponekad je to zdravstveno stanje koje treba odmah prisustvovati. Postoje neki problemi koji su povezani sa stomatološkim zdravljem koje možda niste ni razmatrali, poput brige o spavanju ili glavobolji od mljevenja zuba. Mogućnost ciljanja i liječenja ovih pitanja još je jedna od prednosti redovitih posjeta stomatologa. Čak i ako vam stomatolog nije u stanju dati nešto da u potpunosti zaustavi problem, moći će vas uputiti odgovarajućem stručnjaku.

Dati vam duševni mir: zubno bolove ili zabrinutost zbog oralnog zdravlja doslovno bi vas držali noću. Postoje problemi koji bi potencijalno mogli dovesti do vrlo ozbiljnih posljedica ako se ne liječe, poput ostavljanja propadajućeg zuba u ustima predugo. Zbog toga biste trebali redovito posjećivati svog stomatologa. Stomatolog će moći pratiti ono što se događa u ustima, pomoći s bolom i nelagodom, a zatim će vam dati plan za praćenje. Sve ove komponente pomažu vam da živite s više duševnih mira i manje brinete koliko bi loš problem mogao biti.

[cgvijesti]

Isključenja struje u četvrtak

Zbog planiranih radova na mreži, u četvrtak 23. februara, bez napajanja električnom energijom će ostati: Podgorica – u terminu od 08 do 15 sati: Gornji Vranići, dio Donjih Kokota, dio Stare Zlatice, dio Zagoriča- dio ul. Piperske, Rogamska, Radovana Vukanovića, Trifuna Đukića, Vojvode Mijajla Nišina, Dušana Vukotića, Lutovačkih barjaktara i Dr. Saše Božovića. – u terminu od 10 do 13 sati:…

[ahmedvuk]

I pjevati

Uvijek sam počinjao žmireći. Trenutak, dva, puštao bih da vrijeme smrvi. Osluškivao gomilu, mirisao zrak, ćutio ima li vjetra. I tako mi Onoga koji je stvorio i mene i moju gitaru, znao sam nakon tih trenutak-dva, kakav me dan čeka. Da li ću iz kofera pokupiti crkavicu i s osmjehom otići kući ili ću sa kesom siće obradovati nekog dućanđiju ili tetu sa trafike, i s osmjehom otići kući. Sarajevo mi je govorilo i ja sam mu vjerovao. I ne znam da li je zaista bilo onako kako mi je ono reklo ili sam loših dana jednostavno od te nečujne zapovjedi lošije svirao, uvjerivši sebe da će biti kako mi je Sarajevo reklo, ili kako sam ja sam sebi rekao, ali trenuci u kojima sam samo osjećao fercerali su bez greške.

 Uvijek sam uživao svirajući na proljeće. Tad sam i počeo. Prve akorde sam naučio pred kraj maja, neke godine davno. Ulice su pune ljudi. Pune djevojaka, djece, old-tajmera koji još uvijek pjevuše zajedno sa mnom jer samo još oni i znaju ono što pjevam. A ja uzinad svima, uzinad sebi, plivam uzvodno i pjevam što ne treba. Što ne daje hljeba. Ali u proljeće je i to drugačije. Nekako se u Ferhadiji tih dana zadesi i neke čudne mladeži koja zastane nad zujanjem donjih klizalica, prepozna iz daljine, naćuli uši i kao nezainteresovano priđu i kad nisu htjeli. A onda čuju stihove i vidim ih kako tiho, za se, ponavljaju lirike za mnom. Najčešće su to studenti, od toga većinom studentice. Kokuzi k'o i ja. Od njih se i ne nadam. Dovoljno je kao odgovore osmjehom a ja baš uživam da im se osmjehujem. Radim to kao što sam i oduvijek radio iako se više ne nadam da ću u masi ugledati baš onu koja je čekala na taj osmijeh koliko sam i ja čekao na njezin. I koja će umjesto kovanice u kofer ubaciti ceduljicu sa brojem. Bilo je i toga. Ali ceduljice nisu ubacivale one koje sam namjeravao zvati. Nekoliko sam puta pozvao i izašao jer mi se lice svidjelo. Nikad ništa. Ali to još uvijek radim. Sad više ne sa takvim namjerama. Kad stisnu računi i režije, smijem se jer tad najčešće i udjele koji žeton. Kad mi gazda u kafani nije za vratom, nasmijem se samo zato. I to mi je najdraže. Na ulici je drugačije. Onda se naljutim na sebe što za sitniš prodajem ono što je neprocjenjivo. Draže mi je kad taj osmijeh poklonim.

U proljeće je sve drugačije. I Sarajevo sad tad raspriča. I zamirišu mu ulice na behar i parfeme. I onaj prljavi snijeg se istopi. Još kad pometu ono kamenje iz krajeva svih džada pa ulice nekako zablistaju k'o i ljudi. Ma sve je drugačije. Sve osim jednog. Jedno bude isto svakog proljeća. Uvijek je tu samo ne boli uvijek. Ispune prazninu obaveze, svirke po kafićima, kafanama, klubovima. Zadevera se čovjek životom pa mu nije ni do njega. Nekad predveče se sjeti da jest, da ga ima, da se osjeća nešto u mrtvim ćoškovima stana. Osjeti da fali. Ustvari ima i viška. Tišine, prigušena svjetla stolne lampe i viška sebe. Onda se sam sebi smučiš i takav zaspiš. Srećom, to ne potraje dugo jer nemaš kad razmišljati i ćeprkati u dubine. Umor te savlada. A jutrom opet isto. I tako preživljavaš. Do proljeća.

U proljeće se živi. U proljeće se prisjeća.

 Koliko mi je moglo biti? Znam da sam bio glup i naivan i da nisam imao pojma šta ću sa životom. Pubertet, bajagi. Nadam se da jeste. Opravdao bih tako svoju glupost i naivnost i pogrešne životne izbore.

Skoro sa istom rajom sam išao i čitavu srednju a i fakultet. Onih nekoliko godina kojih sam studirao. Bolje reći pokušavao studirati. Stoga i ne znam tačno kad, koje godine smo se upoznali. Nekad pred kraj srednje, toliko znam. Sve se to činilo kao neka produžena srednja škola pa je smješano. Zajebancija se sa Pofalića samo premjestila na Marijin dvor. Iz gimnazije na filozofski. I sve je mutno tih nekoliko godina. I lica, i te zajebancije, i šta smo radili, gdje smo bivali, odakle su nas jurili kad bi se kofol „igrali napolju“. Sve osim te jedne stvari koje se jasno sjećam. Koje se sjetim čim ispod snijega ugledam da su probile visibabe.

Nije išla sa nama na fakultet iako je mogla. Bilo je i djevojaka i mladića iz gimnazije koji su se odlučili pratiti kroz vascijelo školovanje pa zajedno upisati anglistiku. Za neko čudo, većinu su nas primili te godine. Valjda nismo bili toliki propaliteti da se nismo pošteno i bez štela mogli uzverati preko crte. Ona je otišla na arhitekturu ali se nije dugo zadržala ni tamo. Njeni su je, sjećam se, natjerali. Kad su vidjeli da će sve popadat jer je upisala da bi njih zadovoljila, ispisali su je i pustili da upiše šta hoće. I upisala je. Čuo sam. Kao što sam i sve to drugo čuo. Ne znam kad ni od koga.

 „Hoćeš da poslušaš?“ – bile su prve riječi s kojima mi se obratila kad me je ugledala na vratima. A upao sam bez pitanja. Bez kucanja. Čak sam je i uplašio. Onda se pribrala, nasmijala i rekla što je rekla.

Sve do tog dana nisam znao ni da postoji. Bila je iz drugog odjeljenja a ni tu nije bila neko ko se isticao. Bila je stidna. Pomalo uplašena. Ali mene se taj dan nije plašila. Pitala je s osmjehom. Klimuo sam glavom i ušao u taj mali, zabačeni sobičak za koji nisam ni znao da je postojao, koliko nisam znao ni za nju, sve dok nisam čuo da ispod vrata bez praga huči nečij tihi glas. Iako je na praznom hodniku niko nije mogao čuti, pjevala je s pola glasa.

Voda iz spužve koju sam otišao isprati, kapala je po nekom starom, prijeratno postavljenom itisonu tog sobička sa tek nekoliko razbacanih klupa i stolica i sa ispucalom tablom na zidu do vrata. Sjedila je ispod prozora i prebirala žice na gitari, prateći vješto svaki zvuk instrumenta stihovima koje nisam znao. Nisam znao ništa osim onoga što se slušalo u raji.

Vidjela je da ne razumijem apsolutno ništa. To joj izmami glasniji osmijeh. „Merlin. Zar nikad nisi čuo ovu? Gdje li si ti živio do sad?“

„Na Grbavici od kako sam se rodio.“ – ponosno ću ja, klošarski. „Zar bih trebao znati? Znam onu Švicarska, znam onu ostalo je još, malo vremena...“

„Kremena.“

„Ha?“

„Kažem, kremena!“

„Kakvog kremena?“

„Ostalo je još... ma ništa. I ova mu je poznata. Hoćeš da čuješ još malo, možda je ipak prepoznaš?“

„Može.“

Slatko se nasmija na to može i odsvira prvi akord pa stade. Pogleda u mene nekim zbunjenim pogledom i sa nekim čudnim strahom. „Zatvori vrata.“

Zaista se plašila da još iko drugi čuje. Ni dan danas mi nije bilo jasno zašto je i mene pustila unutra. Mislim da je osim mene niko, nikad nije čuo kako svira i pjeva. Osim možda onih koji su je podučili.

Zatvorim vrata, sjednem na kraj jedne od klupa, tako da mogu da gledam ravno u nju. Tek tad primijetim da smo otprilike istog uzrasta, primijetim i da je poznajem iz viđenja jer smo ista smjena bili već 3 ili 4 godine. Primijetim i da je ljepuškasta. Imala je baš sitan nos i malčice nesrazmjerno velike usne u odnosu na cijelo lice. Obrazi su joj bili mršavi i ravni a jagodične kosti snažne. Možda malo i previše za tako ravne obraze. Iza tih velikih, skoro bolesno blijedih usnana, cakliše se skladno poredani i biseri. Odatle gdje sam sjedio nisam mogao baš jasno vidjeti koje su joj boje bile oči ali je sunce pomagalo. Veliki prozor na drugom kraju sobe propuštao je svu moguću svjetlost a bila je okrenuta baš prema njemu. Izgledalo je kao da su svjetlo smeđe, skoro žute boje ali možda je to bilo i od sunca. Još jedanput sam od tad pogledao u te oči ali tada su bile tamne i umjest obojene suncem, ukaljane neotplakanim suzama. Duge, debele obrve više bi odgovarale nekom dječaku a trepavica jedva da je i imala. Nije nosila šminku a u završnim razredima srednje, djevojčica, ili da ih se ne uvrijedi deminutivom, djevojke koje ne nose šminku su one u koje se upire prstom, ili se pak u najgorem slučaju, na njih uopšte ne obraća pažnja. Svjetlo smeđu kosu je nosila ošišanu do ramena i ta joj je frizura doista pristajala. Od odjeće je na sebi tada imala neku, za taj period već kasnog proljeća, isuviše toplu, bijelu rolku a ispod pojasa na mjestima izderane farmerice. Jedini djelić pojave koji ju je mogao svrstati u srednjoškolsku populaciju. I ta je rolka bila toliko široka da je još jedna ona mogla statio u nju. Rukavi su joj bili predugi pa ih je zavratila.

Sve u svemu, nije bila neka ljepotica niti zgodnica. Nije bila ni ružna. Daleko od toga. Ali nije bila ni materijal za izlaske, tinejđerske prve ljubavi ili makar šeme. A izgledalo je kao da je to i ne zanima iako kad bi prošla hodnikom u tim farmerkama, imalo se bar za čim okrenuti ako se već u prsima nije imala čime podičiti.

A onda je zapjevala. I postala najljepša u koju sam ikad pogledao. Ovaj put nije štedjela glasa. Ovaj put nije pjevala sebi u njedra, da čuju klupe i stolice i niko iza vrata. Pjevala je. Meni. I nek dunjaluk kaže da nije tako, ja neću povjerovati, pjevala je meni! Kao da me znala. Kao da me čekala. Baš mene. Ne bilo koga ko će tako bahnuti u taj špajz od kabineta i čuti prvi put ono što je do tad čuvala samo za sebe.

Nisam čuo ni riječi koju je otpjevala. Pokušavao sam kasnije proći kroz sve ijedan Merlinov album, svaki singl, svaku pjesmu koju nije ni znao da je otpjevao, nadajući se da ću makar melodiju prepoznati. Nisam. Ali kad se sjećam tog dana, tog kabineta, te pjesme i te djevojke, čujem melodiju, čujem glas, čujem i riječi. Ali ništa ne razumijem. Samo je vidim kako okrenuta suncu, pjeva meni i zatvorenih očiju osjeća svaku riječ.

Kad je završila, nakon onog što se činilo i kao blijesak i kao beskonačnost, mokra spužva koju sam ne obraćajući pažnju ostavi na klupu kraj sebe, ovlažila mi skoro čitavu butinu. Nisam ni osjetio.

Otvorila je oči i kao iznenađena što me opet vidi, kao da sam bio priviđenje koje joj se učinilo i koje neće biti tu kad završi, nasmijala se kao i prvi put.

„I?“ – očekivala je da nešto kažem. I ja sam očekivao. Trebao sam. To je, u mojoj glavi, bio prvi njen nastup. Prvi put da je pjevala i pred kim.

Ali ja nisam znao šta reći. Ako su za ono što sam osjetio ikad postojale prave riječi da se kažu. Šta god rekao bilo bi bljutavo, bilo bi neko dječije divljenje, nešto polovično, krnjavo, lažno.

Gledao sam je uporno u oči koje više nije obasjavalo sunce. Odsjaj gitare igrao se po njenim plećima dok se vrpoljila i još više okretala ka meni, ne skidajući pogleda sa usana. A kad već um nije imao ništa da kaže, tijelo se pobuni, osjetivši kako vlažnost kroz hlače počinje prodirati do kože. Mahinalno se trznem i shvatim. Gdje sam, što radim, da kasnim.

„Ja... moram...“ – ništa više nisam uspio sročiti. Pobjegao sam.

Kad sam stigao na čas niko nije ni primijetio da me nema duže nego obično. Obrisao sam tablu. Niko nije primijetio ni da mi je skoro čitava desna strana hlača mokra. Možda i jeste ali nisu rekli ništa. Sjeo sam u klupu kraj nekog od svojih jarana. Nisam znao ni koji je čas a kamo li što se učilo. Sjećam se da sam nešto slagao da se ne osjećam dobro. Niko nije ni na to obratio previše pažnje. Bližio se kraj školske godine a većina važnih testova je bilo završeno. Ostalo je još samo da se obave posljednja ispitivanja i da se ispratimo na raspust.

 Viđao sam je još neko vrijeme u dvorištu, na hodnicima, u Vilsonovom. Ona mene nije. Ne bih rekao da je bila niti ljuta niti razočarana pa nije htjela pogledati u mene. Možda samo iznenađena. A i inače nije bila od onih koji zvjeraju. Najčešće je samo gledala preda se.

Razmišljao sam još tih nekoliko dana, kako da joj priđem, što da kažem, kako da objasnim šta se desilo meni, da pitam šta je bilo njoj, nama. Razmišljao sam predugo. Posljednji dan škole bio je petak. Dobro se sjećam. Tad sam je posljednji put vidio kako sama hoda šetalištem i opet, gleda preda se.

 Gitaru su mi kupili sedmicu prije kraja. Čak sam planirao da nekoliko kordova naučim, ili makar da znam kako udarati po žicama u ritmu i uz neke Merlinove stihove, da je pronađem i pokažem joj šta sam naučio za tih nekoliko dana. To mi je i bio izgovor da mi kupe gitaru. To i nešto bolji prosjek nego u prošlom razredu. Nisam uspio naučiti ništa. Nisam htio učitelja već sam. Pronaći lekcije na internetu, zamoliti nekog od jarana ili samo uzeti u ruke i probati. Nije upalilo. Zbog toga sam u konačnici i oklijevao, nadajući se da ću sutradan bolje znati. Sad kad se sjetim, ono što jesam znao pred sami kraj tog maja, možda je čak i bilo dovoljno da se izblamiram, da se nasmije mojoj neukosti a onda da se rukujemo i upoznamo. Ali nisam.

Nije upisala sljedeći razred u našoj gimnaziji. Biće da se sve to desilo pred kraj trećeg. Ima nekog smisla. Ne znam ni gdje se prebacila.

A onda je završila i srednja. Mi maturanti mjesec ranije od ostalih. Malo se plakalo, malo se slavilo, malo se strahovalo za budućnost. Nisam ni stigao sjetiti je se sve dogodine. Tog maja skoro da nisam ni uzimao gitaru u ruke iako sam čitavu prethodnu, nepunu godinu svirao sve više i bolje. Niko od nas iz klapice nije bio aman neki učenik. Odlikaši da, odlični nipošto. Uvukli smo se na budžet nekom ludom srećom.

 Prvi je semestar prošao stresno i trajao predugo. Drugi je već bio lakši. Svirao sam povremeno. Da ne zaboravim. A onda sam se poslije završnih ispita od kojih sam pola položio, pola ostavio septembru, vratio svojoj staroj ljubavi i ponovo počeo prebirati žice. Ispostavilo se da ništa nisam zaboravio.

Pola zime i čitavo proljeće proveo sam više svirajući nego učeći. Nije teško pretpostaviti što je uslijedilo. Srećom, pali smo skoro svi. Upisali koliziju i bili sretni sa sobom. A onda pali opet. I izgubili pravo na budžetsko finansiranje.

„Ma jebeš ga, hajmo ba osnovat bend.“ – krenulo je kao zajebancija na jednoj pijanci.

„A ko će ti Boga ti, svirati u tom bendu? Ko će pjevati?“ – neka od djevojaka se pobunila. Azra, mislim. Njoj je fax i išao. Sa zakašnjenjem od jedne godine ipak je uspjela upisati sljedeću. A kad se rješila nas bagre, ostale je dala u roku.

Tu je nastala rasprava koja je uskoro podjelila grupicu na one koji su čak i razmišljali o bendu i one koji nisu htjeli ni raspravljati. Ja sam bio u prvoj. Čak šta više, iako ne najglasniji i najpoborniji, bio sam uzdanica čitave grupe. Jer u međuvremenu, klasičnu sam uspio zamjeniti akustičnom i to malo skupljom. To mi je bio san od kako sam saznao da zvuk na plastičnim i željeznim žicama apsolutno nije isti. Radio sam honorarno po kafićima. Starci nisu ni znali. Mislili su da sam na predavanjima. Staru sam gitaru prodao teška srca i još debelo doplatio. Zamolio sam lika kojem sam je prodao da je sačuva neko vrijeme i da je ne prodaje dalje. Radio je i reastauracije i prodaju. Dao mi je pola godine. Nije se ni njemu žurilo. U međuvremenu se posao povećao. Počeo sam više i zarađivati. Ostavljao sam sa strane ne samo za staru već i za električnu i pojačalo. Za pola dogovorenog roka kupio sam obje. Nije je ni dotakao. Sva oštećenja koja je imala kad sam mu je prodao, imala je i kad se je otkupio.

Ja sam već bio spreman da dam ono što je bilo od mene. Električnu i pola glasa. Nisam pristao da budem pjevač. Naprosto nisam bio dovoljno dobar za oboje. Za to vrijeme ostali su se prihvatili svojih instrumenata. Vedad je pomalo znao na bubnjevima. Do kraja godine je znao popuno. Borisu je stari bio basista u bendu i nekad ga kao malog pokušavao naučiti. Znao je jedva osnove. Do kraja godine je uspio pohvatati dovoljno da bude drugi basista. Prvog smo nafatali sa strane. Neko je znao nekog, ko je znao nekog drugog ko je znao tog Mateja. Bio je teški alkos ali je pod gasom ili bez njega mogao svirati jednom rukom bolje od sviju nas. Ono za što smo vjerovali da će nas prodat i što se na opšte iznenađenje pokazalo tačnim, bio je pjevački, muško-ženski duo. Esma je od osnovne bila glavna po horovima a i u srednjoj nema gdje nije otputovala sa sekcijom. Vanja je bio sirovi, nebrušeni dijamant. I to slučajno otkriven na jednoj od proba kad je pustio glas i natpjevao Esmu koja je od sviju nas imala najviše sluha i koja je rekla da se naježila.

Ja koji sam konobarisao po nekoliko kafića i znao gazde, uspio sam nam srediti prve svirke. Plata je bila piće za dž. Nama koji smo tek postali i to je bilo bauk. Da nam nisu rekli da se to tako radi i da smo budale ako prihvatimo išta manje jer nas onda neće uopšte doživljavati ozbiljno, pristali bi i da mi njima platimo samo da se pročuje za nas. I tako smo ljeto proveli svirajući. I nabijajući na nos svim onim štreberima što nisu vjerovali u nas i našu slavu. Družili smo se mi još uvijek ali sve manje i manje a i kad jesmo, završavalo se svađama, čak i tučama.

 A onda se i bend raspao. Vedi se omililo bijelo kako je uspio doći do dovoljno keša da može da priušti kesicu svako malo. Pokušavali smo ga odgovoriti, djelovati na njega. Nije uspjelo. Esma mu je pokušala srediti komunu, stara joj je bila nešto važno tamo. Bilo je kasno.

„Tako je to s bubnjarima...“ – tješili su nas ovi iz drugih bendova s kojima bismo nekad nastupali. Tješili su nas i iz publike koju smo tad već i imali. I njima je bilo žao. Pokušavali su nam naći zamjenu ali nije išlo. Još je bilo friško da se samo tako zamjeni dio koji ne fercera. Nismo mu mogli tek tako okrenuti leđa iako nas je tjerao na to i mrzio sebe što nas iznevjerava.

Na kraju je ipak pristao da ga smjeste. Bio nekoliko mjeseci, navodno se očistio. Izašao napolje i prekosutra dan se predozirao.

Sljedeća 3 mjeseca jedva da smo između se i pričali. Niko nije ni pomišljao na sviranje. Udaljili smo se. Trebali smo početi snimati album. Sve je bilo spremno. Čak smo bili našli i zamjenu. Tad smo mislili privremenu dok se Vedo malo ne adaptira na okolinu da bar mi vježbamo a on čim mogne da nam se priključi. Jedino što je bilo teže nego gledati mu oca kako tiho plače nad mezarom kad su svi ostali otišli bilo je gledati mu majku kad smo zajedno došli na žalost. Nije se moglo razaznati mnogo šta od onoga što je kroz jecaje govorila ali nije bilo lijepo ono što smo čuli. Krivila je nas. Otac ju je pokušavao obuzdati ali je i njega počinjala hvatati potreba da nekoga okrivi. Otišli smo prije nego što se to dogodilo. Nismo se, osim pojedinačno, susreli čitav mjesec. Svi snovi o obnovi benda bili su srušeni.

 Tad sam se vratio gitari. Svojoj prvoj. Klizalici. Počeo sam s nekim pjesmama da mu odam počast. Zarekao sam se da ni ja neću uzeti ni dim buksne nikad više. Htio sam se rješiti i cuge i cigara, ne zbog principa već zbog para. Piće sam smanjio. Cigare nisam mogao. Ponovo sam konobario i živio sam sa gitarama. Starci su me molili da pređem kod njih. U kući je sprat bio prazan. Izdavali su ga.

„Bolje tebi da damo, sine nego da plaćaš tamo nekome.“

„Jedino za ne daj Bože, starci. Jedino za ne daj Bože..“

I na tome se završilo. Ne daj Bože, hvala Bogu nije došlo.

Prvo sam se počeo prisjećati Vede. Onda fakluteta i glupih svađa između tabora. Onda i samog početka dok smo još bili grupa. Onda srednje. Onda gitare.

A onda proljeća. I nje.

Svirao sam Merlinove balade. Ubijao sam sebe. Mrcvario se sjećanjima. Kako sam samo mrzio svijet tih nekoliko mjeseci. Pa i godina. Čak i kada se sve sleglo i kad se staro društvo povremeno počelo okupljati. Prvo na datume a onda i onako. Mrzio sam život a nisam znao ni zašto, ni ko mi je šta skrivio, ni da li je iko išta. Valjda sam prvo mrzio sebe jer nisam ni bio ništa pa onda i sve ostalo. Par piva i malo viskija da začini i mogao sam funkcionisati pod osmijehom. Ne bih se ni pijan odao. To sam poštovao kod sebe. Znao sam granicu i nisam je prelazio. Ne toliko zbog sebe koliko zbog njih ostalih. Svi smo bili u pet deka, u istim govnima. Krenem li se jadati i tuliti šta mogu postići osim da i njih podsjetim na njihov jad. Bolje da se smijemo jedni drugima u face i lažemo. Lakše je.

I moglo je tako jedno vrijeme. Dok me obrazi nisu počeli boljeti od lažnog osmijeha. Prestao sam navraćati na pića, na sijela, na svirke. Želio sam nešto više od života. Prešao sam već bio u kasne dvadesete. Prvo se počeo pravdati i prati jer drugačije sebe ne bih mogao učiniti onim koji zaslužuje da se skrasi i kraj nekoga smiri. Djecu nisam mogao ni zamisliti. Plašio sam ih se u najdoslovnijem smislu tih riječi. Ali umjesto da nešto učinim, da zakoračim u susret životu i zagrizem gorčin svojih dotadašnjih grešaka, ja, onako slabašan, kukavičan, zbunjen i sam sebi čudan, isti onaj ja sa mokre klupe u malom kabinetu, ponovo sam pobjegao. Tad je to bila učionica. Sada sam pobjegao žicama.

Potrajalo je dok sam se oslobodio dovoljno da izađem među ljude i počnem prosijačiti. U početku sam to tako nazivao. Onda sam se dogovorio sa sobom da je i to posao kao i svaki drugi. U kafani bi samo ne bi tako direktno udjeljivali.

I svirao sam. Staro, novo, popularno, nepoznato, balade, brze, rock, naš, strani... Ma bio sam ulični đuboks. Nekad i po naruđbi prolaznika koji su mi znali repertoar. Kad bih bio raspoložen. Kad bi došlo proljeće. Svirao sam i po kafanama ali rijetko. Više mi se sviđalo tako. Direktno.

 I danas sam zato izašao napolje, direktno da sviram, pjevam, osmjehujem se prolaznicima, prolaznicama pogotovo, da se nadam osmijehu, namigivanju, ceduljici, svemu tome ili pak ničemu. Samo da vidim da me slušaju, i to bi bilo dovoljno. I slušali su. A taj sam dan baš nekako ćutio, mirisao je na Merlina.

Ezan je sa Ferhadije i sa Begove odezanio, zvona su još udarala posljednje odjeke i sa katedrale ispred i sa pravoslavne iza mene, dok sam čekao i odavao počast i jednima i drugima. Kad je i posljednje zvono odzvonilo, riječi su naprosto došle na usne, prsti se zgrčili bez da sam im ja više i naređivao, sami, naučeni na ono što sam najradije i svirao i pjevao.

Ako me ikada sretneš... Nisam je primijetio kad je prilazila iako uvijek pogledima lutam okolo.

U ovom ukletom gradu... Majka sa djecom stajala je u blizini i mališane držala ispred sebe. Slušali su sve troje

... ne stavljaj ruke na lice... Stala je kraj njih. Pridružilo se još nekoliko starih koji su me znali i uvijek iz poštovanja zastajali da me počuju.

... nemaš što od mene kriti... Nosila je crni šešir. Od oboda joj nisam vidio oči.

... glavu gore, nama je ljubav lozinka... Podignula je glavu. Pogledala me. Do tad nisam znao da je to bila ljubav. Tad nisam mogao vjerovati da sam ikad mogao pomišljati da bi moglo biti išta drugo.

... ni to što nismo zajedno, pusti suzu, daj mi znak... Gledao sam u ženu, vidio djevojčicu. U bijeloj bluzi, poderanim hlačama, smeđim očima i kosom do ramena.

Da još nije prestalo... I znao sam riječi.

Da nikad neće prestati... I čuo melodiju.

Mogu proći stoljeća... I gledao kako gleda preda se dok odlazi.

Mogu ti i umrijeti... Sama

A ti me nisi prestala... Pjevala je na sav glas.

I nikad nećeš prestati... I plakala

Ljeta, zime, proljeća... I čekala na odgovor. Sad sam znao riječi.

Za tebe ću živjeti...

I pjevati.

[prijedor24]

Predat zahtjev za građevinske dozvole: Izgradnja auto-puta Banjaluka - Prijedor počinje iz Orlovaca

Kineska kompanija „Šandong“ koja je koncesionar za auto-put Banjaluka Prijedor predala je Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske za zahtjev za građevinsku dozvolu za dionicu na području Orlovaca, Kozaruše i Donjih Garevaca. Auto-put Banjaluka Prijedor biće dug 40,7 kilometara i njegova gradnja počeće iz Prijedora, tačnije iz mjesta Orlovci. Izgradnja…

[calcioinsider]

Man United want signing of €50million “Messi from Vinjana Donjih” https://calcioinsider.com/man-united-want-signing-of-e50million-rebic/

[mentalnahigijena]

Vjernici Crkve bosanske "bili pismeni i to ne samo muškarci koji su se bavili zanatima, vršeći često dužnost "učitelja", nego su i žene bile pismene, a bavile su se ručnim radom i odgajanjem omladine. Crkve bosanske koji kaže da svećenici Katoličke Crkve "hoće samo da budu učitelji, a kod nas uče i ljudi i žene; jedan učenik poučava drugog sedam dana. Ko njih je rijedak učitelj koji zna napamet tri glave iz Novog zavjeta, a kod nas je rijedak čovjek ili žena koja ne zna napamet, i to na narodnom jeziku cio Novi zavjet." Glavna masa sačuvanih srednjovjekovnih bosanskih kodeksa pripada evanđeljima. Neki od ovih spisa pripadaju književnom fondu Crkve bosanske, s obzirom da su se u kolofonu pisci i potpisivali uz obaveznu naznaku "krstjanin". Tako je Stanko Kromirjanin, krstjanin – pisar Batalovog evanđelja, Manojlo Grk – Divoševa i Manojlova (Mostarsko) evanđelja, pisar Butko – Hrvojevog misala na glagoljici, Tvrtko Pripković, krstjanin – pisar Pripkovićeva evanđelja, Hval krstjanin – Hvalovog zbornika i Radosav krstjanin – Radosavljevog zbornika. Hvalov zbornik Hvalov zbornik je bosanski srednjovjekovni iluminirani rukopis pisan bosančicom za bosanskog kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1404. godine. U samom uvodu piše: "U slavu kneza Hrvoja, splitskog vojvode i viteza Krajeva Donjih i drugih". Priredio ga je Hval krstjanin u doba 'dida Radomira', poglavara Crkve bosanske. Hvalov zbornik predstavlja najkompletniji rukopis srednjovjekovne bosanske književnosti. Ima najveći obim, najljepše iluminacije i najbolje je očuvan. Zbornik se sastoji od 359 bogato ukrašenih listova pergamenta. Pisan je u jednom stupcu. Malog je formata 11x17 cm. Obiluje mnoštvom inicijala, iluminacija, minijatura i zastavica. Zbornik sadrži biblijske tekstove, tj. čitav Novi zavjet (četiri evanđelja, Apokalipsa, Djela apostola i Poslanice), dijelove Starog zavjeta (Psaltir, biblijske pjesme, Dekalog), te četiri nebiblijska apokrifna teksta. Hvalov zbornik se danas čuva u sveučilišnoj biblioteci u Bologni. Batalovo evanđelje Batalovo evanđelje iz 1393. godine je doživjelo sudbinu mnogih bosanskih srednjovjekovnih rukopisa iz koji su pripadali Crkvi bosanskoj i proglašeni heretičkim. Pisar (dijak) Stanko Kromirijanin prepisao je ovo evanđelje za bosanskog velikaša tepčiju Batala Šantića. Tijekom češtih inkvzicijskih pohoda Batalovo evanđelje je oštećeno. Do danas su sačuvana samo četiri lista pergamenta na kojima se nalaze odlomci iz Ivanovog evanđelja. Ova četiri lista se dana čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Sankt Petersburgu. Zahvaljujući sačuvanom kolofonu, pored podataka o godini nastanka i pisaru, sačuvan je popis od 28 djedova Crkve bosanske u razdoblju od prvog djeda Jeremije koji je vladao Crkvom bosanskom od 1010. do 1024. pa do djeda Rakta I. koji je vladao od 1370. do 1393. godine. Kasnije je dodan popis djedova koji su vladali od 1400. do 1465. a prema njemu posljednje djed je bio Ratko II

[b17vitamins]

BLEFAROPLASTIKA operacija očnih kapaka cena i informacije

BLEFAROPLASTIKA operacija očnih kapaka cena i informacije

Šta je blefaroplastika ili operacija kapaka? Blefaroplastika , poznatiji kao operacija očnih kapaka , je hirurška tehnika oculoplastics koja se fokusira na odklanjanje viška masti, kože i mišiće gornjih i donjih kapaka. Takodje se fokusira na neke karakteristike koje daju izgled starenja i umora i mogu čak uticati na vid. Operacija blefaroplastike ne ispravlja bore ili druge simptome uzrokovane…

[1postozagrad]

INCIJATIVA ZA POPUNJAVANJE DRVOREDA U HEINZELOVOJ

Zrinjevac

Zagreb, 21. siječnja 2021.

 Predmet: Sadnja dva stabla koja nedostaju u drvoredu u Heizelovoj ulici

 Poštovani/a,

      na za to predviđenim mjestima u sklopu drvoreda s istočne strane Heinzelove ulice, na potezu između Ulice grada Vukovara i Donjih Svetica, nedostaju dva stabla.    

Budući da zamjenska sadnja izostaje nekoliko godina, molimo da se taj propust ispravi i stabla posade na za to previđene lokacije u sklopu ove sezone sadnje.

Na vašem ljubaznom angažmanu na poboljšanju Zagreba unaprijed zahvaljujemo.  

S poštovanjem,

1POSTOZAGRAD

1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima Zagreba provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

Više: https://www.facebook.com/1postozagrad

[zanimljivaekonomija]

Bečlije bogatiji nego što se mislilo

Bečlije su zahvaljujući društvenoj imovini bogatiji nego što se mislilo, kako pokazuju rezultati nove studije Ekonomskog univerziteta u Beču. U društvenu imovinu ubraja se socijalna stanogradnja od koje veliki deo stanovništva profitira. Fenomen koji je zastupljen u čitavom svetu je da je privatna imovina unutar stanovništva nejednako raspoređena i to više nego primanja. Nekolicina njih poseduje jako mnogo, dok većina ljudi raspolaže beznačajnom imovinom. Otkad je objavljen izveštaj o bogatstvu Bečlija iz 2012. godine poznato je da je prosečna privatna imovina bečkih domaćinstava niža i više nejednako raspoređena nego kod domaćinstava u ostalim delovima Austrije. To potvrđuje i nova studija. Posebno pregledno se može predstaviti raspodela privatne imovine u Beču kroz podelu površine unutar pravougaonika („tree map“-metoda). Domaćinstva se dele prema visini neto imovine (po odbitku dugovanja) u deset grupa iste veličine i tako se prikaže udeo određene grupe u ukupnoj svojini. To je pokazalo da donjih 50 odsto domaćinstava zajedno, sa oko dva odsto, raspolažu sa neznatnom privatnom imovinom, dok najbogatijih 10 odsto, sa oko dve trećine drže najveći deo ukupnog bogatstva. Ukoliko se posmatranje proširi na 30 odsto najbogatijih domaćinstava, onda ova grupa raspolaže sa oko 92 odsto i time skoro čitavim privatnim bogatstvom.

Žene profitiraju posebno od društvene imovine

 Ukoliko se posmatra razlika između polova može se reći da u Beču u proseku domaćinstva sa jednom muškom osobom imaju oko osam odsto veću privatnu imovinu nego domaćinstva sa jednim ženskim članom. U ostalim delovima Austrije taj tzv. Gender-Wealth-Gap je sa četiri odsto znatno niži. Ukoliko se domaćinstvima doda društvena imovina iz oblasti socijalnog stanovanja, onda se ta razlika smanjuje, u Beču na tri odsto i u čitavoj Austriji takođe na tri odsto. Domaćinstva sa jednim članom ženskog pola posebno profitiraju od društvene svojine.        

Slike:

Foto 1 © Schloss Laxenburg Betriebsgesellschaft

Foto 2 © CR Korbwurf/janusch.co  

[cgvijesti]

Isključenja struje u ponedjeljak

Zbog planiranih radova na mreži, u ponedjeljak 20. februara, bez napajanja električnom energijom će ostati: Podgorica – u terminu od 08 do 09 sati: Ulica Desanke Maksimović. – u terminu od 08 do 15 sati: Zgrade u Ulica Radovana Zogovića i Miloša Obilića-preko puta FK Mladost, ulica Đura Cagorovića i dio Stare Zlatice. – u terminu od 09 do 17 sati: Grbavci, Lekići, dio Donjih Kokota, Mont…

[astrolognevenkablazik]

Šta nam donosi Mlad Mesec u Biku?

○ Ovan ○problemi vezani za zdravlje u predelu donjih zuba, vrata. Napredak na polju posla, poboljšanje finansija, a moguće je i da će biti pozitivnih rezultata vezanih za neku nekretninu. Privatan život se stavlja na prvo mesto i rešavaju se pitanja vezana za lepšu & jaču polovinu i vašu zajedničku budućnost. U domu pak mogući su konflikti sa starijim ukućanima, a takođe mogući su i kvarovi i…

[prijedor24]

Tužna priča sa srećnim krajem dječaka Dejana Zorića (VIDEO)

Dječak Dejan Zorić iz Donjih Agića kod Novog Grada, čija je teška sudbina pogodila region posljednjih godinu i po dana, najzad ima krov nad glavom. Ovom trinaestogodišnjaku, dobri ljudi izgradili su kuću i učinili sve da Dejan ima djetinjstvo kao i njegovi vršnjaci. Tužna priča o jedanaestogodišnjem Dejanu Zoriću, kojeg je majka ostavila i koji živi u urušenoj kući sa bakom i djedom, nikoga nije…

[nunoxaviermoreira]

plućnjak by mdunisk plućnjak (pulmonaria officinalis) , lišac, medunika, pljučnica, trava od guje, turski svati, velik danak, zajčeki, žigeričnjak, raste po livadama i listopadnim šumama rano u proljeće, trajna dlakava biljka jajastih donjih listova na kratkim peteljkama, te gornjim manjim i sjedećim listovima, koji imaju manje ili više karakterističnih bijelih mrlja. Cvjetovi su raznih boja, od ružičaste na početku cvatnje do ljubičaste, plave i crvenkaste s uspjehom se upotrebljava se u narodnoj medicini kod svih bolesti dišnih puteva, naročito kod kašlja s manje ili vise izbacivanja sluzi, kod gripoznih pojava, čak i kod krvavog kašlja i upale pluća, kroničnog bronhitisa i plućnih tuberkuloza... https://flic.kr/p/2ix1cyD