ahmedvuk

[ahmedvuk]

Auu kako to sad? https://www.instagram.com/p/CNS9I4gjRo8/?igshid=uyghgi7i10tr

[ahmedvuk]

Tražio pa prestao. . . Predugo sam ja iskao od dunjaluka ono za što se otima. Sad hoću samo ono što mi drage volje da. A dunjaluk k'o i insan, malo daje a i kad da, prigovori. I još pokatkad traži da mu se vrati, bajagi da posudi pa će vratiti. I nikad ne vrati. A ti čekaš i čekaš i prestaneš. Ili zaboraviš. Misleći da sam skroman, tražio sam mrve. Ljubav i prijateljstvo. Pa budi zajedno, budi odvojeno. A ne znadoh da tražim da neko razumije. Ni da se sažali, ni da se obraduje, ili ne do Bog, pozavidi. Mlad k'o rosa zaiskah što je ljudskom srcu najteže. Krv je čovjekova od osjećaja. U njoj nam je da ljude osjećanjima vežemo uza se. Inače ih ne znamo gdje smjestiti. Uvijek su to oni uz koje smo sretni, oni koje žalimo, preziremo, ogovaramo, kojima zavidimo i poneki izrod kojeg volimo. Eeh al' razumijevanje je tek za nas same. Šta će mi ono kad ovako mogu jecat kako niko ne shvata i ne želi shvatiti. Kako je svijet okrutan i dalek, bezosjećajan, tuđi, kako se ne uklapam ali ne zato što je do mene. Nipošto! Kako pobogu ja koji sam žrtva da budem kriv? Ja koji prvi neću da razumijem ikoga. Ja koji se prvi nad sobom sažalijevam. Ja prvi nikog osim sebe ne razumijem a i sebe lažno. Da se znam ne bih se valjda toliko svađao sa zidovima. https://www.instagram.com/p/CM-Ol10Dwuq/?igshid=jkge62gvtubd

[ahmedvuk]

A nemoj vala plaho ni sa onim tersovima što samo zanovijetaju. https://www.instagram.com/p/CMXoPr1DMHw/?igshid=19vczjaf80rol

[ahmedvuk]

Nevjeran. . . Ne znam ja da budem vjeran. Kako kad se zaljubim slučajno, U prolazu, Na ulici, Iznebuha, Nehtijući. I tako mi je najdraže. Niti iko zna, niti me ko može povrijediti. Niti ja koga. Ne vežem se, Ne volim, Već tako, zavolim da bih prestao. Da bi ostala misao da je postojalo. I da bi i nje nestalo. Umre brzo kako se i rodi, K'o i čovjek. I neka, Tako je najljepše. https://www.instagram.com/p/CMH-W50DStO/?igshid=1xna3k0zrt9py

[ahmedvuk]

Ja i šta sad s tim? https://www.instagram.com/p/CL17pdyj5Os/?igshid=zg75p0vmfb28

[ahmedvuk]

Tuđin. . . Svugdje sam se uvijek gurao, tjerao, pokušavao uklopiti dio slagalice tamo gdje mu očito nije mjesto. I u procesu sve više i više mrzio sebe. Tražeći krivicu u drugima, pronašao sam je u sebi. Jer ne može čitav svijet da ne valja a ja da valjam. Valjda. I ne znam više da li su me drugi odbacili ili sam sebe privikao na samoću. Ne znam ni treba li da znam ko je kriv. Sad je tako kako je. Sad je kasno. Zavolio sam je. Samoću. Ili sam se natjerao da je zavolim. To bi bilo tužnije. Ipak, još uvijek ja pričam jezikom ljudi. Mogu da im kažem riječi. No ono što me oduvijek guralo njima, i od njih, je što nikad ne znadoh razumiju li? I ako da, kako? Da li onako kako ja sebe, ili me razumijevaju po svom? Može li insan znati da je drugi čuo ono što sam rekao? Kako da zna dušu koja je izgovarala? A šta su riječi ako u njima nema duše. Čovjek je valjda po prirodi sam. A prividnosti nas tješe i čuvaju u pameti. Da nije njih, kad bi gledali da vidimo, slušali da čujemo i ćutili da oćutimo, vidjeli bi, čuli i oćutili. Ovako to radimo samo jer to tako treba. Ne znam da li spreman sam za istinu. A doći će mi, znam. Kome drugom do njemu čije su vratnice otvorene, vrata otključana i iz čijeg se dvorišta povazdan iskrada miris pečene kahve. Ako ko slučajno navrati. Kome će huda drugome kad svi nekud lete i nikad ih nema kući. Kome će drugome nego onome ko ima vremena da je ugosti, sasluša, čuje. Kome će drugome ako ne onome ko je sam. (na lokaciji Ilidza, Federation Of Bosnia And Herzegovina, Bosnia And Herzegovina) https://www.instagram.com/p/CLuIrzeD3Tw/?igshid=yhrz8tz7yr7y

[ahmedvuk]

Sam . . I stojim tako. Sam i nevidljiv, tu negdje na uglu Marin Dvora, gledam ljude. Cigara dogorijeva. Puštam je. Zaboravio sam ju. Gledam i pitam se ima li još iko među njima da je sam k'o i ja? Gledam ne bi li im sa lica pročitao kakvu muku nose. A znam da lažu kao što lažem i ja. Predaleko su. Ne poznajem ih dovoljno. Ne znaju ni oni mene. Svi žure. Hodaju, smiju se i lažu. Neki jer moraju, neki jer žele a neki ni sami ne znaju zašto. Uđe čovjeku u krv. Zaboravi kako drugačije da živi. Omrzne istinu a i ona njega. Tražim među njima makar jedno tužno lice. Ne priželjkujem i drugima svoje, nisam toliko zao. Samo bi mi bilo lakše. Ali jok. Ko za inat, svi se smiju, svi se nekome i nečemu raduju, svi negdje idu. Ili ih neko očekuje, ili oni nekoga. Rijeka ljudi a svaka kap čista. Znam da je to laž. Da su zidovi boli ispod osmijeha. Ali tad ne znam. Tad postoji samo ono što vidim. A ono što vidim nije moje. Tu ne pripadam. Svijetu ne pripadam. Ni on meni. Niti se možemo. Dotužili smo jedan drugome ali svijet ne može nikud od sebe. Ja mogu. I hoću. Još samo malo. Onda se više nećemo gledati. A ni slušati. Nećemo se ni ćutiti. I biće tišina. Ništa, mrak i tišina. I tu, nadam se, biće mir. Neka se ne plače za mnom, molit ću. Ni slučajno. Plačite u sebi ako već morate. Samo nek' je mir. (na lokaciji Sarajevo, Bosnia and Herzegovina) https://www.instagram.com/p/CLHWEcCjk4o/?igshid=rjteqrqa45hg

[ahmedvuk]

Budi - prvo poglavlje

„Zašto se tako malo smiješ?“ – pitala je jer stvarno htjede znati. Rijetko sam nailazio na takve ljude. Iznenadila me. Ne pitanjem. Sskrenošću.

A šta da joj kažem? Zatekla me. Pa se ko i naljutih na nju. Odakle joj pravo da postavlja takva, stvarna pitanja. I ko je ona uopšte da se brine toliko za mene? Zašto je uopšte zanima? Nju od tolikog svijeta.

Gledam u pod i šutim. Ne znam šta da kažem. A ona čeka. I što duže čeka, meni biva sve teže i teže. Jer ne pritišće me samo pitanje sada. Već se i tišina gomila nada mnom i ko da je to dvoje malo, na nišanu sam pogleda joj. Ne posustaje. Hoće da zna.

„Ne znam...“ – kapituliram.

Ne prihvata: „Znaš! Ne laži!“ – pa zastade. Mislim se dovoljno si rekla. „Ko će znati ako ti ne znaš?“

„Niko!“ – ljuto sad i ja. Ali ja nemam razloga da se ljutim i stoga izgledam smiješan. Kao dječak uhvaćen u zijanu, nespreman da prizna ali itekako odlučan da odbije krivicu. A već mu presuda donešena i svjedoci iznijeli neoborive izjave. Ma i sudac ga vidio kako zijani. Ali odbija da prizna. Jer ne shvata sebe. Ne zna kako je mogao i ne zna kako sebi da sebe objasni ako je stvarno takav kakvim mu govore da jeste. A jeste.

Šuti. Nije ljuta. Razočarana je. Mislila je da sam zreliji. Da me život pritisnuo pa sam zato potišten. Da nosim neki težak, samuelski teret, da vučem čeljad za sobom i rintam ne bil' bar večeras sita legla. Da možda čuvam staru majku, ili oca, ili ženu. A ja sam ustvari samo ozlojeđeni klinac koji ne zna ni šta hoće ni od koga. A ne smije se kako ni ne plače. Jer ne zna što bi išta od toga. Kako će i znat kad ni da živi još ne zna.

Možda mu nije niko do sad ni pokazao.

„Izvini.“ – i opet sam poražen. Samim sobom. Sam sebe. Ko me tjerao da mislim više nego što je bilo potrebno. I ko me tjerao da čitam što nisam znao drugačije nego tugom da tumačim. I ko me tjerao da od sebe napravim ljušturu koja je toliko tvrda da je ni najmekša riječ ne može razbiti a ko ja ni sama ne zna što krije u sebi. Gnjilo i užeglo jezgro ili zlato. Ili možda malo od oboje.

„Nema veze.“ – odgovara bez osmijeha. Nije ljuta, vidim. Tužna je zbog mene. Kakva je i bila kad me zatekla.

„Zašto želiš da znaš uopšte? Ko sam ti ja pa da me slušaš? Što će ti moja ozlojeđenost i kivnost na sve i svakoga? Vidiš da su mi svi krivi osim ja sam sebi. Što pričaš sa djetetom? Idi svojim putem i uživaj u životu. Bar ga imaš.“ – poteče iz srca kad već nemadoh šta iz glave da kažem.

„A ti nemaš?“

Mislio sam, spremao se da napadne, da ismije, podsmijehne se, da kaže kako je svima na ovom svijetu teško a ne samo meni. I tako spreman na protunapad, da joj pljunem u lice kako me ne razumije, kako ne želi uopšte da zna za moje i da samo čeka nešto čime će potvrditi da je ona sretna i da joj je život kao u kajdanku ispisan, šamar mi udari ponovnom iskrenošću. Toliko da se zapitah je li uopšte insan. Da se nije Onaj odozgo, ako me još uvijek nije prezreo i odavno napustio, smilovao pa poslao meleka u ljudskom obliku? Sumnjam da sam ičim to zaslužio. A još više sumnjam da toliko dobrote ima u ljudskom srcu. Još nisam naišao na takvo.

A ona stoji li kako stoji. Gleda, čeka i slijepo vjeruje u zlato koje je jednako moguće kao i truhlost. I mislim se, pa kad već sam ne znaš ko si, možda neko drugi može znati? Mislim se i ne dam takvim budalaštinama da me opsjedaju. Tjeram ih iz glave a nit' ih mogu uhvatiti jer ne znam odakle su došle, niti ih mogu otjerati kad ne znam kojim riječima da ih zastrašim. I zato ostaju zarobljene sa mnom u praznoj ćeliji.

„Imam. Ali ko da nemam. Jer nema smisla. Ja sam niko, zaista. Sad da umrem niko ne bi ni znao dok se ne bih usmrdio. Nemam se kome danas vratiti kući. Ne dočekuje me više niko. Para imam. Ne trošim. Nemam na šta. Meni ništa ne treba do da živim. A i to mi je puno. Ostat će nekome kad me ne bude. Daću možda. Djeci, siročadi, nekome.“

Šuti. A tako bih htio sad da nešto kaže. Ne mogu da vjerujem da sam je pobijedio. Ne želim to.

Nastavljam da pričam. Moram. Mora nešto reći. Nije toliko strašno koliko ja govorim da jeste. Ja moram da govorim ali ona ne smije u to da vjeruje

„Prijatelje sam imao. Ne pamtim kad je to bilo. Nisu valjda ni bili neki prijatelji. Imam i porodice. Negdje. Neće da znaju za mene. Ne znam zašto. Nit sam pogan, nit sam prgav, niti kome zla želim. Imo bih i hedije da ponesem u posjetu kad pođem. Ali za njih sam šugav. Gdje uđem svaki osmijeh zamre. A to je gore od šuge.“ – još uvijek šuti.

Sad ona gleda u pod. Sad mi vjeruje. Iskusila je ono što govorim.

Ne prekidam: „Vrijedan sam na poslu pa me tamo gazda čuva. Ali uvijek negdje po strani. Samog. Navodno loše utječem na radnu atmosferu. A ja rekoh pa premjestite me negdje sam da radim, onako u šali. A oni jedva dočekaše. I zaključaše me u jednu malu kancelarijicu, da im ne smrdim. Poslaše me kući. Mislio sam naviknut ću se. Godine me evo mimoišle a još se ne navikavam. I kako koja prolazi sve teže.“

„Baš niko?“ – gleda u me a samo što ne plače. Kad to vidjeh noge mi se odsjekoše. Strašno je... strašnije nego sam i mislio.

Kao da zna, kao da znam, sve što sam rekao, sve što pitanjem tim misli. „Zovu kad im nešto treba. I ne znam bil mi tad bilo krivo ili pravo. Nekad mislim, kanite me se, šta ćete mi takvi. A nekad opet zovite i češće, i dušmanu bih pomogao samo da me zovne...“

Odjednom ustade. Zabezeknuta. Pa se i ja uplašim, ne znam šta da mislim. Šta sam rek'o? Ne progovara. Gleda na drugu obalu, ko da nekog poznatog vidi ko joj bježi. Otpusti ga, pogleda opet na me, pravo u oči. A njene vlažne, cakle se, tamne, lijepe.

„Hoćeš li sutra opet biti ovdje?“ – brzo smrsi u žurbi.

„Ne znam... neću.“

„Budi.“ – zadrhti joj glas kad to izgovori i kao da ju od tog dođe stid, zaklepeta ulicom i ode.

A ja je ispratim pogledom sve dok ne zamače iza ugla, odakle je nisam više mogao vidjeti ali sam se uvjeravao da sam čuo klepetanje cipela sa punom petom kako odjekuju kroz usku ulicu.

Nije mogla znati, niti će možda ikad, šta je uradila od mene sa tom jednom riječi. Jer nisam ja tu došao da gledam u vodu kao neki. Došao sam da se ne vratim.

Vratit' ću se. Ne mogu odbiti. Pobogu, rekla je budi.

[ahmedvuk]

Lopove (na lokaciji Sarajevo, Bosnia and Herzegovina) https://www.instagram.com/p/CKeiIATjbOm/?igshid=1026a8qdn0yh2

[ahmedvuk]

I pjevati. ((Cijela priča na tumblr-u)) . . „Hoćeš da poslušaš?“ – bile su prve riječi s kojima mi se obratila kad me je ugledala na vratima. A upao sam bez pitanja. Bez kucanja. Čak sam je i uplašio. Onda se pribrala, nasmijala i rekla što je rekla. Sve do tog dana nisam znao ni da postoji. Bila je iz drugog odjeljenja a ni tu nije bila neko ko se isticao. Bila je stidna. Pomalo uplašena. Ali mene se taj dan nije plašila. Pitala je s osmjehom. Klimuo sam glavom i ušao u taj mali, zabačeni sobičak za koji nisam ni znao da je postojao, koliko nisam znao ni za nju, sve dok nisam čuo da ispod vrata bez praga huči nečij tihi glas. Iako je na praznom hodniku niko nije mogao čuti, pjevala je s pola glasa. Voda iz spužve koju sam otišao isprati, kapala je po nekom starom, prijeratno postavljenom itisonu tog sobička sa tek nekoliko razbacanih klupa i stolica i sa ispucalom tablom na zidu do vrata. Sjedila je ispod prozora i prebirala žice na gitari, prateći vješto svaki zvuk instrumenta stihovima koje nisam znao. Nisam znao ništa osim onoga što se slušalo u raji. Vidjela je da ne razumijem apsolutno ništa. To joj izmami glasniji osmijeh. „Merlin. Zar nikad nisi čuo ovu? Gdje li si ti živio do sad?“ „Na Grbavici od kako sam se rodio.“ – ponosno ću ja, klošarski. „Zar bih trebao znati? Znam onu Švicarska, znam onu ostalo je još, malo vremena...“ „Kremena.“ „Ha?“ „Kažem, kremena!“ „Kakvog kremena?“ „Ostalo je još... ma ništa. I ova mu je poznata. Hoćeš da čuješ još malo, možda je ipak prepoznaš?“ „Može.“ Slatko se nasmija na to može i odsvira prvi akord pa stade. Pogleda u mene nekim zbunjenim pogledom i sa nekim čudnim strahom. „Zatvori vrata.“ Zaista se plašila da još iko drugi čuje. Ni dan danas mi nije bilo jasno zašto je i mene pustila unutra. Mislim da je osim mene niko, nikad nije čuo kako svira i pjeva. Osim možda onih koji su je podučili. Zatvorim vrata, sjednem na kraj jedne od klupa, tako da mogu da gledam ravno u nju. (na lokaciji Sarajevo, Bosnia and Herzegovina) https://www.instagram.com/p/CKO_zKzjGZB/?igshid=j0sjfv7vmjln

[ahmedvuk]

Ima smisla. . . #citati #citat #citatiozivotu #citatidana #citatdana #izreke #izreka #izrekadana #pisac #pisanje #mudremisli #filozof #filozofija #smisao #smisaozivota #besmisao #mudreizreke #sarajevo #sarajevobosnia #bosniaandherzegovina #bosnia #bosna (na lokaciji Sarajevo, Bosnia and Herzegovina) https://www.instagram.com/p/CKEv0nZj34T/?igshid=1j8cbckni2rl8

[ahmedvuk]

Pjanska . . Ne idi, Prokleta bila, Ne idi. Ne čeka te sreća na pragu tuđem. Već je meni ovdje samu ostavljaš. Da mre, I vehne, Sa mnom. S nama. Ne idi, Kukavice, Kad već nemaš kuda. Pljunut će te, zgazit, pokrast, I praznom ostaviti. A onda ćeš, Doći meni mrtvom, Sreći mrtvoj, I tražit oprost. Budalo! Mrtvi ne praštaju ni kad bi mogli. Ne idi, Lopove, I ne uzimaj krišom ono što je već tvoje. Meni nemaš više šta uzeti. I što nemam dao sam ti. Nisi rekla "neću" kad sam davao, Nisam se kajao što dajem. A ima li goreg od onog koji krade od sebe? Od onog koji je sve od drugih uzeo pa više nema šta. A mora da krade, pa počne da zakera od sebe? Draže mu da krade nego da ima. Ne idi, Vilo, Ne bacaj se ponoru bez krila. Neće te uhvatiti. I ne vjeruj sudbini. Dok joj ne vjeruješ govorit će istinu. Povjeruješ li joj, slagat će te. Ne idi, Srcem, Ne možeš ga ponijeti. Kad nije tvoje. Niti će više ikad biti. Samo krhotine možeš uzeti. Pa pitaj po svijetu, Ko će krhotinama da ga se voli? Kome godi da ga bode ljubav? Ne idi, Od sebe, Nećeš pobjeći. Ali ako si već krenula, ne staj! Ispratit ću te, I zbogom poljubiti. I tad kad umremo, znat ćeš. Al koja fajda od ljubavi dva mrtvaca? (na lokaciji Ilidza, Federation Of Bosnia And Herzegovina, Bosnia And Herzegovina) https://www.instagram.com/p/CJ8_fNFheoJ/?igshid=135gr91di504u

[ahmedvuk]

Jesi li dijete, ili si dijete? . . #citati #citat #citatiozivotu #citatidana #citatdana #izreke #izreka #izrekadana #pisac #pisanje #mudremisli #filozof #filozofija #djeca #dijete #dijeteuduši #dete #mudreizreke #sarajevo #sarajevobosnia #bosniaandherzegovina #bosnia #bosna https://www.instagram.com/p/CJ1JgUZBfDw/?igshid=1s6uj37095bi1

[ahmedvuk]

"Ljubav" . . #sarajevo #destinationsarajevo #feelssarajevo #visistsarajevo #sarajevooriginals #feelsarajevo #bosniaandherzegovina #enjoysarajevo #bosnia #visitbosnia #pisanje #kreativnopisnanje #izreke #mudreizreke #izrekeicitati #prica #pisac #kratkapriča https://www.instagram.com/p/CJtvhilBQxc/?igshid=27acuxm55ku5

[ahmedvuk]

I pjevati

Uvijek sam počinjao žmireći. Trenutak, dva, puštao bih da vrijeme smrvi. Osluškivao gomilu, mirisao zrak, ćutio ima li vjetra. I tako mi Onoga koji je stvorio i mene i moju gitaru, znao sam nakon tih trenutak-dva, kakav me dan čeka. Da li ću iz kofera pokupiti crkavicu i s osmjehom otići kući ili ću sa kesom siće obradovati nekog dućanđiju ili tetu sa trafike, i s osmjehom otići kući. Sarajevo mi je govorilo i ja sam mu vjerovao. I ne znam da li je zaista bilo onako kako mi je ono reklo ili sam loših dana jednostavno od te nečujne zapovjedi lošije svirao, uvjerivši sebe da će biti kako mi je Sarajevo reklo, ili kako sam ja sam sebi rekao, ali trenuci u kojima sam samo osjećao fercerali su bez greške.

 Uvijek sam uživao svirajući na proljeće. Tad sam i počeo. Prve akorde sam naučio pred kraj maja, neke godine davno. Ulice su pune ljudi. Pune djevojaka, djece, old-tajmera koji još uvijek pjevuše zajedno sa mnom jer samo još oni i znaju ono što pjevam. A ja uzinad svima, uzinad sebi, plivam uzvodno i pjevam što ne treba. Što ne daje hljeba. Ali u proljeće je i to drugačije. Nekako se u Ferhadiji tih dana zadesi i neke čudne mladeži koja zastane nad zujanjem donjih klizalica, prepozna iz daljine, naćuli uši i kao nezainteresovano priđu i kad nisu htjeli. A onda čuju stihove i vidim ih kako tiho, za se, ponavljaju lirike za mnom. Najčešće su to studenti, od toga većinom studentice. Kokuzi k'o i ja. Od njih se i ne nadam. Dovoljno je kao odgovore osmjehom a ja baš uživam da im se osmjehujem. Radim to kao što sam i oduvijek radio iako se više ne nadam da ću u masi ugledati baš onu koja je čekala na taj osmijeh koliko sam i ja čekao na njezin. I koja će umjesto kovanice u kofer ubaciti ceduljicu sa brojem. Bilo je i toga. Ali ceduljice nisu ubacivale one koje sam namjeravao zvati. Nekoliko sam puta pozvao i izašao jer mi se lice svidjelo. Nikad ništa. Ali to još uvijek radim. Sad više ne sa takvim namjerama. Kad stisnu računi i režije, smijem se jer tad najčešće i udjele koji žeton. Kad mi gazda u kafani nije za vratom, nasmijem se samo zato. I to mi je najdraže. Na ulici je drugačije. Onda se naljutim na sebe što za sitniš prodajem ono što je neprocjenjivo. Draže mi je kad taj osmijeh poklonim.

U proljeće je sve drugačije. I Sarajevo sad tad raspriča. I zamirišu mu ulice na behar i parfeme. I onaj prljavi snijeg se istopi. Još kad pometu ono kamenje iz krajeva svih džada pa ulice nekako zablistaju k'o i ljudi. Ma sve je drugačije. Sve osim jednog. Jedno bude isto svakog proljeća. Uvijek je tu samo ne boli uvijek. Ispune prazninu obaveze, svirke po kafićima, kafanama, klubovima. Zadevera se čovjek životom pa mu nije ni do njega. Nekad predveče se sjeti da jest, da ga ima, da se osjeća nešto u mrtvim ćoškovima stana. Osjeti da fali. Ustvari ima i viška. Tišine, prigušena svjetla stolne lampe i viška sebe. Onda se sam sebi smučiš i takav zaspiš. Srećom, to ne potraje dugo jer nemaš kad razmišljati i ćeprkati u dubine. Umor te savlada. A jutrom opet isto. I tako preživljavaš. Do proljeća.

U proljeće se živi. U proljeće se prisjeća.

 Koliko mi je moglo biti? Znam da sam bio glup i naivan i da nisam imao pojma šta ću sa životom. Pubertet, bajagi. Nadam se da jeste. Opravdao bih tako svoju glupost i naivnost i pogrešne životne izbore.

Skoro sa istom rajom sam išao i čitavu srednju a i fakultet. Onih nekoliko godina kojih sam studirao. Bolje reći pokušavao studirati. Stoga i ne znam tačno kad, koje godine smo se upoznali. Nekad pred kraj srednje, toliko znam. Sve se to činilo kao neka produžena srednja škola pa je smješano. Zajebancija se sa Pofalića samo premjestila na Marijin dvor. Iz gimnazije na filozofski. I sve je mutno tih nekoliko godina. I lica, i te zajebancije, i šta smo radili, gdje smo bivali, odakle su nas jurili kad bi se kofol „igrali napolju“. Sve osim te jedne stvari koje se jasno sjećam. Koje se sjetim čim ispod snijega ugledam da su probile visibabe.

Nije išla sa nama na fakultet iako je mogla. Bilo je i djevojaka i mladića iz gimnazije koji su se odlučili pratiti kroz vascijelo školovanje pa zajedno upisati anglistiku. Za neko čudo, većinu su nas primili te godine. Valjda nismo bili toliki propaliteti da se nismo pošteno i bez štela mogli uzverati preko crte. Ona je otišla na arhitekturu ali se nije dugo zadržala ni tamo. Njeni su je, sjećam se, natjerali. Kad su vidjeli da će sve popadat jer je upisala da bi njih zadovoljila, ispisali su je i pustili da upiše šta hoće. I upisala je. Čuo sam. Kao što sam i sve to drugo čuo. Ne znam kad ni od koga.

 „Hoćeš da poslušaš?“ – bile su prve riječi s kojima mi se obratila kad me je ugledala na vratima. A upao sam bez pitanja. Bez kucanja. Čak sam je i uplašio. Onda se pribrala, nasmijala i rekla što je rekla.

Sve do tog dana nisam znao ni da postoji. Bila je iz drugog odjeljenja a ni tu nije bila neko ko se isticao. Bila je stidna. Pomalo uplašena. Ali mene se taj dan nije plašila. Pitala je s osmjehom. Klimuo sam glavom i ušao u taj mali, zabačeni sobičak za koji nisam ni znao da je postojao, koliko nisam znao ni za nju, sve dok nisam čuo da ispod vrata bez praga huči nečij tihi glas. Iako je na praznom hodniku niko nije mogao čuti, pjevala je s pola glasa.

Voda iz spužve koju sam otišao isprati, kapala je po nekom starom, prijeratno postavljenom itisonu tog sobička sa tek nekoliko razbacanih klupa i stolica i sa ispucalom tablom na zidu do vrata. Sjedila je ispod prozora i prebirala žice na gitari, prateći vješto svaki zvuk instrumenta stihovima koje nisam znao. Nisam znao ništa osim onoga što se slušalo u raji.

Vidjela je da ne razumijem apsolutno ništa. To joj izmami glasniji osmijeh. „Merlin. Zar nikad nisi čuo ovu? Gdje li si ti živio do sad?“

„Na Grbavici od kako sam se rodio.“ – ponosno ću ja, klošarski. „Zar bih trebao znati? Znam onu Švicarska, znam onu ostalo je još, malo vremena...“

„Kremena.“

„Ha?“

„Kažem, kremena!“

„Kakvog kremena?“

„Ostalo je još... ma ništa. I ova mu je poznata. Hoćeš da čuješ još malo, možda je ipak prepoznaš?“

„Može.“

Slatko se nasmija na to može i odsvira prvi akord pa stade. Pogleda u mene nekim zbunjenim pogledom i sa nekim čudnim strahom. „Zatvori vrata.“

Zaista se plašila da još iko drugi čuje. Ni dan danas mi nije bilo jasno zašto je i mene pustila unutra. Mislim da je osim mene niko, nikad nije čuo kako svira i pjeva. Osim možda onih koji su je podučili.

Zatvorim vrata, sjednem na kraj jedne od klupa, tako da mogu da gledam ravno u nju. Tek tad primijetim da smo otprilike istog uzrasta, primijetim i da je poznajem iz viđenja jer smo ista smjena bili već 3 ili 4 godine. Primijetim i da je ljepuškasta. Imala je baš sitan nos i malčice nesrazmjerno velike usne u odnosu na cijelo lice. Obrazi su joj bili mršavi i ravni a jagodične kosti snažne. Možda malo i previše za tako ravne obraze. Iza tih velikih, skoro bolesno blijedih usnana, cakliše se skladno poredani i biseri. Odatle gdje sam sjedio nisam mogao baš jasno vidjeti koje su joj boje bile oči ali je sunce pomagalo. Veliki prozor na drugom kraju sobe propuštao je svu moguću svjetlost a bila je okrenuta baš prema njemu. Izgledalo je kao da su svjetlo smeđe, skoro žute boje ali možda je to bilo i od sunca. Još jedanput sam od tad pogledao u te oči ali tada su bile tamne i umjest obojene suncem, ukaljane neotplakanim suzama. Duge, debele obrve više bi odgovarale nekom dječaku a trepavica jedva da je i imala. Nije nosila šminku a u završnim razredima srednje, djevojčica, ili da ih se ne uvrijedi deminutivom, djevojke koje ne nose šminku su one u koje se upire prstom, ili se pak u najgorem slučaju, na njih uopšte ne obraća pažnja. Svjetlo smeđu kosu je nosila ošišanu do ramena i ta joj je frizura doista pristajala. Od odjeće je na sebi tada imala neku, za taj period već kasnog proljeća, isuviše toplu, bijelu rolku a ispod pojasa na mjestima izderane farmerice. Jedini djelić pojave koji ju je mogao svrstati u srednjoškolsku populaciju. I ta je rolka bila toliko široka da je još jedna ona mogla statio u nju. Rukavi su joj bili predugi pa ih je zavratila.

Sve u svemu, nije bila neka ljepotica niti zgodnica. Nije bila ni ružna. Daleko od toga. Ali nije bila ni materijal za izlaske, tinejđerske prve ljubavi ili makar šeme. A izgledalo je kao da je to i ne zanima iako kad bi prošla hodnikom u tim farmerkama, imalo se bar za čim okrenuti ako se već u prsima nije imala čime podičiti.

A onda je zapjevala. I postala najljepša u koju sam ikad pogledao. Ovaj put nije štedjela glasa. Ovaj put nije pjevala sebi u njedra, da čuju klupe i stolice i niko iza vrata. Pjevala je. Meni. I nek dunjaluk kaže da nije tako, ja neću povjerovati, pjevala je meni! Kao da me znala. Kao da me čekala. Baš mene. Ne bilo koga ko će tako bahnuti u taj špajz od kabineta i čuti prvi put ono što je do tad čuvala samo za sebe.

Nisam čuo ni riječi koju je otpjevala. Pokušavao sam kasnije proći kroz sve ijedan Merlinov album, svaki singl, svaku pjesmu koju nije ni znao da je otpjevao, nadajući se da ću makar melodiju prepoznati. Nisam. Ali kad se sjećam tog dana, tog kabineta, te pjesme i te djevojke, čujem melodiju, čujem glas, čujem i riječi. Ali ništa ne razumijem. Samo je vidim kako okrenuta suncu, pjeva meni i zatvorenih očiju osjeća svaku riječ.

Kad je završila, nakon onog što se činilo i kao blijesak i kao beskonačnost, mokra spužva koju sam ne obraćajući pažnju ostavi na klupu kraj sebe, ovlažila mi skoro čitavu butinu. Nisam ni osjetio.

Otvorila je oči i kao iznenađena što me opet vidi, kao da sam bio priviđenje koje joj se učinilo i koje neće biti tu kad završi, nasmijala se kao i prvi put.

„I?“ – očekivala je da nešto kažem. I ja sam očekivao. Trebao sam. To je, u mojoj glavi, bio prvi njen nastup. Prvi put da je pjevala i pred kim.

Ali ja nisam znao šta reći. Ako su za ono što sam osjetio ikad postojale prave riječi da se kažu. Šta god rekao bilo bi bljutavo, bilo bi neko dječije divljenje, nešto polovično, krnjavo, lažno.

Gledao sam je uporno u oči koje više nije obasjavalo sunce. Odsjaj gitare igrao se po njenim plećima dok se vrpoljila i još više okretala ka meni, ne skidajući pogleda sa usana. A kad već um nije imao ništa da kaže, tijelo se pobuni, osjetivši kako vlažnost kroz hlače počinje prodirati do kože. Mahinalno se trznem i shvatim. Gdje sam, što radim, da kasnim.

„Ja... moram...“ – ništa više nisam uspio sročiti. Pobjegao sam.

Kad sam stigao na čas niko nije ni primijetio da me nema duže nego obično. Obrisao sam tablu. Niko nije primijetio ni da mi je skoro čitava desna strana hlača mokra. Možda i jeste ali nisu rekli ništa. Sjeo sam u klupu kraj nekog od svojih jarana. Nisam znao ni koji je čas a kamo li što se učilo. Sjećam se da sam nešto slagao da se ne osjećam dobro. Niko nije ni na to obratio previše pažnje. Bližio se kraj školske godine a većina važnih testova je bilo završeno. Ostalo je još samo da se obave posljednja ispitivanja i da se ispratimo na raspust.

 Viđao sam je još neko vrijeme u dvorištu, na hodnicima, u Vilsonovom. Ona mene nije. Ne bih rekao da je bila niti ljuta niti razočarana pa nije htjela pogledati u mene. Možda samo iznenađena. A i inače nije bila od onih koji zvjeraju. Najčešće je samo gledala preda se.

Razmišljao sam još tih nekoliko dana, kako da joj priđem, što da kažem, kako da objasnim šta se desilo meni, da pitam šta je bilo njoj, nama. Razmišljao sam predugo. Posljednji dan škole bio je petak. Dobro se sjećam. Tad sam je posljednji put vidio kako sama hoda šetalištem i opet, gleda preda se.

 Gitaru su mi kupili sedmicu prije kraja. Čak sam planirao da nekoliko kordova naučim, ili makar da znam kako udarati po žicama u ritmu i uz neke Merlinove stihove, da je pronađem i pokažem joj šta sam naučio za tih nekoliko dana. To mi je i bio izgovor da mi kupe gitaru. To i nešto bolji prosjek nego u prošlom razredu. Nisam uspio naučiti ništa. Nisam htio učitelja već sam. Pronaći lekcije na internetu, zamoliti nekog od jarana ili samo uzeti u ruke i probati. Nije upalilo. Zbog toga sam u konačnici i oklijevao, nadajući se da ću sutradan bolje znati. Sad kad se sjetim, ono što jesam znao pred sami kraj tog maja, možda je čak i bilo dovoljno da se izblamiram, da se nasmije mojoj neukosti a onda da se rukujemo i upoznamo. Ali nisam.

Nije upisala sljedeći razred u našoj gimnaziji. Biće da se sve to desilo pred kraj trećeg. Ima nekog smisla. Ne znam ni gdje se prebacila.

A onda je završila i srednja. Mi maturanti mjesec ranije od ostalih. Malo se plakalo, malo se slavilo, malo se strahovalo za budućnost. Nisam ni stigao sjetiti je se sve dogodine. Tog maja skoro da nisam ni uzimao gitaru u ruke iako sam čitavu prethodnu, nepunu godinu svirao sve više i bolje. Niko od nas iz klapice nije bio aman neki učenik. Odlikaši da, odlični nipošto. Uvukli smo se na budžet nekom ludom srećom.

 Prvi je semestar prošao stresno i trajao predugo. Drugi je već bio lakši. Svirao sam povremeno. Da ne zaboravim. A onda sam se poslije završnih ispita od kojih sam pola položio, pola ostavio septembru, vratio svojoj staroj ljubavi i ponovo počeo prebirati žice. Ispostavilo se da ništa nisam zaboravio.

Pola zime i čitavo proljeće proveo sam više svirajući nego učeći. Nije teško pretpostaviti što je uslijedilo. Srećom, pali smo skoro svi. Upisali koliziju i bili sretni sa sobom. A onda pali opet. I izgubili pravo na budžetsko finansiranje.

„Ma jebeš ga, hajmo ba osnovat bend.“ – krenulo je kao zajebancija na jednoj pijanci.

„A ko će ti Boga ti, svirati u tom bendu? Ko će pjevati?“ – neka od djevojaka se pobunila. Azra, mislim. Njoj je fax i išao. Sa zakašnjenjem od jedne godine ipak je uspjela upisati sljedeću. A kad se rješila nas bagre, ostale je dala u roku.

Tu je nastala rasprava koja je uskoro podjelila grupicu na one koji su čak i razmišljali o bendu i one koji nisu htjeli ni raspravljati. Ja sam bio u prvoj. Čak šta više, iako ne najglasniji i najpoborniji, bio sam uzdanica čitave grupe. Jer u međuvremenu, klasičnu sam uspio zamjeniti akustičnom i to malo skupljom. To mi je bio san od kako sam saznao da zvuk na plastičnim i željeznim žicama apsolutno nije isti. Radio sam honorarno po kafićima. Starci nisu ni znali. Mislili su da sam na predavanjima. Staru sam gitaru prodao teška srca i još debelo doplatio. Zamolio sam lika kojem sam je prodao da je sačuva neko vrijeme i da je ne prodaje dalje. Radio je i reastauracije i prodaju. Dao mi je pola godine. Nije se ni njemu žurilo. U međuvremenu se posao povećao. Počeo sam više i zarađivati. Ostavljao sam sa strane ne samo za staru već i za električnu i pojačalo. Za pola dogovorenog roka kupio sam obje. Nije je ni dotakao. Sva oštećenja koja je imala kad sam mu je prodao, imala je i kad se je otkupio.

Ja sam već bio spreman da dam ono što je bilo od mene. Električnu i pola glasa. Nisam pristao da budem pjevač. Naprosto nisam bio dovoljno dobar za oboje. Za to vrijeme ostali su se prihvatili svojih instrumenata. Vedad je pomalo znao na bubnjevima. Do kraja godine je znao popuno. Borisu je stari bio basista u bendu i nekad ga kao malog pokušavao naučiti. Znao je jedva osnove. Do kraja godine je uspio pohvatati dovoljno da bude drugi basista. Prvog smo nafatali sa strane. Neko je znao nekog, ko je znao nekog drugog ko je znao tog Mateja. Bio je teški alkos ali je pod gasom ili bez njega mogao svirati jednom rukom bolje od sviju nas. Ono za što smo vjerovali da će nas prodat i što se na opšte iznenađenje pokazalo tačnim, bio je pjevački, muško-ženski duo. Esma je od osnovne bila glavna po horovima a i u srednjoj nema gdje nije otputovala sa sekcijom. Vanja je bio sirovi, nebrušeni dijamant. I to slučajno otkriven na jednoj od proba kad je pustio glas i natpjevao Esmu koja je od sviju nas imala najviše sluha i koja je rekla da se naježila.

Ja koji sam konobarisao po nekoliko kafića i znao gazde, uspio sam nam srediti prve svirke. Plata je bila piće za dž. Nama koji smo tek postali i to je bilo bauk. Da nam nisu rekli da se to tako radi i da smo budale ako prihvatimo išta manje jer nas onda neće uopšte doživljavati ozbiljno, pristali bi i da mi njima platimo samo da se pročuje za nas. I tako smo ljeto proveli svirajući. I nabijajući na nos svim onim štreberima što nisu vjerovali u nas i našu slavu. Družili smo se mi još uvijek ali sve manje i manje a i kad jesmo, završavalo se svađama, čak i tučama.

 A onda se i bend raspao. Vedi se omililo bijelo kako je uspio doći do dovoljno keša da može da priušti kesicu svako malo. Pokušavali smo ga odgovoriti, djelovati na njega. Nije uspjelo. Esma mu je pokušala srediti komunu, stara joj je bila nešto važno tamo. Bilo je kasno.

„Tako je to s bubnjarima...“ – tješili su nas ovi iz drugih bendova s kojima bismo nekad nastupali. Tješili su nas i iz publike koju smo tad već i imali. I njima je bilo žao. Pokušavali su nam naći zamjenu ali nije išlo. Još je bilo friško da se samo tako zamjeni dio koji ne fercera. Nismo mu mogli tek tako okrenuti leđa iako nas je tjerao na to i mrzio sebe što nas iznevjerava.

Na kraju je ipak pristao da ga smjeste. Bio nekoliko mjeseci, navodno se očistio. Izašao napolje i prekosutra dan se predozirao.

Sljedeća 3 mjeseca jedva da smo između se i pričali. Niko nije ni pomišljao na sviranje. Udaljili smo se. Trebali smo početi snimati album. Sve je bilo spremno. Čak smo bili našli i zamjenu. Tad smo mislili privremenu dok se Vedo malo ne adaptira na okolinu da bar mi vježbamo a on čim mogne da nam se priključi. Jedino što je bilo teže nego gledati mu oca kako tiho plače nad mezarom kad su svi ostali otišli bilo je gledati mu majku kad smo zajedno došli na žalost. Nije se moglo razaznati mnogo šta od onoga što je kroz jecaje govorila ali nije bilo lijepo ono što smo čuli. Krivila je nas. Otac ju je pokušavao obuzdati ali je i njega počinjala hvatati potreba da nekoga okrivi. Otišli smo prije nego što se to dogodilo. Nismo se, osim pojedinačno, susreli čitav mjesec. Svi snovi o obnovi benda bili su srušeni.

 Tad sam se vratio gitari. Svojoj prvoj. Klizalici. Počeo sam s nekim pjesmama da mu odam počast. Zarekao sam se da ni ja neću uzeti ni dim buksne nikad više. Htio sam se rješiti i cuge i cigara, ne zbog principa već zbog para. Piće sam smanjio. Cigare nisam mogao. Ponovo sam konobario i živio sam sa gitarama. Starci su me molili da pređem kod njih. U kući je sprat bio prazan. Izdavali su ga.

„Bolje tebi da damo, sine nego da plaćaš tamo nekome.“

„Jedino za ne daj Bože, starci. Jedino za ne daj Bože..“

I na tome se završilo. Ne daj Bože, hvala Bogu nije došlo.

Prvo sam se počeo prisjećati Vede. Onda fakluteta i glupih svađa između tabora. Onda i samog početka dok smo još bili grupa. Onda srednje. Onda gitare.

A onda proljeća. I nje.

Svirao sam Merlinove balade. Ubijao sam sebe. Mrcvario se sjećanjima. Kako sam samo mrzio svijet tih nekoliko mjeseci. Pa i godina. Čak i kada se sve sleglo i kad se staro društvo povremeno počelo okupljati. Prvo na datume a onda i onako. Mrzio sam život a nisam znao ni zašto, ni ko mi je šta skrivio, ni da li je iko išta. Valjda sam prvo mrzio sebe jer nisam ni bio ništa pa onda i sve ostalo. Par piva i malo viskija da začini i mogao sam funkcionisati pod osmijehom. Ne bih se ni pijan odao. To sam poštovao kod sebe. Znao sam granicu i nisam je prelazio. Ne toliko zbog sebe koliko zbog njih ostalih. Svi smo bili u pet deka, u istim govnima. Krenem li se jadati i tuliti šta mogu postići osim da i njih podsjetim na njihov jad. Bolje da se smijemo jedni drugima u face i lažemo. Lakše je.

I moglo je tako jedno vrijeme. Dok me obrazi nisu počeli boljeti od lažnog osmijeha. Prestao sam navraćati na pića, na sijela, na svirke. Želio sam nešto više od života. Prešao sam već bio u kasne dvadesete. Prvo se počeo pravdati i prati jer drugačije sebe ne bih mogao učiniti onim koji zaslužuje da se skrasi i kraj nekoga smiri. Djecu nisam mogao ni zamisliti. Plašio sam ih se u najdoslovnijem smislu tih riječi. Ali umjesto da nešto učinim, da zakoračim u susret životu i zagrizem gorčin svojih dotadašnjih grešaka, ja, onako slabašan, kukavičan, zbunjen i sam sebi čudan, isti onaj ja sa mokre klupe u malom kabinetu, ponovo sam pobjegao. Tad je to bila učionica. Sada sam pobjegao žicama.

Potrajalo je dok sam se oslobodio dovoljno da izađem među ljude i počnem prosijačiti. U početku sam to tako nazivao. Onda sam se dogovorio sa sobom da je i to posao kao i svaki drugi. U kafani bi samo ne bi tako direktno udjeljivali.

I svirao sam. Staro, novo, popularno, nepoznato, balade, brze, rock, naš, strani... Ma bio sam ulični đuboks. Nekad i po naruđbi prolaznika koji su mi znali repertoar. Kad bih bio raspoložen. Kad bi došlo proljeće. Svirao sam i po kafanama ali rijetko. Više mi se sviđalo tako. Direktno.

 I danas sam zato izašao napolje, direktno da sviram, pjevam, osmjehujem se prolaznicima, prolaznicama pogotovo, da se nadam osmijehu, namigivanju, ceduljici, svemu tome ili pak ničemu. Samo da vidim da me slušaju, i to bi bilo dovoljno. I slušali su. A taj sam dan baš nekako ćutio, mirisao je na Merlina.

Ezan je sa Ferhadije i sa Begove odezanio, zvona su još udarala posljednje odjeke i sa katedrale ispred i sa pravoslavne iza mene, dok sam čekao i odavao počast i jednima i drugima. Kad je i posljednje zvono odzvonilo, riječi su naprosto došle na usne, prsti se zgrčili bez da sam im ja više i naređivao, sami, naučeni na ono što sam najradije i svirao i pjevao.

Ako me ikada sretneš... Nisam je primijetio kad je prilazila iako uvijek pogledima lutam okolo.

U ovom ukletom gradu... Majka sa djecom stajala je u blizini i mališane držala ispred sebe. Slušali su sve troje

... ne stavljaj ruke na lice... Stala je kraj njih. Pridružilo se još nekoliko starih koji su me znali i uvijek iz poštovanja zastajali da me počuju.

... nemaš što od mene kriti... Nosila je crni šešir. Od oboda joj nisam vidio oči.

... glavu gore, nama je ljubav lozinka... Podignula je glavu. Pogledala me. Do tad nisam znao da je to bila ljubav. Tad nisam mogao vjerovati da sam ikad mogao pomišljati da bi moglo biti išta drugo.

... ni to što nismo zajedno, pusti suzu, daj mi znak... Gledao sam u ženu, vidio djevojčicu. U bijeloj bluzi, poderanim hlačama, smeđim očima i kosom do ramena.

Da još nije prestalo... I znao sam riječi.

Da nikad neće prestati... I čuo melodiju.

Mogu proći stoljeća... I gledao kako gleda preda se dok odlazi.

Mogu ti i umrijeti... Sama

A ti me nisi prestala... Pjevala je na sav glas.

I nikad nećeš prestati... I plakala

Ljeta, zime, proljeća... I čekala na odgovor. Sad sam znao riječi.

Za tebe ću živjeti...

I pjevati.