#demokratije

[radiogornjigrad]

LASLO VEGEL: Poslušni buntovnici

Fragmenti iz dnevničkih beleški: Dekorativni element pročelja demokratije sreda, 14. jun 2023. Sad mi se čini da je to bilo veoma davno, 2019. godine, ili sasvim precizno, 12. jula 2019. na Domboš-festu, prilikom promocije moje knjige Nesahranjena prošlost, citirajući završno poglavlje romana, i ukazujući na značaj etosa negiranja, nijekanja, rekao sam da bismo u našim delima morali ponovo…

[cgvijesti]

Financial Times: Volodimir Zelenski ličnost godine

Financial Times: Volodimir Zelenski ličnost godine

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski izabran je za ličnost 2022. godine, piše Finansial Times. “Predsjednik Ukrajine personifikuje otpornost svog naroda i postao je nosilac standarda liberalne demokratije. Zelenski je takođe postao oličenje hrabrosti i istrajnosti ukrajinskog naroda u njihovoj borbi protiv ruske agresije”, objasnio je FT izbor. Ovaj 44-godišnjak je, kako piše FT, zaslužio…

[preporodbn]

Našisti u službi historijskog revizionizma

Za Našu stranku u Janji ljiljani su ratna zastava i “najviše zla je što visi pred džamijom” Postavlja se pitanje treba li podsjećati koliko je višak demokratije manifestovan u odsustvu jasne artikulacije zajedničkih interesa zapravo poguban za Bošnjake u povratničkim sredinama. Politički pluralizam je jedno od najvažnijih dostignuća savremene civilizacije. Međutim, mali narodi kao što su…

[knjigeobradovic]

KOVANJE DEMOKRATIJE: ISTORIJA LEVICE U EVROPI 1850-2000

[astrowhitelion]

PLUTON U VODOLIJI

VELIKI PLANETARNI PRELAZAK!

Prvo je Sunce 20.03 prešlo u znak Ovna, a danas 23.03.23 u 16:24 PLUTON PRELAZI U ZNAK VODOLIJE!

To vreme je obeleženo i zapamćeno sa jednom od najznačajnijih revolucija u svetu, a to je Francuska revolucija od 1789 do 1799 godine.

Francuska revolucija se smatra glavnom prekretnicom u istoriji zapadne demokratije! Sa njom se ukinuo apsolutizam i aristokratija, a običan narod dobija pravo glasa. To je početak građanskog društva. Ovo je važan deo istorije Francuske, Evrope i cele zapadne civilizacije. Kada znamo da su Sjedinjene Američke Države osnovane 1776 godine, a Pluton je prešao u znak Vodolije samo godinu dana kasnije, onda vidimo koliko je značajan period pred nama!

Ovaj prelazak Plutona u znak revolucionara, pobunjenika će nam doneti velike promene pre svega u Evropi, a zatim i u celom svetu.

Ipak, nas kao pojedince zanima šta će nam Pluton doneti u ličnom životu.

Pluton je najdalja planeta i najsporije se kreće. On će sada preći u znak Vodolije, ali se neće dugo ovde zadržati, jer će se ponovo vratiti u znak Jarca.

Tek od kraja 2024 godine će preći i ostati u Vodoliji, bez ponovnog povratka u znak Jarca.

Međutim, uvek taj prvi prelazak govori o novom početku, jer se tu nalazi seme promene! Pluton će biti u Vodoliji 20 godina koliko prosečno ostaje u jednom znaku.

Za to vreme će se svet u velikoj meri promeniti. Na ličnom nivou, mi ćemo doživeti velike promene kroz kuću gde nam se nalazi znak Vodolija, jer će kroz tu kuću Pluton da se kreće. Pluton će tako kroz različite kuće da donese i različite promene i događaje.

U generalnom smislu on će u narednom periodu najviše da deluje na osobe rođene u znaku Vodolija, Bik, Lav i Škorpion. Ova fiksna četvorka predstavlja četiri fiksna stuba, koja drže ceo naš svet!

Oni čuvaju društo, civilizaciju i održavaju je na nogama. Ako su sada noge sveta napadnute, to znači da se cela struktura civilizacije menja! I do iz samog korena!

Ako je istorija učiteljica života, onda će se slično i sada desiti. Kao što je Francuska revolucija srušila stari poredak sveta i donela novi i sada će se mnogi svetovi srušiti da bi se izgradili novi. Da li će novi svet biti bolji od starog? To je važno pitanje.

Posmatrajući istoriju možemo da kažemo da hoće, ali da će to biti prilično izazovno i bolno. Ovih dana vidimo velike probleme na finansijskom tržištu u Americi. Slična kriza oko hipotekarnih kredita je bila 2008 kada je Pluton prešao iz euforičnog znaka Strelca u kruti znak Jarca. I sada se istorija ponavlja. Mnogi su i tada mislili da se neće to preliti na ostatak sveta i gadno su pogrešili.

Tako će biti i sada. Finansijska kriza ne poznaje granice, niti rase.

Ono što nam odmah nagoveštava Pluton je revolucionarna promena u sistemu plaćanja. Stari sistemi plaćanja će postati prošlost.

Takođe, idemo ka vremenu velike robotizacije i ovaj vid industrije će doživeti veliki razvoj. Kao što je to nekada bilo sa računarima i mobilnim telefonima.

Da se vratim na veliku četvorku. Osobe rođene u ova četiri fiksna znaka će biti nosioci ovih promena. Oni teško menjaju stvari, ali kada se odluče da nešto promene onda idu do kraja, bez obzira na sve prepreke.

Takođe, svi koji natalno imaju Plutona na uglovima horoskopa u 1, 4, 7 ili 10 kući mogu da očekuju velike promene.

I na kraju, a ne manje važno, ako vam je natalni Pluton u jakom aspektu sa vašim vladarem 1. kuće ili Suncem ili Mesecom, promene vam predstoje.

Ono što mogu da vam kažem, da više ništa neće biti kao ranije.

Uživajte u promenama

Autor

Snezana Knezevic

[mentalnahigijena]

Budite Hristovi vojnici i budite spremni! Predsjednik Nove srpske demokratije (NSD) i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić biće kandidat ovog saveza za predsjednika Crne Gore na predstojećim predsjedničkim izborima, 19. marta, pišu podgoričke Vijesti. Odluku da Mandić bude predsjednički kandidat donijelo je i Predsjedništvo Demokratske narodne partije (DNP), a zvanično saopštenje se, kažu, očekuje. Funkcioner Mandićeve Nove srpske demokratije, Marina Jočić saopštila je na Fejsbuku da je Glavni odbor stranke odlučio da je Andrija Mandić "najbolji za predsjednika".

[prijedor24]

Europarlamentarci traže istragu protiv komesara EU za proširenje Olivera Varhelyia

Europarlamentarac i predstavnik nizozemske Stranke Rada Thijs Reuten je na svom Twitter profilu objavio kako Odbor za vanjske poslove Evropskog parlamenta želi istragu protiv povjerenika EU za proširenje Olivera Varhelyia. Reuten navodi kako se istraga traži zbog izvještaja u kojem stoji kako Varhelyia namjerno potkopava značaj reformi demokratije i vladavine prava u zemljama pristupnicama EU. U…

[balkanin]

Senadin Lavić : Spram liberalne demokratije su autoritarni režimi ili, može se slobodno reći, fašistički poredak !

Senadin Lavić : Spram liberalne demokratije su autoritarni režimi ili, može se slobodno reći, fašistički poredak !

Senadin Lavić Profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Senadin Lavić, načinio je za DEPO Portal kompleksan komentar na temu identiteta/ bošnjaštva – bosanstva – islama, a shodno polemici koju smo započeli prethodnih dana kroz tekstove “Sarajevo: Da li smo zreli za kolektivno liječenje nacije?!? Bjesne danas oni koji su najveći krivci za bolest u kojoj živimo…” i “Iza…

[zanimljivaekonomija]

Švedska povećava podršku civilnom sektoru i lokalnim samomupravama u Srbiji sa više od 5,5 miliona evra

Švedska i Srbija imaju dugogodišnju i snažnu saradnju u oblastima razvoja civilnog društva, lokalne samouprave i jačanja demokratije. Za Srbiju je od izuzetne važnosti da izgradi svoje kapacitete za ispunjavanje standarda Evropske unije o demokratiji, ljudskim pravima i lokalnoj administraciji i da omogući njihovu primenu na nacionalnom nivou.

”Civilno društvo ima važnu ulogu u monitoringu i promovisanju reformskih napora. Švedska dodatnim sredstvima nastavlja višegodišnju saradnju sa Beogradskom otvorenom školom (BOŠ), Centrom Ulof Palme (OPC) i Centrom za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA) kako bi podržala reformske napore Vlade Srbije i promovisala demokratizaciju, transparentnost i odgovornost, kao i EU integracije”, rekao je ambasador Švedske u Srbiji Nj.E. Jan Lundin i dodao da nastavak pomoći Švedske organizacijama civilnog društva iznosi oko tri miliona evra.

Prepoznajući važnost razvoja lokalnih samouprava u Srbiji, Švedska je odobrila i dodatnu novčanu pomoć razvoju lokalne administracije u Srbiji, kroz projekat koji sprovodi Stalna konferencija gradova i opština (SKGO) ”Podrška lokalnim samoupravama u Srbiji na putu pridruživanja EU”. Ukupna vrednost dodatnog ugovora je oko 1,2 miliona evra.

Uzimajući u obzir da javne nabavke imaju značajan udeo u ekonomiji Srbije, veoma je važno kontinuirano poboljšavati ne samo zakonodavstvo, već i sistem i način na koji se sprovode postupci javnih nabavki da bi se obezbedila bolja konkurentnost. Zbog toga je Švedska agencija za međunarodnu razvojnu saradnju (Sida) potpisala sporazum sa Nacionalnom asocijacijom za lokalni ekonomski razvoj (NALED) o podršci u sprovođenju projekta ”Efikasne javne nabavke u službi ekonomskog razvoja” sa ukupnim budžetom od 1,36 miliona evra.

”Cilj projekta je promocija demokratskog upravljanja kroz podršku u uspostavljanju transparentnog i odgovornog sistema javnih nabavki i nadzora nad njima, poboljšanje upravljanja javnim finansijama i podsticanje okruženja za rast predvođen privatnim sektorom”, rekao je Šef odeljenja za razvojnu saradnju u ambasadi Švedske Ula Anderson (Ola Andersson). On je dodao da će posebna pažnja biti posvećena uvođenju ekoloških kriterijuma u postupke javnih nabavki da bi se razvili kapaciteti za tzv. ”zelene nabavke” koje uključuju energetsku efikasnost, kao i obukama službenika za javne nabavke na lokalnom nivou.

Ukupna vrednost dodatne podrške koje Švedska pruža Srbiji u pomenutim projektima je oko 5,5 miliona evra. Kao jedan od navećih bilateralnih donatora Švedska pomaže Srbiji približavanju EU i ispunjenju njenih standarda sa više od 12 miliona evra godišnje.

[balkantimes]

BOŠNJAČKO ISKUSTVO SLOBODE

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. 

To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa.

Mustafa DRNIŠLIĆ

Iako može na prvi pogled zvučati pretenciozno, trideseta godišnjica osnivanja Stranke demokratske akcije nije samo trideseta godišnjica povratka višestranačja već prije svega datum koji obilježava prvih trideset godina bošnjačkog iskustva s istinskom demokratijom. Svi politički sistemi, režimi i državni okviri u kojima su Bošnjaci kao narod živjeli prije 1990. godine bili su manje ili više nedemokratski, autokratski, a često i sasvim totalitarni, bez obzira na to jesu li bili jednostranački ili višestranački. Bošnjaci do 1990. godine nisu imali bilo kakvo iskustvo življenja i djelovanja u istinski demokratskom poretku s potpunom slobodom govora te stoga činjenica da se bošnjačko iskustvo demokratije podudara s datumom osnivanja SDA svakako nije nimalo slučajna.

Niti jedno društvo ne usvaja potpuno nove vrijednosti, modalitete djelovanja ili obrasce ponašanja preko noći već im se postepeno uči i na njih se navikava, a taj proces uvijek predvode oni koji su i prvi doprinijeli promjeni društvene paradigme, pa je stoga tradicija bošnjačkog političkog djelovanja u demokratiji, sa svim vrlinama i mahanama, praktično i tradicija djelovanja Stranke demokratske akcije. Nije riječ tek o detalju političke historije jednog društva, već i o njegovoj živoj političkoj kulturi u kojoj danas djeluje sve i jedan politički aktivan Bošnjak, od anonimnog komentatora na nekom lokalnom internetskom forumu, preko nekog vječno nezadovoljnog portalskog kolumnjare, pa do predsjednika svake opozicione stranke. Trideset godina dovoljno je dug period kako bi se mogao ocijeniti taj politički i ideološki okvir nastao osnivanjem SDA te dati objektivan sud o njegovoj vrijednosti.

DEMOKRATIJA KAO IZBOR

Prvo i osnovno što se mora zapamtiti kada ocjenjujemo ne samo današnje političko demokratsko okruženje već i samu političku kulturu Bošnjaka jeste da oni apsolutno nisu morali biti demokratski. Svijet je danas prepun društava historijski sličnih našem koji, uslijed manjka bilo kakvog historijskog iskustva s demokratijom, već više od pola stoljeća ne mogu uspješno napraviti istinsku autentičnu kulturološku tranziciju iz totalitarizma u istinsku demokratiju. Ova vrsta slobode i demokratije koju Bošnjaci danas žive nije u bilo kojem slučaju nekakvo prirodno stanje, niti na globalnom niti na kontinentalnom evropskom nivou. Mnogo je više društava i država u kojima vlada neka vrsta totalitarizma ili koja su u stanju konstantne političke nestabilnosti obilježena stalnim politički inspiriranim nasiljem, pučevima, atentatima, namještenim izborima ili uopće višedecenijskom monopolizacijom čitavog društvenog života od isključivo jedne političke grupacije.

To je pogotovo tačno za ona društva koja su, poput bošnjačkog, svoje pravo na postojanje i slobodu osvojili prolaskom kroz izuzetno teško kolektivnu traumu rata i genocida i koja su, uprkos tome, i dalje permanentno ugrožena. U takvim okolnostima svaki politički instinkt i svaki društveni trend vodi ka političkoj i ideološkoj homogenizaciji te obračunu sa svim onim oponentima i neistomišljenicima koji iskaču iz odbrambenih linija postavljenih na pravcu iz kojeg dolazi opasnost po kolektiv. Zasluge za nepobitnu činjenicu da to nije slučaj s bošnjačkim društvom i političkom scenom na kojoj, uprkos svemu, vladaju istinska demokratija i sloboda, pripadaju, ma koliko se to negiralo, Stranci demokratske akcije i nikome drugom.

Ne smije se zaboraviti da jednom promijenjena i uspostavljena politička paradigma postaje stvar političke kulture i da ju je vrlo teško promijeniti. Kada je 1990. godine došla na vlast, SDA je mogla, kao mnoge druge političke organizacije u postkomunističkim državama, pokušati nastaviti ili sa starom komunističkom političkom praksom vladanja i potpune kontrole svih društvenih procesa ili krenuti na put ideološkog i političkog revanšizma, što bi podrazumijevalo obračun sa stotinama hiljada ljudi koje je prošli sistem kooptirao, a što bi neminovno značilo neku vrstu suspenzije demokratije. Takav izbor bio je mnogo lakši, pa i primamljiviji, samom činjenicom da se vrlo brzo nakon prvih slobodnih izbora Bosna i Hercegovina našla pod udarom Agresije, a Bošnjaci pod prijetnjom genocidnog istrebljenja, u čemu su veliku ulogu imali upravo temeljni elementi bivšeg komunističkog sistema poput Jugoslavenske narodne armije. Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. Stranka demokratske akcije time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom, a što bi opet bilo sasvim u skladu s dotadašnjom bošnjačkom političkom kulturom i iskustvom.

Umjesto toga, SDA se odlučila na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa. Za sve vrijeme Agresije, dok se Sarajevo nalazilo u opsadnom obruču velikosrpskih i srbokomunističkih barbara koji su ga rušili i ubijali, u gradu su sasvim slobodno izlazile novine u kojima je “napadana država”, tačnije kritizirane su i civilne i vojne strukture vlasti po gotovo svakom osnovu. Iako je bila jedina politička organizacija koja je organizirala odbranu države, SDA ipak nije monopolizirala vlast, već je u nju uključila ili pokušala uključiti svakog patriotu, a osobe koje su bile utjecajne u policijskim, pravosudnim, medijskim, obrazovnim ili kulturnim strukturama bivšeg režima niti je jeo mrak niti su trpjele odmazde već su ogromnom većinom nastavile obavljati funkcije koje su imali u prošlom sistemu.

Činjenica da je takva tolerantnost i širina znala biti čak i kontraproduktivna, ne samo po interese SDA kao stranke već i po ratne napore države, ali i interese Bošnjaka kao kolektiva, pokazuje da se, uprkos onome što tvrdi današnja opozicija, radilo o svjesnom izboru tadašnjeg rukovodstva ove stranke. Demokratski presedan učinjen je zahvaljujući SDA, a ne uprkos SDA, kako bi to željele predstaviti nekadašnji samozatajni žitelji dubokih podruma, a današnji glasni borci za demokratiju. U tom historijskom ratnom trenutku nije bilo nikakvih realnih prepreka ili smetnji, a ponajmanje su to bili strašljivci koji 1992. godine nisu htjeli čak ni da se prihvate ponuđenih odgovornosti i funkcija jer nisu znali kako će se rat završiti, koje bi spriječile SDA da u ratnom vihoru nastavi ne samo s dotadašnjom jednopartijskom komunističkom praksom vladanja već i s ideološkim obračunom s neistomišljenicima.

To se nije desilo prije svega zato što SDA svih ovih godina baštini demokratsku političku kulturu, te što su stranku od samih početaka predvodili ne bivši komunistički aparatčici već žrtve totalitarnog sistema. Ti se ljudi nisu samo grozili nedemokratskih komunističkih praksi obračuna s neistomišljenicima već su i odlično znali da jednom počinjeni presedani imaju naviku da vrlo brzo postanu običaji, a potom i tradicije političke kulture čitavog društva, kako to, uostalom, pokazuju nesretne sudbine ogromne većine postkolonijalnih država koje su hronično politički nestabilne. Tridesetogodišnja demokratija, te neobična politička stabilnost bošnjačkog društva, neobična ako se u obzir uzmu dejtonsko državno uređenje, prostor na kojem Bošnjaci žive te konstantni pritisci i subverzije kojima su Bošnjaci izloženi, rezultat je prije svega političkog djelovanja SDA.

DRUGA STRANA MEDALJE Naravno, ovakvo opredjeljenje nosilo je i određene nedostatke. Vizija koju je SDA imala završavala se na idealu slobode i demokratije s čvrstim uvjerenjem da je osvajanje slobode dovoljno veliki i vrijedan cilj te da će se nakon toga sve razvijati u pravom smjeru samom činjenicom što su ova dva velika cilja dosegnuta. Takve pozitivizmom temeljene, ali naivne vizije tipične su za sve emancipatorske politike koje nastaju u društvima zarobljenim u represivnim sistemima bez organizirane disidentske emigracije i bez realnog iskustva života u demokratiji. Ideal slobode za Bošnjake, kao krajnji ideološki horizont, donio je masovnost u stranci, ali je istovremeno uzrokovao i njenu slabu ideološku profiliranost. Vjera da će zbacivanjem represivnog komunističkog aparata svi njegovi sužnji biti ne samo sretni već i zahvalni pokazala je tu idealističku naivnost jer se zaboravilo da nisu svi bili okovani protiv svoje volje, da su se mnogi navikli na lance te da se plaše pa čak i mrze slobodu. Potcijenilo se koliko je komunizam zaista duboko prodro u sve aspekte bošnjačkog bića i nije se shvatila dubina duševne, mentalne i karakterne rane koju je nanio. U tome treba tražiti i razlog za mnoge kadrovske promašaje, ali i za utisak da SDA, iako se odlično nosila s agresivnim srpskim i hrvatskim politikama, nakon Daytona nije bila intelektualno spremna niti na latentni cinizam i podozrivost dijela međunarodne zajednice, ali ni na ogorčeno neprijateljstvo bivše komunističke nomenklature koja se završetkom rata vrlo brzo preobukla u građanske liberale.

Hronični problem koji SDA kontinuirano ima s nelojalnim kadrovima posljedica je činjenice da je riječ o stranci koje je nastala kao svenarodni pokret, ali i kasnijeg izostanka individualne ideološke kompatibilnosti i uvjerenja kao kriterija za napredovanje unutar stranačke hijerarhije. To se ponajbolje može vidjeti u činjenici da od svih političkih ličnosti koje su napustile SDA niti jedna nije osnovala ideološki sličnu stranku suparnicu, neku političku organizaciju koja bi se bolje i žešće borila za bošnjačke interese, već su se gotovo svi pokazali kao zagovaratelji anacionalne “građanske” politike. Ti ljudi nisu bili niti ideološki saputnici niti istinske demokrate ili antikomunisti, već jednostavno ambiciozne osobe koje su se pokušale politički ostvariti na račun stranke. Problem upravo i leži u tome što zbog manjka ideologije kao diskriminatornog kriterija nisu na vrijeme prepoznati kao takvi.

Čini se i da unutar SDA nije bilo na vrijeme prepoznata i shvaćena prava priroda opozicione reformirane komunističke nomenklature jer se nije moglo pojmiti da ta nomenklatura, nakon pada sistema, i dalje postoji. Ljudima koji su bili žrtve komunizma i koji su patili zbog gubitka slobode u svakom njenom smislu vjerovatno nije izgledalo moguće da postoji toliki broj uživaoca bivšeg sistema koji se možda nisu bili spremni oružjem boriti za njegov opstanak, ali su svakako bili opredjeljeni da iskoriste poklonjenu im slobodu i demokratiju da ga probaju ponovo vratiti u život. Nije se razumjelo da suština problema s ideološkom opozicijom ne leži u njenom zadržavanju sinekura i privilegija, te da neće biti nikakve zahvalnosti za pokazanu toleranciju (koja se ionako shvatila prije svega kao slabost), već da je problem u izgubljenoj privilegiji da se iz pozicije nedodirljive elite oblikuju društveni tokovi. Oni koji su pola stoljeća uređivali društveni život nisu mogli prihvatiti da više nisu arbitri koji određuju ko društveno napreduje a ko pada na margine, te su gubitak takve privilegije shvatili doslovno kao izgon iz zemaljskog raja u koji pošto-poto namjeravaju vratiti ne samo sebe već čitavo bošnjačko društvo.

Sloboda kao samorazumijevajući ideal dovela je do toga da se u SDA dugo nije moglo razumjeti kako većina “građanskih” i “ljevičarskih” stranaka, koje se predstavljaju kao opozicione, nisu opozicija već prije alternativa, ali ne samo Stranci demokratske akcije već i samoj ideji političkog organiziranja Bošnjaka na nacionalnim osnovama. Takve stranke ne priznaju da postoji potreba zaštite bošnjačkih političkih interesa, one zapravo negiraju da uopće i postoje bilo kakvi partikularni bošnjački nacionalni interesi. Naravno, ironija se ogleda u tome da svaka od ovih alternativnih stranaka glasove traži isključivo na prostorima na kojima većinom žive Bošnjaci, pa je i to doprinijelo teškoći u prepoznavanju istinskih stajališta opozicije.

Idealizacija demokratije kao krajnjeg cilja razlog je zašto se dugo nije mogla razumjeti niti prihvatiti stvarna i opipljiva nesklonost dijela međunarodne zajednice spram SDA kao bošnjačke nacionalne stranke. Ovo nesnalaženje kao da je poticalo iz uvjerenja da su se deklariranim antikomunizmom i antitotalitarizmom, praktično pokazanim ne samo kroz insistiranje na demokratiji, pluralizmu i multitkulturi već i borbom za multietničku državu, dokazali vlastiti kredibilitet i pripadnost slobodnom svijetu. Teško su prodirale spoznaje da je i zapadni svijet, koji je gledan iz komunističkog mraka Jugoslavije, izgledao kao svjetionik slobode, prepun nepravednih predrasuda i malicioznih stereotipa te da u njemu postoje mnoge snage koje zagovaraju slobodu samo za sebe, ali ne i za druge, pogotovo ako je u pitanju mali muslimanski narod. Bilo je teško razumjeti kako oni koji su do ju��er preko svojih propagandnih servisa harangirali protiv komunizma i nagovarali narode Istočne Evrope da zbace njegove lance, sada odjednom ne samo preferiraju već i sponzoriraju ovlaš umivene neokomunističke političke projekte.

Ovaj ideološki salto Zapada doduše nije specifičnost samo Bosne i Hercegovine već fenomen koji je zajednički svim postkomunističkim društvima, a tiče se, prije svega, namjere zapadnih država da sklone sa scene autentične i autohtone političke snage koje su srušile komunizam te dovedu nove koje će mnogo lakše moći kontrolirati. Neprijateljstvo dijela međunarodne zajednice spram SDA osjetilo se najprije na polju medija. Stranka demokratske akcije, koja nikada nije imala, ali ni tražila istinski medijski monopol, čak ni tokom Agresije, krajem rata i dolaskom stranog faktora, koji je nastupio poput kolonijalnog upravnika upumpavši ogromne svota novca u kreiranje “građanske” opozicije i njenih tzv. “nezavisnih medija”, postepeno je gubila svaki kapacitet za oblikovanje javnog mnijenja. Sve je bivalo gore time što je “građanska” opozicija (sa svojim medijima) na prostorima većinski naseljenim Bošnjacima dugo bila (i još je uvijek) ne samo politički protivnik SDA već i identitetska i kulturološka opozicija bošnjačkom mainstreamu, i to u tolikoj mjeri da se protivi i samoj ideji da bilo kakav bošnjački mainstream treba postojati.

HISTORIJSKE OCJENE Kada sve navedeno uzmemo u obzir, ovaj danas već tridesetogodišnji društveno-politički demokratski okvir, ove tri decenija iskustva demokratije u koje nas je činom svog osnivanja povela SDA, mogli bismo ukratko opisati kao dugo sanjanu, ostvarenu, ali i nesavršenu političku emancipaciju koja je sa sobom donijela mnoge nove probleme s kojima će se morati živjeti i koji će se morati nekako prevladati. Politički avanturizam, ideološki promiskuitet te gola politička ambicija mnogobrojnih politikusa neizbježne su bolesti svake demokratije, baš kao i uplitanje vanjskih faktora u demokratske procese ili postojanje netolerantnih političkih pokreta koji bi da iskoriste demokratiju kako bi je ukinuli. Ipak, najvažnije od svega, proteklih trideset godina unutarbošnjačke političke stabilnosti pokazalo je da je SDA izlila dobre temelje te da je svojim političkim odlukama i kursom oblikovala zdravu političku kulturu u kojoj se politička borba vodi u okvirima društveno prihvatljivog i gdje je jedini legitimni način dolaska na vlast glas naroda, tj. pobjeda na izborima. To se ponajbolje pokazalo na farsičnom pokušaju državnog udara iz 2014. godine, koji je propao i prije nego što je otpočeo jer je kao negativan presedan bio u potpunom neskladu s bošnjačkom političkom kulturom koju je etablirala SDA.

Demokratizacija političke kulture koju je izvela SDA impresivan je poduhvat ne samo zato što je izvršen u teškim ratnim okolnostima, koje su na prvi pogled sugerirali potpuno drugačiji kurs, već i zbog samog okruženja u kojem je uspješno ostvaren. Jer, ako pogledamo poslijeratne političke trendove unutar srpskog ili hrvatskog kolektiva u Bosni i Hercegovini, te njihovu političku kulturu, vidjet ćemo opasnu tendenciju kontinuiranog rasta političkog nasilja i istovremenog opadanja političkog pluralizma, čega, srećom, nema u Bošnjaka. A za to je zaslužna Stranka demokratske akcije.

[pavlebasic]

Si: Samo socijalizam može spasiti Kinu

Si: Samo socijalizam može spasiti Kinu

Predsednik Kine Si Đinping rekao je juče, nekoliko dana posle reizbora u parlamentu, da “samo socijalizam može spasiti Kinu��.

Si, koji se smatra najmoćnijim kineskim liderom u poslednjih četvrt veka, u govoru na zatvaranju godišnje sednice parlamenta utvrdio je vodeću ulogu Komunističke partije Kine.

“Istorija je dokazala i nastaviće da dokazuje da samo socijalizam može spasiti Kinu. Samo…

[radiogornjigrad]

FRANCIS FUKUYAMA: Ukrajina će pobijediti

FRANCIS FUKUYAMA: Ukrajina će pobijediti

Rat u Ukrajini označava kritičnu prekretnicu koja će odrediti tok globalne demokratije. O njegovom značaju treba istaći tri važne tačke. Prvo je pitanje zašto je uopšte došlo do rata. Čak je i pre ruske invazije iznet argument da se Vladimir Putin boji širenja Natoa i da mu je potrebna neutralna tampon zona. Iako nije bio zadovoljan mogućnošću da Ukrajina uđe u Nato, to nije bio njegov pravi…

[cgvijesti]

Raković: Identitet CG zasnovan na svetosavlju, zli konvertit Đukanović htio da ljudima otme dušu

Srpski istoričar i jedan od ideologa velikosrpskog projekta ,,srpski svet“ otkrio je strategiju Beograda za predsjedničke izbore u Crnoj Gori po kojoj bi kandidat za šefa države trebalo da bude lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić. Raković je otkrio i rezervnu opciju za slučaj da Ustavni sud ne bude kompletiran i da ne odlučuje o žalbama navodeći da bi u tom slučaju predsjednica…

[preporodbn]

S one strane demokratije

S one strane demokratije ili Schmidtova off shore zona Etnopolitika, “muslimanska” kvota i etnoteritorijalizacija   Piše: Senadin Lavić Dejtonski pravno-politički okvir omogućava Schmidtovo djelovanje. On uvijek može ponavljati da je tu da bi zaštitio “Dayton”. Projekt je postavljen tako da je važniji Dayton od Bosne – Bosna je tu radi daytonskog modela! Njega ne interesira tranzicija Bosne u…

[kovacevicsavo-blog]

Mogućnost (političkog) ostrva

Ovo što sledi je skup nekih razmišljanja i posmatranja funkcionisanja određenih političkih aktivnosti u zemlji, ali i u nekim zemljama zapadne Evrope. Bliža istorija srpske demokratije i uloga "službenika" u istoj deluje kao matematički potpuno nerešiv problem. Pri tome, mislim na čitav niz događaja koji su obeležili, na primer, samo period od 9. marta 1991. pa do danas (cepanja DS na komadiće tokom svoje istorije, kompromise, pomaganja u sklapanju većina na lokalnim nivoima i više, fenomene "omiljenih opozicionara", pojavljivanje "ekonomskih eksperata" i "iskusnih privrednika" na ministarskim mestima itd). Ponavljam, ovo su neka moja hipotetička razmišljanja na temu odnosa konkretne politike, softvera, aktivizma, društvenih mreža u kontekstu balkanskih krutih stranačkih i državnih aparata.  Razmišljanja koja nisu inicirana samo ovim nesrećnim događajima u Srbiji poslednjih godina, ali koja su svakako intenzivirana u tom periodu. Zapravo, hipotetički vid organizacije aktivističko/političke grupe u 2019 godini, u državi koja pruža izuzetno limitirane mogućnosti normalnog i zdravog angažmana.

1. Organizacija bi morala da funkcioniše nezavisno od dejstva svakog pojedinačnog člana,  te da nastavi da postoji u svom neizmenjenom obliku i u slučaju napuštanja bilo kojeg člana ili grupe članova. 2. Organizacija bi morala da poseduje mehanizam regulacije - određeni izabrani podskup članstva bi morao da ima sposobnost da reaguje i blagovremeno eliminiše grupe ili pojedince koji svesno ili nesvesno, planski ili ne, narušavaju osnovne postulate delovanja organizacije. 3. Organizacija bi se svojim dobrim delom bazirala na softveru, odnosno konkretnoj implementaciji odgovarajućih algoritama koji obezbeđuju transparentnost odlučivanja, reprezentativnost uzorka (digitalni kvorum, primenom osnovnih statističkih formula), detekciju anomalija pri aktivnostima, dostupnost celokupnog delovanja organizacije 24/7 (uptime), mogućnost predlaganja problematike, odgovaranja na postavljene problematike i komunikaciju između članova, uz obezbeđivanje "relativne" anonimnosti. Softver bi morao da bude open-source i podložan proverama i modifikacijama (videti iskustva Nemačke i Italije) 4. Osnovni postulati organizacije bi bili neka vrsta osnovne povelje, kriterijumi pripadnosti uopšte, zdravorazumski principi koji se ne dovode u pitanje i koji bi bili doneti u užem krugu članstva - inicijativnom odboru - i odnosili bi se, pre svega, na demokratičnost unutar i van Organizacije, uvažavanje mišljenja unutar Organizacije, borbu protiv diskriminacije unutar Organizacije, ali i uz polaganje najosnovnijih smernica Organizacije: demokratičnost, ljudska prava, efikasnost, socijalna pravda, beskompromisnost u tačno definisanim situacijama i pitanjima, bez ulaženja u konkretna političko društvena pitanja.  Ovi postulati, nekakav pandan "statutu" klasičnih stranaka, bi zapravo trebalo da budu garant očuvanja pravca delovanja, ali i batina za isterivanje onih grupa i pojedinaca koje, svesno ili nesvesno, deluju protivno istima. 5. Jedna od osnovnih funkcija Organizacije bi bilo uspostavljanje, održavanje i zaštita Platforme: skupa logičkih, etičkih, organizacionih i sistemskih pravila koji bi omogućavali članovima da direktno, transparentno i "relativno anonimno" putem izjašnjavanja o pojedinačnim problemima kreiraju politiku Organizacije. 6. "Relativna anonimnost" bi morao da bude jedan od ključnih koncepata Organizacije - jedna organizacija ovakvog tipa bi bila izložena pritiscima, dok bi članovi mogli biti ugroženi na najrazličitije načine, danas ili sutra. Platforma/softver sa te strane bi morao da zadovoljava izrazito suprotstavljene i sofisticirane tehničko-softverske zahteve: sa jedne strane neophodna bi bila bezuslovna, precizna i jedinstvena identifikacija članova koji učestvuju u radu same platforme, te kreiraju i definišu njenu Politiku, dok bi se istovremeno onemogućavalo "curenje" podataka o članovima van platforme. Polazilo bi se od činjenice da se svi članovi nalaze u različitim situacijama i da nisu svi niti spremni, niti u mogućnosti za isti nivo izloženosti sopstvenih političkih pogleda, ali da zbog toga ne treba da budu sprečeni da politički deluju kroz istu. Polazeći od činjenice da je praktično nemoguće obezbediti idealnu anonimnost, odnosno savršenu bezbednost bilo kakve online platforme, neophodno bi bilo pronaći balans između tehnologije i konkretne akcije. 7. Pripadnost Organizaciji bi povlačila i obaveze, od kojih bi najznačajnije bilo poštovanje donetih odluka i politika Organizacije, izlazak na konkretne eventualne izbore, podrška inicijativama i aktivnostima Organizacije koje usvoji većna i slično. Članovi ne bi trebalo da imaju obavezu eksponiranja  (u slučajevima da to sami ne žele ili postoje objektivni ili subjektivni razlozi), ali bi imali obavezu da implementiraju odluke Organizacije. 8. Članovi Organizacije koji bi želeli da implementiraju politike Organizacije u skupštinama, u slučaju da se izlazi iz sfere aktivizma i ulazi u pravu politiku, odnosno kandidati na eventualnim izborima, birali bi se unutar organizacije, na osnovu kompetentnosti, aktivnosti unutar Organizacije, sposobnosti komunikacije i slično. 9. Organizacija bi, pre svega, bila okrenuta lokalnim pitanjima i konkretnim problemima, ali je osnovna ideja da koristi mehanizam umrežavanja i, posledično, efekat mreže, kako bi implementirala rešenja koja uveliko prevazilaze mogućnosti jedne lokalne grupe. 10. Organizacija bi se bazirala dobrim delom na poverenju, altruizmu, aktivizmu, empatiji i dobroj volji članstva, kao osnovnim ljudskim vrednostima, ali bi morala da raspolaže i softverskim i proceduralnim mehanizmima detekcije i reagovanja na potencijalne anomalije u ponašanju članova (videti tačku 1). 11. Problem "infiltracije" je, praktično, nerešiv. Jedini način koji mi deluje smisleno u ovom trenutku je korišćenje "kritične mase", odnosno "zdravog jezgra" koje bi bilo u stanju da svojom brojnošću amputira neminovne pojave kanceroznog tkiva.

Kako bi u praksi ovo moglo da izgleda? Pa, na primer, član X postavlja na "board" nekakav problem, rušenje parka u gradu... Valjevu, sečenje stabala, lupetam. Nakon kraće diskusije - da li je vredno pažnje, neophodno, opravdano, izvodljivo učiniti nešto po tom pitanju, definisalo bi se šta je moguće uraditi, kakvu konkretnu akciju, kakvo oglašavanje, ukoliko je neko grafički dizajner napravio bi se nekakav baner, uradila bi se kampanja na društvenim mrežama, kontaktirali bi se nadležni (opština...), poslali bi se dopisi novinama, organizovalo bi se nešto u samom gradu. Ukoliko bi bilo odziva, deo zainteresovanih bi mogao da dođe da *flashmobuje* park, itd, dodajući vidljivost problemu i gurajući ga pod oko javnosti. Osnovna ideja je da se ljudima omogući da podrže ono za šta negde u dubini duše znaju da je ispravno, ali nemaju alata, volje, snage, mogućnosti da sami istupaju. Sve ovo bi moglo da bude organizovano neuporedivo brže nego preko klasičnih fejsbuk grupa, zato što bi bilo mikrotargetirano celom skupinom ljudi koja se zato i organizovala na prvom mestu. Na široj skali je slično - kod eventualnih izbora, organizacija bi, nakon interne diskusije, odlučila koje je "manje zlo" i da li želi ili ne želi da podrži nekog od postojećih kandidata. Suština bi svakako bila u činjenici da bi svako mogao (teoretski, ali i suštinski) da učestvuje u donošenju odluka, te na taj način, valjda bio više motivisan za učešće u političkom životu - a ono počinje od rasporeda i broja kontejnera u naselju, preko borbe za zelene površine, pa do osvajanja osnovnih sloboda, ukazivanja na nasilje, kriminal, diskriminaciju i slično.

Do izražaja bi ovakav sistem došao posebno u ovakvim situacijama, kada ili vlast ili sama heterogenost i dezorganizovanost opozicije čine da se različiti (opozicioni) faktori svađaju, upiru prstom jedni u druge i slično. Ukoliko Organizacija, većinom (digitalnih) glasova svoga članstva odluči - neko je prihvatljiv za sve ili nije uopšte prihvatljiv. Ovo je neka, blago seljačka, interpretacija koncepta direktne demokratije u kojoj svakako pojedinac, član, ima mnogo veći uticaj na sam proces donošenja odluka, a sa druge strane nije previše skrajnut kada su u pitanju konkretna i lokalna pitanja - kao što je na primer ovo - ko je prihvatljiv govornik, ko nije, koja akcija je svrsishodna, a koja kontraproduktivna i slično. Vox, na primer, je pokazao mnogo puta do sada taj stabilizujući efekat povratne sprege i meni samom, vraćajući neka moja razmišljanja i rezone koji su otišli u pogrešnom pravcu, na neku prihvatljiviju i, što je važnije, koherentniju liniju.

[victoriakoss82-blog]

Evropski univerzitet Brcko distrikt - visokoskolska ustanova

Misija Evropskog Univerziteta je da doprinese kvalitativnom razvoju društva u Bosni i Hercegovini posredstvom afirmacije univerzalnih vrijednosti slobode, obrazovanja, demokratije, ljudskih prava i promocije modernog obrazovanja. Osnovna ideja je da svojom obrazovnom filozofijom Univerzitet smanji odliv mladih kvalitetnih studenata iz zemlje u inostranstvo. pravni fakultet