#andreas kratky

[yhancik]

What kind of cinema is appropriate for the age of Palm Pilot and Google? Automatic surveillance and self-guided missiles? Consumer profiling and CNN? To investigate this question, Lev Manovich, one of today's most influential thinkers in the fields of media arts and digital culture, paired with award-winning new media artist and designer Andreas Kratky. They have also invited contributions from leaders in other cultural fields: DJ Spooky, Scanner, George Lewis, and Johann Johannsson (music), servo (architecture), Schoenerwissen/OfCD (information visualization), and Ross Cooper Studios (media design). The results of their three-year explorations are the three "films" presented on this DVD. Although the films resemble the familiar genres of cinema, the process by which they were created demonstrates the possibilities of soft(ware) cinema. A "cinema," that is, in which human subjectivity and the variable choices made by custom software combine to create films that can run infinitely without ever exactly repeating the same image sequences, screen layouts and narratives. Mission to Earth, a science fiction allegory of the immigrant experience, adopts the variable choices and multi-frame layout of the Soft Cinema system to represent "variable identity." Absences is a lyrical black and white narrative that relies on algorithms normally deployed in military and civilian surveillance applications to determine the editing of video and audio. Texas, a "database narrative," assembles its visuals, sounds, narratives, and even the identities of its characters, from multiple databases. The DVD was designed so that every viewing of each film generates a different version.

[mozgoderina]

“Birdboy“: odrastanje u umirućem svetu

Vešto plasiranom filmskom ćuškom, duo španskih režisera u usponu, Alberto Vázquez i Pedro Rivero, potrudio se da svojim prvim dugometražnim animiranim ostvarenjem izbegne nerešen rezultat u borbi sa starijom publikom. Vázquez i Rivero otimaju animirani film iz dečijeg okruženja, i serviraju ga odraslima s ogromnim pohlepnim ustima. A svaki zalogaj je gorak, nosi opšti nemir, poput žamora ranjenih vrabaca.

Poznati teoretičar medija, publicista i kritičar, Neil Postman (1931-2003), u knjizi simptomatičnog naslova “Nestanak detinjstva” (1982), predviđa potiranje starosnih razlika u savremenom svetu. Istančanost uvida dovela je Postmana do zaključka da se, pod veličanstvenim veštačkim osvetljenjem medija, detinjstvo neprimetno utapa u svet odraslih.

No, istina često ima i oprečno lice. Zanet vizijom večitog dečijeg raja, dobar deo odraslih, oslobođen je bremena odgovornosti koje dolazi s godinama. Snažnim napadom industrije zabave, zrelo mišljenje je u mnogim prilikama pokopano ispod patetičnih avantura superheroja u nastavcima.

Stoga, gledalište neretko zamišlja animirani film kao dobrodušnu staricu. Baka pričom opija publiku svih uzrasta, vodeći je ka miru i spokojstvu i nekakvom skloništu od ozloglašene stvarnosti. Avaj, ovog puta, bakica se ne libi od snažnog šuta nogom, pravo u stomak!

S obzirom na goruću potrebu da se učmalost prezaslađenih animiranih ostvarenja bezdušno nokautira – režiseri su sasvim pribrani i nepatvoreno iskreni. Sa jednom rukom na srcu i sa olovkom u drugoj ruci, Vázquez i Rivero ispod tamne nuklearne pečurke znalački postavljaju autentičan nov svet.

U vremenima bez kraja, ali i bez toka, u znaku velike bede, nakon što je šareni svet igara posrnuo pod teretom obećanja masovne sreće, Vázquez maestralno kreira zapanjujući vizuelni okvir: jednostavno i svedeno i poetično. Bez potrebe da se takmiči u crtačkoj revnosti ili režiserskoj virtuoznosti. Scene su ikonografski pročišćene, a plene neodoljivom lepotom.

U sivom novom svetu naziremo ljudske oblike, ali preovlađujući utisak ostavlja oštar životinjski krik. Ko će uloviti koga? Unutrašnji svet stanovnika pustih predela zlokobno odjekuje, poput ispražnjene i odbačene kasice-prasice. Čiji će demon prevladati? A junaci i anti-heroji i heroine izviru iz poznatog životinjskog miljea i crvene atomske vreline. Srećemo netipične likove iz tipičnih dečijih priča: male miševe i lisicu i zeca.

Odrasli su možda krivi za mrak koji se sklopio iznad svih, ali oni ponajmanje obitavaju u svetu naredne budućnosti. Roditelji vrše isti zaludan posao. Ušuškani u mirnu savest, opijeni službenom verom, branjeni policijskim agentima. Čini im se da se ništa drugo ne može učiniti.

Da li je svet već dovoljno star i spreman da ponovo iznedri mladost? Sve prepoznatljive razlike opet su tu: pratimo odrasle i očajne i otupele na jednoj strani, i nedužnu novu dečicu na drugoj. Neprimetno se rađa nova nevinost; izvan domašaja zabave i ideologije i politike. Dok otac čkilji držeći izlizanu propoved, decu obuzima strah i sumnjičavost i potreba za begom. Mišica Dinky napušta dom i očuha sa “pilulama sreće”.

Iznad bedne porodične zbrke, ispod crvene lampe, samo još u glavama dece pali se u trenu nada u drugačiji svet i nov bezazlen početak. Roditelji, poput bolesnika vezanih za krevet, praćakaju se gore-dole, kao ribe na suvom. A svaka priča u bolesničkoj sobi, odvojena je od drugih, svaki krevet čini pakao za sebe. Praščić Zachariah, poput Gilberta Grapea, neguje ogromnu nepomičnu majku na spratu kuće, i snabdeva je švercovanom drogom.

Dijalog je utihnuo, osim uzvika koji se međusobno podstiču, ali i potiru. Sa premalo hrane za uvek gladne demone koji bludniče iznutra. Prokletstvo se prenosi na sledeću generaciju, kao nasleđe. Kako uteći?

Lik Birdboy-a je praslika sveta budućnosti. Birdboy je i devičanska rajska ptica i već istrošeni dečak. S ogromnom glavom novorođenčeta, ali s očima koje ne posmatraju ništa. Sputanog pokreta (leta), u utrnuloj tuzi. Otac (Birdman) je radio u svetioniku, pa je i sin svečano obučen. Policajci su ustrelili oca, zbog sumnje da krijumčari drogu. Naoružani službenici nedokučive vlasti, otvorenih usta u zaleđenom osmehu, još uvek love sina.

Birdman je osvetljavao put ribarskim brodićima, u zamenu za opšte dobro. Birdboy zbog mentalne nesigurnosti beži od obaveza, ali moćnu viziju neće izgubiti. Upravo u mračnoj šumi jarko sjaji misteriozni zlatni žir i raste snažno zdravo drvo i izvire bistra voda.

Tako Vázquez i Rivero pokreću veliku simfoniju odrastanja i opstanka i prevazilaženja. Koliko vremena treba da se još jednom obnovi svet? Koliko još, pre nego što i nova deca odrastu? Zašto društvo očekuje izlečenje od onih koji su se u njemu razboleli? Može li se snaga sopstvenog demona iskoristiti? Po koju cenu? Da li je protok (ne)vremena, prepreka ili saradnik?

Naposletku, samo trajanjem kroz otpor i sukob i sazrevanje, junaci nalaze odgovore. Uz mučnu pretnju da se pretvore u ono od čega beže. Kompleksnu priču, gledalac jednostavno upija, kroz magične kadrove autora.

Moto surovih bića koji odzvanja distopijskim predelima podseća na Orvelove jez(gr)ovite uzvike: “Budućnost je prošlost. Sadašnjost je otpad. Krv je naš zakon!” Orvel je pisao i “Kataloniji u čast”, a možda i ne začuđuje što Birdboy potiče sa severnog španskog tla okupanog suncem i krvlju. Iz predela kojima još uvek tumaraju i Gojine utvare. Projekat je finansijski podržan od strane Baskijske uprave.

Vázquez je dugo i uporno gradio svoj razrušeni imaginarni svet. Likovi potiču iz autorskog stripa koji je prvenstveno pretočen u kratki film “Birdboy”, iz 2011. Za još jedno kratko animirano ostvarenje, “Decorado”, Vázquez je 2017. zasluženo ovenčan Gojom – nagradom španske filmske Akademije.

Zajedno sa Riverom, iste godine je primio i drugo odličje Goje – upravo za ovo dugometražno delo, “Birdboy: The Forgotten Children”. No, podrška kritike i oduševljene upućene publike i nagrade i nominacije i brojni festivali, i sinhronizacija i produkcija na engleskom jeziku, još uvek nisu otvorili put do šire publike.

Federiko Felini, veliki ljubitelj crtanih priča, govorio je da se strip sastoji od niza prelepih, ali ukočenih slika, poput leptira prikačenih špenadlom. Vázquez i Rivero uspešno su oživeli svoje leptire. Nadam se da će pokrenuti kadrovi dolepršati barem do onih koji za ovaj film ne znaju, a sanjaju da će ga neko izmisliti. Još uvek ima odraslih sa intuicijom i večito živom maštom dece.

  Pripovedio i grafički opremio: Jovan Jona Pavlović. Pedagoški nadzor: pikANTNi pATLiDžAN. Ilustracije: "Birdboy: The Forgotten Children", 2015 (Španija), 2017 (USA), 76 min. "Psiconautas, los niños olvidados" (naslov originala). Režija: Pedro Rivero, Alberto Vázquez. Uloge: Andrea Alzuri, Eva Ojanguren, Josu Cubero. Official trailer: "Birdboy: The Forgotten Children" @ YouTube Moderator: MozGoDER vELičANsTvENi. ✓ FAcEBook sTRANicA →  ✓ piNTEREsT TABLA → 

s MoJE TAčkE, NAGLAvAčkE!: ✓ Gulaš komunizam, virtuelni kapitalizam: „Taxidermia” →  ✓ Mističnost suštine u filmu „Bilo jednom u Anadoliji“ →  ✓ “Irréversible”: Brutalnost prohujale budućnosti → 

[fionaharnett]

Beyond the Frame reading list

Representation: cultural representations and signifying practices Book by Stuart Hall; Open University 1997 Further Google Books Logo

Different Book by Stuart Hall; Mark Sealy 2001 Further

Strangers to ourselves Book by Julia Kristeva 1991 Further

Soft cinema: navigating the database Book by Lev Manovich; Andreas Kratky c2005 Further

The language of new media Book by Lev Manovich c2001 Further VIEW ONLINE

La jetee: cine-roman Book by Chris Marker c1992 Further

The archive Book by Charles Merewether 2006 Further

The Third text reader Book 2002 Further Google Books Logo

The Body and the Archive in The contest of meaning: critical histories of photography Chapter by A. Sekula Further Google Books Logo

Globalization and its discontents Book by Joseph E. Stiglitz 2002 Further

The Same Old Story: Stereotypes and Difference in Screen education Article by S. Neale Further

The photography reader Book by Liz Wells 2003 Further

Photography: a critical introduction Book edited by Liz Wells 2015 Further VIEW ONLINE

Fire and Ice in Photography: a critical introduction Chapter by P. Wollen Further VIEW ONLINE

[kinoklubzagreb]

Osvrti na Gledalište #2

Donosimo vam osvrte mladih filmskih kritičara na 10. Gledalište Kinokluba Zagreb. Svaki dan objavljujemo jedan osvrt, a nastavljamo s tekstom Andree Borović.

Andrea Borović (Rijeka, 1989), profesorica je hrvatskoga jezika i knjizevnosti. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Uredjuje i pise filmske kritike na blogu Knjiga snimanja.

Magične filmske igre

U drugom bloku prvoga dana 10. Gledališta Kinokluba Zagreb prikazivalo se sedamnaest dokumentarnih, eksperimentalnih i igranih kratkometražnih amaterskih filmova. Riječ je o projektima autora koji su svoje prošlogodišnje filmove stvarali unutar raznih filmskih radionica i škola. Naravno, bilo je tu dobrih i manje dobrih filmova, ali zanimljivih ideja nije nedostajalo, ponajviše kada su se odnosile na stavljanje naglaska, ne toliko na priču, već na formu kojom je ona ispričana.

Motivi usamljenosti, odrastanja, teških odluka zbog čega nastaje neprilagodba u nametnutom okruženju obzirom na postavljene, ali neostvarene ciljeve, uočavaju se u četiri filma. Posrijedi su prikazane mahom nesretne sudbine u različitim oblicima igre koja svrhovito pomaže u ovladavanju kreiranim životom. Kako se pojam igre najčešće vezuje uz etapu djetinjstva, a u odrasloj dobi predstavlja čežnju za minulim vremenima, tako je u filmovima izražen rascjep između „idealne“ dječje prošlosti i surove odraslosti. Kao prvi primjer služi dokumentarni film (7'20'') Ja ću biti... nastao u Filmskoj školi festivala „Kratki na brzinu“ koji je i otvorio projekcijski blok. Gledatelj se upoznaje s tri odrasle osobe na radnome mjestu. Riječ je o djelatnicima škole: spremačici, domaru i učiteljici. Sve ono što su htjeli biti - sada nisu, a to nam otkriva kamera koja u krupnom planu prikazuje njihova životom iscrpljena lica. Dok pasivno uzvraćaju pogled prema kameri, ulogu pripovjedača priče preuzimaju njihovi vlastiti glasovi iz doba djetinjstva koji ukazuju na željenu budućnost. No, prikazana odrasla tijela i skriveni dječji voice-overi međusobno se ne podupiru jer znatiželjno otkrivanje dječjih snova postaje samo oblik apstraktnih želja. Prevlast bezbrižne dječje igre i smijeha na simboličnom mjestu poput škole funkcionira kao katalizator koji pomaže u prisjećanju onih davnih potisnutih želja sada već odraslih osoba.

To se možda na prvu i ne bi reklo za Jozu Bozu, čarobnjaka koji u dokumentarcu (4'26'')  Na rubu odustajanja Jasmine Beširović pripovijeda o poslu kojim se oduvijek želio baviti. Otkriva zanimljiv svijet čarobnjaka koji ima za cilj pridobiti i nasmijati djecu. Biti čarobnjak nije samo posao, čarobnjaštvo ulazi i u domenu svakodnevice pa se konkuriranje stvarnom svijetu može lakše izraziti. Odlaskom u djetinjstvo, okružen djecom , on stvara  željenu verziju svijeta koja se realizira uz pomoć magičnih igara.

Bijeg od stvarnosti donosi nam i eksperimentalni film Nastasje Miletić (5'14'') Iz ogledala (Film na 12. školi filma PFT u Puli, produkcija Pulska filmska tvornica) u kojem se koristi motiv ogledala kako bi ukazao na igru dvostrukosti i na koji način ono djeluje na slučajne prolaznike kada je postavljeno na neuobičajene javne površine. Film podsjeća na Ogledalo Ante Babaje iz 1955. godine u kojem dječak svoje ogledalo vodi u svijet, a ono mu pak pomaže u izgradnji novoga, stoga i u prekoračivanju pretpostavljene stvarnosti. Dok druga djeca pokušavaju postaviti granicu između onoga što jest i onoga što je u odrazu ogledala, on ju ne propitkuje. Na isti način, čovjek u Iz ogledala prisvaja „ničije“ ogledalo i počinje kreirati drugačije viđenje aktualnog svijeta.