#Kćerka

[ljubavniromani]

Kćerka Kemala Malovčića objavila izazovnu fotografiju

Edita Malovčić (46) u ulozi Stefanie Breitschneider glumi u novoj vampirskoj seriji “Love Sucks”, koja se nedavno počela prikazivati u Njemačkoj na ZDFneo. Edita je austrijska pjevačica i glumica bosanskog porijekla, te koristi umjetničko ime Madita. Rođena je u Beču, u prvom braku pjevača Kemala Malovčića. Dugi niz godina nije bila u kontaktu s ocem, ali su u međuvremenu izgladili…

[ko-snijeg-ptica-bijela]

Nije samo danas majka, kćerka ili sestra.

To je i onog dana kada povisiš ton ili digneš ruku na nju.

Ali i onog dana kada joj uputiš pogrdne riječi.

Majka, kćerka ili sestra je čak i onog dana kada je u prepunom društvu takvih kao ti ismijavaš i vrijeđaš.

Čak i onog dana kada joj ne ustupiš mjesto, ne otvoriš vrata i ne pričuvaš kaput.

Majka, kćerka ili sestra je svakog dana toliko, koliko ti propustiš priliku da budeš otac, sin ili brat.

Voli, cijeni i poštuj svaki dan, jer 1 of 365 dana ne znači apsolutno ništa.

Da zauvijek budete to što jeste. Sretan nam 8. mart. ❤🌹

[rokenrol]

Aida Šečić Nezirević: Zaboravi Alinu

Moj sin Karim sprema kafu. Posmatram ga dok vadi teglicu smeđeg praha iz kuhinjskog ormarića koji sam, iz čiste dosade, prelijepila tapetama šarenog dezena. Šarena kuhinja s motivom Ajfelovog tornja podsjeća me na jedno i jedino putovanje u taj grad, prije dvadeset pet godina. Sjećam se plača jedne žene u autobusu, kojoj su javili da joj je iznenada umrla majka. Sjećam se i kako sam se čudila činjenici da je Mona Liza zapravo prilično mala slika. Karim zvecka kašičicama, lupka ladicom, sipa sitni bijeli šećer u naše šolje. Prvo mojoj mami, meni, pa sebi.

Moja mama nije umrla. Ili jeste? Sjedi, stoji, hoda i govori, ali mi ne znamo šta govori. Umro je, nakon teškog moždanog udara prije tristo dana, njen razum. Moj sin Karim donosi kafu na sto.

„Šta bismo sad mogli raditi?“, pita.

*

Kad sam imala dvadeset četiri godine, dobila sam kćerku Alinu. Pri rođenju, bila je teška tri kilograma i tristo pedeset grama. Bezbrojne sam sate provela s njom, vozeći je u ljubičastim kolicima, na Vilsonovom šetalištu. Moja Alina imala je najljepšu boju kose na svijetu – onu starog zlata. Ili meda, kako hoćete. Presijavala se i vječno joj padala niz malena, uspravna leđa. Rijetko ju je vezivala u rep. Podsjećala je na princeze iz one prve debele Diznijeve knjige koju sam imala kao dijete. Uživala sam češljati moju kćerku. Alinin je tata bio moj dečko i poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Alini bilo sedam mjeseci. Policajci s plavim kapama šablonski su nam zakucali na vrata i šablonski kazali da im je žao. Mrzim šablone, mrzim formule, mrzim redaradi. Ja sam ta koja je ostala. Ostala bez njega. Ostala kad su svi tješitelji otišli. Ali sam znala da će suze proći. Uostalom, imala sam ono što mnoge mlade samohrane majke nisu. Posao lektorice u jednoj maloj ali uspješnoj izdavačkoj kući. Rješenje je u pomirenju, rekao je neko. I ja sam se pomirila. Smrt sam prihvatila onako kako sam prihvatila i život. Smrt svog oca. Smrt Alininog oca.

Jedino nisam mogla prihvatiti gubitak Aline.

*

„Možda da pogledamo neki film“, kažem i prinosim šoljicu usnama. Kafa je dobra i vrela, a mi imamo vremena napretek. Možemo pogledati i pet filmova, jedan za drugim. Jutros je Karim odslušao svoja onlajn predavanja. Ja sam imala snage lektorisati šesnaest stranica romana na kojem trenutno radim i zaključila da je za jutro dosta gramatike, pravopisa, slovnih grešaka i stila. Poklopila sam laptop. Nakon toga sam oprala mami stražnjicu, promijenila joj pelenu, uhvatila je za ramena kad su joj bosa stopala zaplesala po mokrim pločica i dala joj terapiju, skrivenu u puding od čokolade. Zadihala sam se.

„Može“, kaže Karim i mijenja kanale, nalazi Dječaci ne plaču.

„Ovo?“, pita.

„Ne baš“, kažem ja.

Smiješimo se.

*

Moja kćerka Alina sa pet se godina voljela igrati pez-figuricama. Poredala bi ih u krug, male lutke s kutijicama umjesto tijela, i igrala se porodice. Helo Kiti bi bila kćerka, šerif Vudi tata, Barbi mama, i tako redom. Ona bi mahala ručicama i klamparala jezikom, udahnjujući lutkama život. A meni bi ruke podrhtale.

Sa šest je krenula u školu, kod punačke smeđokose učiteljice zelenih očiju. Kad bi se vratila, zajedno bismo pisale njenu zadaću, a zatim bismo crtale sve što bi nam padalo na pamet. Uspavljivala sam se milujući joj meku kosu, katkada pjevušeći: Moja draga sad je u Japanu, a katkad joj pričajući bajke o malim stopalima, imenom Mini i Mimi, koja putuju svijetom. Zaspale bismo nos uz nos, a ja bih prelazila prstom po linijama njenog lica i vrata. Moja kćerka. Moja Alina.

*

Došao je jednog vikenda, iz svojeg iznajmljenog stančića na periferiji, da pokupi neke stvari iz svoje stare sobe i da „obiđe baku“. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Prije toga, cijelih pet godina, moj sin Karim i ja gotovo da nismo razgovarali. I kad jesmo, kao sredstvo konverzacije koristili smo vrištanje.

„Ti patiš za Alinom. Ti mene ne voliš. A ni ja više ne volim tebe“.

„Zašto onda dolaziš u moj stan? Idi!“

„Dolazim da vidim baku, glupačo! Ona me voli. Ovo nije tvoj stan, nego njen stan“.

„Ne govori mi da sam glupača! Mater sam ti“.

„Ne. Ja nisam tvoje dijete. Tvoje dijete je Alina“.

Moja mama, dok je još bila zdrava, uvijek je stajala na stranu moga sina Karima. Čudno, jer kad sam ja, u svojoj mladosti, kidala konvencije i rušila predrasude, bivala je zaprepaštena.

„Sine“, govorila je tada, „sine, to nije uredu. Šta će svijet kazati, sine?“

Uvijek bih u tim trenucima dobivala želju da vrisnem iz sveg glasa da ja nisam „sin“, ali sam se suzdržavala jer sam sebe ubijedila da me nije bitno šta ona misli ili kaže. Nije mi, kasnije, bilo važno ni šta misli Karim. Jedino što sam htjela bilo je da se vrati Alina.

„Ne možeš da je zaboraviš“, nastavljao je Karim, s mješavinom zlobe i gorčine. „Samo o njoj misliš. Rugaš se baki i govoriš da je zaostala, a ti si, ustvari, ona koja je zaostala. Tvoje kćerkice više nema. Shvati. Nema je, nema je, nema je“.

Unosio mi se u lice, izazivajući me da mu udarim šamar. Nisam to učinila. Zašto bih? Imao je pravo. Alina više ne postoji. Odlazila sam u svoju sobu posve mirno, tiho zatvarala vrata i lijegala na krevet s njenim plišanim bijelim medvjedićem na podlaktici. Bio joj je omiljena igračka i nije znala zaspati bez njega. Samo sam njega zadržala. Ostalo je završilo u kontejneru. Milovala sam ga i pjevušila mu: Moja draga sad je u Japanu …

*

Sa petnaest se godina moja kćerka Alina upisala u jednu od sarajevskih gimnazija. Imala je dobre ocjene, ali se od mene počela udaljavati. Za to sam krivila njezino društvo. Kad sam je izgubila, mrzila sam ih više nešto sam mislila da mogu mrziti. Zašto nisam bolje pazila s kime se druži? Zašto je nisam kontrolisala, upozoravala, uhodila? Zašto? Zašto? Zašto?

*

Neposredno nakon Karimovog vikend-dolaska, stigla je naredba da se ostane u kućama. I Karim je bio prisiljen ostati sa mnom, ma koliko da je to mrzio. Uselio se u staru dječiju sobu, poredao je svoje knjige i skripte po radnom stolu, navukao tamnoplavu dječačku posteljinu na do tada ogoljen krevet. Moja mama je bila radosna. Sreća joj je kipila iz bezrazumnih očiju. Mene nikad, ni u trenucima punih zdravlja, nije tako gledala. Bila sam drska. Bila sam neposlušna. Vanserijska. Mimo svijeta. Ni kad je oboljela, nije postala nježnija. Ja sam joj brisala guzicu, mijenjala joj pelene pune žute, smrdljive mase, vadila joj iz usta protezu, čistila sline iz nosa, ali nisam zasluživala sreću u njenim očima.

*

Nestala je kad joj je bilo osamnaest. Činila sam sve što sam mogla da je nađem, da je vratim. A mogla sam jedino plakati. Ostavila mi je srebrenaste strije ispod pupka i dvije pojedene izdužene dojke, jednu dužu od druge, kao dokaz da je bila tu. Moja kćer. Moja Alina.

*

Trideset sedam dana nakon početka izolacije, koja za mene to i nije bila jer sam išla u poštu, u banku, u prodavnicu, dobila sam temperaturu. Počeli su me boljeti kukovi, toliko da nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati duže od deset minuta. Morala sam, ipak, otići u dva kilometra udaljenu ambulantu, da mi se uspostavi dijagnoza. Tu je nastao problem. Nisam smjela voziti, u strahu da bi mi u autu moglo pozliti, nisam smjela ni sjesti u tramvaj, bilo bi to neetički. Otišla sam pješice, jedva. Kašljala sam. Pitali su me s kim živim. Rekla sam. Bolesna stara majka i – sin. Nijedno nema simptome. Boravim u svojoj sobi. Ležim jer nemam snage ustati. Rekli su mi da nastavim tako. Da se izolujem. Neka mi hranu ostavljaju pred sobnim vratima.

Zaražena čudnim, novim virusom od kojeg se umire dok dlanom od dlan, legla sam u krevet. Možda. Ću. Umrijeti. Zvučalo mi čudno, ali naviknut ću se s vremenom. Rješenje je u pomirenju. Razmišljala sam kako bih trebala nekako otići do kuhinje i napraviti sebi šolju čaja. Razmišljala sam i o majci. Nekako bih je trebala, ne trebala nego morala, presvući. Nisam to učinila cijeli dan. Sigurno smrdi, sigurno je na žutom prekrivaču, prebačenom preko njene fotelje u dnevnom boravku, mokar krug. Smrdi. Kuća smrdi. Sve smrdi.

„Mama? Spavaš?“

Moj sin Karim stajao je na vratima s poslužavnikom na kojem je bio tanjur. Duboki tanjur s motivom poljskog sela, iz pribora koji je mama nekad davno donijela s ekskurzije u Krakovu. Pušilo se.

„Donio sam ti supu. Kako se osjećaš?“

„Ne mogu jesti“.

„Moraš“.

„Stalno kašljem“.

„Zato i moraš. Što više tečnosti. Da napojiš pluća, mama“.

Nosio je plavu masku preko nosa i usta. Spremao se da prekorači prag.

„Ne ulazi“, vrisnula sam, užasnuta mišlju da bi se i on mogao zaraziti, da bi mogao umrijeti.

„Onda ustani, uzmi i pojedi ovu supu. Molim te. Ne želim da odeš u bolnicu“.

Izgledao je tužno. Nakon što je otišao niz hodnik, poslušala sam ga.

„Mama“, nekoliko sati poslije ponovo se pojavio na pragu i zadovoljno pogledao prazan tanjur, „ja sam oprao i presvukao baku“.

„Jesi?“. O hvala ti, hvala ti, hvala ti.

„Jesam. Ona sad spava“.

*

Kad sam imala dvadeset tri godine, ostala sam trudna. Odmah sam znala da će biti djevojčica. Željela sam kćerku toliko da je svaka pomisao kako bih mogla roditi dječaka u meni izazivala očaj. Valjda zato što je moja majka uvijek više voljela mog brata nego mene. On je bio ljubazan. Poslušan. Drag i pitom. On je sad u Kamberi. Jeste, voljela ga je više nego mene. Valjda.

I očajnička želja mi se ispunila. Valjda.

*

Jednog je jutra temperature nestalo, a bol je prestala gristi moje kosti pri svakom majušnom pokretu. Odgegala sam u dnevnu sobu. Na televiziji se prikazivao „Lud, zbunjen, normalan“, neka od starijih epizoda. Mama je sjedila, sitnih, u naborano lice utisnutih očiju, i buljila u televizor poput nemirnog djeteta kojeg je najednom nešto jako zainteresovalo. Karim, moj sin, čitao je neku knjigu. Pred njim je bila kafa, pred mamom napola pojeden doručak.

„Zdravo“, rekla sam tiho.

„Zdravo“, rekao je moj sin skočivši na noge. „Kako si?“

„Već tri dana nemam temperaturu. Ništa me ne boli. Mislim da je najgore prošlo“.

„Drago mi je“.

„Hvala ti“.

„Nema na čemu, mama“.

Prišla sam mu. Sad je pravi trenutak. Sad.

„Mogu li te zagrliti … sine?“

Nije se trznuo, nije se iznenadio. Čudno, gledao me s razumijevanjem. I desilo se čudo. Više nisam bila tužna. Rješenje je u pomirenju.

„Naravno“, rekao je jednostavno.

Zagnjurila sam glavu u vrat svog transrodnog djeteta.

[plutokind]

Serbo-Croatian Vocabulary // Part 2

please consider that those are just the words my own family uses ○ in croatian for example some words may be translated or written (slightly) differently than in serbo-croatian

Family

obitelj - family

rodbina (sg.) - relatives

roditelj - parent / roditelji - parents

kćerka - daughter

sin - son

sestra - sister

brat - brother

djete - child / djeca - children

-> djetinjstvo - childhood

beba - baby

majka - mother

mama - mum

otac - father

tata - dad

baka - grandmother

-> baba - grandma/granny

prabaka (prababa) - great grandmother

djed - grandfather

-> deda - grandpa

pradjed (pradeda) - great grandfather

unuka - granddaughter

unuk - grandson

tetka - aunt

ujak - uncle

rodnica / rodica - cousin (f.)

rođak - cousin (m.)

[poeticlicense12345]

MASKA ANONIMUSA DANAS JE SIMBOL OTPORA

Priča o maski Anonimusa zapravo je priča o nepravdi koju su početkom 16. veka katolici u Velikoj Britaniji trpeli od strane protestantske većine. Biti katolik bilo je opasno bar koliko i biti lopov ili razbojnik, a porodice koje nisu želele da promene veru, često su bile proganjane, pa su u kućama imale skrivena skloništa u koja bi mogle da se sakriju ako naiđe racija.

Upravo u takvom okruženju rastao je Gaj Foks, mladić iz Jorkšira koji je u 16. godini rešio da postane katolik. Kasnije je priključio vojsci koju je služio godinama stekavši više činove i, što je bilo mnogo sudbonosnije, naučio da rukuje eksplozivom.

Početkom 1604. godine Foks je počeo da se sastaje sa malom grupom engleskih katolika na čelu sa Robertom Kejtsbijem. Svi oni smatrali su da progon katolika potiče od protestantskog kralja Džejmsa i da će sve sve rešiti njegovom smrću.

Kejtsbi je počeo da smišlja zaveru nakon što je izbledela nada o obezbeđivanju veće verske tolerancije pod kraljem Džejmsom, što je razočaralo mnoge engleske katolike.

“Seti se, seti se

novembar je bio peti.

Barutne izdaje i zavere

Ja ne vidim razloga

Da se barutna izdaja

Ikada zaboravi”

Engleska brojalica

Vladareva smrt trebalo bi da bude samo uvod u opšti narodni ustanak nakon koga bi kraljeva devetogodišnja kćerka, princeza Elizabeta, inače treća u naslednoj liniji, ali katolkinja, bila postavljena za kraljicu.

Tako je skovan plan danas poznat kao “Barutna zavera” – Gaj Foks i njegovi saradnici skrili su u podzemne hodnike ispod britanskog parlamenta znatnu količinu baruta i čekali su priliku da izazovu eksploziju kada kralj poseti parlament.

Zadatak da čuva ovu ogromnu količinu eksploziva poveren je upravo Foksu.

Zavera je u poslednji čas otkrivena vlastima u anonimnom pismu. Prilikom pretresa Doma lordova oko ponoći 4. novembra 1605, Foks je otkriven kako čuva 36 buradi baruta.

Većina zaverenika nakon ovoga je pobegla iz Londona, ali je bilo i onih koji su pokušali da pruže otpor. U jednom okršaju ubijen je i Kejtsbi.

Osam uhvaćenih, uključujući Foksa, proglašeni su krivim i osuđeni na smrt vešanjem, vučenjem i čerečenjem što se smatralo naročito okrutnim načinom za izvršenje smrtne kazne.

Gaj Foks je ubijen 31. januara 1606. Priča kaže da je uspeo da skoči sa vešala i slomi vrat, tako da nije dozvolio svojim tamničarima da ga ubiju na tako strašan način. Ipak, telo mu je rasečeno i poslato u razne delove kraljevstva kao opomena drugima.

Iako Gaj Foks nije bio vođa “Barutne zavere” ostalih zaverenika danas se uglavnom niko ni ne seća dok je upravo on postao simbol otpora.

Njegov lik prikazuje se kao poznata “Anonimus” maska. Do toga je došlo zahvaljujući strip piscu Alenu Muru koji je osamdesetih objavo grafičku novelu “V for Vendeta” – priču o budućnosti u kojoj je Britanija pod totalitarnom vladavinom.

U trenutku kreativnosti, Mur je došao na ideju da maskiranog protagonistu odene u Gaj Foksovu masku i kostim, kada već radnja njegovog stripa kulminira eksplozijom parlamenta.

Strip je ekranizovan 2005. kao akcioni film, a maska se naročito svidela mladim internet aktivistima okupljenim u pokret “Anonimusa” koji se zalažu za slobodu govora na internetu i borbu protiv cenzure.

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[sinderelaa]

Rahmet ti duši

Bio ti musliman, ili pravoslavac, zvao se Abdullah ili Marko, konačnica svačijeg života je ista. Završavamo isto, pokriva nas ista zemlja i ista vrsta kamena nam nad tijelom bdije. U mom komšiluku je bila jedna stara žena, dugo je bila bolesna, pa je Božijom voljom i spletom okolnosti, preselila/preminula (kako kome paše). Bila je derna žena, jakog glasa i vazda se nešto derala, ali je svako u komšiluku volio, možda jer je svačije dijete dočekivala sa pokojom bombonom, ili možda čak jer je provodila svoje vrijeme na prozoru, pozdravljala i mlade i stare, i one koje ne zna. Mene je posebno voljela, a uvijek mi je nabadala kako previše učim i kako će me knjige doći glave. "Udaj se, jadna ne bila, nema hajra od toga", vazda bi govorila. Priča se o tebi, rahmetli Fatima, stalno se o tebi priča. Što se više priča, sve više razmišljam kako smo svi mi samo prolazna prašina. Tema si razgovora na desetak minuta, gdje te tvoja kćerka Elvira suznih očiju pomene, kaže kako te još nekad osjeti, a meni je u glavi samo tvoj život nakon što si umrla. Neko vjeruje, neko ne vjeruje, data nam je sloboda izbora. Moja Fatima, je li te zemlja stisnula kada si u nju ubačena, ili si konačno dobila onaj mir i rahatluk što ti je na dunjaluku falio? Je li ti duša čeznula da se vratiš, da više dobra uradiš i da se osvrneš na prioritete? Jesi li poželjela da si klanjala više namaza, prije nego što se klanjalo za tebe? Čekaš li koju molitvu, proučenu dovu da ti meleci donesu i kažu da su te se voljeni s ljubavlju sjetili, ili ti srce ponovo pukne kad ti praznih ruku dođu? Moj si stalni podsjetnik, draga Fatima. Podsjećaš me da je melek smrti ispred moje zgrade prošao i moja vrata zaobišao, i ipak uzeo nekoga drugoga. Stalno me podsjećaš da ovdje nisam zadugo, da smrt ne bira po godinama, spolu, rasi i bolesti. Voljela bih da si sebe više na to podsjećala.

Želim samo da ti Bog oprosti sve što si zgriješila, i da te vedrog lica vidim negdje drugo, gdje ćeš mi opet reći da od knjige nema hajra. O tebi u knjigama pišem. Rahmet ti duši, moja Fatima.

[iswhoiss]

Da li znaš onaj osjećaj pogleda u beskrajnost trenutka sreće?

U očima poput tvojih svaki je pogled ispunjen dodirom zvijezda.

Ti nisi samo lijepa devojka

Ti si više od obične slike i kćerka i sestra i prijateljica

Ponekad je teško pokazati unutrašnjost s vana, ali ljepota otvara vrata lažnih zagrljaja

Za mene postoji više nego što ljudi znaju

Ali bitno je ono sto ja znam, a znam da budiš sunce gdje je vječiti led, da osmijehom kažeš što skrivas u dubinama.

O tebi bih mogla vječno da pričam, jer si ti jedna neispricana knjiga, sa zlatnim koricama, koja krije ono posebno, ali nedostižno.

Ali uostalom nije ni bitno sta ću ja reći o tebi, jer zaslužuješ više od običnih riječi.

Realnost je uvijek bolja, to pamti, i žudnja za njom te nikad neće odvesti u krivom smijeru.

Voli svoje ruže, odmori se u sijenci neizgovorenih rijeci, ko zna za sta je to bilo dobro.

Pogledaj život sa distance, i ne pitaj se zašto si tu gdje jesi, znam da je to ono što želiš. Ima li kraj tek novi početak, sada znas da jedan kraj predstavlja niz početaka. A ti si bila moj kraj i pocetak. Osunčana, nježna a ipak tako krhka, pa ko ne bi bio sretan, kad bi bila samo dio kojim će stići do vrha.

Za ružu, a to si ti.

[shekyspeare]

"Kakva divna ljubavna priča, nešto najljepše rečeno o čežnji i ljubavi!

Nakon Zejnebine smrti, njen muž, Ebul-As, jako je plakao, sve dok ljudi nisu vidjeli Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako ga tješi i olakšava mu.

Tada mu je kazao:

"Tako mi Allaha, Božiji Poslaniče, ne mogu više podnijeti svijet bez Zejnebe!"

Ebul-As, radijallahu anhu, umro je godinu dana nakon Zejnebine smrti.

Jeste li vidjeli ovakvu vjernost i ljubav?!

Zejneba, radijallahu anha, bila je najstarija kćerka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem."

Sanel Ramić

[bababozenakolanovic]

Danas mi je tužni dan, ima 41 godina da moj pok.tata Boris umra u saobračnoj nesreći😭 DRAGI MOJ TATO BORIS POČIVAO U MIRU BOŽJEM 🙏nedostaješ mi tato moj puno😭, VOLI ❤ TE TVOJA KĆERKA BOŽENA

[tetazrinkakolanovic]

Sretan ti Očev dan želi ti tvoja kćerka Zrinka 😘💙

[ljubavniromani]

Željko Samardžić postaje djed peti put, pjevač puca od sreće

Sretne vesti stižu iz doma pjevača Željka Samardžića koji je otkrio da će uskoro postati djed i to peti put. Naime, njegova kćerka Minja je u drugom stanju, dok će se kako je rekao poroditi u februaru sljedeće godine. Željko nije krio sreću i radost, a otkrio je da će na svijet doći djevojčica i da je svi u porodici sa nestrpljenjem čekaju. -Moja kćerka Minja, koja je često na mojim koncertima…

[astrolognevenkablazik]

Tranzitni Asteroid Iris u Vodoliji

Wikipedia : Irida ili Iris (grč. Ιρις, lat. Iris) je boginja duge i glasnik bogova. Ona je kćerka okeanide Elektre i morskog boga Taumanta, Arkina sestra bliznakinja. Irida je bila žena Zefira, boga zapadnih vetrova i sa njim je imala sina Pota. Mitologija : Irida je, sa nebeskih visina prenosila poruke bogova, i dugom šarala po nebu, a tamo gde bi duga dotakla tlo zemlje, izrastao bi…

[trojerucica-blr]

Nataša Pravda Za Srbiju

Nataša Prišić novi

Yesterday at 1:01 AM.  · 

Važno obaveštenje!!!

Simona Markovic

15h · 

TO je ucjena 100% najprije tražite JAVNU PODRŠKU ŠTO OMASOVLJENIJU!A POTOM PO SRETNOM ISHODU,UCJENJUJETE LJUDE PUNOMOĆJEM I OVLAŠTENJEM.DRUŽE,NEMAJU SVE UNESREĆENE ŽENE ODVJETNIKA!!!MOJA KĆERKA JE ODVJETNIK,ALI JA ZASTUPAM SAMU SEBE, NITI IMAM VOLJE DA UZURPIRAM TUDJE VRIJEME ,NITI SREDSTAVA DA PLAĆAM ODVJETNIKE.SVAKO IMA PRAVO NA SOPSTVENO MIŠLJENJE I ZDRAVORAZUMSKI SUD.NIJE FER PREKO TUDJIH GRBINA ZAVRŠITI SVOJ PROBLEM I POTOM LJUDIMA VEZIVATI GUBICE USLOVLJAVANJIMA.KAKO GOD 1 LASTA NE ČINI PROLJEĆE VIA TRESLA SE GORA RODIO SE MIŠ.KOLIKO TAKVIH SLUČAJEVA JE NA MOM SPISKU "MAJKE TEREZE"I DOBROG SAMARIĆANINA KOJIMA SAM PRIPOMOGLA BROJA IM SE NEVIDI.PARADOXALNO ALI ISTINITO NA TOM SPISKU JE I ALEXANDAR VUČIĆ DOK JE BIO NITKO I NIŠTA OBIČAN GOLOGUZIJAN OPOZICIONAR DS-u,a vidi ga sad od mene napravio SIROTINJU .MORE MRŠ KAKAV PREDSJEDNIK TO JE OLOŠ MANIPULATORSKI.

Nataša Pravda Za Srbiju Nataša Prišić novi

Admin  ·   · 

EVO OVAKO SE ,,PREDSEDNIK SRBIJE" BORI ZA SVAKU ŽENU U SRBIJI! OVO JE SNS FLOTILA U KRIMINALU KOJA I DALJE PRETI ŽENAMA SRBIJE! UVREDAMA NEĆE SPREČITI ISTINU I KRIMINAL! A ZA PRETNJE, AJDE KRENITE DA J...TE NEKOME MAMU...EVO DRHTIMO! ZA SVE ŠTO SE BUDE DESILO BILO KOME BIĆE DIREKTNO ODGOVORAN TAJ KOGA PROSTAKLUKOM BRANITE!

Nataša Pravda Za Srbiju

Nataša Prišić novi

Admin  ·  · 

[spectatorzg]

Patuljci pojma nemaju

Moja kćerka i ja imamo sreće. Sreća je u tome da je ona posve dovoljno stara da je odrastala uz prekrasne radijske emisije Mladena Kušeca. U stvari, ne znam tko je više uživao, ona ili ja, slušajući Tonkicu Palonkicu, Bijelu vranu ili Patuljci pojma nemaju. U emisiji Patuljci pojma nemaju Mladen Kušec postavlja pitanja o životu djeci iz vrtića i nižih razreda osnovne škole. Odgovori koje je Kušec…

[oddlywiredsoul]

Trofeji

Nekad se uhvatim kako dopunjavam tvoje križaljke

Zamislim šta ti je bilo u glavi

Pa se nasmijem skoro popunjenom imenu nekog stranog glumca za kog nikad nisi čuo

A bio si tako blizu

Bio si tako blizu.

Kad bi samo znao da ti kćerka čuva svaku mrlju koju si ostavio.

- F.L.

[tortured-masterpiece]

SVe (n)ove godine

Sad, dok sjedim u svojoj ludnici, sa svojim divnim budalama, koje mi ne žele nikakvo zlo, samo dobro od mene očekuju, prisjetim se da je večeras 31. decembra i da bih, k’o fol, trebao slaviti Novu godinu. S kim? S čim? Još nisam uveo praksu skrivanja piva u kereću kućicu, pa i ne skidajući se, opružim se po krevetu i sam sebi želim da mi 1999. bude bolja, puno bolja… i dumam o svim onim proteklim novogodišnjim noćima.

SARAJEVO, BiH, 1969.

Na novootvorenoj Skenderiji se održavao Rock-maraton, a ja sam, žgepče od četrnaest godina, kao Alisa u zemlji čuda, presretan što imam petohiljadarku u džepu, osjećaj slobode u srcu, praznio plastične čaše pive, slušao Čičke, gledao Širaza Muftića kako slika nekakav nadrealistički mural, “plesao” u disko-klubu, ponosno mahao svojom dugom kosom i bio usamljen u gomili. Ujutro – imaš šta vidjeti: snijeg je napadao više od metra. Od Skenderije do moje kuće (nekih petsto metara udaljene) trebalo mi je više od dva sata hoda kroz prtinu. Baka me je dočekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: “Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe”; a djed je otfrknuo: “Nedostaje mi pet hiljada iz novčanika, znaš li ti, mali, šta o tome?” Sretna Vam Nova godina, bako i dedo!

SARAJEVO, BiH, 1970-1989.

Čini mi se da su sve bile iste: divlje pijanke po stanovima imućnijih roditelja, koji su za tu priliku otišli na Jahorinu, neizbježna ruska salata, škripavi gramofoni sa izgrebanim pločama, kratkotrajna dahtanja (“ma šta ti je, jesi ti lud”) u pokrajnim sobama, beskrajni telefonski pozivi u ponoć, svađe i mirenja, ljubavi i ljubomore, smrad ispovraćanih klozeta, kiselkasti vonj otvorenih, a neispijenih flaša vina, teški, junferski mamurluci, kokuzluk i depresija, jer svi će sad otići kući, a ja u Korzo, izljubiti se s konobaricom Radom, ona će narezati pečenja što je donijela iz Han-Pijeska, a ja ću kunjati u ćošku, sam… Sretna Ti Nova godina, Rado!

SARAJEVO, BiH, 1989.

Nema više prijepodnevnih pijanki, onih šupljih priča: “Ma, vala, ne ide mi se nigdje”, “Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina”, rastaljivanja za piće i mezu, svađe s pikanama, koliko da se potroši na alkohol, a koliko na ostala sranja… Oženjen sam čovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kćerka: nisam više sam! Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritišće naš stan; svako malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu, da živi to malo biće koje me je napravilo tatom… Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom ženom, ali ona, kao, još nije “zarasla” od poroda… Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena!

SARAJEVO, BiH, 1990.

Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza Dizdarevića Bunje, a onda skontao da nemam uz šta da je nosim, pa sam bio primoran da kupim prvo odijelo u životu. Za novogodišnje veče sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se k’o lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da pričam o svom “boemskom” životu (što znači o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da ja imam samo dva ženska bića na svijetu koje volim: ženu i kćerku. Kroz žutu, kao šlajm gustu, maglu se nestrpljivo vraćam kući i očekujem ženin komentar… Kaže da je prespavala. I opet zaspa. Stan mi je ukrašen kao Katedrala i ja čekam dvanaest sati da navijem pjesmu Johna Lennona: “We wish you Merry Christmas and Happy New Year…”, a Dijana se budi i njeno,

inače prelijepo, lice se ružni od zlovolje: “Moraš li uvijek izigravati budalu?” Najednom me ona ponosna kravata guši i pošto se, opet sam, sjargam u Dom pisaca, gdje me niko ne treba… Sretna ti Nova godina, Dijana!

SARAJEVO, BiH, 1991.

Nema podataka.

SARAJEVO, BiH, 1992.

Izbrisano iz sjećanja.

SARAJEVO, BiH, 1993.

Nije se imalo šta slaviti.

PARDEVILLE, WI, U.S. A, 1994.

Trebala je to biti Nova godina našeg Novog života, u Novom svijetu, ali, uprkos najboljim željama naših domaćina, Ivana i Marije Rabotski, biće to godina jednog klupka ljubavi i mržnje, koje će se odmotati do kraja. Iako sam, opet, sam: sretna vam Nova godina, Ivane i Marija.

DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1995.

Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoće. Dobili smo poziv od naših prijatelja, Nenada i Indire. Amerikanka se ibretila koliko možemo popiti, a bila i zavidna, jer za vrijeme trudnoće ona nije pila. Kad smo se, u rano jutro, vratili kući, vodili smo ljubav bjesomučno, baš kao da smo slutili da ćemo i ja i ona, uskoro, ostati sami. Sretna vam Nova godina, Nenade i Indira.

DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1996.

Vraćam se s posla, iz fabrike: Nova godina je uveliko prošla – već je jedan sat po ponoći. Kuća nam je ukrašena kao Katedrala; ja vadim pivo iz fižidera, naginjem se nad krevet svoje kćerke Vesne i udišem njen slatki dah. Poljubio bih je, ali neću da joj remetim san. Sjedam u “living room” i tiho, tiho navijam ploču John Lennona: “We wish you Merry Christmas and Happy New Year…” Iz spavaće sobe se čuje: “Turn off the music, you maniac. I have to work tomorrow.” (“Ugasi muziku, manijače. Valja mi raditi sutra.”) Sretna ti Nova godina, Janette!

MADISON, WI, U.S.A. 1997.

Sjedim sam u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: “Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru.” Sretna Ti Nova godina, Vesna, sretno Ti sve, moj dragi, dragi Zeko…

SARAJEVO, BiH, 1999. Još se ne zna.