#Javna kuća | Explore Tumblr posts and blogs

zec-kosmajski · 2 years ago

Text

Dugo nisam pisao, pardon, kucao. Promenila su se vremena, ljudi više uglavnom ne pišu, danas se misli kuckaju na tastaturi. Prošle noći, ili bolje rečeno u prvim satima ovog dana, kada sam izašao da otpratim devojku na noćni autobus, sačekao da autobus skoro pa krene, i mahao sam joj kao da se rastajemo na mesec dana a ne do sutra.

Nisam mogao pretpostaviti -oni specijalno posebni momenti u životu obično se dese nekako u ključnim presecima prošlosti i sadašnjosti, a kad se dese, ostave trag veličine spomenika... ok ne spomenika koji sedi u vazduhu, ostavićemo to Tesli i Pavlu...

Svaki trenutak u kome prošlost dobije konačnost i priča koja do tada nije imala kraj bude svršena, posebno u noći kada je tema sreća i radost trenutka stvaranja novog...života... zaslužuje da bude... ispripovedana kako dolikuje. Pričom, onom koju samo život piše a mi koji je živimo zapišemo doslovce kakvom jeste, jer menjati je makar ulepšavanja radi, može je samo pokvariti...

Seks je bitan, očigledno, oko njega se vrti mnogo toga, uključujući i pare, a mnogi za pare kažu da se svet vrti oko njih...što nije tako, ali nisu ni spomenici tako da idemo dalje u noć...

Pre nego što sam ga iskusio, probao, uživao ili kako god hoćete nazvati momenat gubljenja nevinosti, AIDS skoro da nije postojao, Rock Hudson jeste umro od iste, kao prva javna ličnost u Americi, ali daleko od toga da je Freddie Mercury tada znao da je ima... Ja sam živeo u svetu u kome je pojam prezervativa nešto što asocira na vojnike, kamiondžije i kurve u parku.

Bliske osobe kojima sam pričao priču, znaju već deo, ali je nisam nikad napisao. Jer nije bilo potrebe, do danas..

Početak 1985. Mojih 13 godina fizičkog neiskustva u komunikaciji sa suprotnim (a ni svojim) polom.

Mislio sam da su ga svi drugi imali. U to vreme bio sam već na ulici, bašta SKC-a je bila druga kuća , doduše ispred one prave ali to je samo slučajnost …

Pored Akademije, u koju ući je bilo prepušteno na milost i nemilost tadašnjih mojih bogova noćnog izlaska, u obličju redara koji su puštali unutra samo punoletne. Ja ih sa svojih 13 nikako nisam mogao prevariti, tako da sam morao čekati da se sažale i puste me unutra sa ciče zime. Pored SKC’a jedino sigurno mesto za ulazak je bio Dom Omladine na nedeljni hit radio 202 i hit meseca koji su jos tada vodili Nena i Džet . Okupljao je pankere i metalce koji su samo tamo mogli pored retkih koncerata slušati glasno omiljene muzičke numere i sukobljavati se na podijumu... ali opet nije to tema ove priče ...

Jedne od tih noći sedeći na nekadašnjim kožnim sedištima uz prozore, odmah kod prvog stuba desno današnje Amerikane prišla mi je devojka i sela. Mršava sa naočarima i crne kose rekla je. -

Slušaj, ti se svidjaš mojoj sestri, ona će sada doći i ti ćeš biti njen dečko ...

Ok, čudno, ali sve je u mom životu tako nekako, pa što ne bi i ovo bilo. Do tada ni poljubio se nisam, u tom trenutku bio sam mali ćelavi skinhed koji čak nije ni znao da treba da hejtuje crnce, a i što bi kad crnaca nije ni bilo.

Ona se pojavila odmah po odlasku sestre, koja se zove Dragana, kasnije sam to saznao.

Sela je, i bez reči, dogodio se moj prvi poljubac.

Nakon nekog vremena, neodređenog , razumete, prvi poljubac... pitala me je da li sam nekada spavao sa devojkom.

Postiđen, promrmljah da nisam.

Na moje iznenađenje , čuo sam nešto što stvarno očekivao nisam.

-Ako hoces da vidiš kako je to, dođi u ponedeljak kod mene... pobegni iz škole ako treba, nećeš pogrešiti ..

Pobeći iz škole .. to je nekako bila svakodnevnica.. ali ovo... ne znam, niti se sećam kako sam proveo vreme do ponedeljka... sve ovo dešava se u subotu uveče ... oko 22h

80te.. nema mobilnih, interneta… u izmaglici zimske noći februara 85te

Milica mi ostavlja na papiriću adresu... Rudo 2, one visoke zgrade na Konjarniku, 24 sprat. Nema telefon.

Sećam se kako usplahireno koračam oko poslednje stanice tramvaja na kraju bulevara Revolucije tražeći ulaz, i nepunih dva sata kasnije sam… , trapavo pomalo smešno i dečije nekako... ali da. To je bio moj prvi dodir sa ženom u krevetu.

Milicu sam vidjao još neko vreme, ona je posle mene našla novog dečka , ja novu devojku... i sreli smo se par puta narednih godina, čak sam češće slučajno po gradu susretao njenu sestru koja je tome svemu provodadzisala, Draganu.

1998 kada sam se razveo od prve žene, dok nisam upoznao drugu, zabavljao sam se sa Aki.

To je neka sasvim druga priča , ali posle naše sulude veze ja sam ponovo počeo neki novi zivot i nekoliko godina kasnije već mi je treće dete bilo na putu

Sa Aki sam se družio i dalje. Jedne večeri na Akademiji 2003, sreo sam Milicu.

Bila je drugačija, punija, a ja sam od Aki već znao priču šta joj se desilo. Tokom svih tih godina koje se nismo videli od tadašnjeg dečka dobila je AIDS. Nije bila bolesna, ali ga je imala. I znala. I nekako nešto u meni te noći bilo je jače od svega. Ljubili smo se i grlili. Tu na Akademiji. Dao sam joj ljubav te večeri, i bio tu, ne bojeći se da je poljubim, u trenutku kada su je svi odgurnuli.

I video sam je još jednom, kod meka na Terazijama nekoliko meseci kasnije. Hteo sam joj pomoći ako mogu neki posao da joj pronađem.

Bila je zdrava, borila se da normalno živi.

Život ide dalje. Prošlo je 15 godina. Ja nekako živeći sa sve mlađim krugom ljudi oko sebe, ponovo razveden pa ponovo oženjen , pa posle svega opet srećno voljen od ovoga puta potpuno nove i drugačije osobe u mom životu.

I predhodne večeri u kojoj smo devojka i ja prvi put pričali o osećanjima kroz temu kako izgleda kada iz ljubavi imaš seks u kome želiš stvoriti novi život, zbog njenih obaveza ispratio sam je na noćni autobus i otišao do Druma.

Lepo se provodeći sa Markom Panićem koji je vrteo neki house, dopisujući se sa svojom devojkom koja u tom trenutku biva uplašena nekom negativnom energijom u njenom stanu, smirivši je, odlučio da ipak svratim i do Manijaka.

I tamo pričao sam sa ljudima, pevao, srećan jer volim i jer sam voljen.

I prišla mi je devojka, - rekla mi je da smo se nekada družili.

I pogledao sam je i prepoznao oči ali i dalje nisam znao ko je.

I pričao joj o tome kako je dovoljno da mi kaže bilo šta.

I da ću rekonstruisati sve.

I pomenula je svoju sestru.

I prepoznao sam Draganu. Posle 30 godina koliko je nisam video.

I počeo da joj pričam i zagrlio je i, bila je nežna, jedno čisto ljudsko nepokvareno biće.

I baš mi je to bilo drago.

I krenuo sam da joj pričam kako sam Milicu video tada na akademiji, i pričao joj kako mi nije bilo važno niti me je bilo strah što ima sidu. Kako je ona meni neko važan u životu jer da nije bilo nje i njenog direktnog pristupa ja možda još dugo ne bih imao prvi seks i možda ostao ne sigurniji u savladavanju života - a u tim godinama svaki dan je važan.

I dok sam sve to pričao grleći je, osetio sam da jeca...glava joj je bila meni na ramenu.

Zastao sam.

Pitao sam samo, da li je ono što mislim?

Klimala je glavom ne dižući pogled....i plakala.

Obećao sam joj da ćemo otići narednih dana na groblje.

I bice tako...

2 notes · View notes

zasvepare · 5 years ago

Photo

Aprilsko odstojanje

1. april 2020.

Ima nešto više od dve nedelje — nije, pamtim, bio još ni crni petnaesti — kada sam pošao u ono što će se kasnije, već posle petnaestog marta, ispostaviti kao poslednja buvljačka berba u Gracu. Sva je prilika da je to bio petak, ako ne i četvrtak, kada sam se u berbu uputio. Moram da dodam da su “buvljaci” na koje sam se nameračio zapravo prodavnice polovne robe u humanitarne svrhe koje sam u Beču znao pod nazivom Caritas, a koje se ovde zovu Carla.

E, gradačke “Karle”, kojih sam tog dana obišao pet-šest, imaju jednu nepobedivu prednost u odnosu na buvljake, čak i one koji su naklonjeni knjigama: naime, prodaju ih na kilogram. I koliko staje kilogram knjiga? I tu postoji tržišna norma; bilo da je reč o džepnjacima za sirotinju, šundu, krimićima ili udžbenicima, rečnicima ili cigletinama, bilo da su knjige na nemačkom, francuskom ili slovenačkom, cena kilograma je u Karli u celom Gracu ista.

Za one koji se pitaju kako to da nisam tako dugo otkrio najpouzdaniji i najpovoljniji izvor nepoželjnih knjiga u Gracu, takoreći toplu vodu, nemam odgovor. Opet me je moja svakako zla navika da ono nepoželjno tražim po periferijama zaglupela. Verni čitaoci će se setiti epizode “Stevan Raičković” iz Akademije 28, kada me je prodavačica s punim pravom zapitala: “A zašto, pobogu, čučite i kopate po kutijama kada sve te knjige imate na policama?”

No, dakle, u nekoj od prvih Karla u koje sam ušao, možda u onoj najbližoj centru, došao sam na kasu sa knjigicom-dve i promucavši nešto na srpskohrvatskonemačkom, pružio ih prodavačici. Ona je tada, i ne pogledavši me, na moje nemo oduševljenje, moje štivo izvolela staviti na vagu.

Kazaljčica se, pod mojim džepnjakom, zaletela, posustala i vratila na nulu: koleginice su se međusobno pogledale smeškajući se, uzele još jednom knjižuljak u ruke, odmerile ga i vratile ga na tas, a ja? Ja sam samo, pedantan kakav jesam, čekao da mi se izda račun na kojem će, za vas, dragi čitaoci bloga Za sve pare, crno na belo, biti odštampano “KNJIGE NA KILO”. I dočekah.

Bücher- Kiloware! Izvolimo, dakle, ovaj dokument pročitati zajedno: na tas sam tad prineo tri knjižuljka; zajedno nisu težili više od trista grama: i sve će, prema utvrđenoj proporciji, moj džep koštati, koliko? Jedan evro. Molim lepo.

A čega sam se tog dana nabrao? Kao da sam znao da će to biti poslednja šetnja po buvljacima, zlu prisećanja ne trebalo, vodio sam jednu zidnu evidenciju. I šta kaže:

Nećete zameriti na švrakopisu jer je podloga bio španski zid? Hvala. Ono Jursenarino na početku je Crna mena, Folio džepnjak, kilaža 400 grama; ono posle je Adelbert Šamiso i fantastična pripovest o Peteru Šlemilu (dvesta grama); a one tri poslednje stavke, sasvim sigurno pribavljene tog četvrtka, dvanaestog marta, jesu (odozdo) Šatobrijan, Rene/Atala i Nowhere Man Aleksandra Hemona na francuskom; zajedno sa još jednom knjigom, (o kojoj: malo kasnije) u Jakominištrase koštale su jedan evro. (Ono u zagradi 3/5 je stanje knjige.)

Prijatno sam se izbečio kad sam saznao da je Karlu i većinu uličnih uslužnih biblioteka koje sam sreo u toku berbe, osmislila Katolička crkva. Ćoka i ja smo imali tu sreću da u jednoj od poslednjih šetnji gradom prođemo i pored skladišta u kojem se roba prima i otkupljuje od onih koji bi da je se reše, odakle se potom doprema u posebne prodavnice od kojih po jedna postoji u svakom kvartu.

Svakako, nije trenutak za snobovsko oduševljavanje preduzimljivošću lokalne parohije, ali ne mogoh da se zapitam kako to da se crkvenjaci naše provenijencije, na primer, nisu dosetili da na taj način kanališu nepoželjnu robu, makar samo onu koja se sliva na Zemunski buvljak. Ne moraju crkvenjaci, naravno, mogu i gradske vlasti. (Ako to i u bližoj budućnosti vidim - premda maglovito - teško zamišljam momenat kad će u takve prodavnice uvesti VAGU! Vagu koja znači samo jedno: “NEMA CENKANJA!”)

No dobro sa mojim standardnim laprdanjima: najzanimljiviji ulov, treća knjiga odozdo, Lauschangriff, čiji su autori potpuno nepoznati, zbirka je kakve, primetio sam, nemačko područje naročito ceni: naime, sačinjena je od slučajno načutih rečenica u prolazu po minhenskim ulicama.

U doba kada su se ljudi mogli još sresti napolju, ovo dvoje izvesnih, Hans Kelen i Eva Dzievas (ne znam kako to da transkribujem), povazdan su obilazili minhenska javna mesta, bez zazora i blama špijunirali ljude, i napokon se usudili da svoje prepise objave izostavljajući imena.

I prošle godine u Gracu, u jednoj od uličnih polica, našao sam jednu takvu knjigu: sačinjenu od pisama i beležaka anonimnih ljudi.

Šta drugo da zaključi voajer-egzibicionista u meni nego da likuje što Nemci (i Austrijanci) i dan-danas vole da se igraju ŠTAZIJA!

Dakle, za kraj ove brze, prekratke, prebrze, ali sve u svemu prve poruke iz postbuvljačkog perioda, evo jednog znakovitog odlomka iz Prisluškivača. Odlomka koji mi se čini potpuno prigodnim i za novu eru, i za prvi april! (I koincidencije li: i sam je pribeležen u aprilu!)

Tchüssie!!!

Kuća umetnosti, Prinzregentstrasse, izložba “Click Doubleclik”

— Oprostite, možete li, molim vas, da se odmaknete još malo! — Stvarno mi ne bi palo na pamet da to pipam. — Da, ali to je opšta sigurnosna mera u muzejima, treba se udaljiti 20 centimetara... — To je stvarno smešno! — Ne, nije smešno, već se pleksiglas može lako izgrebati. — Cccc... ovaj stvarno misli da nikad ranije nismo bili u muzeju.

[23. april 2006. 18:05]

#graz #carla #predbuvljačka era #postbuvljačka era #prisluškivač #lauschangriff #muenchen #katolička crkva

1 note · View note

covjek-casopis · 5 years ago

Photo

književna premijera: (AUTOBIOGRAFSKI) ROMAN VESNE MARIĆ "PLAVA PTICA", 12/2019, Sandorf, ulomak

Dobro jutro, komšija

Sjećam se te TV snimke koja je kasnije postala legendarna. Prosvjednici hodaju ulicama Sarajeva i najednom svi zajedno zaliježu poput duge trave koja se povija na vjetru. Ljudi su se ogledavali, unezvijereni, pitajući se što im je to prozujalo pored glava i tako grubo srušilo onu djevojku. Djevojku iz Dubrovnika, studenticu, na jednom od mostova oborio je snajper i njeno je tijelo ležalo ispruženo u prljavoj, plitkoj Miljacki. Ona je bila prva žrtva rata. Snajperi su se skrivali u Holiday Innu, izgrađenom osam godina ranije za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Ispočetka je ljudima prirastao srcu. Davali su mu nadimke kao „jaje na oko“ zbog žutog pročelja koje bi zimi provirivalo kroz nanose snijega. Nedjeljom bi svi onamo išli na kavu. Bilo je to mjesto svih mjesta u gradu. Za vrijeme rata, u hotelu su bili smješteni strani novinari, koji bi noći probdjeli u mračnim i hladnim sobama, razmišljajući o smislu života i o tome što su uopće radili ondje, dok su granate uništavale i posvuda ostavljale ožiljke na prestravljenom gradu. A na početku rata, toga sunčanog proljetnog dana, u istim su tim sobama sjedili snajperisti koji su pucali u mnoštvo pod sobom. To sam gledala u prijenosu uživo, s obitelji, u našem dnevnom boravku u Mostaru. Pojam „reality TV“ još nije ni postojao. Kad je djevojka pala pogođena, kost nam je stala u grlu. Majka je odmah u panici telefonirala sestri u Sarajevo. Provjeravanje jesu li rođaci i prijatelji živi ubrzo će postati omražen i redovan dio naših života. Radio je glasno pozivao na ulice. Voditelj je rekao da moramo „pobijediti tirane“. Već smo danima prosvjedovali. „Dobro jutro, komšija“ bio je novi, čovjekoljubivi moto, koji je svim silama zagovarao multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sudjelovala sam u tome otvorena srca i strčala se niz stepenice na ulicu. Toga dana okupljenih je bilo manje. S brda je dopirao zvuk strojnica, koji nikada prije nisam čula. Zvučala je bizarno, ta prava paljba strojnica: kao cvokot zuba ili kad profesionalni krojač radi za šivaćom mašinom. Nije bila ugodna pomisao da bi taj cvokot sad lako mogao biti smrtonosan, za razliku od nečega što bismo čuli samo u američkim akcijskim filmovima. Toga smo dana otišli kući ranije, a sljedećeg jutra nitko nije rekao „Dobro jutro, komšija“. To, doduše, nije bio moj prvi susret s ratom. Nekoliko dana ranije, dok sam se vraćala iz škole, gromoglasna eksplozija zatresla je grad. Prozori oko mene popucali su, ljudi su vikali, tlo je podrhtavalo i svi su bježali u različitim pravcima. Rat je doslovno započeo velikim praskom, a naš je svijet skončao istom bukom iz koje se i rodio milijardama godina ranije. Nisam znala što bih i umjesto da slijedim instinkt i bacim se na tlo (kao u partizanskim filmovima), otišla sam kući. Pokucala sam na susjedova vrata pa smo pokušali dokučiti odakle je eksplozija došla. Promatrali smo obzorje s njegovog balkona. Dimilo se sa sjeverne strane grada. Rekao je: „Mora da je Sjeverni logor.1 Otamo se dimi.“ Kimnula sam. Nisam imala pojma gdje je Sjeverni logor niti je li to što govori istina. Bio je oblačan proljetni dan, bilo je toplo i tek smo počeli izlaziti u kratkim rukavima i piti kavu na terasama. Bagremovi cvjetovi zamirisali su ulicama i bilo je to moje najdraže doba godine. Zaputila sam se prema dućanu u kojem je majka radila, jer sam htjela vidjeti što se događa u gradu. Ljudi su stajali uokolo u velikim grupama. Vladala je konfuzija i svatko je govorio nešto drugo. Djeličci razgovora zapinjali su mi za uši: „Ne vjeruj nikome. Svi lažu.“ „Kažu da se radilo o cisterni punoj nafte, vozač je bio u kabini. Ispečen je. A još je držao volan. Mora da je bio dobar vozač.“ Putem sam svratila do kuće najbolje prijateljice. Njezin otac g. Dušan bio je u vojsci pa sam mislila da bi možda on mogao malo razjasniti situaciju. G. Dušan je bio velik čovjek. Toga dana izgledao je još veći nego obično. I nervozan. Sjedio je za kuhinjskim stolom i borio se s križaljkom, a sudeći prema tome koliko je križao, ništa mu nije polazilo za rukom. „Hoće li biti rata, gospodine Dušane?“, upitala sam nakon što sam malo uvodno s njim pročavrljala i pokušavala se dosjetiti sinonima za riječ „ulje“. „Ne, neće biti rata, dušo. To je samo mali nered, ništa ozbiljno. Ništa ne brini“, rekao je. I dalje se pitam je li lagao ili se doista nadao da će se sve to brzo ispuhati. U majčinom dućanu mušterije su nagađale o tome što se dogodilo. I tamo je svatko imao drugačiju priču. Jedino što je bilo pouzdano jest da je cisterna eksplodirala blizu vojnih zgrada Sjevernog logora. Moj susjed je bio u pravu. Ljudi su govorili o uroti vojske, ili su tvrdili da je eksplozija bila slučajna, ili pak da je „neprijatelj“ podmetnuo cisternu. Tko je bio neprijatelj, razmišljala sam, ali nisam ništa pitala, jer sam se bojala da će me zasuti novim teorijama. Majčin kolega poslužio je kavu. Bio je to ljubazan čovjek koji je kasnije ubijen u sabirnom logoru. Mediji su plasirali kontradiktorne informacije pa se ubrzo počelo pričati o „dezinformiranju“ i o tome kako je ono glavno oruđe za širenje straha i mržnje. „Ne vjerujte ničemu što čujete. Dezinformacije vas mogu stajati života“, izgovorio je čovjek na radiju. Rano sljedećega jutra netko me nazvao telefonom. Bila je to moja prijateljica, kći g. Dušana. „Otac mi je rekao da nikome ne govorim, ali mi odlazimo iz grada. On kaže da je to samo na neko vrijeme, dok se stvari ne smire. Brzo ću se vratiti. Morala sam ti reći.“ To me slomilo. „Onda se brzo vrati. Nedostajat ćeš mi“, rekla sam. Spustila sam slušalicu i ustala da pogledam kroz prozor, kao da će mi nešto vani reći hoće li biti rata ili neće. Ona je bila jedna od mnogih Srba koji su taj tjedan napustili grad i nikad se nisu vratili. Moja srpska rodbina također je toga tjedna otišla iz grada. Mi smo ostali i prosvjedovali za mir, kao kokoši koje čekaju da netko dođe i otfikari im glave. Nevrijeme je toga dana prohujalo gradom, obojalo zrak jarko narančastom i počupalo stabla. Gledala sam kako crijepovi padaju s krovova i razbijaju se na ulici. Bila je to predivna oluja. Poslije su ljudi govorili: „To je loš znak. Bit će rata“, i ja sam se pitala je li to što ljudi napuštaju grad polovicom ožujka, ta eksplozija od prethodnog dana, nacionalistička propaganda, rastuće nepovjerenje – nisu li te stvari loš znak? Zašto ste izabrali baš oluju kao predskazanje? Uvečer, dok sam pregledavala korijenje izvaljenih hrastova na ulici, oglasila se još jedna eksplozija blizu moje kuće. Automobil je projurio i netko je iz njega bacio ručnu bombu u kafić koja je sve samljela u komadiće. Na ulici su ležala mrtva tijela, ranjeni, čuli su se krikovi, zavijanje sirena ambulantnih kola i policije. Godinama kasnije srela sam nekoga tko je bio u tom automobilu. Rekao je da je bio na putu kući kad mu se prijatelj zaustavio i ponudio da ga odbaci. Sjeo je u auto, a prijatelj je rekao: „Moramo samo nešto odbaciti usput.“ Nije na to obratio posebnu pažnju. Krenuli su niz ulicu, a tip koji je sjedio na suvozačkom mjestu i kojeg nikad prije nije vidio, spustio je prozor. Auto je usporio, a on je u kafić ubacio nekakav zavežljaj. Vozač je nagazio na gas, a za sobom su ostavili zaglušnu eksploziju. Čovjek koji je bio na putu kući tjedan dana iza toga nije progovorio ni riječi. Kafić je bio mjesto u kojem su se okupljali vojni rezervisti. Tih dana su odsvakud nicali brojni rezervisti i pojavljivali se na ulicama, a posebno u kafićima. Bili su to uglavnom stariji muškarci u izgužvanim, blijedozelenim uniformama, koji su nosili oružje. Bilo je tu članova toliko vojnih i paravojnih odreda da dobrim dijelom uopće nisi mogao znati kome pripadaju. Stalno su uzrokovali nerede, pijani su ulazili na javna mjesta i tjerali sve van i pucali po zidovima sa svojim pohabanim kalašnjikovima. Bilo je pucanja (koje je i dalje trajalo) i u Sloveniji i Hrvatskoj, ali nitko nije mislio da će rat stići i u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to nemoguće. Mi smo se svi voljeli. Htjeli smo nezavisnost multietničke zemlje. Ali nakon općih izbora ispalo je da se ipak ne volimo baš toliko. Svi su voljeli samo sebe i glasali samo za svoje nacionalističke stranke. Mediji su stalno mijenjali priču tako da sam prestala slušati radio i gledati vijesti. Dezinformacije, zapamtila sam, šire samo strah i mržnju. Nakon bombe bačene na kafić, majka je odlučila da će najbolje biti da mene i sestru pošalje u Sarajevo. To je glavni grad, rekla je, tamo se ništa neće dogoditi. U tom je trenutku zamisao da će Sarajevo biti sigurno bila veoma raširena i neobjašnjiva pretpostavka mnogih ljudi. Narednog dana otišli smo na željezničku stanicu, ali smo doznali da su svi vlakovi otkazani zbog barikada oko Sarajeva. Bila je to intervencija odozgo, kasnije smo zaključili, jer je dva dana poslije započela opsada grada. Dok su granate zasipale Sarajevo, tetka je plakala preko telefona i govorila nam da joj je kuća odmah ispod kasarne na brdu odakle su i dolazile granate. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći. Granatiranje je započelo i u Mostaru, probudilo me zavijanje sirene za opću opasnost. Bio je to zvuk koji je klizio gore-dolje kao kad pas zavija na mjesec. Majka je trčala kroz kuću vičući: „Hajde, hajde, spremite se, idemo u sklonište.“ Sjurili smo se niz stepenice i pridružili se svim susjedima u mračnom podrumu u kojem su dotad stanovali samo ugljen, cjepanice i miševi. Bilo je tu starica s malim tranzistorima koje su stiskale na uši, djece koja su se bezbrižno igrala, zabrinutih majki, a bila je i Olja, jedna od mojih susjeda, u osmom mjesecu trudnoće. Muškarci su ulazili i izlazili, raspravljali o naoružavanju i o „obrani žene i djece“. Mladići iz susjedstva koji su se upisali u Teritorijalnu obranu, improviziranu obrambenu formaciju sastavljenu od mjesnih muškaraca, dolazili su se pokazati u uniformama koje su se sastojale od maskirnih hlača i jedne kacige na njih trojicu. Nastavilo se širenje dezinformacija. Ljudi su stalno dolazili u sklonište i govorili stvari poput: „Armija se probila kroz liniju obrane i ubija sve pred sobom!“ ili „Iz obližnjeg sela stižu vijesti o biološkom oružju! Svi su pomrli!“ Panika bi se širila skloništem od čega bi majke stale plakati, muškarci bivali sve zabrinutiji, a lica starica tonula u sve dublje gađenje. Sve su to već vidjele.

Tih dana smo prijatelj i ja otišli u jedan od malobrojnih kafića koji su i dalje radili. Bio je miran dan i željeli smo raditi nešto od čega ćemo se osjećati normalno. Poslije smo se odlučili prošetati, ali su nas na ulici neki ljudi zaustavili. „Kamo ćete?“, pitali su. „U šetnju“, odgovorili smo. „Jeste li normalni?“, vikali su užasnuto. „Vode se borbe na ulicama! Idite kući!“ Otišli smo kući premda je nebo bilo plavo a njime su se valjali pusličasti oblaci. Svježi, proljetni listovi nizali su se u svim nijansama zelene: smaragdne, žablje, boje graška i metvice. Park je za nas proizvodio svježi, proljetni kisik, dok sam razmišljala o mraku i vlazi podruma u koji sam se morala vratiti. Kod kuće majka je sjedila pored radija i plakala. „Taj čovjek“, jecala je, „na radiju. Drži najveću branu u Bosni i prijeti da će je dići u zrak ako vojska ne prestane granatirati njegov grad.“ Pojačala sam ton. Murat, čovjek o kojem je bilo riječ, nazvao je nacionalni radio i obznanio svoju prijetnju. Ondašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, vođa Jugoslavenske narodne armije u Bosni, general Kukanjac, i Muratova sestra Nura su svi sudjelovali u telefonskom razgovoru koji je radio stanica prenosila uživo. Murat je tvrdio da sa sobom ima sto kilograma eksploziva i da će dići branu u zrak i potopiti pola zemlje, ako ne izađu u susret njegovim zahtjevima. Problem je bio u tome što je general nijekao da njegova vojska granatira. Bilo je očito da laže. Vojska je puno granatirala. Predsjednik je preko radija pokušao umiriti Murata. „Nemoj, Murate. Nemoj još“, rekao je. „Kako on to misli još?“, upitala sam majku. „Učinit ću to, dići ću je u zrak!“, vikao je Murat. Glas mu je drhtao. Zatim se uključila sestra: „Murate, pomisli na ljude koji će se udaviti ako digneš branu u zrak!“ „Pa onda, Nuro, reci generalu da prestane granatirati naš grad i ubijati naše ljude“, odgovorio je Murat. „Prestani granatirati, generale“, rekla je Nura generalu odlučnim glasom. General se opirao: „Nikoga mi ne granatiramo. To radi netko drugi. Mi ne bismo granatirali nevin narod. Možda vaši ljudi granatiraju sami sebe i optužuju nas za to.“ To mi se učinilo kao domišljata teorija, ali Murat je zaurlao: „Jebem ti mater, Kukanjac, kako možeš lagati?“ uživo na nacionalnom radiju. General je poklopio i ja sam zapljeskala. Bio je to malen ali značajan šamar koji su ljudi Bosne i Hercegovine zadali Jugoslavenskoj vojsci. Netko se nedavno prisjetio Murata i pitali smo se što se s njim dogodilo. Ispostavilo se da nije imao nikakav eksploziv, blefirao je od početka.

____________________________________________

VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.

#Vesna Marić #Plava ptica #roman #proza

3 notes · View notes

zoranphoto · 2 years ago

Text

BUKTI, OVO JE PUTINOVA PORUKA SVIJETU! Na horizontu teror i mrak: Biden razgovarao sa Zelenskim, svi na iglama zbog moguće eskalacije

Ukrajinski zastupnik Volodimir Ariev kazao je za Sky News da je ruski napad bio unaprijed planiran. “Putin ovo želi predstaviti odgovor na eksploziju na Krimu, ali nije navedeno tko stoji iza tog napada.” Ariev je dodao da je razlog za ovu eskalaciju “prilično razumljiv”. “Za mjesec dana Putin ide na sastanak zemalja G20 na Baliju. Dakle, on se ne želi predstaviti kao slab vođa nakon poraza ruske vojske na konvencionalnim bojištima. Želi razgovarati sa svijetom iz pozicije snage. Zato je promijenio zapovjednika… i njegov prvi dan bio je zračni napad da prestraši Ukrajinu. Naravno, Ukrajinci se nisu uplašili.” Mnogi se sada boje eskalacije rata zbog toga što je Bjelorusija počela koristiti zapaljivu retoriku. Osim toga, predsjednik Aleksandar Lukašenko šalje trupe na granicu gdje će djelovati zajedno s ruskim vojnicima. Najnoviji iskaz brutalnosti i osvetoljubivosti Vladimira Putina mogao bi biti napadaj bijesa zbog dizanja u zrak njegovog prepoznatljivog Krimskog mosta. No njegovo neselektivno gađanje ukrajinskih civila također povećava izglede za užasavajući novi obrat u opakom ratu, piše CNN.

Očita poruka za svijet

Ruski projektili oštetili su pješački most sa staklenim dnom u Kijevu koji je popularno turističko odredište, napravili kratere u raskrižjima tijekom jutarnjih gužvi u prometu i pali blizu dječjeg igrališta. Nestanci struje zahvatili su cijelu zemlju, a ponegdje je došlo i do prekida opskrbe vodom ili prekida u transportu. Ruski udari su podsjećali na teror počinjen nad civilima u ranim danima invazije, koji je uvelike oslabio posljednjih mjeseci. Napadi su uništili privid normalnosti stanovnicima gradova koji su prve mjesece rata proveli na stanicama podzemne željeznice pretvorenima u skloništa od zračnih napada i potaknuli strah od novih napada. Poruka za svijet je bila očita. Putin se ne namjerava dopustiti da bude ponižen. Neće priznati poraz. I sasvim je spreman izazvati pokolj civila i neselektivni teror kao odgovor na niz preokreta na bojnom polju.

Mete su imali malu vojnu vrijednost

Ali mete u ponedjeljak imale su malu vojnu vrijednost i, ako ništa drugo, služile su kao odraz potrebe da pronađe nove mete zbog njegove nesposobnosti da nanese poraze Ukrajini na bojištu. Bombardiranje elektroenergetske infrastrukture posebno jučer činilo se nesuptilnim nagovještajem patnje koju bi ruski predsjednik mogao nanijeti s početkom zime, čak i dok se njegove snage povlače pred ukrajinskim trupama koje koriste zapadno oružje. Ova mogućnost da bi Putin mogao navijestiti novi krvavi zaokret u ratu koji je prošao kroz više strateških faza od invazije u veljači zabrinula je jučer političke i vojne čelnike u Washingtonu, piše BBC. Njihova javna reakcija bilo je gnušanje što Putin ponovno pokreće bezosjećajni rat protiv civila koji je podsjetio na užase Europe u 20. stoljeću.

Bijela kuća nudi pomoć

Napadi na civile, u kojima je poginulo najmanje 14 ljudi, također su skrenuli novu pozornost na sljedeće korake koje SAD i njegovi saveznici moraju poduzeti kako bi odgovorili na ovu situaciju, nakon što su Ukrajini već poslali milijarde dolara oružja i opreme. Predsjednik Joe Biden u ponedjeljak je razgovarao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim i ponudio napredne zračne sustave koji bi pomogli u obrani od ruskih zračnih napada, ali Bijela kuća nije dala informacije o kakvim bi se točno sustavima moglo raditi Ukrajinska državna novinska agencija Ukrinform je javila da je 98 rudara još uvijek zarobljeno pod zemljom nakon ruskog granatiranja Krivija Riha, rodnog grada ukrajinskog predsjednika Vlodimira Zelenskog. Nestanci struje uzrokovani štrajkovima ostavili su 98 rudara pod zemljom, izvještava novinska agencija, a spasioci rade na njihovom oslobađanju. Gotovo 900 rudara bilo je zarobljeno u četiri rudnika nakon štrajkova, no većina je u međuvremenu oslobođena. Ruski dužnosnici planiraju preseliti 40 tisuća stanovnika iz oblasti Herson u Rusiju i na Krim, koji je još uvijek pod ruskom okupacijom, prenosi Sky News. Čelnik ruskih okupacijskih vlasti u Hersonu Vladimir Saldo objavio je kako su krasnodarski i stavropoljski kraj te Rostovska oblast pristali preuzeti do deset tisuća ljudi, a glasnogovornik vojne uprave oblasti Odesa Serhig Bratčuk rekao je da ruski dužnosnici možda ne planiraju vratiti djecu i njihove roditelje u Herson. The Kyiv Independent izvještava da je tijekom noći došlo do napada na Zaporižje, rekavši u tweetu malo prije 7 ujutro po lokalnom vremenu da su “ruske snage gađale infrastrukturu u gradu Zaporižje.” Informacije o žrtvama i šteti još nisu objavljene. ⚡️Russia strikes Zaporizhzhia overnight on Oct. 11. Russian forces targeted an infrastructure site in the city of Zaporizhzhia, according to Zaporizhzhia Oblast Governor Oleksandr Starukh. Information on casualties and damages has not yet been reported. — The Kyiv Independent (@KyivIndependent) October 11, 2022

Ukrajina se nije preplašila

U isto vrijeme, guverner Sumske oblasti Dmitro Živicki objavio je kako je jedna osoba poginula, a sedam ih je ozlijeđeno prilikom ruskog raketiranja. Rakete su, dodao je, uništile gradsku infrastrukturu, a ozlijeđene su tri osobe. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je nakon ruskog raketiranja putem Telegrama poručio je kako se Ukrajinu ne može uplašiti. “Umjesto toga, mi smo se još više ujedinili. Ukrajinu se ne može zaustaviti. Uvjereniji smo da teroriste treba neutralizirati. Okupatori nisu sposobni suprotstaviti nam se na bojištu, zato pribjegavaju ovom teroru. Vjerujte u sebe, u Ukrajinu, njezine oružane snage i našu pobjedu. Slava Ukrajini”, rekao je Zelenskij. Dnevno.hr Read the full article

#putin #ratuukrajini #rusija

0 notes

mentalnahigijena · 3 years ago

Photo

Morača 1, imamo problem! Da, direktor Uprave policije Zoran Brđanin i ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović imaju ozbiljan problem: ako su još 5. Septembra imali zvaničnu potvrdu da nije bilo pucnjave na "policajce", zašto su ćutali dvadeset dana i zbog čega kriju ime policijskog zvaničnika koji je zvanično šapnuo na uho u direktoru RTCG lažnu informaciju? Biće da je mnogima poznata ona čuvenu, toliko puta citirana, rečenica: ,,Houston, we have a problem“ (,,Hjuston, imamo problem“) koju je uzeta iz radio komunkacije astronauta Džeka Svajgerta i Kontrolnog centra NASA tokom maleroznog leta ,,Apola 13“ 1970. godine. Zbog eksplozije servisnog modula ,,Apolo 13“ je doživio tešku havariju – tada se čuje famozno: Hjuston, imamo problem - pa letjelica nikada nije slećela na Mjesec, a posada je bila životno ugrožena, uz vjerovatnoću da će svi izgoreti pri dodira sa Zemljinom atmosferom pod pogrešnim uglom letjelice. Srećom, katastrofa je izbjegnuta, a tonski snimak je postao dio istorije i često je korišćen za objavu nadolazećih problema. Teško je porediti, ali jedan ovdašnji snimak zaista je svjedočanstvo i govori o budućim velikim problemima. Ne u svemiru, već ovđe na tlu, u Crnoj Gori. Prvenstveno za vrh Uprave policije koji je, kako se ispostavilo, zaista ,,usmenim putem“ prenio generalnom direktoru RTCG informaciju da je pucano na policiju na Belvederu. Koja je bila lažna vijest, klasična dezinformacija koja je mogla da bude povod za krvavi rasplet cetinjske drame 4. i 5. septembra. To upravo dokazuje snimak koji je, na sjednici Odbora za bezbjednost, pustio Predrag Bošković, nekadašnji ministar vojni. Istina sada isplivava na površinu. -Kako je došlo do upotrebe oružja na vašu jedinicu - pitao je motorolom, sakriven iza kodnog imena ,,Morača 1“, komandant Operativnog štaba i načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Goran Jokić, komandira specijalaca na terenu. -Jedino kada smo intervenisali, Morača 1, čuli smo dolje u podnožju onih kuća šenlućenje iz vatrenog oružja. Drugoga nije bilo – precizno odgovara policijski službenik. Ove dvije prostoproširene rečenice raskrinkavaju policijsku konfuziju u rano jutro 5. septembra. Komandant Jokić ne provjerava, već traži objašnjenje: kako je, pod kojim okolnostima i kada pucano na specijalce na Belvederu? Očito, informacija o oružanom napadu na policiju došla je do Jokića nekim drugim putem. Logično je zaključiti - zvaničnim kanalom komunikacije. Na njegovo iznenađenje, izvještaj sa terena – govori suprotno. Niko vatreno oružje nije upotrijebio protiv specijalaca; nije pucano na policiju. Ovdje zaista paše onaj čuveni citat, prilagođen crnogorskim ovozemaljskim prilikama: Alo, Morača 1, imamo problem! Da, direktor Uprave policije Zoran Brđanin i ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović imaju ozbiljan problem: ako su još 5. septembra imali zvaničnu potvrdu da nije bilo pucnjave na policajce, zašto su ćutali dvadeset dana i zbog čega i danas kriju ime policijskog zvaničnika koji je tu laž zvanično šapnuo na uho u direktoru RTCG lažnu informaciju? Snimak kojim policajac sa terena demantuje informaciju o pucnjavi na policiju, zabilježen je i prije nego što je 5. septembra u 9:35 informacija plasirana na RTCG. Zašto odmah nije uslijedila ispravka; zbog čega se vrh Uprave policije tokom čitavog dana, čak i kada je sve završeno na Cetinju, nije konstatovao nenamjernu grešku, nastalu u opštoj konfuziji? Zašto su nastavili da se ukrivaju? Čak i kada je, punih petnaest dana kasnije, 21. septembra, Izvještaj Operativnog štaba odaslat članovima Odbora za odbranu i bezbjednost. Iako je u Izvještaju zapisano da je bilo ,,pucanja u vazduh“ – niko se iz vrha Uprave policije ili MUP-a nije oglasio. Makar časnim izvinjenjem što su plaisirali dezinformaciju koja je mogla da izazove krvoproliće na Cetinju, možda i širom Crne Gore. Umjesto toga, na jučerašnjoj sjednici odbora za bezbjednost, direktor Uprave policije, lakonski je konstatovao: ,,Informacija koja je data RTCG da je pucano na policiju je data i tu – nema ništa sporno“. Nema ništa sporno? E, sad, po cijenu da uslijedi Abazovićevo hapšenje glavnog i odgovornog urednika Pobjede, valja ukazati na - Krivični zakonik Crne Gore. Posebno član 398 u kojem je, u prvom stavu, zapisano: ,,Ko iznošenjem ili pronošenjem lažnih vijesti ili tvrđenja izazove paniku, ili teže narušavanje javnog reda i mira ili osujeti ili značajnije omete sprovođenje odluka i mjera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja – kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine“. Ali, to nije to sve, što bi rekli u onim telešopovima. Ima i stav 2 istog člana, koji je dodatno uznemirujući za one koji šire lažne vijesti: ..Ako je djelo iz stava 1 ovog člana učinjeno putem medija ili drugih sredstava javnog obavještavanja ili sličnih sredstava ili na javnom skupu – učinilac će se kazniti zatvorom do tri godine“. Ništa nije sporno? ,,Alo, Morača 1, imamo poroblem!“

0 notes

radiogornjigrad · 3 years ago

Text

Volga Švorinić: Bastilja na Prisavlju i njezini neimari

Opet pila okrenuta naopako: HTV je velika i u svakom smislu javna kuća. Svi zaposleni u njoj, sudjeluju u svemu što se u njoj događa. To što nisu svi istog svjetonazora, ne opravdava činjenicu da su u njoj zaposleni i da je svojim prisustvom održavaju na životu, upravo ovakvu. Većina njih javno eksponiranih, dobivaju za to dobre pare za nikakav rad. I zato je gadljivo kad se prave njenim žrtvama.…

View On WordPress

#hrt #volga švorinić

0 notes

zanimljivaekonomija · 4 years ago

Photo

Rekonstrukcija centralnog dela Skadarlije, od Simine do Gospodar Jevremove ulice

Skadarlija ima veliki značaj za turističku ponudu Beograda, ali je ovih dana skoro neprepoznatljiva. Između poznatih restorana sada su kamioni, rovokopači, utovarivači I druge građevinske mašine, iskopani kanali, ogromne rupe, rasuta zemlja, zaštitne mreže, oborena stabla…Gradski čelnici su već objasnili da je u toku poslednja faza rekonstrukcije Skadarlije i da se središnji deo ulice (doduše i najduži, op. aut.) sada prvi put obnavlja. Time ustvari odgovaraju na sve primedbe koje su se mogle čuti i pitanja mnogih: što se se to opet Skadarlija renovira kad se pre dve-tri godine tamo već radilo i rekonstruisalo. Iz Skupštine grada objašnajvaju da je rekonstrukcija Skadarlije planirana u tri faze, da su završene dve i da je sada u toku treća faza. Prema rečima direktora Turističke organizacije Beograda Miodraga Popovića, sve što je urađeno i ono što se radi u čitavom gradu, a ne samo u Skadarliji, na infrastrukturi, unapređenju životnog prostora, uređenju ambijentalnih celina, često je povod za kritike koje nemaju utemeljenje. “Ništa se u Skadarliji ne radi dva puta, svi radovi se odvijaju prema projektu. Nadam se da će ovaj značajni deo grada sa svoja 34 objekta, restoranima, galerijama, kafeima, ali i spomenicima kulture, česmama i 30 kuća iz 19. veka u okolnim ulicama - Zetskoj, Siminoj i Jevremovoj, posle rekonstrukcije ponovo dobiti nekadašnji sjaj i da će tu uživati i građani i naši gosti”, kaže Popović. Direktorka Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Beograda Olivera Vučković izjavila je da sadašnja treća i završna faza radova u Skadarliji obuhvata potez od Gospodar Jevremove do Simine ulice, čime će biti završena kompletna rekonstrukcija. “Radovi obuhvataju zastor na kolovozu i trotoar na potezu od Gospodar Jevremove do Simine. Do sada je urađena rekonstrukcija dela Ulice Strahinjića bana, od Francuske do Skadarske, kao i deo Skadarske, od Strahinjića bana do Džordža Vašingtona”, kaže Vučković dodajući da je u prethodnim fazama urađen zastor na kolovozu od Strahinjića bana do Gospodar Jevremove, te da će sada biti urađen i trotoar na tom potezu. Glavni gradski urbanista Marko Stojčić je izjavio da se radovi finansiraju iz gradskog budžeta, a da su nosioci radova gradska javna preduzeća, tako da nije bilo posebnih nabavki, već je u pitanju redovan program uređenja pešačkih i saobraćajnih površina. U okviru ovih radova, osim završnog sloja krupne kocke, to jest kaldrme i oblutaka, prmeniće se i deo vodovodne i kanalizacione mreže, kao i deo energetskih kablova. Biće zasađeno nekoliko novih stabala na mestima koja su za to predviđena, a biće uređena i ulična rasveta. Sve bašte ugostiteljskih objekata, uključujući i njihove nadstrešnice, biće unificirane, a projekat i dizajn će biti prilagođeni boemskoj četvrti. Završetak radova planirana je do otvaranja letnje sezone, odnosno prve polovine maja. Ugostiteljski objekti su, i pored radova, otvoreni (u okviru trenutno dozvoljenog radnog vremena), ali je pristup do njih otežan.

#beograd #belgrade #rekonstrukcija #skadarlija #obnova #radovi #uredjenje #skadarska ulica #boemska četvrt #tradicija #ugostiteljstvo #restorani #hrana #turizam #tourism

0 notes

finebutmoldy · 3 years ago

Text

pet stupova suvremene hrvatske arhitekture

stup #5 — materijali

kada si u svemiru, treba ti planeta. kada si na planeti, treba ti tlo. kada si na tlu, treba ti krov.

prva i osnovna ljudska potreba proizlazi iz naše fiziologije, odnosi se na ono što nam omogućava normalno tjelesno funkcioniranje. to je sve ono na što naša opna reagira. u arhitekturi se ona ocrtava putem korištenih materijala, bili oni po određenim kriterijima dobri ili loši. konkretno, razlaže se tema aktualnih produkata i fraza koje oni povlače za sobom.

energetska obnova? održiva arhitektura? niskoenergetska zgrada? pasivna izgradnja? zelena arhitektura? 30 cm toplinske izolacije?

skupa i komplicirana izgradnja koja ukoliko nije dobro izvedena, gubi smisao vlastite biti. toplinska i svaka druga izolacija koja nije ispravno izvedena već u startu poništava pravila svojeg atributa “niskoenergetsko”. koliki stvarni smisao ima proizvod na kojeg je potrošeno onoliko energije, vremena, resursa koliko taj isti proizvod grubo marketinški tvrdi da potrošaču kroz vremenski interval vraća? to što je nešto dobilo oznaku a++ ne znači da je automatski dobilo i na bilo kakvoj drugoj vrijednosti.

tužna je priča propagiranja novih materijala u arhitekturi. tvorničke postavke velikih igrača za reklamu o jednoj invazivnoj vrsti više? dok ista tvornica ispušta kemikalije u tlo čiju kvalitetu i dalje nitko ne provjerava? zagrebačke situacije radi, amerikanci su već 80ih znali stvarno stanje save i ponudili rješenje. sada je 2021, rezerve podzemnih voda se i dalje koriste, a tokovi rijeka i naplavnih područja gube svoje ekosustave. na lošim arhitektima je da prihvate dana polazišta. na dobrim arhitektima je da istraže i ponude alternative, a da pritom ne strahuju od neistraženog. priroda je i dalje jedina savršena mašina.

stup #4 — kuća

kada si u državi, treba ti mjesto. kada si u mjestu, treba ti ulica. kada si u ulici, treba ti kuća.

zadovoljenjem primarnih postavki, korištenjem ispravnih materijala koji omogućuju valjano funkcioniranje organizma, sustiže se potreba za sigurnošću. ona se stječe djelovanjem, radom i očitava se onime vidljivo izgrađenim. u arhitekturi se iskazuje njenim osnovnim prototipom - kućom.

malo opeke. malo betona. malo asfalta. malo pvc prozora. malo crijepa. malo žbuke. puno betonskih balustrada. i time svaki dan pozdravljaš svoje susjede, u svome gradu.

vrelo diy arhitekture – ono radi čega se morao donijeti štetan zakon o legalizaciji. dugo nije postojala javna svijest o postojanju, a kamoli o angažiranju arhitekta, za sve tekuće i buduće prostorne poduhvate. takvo nasilno zauzimanje prostora se očituje samo pohlepnošću niskorazvijenih. privilegirani pojedinci su se snašli putem korisnih informacija o snimanju terena, prije same odluke o donošenju zakona. dizanje privremenih krovišta, na atraktivnim otočnim i inim lokacijama, jer tko ne bi, ako već može?

na stranu pribavljen profit, moja kućica - moja slobodica, stambena arhitektura je u vanserijskoj krizi. kapital kojim se manipulira i vlada prostorom šteti općoj slici grada kao strukture. masovni stambenjaci, maksimalno iskorištene površine za gradnju, jednostrano orijentirani stanovi, potkapacitirani prostorni odnosi, manjak privatnosti jednim pogledom kroz prozor čime točno znaš što susjed nasuprot tebe u danom trenutku radi, jedine slobodne površine parcela okupirane asfaltiranim parkirnim mjestima, sadnja stabala van ikakvog diskursa, ali je zato daleko najbitnije da svima pokažeš da imaš nešto “svoje”, napravljeno pod prostornom politikom koja ne zaslužuje nikakav kontraargument. gradovi nalikuju na gnjilu betonsku smočnicu.

stup #3 — interijer

kada si u društvu, treba ti krug. kada si u krugu, treba ti odnos. kada si u odnosu, treba ti dom.

kada je izgrađeno ono čime se poprima sigurnost, njegovo postojanje nalaže potrebu za pripadanjem. ono što nam pruža bliskost. nazire se preko korištenja interijera, unutrašnjosti našega postojanja i njegova preslikavanja u vanjsko.

već poznata imena. ovdje se spominju posljednji put. mirjana mikulec, lana banely, indira levak, ante vrban i slični pojedinci bez ukusa i morala, s dobrim poslovnim planovima i marketinškim odlukama - poznanstvima. teme raznih small talkova arhitekata, uz kavu.

nešto što se naziva povjerenje s etiketom. kvazi inovacije u službi profita jer tko ne bi želio konačno dospjeti na listu čekanja mirjane mikulec? koji arhitekt se može pohvaliti listom čekanja? gdje je tu fakultet da omogući osnove ekonomije, vođenja ureda, sklapanja ugovora, korištenja novih marketinških koncepata? tko će zaustaviti superestetizirane, precijenjene interijere? godišnja okupljanja mladih istomišljenika koji i dalje sporo, neefikasno i prezatvoreno drže svo znanje i umijeća koja posjeduju iz straha da im ih netko ne otme? strah i arhitektura ne idu zajedno.

ti plastični iskazi savršenih života, perpetuiranje jednakih materijala, boja, namještaja, atmosfera, daleko u nedogled. pojedinci koji se boje izaći iz svoje komfor zone. korisnici koji gledaju samo minimalno ili maksimalno nabijene prostorne ambijente. ljudi koji koriste restorane, kafiće, trgovine projektirane jednakim konceptom interijera kao onog kojeg viđaju u kućama zvijezda ili onih koji to žele biti. osiromašena unutrašnjost pruža krajnje nezanimljiv obližnji prostor, bio on stvoren super poželjnim trosjedom kao središnjim elementom na parketu uz šik 80s ladičar s obaveznim velikim ogledalom, bio on ispunjen nizom kanelura uz podne mramorne obloge oko najvećeg kuhinjskog otoka kojeg nitko nikad neće koristit. patnja za interijerima i dalje postoji, a arhitekti pod svojim ne tako glasnim imenima i dalje ne privređuju legitimitet nearhitekata.

stup #2 — javni prostori

kada si u prirodi, treba ti misao. kada si u mislima, treba ti djelovanje. kada si u djelovanju, treba ti kut.

zahvaljujući potaknutom ili oblikovanom unutarnjem, privatnom svijetu, nazire se potreba za postignućem. ondje privatni svijet koincidira s javnim svijetom. razmeđa svega što želimo i što stvaramo. ocrtava se putem ispravnih ili neispravnih arhitektonskih djela u javnom prostoru.

javne građevine. javni natječaji. javna nabava. javni novac.

neartikulirana, impozantna, antifigurativna, isprazna, populistička arhitektura. kakvi ljudi, kakav narod – takva javna gradska arhitektura, redovito bez urbanizma. situacije koje se događaju posljednih godina u javnom prostoru degradiraju sve što je dobro ili je moglo biti dobro. iz jednostrane potrebe nastaju projekti gubitnici. natječaji koji se provode, projekti koje je potrebno izvoditi, kriteriji koji se moraju zadovoljiti kako bi socijalni segment društva i dalje funkcionirao - prekidaju se preko noći. neprofesionalna vladanja i sumnjive odluke, sve to vodi u neregulirane prostore, osiromašen grad, društveno nazadovanje. sve izvedeno ostaje kao podsjetnik u prostoru, otisci svega onoga trulog, usporedivo s ispražnjenim terasama kafića na javnim površinama središta velikih gradova.

daleko najproblematičnija tema, igralište velikih imena i još većih obećanja. megalomanski projekti o kojima se najviše priča, ono što je stalno prisutno i ono čemu nikakve javne kritike ne škode. narušavanje reda lošim odlukama. narušavanje rada lošim pravom. narušavanje discipline lošom arhitekturom. nakon što je urbanizam umro, hoće li uslijediti i pokop javnih građevina? gdje je kraj namještenih natječaja? u kojem trenutku postaju relevantni oni projekti koji propituju nove prostorne obrasce? kada će se početi valorizirati novi, hrabri, nadograđujući projekti? koliko nesigurnosti je još preostalo, da se nagrađuju samo oni koji strogo prate smjernice, gotovo biblijski, u ovom nepripitomljenom okruženju? to je sve ono što ostaje budućim generacijama, a arhitekti nekako moraju preživjeti. tužna sudbina.

stup #1 — nad...

kada si u kulturi, treba ti znanost. kada si u znanosti, treba ti umjetnost. kada si u umjetnosti, treba ti arhitektura.

ono što ostaje. stvarne kreacije i stvarni identitet. arhitektura nakon arhitekta. djela koja i dalje potiču, govore same za sebe, jedinka im se kontinuirano vraća. beskrajna ambivalentnost. ostvaruje se preslika onoga što i dalje duboko intrigira.

povijest. tito. jugoslavija. dvadeseto stoljeće. spomenici. veliki prostorni sklopovi kao što su velesajam, vukovarska, nekadašnji hotelski kompleksi. arhitektura nastala pod pokretnom nesvrstanih.

konstantno glorificiranje prošlosti i promašene biti koje proizlaze iz nedovoljno shvaćenih arhitektonsko – umjetničkih djela. agresivna ikonička spektakularizacija, kontinuirana estetizacija u službi lajkova i cirkuliranje prošlosti u perpetuiranju financijskih dobitaka. banaliziranje njihova postojanja i nesagledavanje postojećeg konteksta. uzastopna patnja za završenim, a to sve uključuje ograničena promišljanja, referenciranje na neuspješne ili već provjerene modele.

nažalost, postoje i loši novi modeli kao što su tužni prijedlozi vezani uz velesajam, gdje je vjenčanje u velesajamskim halama najbolje što pojedinac kao alternativu kriminalnog projekta zagrebački manhattan može ponuditi. to ni u kojem slučaju neće akumulirati potrebu. razni sportski sadržaji načelno funkcioniraju, ali je podloga na kojoj se nalaze skrojena od upitnih odluka, kako prostornih, tako i onih figurativnih, iza zavjesa. sve stoji i sve se raspada pod neriješenim i nereguliranim vlasničkim odnosima. stoga, svatko tko traži spas u prošlosti – neka automatski potpiše kapitulaciju. sve stvari imaju svoj početak i kraj, čak i rukohvat. možda se naslućuje kraj vladanja loše arhitekture. možda se naslućuje samo kraj vladanja strukture koja ju podržava.

—

svaki naredni postulat zahtijeva pozitivnu procjenu onog prethodnog.

kada shvatiš na koji način sustav funkcionira, bio on građevinski, zdravstveni, neka vrsta informativnog ili bilo kojeg drugog, na tebi je hoćeš li mu se bespovratno prepustiti ili ćeš obaviti svoju zadaću, raščlaniti točna i pogrešna načela te utjecati na ishod - a možeš i zauvijek ostati u kavezu. stupovi su ovdje za rušenje.

2021/01/28

#finebutmoldy #arhitektura #hrvatska #zagreb

0 notes

balkantimes · 4 years ago

Text

Atentat na iranskog nuklearnog naučnika: Profesor i bomba

Mohsen Fakhrizadeh, iranski istraživač i general umro je na autoputu pred vratima Teherana. Ko stoji iza napada – i koje posljedice ima njegovo ubistvo za Bliski istok?

Piše: Dominik Peters

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Mohsen Fakhrizadeh slutio je vjerovatno da neće postati penzioner. Izraelska tajna služba Mosad imala je korpulentnog muškarca sa sivom bradom već godinama na meti – a Benjamin Netanyahu je još 2018. na jednoj, u cijelom svijetu zapaženoj, konferenciji za štampu rekao: „Zapamtite ovo ime.“

Svijet je Mohsena Fakhrizadeha odavno zaboravio, profesora na Univerzitetu imama Huseina u Teheranu. Međutim sada je Iranac, od koga postoji samo malo fotografija, opet u vijestima. Razlog: Mohsen Fakhrizadeh je u petak bio žrtva jednog napada.

Na cesti pred vratima Teherana 59-godišnjak je ubijen. Kako – i prije svega – od koga, to je još nejasno. Iran smatra odgovornim Izrael i SAD za njegovu “mučeničku smrt”.

„Ponovo su imperijalizam i njegovi cionistički plaćenici odgovorni za prolijevanje krvi i smrt jednog iranskog naučnika“, rekao je predsjednik Hassan Rohani u subotu na državnoj TV, izvještava agencija DPA.

Rat u sjeni sa sajber oružjem i ciljanim ubijanjem

Armije i tajne službe Irana i Izraela odavno vode rat u sjeni. Iran se pritom oslanja na šiitsku gerilu kao i na libansku Hisbolah miliciju. Tajna atomska sila Izrael želi spriječiti da i režim u Teheranu posjeduje nuklearno oružje. Bojno polje: cjelokupan Bliski istok – i od početka upotrebe sajber oružja “Stuxnet” od prije jedne decenije, također i internet.

Osim toga proteklih godina su iranski nuklearni naučnici stalno bili žrtve ciljanog ubijanja:

ubijen je fizičar Massud Ali-Mohammadi daljinski aktiviranombombom.

Nuklearni naučnik Madschid Schahrijari umro je iste godine; bio je žrtva autobombe.

ustrijeljen je u Teheranu Dariusch Resai, on je također bio fizičar.

I konačno 2012. umire Mostafa Ahmadi-Roschan. Tadašnjeg zamjenika rukovodioca trgovinskog odjelenja postrojenja za obogaćivanje urana u Natanu izgleda da je ubila autobomba.

Međutim, niko nije bio tako važan kao Mohsen Fakhrizadeh, koji se sada bio meta. Nuklearni fizičar nije bio jednostavno samo profesor. Vjerovatno i zbog toga bio je u petak praćen tjelohraniteljima koji su kod napada također ubijeni.

On je bio i general Revolucionarne garde, pretorijanske garde vladajućih ajatolaha u Teheranu, i rukovodilac odjelenja za istraživanje i tehnološku obnovu u iranskom ministarstvu odbrane.

„Mohsen Fakhrizadeh je bio prije svega odgovoran za iranski raketni program, neki tvrde čak da je bio otac ovoga projekta“, kaže Walter Posch, ekspert za Iran na Institutu za osiguranje mira i menadžment konflikata na Zemaljskoj akademiju za odbranu u Beču.

„Javna je tajna da tajne službe važnih zapadnih zemalja ne vjeruju Irancima i koriste svaku mogućnost da se nuklearnom naoružavanju zemlje preventivno suprotstave.

Mosadov prepad u Teheranu i „operacija kuća od karata“

Zato je Mosad imao i Mohsena Fakhrizadeha na viziru – i lovio je dokaze za njegovo djelovanje. Uveče 31. januara 2018. izraelski agenti našli su nešto u glavnom gradu njihovog ljutog protivnika, u Teheranu.

Oni su prodrli u jednu neprimjetnu skladišnu halu u industrijskoj oblasti. Aparatima za sječenje plamenom otvorili su više trezora, prema nekim podacima zaplijenili tajna dokumenta o iranskom nuklearnom programu, desetine hiljada stranica akata i više od stotinu CD nosača.

Sam Benjamin Netanyahu bio je taj koji je u maju 2018. u prezentaciji direktno prenošenoj na TV, otkrio akciju Mosada. Izraelski premijer već godinama upozorava na opasnost nuklearno naoružanog Irana. On je ukradenom materijalu dao ime: „Atomski arhiv“. I prezentirao je svijetu Mohsena Fakhrizadeha kao čovjeka čije ime treba zapamtiti.

Samo šest dana nakon prezentacije Netanyahua predsjednik SAD Donald Trump je, uprkos mnogobrojnih upozorenja iz Evrope i Rusije, otkazao međunarodni mukotrpno ispregovarani atomski dogovor sa Iranom i uveo tvrde sankcije protiv režima.

Jedan dan nako što je Trump otkazao atomski ugovor sa Iranom navodno su pripadnici iranske revolucionarne garde ispalili 20 raketa iz Sirije na Izrael.

Odgovor jedva 24 sata kasnije: Operacija „kuća od karata“. Izraelski borbeni avioni napali su desetine pozicija Iranaca u Siriji. To je bio zvanično izraelski najveća borbena akcija u vazduhu od 1973., od vremena Jom Kippur rata.

Rat u sjeni je otada neumoljivo i dalje vođen od obje strane u konfliktu. Eskalirale su ga SAD početkom 2020. sa ciljanim ubistvom iranskog vrhunskog generala Kasema Soleimanija u iračkom glavnom gradu Bagdadu. Sada, krajem godine, sa Mohsenom Fakhrizadehom likvidiran je dalji visoko rangirani predstavnik režima.

Ali Alfoneh, senior fellow na Arab Gulf States Institute u Vašingtonu, upozorava međutim da vojne posljedice ciljanih ubistava ne treba precjenjivati. „Njih obojica, Soleimani i Fakhrizadeh, vodili su velike i kompleksne birokratske organizacije koje će i nakon gubitka svoji šefova i dalje funkcionisati“, kaže Alfoneh.

„Ciljano ubistvo Fakhrizadeha ima prije svega simbolički, psihološki i politički efekt“, kaže i Adnan Tabatabai, direktor srednjeistočnog thinktanka CARPO. „Vojni aparat zna da takve operacije treba da potaknu Iran da osvetom izazovu veću eskalaciju“, kaže dalje stručnjak za Iran.

Zbog toga je vjerovatno da se Revolucionarna garda za ubistvo svojih članova neće svetiti ad hoc nego u nekom kasnijem trenutku. „Cilj takvih akcija mogu biti američke trupe u regionu, saudijskoarapska infrastruktura ili izraelska teritorija“, kaže Tabatabai. „Međutim, Iran će stalno paziti na to da ne bude uvučen u borbena dejstva koja se ne mogu dobiti.“

Vjerovatno i zbog toga što oni koji odlučuju u Teheranu znaju da će se već u nekoliko sljedećih tjedana u internacionalnom pokeru oko iranskog nuklearnog programa karte ponovo izmiješati.

U januaru 2021. Donald Trump kao predsjednik SAD biće istorija. Njegov demokratski nasljednik Joe Biden želi ponovo za pregovarački sto.

Izvor

#balkantimes #bliskiistok #iran

0 notes

urbanidesnicar · 5 years ago

Text

Probudimo se ili nas neće biti!

Za Blog piše: mr. sc. Arna Šebalj

Ovih dana, kada smo, pod pritiskom i utjecajem globalne politike i nama još nepoznatih ciljeva. Iz dana u dan, sve više se otkriva kako se moramo ponašati. Prisiljeni biti doma,slušati radio, komunicirati telefonima, ne uživati u proljeću, pjevu ptica, cvijeću, šetnjama. Kako su svi u medijima opsjednuti zadacima koje moraju odrađivati, ne smiju misliti, pa čak niti pitanja postavljati, a ako se nekomu i postave, onda su ta pitanja vrlo sramežljiva i nejasna. Bilo bi lijepo i korisno, a i preporučljivo, postaviti konačno pitanje oko rješenja ovogcirkusa od jedne viroze za koju ne bi ni znali, da se testovi nisu pripremili puno prije!

Pitamo se kako? Valja poslušati prave znalce, mudre, časne ljude, koji su odbili prodati svoj obraz, neovisne u svakom pogledu. Njemački doktor Wolfgang Wodarg, specijalist za plućne bolesti i epidemije digao je prašinu u Njemačkoj javnosti jer je prvi stručnjak – liječnik, koji je rekao da je “…cijela histerija oko koronavirusa pretjerana!”

Već početkom informacija o događajima u Kini često je reagirao naš znanstvenik svjetskog renomea, prof. dr. sc. Davor Pavuna. Tako 21. ožujka 2020. za Novi list daje intervju, samo dan prije strašnog potresa u Zagrebu, 22. ožujka 2020., u kojem je izgovorio nekoliko povijesno značajnih misli: “Dobro došli u 3. Milenij preživljavanja iskonskog ČOVJEKA! Ako je prirodna selekcija jedini princip, inteligentni će roboti ubrzo eliminirati čovjeka! Covis-19 nije zadnja pošast koja će nam podizati svijest i reorganizaciju ‘Orwell društva’. Visoko korelirani sustav 21. stoljeća ne možemo voditi pravnim normama prošlog stoljeća! Sjetimo se Nikole Tesle koji je naglasio da ćemo eksponencijalno napredovati tek kad istinski spojimo duhovnost i znanost. Osobno dubinski dijelim to uvjerenje … i nisam sam! Tko je živ, tko je svjestan i koliko … kamo nas vodi planetarni život i ‘evolucija svijesti’ !?! Ako se ne probudimo, čini se da se bliži kraj biološke homo sapiens faze već u ovom stoljeću. Naglašavam da nisam jedini koji tako misli jer brojni su znalci, i ‘lijevi i desni’, posvuda po svijetu koji to razmatraju. Ako se ne probudimo u svijesti i savjesti, kroz najnovije neduhovne tehnologije mi zapravo ‘evoluiramo’ prema kraju tehnološkog čovječanstva, te ove Orwellovske „borbe-za-vlast“ civilizacije strahom-dominiranog, agresivnog, homo sapiensa. Naše globalno ‘selo’ je uvelike hipnotizirano u profitni Orwell konzumerizam. Na koncu, kako vidimo, i korona virus praktički drži cijeli planet u karanteni, a nije zadnji …”

Profesor dr. Sucharit Bhakdi, jedan od najcitiranijih i najcjenjenijih njemačkih znanstvenika također je progovorio o koronavirusu, te je izjavio kako “… kod koronavirusa 99.5% oboljelih ima blage ili gotovo nikakve simptome!” Tako kaže kako će “…ovo opće ludilo dovesti do opće gladi pa će nas još više nestati. Sve ove mjere vode do samouništenja i kolektivnog samoubojstva”.

Tu su još i naši poznati stučnjaci koji se usude govoriti (no teško ih možemo čuti jer od medija imamo to što imamo) o ovom problemu, među njima je poznati imunolog, dr. Srećko Sladoljev kao i dr. Lidija Gajski. Gostovanje dr. Sladoljeva u emisiji Bujica uvijek ekskluzivnog novinara Velimira Bujanca (iako snimljenog razgovora) dalo nam je mnogo podataka i konkretnih stavova o čemu nitko od odgovornih ne govori. Najupečatljivija je njegova izjava: “Sva pažnja usmjerena je na praćenje širenje virusa. Prati se “forenzičkom” tehnikom. Sad je tu, a sutra posvuda (baš kako se virusi prehlade, bolesti od koje odrasli obolijevaju do dva puta, djeca do osam puta godišnje i šire). Baš kako je ujak Sam netom prije pandemije pokazao na pokaznoj vježbi.. Cijeli svijet odmah zna za prvog oboljelog Kineza u zemlji s 350.000 samoubojstava i milijun i pol pokušaja godišnje! Pozornice TV kuća su u koronascenografiji, on-line se titluje broj zaraženih i umrlih, radijske emisije bljuju koronapotpale, tiskovine preko cijele stranice slovima od pola metra urlaju „Ne dižite paniku!“, pokazni panoi žare se od zaraženih država.”

Svi znamo da je u mjesec dana umrlo 2000 ljudi od nuspojava starosti i bolesti s malo virusnog začina, a nitko da je istom vremenu obavljeno preko 700.000 pobačaja. Da su umrli deseci tisuća djece od gladi. Zatvaraju se granice, prekidaju lanaci opskrbe, na snazi su mjere pridržavanja socijalnih distanci, zatvaraju se škole, vrtići, otkazuju sportska i ostala javna druženja. Italija sama stvara problem neoprezno dovlači zaražene u bolnice gdje su oni koji tu nisu došli zbog fitnesa. Izlazne „ankete“ govore o stradavanju osamdeset godišnjaka, polovina ih je s trima kroničnim bolestima, 75% su tlakaši, mnogi dijabetičari …

Zašto je sada ovako? Zašto ranije nije bilo ovako? Zato što ovaj put NIJE PONUĐENO RJEŠENJE. Ponuđen je strah, bespomoćnost i bespogovorne mjere pridržavanja mjera. Zašto? Zato da svi DOBRO UPAMTIMO da TREBAMO RJEŠENJE! A „rješenje svih rješenja“ totalitarnog zdravstva ujka Sama je u OBAVEZNOM cijepljenju SVIH! Oni koji će se opirati, ugrožavati će javno zdravlje i posljedično biti mjerama policijske totalitarne države – “locirani, identificirani i transferirani”.”

Tu je i dr Gajski koja kaže: “Nakon početnog šoka i paralize od spoznaje da smo se preko noći našli u orvelijanskoj totalitarnoj diktaturi, pomalo se počinju javljati neslaganja i kritike, koje će, nadam se, biti uvod u javnu raspravu o aktualnim događanjima. A diskusija o bilo kojoj temi,( jer to je najvažniji uvjet za njenu smislenost i plodnost), mora krenuti od merituma. Ovdje se radi o složenom i višeslojnom problemu, no prije rasprave o svim drugim aspektima, jasno i do detalja mora biti rasvijetljen njen osnovni predmet. A to je sama epidemija, točnije bolest zbog koje su mjere donesene.”

“Doktorica Gajski postavlja i tri ključna pitanja: 1. O KAKVOJ SE BOLESTI RADI? 2. KOJI SU TOČNI PODACI O BROJU ZARAŽENIH, OBOLJELIH I UMRLIH? 3. GDJE SU DOKAZI O EFIKASNOSTI UVEDENIH MJERA?

“Brojke koje svakodnevno pratimo u sredstvima priopćavanja tek su približne. Njihov je značaj, naročito u stvarnom vremenu, ograničen i diskutabilan. Dok ne budu točne i pouzdane, svakodnevno bombardiranje brojkama zaraženih i umrlih treba smatrati ne samo neprimjerenim i nepotrebnim, već oblikom psihoemocionalnog zlostavljanja. Shvatimo da je ovo možda ključni trenutak za opstanak i budućnost čitave naše civilizacije. Odgovornost je na svakome od nas.”

Brojni su još stručnjaci, s dugogodišnjim iskustvima, od nobelovca biofizičara Michaela Lewitta, preko Mile Alečković, koja u emisiji na jednoj TV postaji izreče sve u brk ovima koji “provode eksperiment”, do znanog makedonskog infektiloga prof. Velo Markoskog koji imaju slične stavove koje podkrepljuju i vrlo relevantnim činjenicama. No, niti jedan od svih navedenih stručnjaka nije dovoljno dobar Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. I to mnogo govori. Govoriti o egzaktnim činjenicama i istini više nije politički korektno. Intervjui se s mnogim znanstvenicima zabranjuju, čak proglašavaju i opasnima te “veliki brat” – kod nas “faktograf”, sve zabranjuje. Osobno me ovdje intrigiraju kompetencije ovih iz Faktografa, točnije, ima li itko od njih znanja potrebna za meritornu odluku a potom i zabranu? Jasno da nema.

Nažalost, moram konstatirati kako se o gripi, onoj sezonskoj, drugim bolestima, pa čak i migrantima više ne govori. Znate li da se poslovna pošta, preporučena, na adresu: “United Nations Office at Geneva (Ured Ujedinjenih naroda u Ženevi) CH-1211 Geneva 10 SWITZERLAND”, više ne može poslati. Zašto je to zabranjeno?Trebamo li golubove, pismonoše, nabaviti?

GEOPOLITIČKO VIĐENJE KRIZE u jednom odličnom tekstu pet dana prije ovog strašnog potresa u Zagrebu (17. ožujka 2020.) izrekao je admiral Davor Domazet Lošo za Direktno.hr u samo jednoj – naslovnoj i povijesnoj – rečenici: “Na udaru ‘biološkog ratovanja’ su građani i posebno vjernici, uskoro širom svijeta slijedi i zabrana slobodnog kretanja.” Trebalo je samo par dana da se ovo i dogodi. Uveli smo policijsku državu. U “logoru” smo, a imamo i “logorsku upravu”. Dok životinje slobodno šetaju. Zar su one bezopasne i ne prenose bolesti?

Samo jedna rečenica čitatelja naprijed navedenog teksta i njegovog komentara ima veći značaj od onoga što nikako da dočeka i čuje naš narod od državnog vodstva, citiram: “Kristalno je jasno da se primjenjuje hegelijanska strategija stvaranja GLOBALNOG PROBLEMA DA BI SE MOGLO PONUDITI GLOBALNO RJEŠENJE. USKORO ĆEMO I TO SAZNATI kad nam se skine luđačka košulja.”

Može se reći kako pretjerujem, no ovo što se radi ne vodi dobrom. Po puno osnova. Sludili smo narod, cijeli svijet je izbezumljen. Ovo što se radi moglo bi završiti kao holodomor! Za nesposobnost se optužuje narod. Što očekuju, pa testira se jako mali broj ljudi, vrijeme je viroza i gripe. Masa ljudi nosi viruse, a nemaju simptome. Neka nauče nešto od Singapura i Južne Koreje. Dokle ovako? Zato se nije čuditi što puca i stožer po šavovima, što ministar zdravstva napada liječnike, što šef HZZ-a napada novinare, što ministar policije vrijeđa i napada novinare, što ljudi gube strpljenje, što nije lako sotonama služiti. Tko nije shvatio, bude ubrzo. Izgleda kako je baš zbog svega ovoga i sam stožer shvatio kako će biti jedna tiskovna dnevno dovoljna.

Ima li u našoj državi koji psiholog, psihijatar koji će javno iznijeti koje nas čekaju posljedice zbog ovog prisilnog boravka “u logoru”? Narod može puno toga trpjeti, al sve ima kraj. A gospodarstvo? E, to će tek biti povijesni problem, a uz ovaj strašan potres u Zagrebu i okolici te štetu koju je nanijeo uz ovakvo upravljanje kriznom situacijom u državi ne piše nam se dobro. Kao katolici, vjernici, ufamo se u dragog Boga i njegovu pomoć. Biramo Krista a ne Sotonu, trećeg nema. Što radimo našem gradu, našoj Državi? Od čega ćemo živjeti? Zaustavite histeriju i onemogućite policijsku državu. Zaustavimo orwellovštinu na djelu. Jednom zauvijek!

I sjetimo se riječi Majke Tereze: “Dragi moji svećenici i kršćani, ne bojte se. VJERUJTE BOGU! Ja sam godinama bila među gubavcima, zaraženima, virusima i ništa mi se nije dogodilo. VJERA ĆE VAS SPASITI!”

0 notes