#Hipijs | Explore Tumblr posts and blogs

ladiscribus · 8 months ago

Text

Alto Paraiso de Goias - U raju s vanzemaljcima

Malo mjesto Alto Paraiso de Goias, dobra polazna točka za razgledavanje Nacionalnoga parka Chapada dos veadeiros. Ima glavnu ulicu koja je turistički opremljena, a sve ostale ulice su klasične brazilske ulice sa sklepanim i polusklepanim kućama, zavisno od financijskog stanja vlasnika. Našao sam smještaj na 7 min pješke od autobusnog kolodvora. Kako konstantno imam probleme oko smještaja tj. oko dogovora za check in s vlasnicima apartmana, njihovog kombiniranja i mijenjanja apartmana u zadnji čas, ovaj put me sreća pomazila. Sami smještaj i nije tako loš, neka uvučena kuća pored crkve s velikim vrtom u kojem možete naći tipičnu floru ove regije. Pomislio sam, ovo je sasvim ok. Crkva ko crkva.. Na navečer kad je pao mrak, u crkvi su se počeli okupljati ljudi, a s njima je počela vika, galama, nekakvi oblici pjevanja koje se često pretvaraju u neartikulirane zvukove, nešto otprilike kao da gledam film "Egzorcizam".. Malo sam zavirio preko prozora izazvan znatiželjom, misleći da možda stvarno nekog oslobađaju demona. Crkva se zove Pentekostna crkva "Bog je ljubav".. Nikad čuo za takve crkve pa sam išao proguglati o čemu se tu zapravo radi. Uglavnom to je kršćanski pokret unutar protestantskih crkava koji je nastao početkom 20. stoljeća pri Metodističkoj crkvi. Bogoslužje karakterizira gorljiva molitva, glasnija glazba (slavljenje), a ponekad i spontani ples. U svakom slučaju prestrašno kako se ti ljudi glasaju, obično u večernjim satima.. Sva sreća imam svoj mali JBL zvučnik pa sam si pustio neku svoju muziku na maksimalnom volumenu, da bar donekle ne slušam to psihodelično urlanje.

Samo mjesto je pitomo i mirno. Vjerovatno je takva mirna atmosfera ovog zabačenog mjesta u saveznoj državi Goias, privuklo raznorazne hipije i ostale ništarije da se nastane ovdje, da ustvari životare u nekakvim zajednicama živjeći bez modernih pomagala kao npr. mobitel. Rade uglavnom suvenire rukotvorine koje pokušavaju uvaliti turistima. Ja sam i dalje u manjini nebrazilskih turista.. Odmah sat vremena nakon dolaska u Alto Paraiso de Goias, došetao sam do turističkog centra da se informiram o rutama koje mogu ovdje koristiti i tako sam odmah naletio na Olega, Rusa, koji se već par godina udomaćio ovdje i radi kao turistički vodič tj. pokušava to raditi. Odmah je promovirao svoje usluge da on to odradi, jer naravno takve zahtjevne ture se nikako ne mogu odraditi bez njega. Nakon nekog vremena shvatio sam da baljezga i pokušava zaraditi koju pinku, što je i u redu, samo malo su mi bile preskupe njegove usluge pa sam odlučio da odmah drugi dan sam odradim prvu turu. Ta prva tura bila je najmanje zahtjevna i najbliža.

Nakon buđenja i doručka, stavio sam mali priručni ruksak na leđa i krenuo do Cachoeira das Loquinhas. Ruta s nizom predivnih malih vodopada koji ispred sebe stvaraju male prirodne bazene u kojima se možete kupati. Voda je kristalno transparentna dok se na površini vode ocrtava zelena šuma. Izgleda stvarno kao u raju, kao što kaže i sami naziv mjesta u kojem sam smješten; Alto Paraiso. To je ono što sam tražio, to je bio razlog mog dolaska ovdje s drugog kraja Brazila. Okupao sam se kod tri vodopada.. Nisam se baš previše zadržavao kod svakog vodopada jer sam ih htio obići sve, plašivši se kiše, jer u tom slučaju, svi turisti moraju krenuti prema izlazu. Razlog tome je opasnost od velikih nanosa vode koji se pojavljuju iznenađujuće brzo i i u velikom obujmu.

Cachoeira das Loquinhas

Zapravo najviše čega sam se plašio su ulične đukele koje tumaraju po ulicama i nekako uvijek se okome na mene. Doduše slabo sam i susretao pješake po cestama koje vode do ulaza u atrakcije. Tako da bez štapa i kamena u ruci, nikada nisam kretao na put.

Treći dan otišao sam do jednog vodopada Cachoeira Dois Córregos koje se nalazi na nekih 5 km od mene. Do njega me vodila zemljana cesta i nije baš bilo ugodno hodati po njoj, pogotovo kada prođu auti s 80 km/h i zapraše sve iza sebe. Ali isplatilo se.. Divan vodopad ispod kojeg se može kupati i to besplatno što je najbitnije. Tako da mi je pasalo nešto laganini nakon što sam noć prije malo zafeštao u lokalnoj birtiji.. Uglavnom tamo nije bilo nikoga, tu i tamo netko se na brzinu probrčkao u rijeci. Jedni od posjetitelja bio je neki mladi par, jedan iz hipi zajednica. On je ličio na bijelog Amerikanca, a ona na Budistu iz Indije. Ono što me frapiralo bio je trenutak kada je skinula haljinu, a noge prirodne, runjave s dugim crnim dlačurinama od kojih su se komotno mogle raditi pletenice. Nakon kratkog kupanja sjeli su na visoki kamen i meditirali..

Cachoeira Dois Corregos

Povratak je bio predvečer.. Nešto najljepše je vidjeti are kako lete, obično u paru, a ponekad ih ima i više u jatu. To je tako magičan trenutak.. Sunce koje polako zalazi iza palminih grana i lomi se po krovovima kuća. A one, te divne šarene velike masivne ptice, s njihovim specifičnim bučnim glasanjem su kraljice ovog prostora. Ove su plavo žute, kao i boje Brazila. Kada zakrešte, zvuk se lomi i odzvanja cijelim ovim mističnim malim mjestom. Inače ove are ne govore ljudskim jezikom kao u filmovima, to jest ne mogu ponavljati neke riječi i fraze, ali zato taj jedinstveni ušiparajući specifičan zvuk je božanstven, krik slobode. Stvarno ih je divno vidjeti kako ovako slobodno lete u prirodi.

Are

Četvrti dan je bila avantura svih avantura, jedna od avantura mog života. Odlučio sam poći na jednu zahtjevnu stazu koja vodi do mjesta Sertão Zen , gdje se nalaze lijepi vodopadi. Iako je vodič Oleg ponudio svoj usluge, poprilično skupe, a i on bi možda htio neku lakšu turu, jer ga malo noga muči, a nije ni on dugo bio na taj stazi pa me pokušao nagovoriti na neku drugu lakšu turu. No zbog skupoće njegovih usluga i velikih izgleda da se ne pojavi uopće na polasku, a ponajviše iskreno zbog izazova koji je tinjao u meni, ipak sam krenuo sam, nadajući se da će biti nekog na putu. Malo sam kasnije krenuo od planiranog vremena, jer sam čekao da se moja crijeva ustabile, a tada je već bilo 10:30. Znao sam da ću tamo imati malo vremena kada dođem do cilja, ali bilo je ili sad ili nikad. Guglajući po forumu, pronašao sam da postoje dva puta do Sertão Zen. Odlučio sam se za novu rutu. Aplikacija Maps.me mi je pokazivala točnije od Google Maps, i ta nova ruta je ujedno i dosta kraća. Prvih 3.5 km bila je cesta, pola asfalta, pola utabane zemlje, a onda se ukazala tabla koja pokazuje upravo moju planiranu rutu. Zbunilo me što mi je aplikacija pokazivala da moram krenuti još dalje cestom, a ukazani put bio je ograđen žičanim vratima s natpisom "zabranjen prolaz - privatan posjed". 1000 pitanja u meni, zašto je taj put zagrađen, možda se urušila staza zbog kiša, možda je pretvorena u privatni posjed kao zatvorena cesta ispred mene. Puno upitnika iznad glave. No s lijeve strane info tabla s natpisom put za Sertão Zen davala je nadu da sam na pravom putu. No taj put bio je zatvoren žičanom ogradom. Znatiželja i ustrajnost da danas dođem do cilja, pokopala su sva moja kolebanja te sam izvadio žicu iz stupa, prešao na stazu puta te vratio stup sa žicom nazad. Vrlo brzo krenuo je strmi put sa sitnim i većim kamenjem. Ono što me dodatno ohrabrilo je da se put na mojoj aplikaciji složio sa stazom na kojoj sam se nalazio. Popevši se na vrh brda pružio se divan pogled prema mjestu Alto Paraiso i okolinu prekrivenu zelenilom. Tu je i planinarski znak da sam na pravom putu.. Vrsta vegetacije oko mene zove se cerrado. To nije gusta tropska šuma, već su više visoravni s niskom vegetacijom bez hlada. Sve djeluje dosta suho, s puno kaktusa i nepreglednim poljima. Srećom nebo je bilo s laganom naoblakom, sasvim dovoljno da jačina sunca ne udara direktno u glavu, ali i da ne pada kiša. Nakon samo par minuta hoda, iako sam budno pratio put kojim koračam, u zadnji čas sam odskočio od zmije koja se sunčala na kamenu. Vrlo je slične boje kao i sami kamen i zemlja te sam doslovno u zadnjoj stotinki sekunde izmaknuo da ne stanem na nju. Pogledao sam je s dovoljne razdaljine te mi se nikako nije činila dobroćudna, no koja se zmija čini takvom?!..Kasnije sam tražio po internetu i sve mi liči na zmiju Corre-campo kako je ovdje zovu ili na latinskom Phylodryas nattereri, koja zaista i jeste otrovnica. Pomislio sam da me nekim slučajem ugrizla, ne znam tko i kada bi me ovdje pronašao. Vjerojatno bi već tad bio u poluraspadnutom stanju, a i to je upitno jer je neki orao cijelo vrijeme kružio iznad mene. Ne znam koje su mu bile namjere, ali znam da bi me mogao rastrgnuti na komade. Moje oči bile su dalje širom otvorene i koncentracija povećana za najmanje 3 stupnja..

Magična priroda oko mene, oku dostupna zbog niske vegetacije, tjerala me dalje prema cilju.

Staza je vodila lagano prema dolje, a tu su se pojavili novi problemi. Voda se slijevala i stvarala vodom natopljene male bazene, kao malu močvaru. Pokušavao sam gaziti okolo vode po terenu koji bio prekriven viskom travom, s time da nisam imao pojma u što gazim. I naravno moja planinarska oprema sastojala se od tenisica za trčanje koja je propuštala i najmanju kap vode, stopalica i kratkih hlača. Pogodno za ugrize zmija, kukaca, krvavih ogrebotina od oštrih biljaka. Nakon što sam sve to prošao, počeo se polako čuti žubor rječice, što bi značilo da sam jako blizu cilja . Tako je i bilo.. Okupao sam se u toj j divnoj mrzloj prozirnoj vodi.. No sada su krenuli drugi problemi, a to su obadi, najpodmuklija bića na ovom svijetu.. No nekako bliže vodi ih nije bilo baš toliko. Zbog kasnog dolaska na cilj, nije bilo previše vremena za uživanje jer me slijedio povratak nazad, isti onaj put kojeg sam prošao i nisam htio riskirati da me noć zatekne negdje na putu. Na tom putu u oba smjera nisam sreo niti jedno jedino ljudsko biće. Pomislio sam da mi se što dogodi, otegnuo bih papke u bespućima Brazila kao Che Guevara, doduše on u Boliviji. No sve je dobro završilo jer me zadnjih sat i pol vodila misao da ću u centru popiti hladno pivo 660 ml omotano camizinhom (štitnikom temperature) i servirano s malom čašicom za samonatakanje. Bar u koji inače dolazim nije radio, ali je zato radio bar do njega, a amigo je taman pustio Pink Floyde.. To je točno ono što sam trebao, jer je moje tijelo bilo već napola mrtvo. Malo ćaskanja s gazdom (amigom) o poslovnom životu i uvjetima rada u Brazilu te s ostalom ekipom na terasi . Kakav divan dan i luda nezaboravna avantura.

Sertao Zen

Sljedećih dana padalo je puno kiše, a kada pada, onda stvarno pada i ne možete raditi apsolutno ništa, niti ići u planinarske pohode niti na vodopade koji se prilikom kiše zatvaraju. Tako da sam tri dana životario i pokušao iskoristiti vrijeme najbolje što sam mogao.

U prvom sljedećem danu kada nije padala kiša, krenuo sam na putu do još jednog vodopada Cachoeira Dos Cristais. Veći dio puta vodio je po asfaltiranoj cesti, a manji dio po zemljanoj cesti. Put nije bio neka pretjerana egzotika, ali kako nemam auto, malo rekreacije sigurno nije bilo nezdravo. Tamo na ulazu u kompleks, ima restoran s puno klupica vani na otvorenom. Službeni dio te rute je samo 1 km koji vodi po kamenom putu uz malu divnu rječicu. No jedan događaj me jako iznenadio. Došavši do kraja rute, pojavio se najljepši i najveći vodopad. Tu je bio samo još jedan mladi par koji sam pristojno pozdravio kako je tu i običaj. Mladi momak je ušao u razgovor sa mnom na portugalskom te se nasmijao i rekao, kako imam sada cijeli vodopad samo za mene jer su oni sada na odlasku. Nakon toga čovjek me upita jesam li ja pješačio do ovdje. Ja mu odgovorim da jesam. Mislim si, vjerojatno me vidio po putu. Kod drugog pitanja ostao sam skamenjen. Pitao me jesam li ja Hrvat. Pogledam na sebi majicu, no ovaj put nisam imao nikakvo hrvatsko obilježje, ni šahovnicu, ni grb ni ime na njoj. Pitao sam ga kako je znao da sam Hrvat. Rekao je da je bila intuicija i da je prošle godine bio u Splitu i na Hvaru. Ja i dalje nisam mogao doći k sebi kako je znao da sam Hrvat. Pomislio sam da možda stvarno imamo neke crte lice koje su prepoznatljive i specifične za Hrvate..

Cachoeira Dos Cristais

Cachoeira de Sao Bento

Prilikom kupnje suvenira primijetio sam puno magneta s glavama vanzemaljaca. Upitavši gospođu u dućanu o čemu se tu točno radi. Objašnjava mi kako je već puno ljudi vidjelo neka ogromna svjetla i neke čudne leteće objekte. Ja sam našalio da nakon 10 piva i ja svašta vidim no ona je ozbiljno nastavila dalje razgovor i rekla da je i ona isto vidjela takvo svjetlo te da je neki mali dječak nakon što je vidio takvo jako svjetlo, poslije toga nije pola godine više govorio od straha. Nakon tih priča malo sam se uozbiljio te sam kasnije malo istraživao o tome. Postoje čak i turističke ture koje vode na mjesta navodnih ukazanja navodnih vanzemaljaca. Navode se različite teorije u vezi tih bliskih susreta treće vrste. Navodno je ispod zemlje u ovoj regiji ploča od milijun tona kvarca, što je učinilo ovu regiju lako vidljivom iz svemira. Tu se također spominje da kroz Alto Paraiso prolazi 14. paralela gdje se nalazi Zen vrt za meditaciju, a ta ista paralela prolazi kroz Machu Picchu u Peruu. No kako god bilo, ovo mistično mjesto privuklo je razne zajednice povezane s vjerom i religijom koje konzumiraju kontroverzni čaj ayahuascha. To je nekakav šamanski napitak i navodno potiče stvaranje novih moždanih stanica. Kod konzumiranja izaziva neka psihodelična stanja u kojima su se neke stare civilizacije povezivale s drevnim mudrostima i znanjima predaka. No kako god ja nisam vidio ni jednog vanzemaljca, a pio sam dosta pive. Možda ipak je trebalo malo više..

1 note · View note