#život put

[ana-anci]

"Ko je na životnom putu upalio samo baklju u nečiji mračni čas, nije živeo uzalud"

[mishkakagehishka]

Izać na kraj s ovin mojin braton...

[adriaticpulse]

10 fraza koje će vam olakšati život u Njemačkoj

Ako živite u Njemačkoj ili planirate putovanje, poznavanje korisnih fraza može vam značajno olakšati svakodnevni život. Donosimo vam 10 fraza koje će vam pomoći da se bolje snalazite u raznim situacijama u Njemačkoj. Još uvijek nisi preselio u Njemačku? Ne brini, pripremili smo ti kompletan vodič kako bi ti olakšali selidbu i integraciju u društvo. Klikni ovdje. 1. Können Sie das bitte…

[pleatonitum]

Kada umreš...

Kada umreš, ne brini za svoje tijelo. Tvoji najbliži učinit će sve što je potrebno, skinut će te, okupat će te, i onda će te iznjeti iz kuće i dostaviti na tvoju novu adresu. Mnogi će doći na pogreb, kako bi ti ukazali čast. Neki će čak promijeniti svoje planove, uzeti slobodno na poslu, samo kako bi ti ukazali poštovanje. Tvoja odjeća, koju si nosio, bit će prodana, poklonjena ili spaljena.…

[sanjarx]

Često se podsjetim da sam ja taj koji stoji na putu koji je Bog za mene odredio.

[hafizsenadbrkic-blog]

U ovom životu postoje granice

Ima još mnogo toga da se kaže, i privatno i javno, kao na ovaj način, ali ne možete to primiti osim ako se ponovo ne rodite ili u sljedećem životu ako Bog želi da se ponovo sretnemo. Šta sada znači biti ponovo rođen? Isus Krist je nekome nasamo pričao o tome, ali čovjek nije razumio jer još nije mogao primiti. Nitko ne može da razumije što znači ponovoi se roditi dok ne iskusi osobno i tada će…

[ko-te-jebe]

[rokenrol]

Svaki put kad bih dolazila doma, redovno bih pregledavala dugo neotvarane ormare i ladice, prelistavala papire, račune, čestitke od rođendana, krštenja, imendana, sve ono dugo čuvano, tražeći nešto vrijednije. Potajno bih se nadala pronaći nešto što dugo nisam vidjela, očekivala da mi miris toga i dodir pod rukom vrate sva ona sjećanja koja su pomalo izblijedila, ali ne i nestala. Tako i bi sada. U džepu torbe sa dokumentima našla sam čak sedam nerazvijenih filmova. Ne znajući što je zabilježeno na njima, ali nadajući se nečemu lijepom, dala sam ih izraditi. Nekoliko dana sam plakala kad god bih prelistavala fotografije. Datiraju iz razdoblja od 1996. godine pa sve do 2005. Na nekima me nema, nisam bila rođena, na drugima pak slavim prvi rođendan, potom drugi, treći, peti... Tu je moja obitelj, moji roditelji, njihovi prijatelji i djeca koja su sada odrasli mladići i djevojke. Jedan topao dom, skroman život, mi koji sanjamo i trčimo ne znajući da će to sve jednom proći. Ostale su samo fotografije tek razvijenih filmova.

[hodajuciputevimacudesa]

Proces

Nije lako biti trijezan

Od svih belaja i suvišnih briga

Ali kada život dovoljno utihne

Da možeš čuti samo kazaljke na satu

I zujanje starih kućanskih aparata

Shvatiš na čemu se zasniva

Cjelokupno tvoje postojanje

Ne bude bitna svaka panična situacija

U kojoj se nisi mogao snaći pravovremeno

Ne bude važna nemarna riječ

Koju si uputio nekom bliskom

Ne nosi težinu kakvu je nosio

Problem što te danonoćno morio

Zapravo preovlada baš taj momenat

Baš ta jedino čujna sobraćajna gužva s vana

I povremeni cvrkut ptica

Te sekunde kada uistinu postaneš svjestan

Da sve na kraju bude

Onako kako i treba biti

Svaki događaj je od početka sa sobom

Nosio i vrhunac i rasplet i kraj

Ni jedan uvod nije došao bez završetka

Ma koliko god se tebi učinio od njega

Labirint bez ikakvog izlaza

Jer to i jest život

Zavrzlama koja površno izgleda

Kao da joj ni jedan čvor ne možeš raspetljati

A zapravo sve i jedan nedogledan hodnik

Ima vrata na koja moraš izaći

Jer rješenje nekog pitanja

Mora doći uz njega

To je nerazdvojni par

A samo je vrijeme to koje ih razdvaja

I život je to vrijeme

Život je taj put od pitanja do odgovora

Od tereta do olakšanja

Te tek onda kada ga preuzmemo u svoje ruke

Kao određeni proces

A ne kao rezultat

Možemo sa svime izaći na kraj

Pa tada prevagnu oni trenuci

Kada nije samo tišina u našoj okolini

Već i u našoj glavi

[belog-grada-crna-princeza]

Školjka. [28.06.2024.]

Ne umem baš da opišem šta mi se desilo. Mislim da je zapravo počelo u Beogradu, ovde je samo razvilo sopstveni život. Ovde se osećam onako kako sam se osećala kao dete, osećam neku fascinaciju svime oko sebe, sitnicama. Galebom koji preleće iznad zaliva i dečakom koji prstom upire u njega da pokaže svom tati. Porodicom mačaka koja se provlači ispod prozora u neku napuštenu zgradu. Starijim gospodinom koji na stanici privlači svoju ženu bliže sebi i šapuće joj na uvo nešto zbog čega se ona ljutne i odguruje ga, a on se smeje kao srednjoškolac. 

Ovde volim ljude, iako ih ne poznajem, ovde osećam i da oni mene vole, da me prihvataju, tripujem da me oni vide onakvu kakva jesam.

Sinoć sam se vozila gradskim prevozom, u stvari, još je bio dan, gledala sam more, osećala zrake zalazećeg sunca koji se probijaju kroz prozor, slušala neke pesme koje su mi u najtežim trenucima predstavljale pojase za spasavanje i odjednom se osetila euforično. Osetila sam se toliko poletno da sam želela da ustanem na sedište, podignem ruke visoko i vrištim od sreće. Istovremeno sam želela da plačem. Gledala sam svoj odraz, nisam odvajala oči od sopstvenih očiju i mislila samo o tome koliko sam stvarna. U drugi mah, život je poprimao oblike filma, nekog umetničkog, u kome glavna glumica odlazi na Grčko ostrvo da ozdravi i pronađe sebe. Celo veče me je pratio taj osećaj, kao hipnotisana lebdela sam popločanim ulicama sa osmehom na licu kao da sam pijana (pijana, a nisam popila). Možda me je udario šećer od zdravog ceđenog soka zelene boje, sa celerom i jabukama i ananasom i ne znam ti ni ja čime.. ovih dana je i to dovoljno. Izgubila sam se u trenutku, videla vremenske linije koje se prepliću pred mojim očima i spajaju u ovde i sada. U pozadini neka svirka, pevaju: I'm your Venus, I'm your fire, your desire. Pevam i ja. Jer sam živa. Jer sam tu. Jer mogu. 

To je bilo juče, danas... Danas je more nemirno. I ono ima svoja ludila, sve je na kraju to, plima i oseka i tako u krug. Odjednom se prizor ispred mene deli na dva dela, ja se delim na dve Katarine, na prošlu i neku buduću, na dve strane sebe u koje mogu da uranjam danima i nikad ne pronađem školjku na dnu. Istinu sa velikim I, ili Izmišljotinu. Vidim ih ispred sebe, rađanje i umiranje sa morskom penom, obala ih uzima sebi. Ne napušta me utisak da je to tajna koju delimo, samo je u stvari, ne delimo, cela pripada(m) dubinama u kojima se gubim i pronalazim u istom trenu i u kojima ću nestati, kao da me nije ni bilo. I samo to je dokaz da sam tu, jedini moguć, jedini potreban i dovoljan. 

Prislanjam školjku na uvo, čujem samo šuštanje sopstvenog krvotoka, jer nekih odgovora nema unapred. I ja sam prvi put okej sa tim. Zato stiskam ponovo plej na plejlisti i prepuštam se. Trenutku. Moru. Životu.

-Katarina

[nije-mi-nista]

Drugi put kada sam bila hospitalizovana, od prvog do poslednjeg dana, družila sam se sa jednom devojkom. Bila je malo starije od mene, ali je brinula o meni kao da mi je majka. Pričala sam i sa ostalima, brinula je i ona o ostalima, ali smo se ipak izdvajale nas dve. Za svo vreme tamo nijednom nije forsirala razgovor i bila u čudu zvanom "kakve ti probleme imaš sa 18, šta je to toliko strašno pa si u ludnici završila?". Ko god bi me to pitao, ona bi počela da vrišti na njega. Ta moja drugarica imala je plave oči, plavlje od bilo kakvog neba. Pušila je nenormalno mnogo, ali čim bi videla nekog drugog da pali, odmah bi sve pobacala kroz prozor. Kada god sam se rastužila pošto sam daleko od kuće ili zbog nečeg drugog, bila je tu sve dok mi ne izmami osmeh i prosto je bilo nemoguće ne na smejati se kada i ona to uradi. Imala je zavijena oba zgloba ruke mada nikada nije pričala zbog čega je to uradila. Trudila se svim srcem da izvuče dobro iz svakoga, ali je to tako teško sada. Nikada nije povisila ton ni na koga. Svaku prepreku je sama prevazilazila. Sklapala je i sklapala sve ostale, dok se ona lomila na hiljadu komadića. Volela je život, ali on nije voleo nju. Rekla bih vam pitajte je, ali nje već odavno nema... stoga meni morate verovati na reč.

[elvedinhasanagic]

IZ DNEVNIKA ZAPISA ZA SJEĆANJE: Neke slike nikada ne umiru

Možda nekome dosadi čitanje, ali meni je ponekad lakše kada pišem. Posebno u kasne sate, kada je vani vrijeme teško, kišovito i jesenje.

Albumi ponekad mnogo život vrate i zaustave ga na trenutak. Naiđoh na sliku, babo leži pored mene, a ja u tom trenutku ne znam ni ko je on niti šta predstavlja u mome životu. Dijete sam. I odmah film ide 26 godina unaprijed, kada sam ležao pored babe, a on nije znao mene. Često bi me zagrlio i u oku bih mu vidio suzu, pomislim da mu je teško bilo gledati, osjećati, a u isto vrijeme ne poznavati nekog ko te zove “babo”.

Često mi naumpadnu i njegove riječi i priča kako je mlad osto bez oca. Vjerovatno je s tim htio dati zavjet da ono što je on prolazio, mi nećemo prolaziti dok god on može da radi. Sada, kasno, shvatam neke njegove nagle odluke, pogrešne korake, koje je kroz taj zavjet radio.

I sad kada je prošlo dva mjeseca od njegovog preseljenja, nekako, vremenom, naviru emocije i žaljenje za mnogim stvarima koje su prošle, mogle se desiti, ali eto nisu. Još uvijek, ponekad, uhvatim se kako tiho otvaram vrata po kući i tiho, koliko god mogu, hodam, da ga ne probudim, jer mu je lakše kada spava, a onda se sjetim da više to ne trebam raditi - navika.

I još uvijek, koliko će vremena proći - ne znam, u meni živi dječak, koji čeka babu iz Hrvatske da dođe, nakon mjesec dana. Pregledavam slike i vidim ga ispred sebe, čujem njegov glas onako čisto, kako mi priča kao nekome baš, baš odraslom, šta sve moramo i onda album dođe do kraja. Vratim se u realnost, gledam njegove stvari, čekaju njega da se pakuje, kao nekad, kada treba na put. Teško je bilo njegovo svako pakovanje, razabiranje robe i onaj teški zvuk rajfešlusa torbe dok se zatvara, a koji označava da je sve spremljeno i ostaje samo još da malo sjedne, nagleda nas se…

Sada njegove stvari razabirem, želeći ostaviti sebi nešto za sjećanje, iako ih je tisuće u glavi. I tu negdje završi se priča, misao i nastaje samo težak uzdisaj.

A albumi služe za sjećanja. Slike u njima često izazivaju različite emocije, prebacuju nas u neki paralelni univerzum gdje postoji sve onako kako bismo željeli da je u našem životu

[legallybrunettedotcom]

sama sam si kriva, ali jebote pizdim svaki put kad ljudi postavljaju idiotska pitanja u komentarima. ono na tiktoku streaming servisi/producentske kuće objavljuju trailere za filmove/serije i onda uvijek ima barem jedan biser u komentarima koji pita "ime filma?" pa jebo te život, jel imaš išta u toj glavetini?!? ja ne razumijem, jel ti ljudi ko torbe idu kroz život, ono skroz opušteni, serviraj mi sve da ne moram ni mrdnut prstom, a kamoli uključit malo mozak? nek svi idu u kurac 🫶

[skullfacedlady]

Get to know me

Thank you for the tag, @physics-of-one-piece 💙 I've always wanted to do one of these

Rules: Answer and tag 6 people

Favourite colour: Navy blue. Blue has always been a favourite of mine. Half of my clothes are actually some kind of shade of blue, mostly navy.

Last song: Život je nekad siv nekad žut by Bajaga&Instruktori. This song will always live rent-free in my head and heart, especially. This is a song I would listen to as a kid, I would go wild and sing along every time my parents would put it on the stereo. It's a song very dear to me. Quite possibly my favourite.

Currently reading: Heartless Hunter by Kristen Ciccarelli. I know nothing about this book but I promised to @avogigi that I would read it, so here I am.

Currently watching: I'm switching between a lot of shows and watching them all at the same time (kind of insane ngl), and those are Breaking Bad, Dexter, Narcos, and One Piece.

Currently craving: I craved Mazalice (Balkan food), and thankfully, I caved in and ordered them. Best decision so far. On a more broad term and not in terms of food, I crave my electricity in the house back and no lasting trauma from the fire.

Coffee or tea: TEA ALL THE WAY. Get coffee out of my sight. I can't drink anything that does not taste good to me, and believe me, I have tried so many ways to make coffee enjoyable to me, but I failed each and every time.

Of course,no pressure tags @dreamer-in-red @frillsinadress @luluisgreendraws @indydonuts @kermitothefroggo @anathema-xeliah

[uselesseffortsfornothing]

U februaru smo sjedili u kafiću u kom nikad nisam bila. Pričao si mi o sebi, a ja sam slušala i gledala u tvoje oči. Imaš tako lijepe oči. Prije nego sam krenula kući, u tvom autu, poljubila sam te po prvi put. Kući sam se vratila sa leptirićima u stomaku.

U martu smo pričali u kasne sate, do jutra. Pričao si mi o svemu. Kako volim kad mi pričaš. Tako lijepo pričaš. Ali ja ne volim prazne riječi i ne volim laži. Kada si mi rekao šta zapravo od mene želiš, shvatila sam da je to bila prva istina koju si dotad izgovorio. Te noći sam zaspala u suzama.

U aprilu sam našla nekog novog, nije bio kao ti, imao je lijepe oči, a nisu ličile na tvoje, i lijepo je pričao, isto kao ti. Bože, zašto nisam shvatila koliko ti liči.

U maju je bio moj, imali smo sve ono što smo mogli imati ti i ja. Ili sam bar ja tako mislila. Nisam nikome rekla da ponekad zatvorim oči i pravim se da je ti. Ali on nije ti.

U junu si odlučio da se vratiš u moj život, da se praviš da mi nisi slomio srce. Ne znam da li je on znao, i da li se pravio da ne zna da i ja lažem, kao i on, kao i ti.

U julu sam shvatila da ste isti, vas dvojica, istog kroja. Možda sam ga zbog tog i htjela. Možda negdje u dubini, znala sam da je i on kao ti, lažov. A ja ne volim laži. Zbog toga je on ostao u julu.

U augustu smo bili mi, na zadnjem sjedištu tvoga auta, smijala sam se jer smo bili mokri do kože, i prolazila sam ti rukama kroz kosu. Gledaš me, kako imaš lijepe oči. Lažeš me, ali barem si tu.

Tu si, ti si tu. U augustu ti i ja. Samo mi. I tu ćemo i ostati na zadnjem sjedištu tvog auta, držiš me tako čvrsto, po zadnji put. Samo mi.

[jesenjiv]

Imam dobrog prijatelja, tih momak, nikada ga nisam čuo da je povisio ton, pažnju jedino svojom lijepom pojavom privlači. Preko tri godine je patio za djevojkom koja je birala uvijek neke lošije momke i svaki put kad bi povrijeđena bila utjehu bi potražila kod njega, a on zaljubljen uvijek bi pristajao na sve, samo da je tu i da bude dobro, iako je “da bude dobro” značilo to da joj on više neće trebati i da će biti zaboravljen, opet i ko zna koji put. Ali sasvim slučajno je upoznao osobu koja je bila totalna suprotnost njegovoj fatalnoj ženi, da bi se zaljubio više nego ikad i u koga prije, nikada ga sretnijeg nisam sretao do tog perioda.

Nikada nisam upoznao tu djevojku, sve što sam znao, čuo sam od mog prijatelja, ali prošlog maja sam izgubio i svaku šansu za to, kao i moj prijatelj što je izgubio svaku nadu i šansu za ponovnu sreću. Neko je jednostavno rođen da gubi, da živi tiho i neprimjetno. A neko je rođen da uljepša nečiji život svojim postojanjem, pa da ode nepovratno, a ostane u sjećanju kao upozorenje da najveća sreća ponekad predstavlja i tugu koju je teško preživjeti.