#žarom

[shekyspeare]

Prošli ramazan mi je obilježila dova, dova za nju. Dok usta su se od žeđi sušila i srce se Njegovoj nagradi nadalo, tiho sam šaputao u dovi ime njeno. U dlanove sasuo bih sve što joj reći ne mogah. Ona je bila tajna koju je znao samo Onaj Koji mi je u život poslao. I prođe Ramazan, srca su se imanom napunila, a oni sretni Njemu su bliži postali. I svi smo hairli Bajram dočekali. Obukoh bijelu košulju, a blagi smiješak obasja mi lice na samu pomisao da bi nekada ona mogla da mi je ispegla, da ruke miskom namirisane kroz bradu mi provuče, da onaj jedan nemirni čuperak u red dovede prije nego što na namaz krenem. Prošao je i Bajram, a ja sam joj se idalje istim žarom nadao i neumorno je u dovi spominjao. Sve do jednom. Sve do dana kad je moja dova dobila svoje Budi i postala je. Došla je, na najljepši mogući način postala mi je bliska. Kao najljepša ruža procvala je u bašti moje duše. One ruke koje prema nebu pružao sam, tražeći je od Njega, sada drže njene. I došao je Ramazan, najljepši u mom životu. A i Bajram smo zajedno dočekali, ja mirisne brade, a ona u najljepšem nikabu za mene skrivena. Čekao sam je dugo, ali svaka sekunda sabura isplatila se. Postala je saputnik moje duše, duše koja za Vječnost stvorena je. A ja i želim u Vječnosti da je volim.

[prava-ja]

Da znaš s kakvim ti žarom usne u snu ljubim... ljubio bi me ovog trenutka...sada... jučer... sutra... ljubio bi me do kraja života...

[belog-grada-crna-princeza]

Princip ogledala.

Sve se u stvari fokusira na delove. Odrasli deo/dečji deo. Id/ego/superego. Podsvest/svest. Razum/srce. Logično/osećajno. Delove koje treba pomiriti, pronaći tu meru na vagi koja kaže da su oba tasa u balansu. Ništa nije crno/belo. Zar to onda ne znači da je sve sivo? Opet odlazite u ekstrem. Zar je važno koliko je delova u meni? Zar je važno što ih ne mogu pomiriti? Nešto je uznemirujuće kod napuklih ogledala. Odraz čine fragmenti i svi su ti, a ni jedan nije ti. Ne u potpunosti. Slažem slagalicu svakog dana najbolje što umem. Parčence u kom sam dobra, fina, mirna. Parčence u kom sam tužna, krhka, slaba. Parčence u kom sam velika, veća od svih. Parčence u kom sam tvoja. Ni jedno u kom sam svoja. Isplakala sam more prošle nedelje kad mi je osoba kojoj najviše verujem na ovom svetu rekla: bez ljubavi prema sebi tuđa ljubav nema za šta da se primi. Ali nije da ne volim sebe. Nije tako jednostavno. Kod mene, ništa nije tako jednostavno. Koju sebe da volim? Onu što je živahna, pozitivna, optimistična, jaka, nezaustavljiva? Onu što je daleka, hladna, okrutna, bezobzirna? Onu što je na podu sama i krvava i neutešna jer ne može da nađe ništa što je odvraća od te istine da je ovo.. sve? Ili onu.. onu najgoru, praznu, crnu rupu koja u sebe usisava sve pa i sebe samu? Ja nisam skup svih mojih delova, oni imaju zasebne živote, zasebne ljubavi i zasebne neprijatelje. Voliš one u kojima se pronađeš, ogledaš, u kojima se ogleda najbolje u tebi. Ali ogledala ne lažu i ništa nije crno/belo, sećaš se? Slamaš one delove u kojima vidiš najgore u sebi, ja ih sakupljam i sada su i meni i tebi šake krvave. Teram te da ih slomiš jer to je princip ogledala. Ili ćeš pokušati da ih sastaviš, ja ti neću dati, ne želim da te ranim ali ranjava te moja suština. Tvoja ljubav nema za šta da se primi. Ja nisam želela taj odgovor, želela sam da čujem: nije važno, ja volim sve tvoje delove. Nije važno što nisi cela. Ali život nije film. Ogorčena sam na psihologe, psihijatre, terapeute; oni koji misle da sve znaju i oni koji postavljaju kriterijume, nisam bolesna. Ja sam ogledalo. Bolestan svet u meni vidi sebe i ne dopada im se ono što vide, žele da me sklone, ili pak da me nauče kako da se bolje kamufliram u njima slične. Hah, ma ne treba meni kamuflaža. Vi i onako verujete u selektivne istine. Nisam ja nikoga obmanula, vi kreirate uloge i iluzije, a ja uživam u tome da ih raspršim u komadiće. Sad smo isti. Da li je to istina? Ili ona druga, koja plače sve suze koje vi niste pustili i želi da bude sunđer koji će upiti svu bol sveta tako da nikad nikog ništa ne zaboli? Ali opet sam u ekstremu. Jedan čovek me je jednom znao, bolje nego iko na ovom svetu, bolje nego ja samu sebe. I ne znam da li me je jačim žarom voleo ili mrzeo. Jer, bili smo isti. Posle tolike ljubavi i posle tolike mržnje ostaju samo sive zone. Blede kopije dubina u kojima plivam sa ajkulama jer njihovi zubi su transparentni. Čovek ti se smeje, dok u drugoj ruci drži nož. Psiholozi bi rekli da projektujem ali svi smo mi loši. Ne možeš da vidiš zlo u drugome, zlo kog nema u tebi. Samo su deca još uvek čista. Ja želim da zaštitim to parčence. Možda je ona sidro, možda je ona ono za šta nečija ljubav može da se uhvati. Nekada... Možda je ona početak moje ljubavi prema sebi.

- Katarina

[cigarete-i-poezija]

O TEBI I TUMBLRU

Smiješno mi je to znaš?,

Tolike sam godine proveo,

pisao ti pjesme i pozdravljao te u prolazu,

Divio ti se a nisam smio ništa reći,

svaku emociju što prema tebi gajim,

kroz godine sam ostavio u ovim stihovima i pjesmama,

jer nikada nisam vjerovao da će moje srce pripasti tebi..

Od malenog dječaka,

što je majci pričao o djevojčici u koju je zaljubljen,

i dječije ljubavi koja bješe eto vječna,

do momčića koji iste emocije prema tebi gaji,

sada te gledam kako sjediš,

u mojoj sobi,

i slikamo na platnu,

smiješ se i gledaš me,

sa žarom u očima,

a meni djetinstvo prolazi pred očima,

i taj maleni dječak,

što je majci šaputao,

da te voli,

smije se,

dječijim smijehom,

i šapuće mi,

ne puštaj je,

voli je...

Posvećeno tebi hvala ti što si mi uljepšala ovaj život,

Poklanjam ti svaku napisanu pjesmu,

i svaki stih...

[the-lost-lamb]

Jabuka jedna neobrana još se drži na grani. Tako je zrela, tako je sočna, da oči naprosto mami. O šta li misli u svojoj lepoti, ta zavisti crvena meta? Možda njena nebeska rumen doziva utrobu cveta? Penju se deca,klipaju starci, vetru se rose zubi. Još niko ne prođe a da se na nju, kamenom ne baci grubim. I svet se kupi, rukave suče, "Tresite!"-naređuju vlasti. A ona stoji, žarom boji, ni ne misli pasti. Padoše sekire, padoše reči, uz krik se stropošta deblo I gle, sve oči padoše k zemlji

a jabuka pade u Nebo.

[belmasworld]

Bože s kakvim žarom još ti usne ljubim

neću da se probudim

[jambolaja]

Busan

To je bil dan za počitek. Počasno jutro, zajtrk (toast in sok). Nazaj v posteljo in gledanje televizije. Popoldne sem šel na plažo z avtobusom, 2 KRW. Na plaži sem nabral nekaj školjk in namočil noge v vodo. Tam imajo zanimiv način za čiščenje peska z nog. Našel sem restavracijo s korejskim žarom. Niso govorili angleško, a smo se dogovorili, kaj bom dobil, kakšno omako bom uporabil za kakšno…

[radiogornjigrad]

„NE BOJ SE, NISI SAM“ – KOŠMARNI SNOVI TINA UJEVIĆA

„Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste puteve u mraku, mi smo svi jednako lutali u zraku traženja, i svima jednako se dive“… TIN UJEVIĆ (stih pjesme „Pobratimstvo ljudi u…

[poeticlicense12345]

SERGEJ ALEKSANDROVIČ JESENJIN

PISMO MAJCI

Jesi l živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek uvečer nad kolibom tvojom Ona čudna svjetlost sja i dalje. Pišu mi da viđaju te često Zbog mene veoma zabrinutu I da ideš svaki čas na cestu U svom trošnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te često Uvijek isto priviđenje muči: Kako su u krčmi finski nož U srce mi zaboli u tuči. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam Da bih umro ne vidjevši tebe. Kao nekad, i sada sam nježan, I srce mi živi samo snom, Da što prije pobjegnem od jada I vratim se u naš niski dom. Vratit ću se kad u našem vrtu Rašire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru Budiš me ko prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, Nek miruje ono čega ne bi: Odveć rano zamoren životom, Samo čemer osjećam u sebi. I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, Svjetlo što mi sija istim žarom. Umiri se! Nemoj da te često Viđaju onako zabrinutu, I ne idi svaki čas na cestu U svom trošnom starinskom kaputu. 1924. (Prijevod: Dobriša Cesarić)

[sutimosatima]

Obuzima me neka tuga, evo ima već par dana - uvijek iste nijanse sive. Samoća bi mi bila ugodnija kad bih znala da si ti tamo negdje pun ljubavi za mene, samo sada ne znaš kako bi mi to pokazao. Uvijek te branim i umjesto da pitam, ja samo pretpostavljam - voliš li me i dalje istim onim žarom kao naših prvih, kišnih dana, kada si mi govorio: “jeben mi je bio život do sad, bez tebe“. 

[zoranphoto]

Sveti Franjo Saleški – zaštitnik novinara i pisaca

Jedan je od najpoznatijih učitelja duhovnog života i omiljeni duhovni pisac. Svojim djelom Filotea dao je velik doprinos katoličkoj duhovnosti.   Sv. Franjo Saleški rodio se godine 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Kako je imao postati baštinik velikoga imanja te vladati kao mali knez, roditelji su se pobrinuli da ga za to odgoje i pripreme. Nakon svršenih srednjih nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na Sveučilište u Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnog očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje. Franjin otac je maštao o njemu kao svome nasljedniku, a on nenadano izjavi da želi postati svećenik. Ispočetka se tome žestoko usprotivi, ali kad je vidio da sin ostaje uporan, pomiri se s njegovim izborom. Sin je na nj imao prirodno neotuđivo pravo i drukčije nije smjelo ni biti. Franjo je završio i teološke studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio se za dušobrižnika pokrajine Chablais, južno od Ženevskog jezera, koja je bila u rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću mnogoput je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan. Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik što je bilo prirodnije nego da postane i biskup. I doista ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života. U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.” Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena. Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: “Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način.” Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Najraširenije djelo sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo, nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: “I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.” Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal – zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja. Velik utjecaj duhovne nauke sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara. U Uvodu Filotee stoji: “Ako te svjetovnjaci pitaju zašto se tako često pričešćuješ, reći ćeš im da to činiš zato da bi naučila ljubiti Boga i očistiti se od svih svojih nedostataka te našla potporu u patnjama i svim slabostima.” Kad su nekog dječaku htjeli odgoditi prvu svetu Pričest radi nedovoljno godina rekao je: “Velika je pogreška dugo odgađati to dobro u vrijeme kad djeca od deset godina mogu bolje rasuđivati od nas kad smo imali petnaest.” Isto tako je Sveti Franjo tvrdio: “Samo jedna dobra Pričest sposobna je i dostatna da nas učini svetima i savršenima.” Savjetovao je: “Često se pričesti pobožna dušo, i što češće možeš, da budeš prisiljena u ovom Božanskom Sakramentu mirisati i blagovati ljepotu, dobrotu i samu čistoću, i tako postaneš sva lijepa, dobra i čista… Dvije vrsti ljudi moraju se često pričešćivati: savršeni i nesavršeni. Savršeni zato, da takvi ostanu, a nesavršeni da se usavrše. Jaki da ne oslabe, a slabi da ojačaju. Zdravi da ne obole, a bolesni da ozdrave. I ti, baš zato, jer si tako nesavršen, tako slab i bolestan trebaš da što češće primaš Onoga, koji je savršenstvo, jakost i zdravlje.”

Misli sv. Franje Saleškoga

- Sve za Boga. - Poniznost je magnet Srca Božjega. - Naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa. - Poniznost i blagost su temelji svetosti. - U svom srcu usadi Isusa raspetoga i svi križevi i trnje bit će ti kao ruže. - Nasljedujmo blaženu Djevicu Mariju, idimo kao ona, veselo, desno ili lijevo, kamo nas Gospodin hoće voditi. - Neka živi Isus čija je smrt pokazala kako je jaka ljubav. - Ljubav je među krijepostima ono što je Sunce među planetima; ono im daje njihov sjaj i ljepotu. - Jedini je temelj prave pobožnosti ljubav prema Bogu. - Radije sve izgubimo, samo ne odvažnost, pouzdanje i dobru volju. Bitno.net Foto : Fr Lawrence Lew, O.P. Read the full article

[weekly-tea]

9.1. - 15.1.2023.

Fini kroasan sa benziske, kava radosti u new mini kafići kojeg hvale s razlogom, burgerići utjehe u petak nakon posla i intervjui Princa Harryja povodom izlaska skandalozne knjige za koju se nadam da će ju prevesti na hrvatski.

HBO:

[Drogeraški tjedan]

Život zločina (Life of Crime 1984-2020, 2021.)

Prebrutalan dokumentarac. Sniman 36 godina; mislim da nikad nisam gledala nešto što kontinuirano i sa jednakim žarom toliko dugo slijedi isti cilj. Prati tri protagonista i njihove priče. Život je tako predvidljiv i ne možeš pobjeći od svoje sudbine, u nekim skučajevima možeš, možeš iznenaditi pripovjedača jakim kartama, no već u sljedećem trenutku se opet odati poricima, tanka je granica, kako procijeniti, kako se nositi. Najviše mi se svidio realan, bez uljepšavanja prikaz.

Heroinska ljubav (Dope Sick Love, 2005.)

Još jedan dokumenatrac u genijalnom i surovo-realnom HBO stilu. Naravno da sam morala guglati kakvo je stanje sa glavnim akterima.

Netflix:

The Hatchet Wielding Hitchhiker

Neprestana potraga za pričama i likovima koje moraju biti ispričane su glavna premisa dokumenatraca, pa je sada došao na red da se ispriča i o ovom liku koji je u jednom momentu internetske povijesti bio hit.

Extra:

Miley Cyrus - Flowers

Nova Miley era stiže, pravo osvježenje.

Brijačnica (Cutting Edge, 2006.)

Projekt da umiri um i baci uvid u jedno drugo vreme, u posebnu kulturu.

Knjiga:

Luka Modrić - Moja igra

Nakon Srnine biografije sve drugo je sporedno. No, uvijek volim sadzanti behind the scenes i gledati ljude malo drugačijim očima.

[mentalnahigijena]

Bilo je pitanje vremena kada ćemo pronaći POTVRDU KO SU CRNGORCI! Ovo je googl prevod zato Vas Molimo tačan prevod ko zna Francuski!! Većina Crnogoraca pripada Crkvi Orijentalni koji se naziva pravoslavnim. Postoji međutim među njima, posebno u BRDIMA, prilično zapažen broj katolicima latinskog obreda, koji imaju svoje crkve i svoje svećenstvo i koji mogu stalno uživajte u najpotpunijoj slobodi za služenje njihovog obožavanja, u isto vrijeme kada je zemlja bila pod vlašću pravoslavnog biskupa u Tsettiniéu. Vjerska tolerancija toliko je apsolutna Kneževina Crnogorska, da pojedini dijelovi BRDA nastanjuju muslimani koji su mirno njihovi imami i džamije. Bez obzira na za razliku od religija, ti muslimani su braća po oružju kršćanskih Crnogoraca; oni se bore s istim žarom protiv Osmanlija, i s njima zamjenjuje strast prema nacionalnoj neovisnosti uzvišenje vjerske vjere koja ih oživljava sunarodnjaci. Osim toga, osjećaj tolerancije je uobičajen svim slobodnim i kršćanskim državama Istoka. U kraljevstvo Grčka, sa stanovništvom koje mu pripada uglavnom na istočno zajedništvo,

[whyso3mo]

Zaljubiti se

Gledati u nečije oči sa žarom

Osjetiti mir

Osjetiti dodir

Zagrljaj u kojem si siguran

Prisustvo koje je normalno

Ruka u ruci i tišina.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Ako nekad čitaš ovo, sutra ili za deset godina, trideset, pedeset, čitaj kao da čitaš prvi put.

Nevažno da li si i dalje djevojka, žena u godinama, ili starica.

Nevažno da li si i dalje njegova, nečija ili ničija, čitaj ga sa istim onim žarom kao da ti se trenutno dešava.

Nedostaje mi prva rečenica koju izgovorim kad te vidim.

Nedostaje mi tvoj pogled, onako polusanjiv i radostan.

Nedostaje mi kad se protežeš.

Nedostaje mi način na koji me gledaš, sa rukom na bradi, a ujedno grickaš nokte zubima.

Nedostaje mi ona fleka od kafe na tvojoj majici.

Nedostaje mi tvoja majica.

Nedostaje mi da zajedno peremo ruke i da se umivamo.

Nedostaje mi da te milujem i pokrivam dok spavaš, a ti da se praviš kao da ne čuješ i da ti je svejedno.

A znam da nije.

Nedostaje mi da te mazim, da ti namještam kosu kako mi odgovara.

Nedostaje mi tvoja kosa.

Mokra, vlažna, prljava, puštena, vezana.

Nedostaje mi da brojim mladeže na tvom licu i da ih nikad ne izbrojim do kraja.

Nedostaje mi tvoje lice, tvoje ruke, tvoj glas, tvoje oči.

Nedostaje mi miris tvoje kože.

Nedostaje mi da ti kažem svakog jutra ‘’Dobro jutro ljubavi’’, ili ‘’Sunce moje, volim te’’.

Nedostaje mi ono ‘’Šta ti se jede?’’, ili ‘’Idi do kupatila, čekam te u krevetu...’’

Nedostaje mi tvoj hedonizam koji ne volim kod drugih.

Nedostaju mi tvoja obećanja da ćeš manje da piješ i pušiš.

Nedostaje mi da te zasmijavam i osvajam pošto je to izgleda jedina profesija za koju sam predodređen.

Sve ostalo još moram da učim.

Nedostaje mi da ti grijem stopala rukama i da budem srećan zbog toga.

Nedostaje mi da ti čitam neobjavljene i nezavršene priče.

Nedostaje mi život kakav postoji samo u tvojim očima i nigdje više.

Nedostaje mi to da ti bar malo nedostajem, bar ponekad...

Ako čitaš ovo nekad, čitaj polako, najsporije što možeš, riječ po riječ i od svih ovih nedostajanja sastavi našu ljubav.

Nedostaju mi godine koje nećemo provesti zajedno.

Nedostaje mi život koji nećemo proživjeti.

Nedostaju mi svi oni trenuci koje ćeš pokloniti drugom.

Nedostaje mi more na koje više nikad nećemo otići.

Nedostaje mi ono naše proljeće koje očigledno nećemo udahnuti do kraja.

Nedostaju mi naša djeca koju nećemo imati.

Nedostaju mi filmovi koje nećemo gledati.

Nedostaju mi tvoji snovi koje ćeš da prepričavaš drugima.

Nedostaju mi tvoji problemi koje će drugi da ti rješavaju.

Nedostaje mi sve ono što bi tek moglo da mi nedostaje da smo zajedno...

Nedostaje mi tvoje tijelo pored mog.

Nedostaje mi tvoje tijelo koje nikad nisam doživio kako treba.

Nedostaje mi da ti se dajem, da te radujem, da te usrećujem, da te gledam kako zadovoljna dišeš pored mene.

Kako se zadovoljno budiš i uspavljuješ.

Nedostaje mi da te ljubim po stomaku, leđima, butinama, tamo dole, svuda.

Nedostaje mi da te oslobađam dodirom.

Nedostaje mi da ti pričam šta ću sve da budem u životu.

Nedostaje mi da budem heroj u tvojim očima.

Nedostaje mi tvoja podrška i tvoje divljenje.

Nedostaje mi da ponovo budem najjači u tvom pogledu.

Nedostaje mi tvoj pogled kao moje najbolje ogledalo, ali to sam ti već rekao, sjećaš se...

Nedostaje mi da spustim glavu na tvoje rame, a ti da ostaneš uzdržana, kao da ti ništa ne znači.

Nedostaje mi da mi kažeš da moraš da ideš, a ja da te zadržim, pa da ostaneš kod mene još puna četiri sata.

Nedostaje mi tvoje otmjeno odbijanje i način na koji mi to kažeš.

Nedostaje mi ono tvoje ‘’nismo jedno za drugo’’, i ono moje ‘’valjda se i ja nešto pitam’’.

Nedostaje mi tvoja ljubomora koju vješto skrivaš, a posle se odaš, kroz smijeh.

Ako nekad čitaš ovo, znaj da neće niko da te štedi, niko.

Život će te trošiti kao što troši sve i svakoga.

Snovi u koje se kuneš mogu da te izdaju na prvoj krivini.

Ljudi takođe.

Ali ne odustaj, nikako ne odustaj.

Zbog sebe, zbog mene, zbog nas, zbog života koji vrijedi odživjeti do kraja.

I obavezno se nadaj i voli, to je jedino što može da te održi.

Nedostaje mi uzbuđenje pred naš susret i razočarenje što nikad nisam stigao sve da ti kažem.

Nedostaje mi da budem uz tebe i kada nisi u pravu.

Nedostaje mi da te branim kada te napadaju.

Nedostaje mi da se razdereš na mene kada poludiš.

Nedostaje mi da ti pričam poeziju, pardon, da je izmišljam i prepravljam, u trenutku, onako kako nama odgovara.

Nedostaje mi da ti se žalim, na tebe, tebi, u trećem licu, pošto nemam kome drugom.

Nedostaje mi tvoje smijanje, tvoja strast za životom, muzikom, ljudima.

Nedostaje mi da mi kažeš da ti nedostajem...

Nedostaje mi tvoj neprestani smijeh koji traje i kada se zaustavi.

Nedostaje mi tvoja ležernost, tvoja opuštenost, otkačenost i ono tvoje čuveno ‘’ma lako ćemo’’.

Nedostaje mi tvoj zagrljaj, dodir, tvoja pravdanja, izvinjenja.

Nedostaje mi da te čekam i ispraćam.

Nedostaje mi da te ljubim, a ljubim te.

Nedostaje mi da te sanjam, a sanjam te.

Nedostaje mi da te volim, a volim te.

Ako nekad čitaš ovo, okreni, znaš, ma nema veze...

Nedostaje mi tvoj život, tvoje nade, tvoja očekivanja, tvoji strahovi, tvoja nesigurnost.

Nedostaju mi tvoja pitanja, tvoji savjeti, tvoja mišljenja.

Nedostaje mi sve što je tvoje.

Nedostaje mi način na koji me posmatraš dok razgovaram sa tvojima.

Nedostaje mi tvoj otac, tvoja sestra,tvoja majka.

Nedostaje mi tvoja soba.

Nedostaju mi tvoje čarape koje uvijek pomalo vise, a ti ih navlačiš.

Nedostaje mi tvoj stomak koji uvijek prikrivaš.

Nedostaje mi tvoja odjeća, tvoje torbe, tvoje knjige.

Nedostaje mi tvoj život i sve one stvari oko tebe koje ti ne primjećuješ.

Nedostaje mi tvoje pojašnjenje da smo samo prijatelji i da je zaljubljenost iluzija.

Nedostaje mi moje pojašnjenje da te volim i da je sve osim toga iluzija.

Nedostaju mi šifre koje samo mi razumijemo, mjesta kojima smo samo mi prolazili.

Nedostaje mi da te vodim svuda i da te pokazujem svima kao najljepši dio mene.

Nedostaje mi da te osvajam, svjestan da si vrijedna tog osvajanja.

Nedostaje mi način na koji me posjeduješ, praviš se kao da me nemaš, a dobro znaš da me imaš više od svih.

Nedostaje mi da me voliš.

Nedostaje mi tvoja energija, tvoja ličnost, tvoja volja.

Nedostaje mi tvoj šarm koji se ravna sa najboljim filmom.

Nedostaje mi spajanje, lakoća, prisutnost, spontanost, spokojstvo koje osjećam kad smo zajedno.

Nedostaje mi tvoja duhovnost, tvoja suština.

Nedostaje mi da mi se javiš prva, da me pozoveš, da se brineš o meni.

Nedostaju mi tvoje poruke usred noći.

Nedostaje mi da ti kažem da si najbolja stvar koja mi se u životu dogodila.

Nedostaje mi da ti kažem da te volim i da sam spreman sve za tebe da uradim.

Kad kažem sve, mislim na sve.

Nedostaje mi da budem bolji od svih, zbog tebe.

Nedostaje mi da budem luđi od svih, zbog tebe.

Nedostajem sam sebi onakav kakav sam sa tobom...

Nedostaješ.