transformintoaction

[transformintoaction]

Godina 2019 u faktama

Godina 2019 u faktama

Januar 31 12/01 01 zadužili po tespih i zikrimo, doček nove godine sa #TiTo ekipom. 01 01 tradicija novogodišnjeg koncerta, skokova iz garmiša i ove godine + Doctor Who: Resolutions. 02 01 Bjelašnica, secret santa razmjena 144 poklona, poslije toga sankanje a prije toga 8 km zaleđenog trčanja. 04 01 pregledao novu verziju "Papillon", Rami Malak Briljantan. 05 01 ludost ne opravdava bolest i 15 km na -15 celzijusa. 09 01 realno, raja premalo prodaje bubrege za iPhone. 10 01 Komšinica i prijateljica Adla me preiznenadila ponudama za brzo ozdravljenje. 14 01 This is a story of... Little Star Rising/kampanja za završetak filma. 14 01 Napolju je opet lijepo samo ako si grtalica. 15 01 Cener po cesti sa 6 cm leda, klizavo ali nisam pao ni jednom. 19 01 Ovaj put 17 km po zaleđenoj cesti, nema stajanja ni zaustavljanja. 20 01 Unusual maraton u sarajevu, tražio maratonku za ozbiljnu vezu, našao pa mi utekla. 23 01 Started New Job at Trčanje i to. 25 01 Snježno ledena devetnaestka, u aleji u snijegu do koljena. 28 01 Support za Sarajevski maraton Nick Butter-a. 31 01 Teška godina bi ovaj januar al eto izgurasmo nekako.

Februar 01 02 Hard grind day, ušao uteretanu u podne iznjeli me u tri popodne. 07 02 Road trip do Banja Luke i nazad. 07 02 Spakovao kolegicu u ruksak, ili je ruksak ogroman ili je ona mala, biće ono prvo. 10 02 Odbio sendvič i pecivo sa marmeladom, prepao se kadence na biciklu. 11 02 Smrzo se na otvaranju EYOF-a, šta je dalje bilo ne znam. 13 02 Vratio se Nick, donio mi koral sa Bali-ja i hrpu kovanica za kolekciju. 13 02 I dalje niko nije skontao da li su mi simpatije sa društvenih mreža jedna osoba, iskreno nisam ni ja. 14 02 Masakr na dan sv. Valentina, prvo 45 minuta bajk a onda 7 km brick run. 22 02 Nešto golemo se iza brda valja, spremamo se svi za avgust i GLT. 22 02 #TiTo i Štrumpfovi u pohodu na Split... 23 02 Vjetar,sunce,palme, galebovi, plank i sladoled na rivi. Tegobica neka i tugica jer je u Sarajevu minus 10 stepeni. Drugi tradicionalni Jasminov govor u splitu. 24 02 Splitski polumaraton i PB sa 2 15 15. 28 02 Svađaju se ljudi, jeste sutra praznik, nije sutra praznik, a ja se hud i dalje pitam gdje nestade ona najgora krivina na Marjanu.

Mart 03 03 Podsjećanje na osmogodišnjicu izlaska stripa "Covering Fire". 04 03 Ikona jedne generacije Keith Flint, pjevač grupe The Prodigy preminuo u svom domu u 49 godini. 08 03 Ruptura, hematom i tri sedmice smanjenog intenziteta. 11 03 Pregledao Bohemian Rhapsody, iako ima nesuglasica, film je freakin amazing, Ruanda lansirala satelit a mi se svađamo i dalje ko je počeo rat. 12 03 Dan je tako Final Fantasy i kafa. 15 03 Koliko god bile neshvatljive, meni su ženske nebuloze apsolutni vrh. 16 03 Drug i saborac Yahia, stao na ludi kamen, niko ga otad vidio nije. 17 03 Protesti u Beogradu, otišli u krajnost da ne kažem beskrajnost. 18 03 Sarajevu pod hitno treba UBER. 20 03 Prvi dan proljeća, Radovan dobio 40. 23 03 Mostarski polumaraton,nova staza, mnogo ljepša od stare. 25 03 Odustao, od čega pojma nemam, posjeta centru za zdravo starenje. 27 03 Nerina, u našim srcima i mislima zauvjek <3. 31 03 Vivicitta, 10 k i sjećanje.

April 02 04 Podržao paradu, veoma popularan potez s moje strane. 03 04 Ne znam za vas al meni je par hurmi ublo potrebu za bilo čim slatkim trenutno ❤️. 05 04 Da li je iko svjestan činjenice da se "Dark Side Of The Moon" i dalje nalazi na billboard hot 200 listi, od 1973 do dan danas. 05 04 Gledao prenos polumaratona iz Londona, Mo Farah nepobjediv. 07 04 50 km bajka i novi pad sa bicikla, puknuta guma riješena 09 04. 08 04 Posjeta Srebrenici i sportske igre sa djecom, poslije posjeta memorijalnom centru Potočari/ . 10 04 Crna rupa se pojavila, priča trajala cijelih 45 minuta. 12 04 Game of thrones je najgluplja serija otkad postoji vrijeme, nepobitno. 12 04 Ako hoćete jeftino šišanje trave u dvorištu, zaboravite na kosilicu i koristite vegane. Kaže nahrani gladnog. 12 04 Star wars panel i trailer za decembar i novi nastavak. 13 04 Zenički noćni cener, naravno najljepši cener sa ove strane kosmosa i PB na 10k 56:45. 14 04 Prijateljica i saborac Dženana istrčala maraton u Beogradu, ponos prekucao. 14 04 Trebao biti sastanak, za triatlon, završio se kad je neko upalio fifu19. 16 04 Potpuno se zaljubio u funko pop fredija. 18 04 Britanci obnavljaju stonehenge i to je nekome šokantna informacija wow, kako smo mi zaostali/ upoznao Fatimu, odmah mi se na rame popela, Fatima je vr'. 19 04 Put prema Banja Luci i Kozarcu, svratili u Travnik na ćevape. 20 04 Polumaraton Banja Luka, vruće al epski. 20 04 Čujem opet kraća staza za sarajevskog petaka. Bravo 😂. 20 04 Kozarac, mjesto za koje sam samo čuo ranije i mjesto u kojem su se 2019 protkale neke lijepe i neke manje lijepe uspomene. 21 04 Kozarac, posjeta spomeniku na Mrakovici, kad sam došao kući rekoše mi da mi je među zapisanim imenima i striko. 22 04 Po povratku sa putovanja, kvalitetno znojenje u BTC. 23 04 Kilometar sat prekucao dvije hiljade za dvije godine. 24 04 Počele prijave za Sarajevski half. 25 04 Maraton u godinama, istrčan. Idemo u ultraše i da gradimo zajedno neke najbolje stvari. 26 04 Okrenuo krug na Cervelo P2, vala jedini bajk kom na čelu piše "ne treba ništa". 27 04 Korčulanski triatlon, radi nedostatka opreme, nisam učestvovao ali sam na utrci od 5 km u kategoriji 2 takmičara osvojio visoko drugo mjesto. 29 04 #QueenLejla Triatlonka, ako sam se nečemu u životu radovao onda je to to.

Maj 01 05 kakav ba praznik, bazen plivanje, teretana poslije toga, nema praznika, praznik je za one sa slabom psihom. 03 05 Cijeli dan headbug pjesme carry on my wayward son al od Anthraxa. 05 05 Let the games begin, registracija za GLT otvorena, prijavio se kao treći. 05 05 Ramazan počinje a sa time i ramazanski trkovi, happy me. 07 05 Po ovom vremenu je kuduz ostao kući, nije mu se izlazilo na ovu deprimiranost. 07 05 Strava izazov i takmičenje protiv Zamalek runners, satrali smo izazov./ FVckup nights slušao kako se ljudi bore sa svojim fakapima. 11 05 Može se u Ramazanu i brick run raditi, vjerujte. 12 05 Ja sam majka šestero dece, klip kom se i dan danas smijem. 13 05 Doctor Who je najbolja serija svih vremena, tačka! 17 05 uginula Tar the grumpy cat. 18 05 Iftar kod Safije, ja ne mogu da dišem. 19 05 Iftar kod Dženane, i dalje ne mogu da dišem. 20 05 Chernobyl HBO, serija godine 2019. 22 05 Radi toga jer sam stao u odbranu druga na tviteru, blokirao me Emir raspala kamila. 22 05 Pročitah na tviteru maloprije da je jedino željo imao lošiju sezonu od GoT 😂. 25 05 Zajednički #TiTo iftar i Ramazanska utrka, prekucano više od 140 ljudi na eventu. 26 05 Počelo predstavljanje takmičara za GLT, ja pod rednim brojem tri. 27 05 Poslao ime na Mars, po treći put, frequent flyer bedž. 27 05 Otišao na trčanje u pola 10 naveče vratio se u pola 2 ujutru. 30 05 I mogli bi oni levati iz Activisiona da naprave neki film o CoD:Ghosts, ne bi im ništa falilo. 31 05 Dan bijelih traka, sjećanje na sve Prijedorske žrtve.

Juni 01 06 The Battle of Ranskoor Av Kolos i kraj sezone Doctor Who. 02 06 Blagi umor na biciklima sa Lejlom i Jasminom. 03 06 Nostalgija za jednim gradićem u Turskoj i Marki propo nakon dvije i po milijarde godina. 04 06 BŠMO medovi mali/ prosuo bokal limunade i zaključio Ne znam za vas, ali količinu moje smotanosti ne izmjeri ni jedan mjerni instrument. 05 06 probao COD:MW(R) wow jest zahtjevna/ ogromni pljusak. 06 06 75 godišnjica operacije Overlord. 06 06 Voljeti sebe je prvi korak ka drugom koraku. Richard... 07 06 Poyy za dva BRT-a koji sjede na vrhu zgrade kuliraju i sunčaju se. 08 06 Ima li iko danas u Sarajevu da je trčao a da nije kao rak crven čitaj izgorio? 11 06 17 miliona ljudi, 23 miliona bicikala, 1,33 bicikla na svakog stanovnika Holandije Bravo holandezi. 12 06 DM prodaje vegansku kafu, pa Bože. 13 06 Saznao da imam proljetnu alergiju/ Fejsbuk radi, instagram umro. RiP BRTE ISTAGRAME . 15 06 Uginuo na betaniji. 16 06 Biciklanje u Lisičićima. 19 06 U Njujorku se trenutno održava trka na 3100 milja /4988.9/ km, 8 takmičara je startalo da trči svaki dan 52 dana, 18 sati svaki dan. 20 06 #TiTo djeca prodavala limunadu, koje je jako brzo nestalo, počastila djeca trkače. 21 06 Prvi dan ljeta. 25 06 Oženio se Irfan za Selmu, deset minuta kasnije su oboje bili u Amerikama. 27 06 Happy National Triathlon Week 🏆 obilježen skromno u krugu porodice. 28 06 Od svoje drage #TiTo ekipe, dobio prekrasan Garmin poklon. 29 06 Alita Battle Angel, školica kako se radi dobra animacija. 30 06 Po treći put odlazak biciklima do Trnova i nazad, nešto kuckalo u pogonu pa prestalo. 30 06 Poslije 60 km bajka, gledao Masters of the universe, not a guilty pleasure.

Juli 01 07 Novi dan za novi pad sa bicikla. 03 07 Sve nešto kontam, ovo što ne radi facebook do mene, kad ono nije. 05 07 Toastmasters meeting, za kamerom, pogodite ko. 06 07 Konjički noćni cener, vrućeeeeeeeeee jeeeeeeeeeeee. 07 07 Neki tako dan za 54 km bajka, pajel. 08 07 Doshoo babooka iz Turske i donio bibera da nam zabiberi. 09 07 Pregledao "Yesterday" super film sa odličnom idejom. 10 07 Konjic, ovaj put ne na trčanju/ prvi put u životu probao "Twinkie", imao je Woody Harelson pravo. 11 07 /11 07/ 14 07 Trebao biciklom do Visokog, otkazana radi kiše. 15 07 Skromno, u krugu porodice, obilježena dvogodišnjica jednog sasvim "običnog dana". 16 07 Dan je tako, zaljubiću se u voditeljicu sa televizije, jer je u crvenoj haljini i patikama. 20 07 Dobio crtež sebe u potpisu AD aka Avet aka The Stick 20 07 Day off provodim šetajući i slušajući AC/DC, opako/ prvi tizer za Picarda, umal sam se rasplakao. 21 07 Dan je tako, ajmo na 64 km bicikla, jer #nećesamo. 22 07 Frapantan podatak, u Sjevernoj Koreji izlaznot na izbore 99,8%. 23 07 Sarajevo: Broj utrka za žene 2, Broj utrka za muškarce 0, #DiskriminacijaNaNivou. 25 07 Namore, naobdan, snimao kajtove, prekul bilo. 26 07 Sabur je meščini stvar broj 1 na ovakav dan. 27 07 Okrivio retrogradni Merkur radi toga što sam stao na 6 om km trčanja, popodne se naljutio i otrčao 16. 30 07 Pregledao Avengers:Endgame, ja glupog filma, štaeovo. 31 07 Legao Bajk outfit, ja za Green lake spreman ko zapeta puška.

Avgust 02 08 Lisičići, pripreme za GLT su u punom jeku, skontao zašto su krajiškinje najbolje žene na planetici. 03 08 Kakanj za 5 sav nizbrdo, ovakvih trka treba više u ovoj državici, izgubio medalju. 05 08 Nanizali i namotali 700 metara konopca plovaka. 06 08 Postignućem sporazuma o formiranju vlasti, BiH put u nato usporen rekao Bakir a kao prije smo hitali? Neki kreten zapi*o i ugasio vječnu vatru. 09 08 Pomenutu medalju dobio na poklon. 10 08 Pakleno vruća osamnaestka na aleji. 11 08 Dočekao filmsku ekipu iz Belgije, odmah se zaputili za Prijedor. 12 08 Prijedor, Kozarac, Omarska, Kozarac, Prijedor, tri dana, snimanje za snimanjem. 15 08 Sarajevo, snimanje za snimanjem, dobio kartu za "Little Star Rising" projekciju na SFF. 16 08 Konjic, i dalje snimanje za snimanjem, isto i 17 07. 18 08 Lisičići, dan za "Green Lake Triathlon", snimanja bilo jako malo ovaj dan, jer je ekipa pratila događanja sa Green Lake-a. Završio za 2:04:07 postao zvanično triatlonac, presretan. 18 08 Za kompletnu listu zahvala pogledati post od 18 07. 19 08 Snimanje za snimanjem, dan predposljednji, već mi ovo nedostaje. 20 08 Snimanjem Flash moba na Trebeviću, zvanično završeno snimanje filma "Nous" u BiH, Skontao zvanično da mi je znanje Engleskog jezika nenadjebivo, posebno, simultani prevod. 20 08 Prvi trk nakon Green lake, grlobolja ogromna ali preguralo se. 21 08 Konačno, nakon tolikog iščekivanja, konačno, pogledao Little Star Rising, red smjeha, red suza, red dobre raje, red petominutnih ovacija, red druženja na afteru, red dobrote, red isktenih emocija, sve je u redu. 22 08 Zasluženo, na odmor, na more, u Crnu Goru sa Nudžejmom i Jasminom. Malo Kotor, malo Budva, malo Boka kotorska. Uživanje uz tropski bar, plažu, valove i najdraže ljude. 26 08 Nakon 12 godina izašao novi album ToolA. Iznenađenje kvalitetom. 27 08 Postao ćoro, sestre me zajebavale maksimalno. 28 08 Odgovorio mi je customer care Windowsa na twitteru, umal nisam pao u nesvjest. 31 08 Travnik Noćna petica je i dalje najtop petica u BiH.

Septembar 03 09 Kišno i prohladno i ja dobar rijetko otkad je ljeto krenulo/ skontao da mi trebaju nove pločice za bajk. 04 09 Dogovor za privremeni poslić, raja čestitaju a dogovor pao/ vasdan ko Sebastijan Jašarević Sutko, tušim karte za kino. 07 09 Vogošća 5K - ispod posata je bitno/ skup podrške porodici po sistemu "ključ u bravu". 08 09 Parada u Sarajevu prošla bez ikakvih problema/Ja: 31,2 km na TT Stazi. 11 09 Džana ima poruku za mene nekakvo razvaljivanje se spominje. 12 09 Prvi put u životu biciklom na relaciji ČVila-Dobrinja-Babin Do-Dujmovići-povratak autom jer ugibanje. 13 09 Petak 13. 14 09 Preuzeti svi brojevi za Sarajevski half, predsjednik komiteta za predavanje brojeva zadovoljan odzivom/ oduševljen komentarima na kliksu vezanim za zaustavljanje saobraćaja. 15 09 Sarajevski half, grupa se spremala, grupa izašla, grupa prekucala, svi završili u zadanom vremenu. 16 09 Jeste li ikada otišli u kino i kupili sto karata za jedan film, ja jesam. 19 09 Trkačke upute za osobe sa oštećenim sluhom, ova grupa je vr' kažem vam ja. 21 09 i nakon 50 godina skeč "ministry of silly walks" Monty Pythona, neprevaziđen. 23 09 prvi dan jeseni, miholjsko ljeto traje do decembra/ nakon duže bolesti preminuo glumac Aron Eisenberg. 24 09 Od uspjeha zadnjih nekoliko dana, mogu izdvojiti da nemam pojma ko je Greta. 24 09 Kakav predivan način da se zatvori drugi AJB DOC Film Festival, ne može bolje nego prikazivanjem filma Little Star Rising koji je izmamio brojne suze i osmjehe u prepunoj sali 1 sarajevskog Cinema city ja. 27 09 Beatles Red and Blue Ne može biti više antologijski, album za sva vremena sa svim najvećim uspjesima the Beatlesa. 27 09 Noć istraživača, standardno već duži niz godina sa valom na štandu nemam pojma o kristalima al sam atrakcija samo takva sa TT Bajkom. 28-29 09 BTC Health and Fitness Summit, dva dana predavanja, snimanja, treninga, dobre ekipe i ljeto je zvanično gotovo kad se BHFS desi.

Oktobar 01 10 Think pink, počeo Pinktober. 03 10 If they arent squirming, we won't eat em😂 Trčanje i to jedan od treninga. 06 10 Malo je poznato da kad su Ian McDiarmidu kad je izlazio sa neke promocije da bi se prikrio od fanova da ga ne prepoznaju ponudili dugi crni kaput sa crnom kapuljačom. Njegov komentar je bio: Kao da će to pomoći da se prikrijem. 07 10 Danas je prva godišnjica kako je Neum proglašen Monte Carlom. 08 10 ˝Kupit ću soka i keksa, može neko da naleti...˝Onda Vi naletite....😂😂😂 najjača. 09 10 Pregledao Jokera, prijatelji se zabrinuli za moje mentalno zdravlje, najjači film 2019. 12 10 Eluid Kipchoge maratonom od 1 59 40 ušao u istoriju kao prvi koji je istrčao maraton ispod 2 sata. /Vikend za Ironman Kona prenos, Prolazi lik kroz cilj, 28 full ironman distanci u 10 godina, govori mu voditelj, "you are an ironman", čitaš mu sa usana "I know" . 15 10 pukla narukvica na satu, šta je najgore što može da se desi? izgubio ga par dana kasnije. 23 10 ljudi liječe svoje frustracije kombatom, ja se zarekao da neću više nikad. 28 10 Fejsbuk posjete minimalne, montirao video i nervirao se jer nisam i ja u Berlinu bio. 28 10 Siha postala Space Siha, Garmin Forerunner 220, izgubljen u bespućima Sarajeva. 30 10 Iza svakog uspješnog Bosanca, privatnika, sa vlastitom firmom, stoji desetak radnika, bez ugovora, na minimalcu. 31 10 helovin dočekan skromno u krugu porodice na ćevapima na željezničkoj.

Novembar 01 11 Novi Addams Family izgleda pregrozno, ovo ja gledat neću. 02 11 Prvi ovogodišnji trk na planini. 07 11 Opljačkana kladionica u Posušju, lopovi odnjeli milion maraka, vlasnik očajan moli za pomoć, ja u životu nisam vidio više odgovora "svaka čast" "bravo majstori" "ruke im se pozlatile" nego na taj post. tvit izašao u avazu sutradan #Goals. 09 11 ŽAČ imao koncert povodom 30 godina uspješnog rada, ja mu rekao da je ljudska nula. 12 11 Nick Butter završio i zadnji u svojoj seriji maratona u svakoj državi na svijetu. 13 11 Prijavio grasu nesavjesnog vozača morona psihopatu/ Mandalorian... well. 14 11 Danas je svjetski dan dijabetesa, najbolji način da obilježite je da nekome dignete nivo šećera u krvi.. 15 11 Svi oni koji me znaju, znaju da nisam nikakav fan Đorđa Balaševića, ali kad sam čuo vijest da je imao infarkt, otišao na stranicu i napisao poruku podrške. Jer Đole. 16 11 Forum sporta, povasdanuša. 17 11 Nudžejma mi poslala kako se ustvari najbolje meditira. 17 11 Start tromjesečnog izazova skidanja viška kilograma/motivacija max. 18 11 Greatness is a scary thing, until it isn't. 19 11 Slušam Slayer i nešto kontam, treba nama više ovakvih stvari u ovoj državi. 20 11 Dan muškaraca= utorak/vrijeme da se bude malo i bolestan. 21 11 Gemini man, preporuka ko voli Will Smitha. 23 11 Jutarnji trk do releja na Humu, večernje predavanje na temu Atletsko srce. 24 11 Uspješno mjenjam Netflix and chill za MCU i relax jer #nedjelja. 26 11 Izuzetno jaki zemljotresi drmaju region, jedan zdrmao i ovdje, mater se prepala, ja ga presurfao. 28 11 Po deseti put, remake Resident Evil 2 je prefascinantan/ Pomoć za Raju iz Pazarića upućena . 29 11 Dobra je furka bit u izazovu, jutros uz kafu, otvorio se neki keks, pogledam ja kolko kalorija ima, vidim ima u 100 grama 570 kalorija, reko dovđenja kekse i ne uzmem ni jedan. 29 11 Svi vaši postovi o Severini i gubitku starateljstva su u najmanju ruku smiješni.

Decembar 01 12 Marija Čabarkapa aka. Crni leptir proglašena za "fejvera dogodine". 02 12 Jedino smješnije od Severininog pisma su komentari podrške na instagramu. 03 12 I always choose option B 04 12 All i want for Christmas is June 06 12 Zagađenje je toliko da se pitam kako nije veće. 07 12 Po zagađenju na svijetu četvrti, ne možemo ni u tome prvi da budemo. 08 12 Dobio ime za "secret santa", preoduševljen/nakon mnogo godina završena patnja zvana "Elif". 09 12 Preminuo Rene Auberjonois/ Kirk Douglas proslavio 103. rođendan. 10 12 Funko pop figurice Doctor Thirteen su out i naravno da ih nemam a ova steampunk mi je super. 10 12 Prvi trailer za Resident Evil 3 remake je out, oduševljenje overload. 12 12 Fenix 3/ preminuo David Bellamy/ britanci ope nešto glasaju, nisam nikad skonto šta. 12 12 Izašao članak o Trčanje i To na portalu Nagibogi. 14 12 Neljubazne prodavačice da sve uginu zajedno. 18 12 Realno, raja premalo očekuje moju "godinu u faktama"/Počeo 3FM serious request. 19 12 Trenutno imam najmanje kila od rata na ovamo, odma pitao bil se koja udala. 22 12 Izbori u susjedstvu, izroštiljao političare iz susjedstva, Ava Karabatić popušila na izborima... doslovno. 23 12 Pregledao Star Wars The Rise Of Skywalker - ocjena jedna fina sedmica. 24 12 Specijal Doctor Who, return of doctor mysterio, i Intervali na Badnji dan. 25 12 Božićni dan iz snova, kafa sa materom, ručak kod Harija u Travniku, kafa sa famalijom u Rotani, ugibanje u BTC-u. Uglavnom, jedan dobro izbalansiran dan. 26 12 3FM serious request ili kako upropastiti jedan izuzetno dobar projekat. 27 12 Rest day, kao fakta u godini. 29 12 Jer se nikad ne bih sam natjerao, sa ekipom pregledao "Scream for me Sarajevo" - ocjena udara gdje ne treba. 30 12 Godina u slikama, zagrijavanje za godinu u faktama. 31 12 well.... sretna nova 2020 da vam bude svima kako želite da vam bude.

[transformintoaction]

Sjesti na bicikl nakon 7 godina je bila moja borba protiv samog sebe

Oni koji me poznaju, znaju kolika je bila moja ljubav prema biciklima,koji sam naučio voziti  bez pomoćnih točkova, kad mi je bilo samo 6 godina. oni koji me manje poznaju,  tek treba da shvate da sam mogao da ne silazim sa bicikla I da se vozim satima I danima. Kao što većina zna, nekada početkom septembra 2011 godine mi je u lijevoj nozi dijagnosticiran DVT, međutim, malo ko zna kako je do toga došlo. Razlog je jednostavan, cross country  bicikl koji sam tada kupio I na kom sam bez ikakvog uhodavanja prelazio po desetak- petnaest kilometara svaki dan/mislio sam da je tada to bilo baš puno/ uz nepravilnu ishranu doveo je do stvaranja ugruška koji je vrlo brzo prešao u tromb koji mi je ozbiljno ugrožavao život I koji je bio dugačak nešto preko 80 centimetara.

Nedugo nakon izlaska iz bolnice, a prema izričitoj naredbi ljekara da ne smijem ni pomisliti ikada više da priđem biciklu, kamoli da sjednem na sic, rezultirao je potpunim razočarenjem. Prodao sam bicikl I čvrsto odlučio da se više nikada provozati neću. U međuvremenu je u meni rastao I strah od bicikla, do te mjere da sam se  ustručavao pogledati jer sam se bojao da će mi se desiti isto da ću opet završiti u bolnici, da ću opet biti pod lijekovima, da če mi noga morati biti amputirana, jer mi neće biti pomoći ili ću u boljem slučaju završiti na operaciji i biti invalid.

Prvi susret sa idejom o vožnji bicikla nakon toga svega bila je početkom 2018 godine kad se ekipa #TiTo uvelike spremala za Ironman triathlon. Nakon konsultacije sa ljekarom koji mi je rekao da mogu polako da uvodim vožnju biciklom I da nemam neku granicu koliko, samo da ne bude sve odjednom nego polako. Drug I kolega Adem mi je tada rekao da bi bio voljan ustupiti svoj bicikl malo stariji ali svakako u voznom stanju da ako hoću da se  I ja malo provozam. Strah mi se uvukao u kosti, palo mi je na pamet sve što mi je godinama ulijevalo strah da ću ponovo da se razbolim. Nekako sam nakon mnogo dana u razmišljanju provedenih sam sebe ubijedio da mi neće biti ništa I tako je I tada došao nakon sedam godina I prvi bicikl. Potvrdila se ona davnašnja mudrost da se poljupci I vožnja bicikla nikad ne zaboravljaju pa mi je uspjelo voziti bicikl iz prve, ovaj put mnogo pametnije nego ranije. Trening je bio redovan, ishrana ispravna, čak sam prevalio svoj veliki strag  kad sam odvezao “Giro di Sarajevo” koji je uvelike kumovao 2011 godine. Drugi kolega, Sanjin mi je predstavio koncept cestovnog bicikla koji je mnogo lakši, okvir je od legure aluminija, točkovi  su  dosta tanji I mnogo je brži. Znajući šta #TiTo ekipa priprema za 2019 godinu počeo sam intenzivnije treninrati bicikl da bi me jedan dragi prijatelj/zamoljen sam da ne spominjem ime/ za Badnjak 2018 počastio, kupivši za  potrebe mojih treninga napredniji cestovni bicikl, sa kojim se pripremam za “Green Lake BiH Triathlon Cup 2019” a za čije treninge prelazim mnogo veće dužine nego kada sam svakodnevno se vozikao bez cilja.

E sad, zašto vam ovo pišem, ne da bih kukao kako sam rekonvalescent jednog dosta teškog medicinskog stanja, ne da bih vam govorio bicikl ovaj ili onaj. Nego iz razloga da shvatite da ništa,  ne može da pobjedi ljudsku volju I želju za postignućem cilja, ma koliki on bio I ma kolike prepreke bile. Na vama je da si postavite cilj I prebrodite prepreke, sigurno će ih biti, od jednostavnog sjedanja u sic do odlaska biciklom do Trnova I nazad/od mjesta gdje živim oko 60 kilometara/ prepreka će biti, vaš um mora da bude bez prepreka.

Strah se treba prebroditi, sa strahom se treba suočiti, tek onda shvatite da se strah može pobjediti

[transformintoaction]

Ko more platit pogled sa kineskog zida, ili moje iskustvo trčanja polumaratona.

Prošlo je sedam dana od povratka iz Splita, emocije su se malo smirile, tako da ću pokušati pisati racionalno, mada ništa ne obećavam.

Vratit ću se na kratko pričom na kraj jeseni I početak zime prošle godine, nakon što sam se vratio iz Istanbula I petnaestke koju sam u manjem slučaju namjerno pola prehodao, jer su prilike za selfie bile na svakom koraku I zahtjevale to od mene ali I sto hiljada drugih ljudi koji su krenuli, petnaest kilometara sam pretrčao za malo jače od dva sata. Imao sam neku tanjušnu želju prekrižiti polumaraton pred kraj godine, kada je ekipa “zatvorila” prošlu sezonu utrkom u Beogradu po više nego lošem vremenu. Pridružio im se nisam malo zbog obaveza a malo više zbog toga što mi je šefica rekla da “mogu ali da bi rezultatski bio nikakav a za rezultatski nikakav se nismo pripremali”.

Treninzima sam se intenzivno nastavio baviti tokom cijelog decembra I januara.  Kombinujući svakodnevne treninga snage I trčanja, osjetio sam se dovoljno spremnim, da pokušam naći u svojoj glavi koje bi to vrijeme moglo biti, za koje bih mogao pogaziti polumaraton. Sudeći prema uslovima u kojima sam trenirao, količini pretrčanih kilometara, vremenu, prosječnom vremenu po kilometraži, pomislio sam oko dva sata I dvadeset minuta, malo megalomanski znam, ali sam se osjetio spremnim da postignem upravo to, polumaraton ispod dva I po sata.

Za svo to vrijeme, pažljivo sam osluškivao priče kolega iz #TiTo tima koji su već pretrčali Split I mišljenja su bila toliko podjeljena, između onih najljepših, do onih ne baš lijepih, tako dok nisam prošao kroz ciljnu ravninu zaista nisam bio ni siguran kakav je Split ni kakav je osjećaj istrčati polumaraton (Ed, kradem ali sam I najavio).

O nivou spremnosti koje smo imali svako od nas “prvačića” nije bilo sumnje I za to se nije niko brinuo, barem je takva situacija vladala u autobusu koji je više ličio na neki avion koji “pravo nisko leti”, dok smo se kotrljali prema Splitu. Vladala je opuštena atmosfera, slušala se muzika, pjevalo se, smijalo se, pričali se vicevi, nikom nije trebalo neko dodatno ohrabrenje. Nakon par sati smo stigli u taj prekrasni grad u kojem nas je čekalo dvadeset I jedan kilometer ceste koji je prekosutradan trebalo pretrčati.

U subotu smo imali jedan ranojutarnji trk, koji je trebao biti dosta kraći, no sam umolio šeficu da produžimo na tri kilometra da bi svoju kilometražu mogao zaokružiti na pet stotina po završetku polumaratona. Krenulo nas je dvadesetak, a među nama je bila I jedna djevojka Dženeta koja je to jutro imala svoj prvi zvanični treing trčanja u životu I odradila je baš onako kako smo svi očekivali, u punom sjaju, na što je dobila masu pohvala, čestitki, zagrljaja, poljubaca I ponajviše naučila je šta je to “runners high” osmjeh. Tog dana smo nakon što smo podigli startne pakete, svi srcem bili uz djecu naše kolegice Almire, čija su se djeca utrkivala u Dječijim Miljama, ogromna količina sreće je vladala kad su oboje prekucali svoja trčanja I zasluženo pokupili medalje.  Poseban događaj je bila večera, u kojoj je ekipa okupirala cijeli restoran, pa su se splićani morali smrznuti malo jer u restoranu nije bilo mjesta da “čačkalica padne” tokom te večeri cijelom podmlatku #TiTo su uručeni pokloni, a I šefica je dobila poklon nemalo neočekivan.

I tu je vrijeme da se stane sa racionalnim pisanjem, kojim sam pokušao da opišem dan pred polumaraton.

Bio sam preumoran da bih mogao na bilo što da mislim kada sam u subotu uveče spremio opremu I nakon cijelog dana hodanja po gradu konačno legao da spavam, iako je bilo dosta kasno, obaveze koje su ležale predamnom sutradan, nisu mi dozvolile da gubim vrijeme na bilo šta drugo osim na spavanje. Ničim izazvan, uslikao sam patike, napisao “dok lava ne probam, meni je janje kralj životinja”, okačio na Instagram I onesvjestio se(nisam sebi još uspio objasniti, koja je poenta slike ni natpisa).

Kolega Nick je kao stari iskusni vuk, probudio Galiba I mene u pola 7 da bi na vrijeme mogli da doručkujemo, da se ne bi slučajno patili sa stomakom za vrijeme trčanja, ubrzo je kompletna ekipa bila tu I opet smjeh, vicevi, savjeti, svi u nekom hipu pred polumaraton, pitao sam se zašto sam toliko miran, zašto nisam u hipu kao I svi ostali, kako je vrijeme odmicalo sve više me je morilo to pitanje, a onda, napad panike, pitanja su se promjenila u ona: Mogu li ja ovo? Šta ako budem morao odustati? Kako Nudžejmi objasniti kad je toliko vremena uložila u mene? Par iskusnih trkača je primjetilo da me panika napala, I da se borim sam sa sobom, pa su mi prišli da me ohrabre, da me podsjete koliko sam vremena I napora uložio u treninge. To me malo dozvalo I prestao sam da se tresem, a onda sam osjetio kap na vrhu nosa, mislio sam da je bilo od zime, međutim ni tu nisam bio u pravu. Kljunula mi je krv na nos, otišao sam u toalet, sada gotovo siguran da ni krenuti neću a kamoli završiti. Nakon što  sam obavio u toaletu sve što treba I shvatio da već kasnim na dogovoreno zagrijavanje brzo sam se sabrao I pridružio se ekipi koja je na trgu već veselo radila vježbe. Uključio sam se I vjerovatno kombinacija hladnog zraka, snijega koji je nakon šest godina počeo padati I vježbi I aerobika je učinila da vratim samopouzdanje I da opet čvrsto povjerujem da ću uspjeti, tako da sam sve riječi progutao I po prvi puta osjetio predtrkački hip u kom je ostatak ekipe uživao zadnja dva dana.

Iako je vrijeme bilo loše, u startnoj zoni je atmosfera došla do usijanja što se start više približavao, svi su bili u hipu I sa nestrpljenjem su očekivali start, svi smo bili veseli, puštali lajvove, fotkali se, zezali se, Nudži nam je davala last minute savjete. Čvrsto sam odlučio da ću trčati svo vrijeme I zaboravio sam sebi zacrtani cilj I samo mi je bilo bitno da prođem kroz cilj. Još nekoliko minuta i…Guntime, u zrak je poletjelo hiljade šarenih konfeta, a masa se počela polako kretati a I ja sa njima. Prvih par kilometara je proteklo dosta sporo I mirno, Nudži nam je pojašnjavala kakav nas teren čeka skoro svo vrijeme, tako da smo znali kako da se prilagodimo. Protrčali smo kroz neku dugačku aveniju na kojoj smo nabrali prvih pet kilometara I na kraju koje nas je čekao prvi okret I prvo jače uzbrdo, prva okrepna stanica I povratak onom drugom stranom ulice. Bili smo otprilike na pola puta do okreta kad smo već vidjeli one prve koji su žestoko grabili onom drugom stranom, plavog pejsera I poveću grupu koja je trčkarala oko njega, okrenuli smo se I krenuli uz uspon na nadvožnjak, koji je bio označen kao prvo “jače uzbtdo”, nisam osjetio nikakvu žestinu, niti problem, vjerovatno zbog činjenice da u zadnjih pola godine treniram bez predaha I dajući onih magičnih 110% koji su mi se tu višestruko vratili, nakon nadvožnjaka, okrepne stanice na kojoj sam samo u prolazu pokupio čašu vode, stisnuo je, popio ono što je ostalo I pošto nisam mogao da nađem kantu za otpatke, bacio u stranu I nastavio, još jednom avenijom dugačkom na kraju koje nas je čekala pomorska baza “Lora”. Nudži je svo vrijeme bila lajv na fejsbuku, čitala komentare, od ljudi koji su nas bodrili, sama nas je ohrabrivala I usput objašnjavala šta nas ispred čeka dok smo se Dženita I ja svojski trudili da se ne opterećujemo time koliko nam je još kilometara ostalo, da li smo I barem na pola I sličnim tricama. Na kraju te duge avenije nas je jedan vojnik sa puno nekih činova ohrabrivao da “Nismo nidokle, ma ni do pola” na što smo se od srca slatko nasmijali I skrenuli desno I ušli u pomorski kompleks Lora. Dok smo trčali kroz Loru promotrio sam sa zanimanjem, koliko sam mogao brodove obalne straže koji su tu usidreni stajali “na gotovs” I pripremni dok su nas stražari pomalo bodrili da “nismo nidokle I imamo još kol’ko ‘oćeš”. Pred sam izlaz iz kompleksa Lora je bio I chip timer na kom sam po prvi puta vidio prolazno vrijeme I koji je stajao pored velikog znaka na kom je pisalo 10. Timer je tada rekao 1:09:16, brzinski sam provjerio sat, na kom je na paceometru stajalo 06:52 (Jbt, trčim već deseti kilometara ispod sedam I ne patim se /novost/), “Pogledajte ljudi tu dozu sreće na njegovom ozarenom licu, rekla je Nudži tada” a ja sam tada spomenuo jedno ime (koje ne bih pisao ovdje, ali će se svakako prepoznati) I dodao onu silnu “… na aparatima, pogledajte nam prolazno vrijeme. Prosječnog nam pejsa, idemo na rezultat”, pred sam izlazak imali smo drugu dezigniranu kotu uzbrdo, koja je baš bila “uz nos” pa smo upotrijebili I ruke da ritam ne gubimo, a ja sam svo vrijeme govorio Hajmo Dženi, korak po korak Dženi, idemo jako I tako smo ustrčali a ritam izgubili nismo.  Nakon izlaska iz Lore, nakon kratkog vremena trebalo je napraviti krug po stadionu “Poljud”, malo sam se skockao, jer ipak nije fino protčati poljudom svakakav, popravio majicu, zategnuo trenerku koja je odavno visjela oko pasa, zategao bandanu I sa Nudži I Dženitom ponosno utrčao na jedno od najljepših zdanja na svitu I okolici. Na izlasku iz stadiona smo sreli Vuka I Šabana, koji su polako ali sigurno grabili svoje trke prema kako su me poneki pokušali prestrašiti najgorem dijelu splitskog polumaratona, parku šuma Marjanu.

Nek vas niko ne prepada, Marjan je težak onoliko koliko ste se za njeg pripremali, ukoliko ste spremni, Marjan ni osjetiti nećete, ukoliko niste, to će biti jedno od najgorih iskustava u životu, sa upalnim procesima, grčevima I bolovima u svakom predjelu vaših tijela. U samo podnožje smo ušli lagano I bez nekog velikog srkleta krenuli uz blago brdo, potrajalo je to brdo kilometer I po, na kraju kog nas je čekala okrepna stanica na 15om kilometru. I tu sam samo zgrabio vodu a Nudži mi je viknula “uzmi limun, uzmi limun” zgrabio sam komad limuna stavio među zube, zagrizao I ispljunuo koru I dosta svježiji od silne kiselosti I vode nastavio bez problema dalje, srednji dio marjana je mahom sav niz brdo ili ravan tako da smo mogli malo I da ubrzamo I sad je magični pace na 16 om kilometru iznosio 6 40. Nudži nam je rekla da još samo jedno “jače uzbrdo” imamo između 18 I 19 kilometra I da je sav ostatak nakon toga apsolutni daunhil I da ćemo tu ubrzati još više. Najveća do tada dužina koju sam postigao bila je 18 kilometara I na toj uzbrdici koja je bila dugačka pedesetak metara sam osjetio da me snaga napušta, počeo sam da hodam, boreći se za zrak, izgubio sam ritam potpuno, sa time što sam ulazio u nepoznatu teritoriju nisam znao da li ću uspjeti vratiti ritam. Nudži je došla do mene, pustila me par metara da dođem do zraka I onda mi je rekla rečenicu koju nikada u životu zaboraviti neču: Veca, ono ispred nas je trenerica fitnessa, nećeš valjda dozvoliti da bude brža od tebe? Ljudi moji, sav elan kog nisam imao dva dana se skupio I poletjeli smo naprijed. Iza okuke koja označava kraj zapadne obale I spuštanje nazad u grad, vidio sam rivu, vidio sam ostvarenje sna, vidio sam ono za što sam se šest mjeseci spremao I počeo sam da plačem, po prvi put sam trčao I plakao u isto vrijeme, “Čuvaj to za cilj, trebaće ti” čuo sam, obrisao suze o rukav I krenuo hrabro dalje. Na nekih kilometer od cilja, pridružio nam se I Jasmin I moji dragi prijatelji iz Zenice, koji su me sačekali ko zna koliko da zajedno završimo,/pišem I plačem, vićete svi za ovo, posebno vas dvoje <3 / trčali smo brzo, cilj je bio sve bliži, Nudži me uzela za ruku, I u tom momentu sam osjetio svu sreću svijeta kako trči sa mnom, moj san se ostvarivao, neko mi je ponudio zastavu, no sam odbio uz riječi “svoju zakletvu I zastavu vodim za ruku upravo”. Čuo sam urlike VECAAAAA, Bravo VECAAAAAAA, poderi VECAAAAA, uz to opšte veselje sam podigao drugu ruku u znak pobjede I sa Nudži prošao kroz cilj. Zagrlio sam svoju zvjezdicu, svoje svjetlo, uzdanicu I ljubav. Uzela je medalju od službene osobe, a ja sam se onako sa poštovanjem naklonio i tu sam dobio svoju prvu polumaratonsku medalju. Vratila se po Safiju, a ja sam  Izašao  iz ciljne zone, kompletna ekipa se sjatila da čestita, da plačemo svi zajedno, najprije Šaran, onaj koji je kriv za sve ovo onaj koji je inicijator ovoga svega, zatim Nick kralj koji me sa suzama dočekao u cilju, zagrlio bratski I kroz suze rekao “You did it man”,na što sam ja rekao “i f**king did it”. Dragi Mirza koji je zajedno sa Elsom zagrlio tako snažno das am bez daha ostao, Dženeta koja je sa Selmom i Lejlom ponosno pokazivala medalju sa 5K utrke. Almira, Suada, Baz, Bedrana, Ilma, Aleksandra, Edina, Selma, Ajla I Adem, Sestre Špago I Melika, Gadžo(svi kad porastemo, želimo biti Gadžo), Galib, Haris, Adnesa, Neir, Edisa, Dženana, Jahja, Tarik I Safija, Dženita i Vedad, Vuk I mnogi drugi Pljuštale su čestitke jedni drugima danima nakon toga.

Hvala vam ekipa, I idemo zajedno pregaziti još mnogo polumaratona.

[transformintoaction]

Da li je vrijeme da se uradi recap prošle godine, možda jeste, možda nije, nije ni bitno idemo:

2017 je ozbiljno prijetila da bude jedna u nizu dosadnih godina u kojima kad te neko upita "šta ima novoga", kad kažeš "ništa" uopće ne pogriješiš ili izjava "pos'o,kuća, birtija" ni ona ne bi bila netačna, jer kako god okrenem prvih mjeseci 2017e je bilo samo tako i nikako drugačije. Bezvoljnost, opterećenost glupostima, beskrajno opijanje sa ciljem da se malo olakšaju dani puni stresa, provođenje dana u budale, provođenje noći ni u šta, prespavani vikendi, to bi bilo ono što je obilježilo prve mjesece prošle godine. Jedini bijeg iz svega mi je bila ekipa sa kojom sam se družio, sa njima su mi dani bili dosta lakši, iako nisam ni sam znao da će mi se život okrenuti naopako, da će mi bitne stvari postati mnogo manje bitne, da ću znati kako reći „ne“ stvarima koje su štetne po mene, i da ću znati izgraditi stav, koji me je u početku koštao mnogo, da bi se kasnije ispostavilo da je to što mi je bilo mnogo, ustvari samo zrnce u odnosu na ono što sam dobio.

Prije svega zahvala onim ljudima koji su okrenuli moj život naopako, nevjerovatno ali istinito, mnoge od tih ljudi nisam ni poznavao prije toga ali su mi svakako pokazali da novi ljudi uopće ne moraju biti loš izbor kada su životne situacije u pitanju, da trčim, da treniram, da su dani kada nemam ništa da radim, odnosno dani u kojima mi je naređen odmor, toliko dugi da moram da idem barem da šetam i hodam da me srklet ne hvata, o njima sam pisao u blogu „Vjetar u leđa“ i kojima sam prezahvalan zato što su upravo oni, ti koji su me natjerali da razmislim o sebi i o tome da to što radim nije dobro po mene.

Zahvala takođe i mojim članovima porodice i mojim najbližima, majci, sesti, Arminu, koji su imali ono što je najbitnije da ti ljudi imaju a to je strpljenje i dovoljno razumjevanja, posebno kad sam počinjao sa promjenama u koje sam uletio toliko bezglavo da su se malo i isprepadali, jer su znali koje je moje zdravstveno stanje i koliko trebam da se pazim. Kasnije su shvatili da imam kočnice sa druge strane koje mi ne dozvoljavaju da iako idem bezglavo, da tu glavu i izgubim, tj. Da imam one koji strogo kontrolišu, moj progres.

Kad se već zahvaljujem, onda želim da svevišnji Bog blagoslovi ekipu #TiTo, spoj najrazličitijih ljudi, koji su u drugačijem kontekstu nespojivi, a koji se okupljaju oko jednog zajedničkog koncepta“Trčanje i to“ i koji su zaslužni za neke najljepše momente koji su obilježili 2017u godinu. Njima želim sve najljepše, mnogo pretrčanih kilometara, mnogo ugodnog druženja i da nastavimo dijeliti ljubav i ljepotu koja nas sve spaja u jednu predivnu cjelinu

Za moj minuli rad, na ROM i City, nemam posebno šta da izdvojim, osim da se priča koja je trajala gotovo deset godina, zatvorila na pomalo neobičan način. Iako sam osjećao dozu gorčine, zbog svega što se desilo, mogu samo da budem zahvalan onima koji su povukli poteze koje su povukli, da se “maknem iz te priče“, i da počnem jedan novi život u jednoj novoj sredini, sa novim ljudima, koje sada ne spominjem jer sam ih tek upoznao, ali sam svakako zahvalan na ukazanoj prilici i poštovanju koje dobijam za svoj rad. Ekipa ROM i City je svakako značajna, i sa mnogima sam ostao u jako lijepom kontaktu, pa se i danas podružimo ponekad, kad prilike i obaveze to dozvole.

O BV ekipi se ne treba reći posebno što oni sami već ne znaju, jedna predobra ekipa okupljena oko svjeta mirišljavih isparavanja kojima želim mnogo da se zahvalim za ugodno druženje, Marku i Adnanu za strpljenje dok nisam posla imao, Samiru Maci za sve savjete i prijedloge i što sam se konačno uz njegovu pomoć dokopao limitlessa koji mi je mnooogo trebao u određenom trenutku života

Promjena života iz temelja, promjena životnog stila, 26 kilograma down, promjena posla, trčanje i to, predivni ljudi, pripreme za polumaraton, prestanak unošenja alkohola i štetnih supstanci, planiranje sedmica unaprijed, kilometri, kilometri, kilometri, Garmin na lijevoj ruci, flaša vode u desnoj, suplementi umjesto cigareta na stolu,putovanja po bijelom svijetu, promjena ishrane na bolje,  medaje na zidu, zastava #TiTo na istom zidu, i sveobuhvatna sreća su samo neke stvari koje su obilježile 2017u godinu.

 Sa ovim u mislima završavam recap jedne jako uspješne godine, sa željom da nastupajuća 2018 bude još uspješnija svima nama.

[transformintoaction]

Vedran Rodić: Put od dna do lijepe trkačke stvarnosti

mojetrčanje

http://trcanje.net/home/arhiva/11856

Početkom mjeseca jula na jednoj sarajevskoj terasi sjedilo je dvoje prijatelja i među njima debeli i bezvoljni ja. Njih dvoje nasmijani, jedan maratonac i jedna triatlonka, pričaju o pripremema za neke septembre, novembre, maratone, triatlone, šta sve ne. Samo sam ih slušao i razmišljao o tome kako bih ja mogao pričati samo o svemu onome što ne mogu zbog milion i jednog izgovora.

Piše: Vedran Rodić

Budući da me jedno od njih, moj prijatelj i kolega, sistemski maltretirao danima prije toga kako sam debeli tuljan i da se moram pokrenuti jer se više neću moći pomjeriti sa tadašnjih 147 kilograma, počeo sam se raspitivati kako bih i ja mogao početi trčati.

Prema meni su u tom momentu upućena dva najiznenađenija pogleda ikad – Sharanov jer me godinama poznavao kao nekog ko izbjegava bilo kakvu fizičku aktivnost koja ne uključuje prinošenje hrane ustima i kucanje po tastaturi, a Nudžejmin jer nije očekivala da ću tako brzo poželjeti pokrenuti se. To dvoje ljudi napravili su preokret u mom životu – Sharan na svoj način, vrijeđanjem od kojeg sam u nekoliko navrata i zaplakao (ali se ne bih pokrenuo da on nije bio takav!), a Nudž vjerovanjem u to da mogu uspjeti (iako tada nisam tačno znao ni u čemu).

Čuli smo se opet poslije tog razgovora i rekla mi je da ćemo imati zaista jako puno posla, da će nam prije svega trebati jaka volja i upornost, a onda kombinacija više vrsta treninga kako bih mršao zdravo i bez povreda koje bi mogla uzrokovati iznenadna promjena životnih navika. Osjećao sam se spremnim i više nije bilo povratka nazad. Čvrsto sam odlučio prihvatiti izazov i napraviti promjene. Kasnije će se ispostaviti da ih je bilo mnogo više nego što sam isprva mislio da će biti potrebno.

Upoznavanje s trčanjem kao fenomenom i prvi neuspjeli setback

Još prije tog susreta, tokom mjeseca ramazana 2017. upratio sam grupu trkača koji su trčali i zabavljali se po Vilsonovom šetalištu, a sve se dešavalo u sklopu grupe “Ramazanski trkovi”. Gledajući njih ideja o trčanju sve me više privlačila, a konačno me privukla za nekoliko dana, kad je već dobila novi oblik i novo ime – „Trčanje i to“ (#TiTo). Neposredno prije odluke da odem na prvi trening trčanja počeo sam odlaziti na fitness i plivanje. Javio se grupi 15. jula 2017. u 9 sati (bitne datume pamtimo) i na pitanje koliko novca trebam ponijeti za članarinu dobio odgovor: „Ponesi patike i osmijeh, ostalo je besplatno.“ Sve što se dešavalo poslije te poruke promijenilo mi je život naopako.

Na prvom pokušaju trčanja prije nego me pokosio bol u nozi koji je dolazio od tromba istrčao sam samo 800 metara. Ili bolje reći ishodao. Međutim, to me nije obeshrabrilo i ekipa mi nije dozvolila da odustanem. Naredni put sam, korak po korak, uz ogromnu podršku prešao čitava dva kilometra. Kroz nekoliko dana bol je prošla u potpunosti, a želja za nastavkom trčanja je rasla. S #TiTo ekipom sam nakon nekoliko treninga otišao u Lisičiće pored Konjica i već tada udvostručio kilometražu – četiri kilometra tada su bila velika stvar.

Tokom priprema za učešće u štafeti na Sarajevskom polumaratonu istrčao sam skoro sto kilometara ukupno na treninzima i postajao sve mršaviji, brži i jači, pa sam počeo mjeriti dužine, baviti se nekim čarobnim pejsovima, stazama, daljinama i shvatio sam da sam od onog čovjeka koji je pričao šta sve ne može postao čovjek koji, ustvari, može da trči i mnogo veće dužine od četiri kilometra, pa sam na treningu desetak dana poslije pretrčao čitavih osam kilometara. Osmi je završen na atletskoj stazi Safet Zajko. Vrištao sam od sreće.

Sarajevski polumaraton, treninzi, ruka spasa i prva medalja

Pripreme za Sarajevski polumaraton su bile zaista naporne, ali mi ni u jednom momentu nije palo na pamet da zastanem ili pak stanem, jer sam se u trčanje tada već jako zaljubio. Sve do posljednjeg treninga na Nišićima, kad sam stvarno mislio da ću pasti, jer je 50 metara do kraja treninga bio strašan uspon, a ja sam već bio jako umoran. Jedna kolegica trkačica stavila mi je ruku na leđa i rekla: „Idemo, Veca, da izguramo trening do kraja!“ Nazvao sam je rukom spasa. S tom rukom na leđima sam do kraja istrčao kao praćkom ispaljen i presretan što ni tada nisam odustao.

Onda je došao Sarajevski polumaraton i Relay 1 tim „Trčanje i to“. Trčao sam jednu dionicu te trke – bez problema i presretan što sam tada ubrao rezultate dotadašnjih priprema. Sve vrijeme u mislima mi je bila naša Nudž, koja je tada isti dan i u istim satima učestvovala na Ironmanu 70.3 u Puli. Znam koliko joj je to značilo i kad sam usput čuo da je trka krenula i da sve dobro ide, dobio sam vjetar u leđa i za svoju trku. Na samoj stazi najveća pomoć bila je naša Merjema, koja je sve vukla do kraja iako je i sama imala mučnine i patila se na trci. Osam kilometara istrčao sam za nekih 50 minuta i u suzama od sreće ušao u cilj u kojem su me čekali medalja i moja majka, u ovom procesu ipak najveća podrška.

Otkaz, depresija i magija #TiTo osmijeha

Samo nekoliko dana nakon tog velikog uspjeha za jednog debeljka dobio sam otkaz na poslu na kojem sam radio deset godina. Preda mnom se u momentu zatvorila priča koju sam živio, pisao, nervirao se, smijao, plakao, a otvorila ogromna provalija bez dna. Kad sam se smirio i počeo razmišljati o tome, doživio sam neobično olakšanje jer ću sada imati više vremena za trčanje i druženje s #TiTo družinom. Tako je i bilo. Počeo sam se liječiti endorfinom i magijom trkačkog osmijeha. Tvrdim i stojim iza toga da me grupa trkača rekreativaca „Trčanje i to“ izvukla s ruba najcrnje provalije. Sekunde nisam razmišljao – prodao sam električnu gitaru s kojom sam se družio godinama koje su iza mene i kupio Garmin sat – s kojim se namjeravam družiti godinama koje su ispred mene.

U želji da promjena bude kompletna odlučio sam prestati piti alkohol i pušiti cigarete (prešao sam na električnu, a i nje se namjeravam riješiti). Grupa me inspirisala i natjerala da iz svog rječnika isključim psovke (marka u kasicu za svaku). Počeo sam se mnogo više smijati i vjerovati u ljude. I stvari su krenule nabolje.

Ekipa je počela spremati se za Istanbulski maraton i 15K. Rekao sam da bih volio ići na 15K, ali da trenutno nisam u finansijskoj mogućnosti da to napravim. Nakon prve donacije naša Nudž postavila je status na Facebooku i u roku od sat vremena bila mi je plaćena startnina za trku, avionska karta i smještaj. Uvijek ću im beskrajno biti zahvalan za ovu gestu, jer je naše istanbulsko putovanje bilo zaista predivno iskustvo. Istrčao sam tih 15K s kontinenta na kontinent, iz Azije u Evropu preko mosta koji ih povezuje, dao svoj maksimum i pokupio još jednu medalju i hrpu zagrljaja.

U novembru je ispred mene do mog prvog polumaratona ostalo još samo šest kilometara. Mogu i sad, ali ne želim, jer imam plan i pratim plan. A to je Splitski polumaraton u februaru 2018. s najboljim vremenom koje u tom momentu mognem ostvariti.

Iza mene ostalo je mojih 26 kilograma zasad i priča o tome šta sve ne mogu. Ispred mene je mnogo planova, a na godišnjicu onog razgovora na jednoj sarajevskoj terasi u priču o triatlonima uključit će se i Vedran Rodić, isti onaj koji se tada jedva kretao i nije ni pomišljao da bi mogao postići sve što je postigao. A tek sam počeo, jer sam naučio da (prvo) nikad nije kasno i da je (drugo) samo nebo granica kad oko sebe imate pravi tim. People arround you can make or break you. Meni se desilo ovo prvo. #Tito rulz.

[transformintoaction]

Zašto ljudi ljude tretiraju kao iznošene cipele?

Glupo pitanje znam, ali kako vrijeme prolazi sve više se to pitam, zašto ljudi pametni, obrazovani, inteligentni, ljudi sa stavom I iskustvom moraju biti tretirani kao apsolutno smeće, bačeni u ćošak, zabačeni u zašećak, izgubljeni ispod kreveta I tako dalje I tako dalje. Zašto, pitate se, e pa I ja se pitam to isto jer mi nije jasno kako je moguće da ljudi koji su spremni žrtvovati do života sve za promjenu su uvijek odbačeni I to zbog koga?

Zbog koga, pa zbog mišljenja nebitnih osoba dabome, zbog mišljenja osoba koje su dovoljno uvučene ljudima u pakaš, da Im ni nožni prsti više ne vire/sjetite se vica o ljudožderima I političarima/ zbog mišljenja ljudi koji nemaju sve što je gore pobrojano a čega  ova osoba ima na pretek, čega? Pameti možda? Obrazovanja? Stave I iskustva? Ja se mogu kladiti da nemaju ni grama, pa čak ni toliko.

Zašto lupam ovoliko? Pa možda zato što pokušavam da saberem ili što bi se po modernom reklo kontempliram, kako može neko potpast pod toliki uticaj da ne kažem /čega/ da bi tako odbacio osobu koja je izuzetno bitna, kreativna, puna ideja, puna novina koje nazovimo je starom gardom ne bi ni pomislila da izmisli a kamo li napravi/znam po sebi da je ovo sto posto istina/ nije mi jasno zar je ta stvar, ta persona, entitet u mogućnosti da toliko novih stvari donese pa da se takvo nešto ustvari desi, ako jeste, onda se slažem da se treba odbaciti kao stara krpa. Meeeeđutim sto posto sam siguran da to nije tako, sto posto sam siguran da je nemoguće nakon toliko gubljenja živaca, toliko provedenog vremena da je moguće da osoba b priđe osobi a na 99.9 kilometara a kamoli da ju prestigne.

Recite mi molim vas da sanjam, recite mi da to nije istina, recite mi da se sikiram bez veze.

Sve što je napisano napisano je iz ekstremne ljutnje da ne bih psovao I ubacivao pare u kasicu, BANKROTIRAĆU

[transformintoaction]

Vjetar u leđa, ako ga dobijete kad je najpotrebniji, stvarno ste sretna osoba.

Regularno, nisam neko ko umije pisati onim što se zove emocija, jednostavno nemam šlif za to, možda da imam, možda bih bio neki poznati pjesnik, boem što se opija po kafanama Pariza ili nekog inog dokonog mjesta, ili možda neki pisac romana koji sjedi za laptopom danima razmišljajući koja je to iduća riječ koju da u roman stavi. Moji tekstovi na blogovima su obično, odraz I mišljenje o svakodnevnici ili nekom događaju koji se desi pa prođe ili mišljenje/obično negativno/, o nekoj osobi koja me deFacto nervira.

Ovaj put fora će biti malo drukčija, ovaj put ću pokušati da pišem sa time što se zovu emocije, pa ako ne uspijem, nadam se da mi se neće zamjeriti,  jer kao što na početku napisah, nisam tip koji zna kako se to radi. Ono o čemu bih govorio danas, je moj put do ne mogu da kažem uspjeha, ali mogu reći solidnog I veoma stabilnog, betoniranog temelja za neke uspjehe kojih  dalje nisam sam svjestan /počesto se štipnem da vidim spavam li I sanjam ili se neke stvari zaista meni događaju/, ali koje su neki meni dragi ljudi, svakako isplanirali ili ih u potpunosti podržavaju,  a to je moj put do uspjeha na mentalno- fizičko- emotivnom planu.  Ljudi koji me podržavaju na tom planu su mnogobrojni, I kada bih sada krenuo da nabrajam sve ljude koji me podžavaju, vjerovatno bi ovo bio neki najduži blog u istoriji čovječanstva, zato ću se u ovom tekstu,  osvrnuti samo na osobe koje su me istresle iz uljuljkanosti I egocentričnosti,  u kojoj sam živio I u kojoj sam mislio da mi je dobro, a ustvari me gušila I prijetila da mi ozbijno ugrozi I fizičko zdravlje, a o narušenosti mentalnog da ne govorim.

Razmišljao sam kako I na koji način da pišem, tj. Kojim redoslijedom da nastavim, jer su svi podjednako bitni, pa pošto nisam znao kako da nastavim, krenimo hronološki/ne od upoznavanja nego od momenta kad sam od određene osobe dobio potrebni vjetar u leđa/.

 Na prvo mjesto, naravno ide djevojka koja je pobjedila u trci sa životom, pobjedila je kako ona zna reći u samo nekoliko sekundi,  ali je pobjedila I od tog momenta je moj heroj I inspiracija za život. To je naravno moja kolegica I prijateljica Nina, jedno predivno, preslatko stvorenje, možda nekada malo preemotivna ali kad malo bolje razmislim drugačije I ne bi bilo moguće.  Djevojka koju je život pokušao da slomi više puta, ali koja nikada u svom mladom životu nije pomislila da posustane ili da se preda je izvojevala bitku onu najbitniju u kojoj ti je život podrška a protiv smrti se boriš, I zbog toga je to predivno, premilo I prekrasno biće meni inspiracija za život, ona najbitnija inspiracija koja kaže “nema predaje, kada je najgore, kada si metar od smrti nema predaje jer ti ćeš pobjediti, ti si onaj koji pobjeđuje, ti si onaj koji mora da izbori svoju najbitniju bitku”. U svemu tome ona nikada nije izgubila onu unutrašnju finoću, onu dobrotu, ljepotu I sjaj u očima koju samo razdragana djeca imaju,uprkos tomu što ju je život lomio na moguće I nemoguće načine, Nina je jedna predivna osoba, prekrasno biće I meni svakako inspiracija za život I onu najbitniju rečenicu”nema predaje I kad je najgore”. Vođen inspiracijom koju mi svakodnevno pruža moja dobra kolegica Nina, vođen njenom bitkom, njenom hrabrošću, njenom upornošću I samopouzdanjem, ja se svakodnevno trudim da TOGA SVEGA BUDEM VRIJEDAN, da svojom upornošću I zalaganjem budem što bolja osoba, znam da je nikada neću stići,  ali svakako se truditi moram jer kakva je inspiracija kad od nje odustaneš.

 O Šaranu bih mogao pisati epove I poeme, o tome kako je dobar kao kolega, odličan kao voditelj, još bolji kao pjevač I svirač, međutim nije to tema današnje rasprave, nego kako je Šaran uticao na mene I dao mi potrebni vjetar u leđa, od kog sam se to najmanje nadao, I koji je to uradio na najoriginalniji način.  Šarana sam upoznao davno nekada još iz vremena sarajevske dvjesta dvojke u kojoj istina nismo radili zajedno ali smo se svakako poznavali kroz Sarajevo metal fest I nebrojena pozdravljanja na ulici u kojima se on najvjerovatnije pitao “a ko je ono ovaj?” Mnogo bolje upoznavanje je bilo nekada u decembru 2016 godine kada smo zvanično postali kolege. Netom poslije toga počeo je Šaranov vjetar  leđa,  iako je bio popraćen ogromnom količinom ego-a I nezrelosti sa moje strane, ubrzo sam shvatio da je taj isti lik jedan od onih koji mi zaista dobro u životu žele I taj moj ego je krenuo u svoj pad a počeo sam da sazrijevam na način na koji sam mislio da nije moguće. Najveća inspiracija kad je Šaran u pitanju je to što je maratonac, a biti maratonac zahtjeva veliku količinu odricanja /što bi se reklo ”sam sebi od usta otkidam da bih trčao”/, napora I vježbe. Na moje pitanje “a kako bih ja nekada mogao početi da trčim?”, uslijedio je možda najoriginalniji vjetar u leđa u istoriji. Pošto je vjerovatno shvatio da se kod mene klin klinom ne izbija jer izaziva kontraefekat, uslijedile su: prozivke,imena, nadimci I u najmanju ruku pitanja tipa “ta ćeš ti trčat svinjo”/parafraza/, što je rezultiralo mojom pobunom I mojim odgovorom “ta ćeš mi ti pričat”, odmah sam našao grupu za trčanje/o grupi malo kasnije/, I u petak 04 08 2017 sam istrčao prvih pet kilometara u pripremama za Sarajevski polumaraton. Toliko je Šaran uticao na mene sa svojim sarkastičnim komentarima da sam sam sebi počeo da se gadim a taj je efekat želio postići I nevjerovatno, ali uspjelo mu je.

 Trenutno, svaki ponedjeljak I četvrtak, markiram kao najgore dane u sedmici, ne zbog toga što su posebni dani, niti se na te dane dešava išta ružno, nego zato što znam da ću dušu svoju da zaboravim na strunjači za vježbanje na Olimpijskom bazenu u Sarajevu. Zašto spominjem bazen, upitaće se neki koji o ovome pojma nema, pa jednostavno, zato što se kao dodatna aktivnost, može raditi I fitness program u “LesMills” verziji, a pod vodstvom jednog strašnog lika, koji je jedan od prvih me uzeo pod svoje okrilje I rekao “Veca, ne’š ti niđe nego vamo samnom”. Alena ne treba puno opisivati, svako onaj ko je barem jednom otišao na trening ili samo upoznao ovog sjajnog momka, zna koliku količinu predanosti, ljudskosti, I zalaganja Alen ima, za to što radi. Pored toga što je instruktor jednog od najzahtjevnijih fitness programa na svijetu, Alen trči, vozi bicikl, vježba I sveukupno radi na tome da dostigne savršenstvo u fizičkom smislu, a to je jedna velika inspiracija, kako za mene tako mogu sa sigurnošću reći I sve one koji se nalaze u njegovoj blizini, jer tolika količina predanosti tome što radi, je za mene neviđena I velika inspiracija I vjetar u leđa, što je meni svakako najpotrebnije. Kao I u prethodnom slučaju, nevjerovatna količina sarkazma I podjebavanja sa Alenove strane nije izostala/prije no što sam postao aktivan/, a što se vjetra u leđa tiče za vrijeme treninga, pa recimo da Alen ima jedan mali mikrofončić, preko kojeg instrukcije daje, a počesto se čuje “ajmo Veca”, “nema stajanja Veca”, “ ne radi se to tako Veca”, a pred svim osobama koje treniraju tu sa mnom najradije bih volio da se zemlja otvori da samo od sramote propadnem.

Shvatio sam iz dva gornja slučaja, da samo antivjetar u leđa mene može pokrenuti a njih dvojica se svakako trude da toga nikad ne nestane.

  Šlag na tortu uvijek ide na kraju, tako je I kod mene. Iako je ne poznajem ni dovoljno dugo, a ni dovoljno dobro koliko bih želio, ipak mogu reći da je Nudžejma nešto najljepše, najbolje I najdivnije što mi se desilo u životu. Moja Nudži, naša Nudži, Neki je zovu sultanija, al pošto ja nisam neko ko previše voli da ljudima lijepi aristokratske titule, samo kažem šefica I stanem u stav mirno po vojnički kad se spomene, jer svakako I u svakom mogućem I nemogućem smislu vrijedna svake hvale I spomena kao jedna od najboljih osoba u mom životu I definitivno moja zvijezda vodilja. Djevojka koja je za godinu dana uspjela da preraste od pačijih koračića u bazenu, plakanja pored jezera, do triatlonke je svakako jedna od najžešćih inspiracija u smislu da se sve može, samo treba imati želju I te se želje držati, a to je ono što je možda I najbitnije kada sam ja u pitanju, jer sam lik koji je u životu imao samo dvije želje, dobro jesti I dobro spavati. Nakon gore spomenutog prozivanja od strane Šarana I Alena, našao sam grupu na fejsbuku koja je produžena ruka grupe “Ramazanski trkovi” a zove se “Trčanje I To”/originalno J /. Dugo sam, cijelih petnaestak dana se premišljao da li da se I ja učlanim, iako nisam imao posebnih problema sa dugo vukućim zdravstvenim stanjem, nego je više bila količina stida pred profesionalnim trkačima koji se tu već nalaze. Obratim se tako mojoj Nudži porukom na fejsbuku, onako stidljivo priupitam šta ona misli o tome I objasnim koji je problem i zašto ja nisam se htio javiti ranije. Ljudi, da sam znao tada što znam sada prijavio bih se ranije sto puta, tolika količina sreće I ponosa što je jedan ovako poveći lik poput mene, odlučio da trči je neviđena. Na prvom trku doživio sam tehnički problem /neznanje pravilnog trčanja/ pa sam umalo oplakao na sred Vilsa ali je draga Nudži koja je bila pored mene svo vrijeme, me bodrila da nastavim I pomalo prohodam pomalo protrčim dva kilometra. Količina ponosa na moj uspjeh, mogla se mjeriti samo sa količinom mog ponosa, jer sam počeo da radim nešto što sam smatrao nemogućim. Shvatio sam kasnije da  ova draga djevojka iz mene izvlači ono baš najbolje I pomalo sam počeo da se zaljubljujem u cijeli koncept trčanja I toga. Uslijedila su trčanja na trkalištu, trail u Konjicu, trčanja po vilsu I sve bolji rezultati a sve u pripremama za Sarajevski polumaraton/da, dobro ste pročitali/. O tome kolika podrška dolazi od ekipe iz grupe “Trčanje I TO” nema dvojbe, međutim najveća nadaleko I bez imalo premca podrška dolazi od same Nudži koja iako I sama u pripremama za Zell am See I triatlon uvijek nađe vremena za kafu, dobru spiku I podršku u mojim naporima u uspjehu I životu, na mentalnom, fizičkom I emotivnom planu.

Na kraju kada malo bolje razmislim, da nije bilo ovih ljudi I njihove orginalne podrške ja bih I dalje imao preko 150 kilograma bez kondicije I igrajući igrice a ovako idem na kafu sa jednim od ovih likova pa na bazen/valja se pripremat ko zna đe ću bit u ova doba naredne godine/.

HVALA VAM MOJE ZVIJEZDE, VI STE MI MOTIVACIJA DA ŽIVIM.

[transformintoaction]

Baš me briga ko šta priča, ne gasi svjetlo, neću niđe, dok je meni mojih heroja.

Iako u zadnje vrijeme sve više kruže priče o tome kako ljudi odlaze sa ovih prostora, što se ta priča više proširuje, tako se meni sve više I više sav taj koncept gadi pravo da ti kažem. Kada neko ode iz nekog razumnog razloga to možda ali samo možda mogu da razumijem stvari tipa liječenja, posjete nekim znamenitim mjestima ili odlazak čisto turistički na drugi kraj svijeta meni se ne čini kao nešto pogrešno ili nedao Bog da te stvari osuđujem. Ono zbog čega se meni povraća kada vidim statističke podatke o broju prvo nezaposlenih a onda I onih koji /nazovimo to trbuhom za kruhom/ odlaze odavde jer kako govore ne mogu ništa da promjene je baš ta ideja da se odavde ide jer se ništa nikada neće promjeniti a ustvari ti isti ne kontaju da su možda baš oni ti koji bi mogli da nešto promjene, i da budu nečiji heroji.

Što više vrijeme prolazi I taj koncept odlaska odavde iz nekih vlastitih razloga postaje sve popularniji, meni se sve više odavde ne ide jer sam se odavno uvjerio da ni jedna država na svijetu, ni jedan grad na svijetu, selo, zaseok ili možda neka Rijeka, planina ili neka geografska začkoljica ne može zamjeniti kvadratni metar ovog jada koji se zove državom. Zašto sam se uhvatio ovoga? Jednostavno sam u zadnjih desetak godina vidio neke stvari zbog kojih u ovoj državi vrijedi ostati, ne zbog toga što smatram da je Sarajevo, Tuzla, Zenica, Banja Luka, Bihać, Mostar I ine naseobine I kasabe najljepša mjesta na planeti nego što se u istim tim naseobinama može naći na stotine primjeraka onoga što su naučnici odavno tvrdili da je odumrlo/satira/ a to su ljudi, naj običniji mali ljudi koji danas svoj kruh ili hljeb/nek se sve ispoštuje/ zarađuju krvavo I lome sa svojim najbližima i uvijek se može naći jedan momenat koji se rijetko gdje još može naći, a to je ono posebno vrijeme za kafu sa najmilijim osobama/ko god oni bili/. Upoznah tako tokom mog prolaska kroz zadnjih desetak godina, neke posebne primjerke Bosanskohercegovačkih neandertalaca/one koje barem tako svijet smatra/ za koje tvrdim da su moji istinski heroji. Da, baš o tebi govorim koji si se našao/la u ovom tekstu jer si baš ti moj heroj onaj zbog kog vrijedi ostati ovdje dok zadnji dah iz pluća ne izbijem I boriti se da I ti nađeš onu mrvu sreće koju nađoh ja u potrazi za svojim herojima. Imena neću nabrajati, znate vi dobro ko ste, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Muški, Ženski, Stariji, Mlađi. ZNATE DOBRO KO STE

Posebno znate koliko vas cijenim, volim I poštujem. Izdvajam tu pojedince koji su mi dokazali šta znači borba, šta znači ustrajnost I koliko je svako pojedin spreman da vlastite ljubavi, vlastitog napora I znoja uloži da svoj cilj ostvari a to cijenim iznad svega, kad se neko u situaciji iz koje nema izlaza sabere, udari šakom od sto I kaže “ne može ovako više”, počne da se bori I ustraje u svojoj borbi dok se zadati cilj ne ostvari. Tu naravno spominjem sve one koji su izvojevali bitku sa životom I danas sretno žive, zdravi su I uzbrdo brzi, tim ljudima posebno poštovanje jer su ustrajali I onda kada čak ni nade ne ostane.

I naravno da se zovete Džana Omerović

[transformintoaction]

Zašto nikada ne treba razmišljati iliti mobilni telefoni naših očeva.

Odem tako prije nekoliko mjeseci do mog jednog dobrog havera da kupim nekih RAM-ova(pretpostavimo da imam havera koji ima kompjuterski šop(a ne stvarno imam takvog havera nego razmišljam iz kojeg djela da započnem priču)) i kako kao i obično stignem malo ranije od dogovorenog vremena, vidim neka žena i dijete sjede i ovaj haver nešto dogovara sa njima. „E, đes“ pozdravimo jedan drugog, a kako sam vidio da ima dozu nervoze u glasu, prošećem malo po šopu jer uvjek ima nekih zanimljivih računarskih akrobacija, koje ja htio ili ne jednostavno moram probati. Razgledajuć' tako jedan odgromni monitor na koji mi je ovaj haver ranije pokazao prstom da obratim pažnju, ne mogne a da mi ne upadne u uho priča, koja je vođena za pultom za kojim su i dalje ta ista žena i dijete, a koliko sam uspio da shvatim, žena diže kredit da djetetu kupi mobitel koji košta tristo maraka(prevedeno oko 150 eura). Nemogavši da više isdržim neprestano blejanje klinca i isto tako neprestano smirivanje istog tog klinca od strane ove žene(pretpostavljam da mu je mater) izađem napolje sjednem na stepenicu zapalim cigaru. Iako mi je mater sto puta rekla „sine ne razmišljaj otićemo u....“ nemognem a da se ne sjetim....

Imadoh 8 godina tek završen drugi razred osnovne škole naravno sa vrlodobrim uspjehom(odlikaše smo tukli u mahali i zvali štreberima) i sa ponosom donosim starom, kontam kupiće mi stari bicikl. Kadli imam šta da čujem „jel' ti mali jel ti meni il sebi učiš“? Onako malo zaprepašteno izustim: „pa sebi učim“. Da bi mi stari na to rekao, da kad sebi učim da mi neće on kupovat biciklo. Naravno da je sve bila jedna, za moje godine netaktična šala, jer iako smo već sutradan otišli i kupili meni prvog ponija u životu, naučio sam jednu, veoma bitnu lekciju „ako sebi šta 'oćeš, ne oslanjaj se na druge“.

Prođe o'tad mnogo Božića, Bajrama, novih godina(njih oko tridesetak), al' mi nekako uvjek lekcija koju mi je stari očitao u drugom osnovne, nekako uvijek ostade utkana u memoriju, kako je veoma bitno da čocjek bude samostalan i da u najmanjoj mjeri sebi dozvoli, da neko drugi, bude zaslužan za njegov uspjeh koliki god on bio a govoreći o današnjoj djeci, njihovim obavezama i nagradama koje dolaze uz to. Krenuvši od toga da se današnja djeca nagrađuju mnogo prije nego što postignu neki realan uspjeh(bilo to posopremanje igračaka u kutiju(Šta su igračke? Šta je kutija?) ili manji ili veći akademski uspjeh) i da je ta nagrada umnogome veća nego što je bila u moje vrijeme, što nedvojbeno nameće dva zaključka o kom bih volio da čitaoci porazmisle

1 ili roditelji nemaju (čitaj: ne žele da imaju) vremena za svoju vlastitu djecu

2 ili su djeca postala moroni koji ne mogu da se maknu od modernih gadgeta i ne znaju šta je to lopta ili kutija sa igračkama

Ugasim onu cigaru koju sam zapalio na početku teksta, ustanem se, otresem pantalone, uđem u radnju kod ovog havera(nisam ga izmislio nane mi) vidim onaj mali sa početka teksta sav zajapuren sa svojim novim mobitelom koji će njegova mater da grca dvajesipet maraka svaki mjesec, gledam ga nešto i kontam „nebi ja sine tebi šamar opalio, nego tvojoj materi“ dođem do pulta nasmijem se ovom mom haveu i kažem „daj mi ta dva kingstona po 16 giga“.

[transformintoaction]

U potrazi za komadom mozga

Postoje ti neki, rekao bih, ključni ili prelomni moment u životu kad čovjek stane, zamisli se o svemu što je uradio, o svemu što nije uradio I napose o svemu što je mogao a nije I što je uradio a da ga niko to nije tražio. Sjedim tako navlačim iz lule I pijem kafu i zaista mi pada na pamet da bih volio, samo jednom, da zavirim u ljudske umove u momentima najvećeg mira I najvećeg bijesa, da vidim o čemu ljudi razmišljaju u tom momentu.

Padne mi tako na pamet par incidenata koje sam doživio tokom saradnje sa jednim voditeljem na radiju I urednikom emisije, nekada davno popularnim a poslije toga vremenom I godinama pregaženim urednikom koji je I dalje pod paskom I uticajem sistema u kom je on dominantni lik koji svu raju gleda odozgo I na svijetu je samo on bitan u tom trenutku. U četiri godine koje sam proveo radeć sa gore pomenutim (iako ime ne spominjem svako živ će prije ili kasnije shvatiti o kome se zapravo radi), shvatio sam da će ovu planetu umjesto mladih I perspektivnih generacija naslijediti čangrizava, ters generacija, koju svojim čangrizanjem I terslucima odgajaju gorespomenuti likovi(o generacijama koje odgaja današnja pop kultura neću ni da govorim jer je to odavno promašen slučaj).

Naime, odkada je svijeta I vijeka uvijek su postojale u medijskom svijetu riječi smjena, promjena, zamjena, tojest, na medijima dok stvari traju, traju, onog momenta kad postanu ili dotrajale, ili nemaštovite, ili naporne, ili jednostavno toliko glupe da je to više neizdrživo, vrijeme je da se te iste zamjene novima, ili da se jednostavno prekine ta vrsta saradnje. Ono, što bih svakako potražio u ljudskim umovima(de-facto krenuvši od sebe, jer priznajem da u svom odnosu nisam nikada bio cvjećka(barem do sada)), je enormna potreba da se ti isti ljudi, ta ista ekipa, ta ista kuća, toliko blati, I da se pokušava srozati na takve grane, kao da ustvari nikada I “nije valjala”. Sudeći po stvarima koje se nikada, da ponovim NIKADA ranije nisu dešavale, a dešavaju se u momentu nakon što su stvari koje su priznajem, lično ja, koji sam bio dio te priče mnogo duže nego bilo ko prije ili poslije mene, trebale dogoditi na polovini mog mandata. ČEMU TOLIKA DRSKOST, ČEMU TOLIKI POGANLUK, ČEMU TOLIKA NADMENOST,  dopustiću sebi pravo da pitam, kome ili čemu I prije svega iz kog razloga se čovjek, osoba, ličnost izgrađena do nekog maksimuma ako je suditi po godinama barem, dovede u takvu situaciju da blati ljude sa kojima je radio godinama?

Pokušavam da to saznam kao neko ko u momentu bijesa ili ličnog poganluka je imao nekada davno sklonosti da napiše stvari putem društvenih mreža, blateći pojedine kolege ili kolegice, govoreći o onome ili o ovome kako je mene neko povrijedio I tako slične gluposti. Međutim, NIJE MI NIKADA PALO NA PAMET da te iste ljude tim putem, ugrozim, na bilo koji način, jer isto kao što ja nemam porodicu I djecu, neko ima, kao što ja nemam kiriju koju plaćam, neko ima, I da ne nabrajam dalje o čemu sam razmišljao kada sam pisao.  Srećom, ja sam se odmaknuo od tog svijeta, na društvenim mrežama provodim najminimalnije moguće vremena, jer smatram da mnoge stvari o kojima sam pisao sa tada bitnim a danas izuzetno nebitnim ljudima prije svega trebam da nadoknadim sa ljudima sa kojima sam propustio dragocjeno vrijeme(a to je svak onaj koji se nađe u bilo kojoj riječi ovog teksta).

 Nemojte smatrati ovo ničim negativnim ovo nije ni pismo ni protest ni odjava ni išta slično što bi se moglo smatrati da ja nekoga napuštam na bilo koji način. Ovo je samo jedno mišljenje koje mi je dragocjeno a koje nisam smio pustiti da tek tako porđe kroz glavu I nestane, ovo je nešto što sam jednostavno morao napisati.