thewhoreofbabylon

[thewhoreofbabylon]

Savršeno je,

Pomisliš i ne čudiš se toj misli,

I ne zanima te više

Smisao života, složene niti su ti

Otkrile gotovu sliku koja ti svejedno

Izmiče iz prstiju i raste, radosna, širi se, teče:

Gledamo Sarajevo kao da je Bog lično, taj sa velikim prvim slovom, naslikao noć samo da bismo, zadihane i sretne izašle na

Svjetlima obasjan vidikovac,

a nigdje žive duše

Sem nas

Smije se na vrhu sunčanih stepenica

Sve što sam stigla za života zavoljeti:

Par tamnih par svijetlih očiju,

Ništa više

Savršeno je,

Pomislim dok dišem svaki svoj strah duboko

Važno je ono što kažemo da je važno, broji se ono što ne biraš ponijeti a poneseš, svi smo

Zbir slika o putovanju, ništa više.

Jedne godine je Zagreb bio pun behara

Da dodjem i zaljubim se u široke gradove pune parkova i sporednih ulica

Savršeno je, mislila sam

Nije važno koji ti je po redu život i koliko si uspio

Zajebati puta sve

toliko da ti se čini

Nepošteno da se ponovi magija,

Kad ono: neko ti pročita misao i ponovo

Pleše i treperi svemir,

Hoćeš da ti kažem

Šta je stvarno?

Nježnost misli, dodir bez dodira,

Ljubavi o kojima nikad niko nije rekao ni riječ

A u svim su pjesmama, zajednička im je

Čežnja kojom diše sevdah i od koje mi je duša.

Odbijam se ispričavati što se ne bojim voljeti

Uvijek ponovo kao da sam zaboravila

Sve nesretne krajeve

Kao da ne znam samoću

Odbijam se bojati prije no moram,

Dok jesam, ja

Postojim

[thewhoreofbabylon]

O tome više nismo razgovarali

  

Bilo je sasvim jasno: ja sam, naime

Morala poludjeti

A oni su na to morali otići,

Misliti na djecu, na mir, na sve te

Teške riječi koje luđak može reći u neznanju,

Bunilu

Ludilu

(Luđacima

ništa

nije

sveto.)

Sve ja to razumijem, ali

gledala sam ih mirno

Kako:

Jedno u panici zaključava vrata

Drugo se ne vraća

Ni po knjige, ni majice, ni uspomene

Treće odlazi bez pozdrava i objašnjenja, jer

Bilo je sasvim jasno i meni, ludoj,

morali su, kao kad se pred katastrofu

evakuiše grad,

morali su

Jer su se bojali

jer se svi bojimo

Onog što je strano

Ali često se pitam

jesu se pitali ikad

Da li sam se

Bojala ja

Požara što guta,

vode što nadolazi,

mraka što se sprema,

Ludila što pjevuši dok odlaze

Prijatelji, ljubavnici, rođaci

dok se život prazni kao scena

Kad se smirilo

Mnogi su se tiho

Vratili na mjesto, o tome više

Nismo razgovarali

Svakog je

(Najviše mene

u ime svakoga od nas)

Bilo stid.

[thewhoreofbabylon]

Muškarcu

Da smo se upoznali drugačije,

Da smo se sreli, recimo, u osnovnoj,

Da si me branio dok su me drugi dječaci vukli za kosu, jer bi vidio da mi se oči boje jer bi čuo da sam nijema,

Da si mi prišao na nekom afteru, u mračan kutak u kojem sjedim i

Samo sjeo do mene, ili me samo povukao da plešemo plešemo pa se snašao za broj kad se

Budem pravila nedostižna da smo se

Samo sreli drugačije i ja bih bila drugačija;

Ali sreli smo se

sa tvojom rukom na mom koljenu na mom koljenu u tijelu

U kojem nisam bila

Da si samo sačekao

Da se probudim

[thewhoreofbabylon]

“I was surprised, as always, be how easy the act of leaving was, and how good it felt. The world was suddenly rich with possibility.”

— Jack Kerouac