#zoran petrović

[movienized-com]

Momak i devojke

Momak i devojke (2023) #IvicaVidanović #RokRadiša #TamaraAleksić #InesPetrović #ZoranCvijanović #JovoMaksić Mehr auf:

Jahr: 2023 Genre: Comedy / Drama / Romantik Regie: Ivica Vidanović Hauptrollen: Rok Radiša, Tamara Aleksić, Ines Petrović, Zoran Cvijanović, Jovo Maksić, Ljubiša Milišić, Milan Tošić … Filmbeschreibung: Ein junger Basketballtrainer, ein ehemaliger großer Basketballspieler, erlebt einen plötzlichen Wandel im Leben. Sein Bruder aus Bosnien kommt angeblich zu Besuch und überlässt ihm tatsächlich…

[knjigeobradovic]

ZORAN PETROVIĆ, Zlatne poluge

[nessko]

Сви који ме познају, знају и колико ми је тешко да пишем о делима људи које сматрам пријатељима односно, толико блискима да нам се сензибилитети поклапају. А управо сада писаћу о књигама четворице таквих људи, суочен са сопственим кочницама да не испаднем пристрасан и субјективан управо због тог подељеног сензибилитета. Књиге о којима ћу писати – Прочитајте још...

[superbmakerzombie]

NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA NOVE YOUTUBE SENZACIJE KOJA STIŽE U ZAGREB Zoki Šumadinac tvrdi da je poslije tri kliničke smrti dobio posebne moći

NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA NOVE YOUTUBE SENZACIJE KOJA STIŽE U ZAGREB Zoki Šumadinac tvrdi da je poslije tri kliničke smrti dobio posebne moći

[ad_1]

Kad se prije mjesec dana na YouTubeu pojavio spot za singl “Autotune”, malo tko je znao za izvjesnog Zokija Šumadinca, no pjesma popraćena urnebesnim plesnim pokretima preko noći je postala apsolutna senzacija na internetu. Čak i oni koji nisu ljubitelji narodnjačkog melosa, nisu, makar iz znatiželje i zafrkancije, odoljeli videouratku koji je do danas prikupio više od sedam milijuna…

[architectuul]

Saving Hotel Podgorica: Who, if not Architects?

Hotel Podgorica, one of the most important modernist buildings in the capital of Montenegro, has never been recognized as an important cultural heritage which, by all accounts, it is. A local group of activist architects is committed to changing that.

Hotel Podgorica in the 1980s   | Photo © Podgorički cikotići

Podgorica is a very young – and a very new – capital city. Young because the capital of Montenegro was moved there from Cetinje, the old royal base, only after World War 2; new because World War 2 brought about such destruction that, once the war ended, the city had to be built anew, almost from the scratch. Rebuilt within a new country, Yugoslavia, and under a new name, Titograd, today’s Podgorica still exhibits the modernist principles and structures of 20th-century urbanism and architecture which shaped and accentuated the cityscape. This heritage is undoubtedly precious; also, it has undoubtedly been systematically neglected and eaten away by the unhinged and poorly regulated urban development of the postsocialist decades. One of the victims of this process has been Hotel Podgorica.

Hotel Podgorica has been built into the riverbank before other parts of the contemporary city of Podgorica (1970). | Photo © Podgorički cikotići

Hotel Podgorica was built in 1967, at the time when the city government was looking for new ways to include the Morača riverbank into the nascent urban fabric. The winner of the public architectural competition was Svetlana Kana Radević, whose project succeeded in joining together the modernist tendencies of Yugoslavian architecture with Montenegrin building traditions, all while respecting the specific location of this building site. Once the hotel was constructed, it inspired awe and glowing reviews from all over Yugoslavia. In the distinguished professional magazine Arhitektura Urbanizam, Zoran Petrović wrote about “real joy, to encounter such accomplishment, which stands out from the grayness of our architectural everyday life, to come into contact with the work which escaped the mediocre, which wanted to say something new and which was absolutely successful in doing so[…]”. The building was a Montenegrin contender for the Federal Borba Prize for Architecture, the most prestigious architectural recognition in Yugoslavia, and it won. Svetlana Kana Radević became the first and only Montenegrin architect to receive this award, as well as the youngest laureate to ever accomplish such a feat; she was 29. She was also the first and only woman presented with this prestigious prize.

Hotel Podgorica  | Photo © Arhitektura urbanizam, Vol. 45–46, Beograd 1967

The terrace in 1979 | Photo © Podgorički cikotići

Main facade towards the river. | Photo © Archive Svetlana Kana Radević

Much has been written about the building of the hotel Podgorica since – it has definitely been one of the most researched objects of modern architecture in Montenegro. It was presented at Venice Biennale in 2004 and it was shown in the much-lauded MoMA exhibition on Yugoslavian architecture in 2018. Throughout this time the building has been deteriorating, unrecognized as architectural and cultural heritage by the Montenegrin institutions – hence, unprotected from the unprofessional repairs and reconstructions.

In 2004, the same year it was presented in Venice within the project Montenegrin Eco-logic Lab: Interfaces Between Architecture and Environment, it was privatized: the new owner, Normal Tours Company, bought it from the state for 840.000€ and went on to renovate the building in 2005, altering the original design in the process, especially the interior. The harm that was inflicted did not go unnoticed in the professional community, but the action was rather slow. Finally, Hotel Podgorica was nominated for protection and preservation in 2012 by the non-government organisation Architecture Forum, together with 47 other buildings deemed to be among the most valuable pieces of 20th century architecture in Montenegro. The list, along with the description of the most distinguishing features of each of these objects, was submitted to the Ministry of Culture. However, the response never arrived, and another few years had passed until the condition of Hotel Podgorica and its surroundings captured the attention of the wider public.

The interior of Hotel Podgorica in the 1970s | Photo © Podgorički cikotići

Hotel Podgorica was presented in Venice Biennale in 2004, as part of Serbia and Montenegro Pavilion

Towards the end of the 2015, the construction works started right next to the hotel walls; it turned out that a new office tower was to be built in a proximity and at the scale which would be distructive both for the hotel building and for its harmonious riverbank surroundings. This new development was outlined by the 2012 detailed urban plan for the area, but the proper public discussion, including expert analysis and media reports, happened only after the ground was broken and the construction of the tower became apparent and imminent. In the week following the start of the works 14 young architects signed a letter explaining the extent of devastation that is about to happen if the original plans are permitted to materialize. The letter was widely shared and reprinted, and in the following days the news of new construction threatening Hotel Podgorica have spread through social media and provoked wider action aimed at criticizing and stopping the project.

A group of young architects, most of whom have gathered around the letter of protest, started a Facebook group which they named KANA, short for the rhetorical question of “Ko ako ne arhitekt?”, meaning “Who if Not Architect?”. The name draws attention to the importance of having architects stand up against the destructive urban development policies and for the preservation of architectural heritage, and honours Svetlana Kana Radević, whose most famous work these young architects in action were trying to protect. Facebook group gained traction and got public attention, making it easier to disseminate information about the plans for further activities.

Invitation to the protest: come have a coffee! | Design © Srdja Dragović��

The first such activity was to publish the manifest detailing the expert attitude of the KANA group regarding the new construction, along with their requests: to secure the status of the cultural heritage of the highest order for Hotel Podgorica; to set the exact borders of the territory surrounding the building, which should also be protected as cultural heritage; to abolish the urban plan which permitted the new construction, and to stop the construction process immediately. This proclamation was followed by a short protest walk of around 60 students of architecture, from the Faculty of Architecture to Hotel Podgorica, where they were joined by a group of citizens supporting the cause, and where the demands of the KANA group were reiterated. While promoting the protest, the organizers actually invited citizens of Podgorica to “come have a coffee at the hotel,”  teasing at the same time the proverbial inaction of Podgorica students and the general lack of protest activity in the city, and pointing towards the obvious and cynical necessity to consume in order to access the building which should be designated as cultural heritage. Support and endorsement of the cause came from numerous established architects, NGOs, public figures, intellectuals, as well as from political parties and associations. Docomomo International supported the effort as well. 

The protest in December 2015  | Photo © KANA/Ko ako ne arhitekt

The construction of the new office tower, January 2017 | Photo © KANA/Ko ako ne arhitekt

For the entire next year, KANA group continued the action towards achieving the goals they outlined and publicized with this protest - to protect the hotel, and halt the construction of the tower which was already, ominously, starting to grow in its immediate vicinity. The evidence which the group gathered by analyzing the planning documents and building permits were substantial enough for the Urbanism Inspection to suggest revoking the building permit for the tower, and for the Administrative Court to rule in favor of this suggestion. However, the City of Podgorica took no action, and the building was soon completed. In a parallel process, the initiative the group submitted to the Ministry of Culture in 2015 – aimed at protecting the hotel building and its surrounding area, as the two form a historical, architectural, visual and functional whole – was not accepted. At the time, the Ministry explained the decision by stating that their experts have already started working on the elaborate on the valorization of cultural values of the Hotel Podgorica and that this building will “soon” get the status of the protected cultural property. This was almost five years ago; the status remains unchanged.

Hotel Podgorica and its surroundings today  | Photo © Lazar Pejović

This November, to mark 83 years since the birth and 20 years since the death of Svetlana Kana Radević, KANA/Ko ako ne arhitekt group has submitted another initiative to the Ministry of Culture, requesting once again for the building to be recognized as the cultural heritage and for its integrity to be protected. This action was inspired by several recent developments, which neatly illustrate how political and economic changes and global and local flows have the power to swiftly change and shape our urban environments. Namely, a couple of months ago the hotel was sold to a new private owner whose plans for the building are still unknown but might involve substantial changes to the structure –  especially if the owner decides not to continue using the building for the hotel business, largely unprofitable during the global pandemic. If the hotel remains unprotected, the building might be further damaged, or even destroyed; hence, it is necessary to establish the protection as soon as possible. A factor that might influence the process is the recent election victory of the Montenegrin opposition, which means the state’s government is about to change, and the new ministry in charge of cultural heritage might be more sympathetic towards this initiative. It is encouraging that, apart from the architects and researchers, this time the initiative was also signed by the leaders of the new majority in the Montenegrin Parliament. This also, hopefully, indicates that the new Government might handle the issues related to spatial development, urban planning and built heritage in a more studious and serious manner.

The struggle to protect Hotel Podgorica was started by KANA group five years ago and it is still ongoing. Much has changed in the meantime, including the active group membership, to which I also joined in 2017. One aspect, however, stays the same: since 2015, KANA group works to bring the conversation about the urban problems to the broader audience, to equip citizens with information and understanding of the sources and effects of these problems, and to help local communities advocate for their spatial rights. We will continue to do so. Meanwhile, here’s a bold suggestion: let’s return Hotel Podgorica to public ownership and transform it into a space for thinking and conversing about the architecture, urbanism, the issues of spatial development, and the right to the city.

---

By Sonja Dragović

[zanimljivaekonomija]

NBA.com: Toni Kukoč u Košarkaškoj Kući slavnih, klasa 2021.

Pred večerašnju ceremoniju inauguracije 16 novih članova u Nejsmit Memorial, Košarkašku Kuću slavnih u Springfildu, NBA liga je na svom zvaničnom veb-sajtu objavila infografiju sa statistikom blistave karijere Tonija Kukoča, jednog od najistaknutijih evropskih NBA  igrača i člana proslavljenog tima Čikago Bulsa koji je zaredom osvojio  tri šampionske titule (1996-98.). Hrvatski košarkaš je takođe nosilac srebrnog odličja kojim se reprezentacija Socijalističke Federetivne Republike Jugoslavije okitila na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, pošto je u finalu poražena od ekipe Sovjetskog Saveza. Tadašnji jugoslovenski "drim-tim" su, pored Kukoča, činili Vlade Divac, Dražen Petrović, Žarko Paspalj, Dino Rađa, Jurij Zdovc, Zoran Radulović, Zoran Čutura, Franjo Arapović, Stojan Vranković, Danko Cvjetičanin i Željko Obradović, a trener im je bio trofejni srpski stručnjak Dušan Ivković.

Ostale najznačajnije statističke podatke iz karijere Tonija Kukoča možete pogledati na: Hall of Fame 2021: Toni Kukoc infographic | NBA.com

[prerazmisljavanje]

Pročitala sam u maju

Pročitala sam u maju

O, kakav je to mesec bio!

Mesec Novosadske razmene knjiga, mesec Molijera, mesec Dana fantazije, humanitarne akcije Knjiga za ozdravljenje… Mesec zaključivanja starog i započinjanja novog… i mesec džinjaka, ali ovo nije ni vreme a ni mesto za tu priču.*

Pročitala sam 7 i po knjiga, mesečni rekord za ovu godinu, ako se ne varam. (Baš sporo ide kad mora i da se razmišlja o pročitanom.) Od sedam,…

[boyofseventies]

#exhibition #photography BLISKOST I RAZLIKE II - izložba (5.9.-5.10.2022.) Umetnici: Zoran Popović, Ivan Arsenijević autor: Ivan Petrović (1973, Kruševac), Centar za fotografiju https://www.instagram.com/p/CiIkxpXMCUb/?igshid=NGJjMDIxMWI=

[mentalnahigijena]

Komunistička bagra u Crnog Gori i velika Srbija : Historijsko Jezgro Cetinja i Cetinjski manastir (I)

Riječ je o kontinuitetu prekrajanja koji je zabilježen na čitavoj teritoriji Crne Gore. Od dolaska mitropolita Amfilohija temeljno su devastirani brojni sakralni spomenici kulture: prema podacima Ministarstva kulture, od 138 kulturnih dobara na kojima su, na osnovu izvještaja iz 2005. godine, evidentirane posljedice nelagalno i nestručno izvedenih radova, u 99 slučajeva su nelegalna prekrajanja obavljana na sakralnim objektima, a čak 79 je devastiranih pravoslavnih objekata. Impozantan učinak SPC: 80 odsto devastacija sakralnih objekata je na crkvama i manastirima kojima gazduje Srpska pravoslavna crkva! Danas je taj broj umnožen sa još mnogobrojnim nelegalnim gradnjama, dogradnjama…

Mitropolija nije jedini krivac: Nije primarno, međutim, drvlje i kamenje sipati samo po MCP SPC. Srpski popovi su se tek pridružili, poduhvatu devastacija koje su decenijama aminovale i sprovele uz prećutnu saglasnost brojnih državnih službi i institucija kulture .

Kao najznačajniji primjer na kome se ta devastacija odvija evo već puni vijek uzima se historijsko jezgro Cetinja sa Cetinjskim manastirom.

Izgradnjom dvorca i manastira Crnojevića 1482/8.godine, začeto je Istorijsko jezgro Cetinja čiji se razvoj može pratiti sve do danas. Ono predstavlja svojevrsnu urbanističku aglomeraciju sa nizom pojedinačnih spomenika koji svojim umjetničkim i kulturno - istorijskim kvalitetima, predstavljaju jedan od najvrijednijih djelova crnogorske spomeničke baštine. O sudbini najstarijih građevina na Cetinju, pisao je Dušan J. Martinović. On kaže da su najstarije kulturno-istorijske spomenike Cetinja - Dvorac Ivana Crnojevića iz 1482. i Crnojevića manastir iz 1484. godine - dva prvorazredna objekta renesansne arhitekture, razorili su Turci 1692. godine.

Kasnije će mitropolit Danilo, rodonačelnik dinastije Petrović - Njegoš, između 1701. i 1704. godine obnoviti Cetinjski manastir, i tada će u novosagrađeno zdanje ugraditi sačuvani građevinski materijal Dvorca i ostatke Crnojevića manastira (šest kapitela, parapetna reljefna ploča sa državnim grbom Crnojevića, ploča sa natpisom o podizanju Crnojevića zadužbine).

Cetinski manastir kao feniks: Cetinjski manastir, podignut vjerovatno, na mjestu nekadašnjeg Dvorca Ivana Crnojevića, ispod obronaka Orlovog krša, i sam je bio hude sudbine. Turci su ga tri puta rušili (1712,1714. i 1785), a Crnogorci obnavljali (1724. i 1786). Tako je on dva puta vaskrsavao poput feniksa, iz pepela. Kasnije su u Njegoševo vrijeme pravljene razne intervencije na Manastiru, ali je najviše izmjena doživio za vrijeme knjaza Nikole. Radi podizanja porodičnog groblja, u devetoj deceniji devetnaestog vijeka, uklonjen je odbranbeni zid sjeverno od apside, tako da je zdanje izgubilo izgled fortifikacionog objekta - utvrđenja.

Najveće izmjene Manastir je pretrpio 1896. godine u vrijeme vjeridbe i vjenčanja princeze Jelene sa princom Emanuelom III, docnijim italijanskim kraljom. Tada su učinjene najradikalnije intervencije na zvoniku (u gornjoj etaži postavljen je sat, a zvonik"na preslicu" - dobio je konstrukciju sa zvonom). Tada su zazidani prozori i vrata na staroj riznici, kao i vrata koja su spajala hor sa ćelijama na prvom spratu. I 1925 -1927. vršene su prepravke na zvoniku, tako da je dobio današnji izgled.

Tada je urađen i Mitropolitov stan umjesto "Njegoševog konaka". Otvaraju se veliki lukovi na zadnjoj etaži i postavljaju sa dva kapitela sa Crnojevića manastira. Tada se otvara i luk na zadnjoj terasi, gdje je bila kuhinja Petra I i zaziđuje omanji prozor.

Intervencije u duhu srpsko-vizantijskog stila: Za nas je posebno interesantan podatak da su manje intervencije na Manastiru bile 1962. i 1963. godine, a veće 1981-1984, kada je sagrađen novi Mitropolitov stan. Za taj stan se već pisalo da je prilično pretenciozno, eklektičko zdanje - u srpsko-vizantijskom stilu. Mjera rekonstrukcije nije pogođena (autor arh. Zoran Jakovljević). Koja je potreba bila i da li su se državne službe i institucija kulture tada pitale čemu izgradnja novog konaka u srpsko-vizantijskom stilu u Cetinjskom manastiru, stožernom mjestu crnogorskog državnog i kulturno istorijskog nasljeđa. Mitropolitska rezidencija, u lijevom dijelu Manastira, koja je izgrađena u duhu koji ne odgovara ni istorijski, ni arhitektonski samom Manastiru, jedno zdanje koje odudara od te crnogorske duhovnosti manastira, a gdje sada ''stoluje'' mitropolit Amfilohije, očigledno je imala drugu namjenu. Namjenu koje će decenije kasnije jasno oslikati. Tu nije kraj tadašnjim devastacijama makar kada je riječ o istorijskom jezgru Cetinja.

Kontroverzna gradnja podvožnjaka-tunela: Uz prećutnu saglasnost brojnih državnih službi i institucija kulture, istorijsko jezgro Prijestonice svjevremeno je devastirano i gradnjom tunela-podvožnjaka koji neprirodno razdvaja istorijsku cjelinu koju čine Dvorac Kralja Nikole, Biljarda, Dvorac Crnojevića (Ćipur) i Cetinjski manastir.

„Još teže ogrešenje o civilizacijska dostignuća je neshvatljivo prihvaćeni predlog /i ostvarenje njegovo/ da se glavna cetinjska saobraćajnica sagradi baš tuda, u dijelu starog istorijskog jezgra, čemu se još ranije svim snagama odupirala kulturna javnost. Na tom mjestu nalaze se ostaci Crnojevićevog manastira, sadašnji Manastir sa Biljardom i Dvorom. Tu se odjednom našao tunel podvožnjak koji strmim usponom podiže najveću buku na Cetinju!Može li biti većeg ogrešenja o kodeks urbanizma od ovog?!”

Ovo je pisao akademik Pavle Mijović – još prije dvadesetak godina - govoreći o odluci da se glavna cetinjska saobraćajnica sagradi u dijelu starog istorijskog jezgra.

Tunel-nadvožnjak na Cetinju, skupa sa parkingom u nastavku, neprirodno razdvaja istorijsku cjelinu koju čine Dvorac Kralja Nikole, Biljarda, Dvorac Crnojevića (Ćipur) i Cetinjski manastir. Brojni turisti, koji autobusima prolaze kroz tunel da bi se zaustavili na obližnjem parkingu, možda i nijesu svjesni da imaju posebnu turu koja bi se mogla nazvati – putevima razaranja istorijskog nasljeđa. Prolaz i tunel su osmišljeni i sagrađeni krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, upkos brojnim glasnim protestima stručne, ali i laičke javnosti. Jednostavno: politika je bila jača od glasa razuma.

Prepravljanje freske: Poduhvatu ruženja Cetinja svojski je doprinijela i Srpska pravoslavna crkva skandaloznim prepravljanjem freske iznad ulaza u Cetinjski manastir.

Na ulazu u Cetinjski manastir, stožerno mjesto crnogorskog državnog nasljeđa, turiste i sve znatiželjne namjernike dočekuje freska iznad ulaza. Međutim, freska iznad ulaza, prva slika koja dočekuje turiste, novokomponovano je djelo. Neimari Srpske pravoslavne crkve samoinicijativno su, bez odobrenja nekadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture, poperili iznad ulaza novi - cinici bi rekli - stariji i ljepši freskopis.

Tako je netragom nestala, bolje rečeno dlijetom je obijena, originalna, stara freska majstora Đinovskog iz daleke 1886. godine. Na slici koju objavljuje Portal Analitika, na kojoj članovi porodice kralja Nikole izlaze iz Manastira, vidi se izgled nekadašnje freske i može se uporediti sa novom freskom.

Postoje dokazi da je ruženje Cetinjskog manastira novotarija SPC iz vremena kada stoluje mitropolit Amfilohije. Fotografija prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere od 1. oktobra 1989. godine jasno dokazuje da je freska Đinovskog bila na luneti Manastira. Kada je i ko je naredio prekrajanje istorije nije zvanično poznato; jedino se zna da je intervencija SPC uslijedila u periodu od 1999. do 2004. godine.

Nove freske su doslikane i sa unutrašnje strane lunete iznad ulaza. Na mjesti na kojem nisu ranije bile. I sumnjivih likovnih i ikonografskih kvaliteta koje Cetinjski manastir sigurno ne zaslužuje.

Ko je uklonio originalnu fresku: Do danas se niko nije udostojio da odgovori javnosti na pitanja koja se neće moći zaobići, mada mnogima izgleda da će protok vremena pružiti alibi nesavjesnim neimarima i onima koji su to dozvolili. Pitanja koja traže odgovore su ista i sada kao i tada. Ko je uklonio originalnu fresku? Ko je to smio da autorizuje i da to prođe ? Znaju li neimari kolika je šteta nanesena Cetinjskom manastiru i Crnoj Gori time? Znaju li da se ovo desi u Italiji, Francuskoj, Engleskoj ili Grčkoj koje bi bile konsekvence po njih?.

Ili možda treba čekati da dođu strani stručnjaci da počnu objašnjavati kolika je šteta da bi dobili

Zašto tada stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture, zgrade udaljene nekoliko stotina metara, nijesu primijetili intervencije na ulazu – ostalo je tajna.Nije, međutim, tajna da je samoinicijativnih intervenecija bilo još, i to unutar Cetinjskog manastira. Riječ je o kontinuitetu prekrajanja koji je zabilježen na čitavoj teritoriji Crne Gore. Od dolaska mitropolita Amfilohija temeljno su devastirani brojni sakralni spomenici kulture: prema podacima Ministarstva kulture, od 138 kulturnih dobara na kojima su, na osnovu izvještaja iz 2005. godine, evidentirane posljedice nelagalno i nestručno izvedenih radova, u 99 slučajeva su nelegalna prekrajanja obavljana na sakralnim objektima, a čak 79 je devastiranih pravoslavnih objekata. Impozantan učinak SPC: 80 odsto devastacija sakralnih objekata je na crkvama i manastirima kojima gazduje Srpska pravoslavna crkva! Raznih dogradnji, nadgradnji i sličnog je bilo i na postojećim građevinama, promijenjena je i ikonografija, no kruna devastacija su bila dva velika, teška udara po ukupnu crnogorsku istoriju.

Razbijanje grobova i krađa panagija: Publicista i književnik sa Cetinja Borislav Cimeša govoreći o tim devastacijama za Republiku izdvaja ih kao dvije najteže devastacije .

Jedna od tih velikih devastacija koje on izdvaja su krađa 17 panagija crnogorskih mitropolita a druga je razbijanje grobova velikog vojvode Mirka i knjaza Danila.

Prvi se desio 23. i 24.avgusta 1983. kad je izvršena velika pljačka Manastirske riznice i kada je nestalo 17 panagija crnogorskih mitropolita, kako bi se uklonili najvažniji materijalni dokazi crnogorske sakralne istorije i kako bi se nekada ''potvrdile'' teze SPC da Crna Gora nikad nije imala svoje crnogorske mitropolite. Jedna panagija otkrivena je, godinu dana kasnije, u njemačkom gradu Biblingenu dok se preostalih 16 nikad nijesu našle – kazao je tada Cimeša.

Drugi udar izvršen je 15. maja 1986. kada je jeromonah Nikodim Komljenović, jedan od sveštenika Manastira i pomoćnik igumana Kalanja, uz pomoć radnika Komgrapa iz Gornjeg Vakufa, neovlašćeno razrušio, oštetio i uništio grob Knjaza Danila i velikog vojvode Mirka Petrovića.

Zbog osnovane sumnje da je učinio krivično djelo iz člana 229 Krivičnog zakonika SR Crne Gore, u sticanju sa krivičnim djelom iz člana 85, stav 1, tadašnji SUP je podnio opštinskom tužilaštvu krivičnu prijavu i on je bio osuđen. Interesantno je da je Komljenović bio dva puta osuđivan prije toga, u ukupnom trajanju od 3 godine i 6 mjeseci i da je gubio sveštenički čin.

Razlog je bio u činjenici da je vršio neprijateljsku propagandu, skrnavio grobove boraca NOR-a i veličao četničku borbu, te pokušao da rastura četničku propagandu, koju mu je u Italiji dao emigrant Dragoljub Burdelja, poznati četnički ''glavešina'' - komentariše Cimeša, podsjećajući na nalaze brojnih crnogorskih intelektualaca koji su reagovali ovim povodom.

Tako je Danilo Radojević ovu devastaciju nazvao najtežom do tada jer je otkrio da su u tim sarkofazima počivala tri crnogorska vladara, Petar Prvi, Petar II, te na kraju Danilo. Cimeša kaže i to da ne bi isključio i mogućnost otuđenja ili nestanka i drugih eksponata iz riznice, obzirom na praksu Amfilohija Radovića, da vrijedne i neprocjenjive eksponate iznosi ne samo van prostora Cetinjskog manastira, nego i Crne Gore na tzv.''razgledanje'', a obzirom na to da SPC vlada crnogorskom sakralnom baštinom evo skoro 100 godina, malo ko tačno zna šta ''je tu bilo, i šta je ostalo''. –kazao je Cimeša.

O istom događaju svjedočio je i publicista Stevo Vučinić,

"Srpski jeromonah Nikodim Komljenović prvo je ušao u grobnicu knjaza Danila, kroz otvor sa bočne strane, poremetio skelet, izvadio kosti, a zatim, po svom nahođenju odjevne predmete cijepao i odbacivao na gomilu zemlje i građevinskog šuta. U grobnicu velikog vojvode Mirka ušao je na isti način, razvalio poklopac sanduka, poremetio raspored pojedinih predmeta u grobnici. Sjutradan je stigla stručna ekipa Zavoda i zapisnički utvrdila da su na gomili šuta nađeni ostaci odjeće i tri metalna pozlaćena dugmeta, što je sa fragmentima odjeće, dokaz da je knjaz bio sahranjen u svojoj svečanoj nošnji. U Zavod su potom ti djelovi odnešeni i konzervirani; odslikana je i Garibaldijeva lenta, koju je vođa italijanske revolucije Garibaldi poslao, uz dvije medalje i vojvodski grb. Tri dana nakon ovog vandalskog čina, sam Nikodim je donio i sablju i zlatni lanac, koji je, po njegovom tvrđenju, nađen naknadno u grobnici Mirka"

Vučinić dodaje da je Mirkov grob tako surovo devastiran jer je on bio simbol crnogorske nezavisnosti, ljuti protivnik svih negatora Crne Gore, koji je, vjerovatno i zbog toga-otrovan.

"I Božina Ivanović je ranije prezentovao naučne nalaze o tome, jer je u Mirkovim kostima pronađeno šest puta više arsenika nego je prirodna količina! Vjerovatno je trovan u dužem roku da bi se zameo trag trovanju", zaključio je Vučinić.

[automaticvr]

MetaGarden is an imaginary-real world that exists both in virtual and real space. It is segmented into related Spheres. The conceptual framework of the garden also allows us to think about the current networks that we are part of. They oftentimes seem like they are built on foundations of social well-being and care, yet these sometimes simultaneously harm us and threaten our privacy and existential agency. Speculating about the systems that we will be part of in the future is interesting, yet our reality is full of unresolved directions of our future development. Within gardens, we forge connections with the organic and the non-organic.Throughout history, the garden as a sheltered environment is constantly re-emerging as a special location for recreation and our contact with nature. Throughout MetaGarden, the question lingers: what will our future gardens look like? Tanja Vujinović: Sphere3 Production: Ultramono Institute Coproduction of work Plasmonika: Finetuned Limited and EUROfusion Coproduction of work Island: SciArtLab IJS The project is supported by the City of Ljubljana – Department of Culture Collaborators: Jan Kušej (Ultramono Institute) Jože Zajec, ScenArt Dr Luka Suhadolnik, Department for Nanostructured Materials, Jožef Stefan Institute Dr Vid Podpečan, Department of Knowledge Technologies, Institute Jozef Stefan Luzie Seidel (LUZ1E), https://ift.tt/2lwIWAn Mihajlo Đorović, https://ift.tt/2b2nmSo Special thanks to the following people for their creative advice in developing this project: Julian Weaver, artist and curator, Finetuned Limited Tomo Per, RogLab Dr Jelena Guga, researcher Arijana Filipić, Department of Biotechnology and Systems Biology, National Institute of Biology Nataša Todorović, Astronomic Observatory Belgrade Dr Zoran Lj. Petrović, SANU Dr Lowell Morgan, Physicist, Kinema Research Dr Gregor Primc, Department of Surface Engineering, Jožef Stefan Institute Dr Rok Zaplotnik, Department of Surface Engineering, Jožef Stefan Institute Dr Saša Novak, Department of Nanostructured materials, Jožef Stefan Institute Derek Snyder, researcher and editor

[knjigeobradovic]

ZORAN PETROVIĆ, Jede elipse

[brbljivica]

Bilo je vreme za realnost, ali ja nikada nisam baš dobro naučio da gledam na taj časovnik.

🍀 Zoran Petrović - Bulevar greha

🍀

[dotkomnecenzurisano]

PRAZNIK ZVERI 2 – GREHOVI ALIJANSE

PRAZNIK ZVERI 2 – GREHOVI ALIJANSE

 Godina je 1332. Zamkom Elc ujedinjene vladaju tri porodice: Zlatni zmajevi, Srebrni lavovi i Bivolji rogovi, čineći troporodičnu alijansu, toliko jaku da su poslednji koji nisu pokoreni od strane nadbiskupa Aldvina i njegovih Snežnih demona. Još uvek. Na pragu smo prekretnice, zamak je pod opsadomveć godinama, zalihe su na izmaku, a sa njima nestaje i moral unutar zidina. Došao je trenutak…

[balkantimes]

intervjui - ISTRAŽITELJICA FREASE - Oficiri VRS-a u presretnutim razgovorima govore o genocidu: Za njih su Srebreničani bili "paketi"

Radiokomunikacije Vojske RS-a, koje su presreli pripadnici Armija BiH i SDB-a u julu 1995. godine, predstavljale su važan dokaz u svakom suđenju u vezi s dokazivanjem genocida u Srebrenici.

Ajša Hafizović-Hadžimešić

U ekskluzivnom intervjuu, datom u povodu obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici, istražiteljica Haškog tribunala Stefanie Frease prvi put za bh. medije govori o složenosti procesa ove istrage koja je pomogla Tužilaštvu da dokaže srebrenički genocid.

Na MKSJ ste radili u više navrata. Pojasnite nam, molim Vas, šta ste radili na ovom sudu?

- U Uredu Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju radila sam u dva navrata, prvo od aprila 1995. do 2000. godine, a zatim ponovo 2006. i 2007. godine. Tokom tog prvog perioda, od 1995. do 2000. godine, s kolegama sam puno radila na terenu - prikupljali smo informacije i radili na analizi podatka kako bismo razvili činjeničnu osnovu za predmet Srebrenica.

Ponovo sam se vratila na MKSJ 2006. i 2007, kada je za megasuđenje u predmetu Popović i drugi trebalo predočiti presretnute razgovore. U ovom procesu se sudilo sedmerici optuženih za zločine počinjene tokom i nakon pada enklave Srebrenica. Nakon okončanja tog posla i svjedočenja na sudu, imenovana sam za specijalnu savjetnicu glavne tužiteljice Carle Del Ponte za rad na završnim aspektima kompletiranja strategije u Beogradu.

Možete li se prisjetiti početka Vaših istražnih procesa u predmetu Srebrenica?

- Počelo je 21. jula 1995, kada smo trojica mojih kolega i ja iz Haga krenuli za Tuzlu s ciljem da počnemo s radom na prikupljanju dokaznog materijala i identifikaciji svjedoka u vezi s tim događajima. Pored mene, u ovom "timu prethodnici" bili su istražitelj Jean-Rene Ruez, Matthew Hodes, pravnik i bivši službenik UN-a za civilne poslove koji je kratko radio za Tužilaštvo, te Muhamed Sušić, koji je pomagao u otvaranju kancelarije Haškog tribunala u Sarajevu. Narednih pet godina, uglavnom, provela sam radeći na tom slučaju.

U početku smo jedan kolega i ja pregledali izjave svjedoka koje je prikupio SDB MUP-a RBiH. Zatim sam, tokom naših ranih terenskih misija u istočnoj Bosni 1996. i 1997. godine, popisivala i sistematizirala artefakte koje smo sakupili u zatočeničkim objektima, mjestima pogubljenja i s poljana na kojima su muškarci prvi put držani nakon zarobljavanja.

U uredu sam proučavala dokaze, čitala na stotine izjava svjedoka, koje je uglavnom uzimala Agencija za dokumentaciju ratnih zločina u BiH i pomagala u organiziranju slučaja prije nego što je tim imenovao voditelja ovog predmeta.

U 1998. godini sam postala odgovorna osoba za ono što je vremenom postalo poznato kao "projekt analize presretnutih materijala". Ovaj projekt je zahtijevao analizu obimne zbirke presretnute radiokomunikacije VRS-a koju je u julu 1995. uhvatila Armija BiH i SDB MUP-a RBiH. U ovim razgovorima, oficiri vojske bosanskih Srba vlastitim su riječima otkrili svoj plan uhićenja, transporta, pritvaranja, pogubljenja i zakopavanja posmrtnih ostataka više od 8.000 ljudi.

Da pojasnimo, tokom pada Srebrenice bilo je zarobljeno i pogubljeno više od 7.000 muškaraca. Pored toga, oko 1.000 je ubijeno u zasjedi ili u borbi tokom pokušaja bijega iz enklave. Oni su bili dio duge kolone koja je u večernjim satima 11. jula 1995. napustila Šušnjare i krenula sjeverozapadno prema Tuzli.

Tužilaštvo je podnijelo optužnice za ubistva 7.000 ratnih zarobljenika, ali ne i za smrt ovih 1.000 drugih jer su oni smatrani legitimnim žrtvama iz borbenih dejstava.

O presretnutim razgovorima ste svjedočili kao svjedok Tužilaštva u više slučajeva vezanih za genocid u Srebrenici. Ovi razgovori su potvrđeni od svih vijeća MKSJ kao vjerodostojni, pouzdani i relevantni. Molim Vas, pojasnite njihov procesni značaj?

- Radiokomunikacije Vojske RS-a, koje su presreli Armija BiH i SDB MUP-a RBiH, predstavljale su bitan dokaz u svakom suđenju u vezi sa Srebrenicom. Većina tog materijala koji je došao u Haški tribunal bili su transkripti ručno pisani u učeničke bilježnice - zbog nestašica u ratu.

Ti razgovori su prekucavani nakon što je konverzacija bivala snimana na kolut trake za snimanje. Budući da je rat još trajao, nedostajalo je kaseta, te su jedne te iste korištene nakon što su razgovori bivali zabilježeni.

Transkripti su, međutim, zauvijek ovjekovječili riječi i jezik koji su govorili pojedinci koji su bili uključeni u izvršenje radnji zarobljavanja, pritvora i pogubljenja više od 7.000 ratnih zarobljenika. O tom materijalu sam svjedočila na suđenju Krstiću, Popoviću i drugima, Tolimiru, Karadžiću. Moja svjedočenja su bila fokusirana oko dva glavna pitanja, a to su: jesu li presretnuti razgovori autentični i jesu li pouzdani? Jednostavno rečeno, je li materijal autentičan ili je bio napravljen ili dorađivan?

Zatim, ako su bili istinski, jesu li rađeni tako da ih to čini pouzdanim, te jesu li pripadnici Armije BiH i Službe državne bezbjednosti MUP-a BiH pratili proceduru i je li posao izveden na potrebnom nivou? Nakon dvije godine opsežnih analiza, uključivanja treće strane i neovisnog potvrđivanja sadržaja desetaka tih razgovora – odgovor je bio "DA", razgovori jesu bili autentični. Budući da je to bio prvi put da je Tužilaštvo MKSJ dobilo kao dokazni materijal presretnute razgovore, bili smo svjesni da će ih odbrana nastojati svim silama osporiti. Zbog toga smo odmah uspostavili naš rigorozni sistem za obradu i analizu materijala.

Naš tim je, također, tragao za više izvora za neovisnu potvrdu sadržaja ovih razgovora. Kako bismo osigurali potpunu objektivnost u tom procesu, oslanjali smo se na raznu dokumentaciju Vojske RS-a – uključujući zapise iz dnevnika dežurnog oficira Zvorničke brigade, videosnimke koje su uradili snimatelji VRS-a i srpski novinar Zoran Petrović Piroćanac, zatim bilješke koje su izuzeli djelatnici UNPROFOR-a, koji su bili u izravnoj komunikaciji s članovima Generalštaba VRS-a, te snimke iz zraka koje su radile Sjedinjene Američke Države.

Kako bismo dodatno procijenili autentičnost materijala, razmatrali smo i to jesu li Armija BiH i SDB MUP-a BiH zaista bili osposobljeni za presretanje ovih komunikacija. (Odbrana optuženih je nastojala osporiti da su ABiH i SDB imali kapacitet i stručnost za to, tj. da su komunikacije VRS-a bile zaštićene kriptozaštitom koju oni nisu mogli probiti.) Ovdje smo tražili i uspjeli dobili pristup dvjema lokacijama s kojih su ove informacije, navodno, snimane. Tužilaštvo MKSJ je, također, angažiralo vanjskog eksperta Jacka Huntera iz američkog Zavoda za procjenu tehničkih kapaciteta fizičkih lokacija i opreme koja je korištena. Hunter je potvrdio da su postojali kapaciteti i stručnost ABiH i SDB-a za te radnje.

Nakon što smo uspostavili čvrst sistem razumijevanja materijala, nadležni organi Armije BiH su nam odobrili pristup intervjuima s operaterima Armije BiH, kao i onim iz Službe državne bezjednosti MUP-a BiH i njihovim nadređenim. Ovaj kontakt je bio ključan za razumijevanje svakog aspekta ovog procesa i pouzdanosti materijala. To nam je, također, dalo mogućnost da postavimo brojna pitanja koja su se pojavila tokom procesa naše analize.

Drugi aspekt analize uključivao je relevantnost i tumačenje nekoliko najvažnijih presretnutih razgovora. Naprimjer, riječ "paket" je imala poseban značaj u ovim komunikacijama jer se upotrebljavala u više razgovora i odnosila se na zarobljenike.

Odbrana optuženih pred MKSJ nastojala je osporiti ove presretnute razgovore. Koji su bili njihovi "argumenti" predočeni Vama i sudskim vijećima MKSJ? Zašto je odbrana, između ostalog, za osporavanje ovih razgovora koristila izvještaj NIOD-a u slučajevima Tolimir, Karadžić, Mladić i drugim?

- Odbrana je koristila nekoliko pristupa kako bi pokušala potkopati autentičnost i pouzdanost presretnutih razgovora dok su me unakrsno ispitivali. Značajno je da niko nije dotaknuo ono što se odnosilo na treći dio materijala - dokumenti VRS-a, videosnimci na srpskom jeziku i drugo, a što je neovisno potvrđivalo sadržaj desetaka presretnutih razgovora.

Da su imali ikakvu šansu da pronađu neki propust ili uspostave sumnju o tom materijalu, odbrana bi se sigurno fokusirala na to. Umjesto toga, u svakom od procesa su se udaljavali od suštine i napadali na periferne stvari, pokušavajući istaći moguće nedostatke administrativne prirode, za koje su se nadali da će dovesti u pitanje sav prikupljeni materijal. Njihovi napori su bili bezuspješni. Navest ću nekoliko argumenata koje je odbrana, a koristila kako bih vam to približila. Naprimjer, odbrana pukovnika Vujadina Popovića, načelnika sigurnosti Drinskog korpusa, izjavila je da će osporiti autentičnost i pouzdanost svih materijala dobijenih radiopresretanjem.

To se i očekivalo, s obzirom na to da je u nekoliko razgovora njihov klijent bio direktno povezan s pogubljenjima i zakopavanjem ubijenih na području Općine Zvornik. Odbrana je tada predložila je da se čitava zbirka presretnutih razgovora smatra nepouzdanom. Drugi argument je bio da su ponekad zabilješke bile evidentirane i datirane nakon što su bili urađeni transkripti, dok je normalan postupak zahtijevao evidentiranje i datiranje prije njihovog slanja na određeno mjesto. Moje kolege i ja smo si postavljali isto to pitanje tokom provođenja naše analize.

Kada smo pitali zapovjednika Armije BiH, koji je bio zadužen za uspostavu ovog procesa, pojasnio nam je da su podaci o razgovorima zapisivani nakon što bi bili snimljeni, a za šta su operateri povremeno donosili i sveske od kuće zbog oskudice u materijalu tokom rata, koji je tada ulazio u svoju četvrtu godinu. Pojasnio je da ne treba pridavati nikakvo značenje datumima bilježenim na koricama svesaka, jer je to bila stvar administracije. To jest, da bismo datume mogli pripisati određenim razgovorima, trebali smo se pouzdati u datume koje su bili rukom ispisivani na stranicama unutar bilježnica u kojima su operateri vršili transkripciju. Odbrana je tada pokušala s napadom na pouzdanost datuma upisanih unutar svesaka. Naime, uspostavljeni postupak je zahtijevao od operatera da pišu datum na početku svakog novog dana. Međutim, to nije uvijek rađeno. Ono što jeste rađeno je to da su operateri neprestano bilježili tačno vrijeme svakog razgovora.

To zapisivanje vremena odvijanja razgovora je bilo posebno važno u analizi, čemu smo posvetili veliku pažnju. Kad su datumi nedostajali, određivali smo, od slučaja do slučaja, na osnovu datih mogućnosti utvrđivanja određenog datuma. Odbrana je tvrdila da su neki od naših zaključaka zbunjujući, iako ih je bilo lahko objasniti. Kao naprimjer, ukoliko bi nedostajao datum, često bismo ga mogli odrediti pregledom tačnog vremena u kojem su uhvaćeni razgovori odvijani.

Operatori su koristili 24-satno vrijeme. Tako smo, ako je operator napisao 14. juli 1995, a sljedeći pronađeni datum u bilježnici bio 16. juli 1995, pratili hronološki vrijeme jednog dana - od datiranog 14. jula do drugog, nedatiranog, 15. jula, te do sljedećeg, datiranog, 16. jula. U ovom slučaju, 15. juli bi bio potvrđeni datum i bilo koji od povezanih razgovora bio bi datiran na taj način.

Radovan Karadžić je u svojoj odbrani koristio neke od gore navedenih argumenata kako bi pokušao da dovede u pitanje vjerodostojnost presretnutih razgovora. I, kao što je rađeno u slučaju Popović, tvrdio je da se termin "paket" tokom čitavog rata odnosio na komunikacijsku opremu i borbena sredstva, podrazumijevajući da se, kada je korišten u komunikaciji u julu 1995, nije odnosio na ratne zarobljenike. Međutim, iako se termin "paket" upotrebljavao na više načina kako bi se prikrila tema o kojoj se raspravljalo, također je tačno da se u kontekstu zauzimanja Srebrenice termin "paket" odnosio na ratne zarobljenike.

Kako bi se ova poenta istakla, u predmetu Karadžić Tužilaštvo se pozvalo na razgovor koji se odvijao 14. jula 1995. u 21.02, u kojem je dežurni oficir Zvorničke brigade Dragan Jokić pozvao Bratunačku brigadu i tražio načelnika bezbjednosti Glavnog štaba Vojske RS-a pukovnika Ljubišu Bearu, koji je bio ključna osoba u organiziranju pogubljenja.

Jokiću je izmaklo i nehotično je ratne zarobljenike nazvao "ljudima" - njih 850 je ubijeno tog dana u Orahovcu na prostoru Općine Zvornik. Brzo se ispravio i onda ih nazvao "paketom". U tom transkriptu Jokić je rekao: "Bio je velikih problema, dakle, s ljudima. Mislim, sa paketima."

U novembru 1996. godine holandska vlada je zatražila od Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) da provede istragu događaja prije, tokom i nakon pada "UN sigurne zone Srebrenica". Izvještaj pod nazivom "Srebrenica: Rekonstrukcija, pozadina, posljedice i analiza pada 'zaštićene' zone" objavljen je 10. aprila 2002. godine. Ovaj izvještaj - sročen na 3.785 stranice, sadrži analizu tehničkih kapaciteta snaga Armije BiH i Službe državne bezbjednosti MUP-a za presretanje razgovora. Pored toga, izvještaj NIOD-a se fokusirao i na to je li presretnute razgovore trebalo definirati kao obavještajne podatke u "stvarnom vremenu" ili u "blisko stvarnom vremenu".

U izvještaju NIOD-a, u vezi s tim, tvrdilo se da postoji "prostor za sumnju", s obzirom na mali broj raspoloživog osoblja. Ovo pitanje, međutim, nije bilo bitno za analizu Tužilaštva, jer mi smo bili fokusirani na to jesu li razgovori bili autentični i pouzdani, a ne s kim su bili dijeljeni, tj. kome su bili dostavljani u julu 1995. godine.

Pored toga, neki od optuženih bosanskih Srba pokušavali su unijeti sumnju u sposobnost operatera Armije BiH i SDB-a MUP-a da uhvate i uprate komandni lanac, da prislušne službe BiH nisu imale dovoljno osoblja koje bi bilo u stanju da presretne, snimi, transkribira i proslijedi toliki broj radio i telefonskih komunikacija, jer je bilo veoma mnogo razgovora, a na svakoj od dvije prislušne lokacije Armije BiH bilo je angažirano samo desetak, petnaestak, ljudi.

Dakle, izvještaj NIOD-a je tvrdio da je za te prislušne lokacije Armije BiH bilo potrebno 90 do 180 osoba - u punom sastavu s pomoćnim osobljem, uz pretpostavku da se radilo u tri smjene i u zavisnosti o tome je li u kontinuitetu nadzirano deset ili dvadeset kanala.

General Zdravko Tolimir, načelnik Obavještajno-sigurnosne službe Glavnog štaba VRS-a, iznio je ovu argumentaciju, a zatim zaključio - pogrešno, da su presretnuti razgovori krivotvoreni. Što se tiče broja operatera Armije BiH, istina je da su u julu 1995. godine izvijestili da nemaju dovoljno osoblja na prislušnim lokacijama, te da bi bili u mogućnosti zabilježiti mnogo više razgovora da su imali na raspolaganju više resursa. A čak i činjenica da su Armija BiH i Služba državne bezbjednosti MUP-a BiH zabilježili samo dio komunikacija Vojske RS-a tokom tih kritičnih dana ne negira sadržaj ili visok kvalitet izvršenog posla.

Deseci svjedoka iz BiH, pripadnika Armije BiH i MUP-a RBIH svjedočila je pred MKSJ u predmetima Srebrenica o navedenim presretnutim razgovorima. Zašto su morali svjedočiti u svakom predmetu za Srebrenicu, iako su presretnuti razgovori već u prvim presudama prihvaćeni kao autentični i vjerodostojni? U bh. javnosti se malo zna o značaju njihovog svjedočenja, a u stručnoj javnosti se smatra da su bili od neprocjenjivog značaja. Možete li se osvrnuti na to?

- Za odgovor na ovo pitanje kontaktirala sam starijeg tužioca Petera McCloskeyja jer nisam advokat. Zato njegove komentare citiram u odgovoru na ovo pitanje. Kako tužilac McCloskey pojašnjava, u sistemu građanskog prava kakav je onaj koji je korišten u bivšoj Jugoslaviji i mnogim evropskim zemljama, "dokumenti i dosjei se smatraju pouzdanim i slučajevi se mogu voditi s malo ili, čak, i bez svjedoka".

To je u suprotnosti s uobičajenim pravnim sistemom, koji se koristi u zemljama poput Velike Britanije i SAD-a, gdje je "svjedočenje živih svjedoka temelj" svih postupaka. MKSJ je koristio mješoviti sistem i kao takav omogućio je da se prethodno svjedočenje uvede u spis. Značajna iznimka bila je ta što se takvi dokazi nisu mogli koristiti za kvalifikaciju djela ili ponašanje optuženog. U takvim je slučajevima bilo potrebno direktno svjedočenje.

Budući da su "mnogi od ključnih presretanja uključivali djela ili ponašanje optuženog, operater koji je presretao razgovore trebao je biti pozvan. Dalje, s obzirom na to da su audiosnimci snimani na kolutu koji je korišten više puta zbog ratne oskudice, zapisivani i kucani transkripti potpuno su zavisili od vjerodostojnosti svjedoka.

Tužilac McCloskey nadalje navodi da je presretnuta komunikacija najbolji dokaz kojim je tim trebao povezati optužene s pritvorom i pogubljenjem "riječima iz njihovih usta". Iz tog razloga je bilo od ključne važnosti da se operateri i osoblje koje je nadziralo te poslove pojave pred svim sudskim vijećima. Nadalje, operateri su bili "obični momci", bili su to radiovezisti iz ljubavi i vjerovatno nisu izgledali onako kako su sudije očekivali.

Ja također smatram da su operateri uradili izvanredan posao. Pokazali su šta je moguće kada mala grupa ljudi učinkovito radi na složenom problemu. U to vrijeme nisu znali da će njihov rad pružiti kritične dokaze u nastojanju da se riješi ovaj masovni zločin i potraga za pravdom za žrtve, objavio je Preporod.

Izvor

[zanimljivaekonomija]

ODRŽANO VEČE KONGRESNIH AMBASADORA

U svečanoj sali hotela „Crowne Plaza“ u Beogradu 4. decembra organizovano je „Veče kongresnih ambasadora“ od strane Kongresnog biroa Turističke organizacije Srbije i tom prilikom su dodeljena priznanja Kongresnih ambasadora Srbije za 2022. godinu. Klub kongresnih ambasadora Srbije iniciran je sa idejom da se istaknutim pojedincima, u sferama koje su vrlo značajne za razvoj društva u celini, oda priznanje za njihov entuzijazam i rad na promovisanju zemlje u stručnim oblastima kojima se bave. Posebna vrsta priznanja odaje se onim pojedincima koji su kroz svoj rad i angažovanje uspeli da osiguraju međunarodnu podršku za održavanje svetskih i evropskih kongresa njihovih asocijacija. Dobitnici nagrade - Kongresni ambasadori 2022 su: prof. dr Aleksandar Bošković, aučni savetnik u Arheološkom Institutu u Beogradu, Gradimir Dragutinović, direktor GPA (Global Project Agency) Srbije, prof. dr Snežana Komatina, profesor na Katedri za naftno inženjerstvo na Tehničkom fakultetu Mihajlo Pupin u Zrenjaninu, Velimir Vukadin, predsednik Biatlon saveza Srbije i član Svetske biatlon Federacije, doc. dr Nikola Petrović, psiholog i psihoterapeut na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dr Zoran Stanković, specijalista  ginekologije i akušerstva, Diana Kržanić Tepavac, predsednica Izvršnog odbora ASITEŽ Srbije - Udruženja za razvoj pozorišta za decu i mlade, prof. dr Dušanka Krajnović, redovni profesor na Farmaceutskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i generalni sekretar Međunarodnog društva za istoriju farmacije, prof. dr Ljiljana Mirković, redovni profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, dr Vlasta Sikimić, naučni saradnik u Institutu za filozofiju Filozofskog fakulteta, dr Lara Lebedinski, viši istraživač u Fondaciji za razvoj ekonomske nauke FREN i spoljna saradnica na Institutu ekonomskih nauka.

Fotografije: TOS/Dobrica Mitrović

[lookintomyeyeblog]

Nhà thờ St. Mark, công trình kiến trúc đáng tự hào của người Serbia

Được xây dựng cách đây gần 80 năm, nhà thờ St. Mark ở Belgrade, vẫn luôn là một biểu tượng tôn giáo, văn hóa và kiến trúc đáng tự hào của người Serbia, và không ngừng được làm cho ��ẹp thêm bởi các nghệ nhân của đất nước này.

Serbia là quốc gia Kitô giáo truyền thống kể từ thế kỷ thứ 9 khi các nhà truyền giáo Kitô giáo Byzantine - Cyril và Methodius - thực hiện Kitô giáo hóa người Serbia. Hầu hết, dân số Serbia là Cơ đốc giáo chính thống (hơn 80% dân số), sau đó mới đến Công giáo La Mã, Hồi giáo, Tin lành, Do Thái, v.v.

Belgrade, thủ đô của Serbia đồng thời cũng là trung tâm của sự đa dạng văn hóa. Nhiều nhà thờ, tu viện và đền thờ cùng tham gia vào vẻ đẹp kiến ​​trúc của Belgrade. Nổi tiếng nhất là Nhà thờ Saint Sava - một trong những nhà thờ lớn nhất thế giới - và sau đó là nhà thờ Thánh Marko (St. Mark), cũng nằm trong số những công trình nổi bật nhất ở Belgrade.

[caption id="attachment_1225518" align="aligncenter" width="600"] Ảnh: Belgrade-at-night[/caption]

Nhà thờ St. Mark, dành riêng cho Thánh tông đồ và nhà truyền giáo Mark, nằm cạnh Công viên Tasmajdan, được xây dựng trong thời kỳ hòa bình tạm thời khoảng năm 1931 và 1940. Nó chiếm vị trí là nhà thờ lớn nhất của người Serbia cho đến khi Nhà thờ St. Sava được trùng tu.

[caption id="attachment_1225545" align="aligncenter" width="550"] Ảnh: Trip Advisor[/caption]

Đây là một nhà thờ rất đẹp và độc đáo với kiến ​​trúc thú vị và bắt mắt. Các bức tường bên ngoài chủ yếu có hai màu đỏ nâu đậm và nâu nhạt của vật liệu tự nhiên theo phong cách Serbo-Byzantine. Giống như nhiều nhà thờ khác được xây dựng theo phong cách Byzantine, nó cũng có những tòa tháp hình vòm, trông tuyệt đẹp vào ban đêm khi được thắp sáng. Tuy nhiên đây cũng là một nhà thờ có kiến trúc riêng độc đáo, như một mô hình sao chép từ thời trung cổ. Tháp chuông nhà thờ được đặt ở phía tây.

[caption id="attachment_1225523" align="aligncenter" width="736"] Ảnh: Pinterest[/caption]

Nội thất nhà thờ thu hút sự chú ý với tràn ngập các bức bích họa và biểu tượng nổi tiếng, với tác phẩm của một số họa sĩ được yêu thích nhất ở Serbia tô điểm cho các bức tường. Nội thất rộng lớn với rất nhiều biểu tượng mạ vàng và tranh khảm tuyệt đẹp. Bên cạnh chiếc đèn nến chùm rất lớn ở trung tâm, còn có rất nhiều khu vực để đốt nến và cầu nguyện. Không gian rộng lớn và yên tĩnh tỏa hào quang của sự yên bình.

[caption id="attachment_1225532" align="aligncenter" width="736"] Ảnh: Dreamstime[/caption]

Nhà thờ St. Mark như hiện nay được thiết kế bởi hai anh em Petar và Branko Krstić (cả hai đều là giáo sư của Khoa Kiến trúc Đại học Belgrade), phỏng theo kiến trúc của Tu viện Gračanica, và được hoàn thành vào năm 1940, trên địa điểm ở phía bắc của nhà thờ St. Mark cũ (có niên đại từ năm 1835 nhưng đã bị phá hủy vào năm 1941). Sự phát triển nhanh chóng của thành phố và sự gia tăng dân số vào đầu thế kỷ 20 là nguyên nhân của việc xây dựng ở khu phố Palilula của Belgrade một nhà thờ lớn hơn nhà thờ cũ, chính là nhà thờ St. Mark ngày nay. Tuy nhiên vào thời điểm đó, sự bùng nổ của Thế chiến II đã làm gián đoạn việc hoàn thành nhà thờ. Chỉ có công việc xây dựng được hoàn thành. Còn các phần nội thất, trang trí, sơn bích họa, ánh sáng, âm học, sưởi ấm và thông gió chỉ bắt đầu được làm sau năm 1948. Sau này, toàn bộ nội thất đã được sơn theo kỹ thuật bích họa. Các công việc hoàn thiện nhà thờ thậm chí vẫn đang được làm cho tới tận ngày nay.

[caption id="attachment_1225534" align="aligncenter" width="641"] Ảnh: Flickr[/caption]

Nhà thờ St. Mark có chiều dài 62 mét, rộng 45 mét, và chiều cao của vòm chính đến chân cây thánh giá là 60 mét. Diện tích bề mặt bên trong có thể sử dụng của nhà thờ là khoảng 1.150 mét vuông. Gian giữa của nhà thờ có thể chứa hơn 150 ca sĩ thánh ca. Nhà thờ có thể tiếp nhận cùng lúc hơn 2.000 tín đồ.

[caption id="attachment_1225540" align="aligncenter" width="473"] Ảnh: Trover[/caption]

Phía trên cửa vào nhà thờ ở mặt tiền bên ngoài là một biểu tượng khảm của Thánh Tông đồ và nhà truyền giáo Mark - công trình của Veljko Stanojević vào năm 1961. Tầng gác trong nhà thờ được làm từ năm 1974, trong khi sàn của khu vực ở phía trước của biểu tượng và bệ thờ (thánh đường) được lát đá cẩm thạch vào năm 1991.

[caption id="attachment_1225548" align="aligncenter" width="700"] Ảnh: i-live-to-travel[/caption]

Biểu tượng của nhà thờ, được thiết kế bởi kiến ​​trúc sư và giáo sư Zoran Petrović, có từ năm 1991 - 92 và được làm bằng đá cẩm thạch, trong khi các biểu tượng bên trong được thực hiện qua bức tranh khảm, tác phẩm của họa sĩ hàn lâm Duro Radulović từ 1996-98. Bệ thờ cũng được làm bằng đá cẩm thạch với những bức tranh khảm nhỏ hơn ở phía trước. Ở giữa nhà thờ, bên dưới mái vòm trung tâm là một chiếc giá treo nến lớn bằng đồng theo thiết kế của Dragomir Tadić năm 1969, và được làm bởi một nhà điêu khắc phái Học viện là Dragutin Petrović.

[caption id="attachment_1225535" align="aligncenter" width="550"] Ảnh: Trip Advisor[/caption]

Kho báu của nhà thờ, hiện đang nằm trong một căn phòng ở phía nam, là một bộ sưu tập phong phú của các biểu tượng và đồ tạo tác quý giá. Các biểu tượng có giá trị nhất là Theotokos với Chúa Kitô từ thế kỷ 16; Chúa Kitô trên ngai vàng, một biểu tượng từ cuối thế kỷ 18; Thánh Nicholas trên ngai vàng, Hoàng đế Constantine và Hoàng hậu Helen, một biểu tượng từ nửa đầu thế kỷ 19; Nhà tiên tri Daniel và Thánh John the Baptist, một biểu tượng từ năm 1863; Thánh Sava của Serbia, một biểu tượng từ năm 1870; Thánh tông đồ và nhà truyền giáo Mark, một biểu tượng từ cuối thế kỷ 19; 'Phán xét cuối cùng', một biểu tượng từ cuối thế kỷ 19; Thánh George giết rồng, một biểu tượng từ năm 1926; cùng rất nhiều biểu tượng khác. Các biểu tượng này chủ yếu là tác phẩm của các họa sĩ nổi tiếng và họa sĩ biểu tượng của thế kỷ 19 và 20, như Steva Todorović, Nikola Marković, Dimitrije Posniković, Vladimir Vojnović, Pavle ortanović...

[caption id="attachment_1225538" align="aligncenter" width="720"] Ảnh: ageFOTOSTOCK[/caption]

Hiện tại các nghệ sĩ vẫn đang khôi phục tỉ mỉ các bức tranh khảm ở trung tâm nhà thờ.

Lịch sử nhà thờ St. Mark cũ.

Nhà thờ St. Mark nguyên bản bằng gỗ , được xây dựng vào thời của Petar Jovanović (1833 - 1859), trong một khu nghĩa trang. Đó là một tòa nhà hình chữ nhật có kích thước bề mặt bên ngoài là 11,5 x 21m và bên trong là 7,75 x 17,46m. Nhưng nó đã bị phá hủy trong Thế chiến I bởi quân đội Áo, sau đó được xây dựng lại vào năm 1917. Tới năm 1941 nó lại một lần nữa bị phá hủy trong vụ đánh bom Belgrade của không quân Đức. Vào năm 1942, phần còn lại của nhà thờ gốc cổ xưa này đã bị dỡ bỏ hoàn toàn.

TH từ các nguồn: TripAdvisor Singapore, Belgrade Spots, WikilpediA, Feel Belagrade và Belgrade-at-night

Bạn đang đọc bài viết: "Nhà thờ St. Mark, công trình kiến trúc đáng tự hào của người Serbia" tại chuyên mục Nghệ thuật của Đại Kỷ Nguyên. Để cập nhật thêm nhiều bài viết hay, quý độc giả vui lòng truy cập Fanpage chính thức của chúng tôi: facebook.com/DaiKyNguyenVanhoa/. Mọi ý kiến phản hồi và tin bài cộng tác xin gửi về hòm thư: daikynguyen.nghethuat@gmail.com. Xin chân thành cảm ơn!

Clip hay:

[videoplayer link="https://video3.dkn.tv/tam-ton-giu-thien-niem-quy-du-hoa-thanh-bo-tat_4beb7acf0.html"]

from Đại Kỷ Nguyên - Feed - https://ift.tt/2zR4Bgl via IFTTT