#utjecaj Kine na Europu

[adriaticpulse]

Kineski proizvođači automobila zainteresirani za kupnju njemačkih tvornica

[balkantimes]

Mario Stefanov: EU gubi sposobnost strateškog djelovanja

Za trajanja zdravstvene krize izazvane pandemijom Covida-19  i usporedne eskalacije sukoba  SAD-a i  Kine po svim geopolitičkim i ekonomskim razdjelnicama, postao je jasno vidljiv presudni manjak unutarnje političke i gospodarske kohezije Europske unije i odsutnost bilo kakve vjerodostojne  vanjske politike.

Na unutarnjem planu ne prestaju sukobi oko načina pomoći državama pogođenim zdravstvenom krizom što onemogućava postizanje  sporazuma o zajedničkom odgovoru nadolazećoj gospodarskoj krizi. Uz to, sve dublji  je raskol  oko temeljnih svjetonazorskih vrijednosti i samog shvaćanja pojma demokracije. Na vanjskom planu  Europska unija također ne djeluje usklađeno temeljem jedinstvene politike. Svi potezi njenih najmoćnijih država  kreću od iskazane čvrste volje za nastavkom suradnje  s Kinom, prije svega na gopsodaskom planu, do poniznog prihvaćanja  američkih zahtjeva usmjerenih na zaoštravanje odnosa s Pekingom. Ukupno gledano politička snaga EU posljednjih mjeseci je u rapidnom  opadanju, a vanjsko djelovanje je rastrgano, proturječno i u suštini, u sve većoj mjeri zbog nedostaka vlastitih mogućnosti  slijedi američku politiku.

Europskoj uniji, jednostavno rečeno, nedostaje moć strateškog djelovanja na unutarnjem integracijskom planu i posljedično na globalnoj razini.

U pozadini takve nesigurnosti i inferiornosti zapravo je  duboka,  nikada prevladana podređenost EU  američkim i britanskim interesima i nedostatak  stvarne suverenosti država članica. Niti jedna država u Europi, premreženoj transatlantskim linijama projekcije američke i njoj pridružene britanske moći nije usitinu suverena.

Na svjetskoj sceni uzdiglo se globalno carstvo SAD-a, apsolutno vojno, politički i gospodarski superiorno, koje dominira svjetskom politikom. Posljednja tehnološka  revolucija iznikla na njegovoj zapadnoj obali dovela ga je krajem prošlog stoljeća, posebice nakon pobjede u hladnom ratu, na tron jedine preostale stvarne svjetske velesile. SAD, posredno, mekano projecira svoju moć i prema suparnicima i prema partnerima i saveznicima diplomatskim, financijskim i gospodarskim intrumentima, a prema protivnicima,kada je to potrebno za ostvarivanje američkih strateških ciljeva, i kroz primjenu vojne sile, koja je bez premca u povijesti moderne civilizacije.

Europska unija  istovremeno je američki suparnik  ali i partner  i saveznik, pa su stoga silnice američkog utjecaja na europsku politiku dvojake s utjecajem  kako na ekonomskom planu, tako i ideološkom kroz viziju apsolutnog tržišnog i socijalnog liberalizma, uobličenog  godinama u  nezaustavljivim globalizacijskim  procesima, a sada presudnim utjecajem Washingtona pod administracijim Donalda Trumpa u  potpuno obrnutom smjeru. Na djelu su deglobalizacijski procesi i političko i gospodarsko djelovanje s pozicija država i užih integracija. Svaku promjenu američke doktrine najmoćnije države EU pokorno su slijedile i takvu praksu prenosile na sve države članice, kao i na europske države koje nisu članice ali iskazuju pretenzije da to postanu. Tako je bilo s globalističkom agendom, koja je, u konačnici, na europskim prostorima zavrsila organiziranim dovođenjem mase bliskoistočnih imigranata kao jeftine radne snage i pretvaranjem europskih radnika u prekarijat. Istovremeno na europskim prostorima ojačao je i ekonomski i politički utjecaj Kine. Nova američka deglobalizacijska strategija koju je Europa ponizno, kao i prethodnu prigrlila, donijet će svoje posljedice o kojima se sada može samo kalkulirati, jer će biti vidljive tek kroz koju godinu. Za početak, očito je da će eksponecijalno pojačati dolazeću ekonomsku krizu u Europi, ogrančiti geokonomske projekcije i utjecaj Europske unije na međunarodnom tržištu i u konačnici, što je i bitni cilj nove izokrenute strategije, ojačati ekonomske pozicije SAD i Velike Britanije na europskim prostorima i u samoj  EU.

Neoliberalna  vizija i agenda, djelovala ona kroz globalizaciju ili novu deglobalizacijsku doktrinu,  sasvim dobro funkcionira na ogromnom teritoriju SAD-a, koje obuhuvaća cijeli jedan kontinent s izuzetno elastičnim gospodarstvom i ogromnim potencijalima radne snage i radnih mjesta. No na skučenom prostoru političke i gospodarske tvorevine EU izaziva potrese i lomove i uništava socijalnu strukturu, moralni integritet, kulturu i samobitnost njenih naroda.

Bahatost i početna samouvjerenost sadašnje  generacije europskih političara od kojih mnogi potjeću  s istočne strane Berlinskog zida, koji do 1990. godine nisu imali nikakve intelektualne i kulturološke veze s ostatkom  Europe i općenito Zapadom, i  koja je vjerovala da će američkim političarima, aktivistima i poduzetnicima  biti vodič kroz političku, kulturnu i ekonomski raznolikost EU naglo je spasnula već nakon prvih šamara stvarnosti. Američka politika ih je nadigrala već početkom 90.-ih godina i učinila neuvjerljivima  i na domaćoj i na svjetskoj sceni. Nikakvi suradnici i savjetodavci Amerikancima, koji su, uostalom, usidreni u Europi od kraja 2. svjetskog rata, u novim okolnostima  nisu bili potrebni. Oni su poznavali Europu bolje od te skupine političara, sačinjene od bivših stanovnika sovjetske, istočne strane Berlinskog zida  i posljednjih izdanaka 68-aških  revolucionara zapadne strane berlinskog zida, te zapadnoeuropskih korumpiranih, samoporoglašenih konzervativaca, toliko uvjerljivih koliko im dopušta činjenica da iza sebe imaju i po nekoliko razvrgnutih brakova. Svjetska velesila je, kao i uvijek u svojoj povijesti točno znala što radi. Njoj su na europskim prostorima trebali pouzdani izvršitelji, a ne kreatori politike, što je najbolje izrazila nekadašnja američka zamjenica državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland u glasovitoj telefonskoj poruci američkom veleposlaniku u Ukrajini, Geoffreyu  Pyattu, povodom događaja na Majdanu: “Je…. EU“. I nije bila daleko od istine. Njen opis pozicije  europske politke u odnosu na u Washington i danas  je, nažalost  savšeno točan.

Američka  gospodarska i ideološka moć preplavila je EU i u suštini je dovela u podređeni položaj. Zahuktavanjem ukrajinske krize svakodnevno jačanje američkih vojnih efektiva na europskom prostoru, istovremeno podizanje snaga NATO-a, manevriranje njima po europskim komunikacijskim pravcima, teatralni javni politički nastupi američkih generala, koji tobože šalju poruke Rusiji, a zapravo su namjenjene europskoj javnosti iz jednostavnog razloga što Rusi jako dobro znaju što Amerikanci i NATO rade – militarizirali su Europu i gotovo je pretvorili u vojni logor.

Uspostavljena paradigma o EU kao zoni sigurnosti i stabilnosti, koju eto samo osigurava američka vojna moć, ne odgovara stvarnosti, jer o ratu i miru na njenim prostorima više odlučuje Washington, London i Moskva, nego Bruxellles i europske prijestolnice.

Nikada ranije nakon  2. svjetskog rata  Europa nije bila pod tolikim pritiskom američkih i britanskih geostrateških ciljeva kao što je danas. Uloga britanske politike unutar EU je asistencija američkim akcijama, pa i sam Brexit služi  daljnjoj korekciji europske politike u smjeru jačanja transatlantskih veza i projekciji američkih i britanskih  globalnih geostrateških ciljeva.

Angloamerička politika se i danas u suštini zasniva na više od sto  godina staroj  Mackinderovoj  geopolitičkoj postavci odnosa i uzajamnog djelovanja između  Euroazije kao centralne kopnene mase svijeta, Heartlanda i morskog područja s dijelovima kopna koji je okružuju, Rimlanda, kao i na  geopolitičkom učenju američkog  admirala, povjesničara ��i geostratega Alfreda Thaylera Mahana. Pojednostavljeno, britanski geograf  Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike i njegovi kasniji sljedbenici definiraju Heartland kao srce svijeta u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju te s njima povezana područja danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Po Mackinderu  onaj tko vlada istočnom Europom vlada i Heartlandom, a tko njime  vlada, vlada i Euroazijom – središnjom svjetskom koppnenom masom, a time i cijelim svijetom. Američki pak admiral Mahan postavio je temeljne geoplitičke postavke o značaju pomorske moći američke države za njeno globalno strateško pozicioniranje, sažete u izreci „tko vlada morem-vlada cijelim svijetom“, pa ga smatraju i ocem američke mornaričke sile. Suprotno Mackinderovom učenju Mahanovi sljedbenici drže da pomorske sile, SAD i Velika Britanija zahvaljujući svojoj pomorskoj moći mogu kontrolirati Euroaziju i Heartland, poglavito nakon tehnološkog napretka koji je omogućio da svaka točka Heatlanda bude dostupna oružnim kapacitetima suvremenih ratnih flota.

Američka politika dugo je zapostavljala  Mackindera, oslanjajući se isključivo na Mahanovu doktrinu vladavine svjetskim morima i tek je pojava njegova sljedbenika njemačkog geopolitičara  Karla Haushofera  skrenula pozornost  američkih stratega na Mackinderovo učenje. Haushopfer, koji je u akademski svijet uveo Hitlerova suradnika Rudolpha Hessa, a preko njega ušao u sferu strateških promišljanja nacionalsocijalističkih krugova i kasnije vladara Trećeg Reicha, je polazeći od Mackinderovih postavki definirao pojam njemačkog životnog prostora „Lebensraum“ i doktrinu prodora na istok „Drang nach Osten“, koji su u svojoj biti težnja za vladavinom nad Heartlandom. Njemačka i Japan u slučaju pobjde kontrolirali bi sredšnje svjetsko kopno, Euroaziju i time cijeli svijet. U tom kontekstu su i pokušaji njemačkog ovladavanja bliskoistočnim dijelovima Heartlanda Rommelovim afričkim korpusom (Deutsches Afrikakorps – DAK), koji su, u konačnici, nakon stabilizacije talijanskih pozicija, popune i dovlačenja novih snaga trebali iz Tunisa i Libije preko britanskog Egipta, Palestine, Iraka i Sirije prodrijeti prema Kavkazu, spojiti se s njemačkim snagama grupe armija Jug koje su istom smjeru prodirale iz Ukrajine i ovladati naftonosnim Kaspijskim  bazenom. Feldmaršal Erwin Rommel je zapeo na pragu Egipta, a europski pravac prodora na Staljingradu. Bizarno, ali sigurno ne slučajno, i danas se ratuje upravo na tim prostorima – Ukrajina koja je samo središte istočne Europe i time Heartlanda i Bliski istok sada su plamenu. Borbe u Libiji posljednjih se godina vode doslovno po istim cestama  i pravcima na kojima su se borili njemački i saveznički vojnici.

Haushopfer tijekom 2. svjetskog rata tako ponovo skreće pozornost  američkih stratega na Mackinderovo učenje. Časofis „Life“ 1942. godine objavljuje članak pod naslovom „Geopolitika: Sablasna karijera znanstvenog sustava koji je Britanac smislio, Nijemci koristili, a Amerikaci tek trebaju izučavati“. Američka politika, spoznavši sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i  dvojeći između nje i Mahanove „vladavine svjetskim morima“postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez na doktrinarnoj razini istovremene kontrole i Heartlanda i pomorskoga svijeta, uključujući i sve  strateški važne pomorske tjesnace i kanale od Bospora i Dardanela, Gibraltara, Hormuza, Bab el-Mandeba do Sueskog i Panamskog kanala omogućio je u posljeratnim godinama SAD-u do tada neviđeno širenje moći i utjecaja.

Dok su  njena i britanska mornarica vladale morima njihova  politika geostreteški je manipulrirala po sastavnim dijelovima Europe i Heartlanda -zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi. Umjesto od saveznika predlaganih opcija gušenja poražene Njemačke, kao što je učinjeno nakon 1. svjetskog rata, američka politika je napravila još jedan genijalni potez  i pomogla obnovi SR Njemačke. Privlačeći Njemačku sebi privukla je i cijelu srednju Europu i tako je pomirila sa zapadnom, otklonivši  opasnost mogućeg novog sukoba sila zapadne i  srednje Europe, Francuske i Velike Britanije s Njemačkom. Taj mir pod američkim pokroviteljstvom i nadzorom bio je s jedne strane preduvjet američke dominacije europskom politikom, a s druge strane bez njega bi bila nemoguća današnja Europska unija. Tim „Pax Americana “ uspostavljen je  i atlantski most savezništva po kojem je, uostalom, i novostvoreni vojni savez NATO i nazvan. Za Europu je nastupilo doba  angloameričke supremacije nad sada pod njom ujedinjenom zapadnom i srednjom Europom. Hladni rat odvojio je istočnu Europu od ostatka kontinenta i omogućio potpunu  američku dominaciju nad zapadnom i srednjom Europom.

Francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački  kancelar Konrad Adenauer  brzo su shvatili da se kontinentalna Europa našla u raljama angloameričkih bankara i naftnih kompanija, i dogovarajući povezivanje europskog energetskog sektora udaraju temelje budućoj Europskoj uniji. De Gaulle i Adenauer zamislili su novu Europu mira i slobode na tadašnjoj razmeđi i opreci prema dva suprostavljena svijeta, sovjetskog totalitarizma i američkog ekonomskog pragmatizma i liberalizma – Europu napretka i socijalne sigurnosti. Uskoro im se pridružuje i talijanski premijer Aldo Moro i od tog trenutka Europska unija za Amerikance će biti koliko saveznik toliko i suparnik kojeg treba držati u inferiornom položaju. De Gaulle čak povlači Francusku iz NATO-ove vojne strukture, preživljava bezbroj pokušaja atentata i konačno se, na opće veselje u američkoj i britanskoj politici,  povlači iz politike, a Francuska je danas ponovo u NATO-u. Aldo Moro biva otet i kasnije ubijen od strane talijanskih „Crvenih brigada“, koje su pred očima svemoćnih zapadnih službi sijale crveni teror, nesmetano žarile i palile identično kao današnji  ISIL, sve dok nisu odradile prljavi posao koji im je bio namjenjen.

Padom zida i završetkom hladnog rata pred SAD-om je ponovo uskrsnuo problem treće sastavnice Europe i središta Haertlanda, koji je prijetio uspostavljenoj ravnoteži snaga. Postsovjetska Rusija krenula je logičnim putom prema vječnoj saveznici i vječnom neprijatelju – ujedinjenoj  Njemačkoj i Zapadu.Takve veze omogućile bi i teritorijalno neprekinuto povezivanje EU sa cijelom Azijom i mogućnost kontrole Heartlanda. No veza, ili bolje reći aktivni gospodarski i politički suživot Njemačke i Rusije i posljedično eurazijsko povezivanje ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije koje bi obuhvatalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije, za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo, a bivša američka državna tajnica Hillary Clinton jasno je upozorila da “euroazijska povezivanja predstavljaju  novu sovjetizaciju.“

Američka politika u Europi nakon hladnog rata pod svim predsjednicima, uključujući i Obamu i Trumpa,  slijedila je Mackinderove postavke kroz  doktrinu i praksu ravnoteže politike moći, najjasnije opisane u djelu  „Velika šahovska ploča“ jednog od bitnih kretatora američke vanjske politike, nakadašnjeg Carterova savjetnika za vanjsku politiku, geostratega Zbigniewa Brzezinskog. Održavanje  američke dominacije nad Euroazijom  i sprječavanje pojave bilo kakvog suparnika na tim prostorima kodificirano  je u  Stretegiji nacionalne sigrnosti SAD, objavljenoj u rujnu 2002. godine, a kasnije joj se pridružuje i plan „Novog američkog stoljeća“.

I gle čuda, napeti lanac američko-ruskog nadmetanja puknuo je baš na Ukrajini, po Mackinderu središnjoj točki istočne Europe, srcu i središtu Heartlanda i Euroazije. A tko vlada istočnom Europom, vlada i Heartlandom, tko vlada njime – vlada i centalnom svjetskom kopnenom masom, Euroazijom i time cijelim svijetom. Istovremeno SAD je uz suglasnost i aktivno sudjelovanje velikog dijela europske politike na sastavnom dijelu Heartlanda, Bliskom istoku pokrenuo svoju razornu viziju stvaranja „Novog Bliskog istoka“ koji treba nastati u krvoproliću  epskih razmjera, prekrajanjem postojećh državnih granica po vjerskim i etničkim odrednicama. Time su, osim početka stvaranja nove geopolitičke konstrukcije svoje dominacije na bliskoistočnim prostorima, američka i britanska politika postigle još jedan cilj – dodatni pritisak na EU s juga uz onaj koji dolazi s istoka, s ukrajinskog ratišta. Europu i njenu EU zapljusnuo je val izbjeglica s ratom poharanih i kanibaliziranih bliskoistočnih država, a potom kroz njihove raspale granice  i gladnih masa  iz afričkih država. Angloamerička politika zadala je svojoj saveznici ali i suparnici EU, koristeći podložnost i nesposobnost europske političke elite, teške udarce: presjekla joj je vezu s Rusijom i Azijom, na istočne i južne granice navukla ratne sukobe koji će dugo trajati, a u krajnjem slučaju, ukoliko joj EU ipak jednog dana postane gospodarska ugroza, detonitrat će je  preko kratkog fitilja Daytonskog sporazuma, koji je upravo s tom svrhom prije 20 godina namjerno manjkavo i nedovršeno dizajniran. Ili, kako je prije 1. svjetskog rata proročanski izrekao Otto Bismarck: “….ako zbog nečega izbije veliki rat onda će to biti zbog neke gluposti na Balkanu“.

Nestankom s političke scene pravih europskih državnika, posebice nakon pada zida i ujedinjenja Njemačke, kada je općim smirivanjem stanja postalo moguće da na čelu  europskih država opstaju politički mediokretiteti i činovnici, američkoj politici nije više ništa bilo na putu i EU je polako pretvorila u karikaturnu državnu tvorevinu, potpuno ovisnu o njenim odlukama.

Dio europskih političara shvatio je opseg europske izloženosti američkim interesima, ali su to bili glasovi pojedinaca koji su odskakali od vladajućih europskih gremija i prevladavajućeg razmišljanja europskih političara. Tako je još početkom prošlog desetljeća bivši francuski ministar prometa i parlamentarni zastupnik Thierry Mariani ustvrdio da je Europa “pala u američku zamku“ i da se američka politika zapravo trudi izazvati ekonomske štete ne samo Rusiji s kojom se sučeljava, nego i prema vlastitom savezniku – Europskoj uniji, i time istovremeno ojačati svoje pozicije na europskim prostorima.

Američka i britanska politika nakon ulaska u novi hladni hladni rat s Rusijom, a sada u globalni sraz s Kinom uz istovremeno britansko formalno napuštanje strukture EU i preokreta strateškog smjera od globalizacijske prema deglobalizacijskoj agendi, uspjele su ponovo sluditi  i potčiniti europsku političku elitu. Zbunjena, ona se sada bavi unutarnjim problemima eurozone  i ideološkim natezanjima  s Poljskom i Mađarskom. Stvarni problemi se ne rješavaju, nego na videokonferencijama pitijskim zaključcima  odgađaju za neka druga vremena. Zajedničko usklađeno vanjskopolitičko djelovanje praktički ne postoji, a pred vratima je ekonomska kriza, čije je razmjere teško sagledati.

Vizija globalne Europske unije i njene moći strateškog djelovanja na svjetskoj razini nikada tijekom posljednjega desetljeća nije bila tako daleka i neostvariva.

I konačno, teško je izbjeći zaključak da problem zapravo i nije u Amerikancima. Oni se samo nevjerojatnom upornošću i dosljednošću generacijama bore za svoje državne interese. Kroz uspone i padove, nakon kojih samo otresu prašinu i krenu dalje, ne zamarajući se prošlošću i potrošenim obrascima, odvažno se  prilagođavajući novim okolonostima, grade moć svoje države. Probitke na račun drugih postižu tamo gdje im to omogućuju nesposobni i korumpirani političari i narodi okrenuti unutarnjim sukobima i povijesti, koji su, ponavljajući uvijek iste neuspjele povijesne matrice izgubili sposobnost kreiranja svoje budućnosti.

Izvor

[moteltrogir]

Razgovor s alžirskim arhitektom, urbanistom i sveučilišnim profesorom Nadirom Djermouneom

PRAVO NA STAN KAO GLAVNI IZAZOV

Nataša Bodrožić, 2017.

 Nadir Djermoune je arhitekt i urbanist, a predaje na Institutu za urbanizam i arhitekturu Sveučilišta u Blidi, u Alžiru. U ovom intervjuu, nastalom u okviru projekta Motel Trogir, govori o aktualnom trenutku Alžira, njegovoj povijesti i gradovima, kolonijalnom planiranju nejednakosti, razdoblju neovisnosti, alžirskim opusima međunarodno relevatnih arhitekata poput Fernanda Pouillona i Oscara Niemeyera te današnjim izazovima te najveće afričke zemlje.

 Projekt Motel Trogir, u okviru programa Mediteranska mreža modernizma, od 2015. godine radi na uspostavljanju veza sa sjevernoafričkim zemljama.

Na samom početku, recite nam kako vidite Alžir danas? Više od 130 godina francuske dominacije, zatim rat za nezavisnost, signifikantan pokušaj formiranja egalitarnijeg društva 1960/1970-tih, razdoblje “ekonomske liberalizacije“ tj. privatizacije u prvoj polovici 1980tih, rast “religioznog osjećaja kao političke činjenice” krajem tog desetljeća,  građanski rat koji je uslijedio, potom aktualni predsjednik Bouteflika kao  “unificirajući faktor” te zadnjih deceniju i nešto “političke stabilnosti”… gdje je danas Alžir, kako vidite njegov aktualni politički i društveni trenutak?

Vaše pitanje pokriva cijelu suvremenu alžirsku povijest. Jako je teško na njega odgovoriti jednostavno i kratko. Ipak, možemo donekle skicirati, dati pregled političkih procesa koje je Alžir doživio od osamostaljenja. Prvo, vladavinu prvog predsjednika Ahmeta Ben Belle i kasnijeg  Houarija Bumedienea ne može se opisati kao pokušaj stvaranja socijalističkog društva. Trebalo bi možda biti malo precizniji. Ako bismo kao primjer formiranja socijalističkoga društva uzeli slučajeve poput SSSR-a, Kine pod Maom, ili čak Kube i bivših zemalja Istočne Europe, uključujući Jugoslaviju, kojima se može dodati i iskustvo socijal-demokracije centralne Europe, a ovdje mislim na kratko iskustvo Weimarske republike, zaista je bilo nastojanja i pokušaja da se izgradi socijalističko društvo i to kao rezultat političkih i društvenih revolucija pod vodstvom komunističke partije. Dakle, tamo je postojao teorijski razrađen socijalistički projekt koji je zatim i politički vođen, odnosno proveden, koji je predvodila politička i intelektualna avangarda.

To nije bio slučaj s Alžirom. Alžirska revolucija koju je vodio FLN (Fronta narodnog oslobođenja) s oružjem u rukama, imala je demokratski, nacionalni i antikolonijalni karakter. Međutim, vodstvo FLN- je bilo ideološki heterogeno. Ukoliko je neovisnost zemlje otvorila put prerastanju nacionalne i demokratske revolucije u socijalnu revoluciju po socijalističkom modelu, no vodstvo FLN-a nije ga slijedilo. Ona nikada nije prerasla u socijalističku, kako je danas predstavljena u dominantnom diskursu. Rekao bih da je vojna frakcija oko Ben Belle i Houari Boumediena više zakočila samoupravljački momentum koji je svoj uzor imao u jugoslavenskom modelu.

Ekonomske i socijalne mjere koje su tada donesene išle su više u smjeru državnog kapitalizma. Boumedienovo razdoblje (razdoblje koje dolazi nakon državnog udara i svrgavanja prvog predsjednika Ahmeta Bene Belle, op. N.B.) označilo je prvi ciklus formiranja alžirskog kapitalizma uz snažno prisustvo države. Njezina povijesna funkcija bila je prijenos kapitala, posebno zemljišta i nekretnina u ruke posjedničke klase tj. nacionalne buržoazije, u marksističkom značenju tog pojma. Klase koja je bila gotovo nepostojeća prije 1962. (kraj rata za nezavisnost i početak nezavisnosti Alžira; op. N.B.) ili je najblaže rečeno bila jako slaba i bez legitimiteta da vodi zemlju. U toj fazi, iznad svega, pojavila se i stabilizirala srednja klasa.

Prvi znaci akumulacije kapitala u rukama nove društvene klase vlasnika1980-ih, označeni su ekonomskim otvaranjem prema međunarodnom tržištu i početkom privatizacije ekonomskih sektora, do tada u državnom vlasništvu. To će ujedno generirati prvu veliku krizu alžirskog kapitalizma, a osobito će zahvatiti srednji sloj. Ovo djelomično objašnjava pojavu onoga što nazivate  “religiozni osjećaj kao politička činjenica”. Ta politička činjenica povezana je s procesom fašizacije kao odgovorom na nemire srednje klase koja je tada bila masovno angažirana u političkim protestima.

Godine Bouteflikine vladavine koje završavaju bolešću predsjednika, iza unificirajuće fasade prije svega su godine napredovanja vladajućih klasa. One ne samo da imaju gospodarske prednosti, već su u fazi dobivanja političke bitke. Ovo je zasigurno oblik koji će preuzeti alžirski kapitalizam u novom ciklusu, nakon Bouteflike, osim ako ne bude regionalnih ili globalnih prevrata.

Kako su se ovi procesi, povijesni i politički momenti reflektirali na gradove i prostor u Alžiru?

Neovisnost Alžira obilježena je odsutnošću promišljenog, cjelovitog i reprezentativnog političkog, ekonomskog i društvenog projekta. On se više javlja u funkciji odnosa moći koji se stvaraju kroz često bolne procese koje smo već spomenuli. To vrijedi i za proizvodnju urbanog prostora. Ovu prazninu popunjavaju pragmatične mjere. Veliko pitanje s kojim je Alžir suočen od prvih dana svoje neovisnosti jest jaz između ogromne potražnje za stanovima i urbanog prostora, s jedne strane, te niske ponude, s druge.

U početku, politika tek uspostavljene vlasti neovisnog Alžira ograničavala se na upravljanje urbanim i stambenim prostorom, izgrađenim za populaciju od oko milijun francuskih doseljenika, koji je postao “slobodan” nakon njihovog masovnog odlaska  (odlazak francuske populacije, nakon uspostavljanja neovisnosti Alžira, op.N.B.) Taj kvalitetni prostor bit će “ponuđen” na prisvajanje lokalnoj populaciji od oko 9 milijuna stanovnika, do tada isključenih iz prostora grada.

Od početka 1970-ih, ekonomska politika utemeljena na industrijalizaciji bit će praćena politikom urbanog planiranja zasnovanog na dvjema postavkama:  kolektivna stanogradnja po modelu  “kolektivni stambeni sklop (le grand ensemble)”, kao baština CIAM-a, s jedne strane, te politika urbanih pod-podjela za individualne kuće, s druge, namijenjene novim klasama vlasnika, po modelu  “naselje-vrt” i mitu o  “vilama”. Dostupnost zemljišta koja je prevladavala posebno oko velikih urbanih centara, olakšala je urbanizaciju. S druge strane, uzrokovala je urbano širenje na ogromnim područjima.

Urbanistički alati koji su pratili ovakvu urbanizaciju ostali su vezani za hipoteze CIAM-a, to jest bili su usredotočeni na funkcionalne i ekonomske kategorije, zanemarujući prostorne i ekološke aspekte. To je uzrokovalo ne-organsko, kontradiktorno djelovanje u urbanim sredinama.

U godinama političke krize i građanskog rata 1990-ih dominira proliferacija pod-podjela i neformalne urbanizacije koja izmiče pravnoj i arhitektonskoj kontroli javnih vlasti.

Urbane borbe i socijalni zahtjevi prisilili su Bouteflikinu vlast da nastavi politiku socijalnog stanovanja, oslanjajući se na avatare modela CIAM-a i “Atenske povelje”, unatoč njihovim manjkavostima, posebno na ekološkom planu.

Grad Alžir često izranja na modernoj mapi s Le Corbusierovim “Planom Obus”, koji, iako nije realiziran, ostavlja tragove na narednu generaciju arhitekata i Le Corbusierovih učenika, pa i u strukturi grada, primjerice zgrada Aero Habitata itd. Kako biste ukratko opisali moderni razvoj glavnoga grada, koje su najvažnije faze razvoja, tendencije i slično?

Neupitan je utjecaj Le Corbusierovog modela na urbanizaciju Alžira, i izvan njegovog “Plan Obusa”. Međutim, i prije toga treba napomenuti da su tu ključna polazišta i planovi CIAM-a koji su označili Alžir 1950-ih, zatim Degaulleov plan grada Constantinea 1958., neposredno pred neovisnost, koji se prolongirao u urbanizaciji i nakon revolucije tj. rata za neovisnost.

Pedesetih, grad Alžir je postao nepregledna aglomeracija, čije je širenje bilo alarmantno. Jacques  Berque je opisivao situaciju kao  “topografski atentat i društvenu prijetnju”, vezano uz proliferaciju improviziranih stambenih jedinica slumova, tzv. bidonvillea u gradu, koji su neprestano podsjećali kolonijalnu vlast na “silovit i jadan život” Alžiraca.

Pretpostavke CIAM-a će ostati dominantne u urbanizaciji Alžira. Kao najamblematskije prakse možemo navesti one Bernarda Zehrfussa  u kvartu Champs de manœuvre, Rolanda Simouneta u domeni apsorpcije improviziranih naselja, grupu Hanning i Dalloz u naselju Annassers. Čak i Fernand Pouillon preuzima isti model, s kulturalističkim pristupom. Sva ova djelovanja koja odražavaju težinu CIAM-a i „modernog pokreta” u arhitekturi i urbanizmu od Alžira u 20. stoljeću i dalje će ostati paradigmatske, sve do danas, dakako gubeći svoj izvorni utopijski domet.

Za vrijeme francuskog protektorata, kao i u nekim drugim sjevernoafričkim zemljama, poput Maroka, po nekim autorima, kolonije su postale teren za eksperimente europskih arhitekata. U bivše kolonije, u prvoj polovici 20. stoljeća, uvezene su ideje planiranja koje su se smatrale u to doba preradikalnim za Europu. Slažete li se s time i možemo li uopće potvrditi ovu tezu u Alžiru?

 Čitavo 20. stoljeće, od Bauhausa, preko Atenske povelje i CIAM-a, bilo je stoljeće eksperimentiranja i elaboriranja novih hipoteza, ali ne samo u Alžiru i sjevernoj Africi. To je iznad svega slučaj sa zemljama koje su pokušale izgraditi socijalizam, ali također u manjoj mjeri, i u razvijenim kapitalističkim zemljama. Dovoljno je prisjetiti se iskustava Ernsta Maya u Frankfurtu, “Crvenog Beča” i u vrijeme Weimarske republike, Berlagea u Amsterdamu, ruskih konstruktivista…

Alžir je poznatiji po teorijskom projektu Le Corbusiera, već spomenutom “Plan Obusu”. Eksperimenti su se javljali i na razini urbanizma, 1930-ih, poput plana Renea Dangera, zatim onoga Henrija Prosta. Ali ni jedan od njih nije potpuno realiziran. Važno je spomenuti i plan Tony Socarda za restrukturiranje područja Marine le plain, koji je također samo djelomično realiziran. Možemo se također prisjetiti podcijenjenog iskustva Hanninga i Dalloza u kvartu Annassers, koji su vjerovali da se u topografiji grada Alžira i njegovom rastu nalazi “prirodni” geometrijski model u formi kvadrata koji bi trebao usmjeravati pravac/oblik (širenja) grada!

 Zapravo, tijekom 20. stoljeća mnoga iskustva obogaćuju grad na akademskom planu istraživanja, što predstavlja i neku vrstu urbanog eklekticizma, grad koji izražava kontradikcije u svome razvoju, u suprotnosti s “velikom harmonijom” 19. stoljeća ili “starim gradom”.

Tijekom ovog razdoblja, niz značajnih arhitekata realizirao je svoje ideje u Alžiru, od kojih možemo navesti primjerice francuskog arhitekta Fernanda Pouillona kojeg ste i spomenuli, a koji je bio angažiran od strane kolonijalne vlasti Alžira da doprinese rješavanju gorućeg problema stanovanja za europske radnike, ali i rastuće muslimansko stanovništvo u gradovima, koji tu dolaze slijedom industrijalizacije. Kako ocjenjujete ova postignuća npr. neke od njegovih stambenih kvartova poput Climat de France, Diar el Saada, Diar El Mahcoula itd.?  Neki autori naglašavaju da se planiranje, a osobito rješavanje problema stanovanja, često koristilo kao alat kolonijalnih vlasti za pokušaj postizanja socijalnog mira u razdoblju rastućih društvenih tenzija tj. socijalnih nemira?

Pitanje stanovanja to jest “stambeno pitanje” već je posebno naglašeno kod Fridricha Engelsa u 19. stoljeću. U 20. stoljeću francuski filozof Henri Lefebvre govori o “pravu na stan”. Stambeno pitanje i pitanje habitata ostaje najvažniji problem 20. stoljeća, kako društveno tako i urbanistički odnosno arhitektonski. Na društvenom i političkom planu, ne postavlja se samo pitanje “očuvanja socijalnog mira”. Ono se postavlja u smislu  “prava na stan” i “prava na grad”. To je vrijedilo 1950-ih, isto vrijedi i danas. Za Alžirce ovo je pitanje oduvijek bilo od primarnog značaja. I dan danas, upravo je ono u središtu programa predsjednika Bouteflike. Naime, Alžirci nikada nisu napustili ideju onoga što se uvijek smatralo kao pravo.

Prije smo već spominjali da je stambeno pitanje kao i pitanje rješavanja neformalnih naselja,  bidonvillea,  u Alžiru bilo jedno od najvažnijih arhitektonskih izazova, ali pomalo zanemareno od strane povijesti moderne arhitekture. Godine 1953. grupa arhitekata ujedinjenih pod imenom CIAM-Alžir predstavila se na međunarodnom kongresu moderne arhitekture (CIAM) u Aix-en-Provenceu. Njihovo istraživanje pokrilo je pet osnovnih tema: urbanizam, zakonodavstvo, građevinarstvo, likovnu umjetnost i socijalno pitanje.

Na strogo urbanističkom i arhitektonskom planu, promjena tipologije u procesu proizvodnje stanova ima korijene u transformaciji moderne urbane forme. Nestanak bloka, kao osnovnog regulatora urbane forme, ustupio je mjesto lameli, neboderu i njihovim sklopovima (“le grand ensemble”).

Iskustva Fernanda Pouillona u tom smislu i njegove pretpostavke još su uvijek aktualne, kako u pogledu socijalnih i ekonomskih uvjeta, tehnoloških procesa koji se koriste, tako i na estetskom i arhitektonskom planu. Na razini urbanizma, Pouillon ostaje “modernist” sa svojom kulturalističkom dimenzijom, odnosno onom koja traži arhitektonske elemente u lokalnoj kulturi zbog njihove estetske dimenzije.

Važno je spomenuti da je planiranje modernog grada koje su pokrenule kolonijalne vlasti ujedno bilo planiranje društvenih nejednakosti. U praksi to je značilo odvojena naselja za europsku i muslimansku populaciju itd. Kako su realizacije i to prvenstveno stambenih naselja, iz tog vremena promatrane danas, kako funkcioniraju? Primjerice već spomenuta stambena naselja Fernanda Pouillona, s izvorno jasnom podjelom na europski i muslimanski dio?

Društvena i kulturna segregacija bila je osnova kolonijalnog društva. Alžirci su bili isključeni iz urbanog života. To je bio slučaj od samih početaka kolonijalizacije u svim alžirskim gradovima, osim možda grada Alžira gdje je teritorijalna pozicija Kazbe (tradicionalna četvrt oko citadele grada Alžira; stari dio grada, danas pod zaštitom UNESCO-a, op. N.B.) nametnula društveni i kulturni  “promiskuitet” u prostoru grada. Ali “promiskutet” pritom ne znači miješanje i integraciju. Suočene s masovnim egzodusom muslimaskog stanovništva iz ruralnih područja i njihovim premještanjem na periferije velikih gradova, kolonijalne su vlasti 1950-ih konačno započele urbanu politiku usmjerenu k autohtonom stanovništvu, a bio je to zakašnjeli odgovor na njihove nacionalne i demokratske aspiracije.

U novim stambenim naseljima izgrađenim po modelu “Atenske povelje”, prvenstveno namijenjenim francuskoj ili europskoj populaciji, a tek onda autohtonoj tj.  alžirskoj, proveden je isti tip segregacije. Tragove toga još uvijek nalazimo u naselju “Concorde” na visoravnima Birmandreisa ili u Pouillonovu naselju “Diar El Machoul”, strukturiranom po principu “komfor” za europljane i dijelu zvanom “autohtoni/jednostavni” za Alžirce.

Pouillon je ipak nekako želio razbiti tu podjelu nudeći, primjerice u slučaju poznatog naselja “Climat de France”, određenu grandioznost kroz monumentalnu estetiku. Ova je segregacija brzo prevaziđena nakon postizanja neovisnosti. Imamo primjere prisvajanja kvartova koje su do neovisnosti naseljavali kolonijalni viši slojevi, od strane najsiromašnijeg stanovništva, poput kvarta Didouche, bivši Isly iz 19.stoljeća ili kvarta Hydra (danas je to kvart poznat po ambasadama, a tamo se nalazi i hrvatska op. N.B). U modernim stambenim kvartovima iz 20.stoljeća tragovi te segregacije, manje su očigledni.  

Nakon alžirskog rata za nezavisnost, činjenica je da su se javili pokušaji stvaranja egalitarnijeg društva. Nakon kraćeg perioda prvog alžirskog predsjednika Ben Belle, tijekom sljedećih petnaestak godina, predsjednik Houari Boumediene, kako različiti izvori navode, nastoji oformiti društveni sistem po uzoru na Jugoslaviju pod vodstvom Josipa Broza Tita. Kako se danas na to razdoblje gleda u Alžiru i kako se ono eventualno reflektira na urbani razvoj?

Novo, alžirsko postkolonijalno društvo se ni u kojem slučaju ne može kvalificirati kao “socjalističko” ni za vrijeme Ben Belle ni za Boumedienea, osim eventualno u diskursu. S druge strane, međutim, postojala je snažna državna prisutnost u izgradnji ekonomije koja je kao ambiciju imala istinsku neovisnost i socijalnu pravdu od koje Alžirci nikada nisu odustali. To je ponukalo Boumedienov režim da potraži saveznike u najprogresivnijim režimima tog vremena, i izvan utjecaja SSSR-a, među kojima je svakako bila SFRJ s Titom na čelu.

Međutim ne poznajem dovoljno dobro stvarnost tadašnje Jugoslavije kako bih mogao komparirati naša dva konteksta. S druge strane, ovo nema direktne veze s urbanim razvojem. U spomenutom poletu stvaranja suverenog i neovisnog društva, Boumedienov projekt bio je usmjeren na industrijalizaciju. Ovo je vodilo procesu masovne urbanizacije polazeći od kolonijalne teritorijalne matrice i njezinih inicijalnih nejednakosti. Neuspjeh takve politike industrijalizacije nije zakočila proces urbanizacije društva ni alžirskog teritorija. Današnja liberalizacija samo je još više naglasila tu nejednakost.  

U razdoblju predsjednika Boumedienea, arhitekt Oscar Niemeyer bio je u svom europskom egzilu, naime morao je napustiti Brazil nakon vojnog puča, kao istaknuti član Komunističke partije Brazila te je tada otvorio svoj ured u Parizu. Predsjednik Boumediene ga je tada pozvao u Alžir kako bi tamo realizirao nekoliko projekata javnih građevina poput sveučilišta i sportskog kompleksa, koji su inače manje poznati u njegovom cjelokupnom opusu. Kako vidite tu relaciju Boumediene- Niemeyer i Niemeyerov alžirski opus općenito?

Oscar Neiemeyer je projektirao samo dvije, odnosno tri velike građevine u Alžiru, to su univerziteti u gradovima Constantine i Alžir te sportsku dvoranu poznatu pod nazivom “Kupola” (La Coupole). Iako ovi projekti u alžirskom urbanom pejsažu predstavljaju najprogresivniju dimenziju moderne arhitekture suvremenog Alžira, ipak ostaju izolirani i uronjeni u sve više i više anarhičnu urbanizaciju. To su projekti koji prosijavaju svojim oblikom slaveći beton i staklo. Formom simboliziraju jednu od ideoloških faseta Boumedienove ere, usmjerene na znanost, tehnologiju, industrijalizaciju i napredak društva. Izbor upravo Niemeyera za dizajn sveučilišta, građevinu koja udomljuje znanost, nije slučajno, iz prethodno spomenutog rakursa. Proizlazi iz iste logike prema kojoj je za projekt sveučilišta znanosti i tehnologije u gradu Oranu, izabran japanski arhitekt Kenzo Tange.

Što se tiče arhitektonske estetike, danas, pak, prevladavaju uglavnom  “arabo-muslimanske” estetske vrijednosti koje simboliziraju službenu ideologiju.

Kada govorimo o Pokretu nesvrstanih i njegovom povijesnom značaju, govorimo o emancipatorskom pokušaju političkog pozicioniranja  zemalja Trećeg svijeta u kontekstu Hladnog rata, ali i o konkretnoj političko-ekonomskoj-kulturnoj razmjeni i suradnji koja je uspostavljena kroz taj projekt. Međutim, danas je, uslijed povijesnih okolnosti i globalnih zbivanja, taj Pokret i njegovo naslijeđe gotovo sasvim zanemaren, čime su zanemarene i nekad izuzetno jake veze Alžira i sada postjugoslavenskih zemalja. Vidite li mogućnosti reaktualiziranja nekih od tada uspostavljenih veza i naslijeđa Nesvrstanih?

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, odista, postojala je bogata i široka kulturna razmjena, pogotovo u polju tehnologije, znanosti, sporta, između Alžira i Jugoslavije, kao i ostalih istočnoevropskih zemalja. Ovo treba vidjeti i u svjetlu potrebe za supervizijom i podrškom za tehnološki i industrijski razvoj koji smo prethodno spomenuli. Dakako, to je bio i politički diktat motiviran željom da se diverzificira ovaj okvir međunarodne razmjene kako bi se pobjeglo monopolu Francuske, koja je ostala prilično prisutna u Alžiru, posebno kroz francuski jezik.

Danas, iz perspektive ekonomske globalizacije, cyber informatike, otvorenost prema svijetu, posebno razvijenom svijetu, predstavlja nužnost. No, razvoj koji je registriran u kontekstu liberalnog kapitalizma, iako više nego ikad globalan, ostaje vrlo neujednačen i proračunat. Tu je prvenstveno razlika između Sjevera i Juga. Južne zemlje guši imperijalistička logika sjevernih sila kojima možemo pridodati kineske i ruske utjecaje. Ovakav razvoj također kombinira različite kulturne i društvene logike. Kako pomiriti i kombinirati te različite priče u zajedničkoj sudbini? To je, valjda, pitanje stoljeća.

Pretpostavka socijalističke budućnosti s početka prošlog stoljeća sa sovjetskom revolucijom pokazala je svoje limite slijedom staljinističke degeneracije. „Utopija” Tita i na neki način Boumedienea u Pokretu nesvrstanih također se pokazala ograničenim projektom. Alžir je slično kao i bivša Jugoslavija doživio strašne građanske ratove u 1990-ima. Na urbanističkoj i arhitektonskoj razini slično vrijedi i za utopiju Bauhausa. To su sve povijesni i kulturni elementi koji zahtijevaju kritičku re-evaluaciju kako bi se izgradili nove pretpostavke razvoja i emancipacije.

Koji su glavni trendovi urbanog razvoja/arhitekture/javnog prostora u Alžiru danas i što su, po vama, glavni izazovi?

Glavni izazov u smislu urbanog razvoja i javnog prostora ostaje riješiti problem stanovanja za populaciju od gotovo 40 milijuna stanovnika koji sve više i više naseljavaju gradove, te očuvanje stanarskog prava kao neotuđivog prava, kao i prava na zdravstveno osiguranje i obrazovanje.

Drugi izazov može se sažeti u sintagmi „pravo na grad”, to jest, pravu na kvalitetan javni prostor koji se razlikuje od poznatog koncepta „zelene površine” dragog modernistima.

Međutim ovaj razvoj danas otvara put novoj krizi, a to je kriza okoliša i ekologije. Reakcije na ove krize i neuspjehe okreću se pitanjima identiteta, uključujući i samu arhitekturu. To je, dakako, miljama daleko od utopije „Bauhausa”. Kroz ova identitetska pitanja ogledaju se pitanja našeg odnosa prema povijesti i baštini. Ovo je, dakako, samo kratki pogled na urbanu i arhitektonsku povijesti suvremenog Alžira.

 _

Razgovarala i prijevod s francuskog: Nataša Bodrožić

Foto: Saša Šimpraga/ Motel Trogir  

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir

Motel Trogir je projekt udruge za suvremene umjetničke prakse - Slobodne veze.