#snjeg

[neragenacrafts]

While we wait for snow in Sarajevo #waitingforsnow #snowflakes #sarajevowinter #sarajevohandmade #crochetsnowflake #winterdecor #homedecorating #ornaments #crochetornament #snowflakeornament #snjeg #pahuljice #heklanepahuljice #cekajucisnijeg #neragenacrafts #smallbusiness https://www.instagram.com/p/CJA1ov3hwR4/?igshid=100zfdeg0aqyf

[artisticfilmhr-blog]

Zimska idila novoga jutra #winter #idila #zima #snjeg #jutro #dobrojutro #goodmorning #travel #color #happy #life #earth #art #artistic #artisticbjelovar #artisticfotoivideo (na lokaciji Bjelovar) https://www.instagram.com/p/BtKxl27h8m7/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=kjrjl4wwohuv

[zagrebist]

Zagreb, 07.01.2017, -6°C photos by a Zagrebist

[60-seconds-of-love]

Voljela je snjeg a nikada nije znala da sakrije sreću pred onim što voli a ja sam volio nju, oktobarske pahulje i pitao sam se da li će se njena hladnoća prema meni ikada otopiti...

-A.D. (Jedan Od Onih Života)

[mentalnahigijena]

Ja Timotije Jokanovic Crnogorac! Kralj je odgovorio: “Idite sinovi moji neka Vas bog blagoslovi i neka Vam pomogne u Vašem radu , jedino sto Vas Molim je dje god da budete pokazite Čojstvo i Hrabrost čuvajuci čast vaše domovine i vašeg imena Crnogorskog . Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u Vašoj Crnoj Gori!” Star 60 ljeta nalazeći se na jednom imanju zvanom  Monte Aguara u distriktu Huanqueros , petog februara ljeta gospodnjeg 1949 u društvu moje voljene supruge Ane Buratovic I naših šest sinova , svijeh bogu hvala u dobrome zdravlju sjedeći i drzaci pogled uperen u beskrajna polja Pampa razmišljao sam o svom životnom putu. Iako  nemajući namjeru da ikada ista pašem o mojim sjecanjima niti o mom životu neka me neodoljiva  unutrašnja sila neprestalno tjerala na to što je na kraju svega ipak bilo  razumljivo posebno nakon krvavog rata koji se vodio u mojoj  dragoj domovini  kao i sjecanja na moju familiju koju nikada nijesam zaboravio čitavoga svog života  u ovim dalekim prostranstvima novoga svijeta .

I upravo tog dana dogodila se čudesna stvar, nakon mnogo godina potpune tišine primio sam pismo od mog brata Emilija /Miljana / koji je bio tek trogodisnji dječak davne 1907 godine kada sam ja uz suglasnost svojih roditelja  odlučio napustiti rodno ognjiste u selu Trsa na obroncima  Durmitora.

Uprkos suzama mojih roditelja , otišao sam  prije svega jer sam svim svojim bićem želio poboljšati uslove u kojima smo živjeli ,ali  gledajući svoju uplakanu majku  nikada nijesam  mogao ni zamisliti da je to rastanak za uvjek I da je više nikada neću vidjeti.

MOJA SJEĆANJA OD KAD PAMTIM U mojoj  domovini Crnoj Gori (danas Jugoslavija)  ljeta gospodnjeg 1900  bio sam dječak od 10 godina , sin Novice Jokanovića i Mare Malović (legalno vjenčanih) imao sam i brata Dominga /Nedjeljka/ i dvije sestre Petranu i Vidosavu  u dobi od 7,5 I 3 godine . Ekonomska situacija mojega oca Novice u selu Trsa bila je osrednja što je opet zavisilo od godine do godine ,uglavnom smo se  bavili  poljoprivredom i stalno se mučeći i radeći puno na našem imanju ipak smo uspjevali kako tako za tamošnje uslove  održati pristojan nivo života. Medjutim u tim krajevima zima je bila izuzetno oštra i dugotrajna ,a snjeg je znao napadati i do dva metra visine ponekad  padajući neprekidno  sve do svetog Djordja ,  naše seoske slave. Za tako oštru zimu trebalo se dobro pripremiti , osigurati hranu i drva preko ljeta  za ljude ,ali i za životinje. Sve te poslove obavljali su moji roditelji , a ja kao najstarije dijete  pomagao sam koliko sam god mogao. Osim toga trebalo je čuvati  mladju djecu i pripremati im hranu, što je bio posao moje majke koja je pored toga štrikala I ručno sila robu za sve nas.

Jednoga dana rade uobičajeni poslovi na našem imanju moj otac je dok je cijepao drva teško povrijedio lijevu nogu napravivši veliku ranu. U tom trenutku vidjevši njega kako sav u krvi bespomoćno lezi pokraj mene shvatio sam koliko je život težak I kroz sta se sve mora proći u životu, na neki način zakoračio sam kroz tu nevidljivu barijeru iz bezbrižnog djetinjstva na teški I mukotrpni put borbe za opstanak. Čim sam došao sebi poslije prvog soka dozvao sam majku  koja je na svu sreću u tom nevjerovatno teškom trenutku bila potpuno  prisebna i nekako smo  ja i ona zajedno prenjeli oca  i uspjeli ga leći u krevet . Posto je  bila zima sa izuzetno velikim snjegom,a u selu nije bilo ljekara  moja majka je narodnim crnogorskim lijekovima napravljenim od planinskih trava  čistila očevu ranu , zaustavljala krv,I previjala ga. Još uvjek nakon svih ovih godina  čini mi se kao da  sad  gledam njene oci koje me  posmatraju   onako zgrčenog I uplašenog dok placem zajedno sa mojom mladjom bracom I sestrama .Ali to je bila hrabra Crnogorka I neprestalno me bodrila , govorila mi je da sam ja taj koji je sad  na  očevom mjestu , da sam dovoljno odrastao  I da moram imati dovoljno hrabrosti , samopouzdanja  da podnesem  tako nesto  I da su to stvari koje se dešavaju  tješeći me da će očeva rana  zarasti za svega 7 dana. Upitao sam majku  ko ce za tih sedam dana  raditi sve teške poslove na našem imanju , ko ce hraniti zivotinje, sjeci drva  na tako velikoj hladnoci I u tolikom snjegu? Moj otac me onako slab I skoro  na kraju svojih snaga uhvatio za ruku  rekavši   da to moram ja , da je siguran da cu uspjeti I  da će mi on davati  uputstva  sto I kako da radim sve  dok on ne ozdravi . I tako sam svaki dan radio  boreći se protiv hladnoće  I velikog snjega . Majka mi je pomagala koliko je god mogla , samo sto  očev oporavak nije trajao 7 dana  već čitava 3 mjeseca , 3 mjeseca  koja su  mi prije svega pomogla da  se osjetim  snažnim I sposobnim za život , da sazrim i u kojima nijesan  naučio samo  raditi teske poslove   vec I nocu kada bi  me prosao umor  od dnevnog rada  moj dobri  otac  me je ucio citati , bio mi je ucitelj. Ja sam sjedao na podu  pokraj kreveta u kojem je lezao  I pazljivo ga slusajuci upijao svaku njegovu rijec . Znao je citati samo stampana slova iako ne brzo  dok pisana nije znao tj puno slabije  . Bez obzira na to meni je izgledao kao  neki filozof I mislio sam da zna sve,  smatrao je da I ja takodje  moram nauciti  da citam . Imali smo  jednu malu staru knjizicu koju je otac godinama  cuvao ispod  postelje  I koja se zvala POCETNICA  u kojoj je bilo mnogo sličica  uz pomoć kojih  sam počeo učiti. I tako je moj otac sa bolovima od rane  lezeci u krevetu svim silama nastojao u meni probuditi ljubav za čitanjem . Posto se njegov oporavak produžio  koristio sam svaki trenutak  odmora I trčao prema  njegovom krevetu  tražeći  poduku , cesto  puta I  mnogo vise od onoga sto je ona znao . Medjutim oca su  dok je ležao  posjećivali  mnogi prijatelji medju kojima  je bilo I onih koji su završili  4 ili 6 godina škole , tako da sam I od njih nastojao  naučiti sto sam vise magao. Neki od tijeh prijatelja predložili su mojim roditeljima  da mi kupe olovku  sto su oni rado prihvatili , ali to nije bilo izvodljivo jer na žalost u selu nije bilo prodavnice u kojoj bi se mogao kupiti pribor za pisanje ili bilo sto slično. Na svu sreću ubrzo mi je jedan od očevih prijatelja poklonio olovku od 7 centimetara I obećao da će me učiti pisati svaki put kada dodje da ga posjeti . Na taj način sam ubrzo za  svega nekoliko dana naučio pisati  slova. Nakon toga odlučio moliti oca, posudjujuci mu  moju olovku I papire  da I on  nauci pisati I tako sam ga učio ono sto sam znao I kako sam znao  iako je to  prihvatao  dosta bezvoljno . Još uvjek se sjećam  kako je satima drzao olovku u saci   bezuspjesno pokusavajuci da napise makar jedno slovo, sve dok se  napokon  nije oslobodio , namjestio olovku medju prste I poceo pisati.To je trajalo nekolio dana sve dok se nije umorio , vise je volio ustati se iz kreveta , sjesti u stolicu I raditi nesto rucno najcesce je malenim nozem I raznim drugim alatkama ukrasno rezbario komade drveta od kojih  su  vremenom nastajale predivne gusle  kojima su se  mnogi u selu divili ,upravo zato je I govorio kako ga čekaju mnogo važnije stvari I da radi toga nema vremena za ucenje.I tako je  moj otac  radeci neke laganije poslove I učeći  malo po malo sve vise zdravio  sa priblizavanjem  proljeca I nase seoske slave Sv Djordja , kada se snjeg  vec otapao ,a proljecno sunce  pocinjalo grijanje  s kojim se postepeno  pojavljivalo zelenilo I sarenilo cvijeca. Onaj koji ne poznaje surovost zime nikada ne može povjerovati u njenu okrutnost isto kao sto onaj ko ne poznaje ljepotu  proljecnje prirode ne može vjerovati u takvu promjenu .  Prolazile su zima za zimom  svaka noseći sa sobom nova iskušenja , živeći u slozi sa mojim roditeljima I djeleci sa njima dobro I zlo .Nakon svega na svijet je došla moja sestra Sofija , koja je umrla u trećoj  godini svog malog života  za kojom smo svi dugo tugovali,a posebno moja majka.Nakon njene prerane I tragične smrti  I zaista teške I gladne godine koja je  odnjela zivote mnogoj nejaci u našim krajevima  rodio se moj brat Emilio (Miljan)  koji je napokon unio zrno radosti  u nas tužni dom . Roditelji su mi pričali o još jednom bratu(Filip?) rodjenom  godinu dana nakon mene koji  je   umro  jos u prvoj godini zivota, ja ga se ne sjecam jer sam bio previse mali kad nas je za uvjek napustio ,ali roditelji  ga nikada nijesu mogli prezaliti. Medjutim jos od najranijeg djetinjstva do danas  skoro citavog svog zivota mnogo sam vremana proveo misleci o tome  kako bi bio veliki kao ja da je ostao ziv cesto  zamisljajuci  da  je on zaista tu  kraj mene , zamisljajuci njegov lik I osjecajuci njegovo prisustvo narocito u najtezim trenutcima kada sam bio potpuno sam I skoro bespomocan daleko od moje  porodice, mojega sela I moje voljene domovine. Tako sam rastao  sa svojom familijom u selu Trsa sve do  ulaska u 16  tu godinu , tada se desilo nesto,  odnosno tada sam prvi put cuo za ono sto ce za navjek promjeniti  moj zivot.Tih godina prvi mladici iz nasega sela su posli u Sjevernu Ameriku I ubrzo su se mogle cuti price o  velikom bogatstvu I velikim mogucnostima koji se nude svakome , do kojih svako ko ista vrijedi  moze doci. U mojem selu se pocelo govoriti “ Onaj koji nesto valja odlazi u Ameriku ,a onaj koji nista ne valja ostaje kod kuce “  . Vjerujuci da sam I ja jedan od onih koji vrijede poceo sam moliti roditelje za dozvolu da odem u tu daleku I bogatu zemlju da radim I zaradim  puno dolara I donesem ih kuci svojim roditeljima kako bi napokon I mi  promjenili nas teski nacin  zivota.Osim toga  bilo je mnogo nasih rodjaka koji su  posli u Ameriku  I koji su  vec novcano pomagali  svoje familije I najblizu  rodbinu u selu.Medjutim I pored svega moji  roditelji su bili protiv  toga govorili su mi  da radeci kako radimo  uz malo srece mozemo  obezbjediti normalan zivot , medjutim ja sam znao da je to  gotovo nemoguce  I da  su oni zapravo  svjesni svih zrtava htjeli da svi ostanemo zajedno  u kuci ne zeleci da ja odem  I time razdvojim familiju  pa makar bili primorani na gladovanje.Skoro su me odvratiliod zelje daodem za Ameriku ,ali korz glavu mi je stalno odzvanjalo “ Ko vrijedi odlazi , ko ne vrijedi  ostaje” .  Nastojao sam da mi  dozvole , jer se nijesam mogao pomiriti sa  pricama da “ne valjam ako ostanem u selu “  obecavajuci mojima da cu se vratiti za  tri godine!Na zalost dato obecanje  nijesam izvrsio  jer  nikada nijesam zaradio dovoljno … Napokon sam dobio dozvolu svojih roditelja I pocele su pripeme za moj odlazak .Pripremajuci se za put I  cekajuci saputnike prslo je nekoliko mjeseci . Nakon svega dosao je I dan odlaska sedmoga dana marta mjeseca godine 1907.Bio je to najtuzniji dan  u mom zivotu , kojega nikada  necu  zaboraviti ……ne mogu zaboraviti  tuzni oprastaj  najprije sa mojom sestrom, zatim bratom Miljanom  koji sme grlio  uplakanih ociju  iako je bio jako mali I imao svega tri godine ,a najveca tuga je bila kada sam se poljubio sa  majkom …jadnom mojom majkom  koja mi je ubilvena u suze I bol rekla ”Neka ti je sa srecom put sine moj , moja najveca zelja je da mi se brzo vratis  iako imam osjecaj da mi se vise nikada neces vratiti “ u tom momentu je izasla iz kuce I pala  skrhana od bola .Vratio sam se da je podignem iz snjega , sto je bila moja posljednja pomoc,koju sam joj pruzio , u toj situaciji sam pomisljao da ostanem kuci I za uvjek zaboravim na Ameriku I sve snove … medjutim , imao sam  dvadeset saputnika za Ameriku koji su me naprosto uzeli za ruke I otrgli od majke . Sjecam se samo da sam se  poljubio  sa ocem I drugim rodjacima …nakon toga sam se udaljio  I zastao gledajuci u pravcu majke  sa puno tuge I bola. Cekao sam da da vidim  kako moj otac prilazi majci , kako je podize u uvodi u kucu  potpuno skrhanu I jos uvjek u soku . Nakon pola sata hoda  dosao je I moj  otac I rekao mi da se moja majka postepeno oporavlja , te da ce me on otpratiti  do grada Niksica , mjesta gdje sam se I sa njim zauvjek oprostio.Oprastaj je bio bolan , samo sto je karakter  muskaraca cvrsci I daje im jacu  sposobnost da u sebi istrpe bol, bez da se onesvjeste , kao moja majka . Tako sam se nakon tog tuznog oprastaja  definitivno pridruzio  ostalim saputnicima  za Ameriku. Nakon svih boljnih oprastajai muka  ocekivao me jos jedan veliki problem ,bio sam maloljetan  sa  jos nepunih 17 godina a  drzava Crna Gora  nije dozvoljavala dobijanje pasosa niti izlazak iz zemlje .Jedini dokument koji sam posjedovao  bila je  krstenica izdata od  naseg seoskog  svestenika inace mojeg ujaka .Nego I pored naizgled nerijesivog problema  sve moje nade bile su uprte u mog drugog ujaka  koji je bio  narodni polasnik  nasega sela u tadasnjem crnogorskom senatu . Tako smo stigli u Cetnje glavni grad Crne Gore ,to je bio moj prvi I na zalost posljednji susret sa nasom  prijestonicom  simbolom  vjekovne borbe nas crnogororaca  za slobodu I narodno dostojanstvo.Grad je bio mali  mnogo manji nego sam ga kao djete zamisljao ,ali sve je to za mene ,a I sve nas bilo mnogo vece I znacajnije nego sto ikada iko moze zamisliti  za nas je svaki kamen   nase male I siromasne  zemlje  bio veci od drazi od citavog svijeta  . Odmah sam potrazio ujaka ,posao sam do skupstine ali je na zalost bilo nemoguce doci do njega  jer je  upravo tih dana zasijedao crnogorski senat I ujak je stalno bio zauzet radom  na vaznim sjednicama I odborima .Ocekivao sam da cu nekako uz njegovu pomoc uspjeti uzvuci pasos, jer je bio veoma cijenjen I postovan covjek.Morali smo  prenociti na Cetinju.Kada je moj ujak saznao da sam doputovo  posjetio me u prenocistu I pitao me o cemu se radi .Kada sam mu objasnio o cemu se radi  I da zelim  da izvadim pasos kako bi otputovao u Ameriku  na zaradu, savjetovao me je I nagovarao da  odustanem  I objasnio da ce biti nemoguce  dobiti pasos   da ministarstvo ne moze prekrsiti zakone  I da mi ne moze pomoci pored svog njegovog autoriteta.Ali na moje veliko insistiranje  obecao mi je da ce me zajedno sa prijeteljima pratiti do nadleznih drzavnih organa .Sjutra dan smo obilazili od jednog do drugog ministarstva,ali bez rezulatata .Na kraju  kad  sam iscrpio sve  mogucnosti  ujak  mi je napisao pismenu preporuku  kao  poslanik  za jednog konzularnog agenta u gradu Kotoru  koji se tada nalzaio na teritoriji  Austro – Ugarske.Molio ga je da mi pomogne u granicama svojih mogucnosti .Nakon nekoliko dana provedenih na Cetinju  nezaboravnih po mnogo cemu  jednog prelijepog jutra  zaputili smo se prema Kotoru .Medjutim  priblizavajuci se Njeusima  naisli smo na veliko iznenadjenje  !Po cesti su se kretala  kraljevska kocija , neki od mojih saputnika su je odmah prepoznali I uzviknjuli “ Paznja dolazi kralj!”Ja sam se uplasio  da ce me uhapsiti jer sam bio jedini bez pasosa .Stadosmo svi sa strane  puta I u zak postovanja skinusmo kape sa glava , dok je  nailazila kocija  koja se kretala polako I ugledavsi nas se zaustavila.

Otvorila su se vrata kocija I  pred nama se pojavio  covjek  sirokih pleca sa mnogo  svjetlicavog  ordenja  koje  nijesam do tad vidio .U tom trenutku zaorili su se glasovi mojih prijatelja “ Zivio Kralja Nikola!”Odmah nakon toga  kralj je podigao ruku I pitao nas “sinovi moji kuda idete?”Najstariji medju nama odgovorio  mu je : “ Sa dozvolom vaseg visocanstva  idemo u Ameriku ,da zaradom poboljsamo ekonomsku  situaciju  nasih familija”Kralj je odgovorio: “idite sinovi moji neka vas bog blagoslovi I neka vam pomogne u vasem radu , jedino sto vas molim je dje god da budete  pokazite cojstvo I hrabrost  cuvajuci cast vase domovine I vaseg imena crnogorskog . Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta  ne jede  jeftiniji hljeb  nego u vasoj Crnoj Gori” Te iste noci dosli smo u luku Kotor I odmah se prijavili ujednu pomorsku agenciju radi vadjenja putnickih karata do Trsta .U Kotoru mi se dogodila prva zapreka u inostranstvu , za mene nije bilo karte  jer nijesam imao pasos ,a karta se nije mogla izvaditi  drugacije.Nakon toga sam otisao u konzularnu agenciju  gdje sam  pokazao pismenu preporuku sa Cetinja .Nakon sto je pregledao dokumente konyularni agent  mi je rekao da ne moze pomoci nista ,ali da sa krstenicom mogu putovati do Trsta I da ce  pomorska kompanija prikriti nedostatak pasosa.Otisao sam ponovo u agenciju I dobio kartu  do Trsta .Krenuli smo sutra dan ujutro  ,tada sam se  prvi put u zivotu  popeo na  brod  I vozio njim  bez da sam ikada  prije toga vidio  more.Kada je brod krenuo  uhvatio me umor I strah  tako da sam  se na trenutke zelio vratiti nazad u moju rodnu Trsu kod mojih roditelja u nasu kucu.Prolazili smo kroz prelijepi Bokokotorski zaliv ,a ja sam se onako vas u strahu I nesiguran  divio ljepoti tih krajeva ,ali pogled  mi se stalno vracao Lovcenu  ekako gledajuci u njega  cinilo mi se da sam jos uvjek tu kod kuce  I dok se on  vidi da je sve  blizu  na dohvat ruke .Madjutim  ubrzo smo izasli iz zaliva I  more je postalo jako nemirno  sa velikim I opasnim valovima  koji su  zapljuskivali  palubu.Na kraju smo to poslijepodne stigli  do Dubrovnika , gdje se brod zaustavio na jedan sat da bi predao postu .Dobili smo dozvolu  da na kratko izadjemo radi kupovine  nekih svari .Ovaj grad mi se cinio izuzetno lijepim , okruzen velikim zidinama  I sve je bilo tako drugacije  da nam se cinilo da smo  na pola puta od Amerike .Nijesmo znali strane jezike osim maternjeg , zbog cega  smo se plasili I bili nesigurni  tako smo se  pokusavali  sporazumjevati    jezikom gluvonijemih  koristeci   ruke I tijelo .Medjutim  hodajuci ulicama  culi smo govor  kao sto je nas maternji I vjerujuci da se radi samo o jednom nasem zemljaku , uputili smo se prema njemu ,ali  usput smo vidjeli  da I drugi isto  govore kao I mi  I bili smo  potpuno zbunjeni.Nakon toga smo pomenutog gospodina zamolili da nam pomogne oko kupovine nekih stvarcica.Smijuci nam se  upitao nas je  odakle dolazimo I mu mi odgovorismo  da smo mi Crnogorci I da putujemo u Ameriku na zaradu  , a on nam je  I dalje sa osmjehom na licu   rekao “Djeco moja , ovdje se govori isto kao u vasoj zemlji “Upozorio nas je da pozurimo na brod  , zahvalismo se ljubaznom gospodinu  I sami kupismo  ono sto nam je trebalo  nakon cega pojurismo prema nasem brodu koji  je taman kretao .Tako smo polovili sve do  Pule  gdje smo  se opet na kratko zaustavili,a u zoru uplovismo u Trst , koji je bio nasa krajnja destinacija .Iskrcavsi se u Trstu  susreli smo se sa  mnogim novostima i za nas do tad nezamisljivim stvarima , sa nepoznatim osobama  koji su  nam prilazili I predstavljali se kao prijatelji nudeci svaku mogucu pomoc I sve moguce usluge , ali na srecu  dosao je jedan pomorski agent obucen u uniformu  koji nas je odpratio do policajca.Policajac nas je pitao  do koje agencije idemo .Odgovorili smo da idemo do jednog Crnogorca  naseg zemljaka  koji se zove Milo  Stanisic .Upozorio nas je da budemo pazljivi I da se cuvamo od ljudi  kao sto su oni koji nam na ulici nude usluge, jer se radi o lopovima I prevarantima , te ako zelimo  moze nas on  odpratiti do agenta Stanisica  sto smo mi  uplaseni  prizorima sa Trscanskih ulica  rado prihvatili.Hodajuci uskim ulicicama  vidjeli smo puno ljudi I zena  loseg izgleda  koji su nam usput nudili  sve moguce usluge .Mnogi od tih ulicara  su govorili nasim jezikom ,ali mi smo  pazljivo sljedili  policajca  dobro pazeci da se ko od nas ne zagubi .Kada smo stigli do agencije  izasao je gospodin Stanisic I primio nas , odveo nas u jednu prostoriju  gdje nas je  jos jednom upozorio da  se jako  cuvamo  od ulicnih prevaranata, lopova I prostitutki  kojih kako je rekao nema vise niti u jednom gradu na svijetu , pozivajuci nas kao dobar zemljak da mu predamo na cuvanje uz potvrdu sav novac kojega smo imali ,sto smo I ucinili.Odradio nam je jednog covjeka koji nas je pratio do  njegove privatne ustanove gdje smo rucali . Ja sam mu urucio 25  austriskih zlatnika koje nikada vise nijesam vidio .Izlazeci  I setajuci po gradu sreli smo se sa mnogim  novostima  koje nikada do tad nijesmo vidjeli , kao npr. tramvaj I elektricno svijetlo.vrativsi se iz obilaska dosli smo do restorana u kojem je sjedio gospodin Stanisic sa  gospodjom I malim sinom .Gospodja je bila  izuzetno zgodna  Crnogorka , vrlo ljubazna  koja je  naredila konobaru  da nam posluzi rucak za susjednim stolom .Pitala nas je za novosti iz Crne Gore  .Kasnije je govorio gospodina Stanisic  covjek liberalnih pogleda  koji nam je rekao da nasu situaciju treba sto prije rijesiti  te da je vec dogovorio  pripremu dokumentacije sa agencijom Cosulich  , posto ce za par dana isploviti  brod za New York .Meni je objasnio da su moji dokumenti sa kojima sam  doputovao brodom u Trst  problematicni zbog nedostatka pasosa , te da cu ako ne sa prvim  vjerovatno otputovati sa drugim brodom koji bi trebao isploviti za 20 dana .To ga nije zabrinjavalo jer je agencija Cosulich u mjestu Sergula imala vlastiti  hotel za emigrante tj iseljenike  sa svim komoditetom ukljucujuci I putnu kartu   kao I ostale troskove . Poslije podne smo u pratnji  Stanisica  otisli do agencije kojoj  je za smjestaj I putnu katru do New Yorka platio  240 austriskih  kruna . Zatim nas je odveo do hotela kompanije  gdje smo zatekli  oko 500 lica  koja su cekala isti brod. Nikada nijesam vidio toliku cistocu  I  red.Bilo je vise sala prve, druge I trece kategorije sa konobarima I poslugom , vrtovima , hodnicima I asfaltiranim stazama, sve sa kapacitetom za 1000 osoba. Postojao je bife  gdje se  prodavalo sve sto je potrebno  u prvom redu za nas , kao sto je duvan I famozna gazirana voda “bolito”  .Sa druge strane u istoj zgradi nalazile su se kancelarije sa sluzbenicima kao ambulante sa ljekarima I to od kompanije  drzavni  ljekari I americki ljekari svi placeni od agencije Cosulich .U tom momentu situacija mi  je izgledala krajnje neizvjesna  zbog nedostatka pasosa I posjedovanja jedinog  dokumenta krstenice. Za putnike Crnogorce  kompanija je imala  poeban tretman  u lukama iskrcaja  sa stavljanjem nekog ziga na dokumentu sa potpisom jednog funkcionera. Nakon tri dana oglasen je pregled od strane  drzavnih ljekara ,a ja sam bio bolestan – tokom puta sam dobio neke ospice I osuo sam se po citavom tijelu .Poceo je pregled najprije vizuelni od srtane  tri ljekara u liniji , kod kojih sam prosao kao sposoban . Sljedeci  dan bio je pregled od strane dva ljekara  koji su radili za kompaniju kod kojih smo svi prosli .Treci dan dosla je revizija od strane americkih  ljekara zaiskrcaj .Sjecam se da sam dosao na red treci dje me je prvi ljekar dugo zagledao dok sam hodao nakon cega mije rekao da se izdvojim sa strane gdje su vec  bile 3- 4 osobe . To me iznenadilo , ali je ipak ostala nada da cu proci . Kasnije su me pozvali na pregled  kod drugog ljekara koji mi je dao znak da  idem dale kod treceg ljekara  koji me je detaljno pregledao I stavio mi neke kapljice u oci I rekao da dodjem za tri dana da me ponovo pregleda .Objasnio mi je da moja situacija nije najbolja ,ali ako se budem ljecio moguce je da se poboljsa u sljedecih  desetak dana. Nakon sto je proslo   deset dana  cekao sam jos toliko I tada po savjetu  nekih prijatelja  sam trazio povracaj dokumenata  I prebecivanje u drugu kompaniju koja se zala “Kocevar”  gdje sam dobio obecanje da ce mi biti omogucen bezbjedan dolazak do New Yorka, ali da   nema broad nego tek za mjesec dana . Posto su moji prijetelji otisli na New York “Cosulich”  sa nadom da cu  odputovati sa njihovom linijom .Za nekoliko dana  bio je zadnji pregled dje mi e kombinovana ljekarska ekipa saopstila da se ne mogu iskrcati u New Yorku .Medjutim  dosli su drugi zemljaci iz Crne Gore koji su putovali za juznu ameriku –za republiku Argentinu  I pozvali me da putujem sa njima objasnjavajuci da  tamo imaju dosta rodjaka koji su se vec bili snasli u toj zemlji .Nije mi ostala druga mogucnost nego putovati sa njima u Argentinu dje prilikom iskrcaja u to  vrijeme nije postojala nikakva kontrola ili zabrana .Tako sam  mjeseca aprila  otputovao vozom s kompanijom “Leban” prema Djenovi , dje sam trebo da se ukrcam na brod za Buenos Aires , sa jednim dokumentom- Krstenicom ,na koju su stavljali  pecat kompanije .Od Trsta do Djenove  u vozu  mi se cinilo da letim  jer  se nikada do tada  nijesam vozio  vizom.Posto smo dosli u Udine – Italija  pojavila se jedna osoba , koja se predstavila kao konzularni agent I zatrazila nam  pasose . Kada sam pruzio krstenicu rekao je da taj dokument nije valjan za putovanje I zatrazio mi 50 kruna  ili da odmah izadjem iz voza .Nalazeci se u bezizlaznoj situaciji odlucio sam da reagujem  prijetnjom .Ustao sam , uputio se prema toj osobi koja I nije izgledala kao konzuarni agent vec kao prevarant  uhvatio ga za kravatu snazno ga povukao za nju , zaprijetio mu da me ne vrijedja  I svom snagom mu pljusnuo samar.Na ovo sam se odlucio jer sam se osjecao izgubljenim I jednostavno drugog izlaza nijesam vidio .Jedan od mojih prijatelja, visok I jak predstavio se kao da mi je otac kako bi me zastitio .Spomenuta individua je vicuci I praveci veliku graju otisla traziti policiju. U tom trenu  sef zeljeznicke stanice je dao znak da voz moze krenuti prema Milau dje smo rebali presjesti  na drugi voz.Dosli smo u cekaonicu dje sam se ja odvojio da ne bi pravio probleme mojim saputnicima vjerujuci da ce me tu sacekati policija I privesti zbog onoga sto se dogodilo u Udinama .Bila je duga noc I ja sam sjedeci  na klupi  zgrcen I uplasen od svakog talijana koji je prolazio kroz cekaonicu zamisljao da je policajac I da ce me uhapsiti .Na srecu ujutro  je dosao voz.Ukrcao sam se na njega zajedno sa prijateljima  I do Djenove nije bilo nikakvih problema .Stali smo u podzemnoj stanici sto je za mene bilo veliko cudo , nijesam vjerovao svojim ocima  stajli smo pod zemljom a sve je bilo osvjetljeno kao sa smo napolju . Popeli smo se stepenicama prema gore dje nas je cekao agent kompanije I nakon pregleda dokumenata  odveo nas u hotel dje smo cekali tri dana odlazak broda .Ponovo je dosao , drugi konzularni agent I nakon pregleda isprava , rekao mi da  necu moci putovati ako mu ne platim 35 talijanskih lira za potpis na krstenici   posluzio sam se lukavstvom I rekao mu da ce mu sve biti placeno na brodu  sljedeceg dana kada je brod prema najavi trebao isploviti .Medjutim , dogodilo se da je brod isplovio isti dan u 4 sata poslije podne .Prije toga  dobili smo naredbu da se u 14 sati ukrcamo na brod “P.Mafalda” priblizavali smo se brodu koji je bio toliko veliki ijep I rasvijetljen  da mi je izgledao kao jedan veliki plutajuci grad .Kada smo se popeli na most primjetio sam spomenutog konzuarnog agenta .Nadao sam se  da me nece primjetiti sagnuo sam glavu I  krio se u masi jer je bilo puno putnika razlicitih nacionalnosti  I jezika , a brodska posada je govorila iskljucivo talijanski ,sto je vrlo mali broj putnika razumio.U toj guzvi  zacule su se brodske sirene , koje su oznacile pripremu za isplovljavanje broda. Tada sam shvatio da cu se uspjeti izvuci od obaveze da konzularnom agentu platim 35 talijanskih lira . Nakon oglasavanja zadnje sirene ,  brod je isplovio iz Djenove u pravcu Buenod Airesa I ja sam  za uvjek napustio moju zemlju I stari kontinent.Timotije  Jokanovic umro je  1968  godine u Huanquerosu I pored velike zelje nikada se nije uspjeo vratiti u Crnu Goru .Nakon dolaska u Argentinu  ozenio se dalmatinkom Anom Buratovic sa kojom je imao 6 sinova , mukotrpno je radio cijeloga zivota kao I svi tamosnji Crnogorci ,ali je I pored svih  nedaca uspjeo  podici I odskolovati  citavu  familiju I pruziti im jake zivotne osnove .Danas u Argentini zivi stitinjak Timotijevih potomaka  uglavnom u Buenos Airesu , niko od njih osim  kcerke …. Koja je 1971 ljetovala u staroj domovini  nikada nije bio u Crnoj Gori  I za tu daleku zemlju  zna samo iz porodicnih predanja  koja je “nono Timoteo”  prenio na svoje sinove ,a oni opet na svoje itd.I pored toga oni se danas svi osjecaju Argentincima Crnogorskog porijekla I osjecaju snaznu vezu sa svojim korijenima .

[maudastudio]

It was voted the best advent market for the third year. Zagreb beautiful in every season and more alive than ever. Every square might mesmerize you. Be prepare if you wish to embarque into the Zagreb adventure! #zagreb #hrvatska #croatia #croazia #dolac #market #wood #svetimarko #markovtrg #gornjigrad #starwars #thelastjedi #orah #walnut #noce #tunelgrič #advent #adventure #rediscover #snow #snjeg #neve #nieve (at Zagreb, Croatia)

[sasasvara]

Zapadalo... #sasasvara #sarajevo #snjeg #snow #allrights (at Sarajevo, Bosnia and Herzegovina)

[u-oku-onaj-sjaj]

Lagano umirem

u tvome sjećanju

Topim se, nestajem

k'o snjeg u proljeću.

[tijanabakic1]

Na današnji dan prije 9. Godina je isto kao danas padao snjeg kad se rodila moja prekrasna mala djevojcica ❤️ Sreco moja sretan ti rodjendan da si nam živa ,zdrava i uvijek vesela i razigrana i da te sreca i pozitivna energija uvijek prati na tvom putu odrastanja ❤️ Volimo te mnogo 😘😘😘🎁💐🎊🎉🎉🎉🎉 Hvala @gordanaboroja na predivnim tortama 🙏🏼 Makica je odusevljena ❤️ @zarakids #zarakids #happybirthday #myprincess #mylove https://www.instagram.com/p/Cb2KldlA49B/?utm_medium=tumblr

[jacksoncarvalho]

Candy Eyes. Prints and Licensing are available on my website www.jacksoncarvalho.com (em New York, New York) https://www.instagram.com/p/BnZ_P-snjeG/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=gyp0uyaw8lse

[jsunjic]

SNJEG NA RAJSKOJ PTICI KAŠTEL NOVI

[ladypinkmery]

Dodje malo snjeg # https://www.instagram.com/p/BsveHwShBdLV9rRFfVc0rKrRpw-OI28SX_fCUY0/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=3sb7n435zmlf

[artisticfilmhr-blog]

Winter good morning #morning #goodmorning #sunrise #sunset #sun #cold #winter #winterwonderland #beautiful #wow #amazing #freezing #snow #snowing #art #artistic #artisticfilm #artisticfotoivideo #nature #travel #color #out #outdoor #follow #likeforfollow #idila #snjeg #zima #croatia (na lokaciji Bjelovarsko-bilogorska županija) https://www.instagram.com/p/Bsccj98HY_S/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=16cce52g0ncz0

[trojerucica-blr]

View this post on Instagram

A post shared by monanbg (@monanbg)

Duga zima... "SOCIJALNO DEPRESIVNA", mirise snjeg na promjene!!! #1od5miliona #justicenotpolitics #predsedniksrbije https://www.instagram.com/p/BtlTIctlOiW/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=s5cjhe0fyrbs

[maudastudio]

Fist snow of the season!! ❄️🇸🇪 #visby #gotland #sverige #sweden #snow #snjeg #nieve #neve #sneg #winter #inverno #invierno #zima #zimabijelezubeima (at Visby, Gotland, Sweden)

[sasasvara]

Napolju snjeg, nizak pritisak i moja “momačka soba”! Najbolje vrijeme za dekice i Castanede. Brijanje može da čeka... (at Dobrinja, Federation Of Bosnia And Herzegovina, Bosnia And Herzegovina)