#siromaštvo u Crnoj Gori

[cgvijesti]

U riziku od siromaštva 140 hiljada građana CG

U riziku od siromaštva 140 hiljada građana CG

Foto: Pixabay/ilustracija Međunarodni dan siromašnih Crna Gora obilježava uz 140 hiljada građana u riziku od siromaštva. Iako je sve više onih koji traže bilo koji vid pomoći, nadležne institucije pružaju nedovoljno, navodi se u prilogu Televizije Crne Gore TVCG. Kako priča Nada Radović za TVCG, socijalno ugrožena osoba, mnogo je ljudi koji nemaju ni hljeba da jedu. Radovićeva kaže da, kojoj…

[mentalnahigijena]

U Crnoj Gori za godinu dana izgubljeno više od 11.000 radnih mjesta Najnoviji podaci pokazuju da je tržište rada doživjelo snažan udarac i da je broj nezaposlenih u septembru ove godine za trećinu veći u odnosu na isti period prošle godine - Crnogorska ekonomija pretrpjela je najveći pad od svih evropskih država u godini koronavirusa, a posljedice lockdowna osjećaju se i u 2021. godini. Najnoviji podaci pokazuju da je tržište rada doživjelo snažan udarac i da je broj nezaposlenih u septembru ove godine za trećinu veći u odnosu na isti period prošle godine. Za godinu dana izgubljeno je nešto više od 11.000 radnih mjesta, a trenutni broj nezaposlenih koje je evidentirao Zavod za zapošljavanje Crne Gore je 54.000. Broj nezaposlenih u septembru prošle godine iznosio je 43.400, što pokazuje da je nezaposlenost za godinu dana porasla za 27 odsto. Pandemija koronavirusa svakako je glavni uzrok ovakvih brojki. Iako je Crna Gora uspjela da ovog ljeta realizuje dobru turističku sezonu, to ipak nije mnogo uticalo na oporavak tržišta rada. Brojne firme nisu uspjele da opstanu na tržištu usljed svega onoga što je donijela pandemija. Totalni lockdown, zatvaranje granica, policijski čas, epidemiološke mjere, sve je to uticalo na pad poslovanja brojnih kompanija u periodu koji je iza nas. Najpogođenija su bila mala i srednja preduzeća. Gubitak više od 11.000 radnih mjesta za samo godinu dana, povećat će i stopu siromaštva u Crnoj Gori. Prije pojave koronavirusa, svaki četvrti građanin Crne Gore živio je ispod granice siromaštva. To je pokazala anketa MONSTAT-a o dohotku i uslovima života. Procenat siromašnih odnosio se na osobe ili članove porodica, čiji prihodi ne zadovoljavaju osnovne životne potrebe. Prognoze Svjetske banke u maju 2020. godine su bile da bi između devet i 20 hiljada građana moglo upasti u siromaštvo zbog ekonomskog šoka koji je uslijedio pojavom koronavirusa. Nedavna izjava ministra ekonomskog razvoja Jakova Milatovića da će se do kraja godine oporavak tržišta radi osjetiti i u praksi, zvuči optimistično. Ipak, za potpuni oporavak potrebne su snažne investicije, kojih u ovim trenutku još uvijek nema. Dodatno otežavajuća okolnost je i nestabilna politička situacija u Crnoj Gori, koja sigurno utiče na rejting Crne Gore kao države kod ozbiljnih svjetskih investitora. Najnoviji izvještaj Svjetske banke za Crnu Goru djeluje ohrabrujuće. U njemu se prognozira rast crnogorske ekonomije na 10,8 odsto.

[balkantimes]

Schwarz-Schilling o 25 godina Dejtonskog sporazuma

Ove godine se navršava 25 godina od kako je američki gradić Dayton, Ohio, ušao u historiju. Tamo je 21. novembra 1995., nakon skoro četiri godine, okončan rat u BiH nakon pregovara o mirovnom sporazumu, koji su tri tadašnja predsjednika, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, potpisali 14. decembra 1995. u Parizu, piše Christian Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik za BiH .

Kako bismo razumjeli sadašnju situaciju u BiH, 25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, moramo baciti pogled na njegov nastanak, sadržaj i posljedice, piše ovaj njemački politčar u tekstu koji je objavio dw.com.

Američka administracija predsjednika Billa Clintona se početkom 1994. iz više razloga snažno angažovala u tada ratnoj BiH, i u martu 1994. posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata, da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio "Kontaktnoj grupi", sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke, kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu.

Agresor je nagrađen, napadnuti su kažnjeni

Plan tadašnje "Kontakt grupe" zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. "etničko čišćenje" koje su počinili Srbi, prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba.

Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile "homogene"etničke grupe: Srbi s jedne strane i Federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane.

Sjedinjene Države, koje su se dugo protivile priznavanju rezultata rata, početkom 1995. godine su ipak napravile politički zaokret i priznale ratna osvajanja tj. "etnička čišćenja", a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Dejtonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni.

Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu?

Snažnim pritiskom američkih pregovarača, predvođenih Richardom Holbrookeom, rat u Bosni i Hercegovini završen je u Daytonu 21. novembra 1995. godine. Bosna i Hercegovina je opstala kao država, ali je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH s hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Republiku Srpsku sa pretežno srpskim stanovništvom. Uspostavljeno je i posebno administrativno područje - Brčko Distrikt. Međunarodna zajednica predvidjela je i poziciju Visokog predstavnika koji nadgleda provođenje civilnog dijela Dejtonskog sporazuma.

Tri etničke grupe dobile su pravo veta da zaštite svoje "vitalne nacionalne interese" kako bi se izbjegle tenzije i mogući sporovi. Od tada to također znači da članovi Predsjedništva i Doma naroda Parlamenta BiH mogu blokirati bilo koju odluku ako dotični "konstitutivni narod" vidi prijetnju vlastitim vitalnim interesima.

Nakon gotovo četiri godine rata, s više od 100.000 žrtava, preko dva miliona izbjeglica, masovnih silovanja, logora za ratne zarobljenike i genocida u Srebrenici, bosanskim Srbima dodijeljena je polovina Bosne i Hercegovine. Suočavanje sa počinjenim ratnim zločinima odvijalo se kao i danas teško, s puno muke i uz velike napore. Dejtonski sporazum favorizirao je u ovom segmentu glavne aktere ratnih zločina. Uprkos svemu, svi su odahnuli kad je ugovor potpisan.

Nakon gotovo četiri duge godine, međunarodna zajednica je sakupila polupane krhotine vlastitih slabosti iz rata u BiH - nažalost za mnoge ljude prekasno.

Oduzeta prava manjinama

A Bosanci i Hercegovci su se morali iznova orjentisati. Prema Dejtonskom sporazumu, izbjeglice su imale pravo povratka svojim kućama, što je u novonastaloj situaciji značilo povratak u novostvorene, etnički podijeljene entitete. Međutim, u praksi je ovaj povratak na ognjišta u staru domovinu izgledao potpuno drugačije. Mnogi su odustali nakon godina neuspješnih pokušaja, prodali imovinu i odselili se. Zemlja se nastavila dijeliti i "čistiti".

Dejtonski sporazum je u osnovi oduzeo demokratska prava svim manjinama, one praktički ne postoje u Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode. Osnovna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca izbrisana su Dejtonskim sporazumom i izopačena pravnim torzom.

Mora se reći da je Dejtonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje. Proveo sam godine proučavajući Dejtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je dio Sporazuma, i bezuspješno pokušavao izmijeniti Ustav za vrijeme svog mandata na funkciji visokog predstavnika 2006. godine. Svi su dejtonski pregovarači u to vrijeme znali da su Mirovni sporazum i u njega ugrađeni Ustav faktički prekomplikovani, nesavršeni i da u njima na svakom koraku postoji kamen spoticanja. Nadali su se međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u Daytonu, da će s vremenom, po potrebi i uz pomoć visokog predstavnik korak po korak mijenjati Sporazum.

Međutim, u posljednjih 25 godina nikome nije uspjelo, niti međunarodnoj zajednici, niti Bosancima i Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Dejtonski sporazum. Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger rekao da je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obaveznoj reviziji, tako da su promjene Dejtonskog sporazuma trebale biti izvršene nakon otprilike tri godine.

Današnja BiH je nestabilna, pravna država teško da postoji, korupcija je na visokom nivou, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika, jer mladi i kvalifikovani ljudi odlaze iz BiH, godinama i gotovo nezaustavljivo. Dejtonski sporazum i Ustav BiH, međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU.

BiH - najveći gubitnik ratova u bivšoj Jugoslaviji

Međunarodna zajednica još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašni rat tog vremena? Međunarodna zajednica toleriše agresivnu i nacionalističku retoriku mnogih bh. političara, kojom se godinama veliča osuđene ratne zločince.

Ona bi mogla pozvati u pomoć visokog predstavnika naoružanog bonskim ovlastima da to promijeni ali ona to ne radi. Danas se posebno mora apelirati na odgovornost međunarodne zajednice da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom kako bi pronašla rješenje da izvede zemlju iz statusa quo koji nameće Dejtonski sporazum. Ili treba da dopustimo da se BiH jednostavno i nakon svega raspadne?

Snažni igrač Rusija, koja ima sopstvene interese, već se dugo miješa u situaciju u regionu i uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i da se suprotstavi EU i SAD. Nedavni primjer nacionalističkih izgreda nakon izbora u Crnoj Gori trebao bi biti crvena linija za sve.

Bosna i Hercegovina je najveći gubitnik u takozvanim jugoslovenskim ratovima. "Snaga činjenica" već 25 godina od uspostave Dejtona određuje političko djelovanje i suživot u svim segmentima života u BiH - a to nema nikakve veze s pomirenjem i pravdom nakon rata. Naprotiv, Dejtonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i secesionističkim snagama u Bosni i Hercegovini, koje desetljećima teže razbijanju države.

Prije 25 godina, tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma: "I kažem svom narodu: Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo nivo nepravde za našu zemlju i naš narod."

Ali, svi znamo da bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu.

Izvor: dw.com

[saznajemozavas]

Crnogorski paradoks: Što manje imam, to više podržavam vlast

Sve siromašniji građani Crne Gore iz izbora u izbore većinski glasaju za vladajuću partiju. Prema mišljenju sociologa Ilije Malovića, objašnjenje tog paradoksa treba tražiti u tome da je najsiromašnijima najlakše manipulisati. Samo dan nakon završenih lokalnih izbora na kojima je vlast ubjedljivo porazila opoziciju, novi udar na standard običnih građana stigao je u vidu poskupljenja svih goriva. Iako ogromni redovi na benzinskim pumpama upućuju da će najnovije poskupljenje značajno pogoditi budžet građana koji su zbog toga spremni da satima čekaju u redu za gorivo, ipak većina njih je, sudeći po rezultatima lokalnih izbora, u nedelju zaokružila vladajuću partiju. Paradoks da sve siromašniji crnogorski građani iz izbora u izbore većinski glasaju vladajuću partiju, što je naročito izraženo na primjeru najsiromašnijih opština sjevera Crne Gore, gdje se zbog siromaštva i nezaposlenosti svakodnevno iseljava veliki broj građana, sociolog Ilija Malović objašnjava činjenicom da je siromašnim građanima zapravo najlakše upravljati i manipulisati. On dodaje da je „glavna karakteristika i glavni ekonomski rezultat vladajuće partije kulturno i socijalno propadanje crnogorske radničke klase, naročito one na crnogorskom sjeveru“, a što sve ima za rezultat da je iskazivanje slobodne političke volje u Crnoj Gori postalo istinski „luksuz“. „Na kolektivnom nivou radnička klasa je društveno neintegrisana do nivoa društvene segregacije. Hronična nezaposlenost ili male plate, rad na crno, potpuna izdvojenost iz šireg ekonomskog sistema čine tu grupu pogodnom za političku manipulaciju. Posmatrajući taj društveni sloj jasno je hronično odsustvo socijalnog samopouzdanja. Bez takve vrste samopouzdanja nema slobode da se iskaže politička volja, da se organizuje, učestvuje, pokrene, promijeni… Iskazivanje slobodne političke volje u Crnoj Gori postalo je luksuz koji sve manji broj građana može da priušti“, dodaje naš sagovornik. Takođe, sve uočljiviji pad izlaznosti građana na izborima, odnosno tzv. kriza „demokratske participacije“, prema Malovićevom mišljenju, signal su da „kod velikog broja građana Crne Gore ne postoji uvjerenje da se trenutna političko-ekonomska situacija može skorije promijeniti“, dok se istovremeno „velika većina građana navikla i saživjela sa svojom bijedom“. „Ako je to društveni trend, a ne pojedinačni slučaj društvene letargije, onda sociologija govori o razvijenoj ’kulturi siromaštva‘. Pojam kulture ili potkulture siromaštva može nam pomoći da objasnimo kako je moguće da nekadašnji industrijski centri Crne Gore masovno glasaju upravo za grobare te industrije, kako gradovi koji su imali hiljade radnika politički podržavaju strukturu koja ih je ekonomski unazadila“, kaže Malović. U tom smislu, taj sociolog smatra da „siromaštvo u Crnoj Gori nije više samo pitanje ekonomske oskudice“, već da je posrijedi „planirani program koji sprovodi vladajuća politička elita u cilju kreiranja društvene realnosti gdje se većina građana čini trajno zavisnim od socijalne pomoći, kredita i milostinje“, a koje uvijek „zavise od volje birokratije povezane sa strankom na vlasti“. Nažalost, prema mišljenju sagovornika Sputnjika, rezultat svega je da „za takvu vrstu socijalnih usluga građani delegiraju svoju političku volju upravo onoj strukturi koja ih je dovela do takvog stanja“. „To nas dovodi do paradoksalne situacije: što je narod siromašniji, manje je sklon promjenama. Takav paradoks se zove ’krug siromaštva‘ i iz njega se teško izlazi bez šire društvene akcije. Sve to dovodi do manjka informacija, osjećaja straha i bespomoćnosti prema autoritetu vladajuće partije. Posledica svega pomenutog je idolopoklonstvo, nespremnost na pobunu, prividno zadovoljstvo trenutnim stanjem“, objašnjava Malović. Nažalost, „izlazak iz vrtloga koji stvara kultura siromaštva u Crnoj Gori biće težak posao“, smatra naš sagovornik, a „prije svega zbog činjenice što čitava politička struktura moći leži na ovako izgrađenim odnosima“. „Opisani fenomen prepoznaje i sociologija devijantnosti. Naime, slično crnogorskoj vladajućoj oligarhiji, dileri droge su spremni da učine sve da se njihova mušterija ’ne skine‘, odnosno da se ne izliječi i da ne pristane da bude zavisnik. Socijalnim zavisnicima najlakše je upravljati“, zaključuje Malović. IZVOR(SPUTNIK.RS) Read the full article