#s. stotis

[sehnis]

[ spotify ] [ youtube ] [ song of the week playlist ]

[microwaving-tesilid-argente]

thinking about hestio/ephael and the "if we had a decent tank or healer, i wouldnt even have to talk to him" "does that mean you'll keep hanging out with me? :D" "oh, forget it". the "hey. take your arm off my head. take it off?" i love ephael being annoying to hestio without a care in the world + hestio telling him off + hestio is still always seen by his side + they're still stuck together like a set pair after 10+ years

[malerfique]

???? 🤨‘‘bff  stoty’‘

https://twitter.com/LooneyTunes/status/1673366356123881472?s=20

[poeticlicense12345]

ONA ĆUTI I ČEKA DA ZASPIM...

Nesanica se rečima pripitomljuje i manje smeta. Moja mi ne da da zaspim i zato smišljam teme za nju, da je odobrovoljim, da je učinim svojim sapatnikom. Ona ćuti i čeka da zaspim, a onda me budi da me podseti da je tu. Donosi mi teške teme : razočaranje!

Već sam pominjala misao da je život 10% onoga šta nam se događa, a da je sve ostalo naša reakcija na to. Jedna od čestih reakcija na proživljeno je razočaranje. Osećanje koje je prisutno u nama od najranijeg doba. Dete je razočarano ako ne dobije igračku koju želi, ako njegov najbolji drug postane to nekom drugom i slično. Posledica je tuga, osećaj napuštenosti i izneverenosti.

Taj osećaj se u tom svom, izvornom, obliku ponavlja u “odraslom” životu, u raznim situacijama. Drugi ljudi su, uglavnom, ti koji nam nekim svojim postupkom, stvarnim ili percipiranim, izazivaju mučan osećaj da smo iznevereni, što nas razočarava. Istina je da i sami sebe možemo razočarati, naročito ako smo skloni samoposmatranju i preispitivanju sebe. Da bismo se razočarali, u nekoga ili u nešto, potrebno je da imamo određena očekivanja. Ako ih nemamo, nema ni razočaranja.

Šta to očekujemo od drugih ljudi, bližnjih, partnera, prijatelja? Uprkos tome što postoji neki opšti sistem vrednosti, svako od nas ima i sopstveni, koji je često rigidniji, jer je obojen našim željama, osećajima, pristrašnošću. Ljudi oko nas su, često, naša predstava o njima ili naša ideja da oni budu ovakvi ili onakvi. Kada se ti ljudi, koje smo mi “oblikovali” u našoj svesti, ne ponašaju u skladu sa tom našom predstavom, a, često je tako, mi smo razočarani. Razlog takvom osećaju je nesklad između onog što neko, uistinu, jeste i našeg očekivanja kakav treba da bude.

Kriva je, naravno, i naša percepcija idealnog odnosa između ljudi, koja podrazumeva bezgraničnu bliskost i intimnost. Ako od nekoga očekujete da “pročita” svaku vašu potrebu (čak i onu koju ni sami ne prepoznajete), i, naravno, da reaguje na način koji ste vi zamislili, da vam po stoti put kaže da je beznadežno izgubljen bez vas, a on vam to ne kaže (istinu govoreći, istinski smo izgubljeni ako nemamo sopstveni kompas), razočaranje je neminovno. Odlično tlo za razvoj ovakve “biljke” (razočaranja), koje često “đubrimo” je preterano očekivanje da nas ljubav može spasiti od svih problema i strahova. Ovakvo očekivanje izaziva potrebu za prenaglašenom intimnošću. Međutim, kako neko reče, nije bliskost izbacivanje svog mentalnog “smeća” u drugog, jer svako mora, ipak, da veliki deo svojih problema reši, najpre, u sebi , pa tek onda izvan sebe. Bliskost je smejati se s nekim i osećati da ta osoba daje neki smisao vašem životu, da vas usrećuje, a ne očekivanje da treba da rešava vaše probleme.

Razočarati se, međutim, možemo i u sebe i to onda kada ono što stvarno jesmo, nije u skladu sa slikom naše izmaštane predstave o sebi. Kada dopremo do sebe i “upoznamo se” (velika mudrost - upoznati sebe!), naša očekivanja će biti realna, a onda nema razočaranja. Najgore je ljutiti se na sebe, jer nas taj bes zatvara u sopstvene negativne šeme.

Naravno da nisu sva razočaranja izazvana našim preteranim očekivanjima. Treba da znamo da ne živimo u viteškim vremenima, pa, shodno tome, nema ni vitezova, ni viteških podviga. Ima dobrih i loših ljudi.

Problem je u tome što loše ljude ne možemo, kao što možemo s mašinama, popraviti ili zameniti. Ono što se dogodilo ne možemo promeniti, niti treba sebe potcenjivati zbog toga,jer niko nam ne može “usaditi osećaj niže vrednosti bez našeg pristanka”. Jednostavno, treba shvatiti da se život sastoji iz cikličnih perioda, sreće, razočaranja, tuge, koji se neprestano smenjuju. Ne treba plakati nad onim što se dogodilo, jer svako iskustvo je dragoceno. Naša snaga ogleda se u tome da možemo početi iz početka, svaki put kada se sruši ono u šta smo verovali. Tamu ne možemo odagnati tamom, već svetlošću, a najvetlije je pred zoru,kada noć “izdiše”.

"Zabavila" sam svoju nesanicu! Dokle? Ne znam još mi se ne spava, a ponoć je odavno odmakla...

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[anjaperovic]

Poslednji redovi

Neću ti više pisati jer mislim da će mi srce pući na komade ako još jednom pomislim na tebe. Sve sam ti oprostila, valjda ćeš i ti meni jednom ali to je to, od mene.

Ne mogu da volim onoga koji je mene davno zaboravio i da se gubim u redovima alternativne stvarnosti u kojima i ti patiš za nečim čega nije bilo. Mnogo godina sam tome posvetila ali sada stavljam tačku.

Sve i da sam bila zlikovac svake druge predstave, ovu sam igrala čisto, fer i bez jedne zle misli. Odavno nisam verovala u Boga ali sam se tako snažno molila za tebe, sa suzama u očima. I tada sam sebi sve oprostila, dok sam u crkvi imala samo jednu misao, da moj …… bude dobro.

Moja ljubav i vera u tebe bila je dovoljno jaka da poremeti sve vage razuma koje sam mislila da su potpuno poravnane.

Žao mi je što te puštam ali nije usledilo naglo i nepromišljeno. Duboko u sebi znam da u nekom drugom svemiru, gde nosimo ista imena i imamo iste oči, ništa nije bilo ovoliko teško i do sad smo odavno bili srećni. U tom drugom svemiru, ja nisam budna i uplakana u pola 4 ujutru već ti odavno spavam na grudima.

Mirna i spokojna.

Samo ja znam koliko sam želela da sve bude dobro a nikad nije bilo. Samo Bog zna koliko sam te juče volela a da ću sutra nemoćno da pokušavam da se borim sa time da u meni raste ljubav prema tebi proporcionalno tome koliko se ti udaljavaš.

Ja i dalje verujem da ima malo mesta pod suncem i za nas, ali ne naglas i svakako ne tebi pred očima. Nisam očajna ni slaba, samo iscrpljena i predugo usamljena. Mislim da ni sam nisi svestan težine mojih osećanja.

U svojoj duši izgradila sam nam čitave svetove a ti si ih hiljade porušio u svom umu, samo da zaboraviš sta smo bili. I nadam se da ti je sada lakše.

Molim se za tebe, sigurno ne poslednji put, ali neka bude makar hiljaditi od kraja, da uvek budeš srećan i voljen. I nemoj da budeš budalast kao što često jesi, pa da poveruješ da ti to ne zaslužuješ.

Nema čoveka u čijem srcu leži više ljubavi, u glavi više osmeha, u rukama nežnijeg dodira. Sam držiš sve konce života kao i ja svoje. Da li će te progutati bol ili napraviti od tebe heroja sopstvene tragedije, ti biraš. Molim te, biraj da budeš ono što jesi, najveći. Molim te nemoj da me izdaš i posustaneš. Samo ti i ja znamo da si ti nestvarno biće u ovom gradu punom ništavila.

Ti si rođen za velike stvari i stoti put, izvini, nisam bila dovoljno dobra da ih u tebi budim i podstičem. Premlada i glupava, nisam izbegla ni jednu prepreku koju mi je život podmetao.

Nadam se da ćeš pronaći sve za čime si tragao i žao mi je što nikada neću moći s ponosom da pričam o tebi drugima. A u meni je toliko ponosa i spokoja. Što me je jedan takav čovek voleo, makar i na tren.

Nikad neću zaboraviti da si mi jednom rekao “ja znam da mene moja Lo razume”. A nisi imao pojma koliko te razumem. Shvatala sam te kao da sam te izmislila unutar svoje duše. Ko zna koji je ovo život po redu da sam te volela kao da si me stvorio.

Za mene si najbolji za sva vremena, a sada zbogom.

S ljubavlju,

tvoja Lo

[pismamargareti]

Evo me opet tu na osami sa pismima za koja ni ne znam da li si ih ikad pročitala. Po stoti put se pitam tko me "redflegao" kao luđaka. A ja samo zaljubljena budala. Nikad mi nisi rekla zašto nisam dobio šansu. Ne sjećam se da li sam pitao. Ne znam što ću dalje. Stvarno nemam pojma. Probao sam sve. Druge žene, blokiranje, nove pokušaje da doprem do tebe. Opet sam s poklonom s kojim nenznam što ću. Žao.mi da opet 400 eira zviznem u more, a znam da cijenu neću dobiti natrag. Bio je lijep.osjećaj tražiti i birati što bi ti se svidjelo. Najmanje desetljeće se nisam osjećao tako dobro kao kad sam tiražio i smišljao čime bih te mogao obradovati za rođendan. Vidjet ću. Slobodni tjedan se bliži kraju, završava na tvoj rođendan. Tako sam ga tempirao. Ideja je bila da dođeš tu na nekoliko dana i onda pred rođendan da odeš i proslaviš ga sa svojima. Još jedan poraz u pozamašnom nizu.

[wrathyforest]

AT THIS POINT I BELIEVE WE ALL HAVE TO BREATH AND DON'T STOP BREATHING COZ I KNOW IT"S DIFFICULT WITH A STOTY LIKE THIS ONE YUP

s c a r s

[a-djuricic-1981]

sad sam stvarno...

popizdela. jebavam se s ovim sajtovima, evo ovo je stoti blog, i da li cu se ovde zaustaviti??? trazim neko sranje gde mogu da objavljujem i sherujem sta mi dune kurcu, ali mi ne ide. sjebali su onaj line, a on mi je nekako bas odgovarao. bar sam okacila arhivu. mozda predjem ovde, mozda predjem u picku lepu vise materinu. mrzim fejs, mrzim ig, mrzim sve. mrzim sve ove templejte, templejtOVE... niti razumem na koju jebenu foru funkcionisu. evo u pola 5 ujutru cirkam kafu i trazim svoje mesto pod jebenim virtuelnim suncem, mesecom ili sta god da je. a mene nema, a mene nema, a mene nema - ljubav da mi das!... plutam okolo... i catch me if you can... ali i sta cu ti? da ti sjebem zivotnu koncepciju, koncipaciju, opstipaciju, konstelaciju, i ono... generalno, uopsteno, imate pravo na svoje misljenje. mislis, dakle kenjas. MY KINGDOM FOR A HANDKERCHIEF!!!! sto bi rekao kind of the moon, nesudjeni moj, tako da necemo da se zajebavamo, piccolo casanova... sve kul.

[jeftindres]

Messi hat-trick, reprezentacija probila 100 golova

U punom jeku europskih pretkola, Argentina je započela prijateljsku utakmicu s Curacaom, 86. na svjetskoj ljestvici. Stoti dan nakon što je Argentina osvojila Svjetsko prvenstvo, Messi je postigao hat-trick i postigao 100. gol za reprezentaciju. U ovoj utakmici od 7-0, nakon što je Messi nosio Argentina Nogometni Dres kako bi dovršio prekretnicu od 100 golova, trebalo mu je samo 17 minuta da izvede hat-trick i asistenciju. Postao je treći igrač u povijesti nogometa koji je postigao 100 golova za reprezentaciju. Ovo mu je ujedno i 9. hat-trick u reprezentativnoj karijeri. Nema sumnje da se sjaj i slava koja pripada Messiju nastavlja. I prvaci u Dres Argentina Reprezentacije Samsung imali su izvanredan učinak na utakmici, gol Gonzaleza, svjetski val Enza, jedanaesterac Di Marije, a Dybala je asistirao Montielu za prvi gol reprezentacije. Argentina je do sada dobila dvije uzastopne prijateljske utakmice, čime je savršeno završila međunarodno natjecanje u ožujku. Nakon toga će se igrači argentinske reprezentacije vratiti u svoje klubove na pripreme za nastavak klupske sezone. Vjerujem da nam mogu nastaviti pružati sjajne igre u svojim klubovima.

[whyso3mo]

Da si mi bar vjerovala. Bila si mi važnija od bilo kojeg izlaska. Bilo mi je važnije pričati s tobom, nego trošiti vrijeme uzalud s nekim drugim. Bila sam spremna upoznati te u bilo kojem svjetlu. Samo ne volim, kada misliš da te mrzim, a nikad nisam. Bilo mi je važnije zagrliti te nego opiti se vani po stoti put. Bilo mi je važnije imati mir s tobom nego trošiti noći uzalud sa prolaznim strancima. Bilo mi je važnije provesti dan s tobom nego lutajući tražiti nešto nebitno. Bilo mi je važnije imati te, nego sanjati te. Bilo mi je važnije zamišljati sve lijepe stvari koje smo mogle raditi, nego svađati se. Bilo mi je važnije naći te, zato jer vrijediš vremena više od svega ovoga u životu što postoji, ali ovo su posljednje suze koje ću proliti jer znam da ti i dalje tražiš druge oči koje će te voljeti onakvu kakva jesi, mada tvrdiš da ne tražiš ništa, ali znam, tražiš lakše. I to je okej. Svak radi kako može. I dalje te poštujem i dala bi sve da ti mogu pokazati koliko lako sve može biti. Samo da mi vjeruješ. Dok sam ja pokušavala, ti si bježala, i ako ti ove riječi nisu dovoljne, ja bi i dalje dala sve od sebe da mi budeš okej, ja tebi jednostavno nisam bila dovoljna truda da odbaciš sve ono loše oko sebe i zajedno pokušamo stvoriti nešto bolje. Ja sam tebe htjela upoznati, ti mene nisi. Ali da, za ljubav treba truda. Vječno bi ti pisala, samo da znaš, koliko sam te htjela voljet kakva god da jesi. Mislila sam da želimo isto, bit jedna uz drugu i imat normalan život. Gledat filmove, plakat, smijati se i družiti se. Gledat nebo, šutjet, pričat o svemu, postojat. Ali tvoji planovi su drugačiji. Valjda ćeš uz nekog drugog bit sigurnija. Valjda ćeš uz sebe jednog dana voljet i život oko sebe. Nisi svjesna. Nadam se da si sretna.

[rokenrol]

Lopovica

Kad u rano jutro, s prvim granatama negdje u daljini, majstor Hajro prođe ulicom s rukom u džepu sivoga, mirnodopski ispeglanog sakoa, u bijeloj košulji i s kravatom, tih i lagan kao sjena, stvari se u našem gradu vraćaju na svoje mjesto. Ili u sumrak, kad su na ulici samo patrole koje ljude odvode na kopanje rovova, zlonamjernici, krijumčari i matere koje traže izgubljene sinove, mine Hajro u sivom činovničkom sakou, u košulji bijeloj, s kravatom crvenom kao za kongres, i ljudima bude lakše jer im se opet učini da se stvari vraćaju na svoje mjesto. A nemaju ni velikih briga za majstora Hajru. Zbog nečega znaju da njega neće pokupiti na kopanje. A znaju i da ga neće ubiti granata. Ima tu ljudi, nisu brojni, možda svaki stoti ili svaka dvjestopedeseta među onima što ih znamo, za koje se nekako osjeti da ih neće ubiti rat. Jer u njihovim životima postoji neka teža i starija muka od rata, koju im je zadalo da otpate mimo svih zajedničkih muka i nesreća. A biva i da majstor Hajro prođe usred dana, u sakou i košulji bijeloj kao da vode ima na bacanje, s kravatom kojom kao da se ruga onima gore. Ako vam je do moje krvi, govori im Hajro kravatom, onda vam je evo!

Prije rata bilo je drukčije. Tad ga se moglo vidjeti samo u rano jutro, gdje tih i lagan kao sjena, gospodstven kakav je i sad, promakne ulicom, i tko god bi ga s prozora ili s avlijskih vrata vidio, pomislio bi isto: mučenik Hajro vraća stvari na svoje mjesto. A poslije, tokom dana, više ne bi imao vremena kao što ga ima danas. Kvarili su se na sve strane televizori, gramofoni i gramofonska pojačala, kasetofoni su gutali traku, pregorjevale su lampe u onim starim radio aparatima, prestajali su raditi šareni tranzistori, kakvi se nose na nedjeljne utakmice, da čovjek može čuti i ostale rezultate, a majstor Hajro sve ih je popravljao, jer za njega nije bio nepopravljive elektronske naprave za zabavu i dangubu, niti takvog televizorskog i tranzistorskog jada koji bi bio nedostojan truda i popravka. Ako netko na popravak donese, umjesto da ga baci u smeće, tranzistor koji ne vrijedi ni pet stoja, to može značiti samo dvije stvari: ili je vlasnik toliko siromašan da nema para za novi tranzistor, ili mu je ovaj draga uspomena, pa ga ne može baciti. Zato je majstor Hajro vazda najviše vremena gubio na popravke koji se ne isplate. Ili se ne isplate u novcu, nego u nečemu drugom. U nečemu što je od novca svakako vrednije. Zato po cijele dane i nije dizao glavu od posla.

Majstor Hajro nije bio pravi radiotelevizijski mehaničar – kako se to zvanično nazivalo. Studirao je elektrotehniku, dugo i temeljito, bez dubokog interesa i bez strasti. Diplomirao je i shvatio da nikad neće biti inženjer. Nije od tog svijeta. Dok oni razgovaraju, on šuti. Ne zna šta bi rekao, a da to što kaže ima veze s inženjerstvom i elektrotehnikom. S ispraznom metafizikom struje, koja ne prolazi, recimo, televizorom ili pločom na štednjaku, nego ima neku višu svrhu. I onda je u podrumu jedne od onih starih austrougarskih zgrada iznad Muzičke akademije otvorio radnju za popravljanje televizora. U početku je bilo problema s kvalifikacijama, ali onda je netko u općini pametno zaključio da ako mušterije vjeruju da im je majstor Hajro popravio televizor, onda bit će i da je kvalificiran za taj posao. Osim toga, valjda se na elektrotehničkom fakultetu nauči kako radi radio, kako radi televizor.

U to vrijeme kada je već imao svoju radnju i svoj uhodan posao, i kada je majstorisao oko razglasa vodećih sarajevskih rock grupa, majstor Hajro zagledao se u lijepu krupnooku i crnokosu mladu službenicu u Privrednoj banci na Marijin dvoru, tamo kod Magribija džamije. Maksuz se tamo u banku prijavio, iako mu nije bilo ni sruke ni snoge, samo da je pogleda i da mu ona, bude li sreće, uzme papire. Dane kad bi kod nje došao na red, a ne kod druge dvije šalteruše, Hajro je računao kao sretne. I sve ih je više bilo, tih sretnih dana.

A onda je jednog od takvih dana netko u banci viknuo:

– Milice!

A onda se osvrnula, pa je rekla:

– Izvinite, samo trenutak!

Ustala je i otišla negdje iza.

Nije to trajalo dugo, možda ni minutu, ali u toj se minuti Hajri dvaput u njegovoj glavi i u srcu obrnuo njegov život. Ili mu se dvaput, neka ne čuje đavo, u glavi u u srcu obrnula sudbina.

Najprije se razočarao, onako kako se čovjek samo jednom razočara. Razočarao se kao da mu je u tom času u srce došlo, oprosti mi Bože, da Boga nema. I da od ovog trenutka valja živjeti bez Boga i odlaziti u bilo koju drugu bližu i običniju banku. Ali odmah zatim, prije nego što se Milica vratila, u tih samo nekoliko sekundi, Hajro je odlučio da ga nije briga. I da će on ići za svojim osjećajima, taman to i ne bilo pametno. I taman mu cijeli svijet govorio da će mu to zagorčati život među ljudima. Uostalom, mislio je Hajro, ne može biti da Boga nema.

Hajrinom još uvijek živom i dobro držećem babi nije bilo drago. Materi, koja je i danas živa, još i manje. Da im sin jedinac pođe za vlahinju za njih je bilo taman onoliko strašno koliko je za njega strašno bilo saznanje da Boga nema. Ali Hajrin je babo kao i on bio blage naravi, pa od njegova protivljenja nije moglo biti velikog zla ni gnjeva. Samo neotklonjive žalosti i brige. A mati, ona bi ga, možda, i klela, da joj Hajro nije bio jedini. Ali sebi je rekla da će za vlahinju imati tako ledeno srce da će se ona u njezinom srcu prehladiti, dobiti upalu pluća, poći prije reda svom vlaškom Bogu, a njezinom Hajri ostaviti priliku da se u životu još jednom sljubi, ali sad s poštenom i ispravnom ženom.

Kako je Hajro osvojio Milicu? O tome ni s jedne strane ne postoje sjećanja ni saznanja. Ali pola godine nakon što je netko u banci zazvao njeno ime, i isto toliko nakon što je babi i materi saopćio da se zagledao u Milicu, i da ga ništa više od nje ne može odvratiti, bili su već muž i žena.

Miličini protiv njene udaje nisu imali ništa. Živjeli su u Zaječaru, tamo negdje nakraj Srbije, i kad im je kćerka završila na studiju u Sarajevu, pa se zatim zaposlila tamo u banci, valjda su i računali da će se udati za Bosanca. A za njih je, iz te daleke perspektive, svaki Bosanac bio Hajro. (Kao što, ruku na srce, možda i jest. Samo što je nekima to tajno, a drugima javno ime.)

Tako su doputovali iz Zaječara, skupa s Miličinim sestrama, na malenu svadbu u hotelu Bristol, na kojoj nije bilo nikoga od njegovih. Ali nisu htjeli ništa da remete ni da čine dodatnu štetu tamo gdje neki kvar već postoji, pa se oko toga nisu raspitivali. Oni nikada neće upoznati Hajrine roditelje.

Ali Milica ih je upoznala tri godine kasnije. Taman je prvi put zanijela i do osmog mjeseca uznijela, kada je stigla vijest da je Hajrin babo leži ni mrtav ni živ na Koševu, u bolnici, pošto je doživio težak izljev krvi u mozak.

Bližila se ponoć kada je Hajro kao bez duše dotrčao pred bolnicu, provukao se pored portira, ušao na odjeljenje, našao sobu. I u sobi svog babu u dubokoj komi, i mater kako sjedi u dnu njegovih nogu, ruke besposleno drži u krilu, jer ne zna šta bi s njima, i kako bi s njime kojeg sad ima i nema, a bilo ga je cijeli njezin život.

I kad je vidjela Hajru, nije znala što da mu kaže. Glava joj je bila prazna. Srce joj je bilo prazno. Uspaničeno se rastrčala niz vlastitu dušu, kao niz savršeno praznu i pustu katedralu, pa je tako, strana sebi samoj, izgovorila:

– A gdje ti je žena?

Sutradan, popodne, u vrijeme posjeta, negdje oko tri, uz postelju na kojoj je tijelo još uvijek  trošilo svoje vrijeme, otkucavajući kao sat bez brojeva i bez kazaljki, ali u tom tijelu nije više bilo Hajrinog babe, upoznale su se snaha i svekrva. Milica je poletjela da ju zagrli, a mati se nije sjetila da ju je naumila prehladiti i ubiti ledom svoga srca.

Sljedećih pet dana babu je doktor Milivoj Weber održavao u životu, a onda ga je jedne subotnje zore pustio da ode. Svakog popodneva sve troje bi se nalazili pokraj njegove postelje, i svih pet puta ponavljao se isti ritual. Njih bi se dvije zagrlile. Samo što Milica više nije letjela svekrvi, nego su se nalazile negdje na pola puta, ili bi mati bila hitrija. Da se dijete ne muči, vidiš da joj je jadnoj trbuh do zuba. Mora se, jadna, paziti.

Triput je Milica rađala, i sve tri bile su curice: Alma, Azra, Ajša. I svaki bi ih put nosila svekrvi, a ona bi ih primala u njedra i govorila:

– Vidi mi cure, vidi mi divojke, nana će njoj krumpirušu pitu sukati!

Prozvala je sebe nanom, i tu riječ je izgovarala kao da se njome hvali. Kao da je to nešto najviše do čega je u životu mogla doći, i čemu se, istinu govoreći, nije nadala.

Milica je podizala djecu, razvodila ih po obdaništima i školama, kuhala ručkove, pekla kolače, obavljajući po kuhinji poslove dviju kuharica: jedne sarajevske, druge srbijanske. Tako da nikome ništa ne zafali i ničija duša više da ne bude pusta. I nastavila je da radi u istoj onoj banci kod Magribije.

Ali to je samo početak priče.

Dobra i pažljiva žena, najbolja majka, vrijedna i marljiva u kući i na poslu, gdje joj nikad nije promakla nijedna brojka i gdje nikad nijedan papir nije krivo razvrstala, niti joj je u novčanom saldu ikad bio ijedan drugi broj osim onoga koji je trebao biti, Milica je imala jednu neobičnu manu. Ili to, možda, i nije bila mana nego bolest. Bilo je to nešto o čemu njih dvoje nisu mogli razgovarati. Nego su u tišini razmijenjivali svoje sramove.

Gdje god bi ušla, kod koga god bi se došlo, u samoposluzi, u pozamanteriji, u gostima kod nepoznatih ljudi, ali nikad u banci i nikad kod nane, Milica bi uzela neku sitnicu, pa je turnula sebi u džep. Nikad to nije bilo nešto veliko ni skupo, nešto za što se ne bi imalo novca. Ali nije bilo načina da se izbjegne i da se ne uzme. Morala je ukrasti, i to je moranje bilo sramno. U njemu je bila neka cjeloživotna nesreća.

– Vlahinja lopovica! – siknula je nani jedna njena kona, koja im je bila i ne baš tako daleka rodica.

– Nećeš ti tako o mom djetetu – odgovorila joj je mirno – pa je onaj fildžan odmaknula od nje.

– Je li tako?

– Jest!

Kona je mirno i bez pozdrava uzmakla, tako da joj više nikad u kuću ne uđe.

– Neće ona tako meni govoriti – rekla je Hajri, kad je ovaj pokušao zagladiti stvar – nema u ovoj popišanoj čaršiji poštenije žene od Milice! U banci je, meni je čovjek govorio, drže ko malo vode. A gdje bi to u banci držali lopova? I meni tako dođe da negdje nešto, onako od šale, uzmem, pa bogme i uzmem, pa mi ne govore da sam lopovica!

Tako je Hajri pravdala i branila Milicu, a on je samo šutio. Bilo mu je drago i stalno mu se nekako plakalo. Ali ne od žalosti, nego od sreće. Ili kao da je, gluho bilo, malo popustio na živcima. Ujutro bi skupljao stvarčice s Miličinog noćnog ormarića – dogovor je, postignut u tišini, bio da tu ostavlja sve što bi negdje uzela – a on bi ih ranim jutrom vraćao tamo odakle su uzete. Nije to bilo lako. Tražilo je mnogo priče i razgovora, a Hajro po svojoj prirodi nije razgovorljiv čovjek. Ali trebalo je saznati gdje je tog dana bila, pa onda domisliti odakle je što uzela, i sutradan ranim jutrom vraćati ukradeno, ili prijateljima i poznanicima u neka doba dana banuti u kuću, pa negdje odložiti figuricu olovnog vojnika, gljivu za štopanje čarapa, turpijicu za nokte… Znao bi se i zabuniti, odnijeti stvarčicu na krivo mjesto, pa se onda vraćati po nju.

Dobronamjerni su se pravili da ne primjećuju što to Hajro radi, i živjeli su Miličinim poremećajem u miru i skladu, onako kako je i on živio, i kako se živi među ljudima koji se na svaku okolnost i svaku manu i osobenost spremno privikavaju, dok su im oni drugi svašta iza leđa govorili, podsmjehivali im se i svakog ih dana tjerali iz zajednice. Jer ne možeš zastalno iz zajednice potjerati nekoga tko je dobar, čestit i radin, nego ga svakoga dana moraš iznova tjerati, nadajući se da se jednom neće vratiti, ili da će doći takva vremena kad će biti moguće da ga se zastalno skloni s očiju grada i čaršije.

Nikada se na njih takvi nisu naviknuli. I nikada Milici i Hajri nije sa njima postalo lakše. Nalazili su svako malo načina da je nekom gestom, riječju ili pogledom podsjete da je lopovica, i njega da je lopovičin čovjek. Ni ti ne možeš biti pošten ako ti žena krade. A ona, vidimo, krade, jer ti, svakoga Božjeg i đavoljeg dana, u tom svom sivom sakou, u bijeloj košulji i s crvenom kravatom, ideš naokolo i vraćaš svijetu ono što je ona ukrala. Koliko je, međutim, toga što nisi vratio? I koliko je toga što si, možda, ukrao skupa s njom, pa onda sakrio od očiju ljudi? Ne možeš u istoj postelji živjeti s lopovicom, i narađati s njom djecu, a da i sam ne postaneš lopov! To ni sveci i anđeli ne bi mogli. Ali vidiš da Boga, ipak, ima! Dao im je tri kćeri, jer je svijetu ipak lakše s lopovicama, nego s lopovima. Ne daj Bože da su im se sinovi rađali, kako bi Sarajevo izgledalo za desetak godina, kad bi ti sinovi poodrasli?

I prođe desetak godina, a u Sarajevu se zarati. Uzeše grad da ga stišću čeličnom šakom i da iz njega cijede ljudske živote. Na sve strane samo smrt, patnja, nesreća, zima i glad. A u takvoj nevolji ljudima još važnije postaje ono što im je bilo važno u miru. Gledaju kroz prozore, vire iz haustora kako majstor Hajro vraća stvarčice što ih je njegova Milica negdje ukrala. I dok god to vide, znaju da su živi.

Nana u to vrijeme brani svoju snahu, najbolju od svih snaha što ih je Sarajevo vidjelo, i suka za svoje tri divojke burek od riže i govedskog mesnog nareska iz humanitarne pomoći. Majstor Hajro popravlja pokvarene uređaje, policijske tokivokije, tranzistore i baterijske svjetiljke. Televizori ne služe ničemu, jer nema struje u gradu. I kad nema šta da popravlja, hoda naokolo, vraća ukradene stvarčice.

I tako jednoga jutra, za vrijeme onog primirja koje se najbolje poštovalo, nakon što se već tri dana nije začuo ni pošten rafal, a kamoli eksplozija, tresnu prva granata, pa ravno u njegov mali podrumski dućan. Prosuli se geleri po zidu, tačno tamo gdje Hajro sjedi dok popravlja nepopravljive strujne kvarove i poput Tesle izmišlja elektriku i izrađuje nepostojeće rezervne dijelove. Da nije tri minute ranije izašao, da sirotoj Merkulovićki vrati veliki šareni kliker, koji joj je kao ukras stajao na televizoru, majstor Hajro bi u se primio sve ove gelere, što su razrovali vlažnu bjelinu podrumskog zida.

– Ne bi me sad bilo! – govori komšijama, dok noktom grebe po rupi, dva centimetra širokoj, pod kojom se crveni stara austrijska cigla, u visini svog grkljana.

– Bome, ne bi! – potvrđuju oni.

A majstoru Hajri drago.

Poslije ide do matere, priča još što se dogodilo, a ona mu šapuće, da je dobri Allah ne čuje:

– Znala sam ja da je dragi Bog znao zašto je Milici učinio to njezino moranje. Zato da svom čovjeku danas život spasi. Tako je to, a oni bi da nema Boga, ne daj Bože! Ima ga, ima, samo što on učini nešto što ćemo mi za sto godina razumiti. Ili nećemo nikad razumiti. E, duša moja, kažeš kliker! Onaj mali, dječji, šareni…

Pa se nana tu i rasplaka.

A majstoru Hajri drago. I sam zna da je tako, i da nikako drukčije ne može biti. Iako nije jutros bio u radnji, nego je ravno iz kuće pošao da sirotoj Merkulovićki vraća njen kliker. Nikome to nikad neće reći, nego će prvi put i Milici nešto slagati.

– Evo, samo što sam izašao iz radnje, nisam ni sto metara prešao, taman sam za ugao zašao, kad ono puče…

Miljenko Jergović

[sehnis]

top songs may 2024

Raindrops Cleansing It All // Zen Life Relax

Bklyn Masala (Featuring Leschea) // Masta Ace, Leschea

ДАЖЕ ЗА ОЧЕНЬ // Grechka

Спутник // Cherryvata, Ana Zhdanova

Flerte Revival // Letrux

峇里島 (電影《誰先愛上他的》探尋情愛之歌) // DJ Didilong

Damiskhi, Damalevine // Mgzavrebi

По пятам // Лиса

Ngwa // Blick Bassy

Mebaliyti Aykonan // Elham Mohammed

Umiinit // Lola Amour

Stotis // Sož

Bersu d'Oru // Elida Almeida

Sherane a.k.a Master Splinter's Daughter // Kendrick Lamar

Siarad // Parisa Fouladi

Rogelia // Valgur

undankbar // makko

Hollywood // Dlina Volny

kinakaian 母親的舌頭 // ABAO阿爆

Песента на тишината // Авеню

Mawvhpe // Puel Kona

Estrechez De Corazón // Los Prisioneros

Gelem Le Shavesa // Romano Drom

Check Yo Self // Ice Cube

Kwijt // Froukje

請你滾 kigey mona // 野東西

Naasunnguusunga // Naja P

Перизада // Джамила Залова

Holm // Emel

Ajannanga II // Jens Kleist, Kuuna

Peanut Butter & Tears // DPR IAN

Sasa punchau, sumaq Punchau // UCHPA

Child in Time // Deep Purple

All Of The Time // Jungle

MEEKU // Olivia Komahcheet

Obchodník s deštěm // Kryštof

Manankutimusaqchu // UCHPA

Яд // Erika Lundmoen

Верю я // Bravo

Sólo Le Pido A Dios // León Gieco

Se Solta // Madayati

Диабло // Truwer

Rapture // Koffee

Silný refrén // Horkýže Slíže

Zhanyma kel // Shiza, Serik Gamza-zade

Afio Ane Loa // Tree

Tetefafan // Haleluya Tekletsadik

Violet Crazy // DPR IAN

Golden Brown // The Stranglers

Wayrapim Qaparichkan // UCHPA

[ao3feed-larry]

Drink and the devil had done the rest || English translation

by esgmerk

Harry and Louis could be described in many ways. Pirates. Lovers. Friends. Enemies. A journey full of pitfalls will force them to deal with the past and face their feelings.

"I heard a lot of stories in these years, and I have certain proof of that" he asserted with emphasis. "Stories?" he asked, slightly tilting his head with curiosity. The butler smiled. "Do you want to hear some of them?" he asked. The young man studied hime carefully. Then he began to look around, left and right, before gesturing to sit in front of him and nod almost shyly wiht his head. "I would like that, yes." The servant tacitly did what he was asked to and, with a smile, put both his elbows on the table. "I warn you, sir. This story is about pirates, where depravation has no limits. Are you sure you are willig to listen?" he asked. "I'm not scared of a simple story" he replied. "Good, then. A love story between two pirates always goes beyond imagination."

The stoty is not mine. The author is @fel_95 here on AO3 or @fel_s95 on Wattpad. She's Italian so, if you're Italian or you speak the language, go and check out her stories! You can also find the translation on Wattpad.

Words: 11990, Chapters: 1/7, Language: English

Fandoms: One Direction (Band)

Rating: Mature

Warnings: Graphic Depictions Of Violence

Categories: M/M

Characters: Louis Tomlinson, Harry Styles, Zayn Malik, Liam Payne, Niall Horan, Ed Sheeran, Nick Grimshaw, Simon Cowell, Other One Direction Character(s)

Relationships: Harry Styles/Louis Tomlinson, Zayn Malik/Liam Payne, Niall Horan/Barbara Palvin

Additional Tags: Alternate Universe - Pirate, 1685, Port Royal

via AO3 works tagged 'Harry Styles/Louis Tomlinson' https://ift.tt/3fLmxPv

[gayforheadphonesgirl]

Theories - A Mallory Pugh imagine

(A/N): The one where Mal accidentally likes a shipper post of her and r. R finds out and feelings ensue. Hope you guys like it. Not proofread.

Mal was sitting on her bed in her and (Y/N)'s shared room for national team camp. They were already preparing for the Olympics as early as now because nobody wanted a repeat of 2016.

She looked around, making sure she was alone before opening her phone and scrolling on Instagram. She knew it was a bit creepy, lurking on her and (Y/N)'s ship tag.

But a girl who's been in love with her bestfriend for years can dream, right?

It had become a sort of guilty pleasure for her when she found out a lot of fans were shipping them. She was amazed at how well thought out and keen the shippers were.

Borrowed jackets? Winks thrown at each other's way during practice? Instagram stoties when they went out for coffee together? The fans were able to piece them together.

She was amazed when someone was even able to grab hold of a photo of the two of them back in UCLA, celebrating a goal.

(Y/N) was lifting Mal in a hug and the two were grinning madly. She smiled at the memory of their years in University.

How she's managed to keep her crush a secret until now is a mystery for her. Save for that one night she accidentally told Christen and Tobin because they were being too lovey dovey in front of her.

"That could be me and (Y/N) but obviously she doesn't like me that way" Mal said. What? She was a bit jealous.

Her "parents" were a bit surprised at her confession but suddenly pieced together the reasons Mal would act a little bit differently around (Y/N).

They had always thought it was because they were the best of friends. Turns out it was something more.

Since then, it has been Preath's mission to convince Mal that (Y/N) felt the same way. But the Washington Spirit player always shrugged it off.

"Come on, Mal. Don't you think she kinda lets you off the hook whenever she defends you?" Tobin said about her Portland teammate.

"Won't you be pissed at her if she lets me through when we play against each other?" Mal said, still refusing to believe that (Y/N) saw her more than just a friend.

"A little bit. But I kinda do the same with Christen when we play Utah so I don't really have any ascendancy" Tobin said, laughing.

Mal is brought back to her senses with the door opening. She quickly locked her phone and shoved it under her pillow.

(Y/N) walked in with her usual swagger, wearing a tank top and jersey shorts fresh from a run. Her muscles were on full display for Mal. She had to stop herself from staring.

"Hey Mal" (Y/N) said flopping herself on Mal's bed. She envelopes her bestfriend in a hug.

Mal fakes annoyance and playfully tries to push (Y/N) off of her.

"You're gross and sweaty take a shower will you" Mal said, laughing. (Y/N) pouted at her and it took all of her willpower to not just grab (Y/N)'s face and kiss her.

"But you love me" (Y/N) said. She propped herself on her arms on the bed and grinned at Mal.

She fights the blush that threatened to make its way to her cheeks.

"Only when you smell nice" Mal joked. (Y/N) faked offense and proceeded to get up from the bed.

"Alright fine. Wait for me before we go down for team dinner?" (Y/N) said, rummaging her luggage for something to wear tonight.

"Sure" Mal said, getting back to her phone. She continued to scroll through posts of her and (Y/N) while the latter took her shower.

Mal was deep into shipper theories on her and (Y/N) when the water in the shower turned off, signaling the end of (Y/N)'s shower.

She quickly closed Instagram and pretended to scroll through twitter when (Y/N) finally emerged, she was wearing a loose ucla hoodie and basketball shorts.

The ultimate frat boi look, Mal thought. She had a towel around her neck, drying her hair.

She was looking at her phone on her one hand curiously. She looked up at Mal with a puzzled expression.

"Fans keep tagging me on a post on Instagram. I wonder what it is" (Y/N) said, still standing on the doorway of the bathroom.

(Y/N) clicked the notification and it leads her to a photo of her and Mal during the World Cup Final. They had posed with the trophy on the field.

But what really captures her attention is the screenshot next to it. It was the photo posted on a fan account with a caption "True love".

(Y/N) blushed but tried to play it off with a chuckle before she saw that Mal had liked the original photo.

"Mal said gay rights" The screenshot's caption read.

"What is it?" Mal said curiously, walking up to peek at the phone. She lets out squeak and looked like a deer caught in headlights.

She takes a step towards the door, the blush creeping up on her face.

"I'm just gonna go down. I'll wait for you down there" Mal said quickly before turning to head out.

(Y/N) grabs a hold of her wrist to keep her from going.

"Mal, what does this mean?" (Y/N) said, shoving her phone into her pocket. Mal forced herself to look in (Y/N)'s eyes and was startled to find something that looked like hope.

She glances down to (Y/N)'s lips and decided to act on her impulse. She closed the gap between them and kissed (Y/N).

The other woman was taken aback at first but kissed back just as fiercely when she came back to her senses.

With a strength that Mal finds super sexy, (Y/N) hooks her arms under Mal's thighs and lifts her up.

She pinned the Washington Spirit star to the wall with Mal wrapping her legs on (Y/N)'s hips.

The kiss got more heated and after what felt like forever, they finally pulled away.

(Y/N) looked dumbstruck with her lips a bit swollen. Mal kisses her once more before cracking a smile.

"I like you" Mal said, biting her lip at the feeling of vulnerability. (Y/N)'s eyes sparkle.

"I like you too, Mal" (Y/N) said.

---

They walked down to team dinner hand in hand. The whole room full of football players stopped their chatter when they noticed the interlinked hands.

"Oh my God, (Y/N) finally grew a pair!" Lindsey said, much to her teammate's chagrin.

"Called it!" Rose said, extending a hand to Sonnett. The Portland defender grumbled and took out a 20 dollar bill to give to the pale girl.

"Three cheers for Mal and (Y/N) who finally figured shit out!" Pinoe said, raising a glass of gatorade. The whole team laughed and did a toast of energy drinks and protein shakes.

The new couple groaned and took a seat next to Tobin and Christen.

"Told you" Christen said to Mal.

"Yeah, yeah whatever mom" Mal said, smiling at her teammates.

They were a little bit disfunctional. But she loved them anyway.

The End.

[naselje]

Da bi se stvar nekako spasila, da bi poslijepodne spram jutra postalo tusto, za početak treba dopustiti lagano vrenje toplog posobnog nereda. 

U tim uvjetima potom odspavati mimo rasporeda, zaogrnuti se tamjanom pa prići šumovitim predjelima. Po stoti se put sjetiti tijela kao mjere stvari. Po sto i prvi put na to zaboraviti. Valjuškati se sa životinjom. Dugo ležati na ugrijanom dnu barke, bez opreza pred trunjem. Gledati kako misli obrastaju zbog nemara; sezona je golubljeg parenja – uzgojiti glupost.

Sve u svemu, pripremiti se za ono što će nadrijeti, a nakon čega će se valjati osamiti do neprepoznatljivosti.

Najviše će nadrijeti gledanjem.

Nadrijet će, na primjer, zdravi jutarnji organizmi opskrbljeni sunčanim rekvizitima: reketima i koturaljkama.

Zdravi organizmi koji pohode prirodu pa nad nekim proplankom razviju misao o njezinoj ljepoti. Promijene tlocrt, popiju pivo, upogone prijenosni hladnjak. Prave se da ih zanima igra s vlastitim mladuncima, a čeznu za glatkoćom malenog ekrana iz džepa. Strpljeni-spašeni, da oprobaju virtualne identitete (njih što više!), pričekaju večer, a tada obznane mi smo taj i taj, volimo osmijehe, ples i mjesec. Prešute da se računaju samo mlad mjesec ili uštap, nipošto manje fotogentične faze.

Kakva sitna duša!, za tuđu će majku zdrav organizam lako pomisliti. Ponekad i za vlastita oca. Za sebe? Malo teže.

Nadrijet će i narkomani iz našeg ulaza. Od njihova smo prisustva neprestano bespomoćni pred propuhom: ma koliko brtvili prozore, odijevali se slojevito, umatali gunjem, uvijek puše i zjapi, razbolijevamo se, ali nikad dokraja. Ponekad, kasno ujutro, otključavaju bez ključa, samo prstima.

Jednog ih jutra neću pustiti da uđu. Tako si mrmljam u bradu nakon što se pristojno pozdravimo, ali tad je već kasno, šteta je već učinjena: više nemam spola, ponašam se sumnjivo i hrlim u pothodnike.

Naime, premda je u naselju, baš kao i u ljubavi, moguće skloniti se od nekih pojmova, te vas ovdje nikad neće zadesiti pitanje radite li a) trenutno na nekom b) projektu, neki su dani svejedno razjapljen užas koji se ne da poopćiti, užas sporog popodneva djeteta koje ne zna gdje su mu roditelji.

Takvim danima zdravi organizmi mile bez zadrške. Od nemila do nedraga.

Najveća je opasnost u pomisli da smo od njih možda bolji. Nju svakako nastojati izbjeći!

Da me ne bi neopazice zavela, nakon već opisane pripreme, odlazim na temeljito pješačenje uz rijeku. Istjerujem rožnato. Do neprepoznatljivosti. Do Samobora i natrag, sve do pristanka na ružičasto.

U potragu za koprivom koja će me opeći, goni me radnja prisilna kao dobra volja lastavica. Po povratku, krijem se u sjenu uz rubove zgrada i uspijevam proći inkognito, vratiti se kući bez da moram otvoriti usta.

Opasnost privremeno prođe.

Topli posobni nered pospremam paperjasto poput potiljaka staričica, usput prizivajući ono razlistavanje koje se dogodi kad srce sretne drugo srce, ili onaj zvuk kad puše vjetar pa zastave lupaju o stijeg, jer tako u meni zveči kad...

Ne izdržim, ponovno izađem, samo još jednom. 

Pod okriljem noći više ne moram gledati. Mogu se rastužiti izmakne li mi običnost ili se obradovati onom psu koji naseljem šeta sa svojim zecom.

Možda ću sutra opet biti zdrav jutarnji organizam. Možda je stvar spašena.

[balkantimes]

Za Kuds: Govor lidera Islamske Republike Iran na Petoj konferenciji podrške Palestini 2011

Svaki operativni plan treba biti zasnovan na principu. „Cijela Palestina za sve ljjude Palestine.“ Palestina je od „rijeke do mora“ i ni za pedalj manje. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da narod Palestine, isto kao što je djelovao u Gazi, koji god dio palestinske zemlje bude u stanju osloboditi, preuzeće upraavljanje njennim poslovima putem svoje izbrane vlade, ali nikada neće zaboraviti krajnji cilj.

                                    U ime Boga Milostivog Samilosnog

Esselamu alejkum ve rahmetullahi

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je Božija milost i blagoslov na Muhameda, njegovu čistu porodicu, uzorite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjeg dana  

Mudri Allah kaže: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan.“

Izražavam dobrodošlicu dragim gostima i svim prisutnima. Među svim temama koje su dostojne da se njima bave religijska i politička elita iz cijelog islamskog svijeta pitanje Palestine se posebno ističe. Palestina je prvo pitanje među svim zajedničkim temama islamskih zemalja. U ovom pitanju postoje jedinstvene specifičnosti:

Prvo, jedna muslimanska zemlja i njen narod uzurpirani su i predani strancima koji su se sakupili iz različitih zemalja i formirali lažno i mozaično društvo.

Drugo da je ovaaj događaj bez primjera u historiji desio uz stalnno ubijanje, nasilje i drskost.

Treće je da su prva kibla muslimana i mnogi poštovani vjerski centri koji se nalaze u ovoj zemlji pod prijetnjom rušenja, skrnavljenja i nestanka.

Četvrto je da su ova lažna država i društvo od početka do sada,na najosjetljivijem mjestu islamskog svijeta igrali ulogu vojne, sigurnosne i političke baze za imperijalne države i osovina kolonijalizma Zapada, koja je zbog raznih raloga neprijatelj ujedinjenja, uzdizanja i napretka islamskih zemalja uvijek ih je koristila kao nož u leđima islamskog umeta.

Peto je da je cionizam koji je velika moralna, politička i ekonomska prijetnja za ljudsko društvo to mjesto odredio kao sredstvo i tačku oslonca za širenje svoga prodora i dominacije u svijetu.

Ovome se mogu dodati i druge stvari; veliki materijalni i ljudski gubitci koje su islamske zemlje do sada platile, mentalna okupacija muslimanskih vlada i naroda, patnja miliona palestinskih izbjeglica od kojih mnogi i nakon šezdeset godina žive u izbjegličkim kampovima, prekid historije jednog civlizacijsko centra u islamskom svijetu i tako dalje.

Danas je ovim razlozima dodana jedna ključna i temeljna stvar, a to je pokret islamskog buđenja koji je zahvatio cijelu regiju i otvorio novo i determinirajuće poglavlje u historiji islamskog umeta.

Ovaj veliki pokret koji, bez sumnje, može rezultirati stvaranjem jednog snažnog, naprednog i homogenog islamskog kompleksa na osjetljivoj tački svijeta i, uz Božiju pomoć i uz čvrstu odlučnost predvodnika ovog pokreta, staviti tačku na period zaostalosti, slabosti i poniženja muslimanskih naroda, veliki dio svoje snage  i hrabrosti crpio je iz palestinskog pitanja.

Intenzivirajuće nasilje i tiranija cionističkog režima i saradja nekih od tiranskih, pokvarenih i plaćenih čelnika Amerike sa njim sa jedne strane, i pojava srčanog palestinskog i libanskog otpora i zadivljujuća pobjeda mladih vjernika u ratovima 33- dnevnom u Libanu i 22-dnevnom u Gazi sa druge strane, neki su od bitnih faktora koji su uzburkali naizgled mirni okean naroda Egipta, Tunisa, Libije i drugih zemalja regije.

Ovo je jedna realnost da je cionistički režim, naoružan od glave do pete i sa tvrdnjama o nepobjedivosti pretrpio težak i ponižavajući poraz u Libanu u jednom neravnopravnom ratu od jedne stisnute pesnice hrabrih i vjernih boraca. I nakon toga ostao je bez uspjeha naspram nevinog i čeličnog otpora Gaze gdje je još jednom isprobao svoj otupjeli mač.  Ovo se treba ozbiljno uzeti u obzir u anaalizi aktuelne situacije u regiji i na osnovu toga se treba provjeriti ispravnost svake odluke koja se donosi. Dakle ovo je precizan sud da je pitanje Palestine danas dobilo dodatni značaj i hitnost i narod Palestine ima pravo da u sadašnjoj situaciji u regiji očekuje više od muslimanskih zemalja. Pogledajmo u prošlost i sadašnjost i spremimo mapu puta za budućnost. Ja ću iznijeti ključne tačke. Prolazi više od šest decenija od katastrofe uzurpacije Palestine. Svi glavni akteri ove krvave katastrofe su poznati i kolonijalistička vlada Engleske je na njihovom čelu i njena politika, oružje i vojne, sigurnosne, kulturne i ekonomske snage, a potom i drugih arogantnih država zapada i istoka korišteni su u službi ove velike nepravde. Nezaštićeni narod Palestine je pod nemilosrdnim kandžama okupatora masakriran i protjeran iz svojih domova i ognjišta. Do danas ni stoti dio ljudske i civilizacijeske katastrofe, koju su u tim danima izvršili zagovornici civilizacije i morala, nije ekranizovano i nije imalo prikaza u medijskim i vizuelnim umjetnostima. Glavni vlasnici vizuelnih, filmskih i televizijskih umjetnosti i zapadna filmska mafija to nisu htjeli i nisu dozvolili. Jedan narod je u tišini masakriran, protjeran i postao beskućnnik. Na samom početku su se javili otpori koji su žestoko i okrutno spriječeni. Neki ljudi su izvan granica Palestine i uglavnom iz Egipta sa islamskim motivima nešto pokušavali ali nisu imali  potrebnu podršku i nisu mogli ostvariti utjecaj na sceni.

Nakon toga stigao je red na zvanične i klasične ratove između nekoliko arapskih zemalja i cionisttičke vojske. Egipat, Sirija i Jordan su uveli svoje snage na scenu međutim neupitna i masovna i intenzivna vojna, logistička i finansijska pomoć Amerike, Engleske i Francuke uzurpatorskom režim ostavila  je bez uspjeha arapske armije. One ne samo da nisu bile u stanju da pomognu narodu Palestine nego su u ovim ratovima izgubile i znatne dijelove svojih teritorija.

Nakon što je postala jasna nemoć arapskih država u susjedsttvu Palestine postepeno je formirano orgaanizovano jezgro otpora u srcu naoružanih palestinskih grupa i nedugo nakon njihovog okupljanja formirana je Palestinska oslobodilačka orggannizacija. To je bila iskra nade koja je sretno zasjala ali nije prošlo mnogo i ona se ugasila. Ovaj neuspjeh se može pripisati mnbogim uzrocima ali glavnni uzrok bila je njihova distanca od naroda i od islamskih ubjeđenja i vjerovanja. Ljevičarska ideologija ili isključivo nacionalistička osjećanja nisu bili ono za čim je kompleksno i teško pitanje Palestine imalo potrebu. Ono što je bilo u stanju da jedan narod uvede na poprište otpora i od njega stvori nepobjedivu snagu bili su islam, džihad i šehadet. Oni to nisu shvatili na ispravan način. Ja sam u prvim danima velike Islamske revolucije, kada su lideri Palestinske oslobodilačke organizacije stekli svjež moral i često dolazili u Teheran, jednog od čelnika te Organizacije upitao:  „Zašto u svojoj pravednoj borbi ne uzdignete zastavu islama?“ Njegovo odgovor je bio da se među njima nalaze i neki kršćani. Na ovu osobu su kasnije u jednoj arapskoj zemlji cionisti izvršili atentat i ako Bog da da bude obuhvaćen Božijim oprostom., međutim ova njegova argumentacija je bila pogrešna i nedovoljna. Po mom mišljenju jedan kršćanski borac vjernik koji se, pored jedne grupe požrtvovanih boraca bori iskreno, s vjerom i Boga i Sudnji dan i uz nadu u Božiju pomoć i koji uživa materijalnu i moralnu pomoć svoga naroda, dobija više motiva za borbu,  nego onaj ko je sa grupom bez vjere koja se oslanja na nestabilna osjećanja i daleko od požrtvovane narodne podrške. Nepostojanje jasnog vjerskog ubjeđenja i distanca od naroda postepeno su ih neutralisali i učinili neefikasnim. Naravno među njima je bilo časnih, motiviranih i revnih ljudi, ali  organizacija je otišla drugim putem. Njihovo zastranjenje je zadalo udarac palestinskom pitanju i još uvijek zadaje. Oni su kao i neke izdajničke arapske vlade okrenuli leđa idealima otpora – koji je bio i ostao jedini put za spas Palestine. I naravno, ne samo Palestini, nego su i sebi zadali težak udarac.

Na taj način je provedeno trideset i dvije godine ponižavajućeg životaa. Ali iznenada ruka Božije moći je okrenula list. Pobjeda Islamske revolucije u Iranu 1979 godine ispreturala je stanje u ovoj regiji i otvorila novu stranicu. Među zadivljujućim globalnim efektima ove revolucije i žestokih i dubinskih udaraca koje je zadala imperijalističkim politikama, najbrži i najjasniji je udarac cionističkoj državi. Izjave čelnika tog režima u tim danima su za čitanje i ukazuju na njihov crni dan i stanje, puno depresije. U prvim sedmicama pobjede ambasada lažne države Izrael u Teheranu je zatvorena i njeni službenici protjerani i njena lokacija je zvanično dodijeljenja palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji koja je do danas tamo smještena. Naš cijenjeni Imam je saoštio da je jedan od ciljeva ove revolucije oslobađanje palestinskih teritorija  i uklanjanje rak rane Izraela. Snažni talasi ove revolucije, koji su tih dana zahvatili cijeli svijet, gdje god da su stizali, išli su sa ovom porukom: „Palestina treba biti oslobođena.“ Veliki i uzastopni problemi koje su neprijatelji revolucije nametnuli sistemu Islamske Republike Iran – od koji je jedan dio bio osmogodišnji rat Sadama Huseina uz poticaj Amerike i Engleske i podršku reakcionarnih arapskih režima – nisu uspjeli da motivaciju za oslobođenje Palestine  oduzmu Islamskoj Republici. Na taj način u damare Palestine je uvedena  svježa krv. Pojavile su se grupe palestinskih boraca, muslimana. Otpor Libana je otvorio novi snažan front naspram neprijatelja i njegovih sponzora.

I umjesto oslanjanja na arapske državei bez pružanja ruku prema međunarodnoj zajednici, između ostalih Ujedinjenim nacijama – koje su bile saveznik u zločinima imperijalističkih sila – Palestina se oslonila na sebe, na svoju omladinu, na svoju duboku islamsku vjeru i na svoje požrtvovane muškarce i žene. Ovo je ključ svi uspjeha i pobjeda u protekle tri decenije . Ovaj tok je iz dana u dan napredovao i jačao. Sramni poraz cionista u Libanu 2006. godine – ponižavajući neuspjeh one umišljene vojske u Gazi 2008. godine – bijeg sa juga Libana i povlačenje iz Gaze, formiranje vlade otpora u Gazi, u jednoj rečenici, pretvaranje naroda Palestine iz skupa razočaranih i bespomoćnih ljudi u optimističan i borbeni narod sa samopouzdanjem  istaknuta su svojstva posljednjih trideset godina.

Ova opća i generalna slika postat će kompletna onda kada se jasno budu vidjeli kompromisni postupci i izdajstva čiji je cilj gašenje otpora i priznavanje legitimiteta Izraela od strane palestinskihh grupa i arapskih vlada.  Ove aktivnosti koje su započete rukama nespretnog i izdajničkog nasljednika Džemala Abdul-Nasera u sramotnom sporaumu iz Kem Dejvida, uvijek su igrali ulogu turpije za čeličnu odlučnost otpora. U sporazumu „Kemp Dejvid“  po prvi put je jedna arapska vlada zvanično priznala da je islamska teritorija Palestine cionistička i ispod teksta u kome se Izrael smatra nacionaalnim domom Jevreja  stavila svoj potpis. Od tada pa do sporazuma u Oslu 1993. godine i nakon toga, u nadopunjujućim planovima koji su jedan za drugim, uz direktivu Amerike i uz podršku evropskih kolonijalnih sila, nametani pomirljivim i neodlučnim paleestinskim grupama, svršena su nastojanje neprijatelja  da ispraznim i varljivim obećanjima odvrate palestinski narod i grupe od solucije otpora  i zabave ih nedostojnom igrom na terenu politike.

Ispraznost i bezvrijednost svih ovih sporazuma veoma brzo su se otkrili i cionisti i njihovi sponzori su mnogo puta pokazali da na ono što je napisanu gledaju kao na bezvrijedni papir.

Cilj ovih planova bio je izazivanje dileme kod Palestinaca i jačanje ambicija kod osoba materijalista i bez vjere među njima i prizemljenje pokreta islamskog otpora i ništa drugo.

Ishod svih ovih podmuklih igara do sada je bio jačanje duha otporaa u islamskim grupama i narodu Palestine. Oni su uz Božiju dozvolu stali naspram neprijatelja i upravo kao što je Bog obećao: „A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan.“ dobili su Božiju pomoć. Ustrajnost Gaze uz potpunu blokadu je bila Božija pomoć. Pad pokvarenog i izdajničkog režima Husni Mubaraka je bio blagoslov i Božija pomoć. Pojava snažnog talasa islamskog buđenja u regiji je Božija pomoć. Padanje maske licemjerja i obmane sa lica Amerike, Engleske i Francuske i izražena mržnja naroda regije prema njima je Božija pomoć. Uzastopni  i brojni problemi cionističkog režima, od njihovih unutarnjih političkih, ekonomskih i društvenih problema do globalne izolacije i općeg gađenja čak i evropske akademske zajednice prema njima, sve to je manifestacija Božije pomoći. Danas je cionistički režim omraženiji, slabiji i izoliraniji nego ikada, a njegov glavni sponzor Amerika je u većim brigama i dilemama nego ikad. Sada je pred nama generalna i opća stranica Palestine u proteklih šeezdeset i nešto godina pred nama. Budućnost se trebaa urediti na osnovu pogleda i uzimanja lekcije iz nje.

Prije svega treba da se razjasne dvije stvari:

Prvo,  naše insistiranje je oslobađanje Palestine, a ne oslobađanje dijela Palestine. Svaki plan koji namjerava podijeliti Palestinu je u startu odbačen. Plan o dvije države kome su navukli odijelo pod nazivom  „primanje države Palestine u članstvo Ujedinjeni nacija“, nije ništa drugo do prihvatanje zahtjeva cionista, znači „prihvatanje cionisstičke države na palestinskoj teritoriji“. To znači gaženje prava naroda Palestine, zanemarivanje historijskih prava palestinskih izbjeglica i čak prijetnja pravima Palestinaca nastanjenih na teritorijama 1948. godine; znači opstanak rak rane i stalnu prijetnju tijelu islamskog umeta; znači ponavljannje decenijski patnji i gaženje krvi šehida.

Svaki operativni plan treba biti zasnovan na principu. „Cijela Palestina za sve ljjude Palestine.“ Palestina je od „rijeke do mora“ i ni za pedalj manje. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da narod Palestine, isto kao što je djelovao u Gazi, koji god dio palestinske zemlje bude u stanju osloboditi, preuzeće upraavljanje njennim poslovima putem svoje izbrane vlade, ali nikada neće zaboraviti krajnji cilj.

Druga stvar je to da je za dosezanje do ovog uzvišenog cilja potreban rad, a ne riječi. Potrebna je ozbiljnost, a ne izvođenje predstave; potrebno je strpljenje i planiranje, a ne nestrpljivo ponašanje i osciliranje. Treba gledati u daleke horizonte i korak po korak, uz odlučnost, bogobojaznost i nadu ići napred. Muslimanske vlade i narodi, grupe otpora u Palestini, Libanu i drugim zemljama, svaki od njih mogu prepoznati svoju ulogu i udio u ovom sveopćem nastojanju i, uz Božiju dozvolu, ispuniti tabelu otpora.

Plan Islamske Republike Iran za rješenje palestinskog pitanja i liječenje ove stare rane je jasan i logičan plan i u skladu sa političkim zanjem prihvaćenim u globalnom javnom mnijenju što je prethodno detaljno prezentovao. Mi ne predlažemo niti klasičnni rat armija islamskih zemalja, a niti bacanje u more jevrejskih migranata i, naravno,  niti vlaadavinu Ujedinjenih nacija ili drugih međunarodnih organnizacija. Mi predlažemo referendumsko izjašnjavanje palestinskog naroda. Narod Palestine kao i svaki drugi narod ima pravo da odredi svoju subinu i izabere vladajući sistem nad svojom zemljom. Neka svi izvorni stanovnici Palestine, muslimani, kršćani i Jevreji – ne straani migranti – gdje god da se nalaze; unutar Palestine, u izbjegličkim kampovima i drugim područjima učestvuju na jednom općem i dobro organiziranom referendumu i odrede budući politički sistem Palestine. Taj sistem i vlada proistekla iz njega će, nakon uspostavljanja, odrediti statust nepalestinskih migranata koji su u proteklim godinama doselili u ovu zemlju. Ovo je jedan pravedan i logičan plan koji svjetsko javno mnijenje ispravno razumije i može dobiti podršku nezavisnih naroda i država. Naravno ne očekujemo da ga cionisti uzurpatori olahko prihvate i ovdje se oblikuje i dobija značenje uloga država, naroda i organizacija otpora. Najznačajniji način podrške narodu Palestine je prekid podrške neprijatelju uzurpatoru i to je velika dužnost islamskih država.

Sada nakon izlaska na poprište naroda i njihovih snažnih parola protiv cionističkog režima, na osnovu koje logike muslimanske vlade nastavljaju svoje odnose sa uzurpatorskim režimom?

Dokaz iskrenosti muslimanskih vlada o njihovoj podršci narodu Palestine je prekid tajnih i javnih političkih i ekonomskih odnosa sa ovim režimom. Države koje su domaćini cionističkim ambasadama ili ekonomskim predstavništvima ne mogu tvrditi da brane Palestinu i nijedna njihova anticionistička parola neće se smatrati ozbiljnom i istinskom.

Organizacije islamskog otpora koje su u proteklim godinama na plećima imale teški teret džihada su i danas suočene sa istom tom obavezom. Njihov organizovani otpor je aktivna mišica koja je u stanju da povede narod Palestine ka ovom krajnjem cilju. Hrabri otpor naroda čiji su domovi i država okupirani priznati su i dostojni su hvale i veličanja u svim međunarodnim sporazumima. Optužbe za terorizam od strane političkih i medijskih mreža povezanih sa cionizmom su isprazne i bezvrijedne riječi. Otvoreni teroristi su cionistički režim i njihovi zapadni sponzori, a palestinski otpor je pokret protiv podmuklih terorista  i humani i sveti pokret. U svemu ovome dostojno bi bilo da i zapadne zemlje objektivno sagledaju sitaciju. Zapad je danas na raskrsnici. Ili treba da odustane od svog dugotrajnog silništva i prizna pravo palestinskog naroda i više ne slijedi antiljudski plan cionističkih silnika, ili da očekuje teže udarce u ne tako dalekoj budućnosti. Ovi paralizirajući udarci nisu samo uzastopna rušenja njima poslušnih vlada u islamskoj regiji, nego onog dana kada narodi Evope i Amerike shvate da većina njihovih ekonmskih, društvenih i moralnih problema proističe iz hobotničke dominacije međunarodnog cionizma nad njihovim državama i da su njihovi državnici  zbog ličnih i stranačkih interesa poslušni i predani pred tiranijom krvopijskih vlasnika kompanija cionista u Americi i Evropi, stvoriti će im takav pakao iz koga nije zamisliv put izbavljenja.  

Predsjednik Amerike kaže kako je sigurnost Izraela njegova crvena linija. Koji je faktor povukao ovu crvenu liniju? Interes naroda Amerike ili lične potrebe Obame za novcem i podrškom cionističkih kompanija za osvajanje drugog mandata predsjednika? Do kada ćete vi moći varati svoje narode? Onog dana kada narod Amerike ispravno shvati da ste se vi radi malo dužeg ostanka na vlasti predali poniženju, slijeđenju i klanjanju pred cionističkim plutokratima i žrtvovali interese velikog naroda pred njihovim nogama šta će učiniti sa vama?

Poštovani prisutni i draga braćo i sestre! Znajte da će ova crvena linija Obame i njemu sličnih biti prekinuta rukama uzdignutih muslimanskih naorda. Ono što prijeti cionističkom režimu nisu iranske rakete ili grupe otpora,  da bi protiv njih ovdje ili ondje postavio raketni štit; istinska i neizlječiva prijetnja je jasna odlučnost muškaraca, žena i mladih u islamskim zemljama koji više ne žele da nad njim vladaju i ponižavaju ih  Amerika, Evropa i njihve marionete.  Naravno i one rakete će ispuniti svoju obavezu kada god se javi prijetnja od neprijatelja. „A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.“

Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu