#lopovica

[rokenrol]

Lopovica

Kad u rano jutro, s prvim granatama negdje u daljini, majstor Hajro prođe ulicom s rukom u džepu sivoga, mirnodopski ispeglanog sakoa, u bijeloj košulji i s kravatom, tih i lagan kao sjena, stvari se u našem gradu vraćaju na svoje mjesto. Ili u sumrak, kad su na ulici samo patrole koje ljude odvode na kopanje rovova, zlonamjernici, krijumčari i matere koje traže izgubljene sinove, mine Hajro u sivom činovničkom sakou, u košulji bijeloj, s kravatom crvenom kao za kongres, i ljudima bude lakše jer im se opet učini da se stvari vraćaju na svoje mjesto. A nemaju ni velikih briga za majstora Hajru. Zbog nečega znaju da njega neće pokupiti na kopanje. A znaju i da ga neće ubiti granata. Ima tu ljudi, nisu brojni, možda svaki stoti ili svaka dvjestopedeseta među onima što ih znamo, za koje se nekako osjeti da ih neće ubiti rat. Jer u njihovim životima postoji neka teža i starija muka od rata, koju im je zadalo da otpate mimo svih zajedničkih muka i nesreća. A biva i da majstor Hajro prođe usred dana, u sakou i košulji bijeloj kao da vode ima na bacanje, s kravatom kojom kao da se ruga onima gore. Ako vam je do moje krvi, govori im Hajro kravatom, onda vam je evo!

Prije rata bilo je drukčije. Tad ga se moglo vidjeti samo u rano jutro, gdje tih i lagan kao sjena, gospodstven kakav je i sad, promakne ulicom, i tko god bi ga s prozora ili s avlijskih vrata vidio, pomislio bi isto: mučenik Hajro vraća stvari na svoje mjesto. A poslije, tokom dana, više ne bi imao vremena kao što ga ima danas. Kvarili su se na sve strane televizori, gramofoni i gramofonska pojačala, kasetofoni su gutali traku, pregorjevale su lampe u onim starim radio aparatima, prestajali su raditi šareni tranzistori, kakvi se nose na nedjeljne utakmice, da čovjek može čuti i ostale rezultate, a majstor Hajro sve ih je popravljao, jer za njega nije bio nepopravljive elektronske naprave za zabavu i dangubu, niti takvog televizorskog i tranzistorskog jada koji bi bio nedostojan truda i popravka. Ako netko na popravak donese, umjesto da ga baci u smeće, tranzistor koji ne vrijedi ni pet stoja, to može značiti samo dvije stvari: ili je vlasnik toliko siromašan da nema para za novi tranzistor, ili mu je ovaj draga uspomena, pa ga ne može baciti. Zato je majstor Hajro vazda najviše vremena gubio na popravke koji se ne isplate. Ili se ne isplate u novcu, nego u nečemu drugom. U nečemu što je od novca svakako vrednije. Zato po cijele dane i nije dizao glavu od posla.

Majstor Hajro nije bio pravi radiotelevizijski mehaničar – kako se to zvanično nazivalo. Studirao je elektrotehniku, dugo i temeljito, bez dubokog interesa i bez strasti. Diplomirao je i shvatio da nikad neće biti inženjer. Nije od tog svijeta. Dok oni razgovaraju, on šuti. Ne zna šta bi rekao, a da to što kaže ima veze s inženjerstvom i elektrotehnikom. S ispraznom metafizikom struje, koja ne prolazi, recimo, televizorom ili pločom na štednjaku, nego ima neku višu svrhu. I onda je u podrumu jedne od onih starih austrougarskih zgrada iznad Muzičke akademije otvorio radnju za popravljanje televizora. U početku je bilo problema s kvalifikacijama, ali onda je netko u općini pametno zaključio da ako mušterije vjeruju da im je majstor Hajro popravio televizor, onda bit će i da je kvalificiran za taj posao. Osim toga, valjda se na elektrotehničkom fakultetu nauči kako radi radio, kako radi televizor.

U to vrijeme kada je već imao svoju radnju i svoj uhodan posao, i kada je majstorisao oko razglasa vodećih sarajevskih rock grupa, majstor Hajro zagledao se u lijepu krupnooku i crnokosu mladu službenicu u Privrednoj banci na Marijin dvoru, tamo kod Magribija džamije. Maksuz se tamo u banku prijavio, iako mu nije bilo ni sruke ni snoge, samo da je pogleda i da mu ona, bude li sreće, uzme papire. Dane kad bi kod nje došao na red, a ne kod druge dvije šalteruše, Hajro je računao kao sretne. I sve ih je više bilo, tih sretnih dana.

A onda je jednog od takvih dana netko u banci viknuo:

– Milice!

A onda se osvrnula, pa je rekla:

– Izvinite, samo trenutak!

Ustala je i otišla negdje iza.

Nije to trajalo dugo, možda ni minutu, ali u toj se minuti Hajri dvaput u njegovoj glavi i u srcu obrnuo njegov život. Ili mu se dvaput, neka ne čuje đavo, u glavi u u srcu obrnula sudbina.

Najprije se razočarao, onako kako se čovjek samo jednom razočara. Razočarao se kao da mu je u tom času u srce došlo, oprosti mi Bože, da Boga nema. I da od ovog trenutka valja živjeti bez Boga i odlaziti u bilo koju drugu bližu i običniju banku. Ali odmah zatim, prije nego što se Milica vratila, u tih samo nekoliko sekundi, Hajro je odlučio da ga nije briga. I da će on ići za svojim osjećajima, taman to i ne bilo pametno. I taman mu cijeli svijet govorio da će mu to zagorčati život među ljudima. Uostalom, mislio je Hajro, ne može biti da Boga nema.

Hajrinom još uvijek živom i dobro držećem babi nije bilo drago. Materi, koja je i danas živa, još i manje. Da im sin jedinac pođe za vlahinju za njih je bilo taman onoliko strašno koliko je za njega strašno bilo saznanje da Boga nema. Ali Hajrin je babo kao i on bio blage naravi, pa od njegova protivljenja nije moglo biti velikog zla ni gnjeva. Samo neotklonjive žalosti i brige. A mati, ona bi ga, možda, i klela, da joj Hajro nije bio jedini. Ali sebi je rekla da će za vlahinju imati tako ledeno srce da će se ona u njezinom srcu prehladiti, dobiti upalu pluća, poći prije reda svom vlaškom Bogu, a njezinom Hajri ostaviti priliku da se u životu još jednom sljubi, ali sad s poštenom i ispravnom ženom.

Kako je Hajro osvojio Milicu? O tome ni s jedne strane ne postoje sjećanja ni saznanja. Ali pola godine nakon što je netko u banci zazvao njeno ime, i isto toliko nakon što je babi i materi saopćio da se zagledao u Milicu, i da ga ništa više od nje ne može odvratiti, bili su već muž i žena.

Miličini protiv njene udaje nisu imali ništa. Živjeli su u Zaječaru, tamo negdje nakraj Srbije, i kad im je kćerka završila na studiju u Sarajevu, pa se zatim zaposlila tamo u banci, valjda su i računali da će se udati za Bosanca. A za njih je, iz te daleke perspektive, svaki Bosanac bio Hajro. (Kao što, ruku na srce, možda i jest. Samo što je nekima to tajno, a drugima javno ime.)

Tako su doputovali iz Zaječara, skupa s Miličinim sestrama, na malenu svadbu u hotelu Bristol, na kojoj nije bilo nikoga od njegovih. Ali nisu htjeli ništa da remete ni da čine dodatnu štetu tamo gdje neki kvar već postoji, pa se oko toga nisu raspitivali. Oni nikada neće upoznati Hajrine roditelje.

Ali Milica ih je upoznala tri godine kasnije. Taman je prvi put zanijela i do osmog mjeseca uznijela, kada je stigla vijest da je Hajrin babo leži ni mrtav ni živ na Koševu, u bolnici, pošto je doživio težak izljev krvi u mozak.

Bližila se ponoć kada je Hajro kao bez duše dotrčao pred bolnicu, provukao se pored portira, ušao na odjeljenje, našao sobu. I u sobi svog babu u dubokoj komi, i mater kako sjedi u dnu njegovih nogu, ruke besposleno drži u krilu, jer ne zna šta bi s njima, i kako bi s njime kojeg sad ima i nema, a bilo ga je cijeli njezin život.

I kad je vidjela Hajru, nije znala što da mu kaže. Glava joj je bila prazna. Srce joj je bilo prazno. Uspaničeno se rastrčala niz vlastitu dušu, kao niz savršeno praznu i pustu katedralu, pa je tako, strana sebi samoj, izgovorila:

– A gdje ti je žena?

Sutradan, popodne, u vrijeme posjeta, negdje oko tri, uz postelju na kojoj je tijelo još uvijek  trošilo svoje vrijeme, otkucavajući kao sat bez brojeva i bez kazaljki, ali u tom tijelu nije više bilo Hajrinog babe, upoznale su se snaha i svekrva. Milica je poletjela da ju zagrli, a mati se nije sjetila da ju je naumila prehladiti i ubiti ledom svoga srca.

Sljedećih pet dana babu je doktor Milivoj Weber održavao u životu, a onda ga je jedne subotnje zore pustio da ode. Svakog popodneva sve troje bi se nalazili pokraj njegove postelje, i svih pet puta ponavljao se isti ritual. Njih bi se dvije zagrlile. Samo što Milica više nije letjela svekrvi, nego su se nalazile negdje na pola puta, ili bi mati bila hitrija. Da se dijete ne muči, vidiš da joj je jadnoj trbuh do zuba. Mora se, jadna, paziti.

Triput je Milica rađala, i sve tri bile su curice: Alma, Azra, Ajša. I svaki bi ih put nosila svekrvi, a ona bi ih primala u njedra i govorila:

– Vidi mi cure, vidi mi divojke, nana će njoj krumpirušu pitu sukati!

Prozvala je sebe nanom, i tu riječ je izgovarala kao da se njome hvali. Kao da je to nešto najviše do čega je u životu mogla doći, i čemu se, istinu govoreći, nije nadala.

Milica je podizala djecu, razvodila ih po obdaništima i školama, kuhala ručkove, pekla kolače, obavljajući po kuhinji poslove dviju kuharica: jedne sarajevske, druge srbijanske. Tako da nikome ništa ne zafali i ničija duša više da ne bude pusta. I nastavila je da radi u istoj onoj banci kod Magribije.

Ali to je samo početak priče.

Dobra i pažljiva žena, najbolja majka, vrijedna i marljiva u kući i na poslu, gdje joj nikad nije promakla nijedna brojka i gdje nikad nijedan papir nije krivo razvrstala, niti joj je u novčanom saldu ikad bio ijedan drugi broj osim onoga koji je trebao biti, Milica je imala jednu neobičnu manu. Ili to, možda, i nije bila mana nego bolest. Bilo je to nešto o čemu njih dvoje nisu mogli razgovarati. Nego su u tišini razmijenjivali svoje sramove.

Gdje god bi ušla, kod koga god bi se došlo, u samoposluzi, u pozamanteriji, u gostima kod nepoznatih ljudi, ali nikad u banci i nikad kod nane, Milica bi uzela neku sitnicu, pa je turnula sebi u džep. Nikad to nije bilo nešto veliko ni skupo, nešto za što se ne bi imalo novca. Ali nije bilo načina da se izbjegne i da se ne uzme. Morala je ukrasti, i to je moranje bilo sramno. U njemu je bila neka cjeloživotna nesreća.

– Vlahinja lopovica! – siknula je nani jedna njena kona, koja im je bila i ne baš tako daleka rodica.

– Nećeš ti tako o mom djetetu – odgovorila joj je mirno – pa je onaj fildžan odmaknula od nje.

– Je li tako?

– Jest!

Kona je mirno i bez pozdrava uzmakla, tako da joj više nikad u kuću ne uđe.

– Neće ona tako meni govoriti – rekla je Hajri, kad je ovaj pokušao zagladiti stvar – nema u ovoj popišanoj čaršiji poštenije žene od Milice! U banci je, meni je čovjek govorio, drže ko malo vode. A gdje bi to u banci držali lopova? I meni tako dođe da negdje nešto, onako od šale, uzmem, pa bogme i uzmem, pa mi ne govore da sam lopovica!

Tako je Hajri pravdala i branila Milicu, a on je samo šutio. Bilo mu je drago i stalno mu se nekako plakalo. Ali ne od žalosti, nego od sreće. Ili kao da je, gluho bilo, malo popustio na živcima. Ujutro bi skupljao stvarčice s Miličinog noćnog ormarića – dogovor je, postignut u tišini, bio da tu ostavlja sve što bi negdje uzela – a on bi ih ranim jutrom vraćao tamo odakle su uzete. Nije to bilo lako. Tražilo je mnogo priče i razgovora, a Hajro po svojoj prirodi nije razgovorljiv čovjek. Ali trebalo je saznati gdje je tog dana bila, pa onda domisliti odakle je što uzela, i sutradan ranim jutrom vraćati ukradeno, ili prijateljima i poznanicima u neka doba dana banuti u kuću, pa negdje odložiti figuricu olovnog vojnika, gljivu za štopanje čarapa, turpijicu za nokte… Znao bi se i zabuniti, odnijeti stvarčicu na krivo mjesto, pa se onda vraćati po nju.

Dobronamjerni su se pravili da ne primjećuju što to Hajro radi, i živjeli su Miličinim poremećajem u miru i skladu, onako kako je i on živio, i kako se živi među ljudima koji se na svaku okolnost i svaku manu i osobenost spremno privikavaju, dok su im oni drugi svašta iza leđa govorili, podsmjehivali im se i svakog ih dana tjerali iz zajednice. Jer ne možeš zastalno iz zajednice potjerati nekoga tko je dobar, čestit i radin, nego ga svakoga dana moraš iznova tjerati, nadajući se da se jednom neće vratiti, ili da će doći takva vremena kad će biti moguće da ga se zastalno skloni s očiju grada i čaršije.

Nikada se na njih takvi nisu naviknuli. I nikada Milici i Hajri nije sa njima postalo lakše. Nalazili su svako malo načina da je nekom gestom, riječju ili pogledom podsjete da je lopovica, i njega da je lopovičin čovjek. Ni ti ne možeš biti pošten ako ti žena krade. A ona, vidimo, krade, jer ti, svakoga Božjeg i đavoljeg dana, u tom svom sivom sakou, u bijeloj košulji i s crvenom kravatom, ideš naokolo i vraćaš svijetu ono što je ona ukrala. Koliko je, međutim, toga što nisi vratio? I koliko je toga što si, možda, ukrao skupa s njom, pa onda sakrio od očiju ljudi? Ne možeš u istoj postelji živjeti s lopovicom, i narađati s njom djecu, a da i sam ne postaneš lopov! To ni sveci i anđeli ne bi mogli. Ali vidiš da Boga, ipak, ima! Dao im je tri kćeri, jer je svijetu ipak lakše s lopovicama, nego s lopovima. Ne daj Bože da su im se sinovi rađali, kako bi Sarajevo izgledalo za desetak godina, kad bi ti sinovi poodrasli?

I prođe desetak godina, a u Sarajevu se zarati. Uzeše grad da ga stišću čeličnom šakom i da iz njega cijede ljudske živote. Na sve strane samo smrt, patnja, nesreća, zima i glad. A u takvoj nevolji ljudima još važnije postaje ono što im je bilo važno u miru. Gledaju kroz prozore, vire iz haustora kako majstor Hajro vraća stvarčice što ih je njegova Milica negdje ukrala. I dok god to vide, znaju da su živi.

Nana u to vrijeme brani svoju snahu, najbolju od svih snaha što ih je Sarajevo vidjelo, i suka za svoje tri divojke burek od riže i govedskog mesnog nareska iz humanitarne pomoći. Majstor Hajro popravlja pokvarene uređaje, policijske tokivokije, tranzistore i baterijske svjetiljke. Televizori ne služe ničemu, jer nema struje u gradu. I kad nema šta da popravlja, hoda naokolo, vraća ukradene stvarčice.

I tako jednoga jutra, za vrijeme onog primirja koje se najbolje poštovalo, nakon što se već tri dana nije začuo ni pošten rafal, a kamoli eksplozija, tresnu prva granata, pa ravno u njegov mali podrumski dućan. Prosuli se geleri po zidu, tačno tamo gdje Hajro sjedi dok popravlja nepopravljive strujne kvarove i poput Tesle izmišlja elektriku i izrađuje nepostojeće rezervne dijelove. Da nije tri minute ranije izašao, da sirotoj Merkulovićki vrati veliki šareni kliker, koji joj je kao ukras stajao na televizoru, majstor Hajro bi u se primio sve ove gelere, što su razrovali vlažnu bjelinu podrumskog zida.

– Ne bi me sad bilo! – govori komšijama, dok noktom grebe po rupi, dva centimetra širokoj, pod kojom se crveni stara austrijska cigla, u visini svog grkljana.

– Bome, ne bi! – potvrđuju oni.

A majstoru Hajri drago.

Poslije ide do matere, priča još što se dogodilo, a ona mu šapuće, da je dobri Allah ne čuje:

– Znala sam ja da je dragi Bog znao zašto je Milici učinio to njezino moranje. Zato da svom čovjeku danas život spasi. Tako je to, a oni bi da nema Boga, ne daj Bože! Ima ga, ima, samo što on učini nešto što ćemo mi za sto godina razumiti. Ili nećemo nikad razumiti. E, duša moja, kažeš kliker! Onaj mali, dječji, šareni…

Pa se nana tu i rasplaka.

A majstoru Hajri drago. I sam zna da je tako, i da nikako drukčije ne može biti. Iako nije jutros bio u radnji, nego je ravno iz kuće pošao da sirotoj Merkulovićki vraća njen kliker. Nikome to nikad neće reći, nego će prvi put i Milici nešto slagati.

– Evo, samo što sam izašao iz radnje, nisam ni sto metara prešao, taman sam za ugao zašao, kad ono puče…

Miljenko Jergović

[frida702]

Frida's diary and Mutti's views

 Srijeda, 19.09.2018. veliki dan:

danas odlučila izaći u svijet WWW, jer su svi već.

 Ja imam kinderštube [purgerizam: dobar odgoj] pa se prvo predstavim: drago mi je, ja Frida Bagheera de Faggian e Fabris, kratkodlaka njemačka ptičarka, 02.08. napunila sedam godina.

 Moju biomamu porodila dr. Andrea, koja moja krsna kuma i obiteljska doktorica. Sada živim s Mutti (MT), Daddy (DD) i Big Bro Marko (BBM).

 Ja Puljanka s Verude blizu Tomislav trg na trećem katu i imamo blizu puno kontejnera za njuškati uokolo, a more na pet minuta, pa je sve zer šen.

 Meni kasno 22 sata, pa idem spavati. Možda sanjam onaj zgodan s drugog ulaza, ima bijelo krzno i baš hercik. 

 Vau, vau od Frida!

      Neku noć je opet bilo uzbudljivo.

Svaki dobro dresirani vlasnik pasa ima oštar sluh, kao kakva novopečena mama.

Tako ja, lebdeći između sna i jave, odjednom otvaram oči i napinjem uho-jel ćuk il netopir?- , ne, to  Frida cvili u visokom C i šuška pred vratima spavaće sobe.

 Uzdišem, ustajem, preobuvam se, uzimam standardnu opremu (ključ oko vrata, povodac i vrećicu), otvaram sva vrata.

 Frida glasno dahće, vrti se u krug, skače, onda baca niz stepenice i katapultira na travnjak pred ulazom.

Čupa, grize, pase onu svoju travu, ko da joj život o njoj ovisi.

Na cesti ni pasa, no, mhmda.

 Nakon desetak minuta odvlačim je natrag u stan. Liježem. Iz predsoblja dopire zvuk povraćanja. Ustajem, čistim, perem.

Na satu 04:17.

Liježem i pokušavajući zaspati slažem tekst oglasa za Butigu, „Zbog neispavanosti i živčanog sloma u dobre ruke dajem čistokrvnu njem...“

Čini mi se da sam u sedam čula Uljanikovu sirenu kako zove upomoć.

  F's diary

 Ljeto gotovo, ali mi kupamo ko i prije. Ja počela malo plivati, manje bojim.

 Sjećam najbolji moj godišnji odmor.

Ja bila u Šikići na dugo, u apartman s 5 zvjezdica kod LjuboGabi.

Tamo dvorište veliko, trava, cvijeće, stabla za hlad.

Meni Ljubo uvijek bacao lopticu za našu zabavu, LjuboGabi mene mazili, ja samo treperila okicama.

Jedino niti jedna maca iz okoliša nije igrala sa mnom, sve trčale na stablo i prestale posjećivati.

Ljubo rekao da ja jako dobra ali nisam lajava i njega lopovi odnijeti skupa s krevet.

Gdje problem Ljubo, ja i u krevet spavati s tobom!?

        Mutti's View

 Jučer sam imala sastanak u Rojcu. Gdje ja, tud i Frida.

Vezala sam je za stablo u parkiću; trava, svjež zrak, prolaznici, golubovi.

 Poslije,Engi i ja odosmo na čaj. Razmatrale smo planove restrukturiranja Uljanik Grupe. Ona je nazvala nekog u Rusiju da vidi je li zainteresiran biti strateški partner.

 Na kraju pozdravljamo poznanice. Divimo se Pini, bijeloj kujici za stolićem.

Iznenada neka gužva, komešanje.

Pitam, padajući s Marsa: Što povodac s mojim psom na njegovom kraju radi u vašoj ruci?

Nježna Duša (NJD) objašnjava: da se Frida doimala napuštenom, da je dugo čekala na to hoće li joj se pojaviti vlasnik i na koncu odlučila odvesti je kući i sve dati na Facebook.

 Frida mrtva ladna stoji kraj kuje NJD. Već su one na "ti", BFF.

NjD je očito draga i suosjećajna djevojka, pa sve završava happy endom.

 Ne bih ja Fridu tek tako napustila, iako što je - je, tražim novog udomitelja: dobre ruke, dvorište u zelenilu, ali boravak u kući, sigurnost, nježnost i ljubav, za obje nam je dovoljan i jedan kauč, nismo mi obijesne.

   Frida's Diary

 Mutti me odvela u parkić. Dolazila su djeca, pa smo se umiljavali.

Jedna Mladica je imala svoju psicu i pravila mi je društvo.

Poslije me je odvezala i odvela do Mutti, pa smo se nas dvije odvezle kući.

 Volim ići u Rojc, tamo ima svakakvih!

      Mutti's View

 Kad mi šetamo gradom, Frida me, u cik-cak liniji, vodi na dugom povodcu. Nosom na milimetar, obavlja forenzičku analizu tla: tko, što, kada, spol, zdravstveni status... Onda čučne, pomokri se, pa i sama ostavi podsjetnicu.

 Kad vidim neke manje primjerke vlasnika, u toplom naručju njihovih kućnih ljubimaca, ne čudim se Fridi, dobro me dresirala. Uz čučanje, još moram naučiti režati na poštara, umjesto nje, i to bi bilo uglavnom to.

 Kad ona treba van, njeno veličanstvo kraljica Frida Bagheera de Faggian e Fabris, ona to čini ovako: u pozi sfinge legne između predsoblja i dnevnog boravka i gleda u mom pravcu. Ja sjedim na kauču, čitam ili gledam TV.

 Ona ustaje, odlazi do vanjskih vrata i gleda prema meni.

Ja sjedim, čitam/gledam TV.

 Ona dolazi u DB i sjeda direktno pred mene.

Ja sjedim na kauču, čitam ili gledam TV.

 Ona ustaje i dolazi tik do mene, tražeći moj pogled.

Ja sjedim na kauču, čitam ili gledam TV.

 Ona par puta ubrzano odlazi do vrata i natrag do mene.

Ja sjedim na kauču, čitam ili gledam TV.

 Ona mi počinje grickati šake i grleno se glasa.

Ja sjedim na kauču, čitam ili gledam TV.

 Ona zalaje i poskakuje.

Ja sjedim na kauču, čitam ili gledam TV.

 Ona me šalje u PM unoseći mi se u lice i govoreći da od mene nema gore i gluplje kučke.

Onda Big Bro Marko skače u pomoć i odvodi je van, gdje čučne blaženog izraza lica na prvu travnatu površinu. Negdje pred večer - jovo nanovo. Baš sam prasica!

      Ptičarke na noćnom kupanju

 Mi smo ovog ljeta imale doživljaj.

 Valkane cca 21:30

 Ugodan mrak, toplo more, mjesec, zvijezde.

 Mirišu borovi i otpadci otišlih kupača, za svakog ponešto.

 Odjednom, policijski kombi, upaljene sve četiri plave rotirke.

 Izlaze dvije visoke mlade policije, prijavilo nas.

 Na licu mjesta naplaćuju sto kuna kazne zbog psa koji nije na povodcu (hvala Bogu na Nedi, koja ima za posuditi).

 Kući se otišlo visoko dignutih glava i repova, ponosna koraka i pogleda.

Sad imamo dokaz da smo opasne kučke.

 Rotvajleri i dobermani su za nas mačji kašalj.

 Pitbulovi male bebe.

 Grrrr!

     14.10.2018.

 Na HRT2 mi dvije žemske (rekao bi jedan Bos) gledale Victoriju. Ja samo jednim okom jer odmarala od napornog maslinika. MT obožava te engleske, zbog kostima i ambijenta i hortikulturnog uređenja, jer da bude spremna za poslije.

 Objasnila meni da je u životu prije bila Elizabeta Prva, dosta zeznuta i krviločna, pa za kaznu završila u Puli. Zato MT sada super dobrissima, pazi na karmu i jer planira se roditi kao prvo dijete malog Georgea od Williama i Kate zvane Katica.

 Jadna Viki imala baby blues i što ti vrijedi biti kraljica po svijetu kad imaš hormone, povera donna.

MT divila Vikinim haljinama i sve one krasne čipke.

 Kad završilo oko 22:00, MT rekla da etotigana nju hvata san, a ja onda otvorila i drugo oko da zaštitim od hvatanja, ali ništa vidjela.

Onda ona rekla e večeras drmnem jedan NRMBel, jer ne mogu više.

 On super djelovao jer ona probudila tek u 03:30, pa mi opet šetale po Tomislav trg (TT). Najprije sve proučile: ja kišne vrtove, lampe i uglove zgrada radi mirisa; a ona sve prizemne prostore: ima jedan fancy stolar, pa kozmetički salon gdje čupaju ženske na onim njihovim mjestima, pa sve drugo i na kraju jedan preuređuje. Mi pitale tog gospodina s našim jako šarm pristupom što tamo biti, ali on tajanstven i nije pao na naše draži.

MT rekla da je ona jedna 65+, pa nije čudno, a što se mene tiče, on sigurno mačkoljubac, jer ima i takvih pojava u našem društvu, drugovi i drugarice.

 Onda mi sjele na klupu i razgovarale tete-a-tete, jer ja imam kinderštube, pa moram malo ubaciti i francuski.

MT meni obećala posjet našoj prijestolnici, jer tamo imaju germanizme, pa da vježbam još jedan jezik, jer ja njemačka, na primjer šaumšnite, haustor, a već znam dreck i špajza.

 MT meni otvorila dušu, jer da ona opet želi pronaći sebe, jer da se nekako izgubila. Ja ponudila da je nađem, jer zašto ja inače lovačka ako ne zbog perfektan nos za traženje.

Ona mene milkila po glavi i da ne tako nego metamorfički. Njena ideja za novu personu je biti ekscentrična baba, jer ima i sijede i kile i išijas, a ostalo je izgledodjeća. Pa rekla gledme sad beba: ispod spavaćica, a iznad kućna haljina i oko glave i vrata šareni šal i kud ćeš više.

 Nadajmo okolo svi penzići spavaju, da netko ne pozove četiri plave rotirke, a možda budu one iste mlade policije s Valkana, pa mi zadržati u dugom i srdačnom razgovoru.

 Ja onda sjetila, ups, gdje je povodac, pa je MT meni rekla, beba juarađinius.

I onda mi razmatrale i druge opcije, za new babalook. Možda burkini i burke i velike crne naočale. Od Nelly dobila dva šala od velura za moguće kombinacije. Ja predočavala i majkemi ako MT također nije juarađinius.

 A i ja imam kompletić za protiv hladno, pa mi zajedno ići na špancir. Mi onda vratile kući, MT otišla u SS čitati, a ja na svoje Mjesto u predsoblju radi nastavka akcije zaštite i spašavanja od uljeza i drugih poštara.

 Onda opet u 07:00 Uljanik sirenom zvao u pomoć, a nama bilo teško oko srca.

     Nama su jučer počeli Dani šmrcanja i puhanja nosa.

Mutti je rekla da moj BBM uhvatio virozu.

Ja lovim gušterice ali ne uhvatim. Ja divim BBM, on veliki lovac. Moram raspitati gdje žive viroze da i ja budem.

Dr Zvjezdana rekla da ova viroza jako zarazna pa će i Mutti. Ja ću onda svima kuhati čaj pa Mutti moći reći da ja njena najbolja curica.

  Mi jucer bili na moru, Mutti kupala, ja napravila inspekciju guštera u šumici i oko grmova. 

Stanje redovno, a usput donijela Mutti vrećicu s čašicom od jogurta. Ja volim oblizati pa možda i ona. Ne znam zašto ona viče fuj to kad nije fuj to.

 Onda došli i prošetali dva zgodna muška,  mi ludo trčali. Max mene previše njuškao, pa ja zavikala na njega da nek ne gnjavi. U oko sedam i pol već došao mrak i mi svi otišli doma. A po ljeti tek poslije deset.

 Ja imam prijatelje i poznate, mi volimo Valkane za raditi gluposti i igrati skrivača lovice.

Kad dođe Pan on baca u more i jako voli. 

 Jedino meni žao kad Belinda i Roki šeću svoje, on kad mene vidi odmah viče makni se, ti lopovica kradeš meni moje, ja ne dam!!!  

  Moj čopor stanujemo u nekretnini za sve: imamo dvije spavaće (SS), predsoblje, posebno kupaonica i WC, kuhinja s balkončićem i DB s balkonom.

Mutti i mene me kupa u kupaonici, ja uvijek malo bojim jer sklisko, ali poslije ja sve otresem svuda po stanu i onda dobro.

 Ja imam budoir u predsoblju. Mutti rekla ja čuvam sve, ako netko neprijatelj  dođe ja bacam u zagrljaj i rušim na pod a onda do kraja uništavam francuskim poljupcima.

U DB imam svoje Mjesto za biti zajedno, a na balkonu s fotelje gledam van ostale pse i ostalo.

 Moja pokretnina ima zadnje sjedalo za mene i ja gledam van i volim. Mutti kaže da je pokretnina jedan živi užas i sramota za. Treba čistiti i čistiti i čistiti a mi ne volimo i ne volimo i onda sramota.

I, pričajući o linjanju, mi obje linjamo, nema veze dugo ili kratkodlaka. Mogli napraviti jedan organski bio eko tepih za pod noge, koliko ima, u dvije naše boje, siva i smeđa.

 Kad mi u DB, a BBM i MT na kauču, ja hoću biti kao leglo, onda ja šuljam do kauča šulj šulj a oni ne vide, pa stavim šapu za probu, a oni ne vide, pa ja brzo hop gore između uvalim se, a oni se smiju ne znam zašto. Onda me milke po glavi i ušima, a BBM ima osmijeh pa ja volim. A kad Daddy doma on strogo ne dozvoljava jer dlake svuda i gdje je kraj i ajde kuća mjesto. BBM i MT s razumijevanjem kimaju, a onda po svome.

    F's diary: 02.10.

 Ovako naš dan: ja prva budim i radim sanitarnu kontrolu, ako negdje neki komadić hrane našao na podu ja sredim. Kod nas pravi HASSAP.

Jako fino kad zrno grožđa pod stolom, ja volim vranac.

Ja isto gledam i provjerim na stol, iako MT kad vidi viče fuj to ne, a jer imam kinderštube ja ne stavljam šape na stol kad ona vidi.

 Onda otvaraju svoje SS.

"Mamaa"!

"Aaa"?

"Vrijeme je".

"Ahrghuf".

 MT baulja tetura van, ona zamijeni dannoć radi čitanja, pa bude kasna spavalica i oni spremaju za dan. Ja stalno uz njih radi pomoći i doručka u moju zdjelicu. Ja napravim SIT i onda MT stavlja krekere i kaže PAPA i ja sredim dok si reko keks.

 Poslije MT i ja idemo van na kakapipi. Ja obavim u kišni vrt na Tomislavcu i MT spremi u vrećicu i baci u koš i svi penzići okolo s balkona plješću i viču BRAVO i ja jako ponosna na svoju kakapipi. 

 Onda nas dvije vraćamo u brlog i naporno dugo niš ne radimo dok BBM vrati.

 Najljepšebolje kad popodne ja idem u svoje dvorište na Valkane. Tamo piše grafit: Psi, oprez, oštri ljudi! pa mi pazimo kad netko oštar jer telefonira 91.

 Ovog ljeta MT dođe na more u 05.30 i nitko živ na svim Valkanama osim jedna oštra koja reži vežite tog psa i zapisuje registraciju. Onda MT psuje život i što njoj to treba za njene živce i zašto ona ne može malo na miru plivati bar do 07.00. do početka Uljanika.

Mi ljeti cijeli dan doma, sreća u klimi, jer MT ne smije na sunce zbog melanoma i mi na kupanje tek poslije 20.00. ali ni to nije dobro za oštre.

VALKANE ZA SVE: I LJUDE I PSE! ali, neoštre.

    Ispričam nešto od ovog proljeća da se vidi kako ja brinem za moj čopor i brlog:

mi imamo još jedan balkon gleda na Tomislavac, tamo sramota i krama i ružno, ali ne za sve, ne, jer.

 Ja jedan dan čujem gu gu gu gu gu i sva se ukočim jer neki golubovi tamo šeću po metalnoj ogradi. Spremaju okupaciju terena i napad na suverenitet i ilegalno naseljavanje. Čujem kako pričaju da to skiveno mjesto za gnijezdo jer ljudi nemarni i oni iskoriste za svoju stvar.

 Meni dlaka digla na glavi da kraj mene jedne ptičarke oni to. Moj dignitet narušen i kad jedan se spustio na tlo za precizan izvid ja polako polako kao lavica prišuljam i skočim ko puma i zgrabim mrskog neprijatelja i okupatora u gubicu ali on se drsko otimao i lupao krilima i meni od šoka i iznenađenja zbog njegov bezobrazluk spustila donja čeljust i on odlepršao.

Also, dakle eine schok, ali MT mene jako hvalila da ja nisam krvoločna i da bitno da oni upamte da naš balkon nije za tuđe uzurpacije nego naše.

Tuđe nećemo, ali ni svoje ne damo, takav bezobrazluk jedan.

Ja sad čekam, možda fazan.   

  F's diary: 03.10.

 Danas MT bila kod autoelektričara i poslije psovala da će je infarkt i i moždani i iktus i šećer jer to nije za penziće,takav trošak i cijena.

 Onda mi išle na Valkane da smirimo pa slušale radio Laganini i ona čak bacala meni štap. Ja ludo sretna jer mi dugo nije, pa trčala gore dole i spašavala da ne padne u more i dahtala.

Poslije ona rekla da je ona jedna 65+ i da nije to za njene kosti i da ja presportska za nju i ona dati oglas u Butigu radi usvajanja; jedna jako dobar karakter traži dobrostojeće, laki invaliditet i jedno dijete ne smeta, da vole sve što mladi njenih godina vole, psi isključeni.

  Ja čekam da iz Brloga na Brdu (BnB) dodje meni ovdje u Brlog na Moru (BnM) moj DD da ja mogu više trčati, šetati ići brati masline u Medulin.

Kad on u svojoj pokretnini na kružnom toku u Šijani ja izađem na balkon i čekam, a kad on kraj semafora na Verudi, ja u predsoblju pred vratima mašem rep lijevo desno, kad on otvori vrata ja skačem i hoću dati umetničko disanje usta na usta. On onda kaže dobro dobro Frida i ja tebe volim.

     Frida's Diary, 14.09.2018.

 Nama još traju Dani šmrcanja + bila glavobolja, križobolja, grlobolja i tempera po turu. BBM je morao i na antibiotik radi grla. On i MT cijelo su se vrijeme samo povlačili od kreveta do fotelje preko kauča i natrag. Ja sam jadna o svemu morala brinuti, najviše o tome kako da jedem, pijem i radim pipikaka. Dva puta sam sama jela svoju hranu iz velike vreće, jer su oni bili kasno.

 DD se nije spustio iz svog BnB, jer se bojao da i on uhvati virozu, a čeka ga berba maslina. Sad imam iskustvo, drugi put ću bolje paziti, neće meni nikakva viroza gnjaviti moj čopor, ja ću je osobno, lično i personalno prva uhvatiti i srediti.

 Naša pčelica Melly ML donijela je svoj pripravak za protiv grla i kašlja, od meda, čajevca i drugih herbae medicinales, pa oni piju jer fino.

MT je rekla da bi još bolje bilo da ima rakije, ali se BBM tome oštro usprotivio.

 Moram pohvaliti. Išla sam s DD na berbu maslina kod moje prijateljice Liebie. Mi smo bile jako korisne, jer smo stalno jurcale po masliniku i čuvale naše berače od lavova, tigrova i sličnih opasnosti. Niti manje mačke nisu im se usudiile prići, jer smo mi odmah trčale i bile opasne. Gušteri su svi bili u svojim skloništima, jer su na vrijeme shvatili da ode im glava ako.

 Kad smo jučer navečer došli kući, ja odmah išla na Mjesto i zaspala, ali jedno uho uvijek slušalo. DD je slušao glazbu radi pripreme za zbor (Country Road Take Me Home), a MT je gledala film s Denzel Vošingtion, pa je rekla DD-iju kako je on sada kod nje br. 1, a Šon Koneri je na 2. mjestu. DD se jako iznenadio i rekao da je to nevjera i šta će reći Šon.

Denzel je u filmu posmicao jedno pedeset mafijoza koji su mu ubili jednu curicu, pa je MT rekla kako bi i njoj trebao jedan takav, Zaštitnik nježnih žena i sitne dječice, pa će se u drugom životu preseliti bliže Holivudu. DD je rekao da to nije loša ideja i da on razmišlja o Šeron Stoun, pa su si dali Gimifajv.

 Noćas MT nije cijelu noć oka sklopila. Po danu je bole koljena, kukovi i išijas, pa malo kreće, a previše čita. Išla u SS oko 01:30, pa ustala pojesti sendvič, pa par keksića ali nije pomoglo. Onda opet čitala, pa popila veliku čašu vina, ali opet nije pomoglo, pa mi šetale po Tomislavcu gdje nigdje nikoga. Ja pretražila sve kišne vrtove, onjušila sve lampe i uglove kuća, skenirala sve otpadke, mada MT stalno viče fujto (kad nije), pa ja nju vučem. Ona ljutila zbog bacanja smeća ne u kante nego okolo, a ne može se sagnuti jer ukočena leđa.

Mi vratile, ja zaspala, ona čitala do 08:00. Onda konačno zaspala, do ne smijem reći kada. BBM njoj napravio za jesti, a onda se bacili na guljenje krumpira.

Vani prži sunce, a krumpirići će se pržiti u tavi dok ja nadgledati.