#politička stranka

[poeticlicense12345]

BITI SVOJ, BITI SLOBODAN...”

Gledala sam na televiziji jednu od mnogih jalovih rasprava između predstavnika političkih stranaka, nacionalnih partija i analitičara (iskreno, ne znam šta neke od njih preporučuje za bavljenje ovim vrstama “analiza”!). Sve isto mesecima:mržnja, primitivizam, neznanje, demagogija. Pre više godina, jedna politička organizacija je imala slogan: Mnogo ste isti! Nemam nameru da pišem o političkim prepucavanjima i o “talogu”, koji u njima učestvuje - nisam “kompetentna” (reče jedan ministar na pitanje iz njegovog resora). Moju pažnju je privuklo insistiranje jednog od učesnika u razgovoru na “identitetu i integritetu” svoje stranke. Istini za volju, ta stranka i nema svoj identitet, jedino ako nije to da su prepoznatljivi po tome da oni nisu više “oni”.

Identitet je reč sa “”težinom”, bilo da se pominje u kontekstu, ličnom, nacionalnom, kulturnom. To što smo rođeni negde, što smo deo nekog naroda ne govori o našoj vrednosti ili sposobnosti, To je samo “detalj u biografiji”(M.K). Neko je rekao da što su “moje pripadnosti brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim”. Koliko god to danas nepopularno bilo, “etnički identitet je, ipak, samo puka etiketa”! Posmatrati sebe samo u okviru neke kolektivne kategorije, nacionalne, političke, znači, ja bar tako mislim, ignorisati sebe kao samosvojnu ličnost , jer nešto vredno i dobro možemo učiniti samo kao pojedinci. .Razmišljajući o značenju te reči, svesno nisam želela da koristim “izvore” - psihološke, filozofske, verske. Pokušavam da o tome govorim iz percepcije običnog čoveka koji zna da tako “nešto” (identitet) ima.

Dakle, identitet čine karakteristične osobine neke osobe, koje ga čine prepoznatljivim, autentičnim. To su sve one emocionalne i saznajne osobine koje ta ličnost pokazuje u ponašanju prema drugima i u doživljavanju sebe. Često je, ipak, problematično šta osoba smatra svojom karakteristikom, autentičnošću. Potvrdu za to sam nalazila i u svojoj nastavnoj praksi, kad bih učenicima postavila pitanje: Ko si ti? (u smislu verbalizovanja svoje suštine). Odgovori su bili različiti: kažu svoje ime i prezime, da su navijači ovog ili onog kluba, da su ove ili one vere, nacije i sl. Ako je to identitet, skup karakterističnih osobina (a jeste!), onda ga svako od nas doživljava drugačije. Ali, to je već za neku drugu temu. Uz identitet se često pominje i integritet (slušajte samo zapaljive političke govore!), koji nije ništa drugo do objedinjavanje svih tih karakterističnih osobina, koje čine jednu osobu jedinstvenom i autentičnom, u jednu celinu. Htela sam, u stvari, da dovedem u vezu naš identitet, ono što jesmo, sa hrabrošću da to budemo.

Kada se govori o hrabrosti, misli se, da hrabri ne osećaju strah. Mudri ljudi kažu da nije hrabrost nemati strah, već ga pobediti, učiniti ono što smatramo potrebnim, uprkos strahu. Vreme u kome živimo donelo je devalvaciju svih vrednosti, pre svega moralnih. Smatra se da su slabići oni koji su osećajni, nežni, kulturni u ophođenju, tolerantni. Ako imamo takve vrednosti koje smo gradili celog života, onda je velika hrabrost pokazati ih i suprostaviti se opšteprihvaćenim pravilima ponašanja: biti prost, agresivan, grub, obračunavati se sa neistomišljenicima (naročito sa političkim protivnicima), i to ne argumentima nego psovkama i uvredama.

Nasuprot mišljenju “ovakve” većine, hrabar si ako si nežan, ako umeš da gubiš, ako se ne bojiš da pokažeš svoje probleme, da priznaš da su druge stvari važnije i vredne rizika i po cenu gubitka neke pozicije u društvu. Znači, kazati “caru da je go” i prazan i ne “preletati” (nova vrsta “letenja”!) iz stranke u stranku, tobože zato jer vođa ima “viziju”. U pomenutoj emisiji jedan od analitičara se “uplašio” da će zbog tih preletača stranke izgubiti svoj identitet i integritet, zanemarujući, pri tom, da ga one, takve kakve su, niti imaju, niti su ga ikad imale. Identitet je, ipak, neka konstanta, doslednost nečemu što smo izgradili kao svoju autentičnost i vrednost.

Samo da napomenem, na kraju, da je doslednost vrlina ako vodi našem napretku, ali kod nas se i inat smatra principijelnošću, iako on nikome nije doneo korist.

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[trojerucica-blr]

Dijana Hrkalović

😂😂😂

Politician

Simona Markovic is feeling professional.

  · 

Shared with Public

Dijana Hrkalović

Politician

WE NOT FORGET TO YOU,`CAUSE TRASHY GOES TO POLITICIANS GARBAGE`S

Jovanjica i prisluškivanja – ko je ko? (1. deo)

Jovanjica i prisluškivanja – ko je ko? (2. deo)

Jovanjica i prisluškivanja – ko je ko? (3. deo)

Dosije Tužilaštvo (1. deo): Politička, partijska i činovnička podobnost

Dosije Tužilaštvo (2. deo): Marionete u rukama policije

Dijana Hrkalović

Stranka: Srpska napredna stranka | Svi akteri

Mesto: Beograd

[zoranphoto]

ČESIMA PREKIPJELO, IZAŠLI NA ULICE! Tisuće ljudi na prosvjedu: ‘Vlada je puna ratnih huškača, a mi ekonomski patimo’

Tisuće ljudi okupile su se u središtu Praga kako bi prosvjedovali protiv češke vlade desnog centra, okrivljujući ju za pridavanje previše pozornosti Ukrajini i ignoriranje gospodarskih problema u zemlji. Pozvali su češku vladu da podnese ostavku zbog gospodarskih problema u zemlji i njezina odgovora na rusko-ukrajinski rat, javlja AFP. Uzvikujući “Ostavka” i “Sramota”, prosvjednici su pozvali na mirno rješenje sukoba u Ukrajini i pozvali Češku da napusti NATO. Prosvjed je organizirala izvanparlamentarna politička stranka PRO, javlja Reuters. PRO je kritizirao vladu desnog centra premijera Petra Fiale zbog načina na koji se nosi s energetskom krizom koja je pogodila Europu nakon ruske invazije na Ukrajinu. PRO je također optužio vladu za narušavanje slobode govora usred napora za suzbijanje dezinformacija. Od ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022., Fialina vlada poduprla je Kijev značajnom vojnom i humanitarnom pomoći. Vladu “treba zamijeniti pravim stručnjacima, sadašnji ministri nisu dobri i nisu u stanju nositi se s gospodarskom situacijom u ovoj zemlji”, rekao je praški prosvjednik Ludek Sic.     Noseći češku zastavu, Renata Urbanova, koja je na prosvjed u Pragu došla iz južnog grada Piseka, dodala je da je vlada “puna ratnih huškača”. “Druga stvar je što zbog njih ekonomski patimo, energija je preskupa, a također i hrana”, rekla je. Dnevno.hr Foto : Zoran / TV Wien - ilustracija Read the full article

[mentalnahigijena]

"Srpska zvjerstva prema američkim, engleskim, francuskim, talijanskim, ruskim, srpskim, švajcarskim itd. svjedočenjima. . M.D. Skopiansky"

Ko biva ono neka politička "stranka" živiš radiš zarađuješ novce u Mojoj domovini a javno iznosiš tvrdnje kako je Moj narod Prvi počinio Genocid, zločin u 20 vijeku sve još to u Evropi!? Prvo međunarodna komisija je skupila dokaze ko je činjeo zločine da nije izbio WWI sudilo bi se krvniku i tad, što znači dokazi postoje ali niđe nema evidentirano da su Crnogorci zlo činjeli to što je ova javno izrekla pozivamo DT da pokrene krivični postupak za svjesno izgovorenu LAŽ kojom želi da nas upari sa vazalima vjekovnim! Kao drugo, dokazi ko je klao civile, pljačkao silovao viđi neko je zapisivao dokaze i OBJAVIO 1919.! Tako da Državno tužilaštvo Crne Gore nađi te knjigu naslova : "Les atrocites serbes d'apres les temoignages americains, anglais, francais, italiens, russes, serbes, suisses, etc. . M.D. Skopiansky" pa ljepo TUŽBA!

Onda, kad će tužba za klevetu poslanici "ure"? Jednom za Vazda nauči, zapamti, istorija svjedok do 1918., CRNOGORCI SU RATNICI nijesu ZLOČINCI, Upamti !

[zagrebjavniprostor]

Hitna arhitektura

Saša Šimpraga, 2020.

Više od dva mjeseca nakon potresa, Zagreb nema trajnije rješenje za građane koji su ostali bez svojih domova. Privremeni smještaj u studentskim domovima, koji uskraćuje studente za mogućnost povratka, a unesrećenima ne nudi dugoročnije rješenje, od početka nije bila najbolja opcija, ali je poslužila. U međuvremenu se status građana bez doma nije promijenio, ali je izneseno nekoliko prijedloga s ciljem njihova stambenog zbrinjavanja. Ustupanje praznih gradskih stanova nije ponuđeno kao opcija u znatnijoj mjeri, iako u njoj ima logike. Umjesto toga, od strane Grada, i od strane Društva arhitekata Zagreba, predlaže se izgradnja novih višestambenih zgrada. Pristup se razlikuje tek u lokacijama s kojima se izlazi u javnost, s tim da je lokacija novog naselja Podbrežje koju predlaže Grad, bitno logičnija budući da je za to naselje i incijalno planirana daljnja gradnja. No, građani koji su ostali bez domova rješenja trebaju jučer, a ne za dvije godine koliko bi u nekom optimističnijem scenariju trajala izgradnja. U Studentskom domu Cvjetno naselje trenutno je zbrinuto oko 300 građana čiji su životi preokrenuti i puni neizvjesnosti.

Naselje Istrana i invalida, Trešnjevka

Istovremeno, Zagreb je grad koji ima iskustva u hitnoj arhitekturi. Od trešnjevačkog Naselja za Istrane i invalide iz 1930. do Novog Retkovca – planskog montažnog naselja koje je nastalo za potrebe zbrinjavanja stradalnika velike poplave 1964. godine. Ono što je Grad već mogao učiniti je odrediti lokaciju koja je u javnom - gradskom ili državnom vlasništvu, pritom vodeći računa o totalu prostora - i pristupit izgradnji montažnog, tipskog, naselja, upravo po uzoru na Novi Retkovec. Novi Retkovec izgrađen je po projektu arhitekata Ante Glunčića i Bogdana Budimirova, potonjeg s velikim iskustvom gradnje naselja od montažnih elemenata, poput Zapruđa. Stanari su uselili već 1965. U godinu dana podignuto je stotinjak kuća privremenog karaktera. Ugovori o korištenju potpisivali su se na pet godina i kasnije produžavali budući da su druga najavljivana rješenja izostajala.  

Tehnologija gradnje, financijske i druge mogućnosti Zagreba danas omogućuju bitno kraće vrijeme izgradnje i bolju, trajniju, kvalitetu. U naselju Istrana i invalida, građenom po projektu Ivana Zemljaka, 92 stambene jedinice stavljene su pod krov za 20, a dovršene za 60 dana. Gradnja montažnog naselja po uzoru na Novi Retkovec mogla bi biti i dio širih stambenih politika Grada koje ne isključuju izgradnju zgrada s najamnim stanovima, pa i kasniji najam montažnih jedinica koje će se isprazniti kako bi se pojedini korisnici vraćali u svoje obnovljene stanove. Takve je politike Grad trebao odavno (ponovo) imati, ali ih nema, za razliku od niza razvijenih europskih gradova gdje su javni stanovi pitanje civilizacijskog standarda.  

Novi Retkovec, 1969.

Novi Retkovec nastao je s premisom privremenog naselja budući da se planiralo stanovnike s vremenom zbrinuti u kvalitetnijim stanovima. To se nije dogodilo. Kućama je s vremenom istekao rok trajanja, pa su stanarima prodavana zemljišta na kojima su se nalazile. Izvorni montažni objekti i danas postoje, no mogi od njih doživjeli su pregradnje i nadogradnje ili su ih zamijenile zidane kuće pa je naselje uvelike promijenilo karakter. Specifikum ovog, ali i drugih zagrebačkih naselja montažnog tipa i s rokom trajanja, je da su svi ti objekti opstali i služe i danas. To je nešto o čemu treba voditi računa i kod eventualnih novih, sličnih, izgradnji.

Novi Retkovec mogao bi biti putokaz za kojim za sad nitko ne poseže. U mjesecima nakon potresa, nijedna gradska služba, medij ili politička stranka u Skupštini ili van nje nije predložila takav model kao mogućnost, a takvo rješenje ne samo da je najlakše i najjeftinije, već i najbrže i najjednostavnije. 

-

Objavljeno na portalu H-Alter, 28. svibnja 2020.

[balkantimes]

BOŠNJAČKO ISKUSTVO SLOBODE

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. 

To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa.

Mustafa DRNIŠLIĆ

Iako može na prvi pogled zvučati pretenciozno, trideseta godišnjica osnivanja Stranke demokratske akcije nije samo trideseta godišnjica povratka višestranačja već prije svega datum koji obilježava prvih trideset godina bošnjačkog iskustva s istinskom demokratijom. Svi politički sistemi, režimi i državni okviri u kojima su Bošnjaci kao narod živjeli prije 1990. godine bili su manje ili više nedemokratski, autokratski, a često i sasvim totalitarni, bez obzira na to jesu li bili jednostranački ili višestranački. Bošnjaci do 1990. godine nisu imali bilo kakvo iskustvo življenja i djelovanja u istinski demokratskom poretku s potpunom slobodom govora te stoga činjenica da se bošnjačko iskustvo demokratije podudara s datumom osnivanja SDA svakako nije nimalo slučajna.

Niti jedno društvo ne usvaja potpuno nove vrijednosti, modalitete djelovanja ili obrasce ponašanja preko noći već im se postepeno uči i na njih se navikava, a taj proces uvijek predvode oni koji su i prvi doprinijeli promjeni društvene paradigme, pa je stoga tradicija bošnjačkog političkog djelovanja u demokratiji, sa svim vrlinama i mahanama, praktično i tradicija djelovanja Stranke demokratske akcije. Nije riječ tek o detalju političke historije jednog društva, već i o njegovoj živoj političkoj kulturi u kojoj danas djeluje sve i jedan politički aktivan Bošnjak, od anonimnog komentatora na nekom lokalnom internetskom forumu, preko nekog vječno nezadovoljnog portalskog kolumnjare, pa do predsjednika svake opozicione stranke. Trideset godina dovoljno je dug period kako bi se mogao ocijeniti taj politički i ideološki okvir nastao osnivanjem SDA te dati objektivan sud o njegovoj vrijednosti.

DEMOKRATIJA KAO IZBOR

Prvo i osnovno što se mora zapamtiti kada ocjenjujemo ne samo današnje političko demokratsko okruženje već i samu političku kulturu Bošnjaka jeste da oni apsolutno nisu morali biti demokratski. Svijet je danas prepun društava historijski sličnih našem koji, uslijed manjka bilo kakvog historijskog iskustva s demokratijom, već više od pola stoljeća ne mogu uspješno napraviti istinsku autentičnu kulturološku tranziciju iz totalitarizma u istinsku demokratiju. Ova vrsta slobode i demokratije koju Bošnjaci danas žive nije u bilo kojem slučaju nekakvo prirodno stanje, niti na globalnom niti na kontinentalnom evropskom nivou. Mnogo je više društava i država u kojima vlada neka vrsta totalitarizma ili koja su u stanju konstantne političke nestabilnosti obilježena stalnim politički inspiriranim nasiljem, pučevima, atentatima, namještenim izborima ili uopće višedecenijskom monopolizacijom čitavog društvenog života od isključivo jedne političke grupacije.

To je pogotovo tačno za ona društva koja su, poput bošnjačkog, svoje pravo na postojanje i slobodu osvojili prolaskom kroz izuzetno teško kolektivnu traumu rata i genocida i koja su, uprkos tome, i dalje permanentno ugrožena. U takvim okolnostima svaki politički instinkt i svaki društveni trend vodi ka političkoj i ideološkoj homogenizaciji te obračunu sa svim onim oponentima i neistomišljenicima koji iskaču iz odbrambenih linija postavljenih na pravcu iz kojeg dolazi opasnost po kolektiv. Zasluge za nepobitnu činjenicu da to nije slučaj s bošnjačkim društvom i političkom scenom na kojoj, uprkos svemu, vladaju istinska demokratija i sloboda, pripadaju, ma koliko se to negiralo, Stranci demokratske akcije i nikome drugom.

Ne smije se zaboraviti da jednom promijenjena i uspostavljena politička paradigma postaje stvar političke kulture i da ju je vrlo teško promijeniti. Kada je 1990. godine došla na vlast, SDA je mogla, kao mnoge druge političke organizacije u postkomunističkim državama, pokušati nastaviti ili sa starom komunističkom političkom praksom vladanja i potpune kontrole svih društvenih procesa ili krenuti na put ideološkog i političkog revanšizma, što bi podrazumijevalo obračun sa stotinama hiljada ljudi koje je prošli sistem kooptirao, a što bi neminovno značilo neku vrstu suspenzije demokratije. Takav izbor bio je mnogo lakši, pa i primamljiviji, samom činjenicom da se vrlo brzo nakon prvih slobodnih izbora Bosna i Hercegovina našla pod udarom Agresije, a Bošnjaci pod prijetnjom genocidnog istrebljenja, u čemu su veliku ulogu imali upravo temeljni elementi bivšeg komunističkog sistema poput Jugoslavenske narodne armije. Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. Stranka demokratske akcije time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom, a što bi opet bilo sasvim u skladu s dotadašnjom bošnjačkom političkom kulturom i iskustvom.

Umjesto toga, SDA se odlučila na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa. Za sve vrijeme Agresije, dok se Sarajevo nalazilo u opsadnom obruču velikosrpskih i srbokomunističkih barbara koji su ga rušili i ubijali, u gradu su sasvim slobodno izlazile novine u kojima je “napadana država”, tačnije kritizirane su i civilne i vojne strukture vlasti po gotovo svakom osnovu. Iako je bila jedina politička organizacija koja je organizirala odbranu države, SDA ipak nije monopolizirala vlast, već je u nju uključila ili pokušala uključiti svakog patriotu, a osobe koje su bile utjecajne u policijskim, pravosudnim, medijskim, obrazovnim ili kulturnim strukturama bivšeg režima niti je jeo mrak niti su trpjele odmazde već su ogromnom većinom nastavile obavljati funkcije koje su imali u prošlom sistemu.

Činjenica da je takva tolerantnost i širina znala biti čak i kontraproduktivna, ne samo po interese SDA kao stranke već i po ratne napore države, ali i interese Bošnjaka kao kolektiva, pokazuje da se, uprkos onome što tvrdi današnja opozicija, radilo o svjesnom izboru tadašnjeg rukovodstva ove stranke. Demokratski presedan učinjen je zahvaljujući SDA, a ne uprkos SDA, kako bi to željele predstaviti nekadašnji samozatajni žitelji dubokih podruma, a današnji glasni borci za demokratiju. U tom historijskom ratnom trenutku nije bilo nikakvih realnih prepreka ili smetnji, a ponajmanje su to bili strašljivci koji 1992. godine nisu htjeli čak ni da se prihvate ponuđenih odgovornosti i funkcija jer nisu znali kako će se rat završiti, koje bi spriječile SDA da u ratnom vihoru nastavi ne samo s dotadašnjom jednopartijskom komunističkom praksom vladanja već i s ideološkim obračunom s neistomišljenicima.

To se nije desilo prije svega zato što SDA svih ovih godina baštini demokratsku političku kulturu, te što su stranku od samih početaka predvodili ne bivši komunistički aparatčici već žrtve totalitarnog sistema. Ti se ljudi nisu samo grozili nedemokratskih komunističkih praksi obračuna s neistomišljenicima već su i odlično znali da jednom počinjeni presedani imaju naviku da vrlo brzo postanu običaji, a potom i tradicije političke kulture čitavog društva, kako to, uostalom, pokazuju nesretne sudbine ogromne većine postkolonijalnih država koje su hronično politički nestabilne. Tridesetogodišnja demokratija, te neobična politička stabilnost bošnjačkog društva, neobična ako se u obzir uzmu dejtonsko državno uređenje, prostor na kojem Bošnjaci žive te konstantni pritisci i subverzije kojima su Bošnjaci izloženi, rezultat je prije svega političkog djelovanja SDA.

DRUGA STRANA MEDALJE Naravno, ovakvo opredjeljenje nosilo je i određene nedostatke. Vizija koju je SDA imala završavala se na idealu slobode i demokratije s čvrstim uvjerenjem da je osvajanje slobode dovoljno veliki i vrijedan cilj te da će se nakon toga sve razvijati u pravom smjeru samom činjenicom što su ova dva velika cilja dosegnuta. Takve pozitivizmom temeljene, ali naivne vizije tipične su za sve emancipatorske politike koje nastaju u društvima zarobljenim u represivnim sistemima bez organizirane disidentske emigracije i bez realnog iskustva života u demokratiji. Ideal slobode za Bošnjake, kao krajnji ideološki horizont, donio je masovnost u stranci, ali je istovremeno uzrokovao i njenu slabu ideološku profiliranost. Vjera da će zbacivanjem represivnog komunističkog aparata svi njegovi sužnji biti ne samo sretni već i zahvalni pokazala je tu idealističku naivnost jer se zaboravilo da nisu svi bili okovani protiv svoje volje, da su se mnogi navikli na lance te da se plaše pa čak i mrze slobodu. Potcijenilo se koliko je komunizam zaista duboko prodro u sve aspekte bošnjačkog bića i nije se shvatila dubina duševne, mentalne i karakterne rane koju je nanio. U tome treba tražiti i razlog za mnoge kadrovske promašaje, ali i za utisak da SDA, iako se odlično nosila s agresivnim srpskim i hrvatskim politikama, nakon Daytona nije bila intelektualno spremna niti na latentni cinizam i podozrivost dijela međunarodne zajednice, ali ni na ogorčeno neprijateljstvo bivše komunističke nomenklature koja se završetkom rata vrlo brzo preobukla u građanske liberale.

Hronični problem koji SDA kontinuirano ima s nelojalnim kadrovima posljedica je činjenice da je riječ o stranci koje je nastala kao svenarodni pokret, ali i kasnijeg izostanka individualne ideološke kompatibilnosti i uvjerenja kao kriterija za napredovanje unutar stranačke hijerarhije. To se ponajbolje može vidjeti u činjenici da od svih političkih ličnosti koje su napustile SDA niti jedna nije osnovala ideološki sličnu stranku suparnicu, neku političku organizaciju koja bi se bolje i žešće borila za bošnjačke interese, već su se gotovo svi pokazali kao zagovaratelji anacionalne “građanske” politike. Ti ljudi nisu bili niti ideološki saputnici niti istinske demokrate ili antikomunisti, već jednostavno ambiciozne osobe koje su se pokušale politički ostvariti na račun stranke. Problem upravo i leži u tome što zbog manjka ideologije kao diskriminatornog kriterija nisu na vrijeme prepoznati kao takvi.

Čini se i da unutar SDA nije bilo na vrijeme prepoznata i shvaćena prava priroda opozicione reformirane komunističke nomenklature jer se nije moglo pojmiti da ta nomenklatura, nakon pada sistema, i dalje postoji. Ljudima koji su bili žrtve komunizma i koji su patili zbog gubitka slobode u svakom njenom smislu vjerovatno nije izgledalo moguće da postoji toliki broj uživaoca bivšeg sistema koji se možda nisu bili spremni oružjem boriti za njegov opstanak, ali su svakako bili opredjeljeni da iskoriste poklonjenu im slobodu i demokratiju da ga probaju ponovo vratiti u život. Nije se razumjelo da suština problema s ideološkom opozicijom ne leži u njenom zadržavanju sinekura i privilegija, te da neće biti nikakve zahvalnosti za pokazanu toleranciju (koja se ionako shvatila prije svega kao slabost), već da je problem u izgubljenoj privilegiji da se iz pozicije nedodirljive elite oblikuju društveni tokovi. Oni koji su pola stoljeća uređivali društveni život nisu mogli prihvatiti da više nisu arbitri koji određuju ko društveno napreduje a ko pada na margine, te su gubitak takve privilegije shvatili doslovno kao izgon iz zemaljskog raja u koji pošto-poto namjeravaju vratiti ne samo sebe već čitavo bošnjačko društvo.

Sloboda kao samorazumijevajući ideal dovela je do toga da se u SDA dugo nije moglo razumjeti kako većina “građanskih” i “ljevičarskih” stranaka, koje se predstavljaju kao opozicione, nisu opozicija već prije alternativa, ali ne samo Stranci demokratske akcije već i samoj ideji političkog organiziranja Bošnjaka na nacionalnim osnovama. Takve stranke ne priznaju da postoji potreba zaštite bošnjačkih političkih interesa, one zapravo negiraju da uopće i postoje bilo kakvi partikularni bošnjački nacionalni interesi. Naravno, ironija se ogleda u tome da svaka od ovih alternativnih stranaka glasove traži isključivo na prostorima na kojima većinom žive Bošnjaci, pa je i to doprinijelo teškoći u prepoznavanju istinskih stajališta opozicije.

Idealizacija demokratije kao krajnjeg cilja razlog je zašto se dugo nije mogla razumjeti niti prihvatiti stvarna i opipljiva nesklonost dijela međunarodne zajednice spram SDA kao bošnjačke nacionalne stranke. Ovo nesnalaženje kao da je poticalo iz uvjerenja da su se deklariranim antikomunizmom i antitotalitarizmom, praktično pokazanim ne samo kroz insistiranje na demokratiji, pluralizmu i multitkulturi već i borbom za multietničku državu, dokazali vlastiti kredibilitet i pripadnost slobodnom svijetu. Teško su prodirale spoznaje da je i zapadni svijet, koji je gledan iz komunističkog mraka Jugoslavije, izgledao kao svjetionik slobode, prepun nepravednih predrasuda i malicioznih stereotipa te da u njemu postoje mnoge snage koje zagovaraju slobodu samo za sebe, ali ne i za druge, pogotovo ako je u pitanju mali muslimanski narod. Bilo je teško razumjeti kako oni koji su do jučer preko svojih propagandnih servisa harangirali protiv komunizma i nagovarali narode Istočne Evrope da zbace njegove lance, sada odjednom ne samo preferiraju već i sponzoriraju ovlaš umivene neokomunističke političke projekte.

Ovaj ideološki salto Zapada doduše nije specifičnost samo Bosne i Hercegovine već fenomen koji je zajednički svim postkomunističkim društvima, a tiče se, prije svega, namjere zapadnih država da sklone sa scene autentične i autohtone političke snage koje su srušile komunizam te dovedu nove koje će mnogo lakše moći kontrolirati. Neprijateljstvo dijela međunarodne zajednice spram SDA osjetilo se najprije na polju medija. Stranka demokratske akcije, koja nikada nije imala, ali ni tražila istinski medijski monopol, čak ni tokom Agresije, krajem rata i dolaskom stranog faktora, koji je nastupio poput kolonijalnog upravnika upumpavši ogromne svota novca u kreiranje “građanske” opozicije i njenih tzv. “nezavisnih medija”, postepeno je gubila svaki kapacitet za oblikovanje javnog mnijenja. Sve je bivalo gore time što je “građanska” opozicija (sa svojim medijima) na prostorima većinski naseljenim Bošnjacima dugo bila (i još je uvijek) ne samo politički protivnik SDA već i identitetska i kulturološka opozicija bošnjačkom mainstreamu, i to u tolikoj mjeri da se protivi i samoj ideji da bilo kakav bošnjački mainstream treba postojati.

HISTORIJSKE OCJENE Kada sve navedeno uzmemo u obzir, ovaj danas već tridesetogodišnji društveno-politički demokratski okvir, ove tri decenija iskustva demokratije u koje nas je činom svog osnivanja povela SDA, mogli bismo ukratko opisati kao dugo sanjanu, ostvarenu, ali i nesavršenu političku emancipaciju koja je sa sobom donijela mnoge nove probleme s kojima će se morati živjeti i koji će se morati nekako prevladati. Politički avanturizam, ideološki promiskuitet te gola politička ambicija mnogobrojnih politikusa neizbježne su bolesti svake demokratije, baš kao i uplitanje vanjskih faktora u demokratske procese ili postojanje netolerantnih političkih pokreta koji bi da iskoriste demokratiju kako bi je ukinuli. Ipak, najvažnije od svega, proteklih trideset godina unutarbošnjačke političke stabilnosti pokazalo je da je SDA izlila dobre temelje te da je svojim političkim odlukama i kursom oblikovala zdravu političku kulturu u kojoj se politička borba vodi u okvirima društveno prihvatljivog i gdje je jedini legitimni način dolaska na vlast glas naroda, tj. pobjeda na izborima. To se ponajbolje pokazalo na farsičnom pokušaju državnog udara iz 2014. godine, koji je propao i prije nego što je otpočeo jer je kao negativan presedan bio u potpunom neskladu s bošnjačkom političkom kulturom koju je etablirala SDA.

Demokratizacija političke kulture koju je izvela SDA impresivan je poduhvat ne samo zato što je izvršen u teškim ratnim okolnostima, koje su na prvi pogled sugerirali potpuno drugačiji kurs, već i zbog samog okruženja u kojem je uspješno ostvaren. Jer, ako pogledamo poslijeratne političke trendove unutar srpskog ili hrvatskog kolektiva u Bosni i Hercegovini, te njihovu političku kulturu, vidjet ćemo opasnu tendenciju kontinuiranog rasta političkog nasilja i istovremenog opadanja političkog pluralizma, čega, srećom, nema u Bošnjaka. A za to je zaslužna Stranka demokratske akcije.

[urbanidesnicar]

Na proplancima Šumadije

Propaganda nebeskog naroda o tkz. građanskom ratu nikada neće prestati. To je jasno. Da je umjesto agresije stvarno bio građanski rat, mi bi danas bili slobodni. GARANTIRAM! Onih 30% što mrze Hrvatsku iz dna duše, danas ne bi rušili temelje ove države. Pekli bi rakiju na proplancima Šumadije i evocirali uspomene iz nikad prežaljene juge. Ali, čovjek snuje a Bog odlučuje... Mi smo pobjednici u ratu a oni u miru. Jednostavno bolje lažu i imaju bolju diplomaciju. To datira još od vremena Kraljevine SHS a tako je i danas. Četnici su strateški raspoređeni diljem svijeta, gdje uspješno lobiraju i šire svoju propagandu. O našim "diplomatama" ne treba ni trošiti riječi. Neki od njih još uvijek drže bravarove biste u uredu a zadnje dvije ministrice vanjskih poslova nam "promovišu" velikosrpsku politiku. Ni Šešelj ih ne bi bolje odabrao. Smjena gosp. Radeljića i postavljanje drugarice Hrge za savjetnicu, se pokazalo kao pun pogodak. Predsjednicu nam više ne napadaju lijevi mediji a ima i veće ovlasti. Njeno je da mijenja garderobu i frizuru svaki dan, i to je to. Bez puno priče. Ubuduće bi zbog manjih troškova, Miss Hrvatske trebala automatski postati Predsjednica. Zašto glumiti demokraciju i bacati kune na izbore? A i njih će nam KPJ brzo zamjeniti "evrom". Što nam još ostaje? Umjesto crvenih kockica na grbu, staviti petokrake? Da više ne provociramo ... Kaže "kraljica Balkana", da bi prosječna plaća trebala biti tisuću eura. Slažem se, ali po koju cijenu? Realno gledajući, EU nas može odvesti u stečaj u relativno kratkom roku. Ima Englez jednu dobru, koja kaže: "Ne postoji besplatan ručak". Ili u prijevodu, za sve što dobiješ moraš nešto i dati. U našem slučaju su to SLOBODA i SUVERENOST. Odričemo se svetinja zbog judinih škuda. I to najviše boli. Bolje je biti slobodan i pojesti 10dkg parizera i kvarat kruha ispred lokalne trgovine, nego 2kg janjetine sa lisicama na rukama. Barem ja to tako shvaćam. Katolička crkva u Koruškoj je zabranila misu za žrtve Bleiburga. Za razliku od Jasenovca, ovdje su žrtve pogrešne nacionalnosti. Globalistička hobotnica je svugdje pružila pipke. Pa i do Vatikana. Dr.Hasanbegović kaže da je glavni krivac "duhovni i politički baštinik Stevana, Lignjuna i Zorangutana"- drug Plenki. I u to vjerujem. Ali zato nismo više marginalci, nego  ekstremisti. Tako nam kaže Superhik - kodnog imena "SOVA". Ako ima nešto gore od ove sramotne zabrane, onda je to briga lažnih domoljuba i vjernika. Za povratiti... Jugodioti za to vrijeme likuju. Od Kreše papka, preko Amsterdamske pa sve do bljedolike Dalije. Kretenske izjave ove skupine kmera nisu slučajne. Sve se radi planski ne bi li dobili publicitet. Nažalost uspjeli su i samo što ne iskaču iz paštete. Ljudi padaju na istu foru, gube živce i prepiru se s njima. Mislim da možemo puno bolje, bez nasjedanja na provokacije. Poslati u 3PM, blokirati i ignorirati. Gotova priča.   Ako pokušavaš redovno pisati, ponavljaš se. Ne iz razloga što nema novoga materijala, nego zato što ljudi brzo zaboravljaju. Stvarno sam postao dosadan sa Plenkijem i volio bi da ga više nikada ne spomenem. Nažalost, realnost je takva da ne smijemo zatvarati oči pred ovim što nam se događa. On je  instrument u rukama moćnika koji su ga dugo pripremali za ovu ulogu. A problem je globalan i puno ozbiljniji. EU "demo(N)krščani" izbacuju stranku gosp. Orbana, zbog plakata sa Sorošem. To znači da nije samo naša "stranka desnog centra" skrenula lijevo, nego i u većini EU. Ali što to nama znači? Glupost je tješiti se tuđim greškama. Trebamo gledati sebe i probati naći našeg Orbana. Za to vrijeme dobro podmazani globalistički stroj melje sve pred sobom i pravi kaos u svijetu. U Americi ultra-ljevičari polako preuzimaju Demokratsku stranku. Ako padne jedina svjetska velesila, gotovo je. Zato je izuzetno bitno da Trump osvoji i drugi mandat. Po meni čak i važnije od izbora u RH. Jer naša se politika još od smrti Dr. Tuđmana, ne kroji u Zagrebu. Prošli su i izbori u Lici, za koje su se neki nadali da će biti početak kraja ljevičarskog HDZ-a. Pošto "ugledni" APIS broji glasove, rezultat se unaprijed znao. Izgubili su vjerodostojni skoro 20% u odnosu na prošle izbore ali su opet pokazali da im politička prostitucija uopće ne smeta. Ako su koalirali sa Amsterdamskom, znači da mogu sa svakom strankom ljevice. Pa i sa SDP-om. Zato se bojim da im ubuduće neće biti nikakav problem skupiti nadpolovičnu većinu. Jer 3/4 stranaka u RH pripada lijevom spektru i to je najveća snaga HDZ-a. Sve i da se kompletna Domoljubna scena ujedini, neće nam biti dosta. Zato nisam optimist i mirno rješenje ne vidim. Jednostavno se osjećam kao Stazić, nakon pobjede Hrvatske. "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[crnagora]

U najavi debakl DPS-a: Odrekli se imena partije i Mila Đukanovića

U najavi debakl DPS-a: Odrekli se imena partije i Mila Đukanovića

piše: Vladimir Vukićević, kolumnista Borbe Lažna stranka Mila Đukanovića, koja je uvijek samo bila produžena politička ruka organizovanog kriminala i mafije, poslije poraza na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. godine i gubitka vlasti, očigledno se nije snašla u novonastalim okolnostima. To je bilo i za očekivati kada je u pitanju stranka koja se izlegla iz jednopartijskog, komunističkog…

[cgvijesti]

Hrvati pišu: Ozbiljna kriza trese Crnu Goru

Hrvati pišu: Ozbiljna kriza trese Crnu Goru

Aktuelnu političku situaciju u Crnoj Gori analizirao je i hrvatski “Jutarnji list”. Kažu da je crnogorski predsjednik Milo Đukanović opet uspio protiv sebe ujediniti većinu crnogorskih stranka zastupljenih u Skupštini. Podsjećaju da je prvi put od davne 1989. godine kad je kao predsjednik omladine ušao u vlast, njegova politička opcija poražena na izborima u avgustu 2020. godine. Ipak, kako su…

[radiogornjigrad]

Fašisti dolaze

    “Nakon septembarskih izbora izvjesno je da će u Italiji prvi puta od 1943. godine vodeća politička snaga postati fašistička stranka” Nekoliko stotina prosvjednika marširalo je za vikend u talijanskom gradiću Civitanova Marche reagirajući na dva incidenta koji su zgrozili antirasistički dio talijanske javnosti. U prvom je jedan Talijan usred bijela dana na glavnoj ulici Civitanove zatukao na…

[prijedor24]

Princip

Obnova devet klupa koštala 2000 KM

Na adresi Kralja Aleksandra 47 više je korisnika, a ne vidi se da je među njima OO  Princip“. Ali se vidi da jeste politička stranka. Ujedinjena Srpska… Grad Prijedor raspisao je 1. jula javni konkurs za projekte omladinskih organizacija i neformalnih grupa mladih. Novina u odnosnu na prošlogodišnje jeste da je preciziran vremenski period u kojem se projekat treba realizovati /do kraja 2022.…

[hriminal]

Kako više uopće ne možemo zapamtiti sve uključene likove (redom uvaženu gospodu i dame iz vrhova HDZ-a s kojima se Plenković tako volio slikati), trebalo je smisliti neki spin pred izbore. Kako ustaše i partizani više ne stoje dobro, po Zagrebu se treba šetati s kacigom, a zdravstvena zaštita se urušava do razine da i sami zaposleni u zdravstvu prosvjeduju, idemo u zabranu rada nedjeljom.

Kaže Plenković kako je ideja da se kroz Zakon o trgovini zabrani rad nedjeljom, osim 16 nedjelja u godini. Kao, uzeli bi u obzir turističku sezonu. Nema veze što je to već bilo uvedeno i što je Ustavni sud takvu zabranu sasvim opravdano stavio izvan snage. Bitno je prebaciti pažnju medija i javnosti na nešto za lokalne izbore nebitno, bitno je da ljudi ne pričaju o HDZ-ovim zvijezdama i zvjezdicama pod istragama i nestalim milijunima. Pa lupni bilo što.

Naravno, mogao je premijer krenuti i drugim putem. Reći da će od sutra inspektori strogo paziti da se poštuje radno vrijeme u sustavu trgovine, da se isplaćuju prekovremeni, da se poštuju odredbe o dnevnom, tjednom i godišnjem odmoru. Mogao je ponuditi dobre usluge za sklapanje kvalitetnog općeg kolektivnog ugovora za područje trgovine. To bi ipak značilo početi uvoditi nekakav red i pritisnuti neke jake igrače. A takve se ne dira. Dakle, osigurajte radnicima poštivanje radnih uvjeta i primjerenu veću plaću za rad nedjeljom. I to je to. Naći će se dovoljno onih koji bi htjeli raditi i zaraditi više nego običnim danom.

Naravno, HDZ može sve opravdati i vjerskim razlozima, slavljenje nedjelje. No, zar itko vjeruje da ta stranka uistinu drži do kršćanskih načela?

Kažu da se najviše laže prije izbora i nakon lova, pa je i ova priča baš jeftina politička predizborna laž, jer ni pravno ni ekonomski nema nikakve osnove. Priča o neradnoj nedjelji je jeftini trik predsjednika HDZ-a kojemu svakakvi kriminalni likovi iz stranke zaobilaze čuvene radare, sve u očajničkoj želji da skupi par glasova dok im afere cvjetaju kao poljsko cvijeće u ove kišne dane. Priča o ponovnom uvođenju neradne nedjelje za trgovce je Plenkovićev prljavi predizborni spin.

Sve rečeno. Osim što treba ponovo spomenuti katastrofalni utjecaj na posrnulu ekonomiju, za što očito kradezeove nesposobnjakoviće nije briga. Oni su  krađom već osigurali više generacija.

[zoranphoto]

Iznenađenje u Crnoj Gori: Đukanović i Milatović u drugom krugu predsjedničkih izbora

Milo Đukanović, kandidat Demokratske partije socijalista, i Jakov Milatović, čelnik Pokreta Europa sad koji se gospodarskom retorikom predstavlja kao stranka građanske orijentacije, ušli su u drugi krug izbora za predsjednika Crne Gore, objavio je Centar za monitoring (CEMI).     Kako je priopćeno iz CEMI-ja nakon obrađenih 97 posto glasova, Đukanović je osvojio 35 posto, dok je Milatović dobio podršku 29 posto birača. Drugi krug održat će se za dva tjedna, 2. travnja. Najbliži plasmanu u drugi krug izbora, prema podacima CEMI-ja, bio je Andrija Mandić iz prosrpskog Demokratskog fronta koji je osvojio 19 posto, a na četvrtom mjestu po broju glasova je Aleksa Bečić čelnik Demokratske Crne Gore s 11 posto glasova. Jakov Milatović je bio ministar u vladi Zdravka Krivokapića, a njegova partija PES je rastuća politička stranka u Crnoj Gori, koja svoju popularnost temelji na odluci da minimalnu plaću u toj zemlji podigne s 220 eura na 450 eura. Poseban utjecaj na formiranje te vlade koja je nastala nakon parlamentarnih izbora 2020. godine imala je Srpska pravoslavna crkva.     Projekcije uoči izbora pokazivale su da bi se u drugom krugu trebali naći Đukanović i Mandić, a rezultat je iznenadio većinu analitičara u Crnoj Gori. Ukupno sedam kandidata sudjelovalo je na predsjedničkim izborima. Ostali kandidati dobili su manje od četiri posto glasova. Andrija Mandić je u govoru nakon izbornog poraza kazao da će u drugom krugu podržati Milatovića, dok se ostali kandidati nisu u tome smislu izjasnili. Promatrači, kako je priopćeno, nisu zabilježili značajnije povrede izbornog procesa koje bi mogle utjecati na ishod glasanja. Pravo glasa imalo je oko 550 tisuća stanovnika Crne Gore, a ukupna izlaznost bila je 63,1 posto. Crna Gora je od uvođenja višestranačja 1990. imala osam predsjedničkih izbora i trojicu predsjednika. Političku situaciju u Crnoj Gori dodatno komplicira odluka aktualnog predsjednika Đukanovića da raspusti parlament i parlamentarne izbore zakaže za 11 srpnja. Crna Gora je u političkoj krizi od sredine kolovoza kada je vlada Dritana Abazovića izgubila povjerenje zastupnika zbog potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC kojim je, kako je optuživan, kulturno povijesna dobra Crne Gore prepisao toj vjerskoj organizaciji. Tportal.hr Autor UKOM (foto: Stanko Gruden/STA) - vlada.si Read the full article

[mentalnahigijena]

Dačić tvrdi da su mu na sastanku Parlamentarne skupštine Savjeta Europe rekli da je Srbija 'genocidni narod' Ivica Dačić, predsjednik Narodne skupštine Srbije, otkrio je  što se događalo na sjednici Tijela za politička pitanja i demokraciju Parlamentarne skupštine Savjeta Europe (PSSE) u Grčkoj. "Bio sam na više sastanaka, cijeli dan je bila rasprava o Ukrajini, o turskom dijelu Cipra, vatreni govori o teritorijalnom integritetu. Onda se prijeđe na drugu točku dnevnog reda gdje se pozivaju sve države da priznaju Kosovo. Ja se javim i kažem: 'Kako vas nije sramota? Cijeli dan ovdje slušam o teritorijalnom integritetu, pa kako vas nije sramota da sad narušavate teritorijalni integritet vaše punopravne članice. Zemlje koja je priznata u svojim međunarodno priznatim granicama'. Oni mi na to kažu: 'Vi? Pa, vi ste genocidni narod. Vi ste njih uništavali genocidom'. To pričaju oni koji su nas uništili i uništavali u svim ratovima do sada. I što, sad mi trebamo reći 'bravo'? Ne možemo reći 'bravo', u tome je stvar", rekao je Dačić, a prenosi Kurir. Jedna od tema Dačićevog gostovanja u jutarnjem programu Kurir televizije bila je i sutrašnja zakletva kojom će službeno početi drugi predsjednički mandat Aleksandru Vučiću. "Izborni proces je još u toku i jako je teško doći do kraja. Ne znam koliko ljudi imaju saznanja o tome koliko je teško održati kontrolu u Trnovcima, gdje je većina u biračkom odboru Albanci. Više puta je bilo ponavljano i ne znam kako će se sve završiti. Aktuelni saziv skupštine je i dalje na snazi dok se ne sazove novi. Zakletva će biti položena kao i za vrijeme prethodnog mandata. Tu će biti predsjednica Ustavnog suda, bit ću ja, predsjednik će položiti zakletvu, a zatim će se obratiti gostima", kaže Dačić. "Ne mogu reći da će nova vlada biti nešto drugačija u političkim odnosima, ali lični odnosi hoće. Mi želimo nastaviti našu saradnju sa SNS-om, kao i do sada. Vučićeva i moja stranka će biti u sazivu skupštine Beograda, a sada kakvi će osobno biti odnosi, to ćemo vidjeti", istaknuo je Dačić.