#paradamas | Explore Tumblr posts and blogs

zoranphoto · 2 years ago

Text

Iz Tibra 'izronio' most cara Nerona preko kojeg je do gubilišta prešao sveti Petar

Ovogodišnje ljeto može dobro poslužiti kao predigra onome što nas u budućnosti čeka zbog klimatskih promjena. Mnogi dijelovi svijeta bilježe rekordno visoke temperature, suša je brojne rijeke pretvorila u kamenite korita, požari divljaju sjevernom polutkom, a poplave južnom. Suša je, pritom, donijela i neke posljedice koje bi se mogle nazvati živopisnijim od upozorenja na buduću kataklizmu. Već smo pisali kako je rekordno niski vodostaj američkog jezera Mead otkrio leševe žrtava mafijaških obračuna u Las Vegasu. Mnogo prijatniji prizor ukazao se, pak, u Rimu, gdje je pad vodostaja Tibra u centru grada otkrio kamene ostatke mosta zabilježenog u povijesti kao Pons Neronianus (Neronov most) ili Pons Triumphalis (Most pobjede). Car Neron je vladao Rimskim carstvom kao njegov peti car od 54. do 68. godine, i slavan je po kontroverzama koje se povezuju uz njegovu vladavinu. Gradio je veličanstvene građevine i postizao vojne pobjede, ali je zanemarivao politiku i više se bavio umjetnošću, glazbom, utrkama i igrama. Carska riznica sasvim je ispražnjena dok je sjedio na prijestolju, velikim dijelom zbog gradnje veličanstvene Zlatne palače, ili Domus Aurea, koja je i danas najveća natkrivena građevina preživjela iz vremena Rimskog carstva. Izgrađena je nakon požara koji je progutao veliki dio Rima, svi znaju ne baš točnu legendu o Neronu koji je svirao harfu dok je Rim gorio. Dok je bio car ubio je vlastitu majku i najmanje jednu od svojih žena, a potom je sebi oduzeo život u dobi od samo 30 godina, nakon što ga je Senat proglasio 'neprijateljem Rima'. Istina, ovo nije prvi put da je most izvirio zbog niskog vodostaja Tibra, no ove godine je izazvalo veliku pažnju zbog uistinu nezapamćene suše u Italiji, koja je recimo skoro cijeli tok velike rijeke Po ostavila bez vode. Osim toga, bez obzira što je u povijesnim dokumentima zabilježen kao Neronov, postoje ozbiljne pretpostavke da je most zapravo građen prije nego je došao na prijestolje, a onda nadograđen i obnovljen u Neronovo doba. Ime Pons Neronianus prvi je put zabilježeno u popisu rimskih spomenika iz 12. stoljeća. Razlog je vjerojatno to što je u blizini kasnijeg Vatikana Neron doista imao velike vrtove, kojima je pristup bio moguć preko mosta izgrađenog na tom mjestu. Brojni arheolozi slažu se da je most bio izgrađen na loše izabranom mjestu, zbog čega je i propao relativno brzo. Naime, postavljen je na uskoj okuci rijeke, i na ravnom zemljištu koje je bilo podložno poplavama. Osim toga, obala Tibra na tom je mjestu napravljena od sedimenta koji zbog utjecaja vode mijenja oblik, što onda dovodi i do micanja temelja koji povezuju most s tlom. Zato se most i urušio, vjerojatno oko 250. godine, manje od dva stoljeća nakon Neronove smrti. Još prije toga, pretpostavljaju arheolozi, most je već bio izvan upotrebe, a dio stupova je razgrađen i materijal prenesen na stabilniju lokaciju nizvodno od izvorne. U vrijeme gradnje, Neronov most povezivao je Rim s područjem na kojem nije bilo mnogo građevina. Na jednoj strani rijeke bila su Marsova polja na kojima su postojale terme i hramovi, ali su najpoznatija po vojnim paradama. S druge strane, gdje se sada nalazi Vatikan, stajale su pojedine velike zgrade, uglavnom privatne rezidencije, što se promijenilo nakon požara 64. godine. Tada je počela gradnja javnih objekata, ali pravi zamah stigao je tek oko 130. godine. Ipak, most jest imao vojni i simbolički značaj za Rim, najviše zbog spomenutih polja na kojima su se slavile velike rimske vojne pobjede. Dapače, moguće je da su parade dijelom išle preko ovoga mosta. Osim toga, po nekim zapisima preko mosta su vođeni važni zarobljenici. Svakako najpoznatija takva epizoda dogodila se 64. godine, kad je preko Neronovog mosta do gubilišta u lancima ispraćen sveti Petar, osuđen na smrt i razapet na vatikanskom brdu. Tako je most dobio posebno značenje i za nadolazeću kršćansku religiju. Ukratko, ma koliko arheolozi uživali u prilici da istražuju ostatke mosta, bilo bi za svih bolje da vodostaj ne pada toliko da most izranja previše često. Tportal.hr Read the full article

#italija #neron #rim #rimskocarstvo #suša #tiber

0 notes

dalekomalo · 5 years ago

Photo

tw ± Ataman zaGlibljanski ±

Naravno da svetinje u Crnoj Gori treba da pripadnu Delijama i Grobarima, kao i ostalim huliganskim bandama, a ne SrBskoj ili Crnogorskoj crkvi. Navijači su primer štovanja hrišćanske vere, čak i kad ih podmite na gej-paradama ili da se tuku po selima u izbornim kampanjama.

0 notes

balkantimes · 4 years ago

Text

Belorusija na raskršću – Majdan ili Rusija

Faktor pomoći Rusije je ključni razlog zašto „Majdan“ u Belorusiji nije imao uspeha, jer da je on izostao Aleksandar Lukašenko već danas ne bi bio predsednik Belorusije

Aleksandar Đokić

Belorusija, koja je u kontekstu ukrajinske krize dugo vremena odsustvovala u svetskim medijima, ponovo je u žiži interesovanja nakon završenih predsedničkih izbora čiji rezultat osporava beloruska opozicija i kolektivni Zapad. U Srbiji mnogi prave paralele sa Miloševićem ili aktuelnim režimom, što je proizvod nepoznavanja situacije u Belorusiji i postkomunističkom prostoru bivšeg SSSR-a, kao i razumljiv pokušaj objašnjenja jedne druge realnosti kroz prostu analogiju. Protestno orijentisan deo srpskog društva trenutno se nalazi u stanju volatilnog nezadovoljstva, koje rezultira podrškom svim protestima širom planete – od Bejruta do Minska.

Ipak, pored činjenice da su demonstracije protekle i u Beogradu i u Belorusiji, drugih dodirnih tačaka, koje potkrepljuju ovu jednostavnu analogiju, nema. Osim toga, postoje pokušaji simplifikacije dešavnja kroz dihotomiju demokratije i diktature – dobra i zla. Opet, pored negiranja kulturnih i istorijskih osobenosti Belorusije koje determinišu oblik vladavine u toj državi, u datom diskursu primećuje se i nekritička idealizacija Zapada kao bastiona demokratije. Ako smo u Belorusiji prepoznali diktaturu, to jest bajkovito zlo, to automatski znači da na Zapadu vidimo savršeni demokratski sistem – bajkovito dobro.

Realnost je, međutim, drugačija – većina zapadnih sistema sadrži otvoreno oligarhijske elemente, upliv velikog kapitala u donošenje odluka i samim tim poništavanje volje građana, a u datim sistemima nalazimo i izobilje cenzure i ostrakizma, kao posledice po ljude drugačijeg, kritičkog mišljenja. Faktički, jedina razlika u stepenu diktature u Belorusiji i kolektivnom Zapadu je u tome da se sastav vlasti u zapadnim demokratijama češće menja nego u postkomunističkim mekim diktaturama, pa ipak politika, pravac razvoja, dominantan sistem vrednosti koji vladajući krugovi promovišu ne menja se pukom zamenom jedne ličnosti drugom.

Pritom se svi protesti i društveni pokreti na Zapadu odbacuju kao beznačajni i nereprezentativni, jer neoliberalni sistem kvazidemokratije, a u stvari oligarhije krupnog kapitala, „nema alternativu“. Kada protestuju liberalni i nacionalistički Belorusi – to je odraz njihovog nezadovoljstva sistemom, šefom države koji treba da padne, kada protestuju Žuti prsluci u Francuskoj ili BLM aktivisti u Sjedinjenim Državama – to je prolazna faza, u pitanju su ekstremisti, sve će ostati isto.

Kao što protesti u Belorusiji demonstriraju nezadovoljstvo određenih segmenata društva, naročito mladih i urbanih građana, tako i protesti u Francuskoj i Americi pokazuju duboku podeljenost u pomenutim društvima, koji takođe signaliziraju o mogućnostima promene tih sistema kroz narodni bunt. Dihotomija demokratija-diktatura onemogućava objektivnu analizu koja bi upućivala na to da je i demokratski Zapad podjednako fragilan kao i, uslovno govoreći, diktatorski Istok.

IDEOLOŠKI PRESEK Kritičari Aleksandra Lukašenka se, uz dihotomiju diktatura-demokratija, takođe osvrću na podele komunizam i antikomunizam. Iako je od pada komunističkog sistema privrede prošlo gotovo 30 godina, a neoliberalne šok terapije nisu donele očekivano i obećavano blagostanje građanima istočne Evrope, mnogi analitičari i dalje vode ljutu bitku protiv državne privrede. Prihvatanje postojanja idealne demokratije na Zapadu kao zadatost sa sobom povlači i uzvišavanje neoliberalnog ekonomskog sistema. Iako su rezultati sveopšte privatizacije vidni svakome – demografska katastrofa, masovna nezaposlenost, opšte oseđanje beskorisnosti pojedinca i društvenog beznađa – zastupnici neoliberalnih demokratija kao najveći greh spočitavaju predsedniku Belorusije činjenicu da je on održao privredne potencijale Belorusije, da je tamo nezaposlenost gotovo ravna nuli, da je infrastruktura na visokom nivou, a stopa kriminala najniža u poređenju i sa istočnim i sa zapadnim državama.

U pravu su – Aleksandar Lukašenko je kriv po svim navedenim tačkama optužnice, a osobito je kriv što pojam „devedesete“ u Belorusiji nema tako morbidne konotacije kao u ostalim postkomunističkim republikama. Pritom, sam Lukašenko sebe ni ne pozicionira kao vrlog demokratskog liberala, on i ne pokušava da glumi da se uklapa u matricu liberalne demokratije. U svom zapaljivom i visprenom govoru, usmerenom protiv učesnika i organizatora beloruskog „Majdana“, Lukašenko je postulirao svoju ideologiju: prvo, on je za državni kapitalizam nasrpam oligarhijskog neoliberalnog kapitalizma; drugo, njega podržavaju stariji ljudi iz ruralne Belorusije – on se direktno zahvalio svojim podržavaocima iz svih regiona Belorusije koji su organizovano dovezeni da mu na mitingu u Minsku izraze podršku; treće, on je podvukao da Belorusija kao država nema svoje mesto u istoriji i da je ona sačuvala svoj suverenitet kroz njegovu politiku otpora prema destruktivnom uticaju Zapada; četvrto, Belorusija je veran saveznik Rusije u protivljenju NATO ekspanziji i nikada neće postati „sanitarni kordon“ usmeren protiv Rusije.

Pored postulata iz njegovog govora, takođe se mogu izvući i ostale pozicije iz njegovih drugih obraćanja – prvo, Lukašenko je 14. avgusta na sastanku sa ministrima izjavio da su Belorusi, ne samo Sloveni, već ruski ljudi[1], na odloženoj Paradi pobede 2020. godine uz Putina on je nazvao Rusiju svojom otadžbinom (verovatno misleći na širi Sovjetski Savez), što svedoči o tome da je Lukašenko otvoreno proruski političar; drugo, on je opredeljen za strukturiranje rusko-beloruske savezne države na temeljima ravnopravnosti dveju republika.

Opoziciju u Belorusiji je teže definisati, ne na polju uverenja, već po njenom sastavu i strukturi. Ne može se odrediti jedna stranka, jedan pokret, pa čak ni jedan pravi opozicioni lider u redovima beloruske opozicije. S jedne strane, to je proizvod zatvorenosti beloruskog društva, Lukašenko se aktivno trudio da suzbije organizovanu opoziciju, a s druge to je posledica toga da je opozicija Lukašenku mogla biti isključivo antiruska i prozapadna, jer je Lukašenko ideološki pokrio ostatak političkog spektra. U ovom izbornom ciklusu kao najozbiljniji protivkandidati Lukašenka spominjani su liberalni bloger Sergej Tihanovski, oligarh Viktor Babarika i bivši saradnik Lukašenka, a sada opozicionar, Valerij Cepkalo.

Prva dvojica su u zatvoru, a treći se prvo sklonio u Rusiju, ali je pred izbore pobegao u Ukrajinu, plašeći se ekstradicije u Belorusiju. Bio je u pravu, jer su nakon početka beloruskog „Majdana“ ruske vlasti raspisale poternicu protiv Cepkala i osnivača najuticajnijeg opozicionog internet medija „Neksta“ (NEXTA) Stepana Putile, koji živi u Varšavi. Pomenutim opozicionarima su na smenu došle i njihove supruge, svima osim Babarike koji je udovac – Svetlana Tihanovska i Veronika Cepkalo. Štab uhapšenog Babarike predvodi Marija Kolesnikova. Ove tri dame su napravile ujedinjeni opozicioni štab za učešće na održanim predsedničkim izborima, a nakon što nisu priznale njihove rezultate i savet za tranziciju vlasti u Belorusiji.

Ukratko, ideološke pozicije beloruske opozicije su sledeće: izlazak Belorusije iz svih vojnih, ekonomskih i političkih saveza sa Rusijom (ODKB, Evroazijska ekonomska unija, sporazum o izgradnji savezne države), vraćanje redakcije beloruskog ustava pre Lukašenkovih promena iz 1994. godine, što znači izbacivanje ruskog jezika kao zvaničnog i početak kampanje derusifikacije Belorusije, kao što je to bio slučaj u Ukrajini; orijentacija Belorusije ka evrointegracijama; Zapad, a ne Rusija kao primarni partner Belorusije; opšta privatizacija državnih preduzeća i uvođenje ekonomskog modela po uzoru na neoliberalni Zapad; otvaranje i demokratizacija beloruske države po zapadnom obrascu, što znači i importovanje neoliberalnih vrednosti tolerancije sa sve fluidnim rodnim identitetima i gej paradama; i na kraju sprovođenje nacionalne beloruske politike uz zamenu ruskog jezika beloruskim u sistemu obrazovanja. Dakle, radi se faktički o rusofobnoj nacionalističkoj agendi.

U datom trenutku, kada je „Majdan“ još uvek otvorena opcija, beloruska opozicija se usredsređuje na one delove svog ideološkog projekta koji im najviše obezbeđuju uspeh, a koji pritom ne okreću proruske, većinske segmente društva protiv nje – u prvi plan se stavlja diskurs o diktaturi i kroz demokratizaciju se obećava automatski ekonomski razvoj. Mnogi mladi Belorusi iz velikih gradova smatraju ovu opciju održivom, uprkos mnoštvu suprotnih primera iz istočne Evrope, uključujući i susednu Ukrajinu.

U predizbornom intervjuu ruskim medijima, Tihanovska, koja je trenutno u Litvaniji i koju kolektivni Zapad naziva pobednicom predsedničkih izbora, na pitanje novinara da li će priznati pobedu Lukašenka na izborima ako građani tako odluče, ona je odgovorila da „uopšte ne razmatra takav tok događaja… mi imamo većinu“.[2] Dakle, nikada nije bilo glavno pitanje legitimnosti izbora, jer ih je beloruska opozicija unapred predstavljala kao nelegitimne i učestvovala u njima samo da bi kasnije mogla protiv istih da protestuje. Kao deo drugog intervjua ruskim medijima član štaba Tihanovske je iskreno izjavio da „Majdan“ u Belorusiji treba da predstavlja samo početnu stepenicu za buduća revolucionarna zbivanja u Moskvi: „Kraj Lukašenka značiće i kraj Putina“[3] – kratko i jasno.

KO JE BLIŽI POBEDI? Beloruski „Majdan“ se može podeliti na dve faze: agresivnu i mirnu. Tri dana posle izbora bili smo svedoci agresivne faze, gde su razne navijačke grupe, koordinisani politički aktivisti, ali i mladi ljudi sa iskrenim opozicionim žarom pokušali da strateški okupiraju bitna zdanja u Minsku i širom Belorusije, ali su bili svuda zaustavljeni od strane izuzetno odlučnog i žestokog odgovora beloruske policije i specijalnih snaga. U tim danima, policija je primenjivala takvo nasilje da su postradali čak i antizapadni ruski novinari. S tačke gledišta teorija obojenih revolucija ovakva reakcija policije je bila opravdana, jer je od ključnog značaja onemogućiti da se agresivni demonstranti trajno utvrde u nekoj od zgrada državne administracije ili na nekom od glavnih gradskih trgova. Agresivne demonstracije se moraju rasterati ili revolucionarna strana pobeđuje na duže staze.

Druga faza je usledila kada je bilo jasno da Lukašenko uživa podršku bezbednosnog aparata, da policijski i vojni zvaničnici stoje uz njega. Kadrovska baza agresivnih demonstranata nije bezgranična, a u prva tri dana je uhapšeno oko dve hiljade demonstranata, što je ozbiljno proredilo njihove redove. Sve to je iniciralo drugu fazu mirnih demonstracija i pokušaja pokretanja generalnog štrajka. Policijsko nasilje, koje je bilo neophodno u prvo fazi, takođe je poslužilo kao katalizator da se na ulicama okupi veći broj revoltiranih mladih ljudi. Od samog početka je bilo jasno da srž agresivnih demonstranata čine beloruski nacionalisti, koji su čitave demonstracije obeležili svojim belo-crveno-belim zastavama koje veličaju poljsko-litvansku okupaciju Belorusije, čime jasno izražavaju prezir prema ruskom delu istorije svog naroda.

Druga faza mirnih demonstracija, masovnih i punih energije, sastoji se iz urbanih liberala, koji su takođe usvojili belorusku nacionalističku simboliku, ali iz materijalnih pobuda. Naime, oni veruju da Belorusiju čeka procvat ako uspostavi veze sa Zapadom, a beloruska nacionalistička simbolika je prozapadna. Ukoliko beloruske nacionaliste shvatimo kao rusofobe, beloruski liberali su primarno prozapadni, a žele da ih Rusija „ostavi na miru“, što je naravno nemoguće, jer ruski nacionalni interesi nalažu da Belorusija ne može preći u NATO sferu. Sa svoje strane, beloruski liberali to tumače kao da Rusija ne želi da se Belorusija razvija i postane bogata zemlja. Od ove dve grupe, Rusija može privući jedino liberale, jer nacionalisti svoj identitet baziraju na antiruskim stavovima.

Lukašenko je „Majdanu“ naneo ozbiljan udarac potpuno se okrećući Rusiji i odbacujući svoju neodrživu mnogovektornu politiku. Ne samo što su uhapšeni ruski najamnici eskpeditivno pušteni na slobodu, već su Lukašenko i predsednik Rusije Vladimir Putin direktno razgovarali dva dana uzastopce. Beloruski lider je predstavio podršku Putina i Rusije kao apsolutnu, faktički je opisao situaciju u kojoj Rusija može otvoreno vojno da interveniše u Belorusiji, ako „Majdan“ pođe nasilnim putem. Radi se o jasnom signalu ne samo Zapadu i beloruskoj opoziciji, već i ljudima iz Lukašenkovog okruženja, od kojih neki sigurno dobijaju ponude da podrže opozicioni tabor. Jedan od njih može biti takozvani „večiti ministar spoljnih poslova“ Vladimir Makej.

Zasad nijedna bitna politička, policijska ili vojna figura u Belorusiji nije otkazala poslušnost predsedniku Lukašenku. Faktor pomoći Rusije je ključni razlog zašto „Majdan“ u Belorusiji nije imao uspeha, jer da je on izostao Lukašenko već danas ne bi bio predsednik Belorusije. Aleksandar Lukašenko je veliki poraz doživeo u intrenet informativnoj sferi. Beloruski opozicioni blogovi i portali gotovo da su jedini izvor podrobnih informacija o dešavanjima u Belorusiji. Pod uticajem ovakvog propagandnog trijumfa beloruske opozicije, čak i neki ruski državni mediji su počeli da izveštavaju u opozicionom duhu, uprkos politici Kremlja. Stvorena je takva atmosfera da solidarisanje sa Lukašenkom, iz bilo kojih razloga, može da se smatra nekulturnim, pa čak i monstruoznim. Ipak, uz podršku Rusije i ako sam Lukašenko prihvati sve ruske uslove koji mu se sigurno ispostavljaju iza kulisa, a koji se tiču nastavka pregovora o formiranju savezne države, beloruski „Majdan“ se kreće ka neuspehu.

U nedelju, 16. avgusta, opozicija je održala masovni miting u Minsku, koji je najavljivan kao „konačni obračun sa diktatorom“. Poslate su vesele i raznobrojne slike sa demonstracija, a opozicionari su navodili brojke od 100, 200, pa i 400 hiljada učesnika. U propagandni okršaj se uključila i ruska vojska objavom satelitskih snimaka sa mitinga po kojima su analitičari zaključili da demonstranata nema više od 40 hiljada. S druge strane, ni Lukašenkov kontra-miting nije uspeo da nadmaši masovnost opozicionog okupljanja, a iz nedostataka ptičje perspektive sa njegovog mitinga može se samo zaključiti da je taj skup bio nekoliko puta malobrojniji. Lukašenko jeste uspeo da zada jedan propagandni udarac svojim mitingom, a naročito svojim govorom, koji nije ostao neprimećen, ali beloruska opozicija još uvek ima prednost u propagandnom ratu. U građanskom delu beloruskog društva definitivno vlada trijumfalna atmosfera u kojoj se smatra da Lukašenko više i nema pristalica.

IZLAZAK IZ PAT-POZICIJE? Mnogi objektivniji analitičari traže treći put, neku alternativu Lukašenku koja neće odvesti Belorusiju putem građanskog rata i ekonomskog raspada, kojim je prva krenula Ukrajina. Nažalost, što se političkih opcija u Belorusiji tiče, takve alternative nema. Ne postoji političar koji bi nastavio prorusku politiku u Belorusiji, a pritom bio demokratskiji lider, predsednik koji bi više odgovarao zahtevima mlađih pokolenja savremene Belorusije. Postoji, međutim, jedan institucionalni izlaz iz ove krize, a to je put integracija Belorusije i Rusije u funkacionalnu saveznu državu. Rusija, zapravo, raspolaže svim potencijalima potrebnim da pruži alternativni put razvoja Belorusije.

Tek kroz ekonomsku i političku integraciju sa Rusijom, građani Belorusije mogu dobiti liberalniji politekonomski sitem i dinamičniji razvoj koji priželjkuju. Veće tržište, sigurna mogućnost ulaganja kapitala iz Rusije, slobodno kretanje ljudi koje znači otvaranje mogućnosti da se najsposobniji beloruski liberali presele u razvijenu Moskvu, a istovremeno protežiranje strateški važnih privrednih grana predstavlja perspektivan izbor za Belorusiju.

Integrativni procesi bi takođe omogućili stabilnu političku atmosferu za kontrolisanu tranziciju vlasti u samoj Belorusiji. Kao činilac federalne države, između Belorusije i Lukašenka ne bi više morao da se stavlja znak jednakosti, otvorio bi se put za nove mlađe lidere, što je u interesu i samog Lukašenka koji ne može vladati večno jer za to nema dovoljno legitimiteta. U ovom trenutku svima je jasno da Lukašenko mora da ode, ali Rusija neće dozvoliti da se to desi putem „Majdana“, jer će zajedno sa Lukašenkom otići i Belorusija. Po svemu sudeći kontrolisana tranzicija vlasti je planirana kroz proces izmene beloruskog Ustava i raspisivanja izbora nakon tog procesa, koji će sigurno trajati neko vreme.

Pred Rusijom i Belorusijom se baš kroz pokušaj „Majdana“ otvara mogućnost zbližavanja, a inicijalni signali sa obe strane su pozitivni. Ako integracije izostanu, bilo iz slavoljublja Lukašenka ili zbog kočenja liberalnog dela ruske elite, nekontrolisana tranzicija vlasti u Belorusiji je neizbežna, a sa njom se NATO obruč oko Rusije zatvara.

Aleksandar Đokić je asistent katedre za uporednu politiku Ruskog univerziteta prijateljstva naroda (RUDN) u Moskvi. Ekskluzivno za Novi Standard.

Izvor

#balkantimes #azija #rusija #putin #politic

0 notes

urbanidesnicar · 5 years ago

Text

Kasno Thompson na Kosovo stiže

Komšije i dalje nastavlju živjeti jednu veliku LAŽ, i očito je da se nikada neće promijeniti. Jer ako počnu govoriti istinu, knjiga povijesti bi im spala na par stranica. Sve poraz do poraza. Pa tako "ugledna" Politika objavljuje tekst sa naslovom: "Hrvati počeli predsjedavanje EU uz Teslu." Koji je po njima srbin isto kao i:Ruđer Bošković, Petar Preradović, Ivo Vojnović.. i da ne dužim, SVI MI OSTALI. Jer ako netko nije znao, Hrvati su samo pokršteni srbi. Tako vele njihovi (a i naši) istoričari. Čuo sam da je i Thompson srbin, samo mu to još nitko nije rekao. Idući album mu se zove "Kasno Marko na Kosovo stiže" a sav prihod od prodaje ide za izgradnju još jednog spomenika čiča Draži.

Žalosna nam majka, što smo mi Bogu skrivili da graničimo sa ovim bolesnicima? Opet ću ponoviti jedino moguće rješenje. ZID, ŽICA, STRUJA. Mislim na granicu. Ova unutrašnja nejač je malo kompleksnije pitanje ali i to bi se dalo riješiti. Jer gdje ima volje, ima i načina. Za to vrijeme "drugo oko u glavi" (uz prepjev Čavoglava) prosvjeduje protiv SPC. Kad nam čak i crnogorci primjerom pokazuju kako se treba boriti protiv "nebeskih zveri", znači da s nama definitivno nešto nije u redu. To već odavno znamo ali ništa ne poduzimamo da to promijenimo. Hrvatska diplomacija već odavno ne postoji i leglo je jugokomunjara i uhljeba. Kad tome još dodamo onih 30 % četnika sa Domovnicama, imamo to što imamo. Takvi koriste svaku prigodu da pljuju po ovoj državi, čim pređu granicu. Pa tako "povesničar" Srboje Klasić u razgovoru za jedne bosanske novine kaže: "U hrvatskom društvu sve se svodi na mržnju, a rodonačelnik tog problema je Franjo Tuđman." I ovaj smrad predaje na fakultetu i "vaspitava" našu mladež? Da mi je samo 5 minuta vlasti, pjevao bi on meni "Juru i Bobana" i to u stavu pozor.

Po tko zna koji put moram ponoviti. Zajebite Predsjedničke, unutarstranačke i Parlamentarne izbore. Naša jedina nada u ovoj godini je da Trump osvoji još jedan mandat. Onda kreće konačan obračun sa antifama i globalistima. Diljem svijeta. Bez obzira na izvanredne rezultate na ekonomskom i političkom planu, još je rano za slavlje. Jer smežuranog (Soroša) i njegovu medijsku mašineriju se ni u kojem slučaju ne smije podcijeniti. I sam je javno neki dan priznao, da će ovogodišnji izbori u SAD odlučiti sudbinu svijeta. I mi se nalazimo na toj karti, pa nas se to i te kako tiče. Jer neovisnu hrvatsku vlast u ovome trenutku NE MOŽEMO imati i zato nam je izuzetno bitno tko će biti novi gazda? Koju ćemo politiku ubuduće slijediti, globalističku ili suverenističku? Na samitu u Davosu, drug tito se slikao sa Alexandrom Sorošem, sinom smežuranog sotonjare. Nadam se da su i najveći optimisti sada progledali i shvatili da nemamo ni N od neovisnosti. Jasno je kome su nas Jude prodale i kojim putem idemo u PROPAST. Ja ko' francuska sobarica naivno čekam kad će LUCIFER otegnuti papke, kad neki dan vidim na Google-u da ima petero djece. Četiri sina i kćer (Alexander, Jonathan, Gregory, Robert i Andrea). Dakle ostaje nam uzdati se u se i u svoga Donalda. Da globalizam (sotonizam) nije više pred našim vratima nego je odavno unutra, jasno je svima koji čitaju bilo što duže od Tweeta. Upravljaju Vladom, medijima, kulturom, obrazovanjem.... Jedino se još nisu uspjeli uvaliti u sport, a probali su. Zato i imamo toliko uspjeha na sportskim natjecanjima. Osim košarke. Tu je za glavnog rukovodioca po partijskom dekretu postavljen drug Dino Rađa, redovni posjetilac "kuće cveća". Što bi bilo s nogometom da je kmerčina Željko Jovanović krenuo isušivati "močvaru", ne smijem ni pomisliti. Ne samo da ne bi bili drugi na svijetu, nego se ne bi ni plasirali na SP. Tko ne vjeruje neka pogleda učinak orjunaša Dine.

Gledam naslov u jednom levom tariguzu, gdje kažu da je za seriju "General" potrošeno 1.8 milijuna kuna iz "džepa građana". Samo je još falila rečenica:"Koliko se za te pare moglo vrtića napravit?". A STOTINE milijuna kuna iz naših džepova koje se troše na: zvezde petokrake na neboderima, antihrvatske filmove i predstave, crvene umetnike, parade nastranih, "aktivista".... nitko ne spominje? To je valjda sve u duhu antifašizma? Sve više shvaćam i razumijem ideje Dr. Ante.

Fake news broj 2. Rupert Murdoch (vlasnik Fox-a) je uz Predsjednika Trumpa najveći krivac što sve manje ljudi vjeruje u klimatske promjene. Naime mlađahni Rupert (88) za požare u Australiji nije okrivio globalno zagrijavanje i ledenjake koji nas svaki čas mogu potopiti. Koji bezobrazluk i "javašluk"?! Vijest da su uhapšene 132 osobe za NAMJERNO podpaljvanje požara, se ne može ni svijećom naći. Ja sam je jedva pronašao na GAB-u, jednoj od rijetkih slobodnih društvenih mreža. Treba li uopće napominjati da su skoro svi uhićeni antife ili zeleni? Znam, dosadan sam ali opet moram ponoviti. U ovome trenutku su nam daleko najveća prijetnja GLOBALISTI! Kur*c bi papak Beljak i strašilo Stazić mogli nekažnjeno prijetiti hrvatima da im sotonjare ne drže leđa. Niti bi anemični govorio: "Mogu što hoću", da mu mali Aca Soroš i njegov babo nisu dali odriješene ruke. A i sve naše međusobne svađe i vrijeđanja po društvenim mrežama u vezi izbora, nisu rezultat različitih mišljenja nego dobro pripremljenog scenarija. Provokatora nažalost ima u svim FB grupama, pa i u onim što se nazivaju Domoljubnim.

Što nas još čeka u ovoj godini? Osim EP u nogometu, ništa lijepo. Plenki pobjeđuje na unutarstranačkim izborima, HDZ-u popularnost pada još više, komunjare pobjeđuju na Parlamentarnim izborima zahvaljujući slabom odazivu razočaranih birača. Svaki drugi scenario bi bio pravo čudo. I ne, nema nikakvog viteza na bijelom konju koji će nas spasiti.

Upravo zato treba uživati u svakom uspjehu naših sportaša, jer se barem na trenutak osjetimo ponosnima i sjetimo se tko smo i što smo. Kad jednom prelomiš, prestaneš vjerovati medijima i počneš misliti svojom glavom, primijetiš neke stvari koje ti do tada nisu smetale. Od TV reklama pa do naizgled bezazlenih običnih stvari. Upravo tako je najlakše progurati bolesne i nastrane ideje. Tiho, polako i korak po korak. Do prije par godina smo im jeba*ali mater na pederskim paradama a danas je to "normalno". Jer su nas postupno izdresirali a da to nismo ni primjetili. Jaki su, lukavi, love imaju i izvrsno su organizirani. Kad su mogli smjeniti Papu Benedikta i na njegovo mjesto dovesti ljevičara Franju, onda mogu sve. Čudne stvari se događaju i neki novi vjetrovi su počeli puhati u Katoličkoj Crkvi, ali rijetki se usude o tome pisati. Dovoljno je samo pogledati lijeve medije i vidjeti da više uopće ne pišu protiv Pape, a donedavno im je to bila duševna hrana.

Evo jedan banalan primjer:

Dolazi meni svećenik blagosloviti kuću par dana iza izbora. "Hvaljen Isus, kako si?", kažem ja: "Nikako. Kakav ću bit kad je komunjara pobijedio?" I onda mi on ničim izazvan počne citirati četalja Boru Đorđevića!? " Znaš, svi su oni isti i ne treba se oko toga živcirati jer kako kaže Bora čorba: "Za ideale ginu budale." Gledam ga ja i ne znam što bi rekao, jer sam bukvalno ostao bez teksta. Upalimo svijeću, izmolimo "Oće naš" i umjesto onoga dijela gdje se trebamo pomoliti za naše najdraže i za duše onih koji nisu više među nama, on počne pričati o spašavanju našeg planeta i mogućoj klimatskoj kataklizmi!? Kao da slušam čvaknuto dete zvano Greta. Još mi na odlasku kaže, kako me ne viđa baš često u Crkvi? Ode on a ja još ne kontam što mi sve napriča? Svašta će na svijet. Bojim se da će me sad još rjeđe viđati.....

Piše jedna gospođa na FB kako trebamo moliti za sve ove što su "zastranili" da se preobrate. Apsolutno pozdravljam ovu inicijativu.

Ali isto ne bi dao Beljaku da skuplja lemuzinu u Crkvi. "ZA DOMOVINU SPREMNI"

0 notes