#odnos Zagreba prema BiH

[mentalnahigijena]

Ugledna povjesničarka Latinka Perović: Srpska velikodržavna politika glavni je uzrok svih ratova. Vučić je glavni faktor nestabilnosti u regiji "Uzrok strašnih zločina je politika koja je išla na zaokruživanje srpskog nacionalnog prostora, velikodržavna nacionalistička politika, koja i danas djeluje destabilizirajuće u regiji i izaziva nepovjerenje kod drugih naroda i država u susjedstvu", kazala je Latinka Perović na plenumu "Quo vadis, Balkan" na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu. Prema njenim rečima, intelektualni i politički konsenzus je postojao u Srbiji krajem osamdesetih godina 20.vijeka. "I to ni u to vrijeme nije bila stvar od jučer. Srpski nacionalisti su Jugoslaviju oduvijek shvaćali kao proširenu Srbiju. I danas, sva ta politička praksa i ideje o jedinstvu Srba, naoružavanje, odnos prema ratu u Ukrajini, sve je to manifestacija toga stanja duha", ocijenila je Latinka Perović. Povjesničar iz Novog Sada Milivoj Bešlin ocijenio je da su Srbija i njen predsjednik Aleksandar Vučić "ključni faktori nestabilnosti u regiji". Optužio je Vučićev režim da pokušava izazvati građanske sukobe u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini te Sjevernoj Makedoniji. Povjesničar iz Zagreba Tvrtko Jakovina ocijenio je da Hrvatska neće otvarati ratnu opciju u Bosni i Hercegovini, ako ni zbog čega drugog, ono zbog uticaja sa Zapada kojima su hrvatski političari podložni. Prema njegovim riječima, ministar policije Srbije Aleksandar Vulin svojim militantnim izjavama neprestano "otvara stare rane", što ide na ruku i hrvatskim nacionalističkim političarima. 'RAT U BOSNI I HERCEGOVINI BEZ PRAVOG POBJEDNIKA' "Politika 'srpskog sveta' danas ima puno manje šanse za uspeh nego što je imala devedesetih godina, kada su postojale okolnosti za promjenu granica i kada je snaga Miloševićevog režima bila veća", kazao je Jakovina. Povjesničar iz Sarajeva Husnija Kamberović ocijenio je da je ključ rješenja za Bosnu i Hercegovinu kada će u Srbiji i Hrvatskoj shvatiti da ne mogu i ne trebaju voditi brigu o Srbima i Hrvatima u BiH, već ostaviti prostor da se ljudi u BiH mogu i trebaju dogovarati. "U BiH postoji strah od rata, i to ne samo među ljudima koji su preživjeli rat, već i među onima koji nemaju izravno ratno iskustvo. Milorad Dodik govori o tome da ne želi rat, ali se zalaže za ujedinjenje sa Srbijom. A poznato je da ne može biti promjene granica bez sukoba. Dakle, ponovo smo u sličnoj situaciji kao i krajem osamdesetih godina 20. vijeka", kazao je Kamberović. Dodao je da je problem što u ratu u Bosni i Hercegovini nema pravog pobjednika u prošlom ratu, ali je ocijenio da to može biti i šansa da se shvati da ni u nekom budućem ratu ne može biti pobjednika, ali može biti stotina i stotina hiljada mrtvih. Prema njegovim riječima, postoje grupe koje žele rat i koje ga mogu izazvati, zbog čega je situacija u BiH danas "dramatična i opasna". "A to može odvesti ne samo Bosnu, već i čitavu regiju u katastrofu", ocijenio je Kamberović. Plenum je organizirala Regionalna akademija za demokraciju, uz podršku Europskog fonda za Balkan!

[balkanin]

Zlatko Dizdarević: Izetbegoviću očito ne pada na pamet da ekskluzivno muslimanska država u Europi ne može proći

Zlatko Dizdarević: Izetbegoviću očito ne pada na pamet da ekskluzivno muslimanska država u Europi ne može proći

O trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini u centru Sarajeva porazgovarali smo s uglednim umirovljenim novinarom i diplomatom Zlatkom Dizdarevićem, svojevremeno ambasadorom BiH i u Zagrebu. Nekada je, među ostalim, bio kolumnist i Slobodne Dalmacije, još uvijek redovito piše za medije, ali priprema i knjige za koje iz bogatog životnog puta ima materijala napretek. O pitanju svoje Bosne u…

[balkantimes]

Stjepan Mesić : Okružuje nas bedem laži

To valja ponavljati uvijek iznova "jer samo tako imamo šansu makar početi nagrizati bedem laži kojima nas nacionalisti i klero-nacionalisti, pa – zašto ne reći – i današnji fašisti nastoje okružiti".

ZLATKO DIZDAREVIĆ

U Beogradu je minule subote obilježena 20-ta godišnjica osnivanja Igmanske inicijative – udruženja nevladinih organizacija iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Skupu se obratio i bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, koji je nakon isteka mandata postao član Igmanske inicijative. Njegovo obraćanje obilovalo je nizom, za političara ovog profila, atipičnih konstatacija i ocjena, kazanih direktno, bez uvijanja i na tragu velikog iskustva iz perioda raspada Jugoslavije i godina neposredno nakon toga. U Beogradu je posebno insistirao kako mnoge stvari koje se na skupovima poput Igmanske inicijative mogu čuti više i češće nego na mnogim “državničkim” okupljanjima valja ponavljati uvijek iznova “jer samo tako imamo šansu makar početi nagrizati bedem laži kojima nas nacionalisti i klero-nacionalisti, pa – zašto ne reći – i današnji fašisti nastoje okružiti”.

Ova misao i sugestija Stjepana Mesića, kao i naši razgovori tim povodom tokom boravka u Beogradu, doveli su i do intervjua za Buku. Između ostalog i uz Mesićevu potrebu da se još jednom oglasi o posebnom fenomenu revidiranja antifašističke istorije na prostorima bivše Jugoslavije. U tom kontekstu, vratili smo se i povodima, pozadini, reakcijama i kontekstu “blajburške mise” u Sarajevu, minulog maja.

O političkom, ali i širem aspektu tog događaja, koji je kod mnogih doživljen u Sarajevu na frustrirajući način, o njegovoj pozadini i motivima, Mesić kaže:

“Blajburg je za vrijeme bivše Jugoslavije bio marginalni skup kojeg je organizirala manja grupa izbjeglica profašističkih sentimenata i profila. To tada nije imalo nekog značajnijeg odjeka ni u Jugoslaviji ni u Austriji. Inicijatori i organizatori skupa, međutim, nakon raspada Jugoslavije vraćaju se u Hrvatsku i uz podršku crkve i sve očiglednijeg revizionizma na terenu istorijskih zbivanja i pobjede nad fašizmom zauzimaju svoje mjesto i u javnosti i medijima, ali i u političkim krugovima i strukturama. Tako dolazi i do prijedloga da Hrvatski Sabor preuzme pokroviteljstvo nad obilježavanjem “komunističkog zločina” u Blajburgu, uprkos mnogim  jasnim činjenicama o događanjima, okolnostima i krivcima za tamošnja i tadašnja događanja.HDZ kao većina to prihvata i Saborizglasava.Dolaskom SDP na vlast,  zahvaljujući razumnoj politici Sabora i pod predsjedavanjem Borisa Šprema  pokroviteljstvo se ukida ali nakon nove promjene i povratka HDZ-a Sabor ponovo postaje, evo i do danas, pokrovitelj neupitno političke manifestacije sa izrazito profašističkom ikonografijom i porukama uz istaknuti vjerski aspekt. Riječ je o počasti kvislinškoj vojsci, Ustašama, domobranima, Četnicima, Čerkezima i sličnima.

Otkud onda Sarajevo u tom kontekstu ?

Održavanje mise ovim povodom u Sarajevu, i dogovor da je predvodi tamošnji Kardinal Puljić, a povodom događaja pod pokroviteljstvom Hrvatskog Sabora, nema nikakvog racionalnog smisla. To je bila čista politička provokacija Sarajevo bolnih sjećanja i trauma iz NDH i ratnog perioda, ali i krhke realnosti i u današnjim uslovima. Međutim, antifašističko Sarajevo svojim dostojanstvenim mimohodom u pomen svim žrtvama grada u Drugom svjetskom ratu dalo je jasan odgovor, bez ikakvih provokacija ni spram učesnika mise ni Katedrale u kojoj je misa održana. Šteta je što političke stukture, one danas odgovorne za Bosnu i Hercegovinu, nisu to razumjele na odgovarajući način pa shodno tomu i reagirale na transparentniji način.

Kako, i u kontekstu ovih događanja ali i generalno, gledate na odnos između Hrvatske i BiH, pa i uz poređenje sa vremenom kada ste bili predsjednik Hrvatske?

Mora se priznati kako su ovi današnji odnosi koji ne koriste ni Hrvatskoj ni Bosni i Hercegovini, ni  Evropi i Evropskoj uniji, daleko od odnosa i politike kakvi su bili onda kada sam bio predsjednik Hrvatske. Sjećate se da sam tada kazao kako je Hrvatima u BiH: Vaša je domovina Bosna i Hercegovuina a glavni grad Sarajevo. Svoju politiku kreirajte sa dva druga naroda u BiH. A Hrvatska će u tim okolnostima pomoći Hrvatima izvan Hrvatske koliko bude mogla. Tada sam kazao i predsjedniku Srbije Tadiću da to može reći Srbima u BiH. Svoju sreću treba da traže u BiH…Tadić mi je tim povodom rekao da bi svako onaj ko bi to u njih kazao izgubio izbore u Srbiji. On im to nije poručio ali je izbore ipak izgubio. Ja jesam, ali mnogi Hrvati nisu to ni čuli ni poslušali. Danas je ovako kako je i sa njima i sa nama ali ponajviše – i sa Bosnom i Hercegovinom.

U Sarajevu, ali i dalje od BiH, u ovoj provokaciji nije mogla biti neprepoznata uloga centara političkog Zagreba. Tamošnje sve otvorenije “otklizavanje” prema politikama, snagama i akterima poražene profašističke prošlosti uočavaju i šire, u Evropi. Odakle to, da li je dovoljno pravdanje “predizbornim kalkulacijama” i “lovom na birače”?

Neoustaških, antisrpskih i rasističkih incidenata ima u Hrvatskoj sve više. To je činjenica. Moramo to priznati i moramo se s time suočiti. Kada kažem suočiti, mislim i na sankcioniranje, ali još više na preventivno djelovanje. Mi moramo istjerati na čistac tko nam i kako odgaja mlade generacije, jer vidimo da su počinitelji tih incidenata u pravilu mladi ljudi pa i maloljetnici. Mislim i na obrazovni sustav, ali i na Crkvu. Onda tu dolazi publicistika, pa mediji. I nije nikakvo opravdanje i nikakvo obrazloženje da živimo u demokraciji i da svatko ima pravo reći što misli. Ako pozivate na ubijanje, ako prijetite, ako propovijedate diskriminaciju i netoleranciju na bilo kojoj osnovi, to nije sloboda govora. To je kazneno djelo i kao takvo mora biti sankcionirano.

Otkud ovoliko “nerazumijevanja” i izjednačavanja u novoj realnosti Ustaša i partizana, a pogotovo upornog ponavljanje i upotrebe pozdrava “za dom – spremni” ?

Ta formula “dosta nam je priča o ustašama i partizanima” vrlo je uspješno nametnuta javnosti, navodno kao izraz želje da se prestanemo baviti prošlošću i da se okrenemo budućnosti. Nije, nažalost, prepoznato kako je to perfidan način da se spriječi svaka rasprava o prošlosti, da se spriječi istorijski revizionizam koji nije puzajući, nego galopirajući. A pozdrav “za dom – sremni” ustaški je pozdrav, dakle pozdrav jednog zločinačkog fašističkog pokreta koji je voljom nacista i fašista došao na vlast u Hrvatskoj i četiri godine provodio neviđeni teror i strahovladu. Da bih to znao, ne treba mi ni Ustavni sud, mada je on jasno rekao svoje mišljenje. A još mi manje treba Visoki prekršajni sud koji zatvara oči pred činjenicama poput one da su osnivači HOS-a, ilegalne stranačke para-vojske, sami rekli kako su svime, i pozdravima, i znakovljem, i odorama, htjeli naglasiti povezanost s ustaškom tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom. Kako se može riješiti problem postojanja ustaškog pozdrava u statutu udruge HOS-a, sto puta sam rekao. Nemam volje to više ponavljati. Svaki student prava to bi znao riješiti.

Sličnih redefinisanja istorijskih zbivanja na svim je stranama mnogo u državama sljedbenicama Jugoslavije. Pominjali ste ovih dana i krive interpretacije spram izvornih odrednica Hrvatske demokratske stranke. I pozicije Tuđmana u tome. O čemu se radi ?

Tuđman nikada nije rekao da je HDZ demokršćanska stranka. Na jednom davnom sastanku vrha HDZ-a istaknuti je funkcioner stranke, silno glorificirajući Tuđmana kao “genija” u definiranju smisla i veličine stranke pominjao njegove zasluge: “HDZ baštini državotvorstvo po Starčeviću, mirotvorstvo po Radiću a socijalni elemenat po hrvatskoj ljevici.” I potom se usudio predložiti još nešto jer, kako je rekao, “znate, ljudi to traže – da uvedemo još i demokršćanstvo…” Tuđman je na to skočio ljutito reagirajući: “Nikad mi to nemojte više spominjati, demokršćanstvo nikada u Hrvatskoj nije imalo nikakvog realnog oslonca. Istorijski većinski pripadnici HSS-a bili su antiklerikalci, Stjepan Radić je bio protiv klerikalizma…”

Kako je i kada došlo do očigledne promjene?

U vrijeme raspada Jugoslavije uzdižu se nove strukture, posebno uz utjecaj dijaspore i crkve. Nove snage rješavale su se antifašista oko Tuđmana. I Jože Manolića, i Jože Boljkovca i Šime Balena, tajnika ZAVNOH-a…Tuđman odlazi u Norval u Kanadu gdje su među Hrvatima veoma jaki proustaški klerikali, dobija od njih i prve novce. Pominje se da je od Brune Bušića prihvatio ideju o općehrvatskom pomirenju, to mu se svidjelo.Tako je počelo otklizavanje. Reakcionarima je Tuđman popuštao. Tako je bilo i nakon formiranja Zbora narodne garde koji je bio policijska formacija, poput žandarmerije ili karabinjera u Italiji, kao svojevrsna zamjena za vojsku. Ali  Hrvatska Stranka Prava koju su finansirali iz inostranstva formira HOS koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio vojna formacija. Njihov cilj nisu bile granice definirane ZAVNOH-om, već one za Hrvatsku planirane do Drine!

Koliko je poznato Tuđman je dao nalog svojevremeno ministru Boljkovcu da se HOS rasformira. Između ostalog i u strahu od realnih mogućnosti njihovog naoružavanja. Kako je došlo do toga da se sjena HOS-a registrovaniog kao “braniteljske udruge” i danas toliko nadvija nad Hrvatsku ?

Svud u svijetu kad rat završi  udruge branitelja postaju udruge veterana. Samo kod nas te stotine i stotine organizacija nastavljaju biti udruge branitelja! Jedna od tig udruga svojevremeno registrovana kao takva bio je i HOS. Birokracija i administracija su to tada progutale. Ali, vlast im kao takvima uz postojeća obrazloženja o nepravilnosti uvijek može ukinuti registraciju. A registracije ne može biti dok je u njoj legalizirano “za dom spremni” iz ustaških vremena. Tuđman nije dopuštao ovaj pozdrav u hrvatskoj vojsci ali je postupno popuštao pa su umjesto brigada došle bojne itd.

Hrvatska je danas u Evropskoj uniji, otišla je formalno ispred drugih zemalja Zapadnog Balkana, pa i onih izvan bivše Jugoslavije. Premijer Plenković, tvrdi se, veoma dobro kotira u krugovima Unije. Ipak, njegovo “popuštanje” pred retrogradnim snagama i idejama sve je uočljivije. Kako to tumačite ?    

Plenković jeste obrazovan, računa sa svojom blagoglagoljivošću, ima pristojan izgled ali, on je kalkulant. Postao je zarobljenik svoje želje da pod svaku cijenu zadrži i poziciju čelnika HDZ-a i položaj predsjednika vlade.Sve što radi je iz čiste računice  da ne izgubi vlast. Zbog toga pravi ustupke krajnjoj desnici unutar svoje stranke, ne shvaćajući da svakim ustupkom postaje sve slabiji. Ako ga je opio uspjeh na unutarstranačkim izborima, onda je loš političar. Oni koje je porazio i dalje su prisutni i ne miruju. Ako on misli da su se pomirili s porazom, vara se i ide u susret neugodnim iznenađenjima. Propustio je priliku koja mu se pružala kada je stao na čelo HDZ-a da tu stranku-pokret pretvori u normalnu konzervativnu stranku, ne demokršćansku, nego naprosto konzervativnu. Umjesto toga on, zajedno sa strankom, polako ali sigurno tone u mulj ultradesnog radikalizma u sprezi s klerikalizmom. Osim toga, ustrajno braneći “do posljednjeg daha” kompromitirane ministre, izgubio je svaku vjerodostojnost kao borac protiv korupcije.

Kako se sve ovo odražava na poziciju Hrvatske u svijetu. Nije li ta pozicija objektivno podaleko od sve upornijih medijskih uvjerenja o Hrvatskoj kao veoma uspješnoj evropskoh državi u svakom pogledu?

Usprkos onome što bi nam vlada htjela sugerirati, mi smo u svijetu potpuno beznačajan faktor. Ne zato što to objektivno jesmo, nego zato što smo sami sebe takvim stvorili. Poslušnost prema Vašingtonu i Briselu, bespogovorno sudjelovanje u svim sankcijama protiv Rusije, mlitavo ili nikakvo reagiranje na provokacije poput onih Orbanovih, sve nas to pretvara u državicu s kojom malo ko ozbiljno računa – osim kada je negdje potreban naš glas, a onda se zna da ćemo slušati što nam se suflira sa strane. Vjerujem da ima dosta dokaza da tako nije bilo kada sam bio Predsjednik, ali sada – jest.

Mnoge promjene na ovim prostorima, uključujući i u Hrvatskoj, posljedica su i tekstonskih poremećaja i promjena u cijelom svijetu. Međunarodni poredak je drastično potčinjen sili i svojevoljnom ponašanju moći kapitala, pukim sebičnim interesima “liberalnog kapitalizma”. Kako na to gledate iz pozicije predsjednika države iz ipak drugačijih vremena, mada su se promjene već tada naslućivale?

Stanje u svijetu danas je lošije no ikada u posljednjih nekoliko desetljeća. Tramp je uspio razoriti sistem međunarodnih odnosa, multilateralizma, pogaziti osnovna načala na kojima su se ti odnosi zasnivali. Pretvorio je Ameriku iz lučonoše demokracije u neobuzdanog hegemona kojega se ostatak svijeta s pravom boji. Istina, on nije započeo nijedan novi rat, ali je ušao u takvu konfrontaciju s Kinom i Rusijom, da to ne ugrožava samo ameri��ko-kineske i američko-ruske odnose, nego i cjelokupnu svjetsku situaciju. Ako je to još uopće moguće, treba reafirmirati ulogu Ujedinjenih naroda, treba prestati s politikom jednostranih poteza i narušavanja temelja međunarodnih odnosa. Pri tome svakako mislim i na odnos prema Međunarodnom kaznenom sudu.

Ovdje bih ponovio i ono kazano u obraćanju članovima Igmanske inicijative: Budućnost nije u prošlosti, najmanje u naci-fašističkoj prošlosti. S tom i takvom prošlošću treba raskrstiti, jednom za svagda. Treba se vratiti istini. Budućnost se, međutim, ne može graditi bez poznavanja prošlosti. I tu dolazimo do još jednoga od zala a to je povijesni revizionizam. Volim reći kako se u povijesti dogodilo samo ono što se dogodilo, ni više, ni manje od toga. Postoje, dakle, činjenice i one su neporecive, neoborive. Njih se može različito interpretirati, to je stvar pristupa i perspektive, ali činjenice se ne smiju ni prešućivati, ni prekrajati, jer to onda, naravno, više nisu činjenice. Na žalost, danas živimo u svijetu u kojemu se i na razini visoke politike upravo besramno operira s lažima i poluistinama, pa je takvo šire okruženje samo dalo vjetar u leđa protagonistima povijesnog revizionizma i u našem dijelu svijeta.

Izvor

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/mustafa-ceric-bakir-izetbegovic-je-prva-politicka-glava-u-bosnjaka-dusmani-moraju-znati-da-nije-sam/

Mustafa Cerić: Bakir Izetbegović je prva politička glava u Bošnjaka, dušmani moraju znati da nije sam!

Bivši reis Islamske zajednice BiH, danas predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa, Mustafa Cerić, oglasio se u nedjelju, 03, septembra, putem svog FB profila reagujući na nove pokušaje “čerupanja” Bosne i Hercegovine koja stižu iz Srbije i Hrvatske.

Njegov status prenosimo u cjelosti…

Dragi moji,

Danas je treći dan Hadžijskog bajrama, u kojem se vrši treće simbolično kamenovanje šejtana na Mini. Obzirom na današnje složeno stanje muslimana kod kuće i u svijetu, čini mi se da je taj čin najvažniji čin hadža. Nisu samo neke središnje muslimanske države (“krvavo”) međusobno posvađane, već su i neke muslimanske zajednice u svijetu ostavljene na milost i nemilost njihovim dušmanima poput Rohingya muslimana u Arakanu, Mijanmar (pogledaj link ispod da se bolje upoznaš s ovim problemom).

Zaista, muslimani moraju otjerati šejtana iz sebe i od sebe, ali ne simbolično, već stvarno.

Nažalost, zločudni šejtan je previše uzeo maha u širenju loše volje i među nama – muslimanima-Bošnjacima.

Razumljivo, za Bajram su nam puna usta ljubavi, sloge i jedinstva. Puna su nam usta, ali srca kao da su nam prazna te ljubavi, sloge i jedinstva. A šta nam ostaje ako nam toga nestane. Ostaje nam ništa osim da ih gledamo kako nam otimaju bosansku hižu.

Nažalost, zločudni šejtan je previše uzeo maha u širenju loše volje i među nama – muslimanima-Bošnjacima

  Jučer se nadvio strašni cunami nad bosanskom hižom iz Beograda i Zagreba. Jučer se dogodio antibosanski politički mobing, kakovog Bosna ne pamti od agresije i Genocida. Beograd je javio da sprema srpsku deklaraciju o spašavanju srpskog kulturnog prostora uz napomenu da im samo Bošnjaci (Bakir Izetbegović) stoje na tom putu. Jučer je u Sarajevu ustoličen novi mitropolit dabrobosanski episkop Hrizostom. Niko iz Srpske pravoslavne crkve nije bio na bajramskom prijemu kod Reisu-l-uleme…

Jučer, drugoga dana Kurban bajrama, premijer Hrvatske je bio u posjeti Sarajevu, ne bih rekao da nam čestita Bajram, već da nam pokaže koliko nas ne poštuje i koliko je bosanska politika nebitna za izgradnju Peljaškog mosta. Dragan Čović se ovih dana naslađivao izjavom da mu mišljenje Bakira Izetbegovića nije bitno.

Sve je manje patriotskih bosanskih medija. Sve više je onih koji su u službi hrvatsko-srpskog dogovora ili srpsko-hrvatskog ugovora u kojem bosansko mišljenje nije bitno. Dodik samo što kahne a Čović samo što dahne – neki “bosanski” portali to odmah uhvate da im mudrost ne pobjegne, posebno ona koja na Bosnu pljuje. Bitno je samo ono oko čega su se njih dvojica dogovorili: Cvetković-Maček, Tuđman-Milošević, Dodik-Čović.

A šta je s Bošnjacima/Bosancima u međuvremenu. Bošnjaci/Bosanci su u međuvremenu posvađani po svim šavovima. U politici niko niskim ozbiljno ne razgovara. Kao da se ništa ne događa oko Bosne i protiv Bosne. U nekim “bosanskim” medijima otvaraju se ratne teme, iznose se lažni podaci, koji ugrožavaju bosanski nacionalni i državni suverenitet i bosansku nacionalnu sigurnost.

Umjesto revizije za osudu Genocida nad Bošnjacima pred međunarodnim sudom u Hagu protiv Srbije, neki među nama pokreću reviziju ratnih događaja u kojima su bosanski momci, loši momci ili su u najmanju ruku loši kao i svi ostali, koji su činili ratni zločin u Bosni. Nije li to paradoksalno da dok bosanski susjedi štite svoje pravosnažno osuđene ratne zločince, koji su počinili ratni zločin protiv Bosne, dotle se u nekim medijima svakodnevno nameće lažna krivnja bosanskim borcima za slobodu Bosne.

Umjesto unutarnjih sujetnih obračuna u politici i vjeri, odgovorne glave u Bošnjaka moraju se urazumiti, moraju pozvati sve druge mudre glave, bivše i sadašnje, za jedan sto da se međusobno upoznaju, da se međusobno osjete, da se međusobno uvaže…

  Takav odnos prema vlastitim nacionalniim i moralnim vrijednostima nije zabilježen nigdje u svijetu. Takva samoubilačka pamet ne postoji nigdje.

I dok neki Bošnjaci/Bosanci pravdaju političku podjelu borbom za vlast, drugima ne može u glavu stati zašto je došlo do podjele u Saboru Islamske zajednice. To se ničim ne može pravdati osim nedostatkom odgovornosti. Moram im reći ma kako to ocijenili: takvo ponašanje je nedopustivo.

Zato, umjesto unutarnjih sujetnih obračuna u politici i vjeri, odgovorne glave u Bošnjaka moraju se urazumiti, moraju pozvati sve druge mudre glave, bivše i sadašnje, za jedan sto da se međusobno upoznaju, da se međusobno osjete, da se međusobno uvaže, da se međusobno ohrabre na putu definiranja jedinstvenog političkog stava u odnosu na prijetnje, koje nam dolaze iz Zagreba od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića, koji, poput Miloševića, slatko priča, ali gorke mlazove pušta preko Drine.

Moramo znati, Bakir Izetbegović je član Predsjedništva države Bosne i Hercegovini ispred Bošnjaka. On je prva politička glava u Bošnjaka, sviđalo se to nekome ili ne sviđalo. Zbog toga, Bakir mora imati našu punu podršku da radi savjesno i odgovorno za dobrobit nacije i države.

Dušmani moraju znati da Bakir nije sam, da mi stojimo svi iza njega. Dakle, Bakir ima pravo i obavezu da okupi Bošnjake/Bosance oko zajedničkog državnog cilja. Bošnjaci moraju imati lidera oko kojeg će se svi okupiti i raditi zajedno za svoj kolektivni opstanak.

Nakon Genocida, Bošnjaci nemaju pravo na slabe i neodgovorne lidere ni u politici ni u vjeri. Bakir Izetbegović je trenutno lider u politici, a Husejn Kavazović je lider u vjeri. Farz nam je da bez predrasuda podržimo i jednog i drugog, farz nam je da ih ohrabrimo da se otvore prema svima, pa i prema onima koji ih trenutno napadaju, pa da svi zajedno sagledamo šta nam je činiti da nam se ne dogodi novi Genocid.

Strah, koji se širi, među nama od nas samih protiv nas samih je nešto najopasnije za naš opstanak i napredak. Za nas nema drugog puta već da budemo jedno tijelo i jedna duša – osim da nestanemo

  Jer, ovo što nam se ovih dana poručuje, kako od srpske tako i od hrvatske politike, liči na ono što smo slušali na početku devedesetih. Razlika je samo u tome što smo mi u Bosni početkom devedesetih bili složniji i jedinstveniji nego što smo sada.

Dakako, moramo opet biti i složni, i jedinstveni, i odlučni da se branimo. Moramo biti iskreni jedni prema drugima, i slobodni moramo biti u međuosobnom odnosu.

Strah, koji se širi, među nama od nas samih protiv nas samih je nešto najopasnije za naš opstanak i napredak. Za nas nema drugog puta već da budemo jedno tijelo i jedna duša – osim da nestanemo. A nestati nećemo zato što među nama ima pametnih glava koje su savjesne i odgovorne.

Od reisu-l-uleme Kavazovića očekujem da se aktivno uključi i pokaže svoje liderske sposobnosti, koje on zasigurno ima, u okupljanju Bošnjaka oko zajedničkog cilja.

Zaista, moramo se uozbiljiti!

Moramo kamenom ubiti šejtana u sebi i udaljiti ga od sebe!

Tako nam Allah pomogao!

Amin!

[balkanin]

Puhovski: Milanović je nezakoniti sin Franje Tuđmana

Puhovski: Milanović je nezakoniti sin Franje Tuđmana

Žarko Puhovski “On je nekoliko puta pokazao čisti prijezir prema Bosni i Hercegovini.” Politike Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini danas i za vrijeme Miloševića i Tuđmana bile su tema današnjeg izdanja Specijala O kanala. Među gostima je bio i politički analitičar iz Zagreba Žarko Puhovski koji je komentarisao politiku i odnos predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića prema BiH. –…

[mentalnahigijena]

Aleksandar Vučić - novi Slobodan Milošević ALEKSANDAR VUČIĆ, predsjednik Republike Srbije, otkrio je prije par dana na omiljenoj Televiziji Pink da je BIA cijelu noć, uoči vojno-policijskog ustoličenja Joanikija Mićovića na Cetinju, obavještavala srpsko rukovodstvo o događanjima u Crnoj Gori. BIA je, ako niste upoznati, srpska SOA, tajna agencija, a ustoličenje Joanikijevo je, ako ni s tim niste upoznati, bio vojno-policijski spektakl s helikopterima, suzavcima, gumenim mecima i ostalim svjedočanstvima evanđeoske ljubavi kojim je crnogorska država odvratila svoje državljane od nakane da neposredno, ispred Cetinskog manastira, izraze stav o Joanikijevu preuzimanju Mitropolije crnogorsko-primorske. Vučić nije odgovorio što je srpska tajna policija radila u Crnoj Gori Dakle, BIA. Špijunski svijet i polusvijet - razlike često nema - rado vršlja kojekuda, pa i po tuđim državama, no ne događa se baš prečesto da predsjednici suverenih država javno priznaju da njihovi agenti noći provode špijunirajući po inozemstvu i prava je šteta što s druge strane nije bio samosvjesniji novinar ili novinarka da Vučića zaustavi s vrlo jednostavnim i kratkim - zašto? Ako je Srbija sekularna država, ako između nje i Srpske pravoslavne crkve ipak postoje stanovite razlike, onda ustoličenje istaknutih crkvenih ličnosti ne bi trebao biti posao koji mobilizira državne resurse i šalje ih u druge zemlje po obavještajne informacije. Ako je, pak, Srbija crkvena država ili ako je Srpska pravoslavna crkva njezina duhovna štaka, onda je Joanikijevo ustoličenje nekovrsna vojno-redarstvena operacija - da se poslužimo pripadajućom hrvatskom terminologijom. Vučićev odgovor na prostodušno "zašto?" bio bi utoliko interesantniji što je aktualna crnogorska vlast kadrovski i sadržajno prosrpska. Vladajuća koalicija sastavljena je na poticaj Srpske pravoslavne crkve, ogorčene nakanom partije vječnog crnogorskog vladara Mila Đukanovića da donese zakon koji se konfrontirao s njezinim imovinskim pretenzijama. O mjeri crkvene involviranosti u sastavljanje aktualne crnogorske vlasti svjedoči podatak da se pokojni mitropolit Amfilohije, ratni huškač i Joanikijev prethodnik, u rujnu prošle godine osobno angažirao u poticanju pregovora među članicama aktualne vladajuće koalicije. BIA, dakle, nije išla na teritorij gdje su Srbi na bilo kakav način ozbiljno ugroženi, nego u državu s izabranom prosrpskom vlašću. Njezina se akcija mogla opravdati nekakvim nacionalnim interesima. Crna Gora i Republika Srpska kao satisfakcija za Kosovo Racionalnih razloga nema. No, tamo gdje prestaje racionalno, počinje nacionalno. Vučiću, a i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Crna Gora i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini dođu kao neka vrsta satisfakcije za Kosovo izgubljeno u eri Slobodana Miloševića. Mimo iluzija o Kosovu kao "zavjetu Srbije", kako je to formulirao patrijarh Porfirije, prvi čovjek SPC-a, ostaje sasvim hladna i racionalna činjenica da je to druga država, NATO-ova baza, ali i da u Srbiji nema dovoljno topovskog mesa spremnog napustiti ovozemaljski život da bi se kod Prizrena podigao nacionalni barjak. No, Republika Srpska u nestabilnoj Bosni i Hercegovini, s neurotičnim Miloradom Dodikom, i Crna Gora s crkvenom koalicijom predstavljaju utješni plijen u mjeri u kojoj to budu dopuštale međunarodne okolnosti. Formalno pripajanje zasad nije moguće, Crna Gora je i članica NATO-a, no od takozvanih međunarodnih faktora ne treba očekivati previše. Postoji detalj zgodan za ilustraciju ovog što tvrdimo. Porfirije, inače gorljivi verbalni borac za Kosovo, naumio je i u svibnju svečano se ustoličiti u Peći, "u drevnom sjedištu Srpske pravoslavne crkve", ali je krotko odustao zbog epidemioloških mjera "u južnoj srpskoj pokrajini", izvijestili su srpski mediji. U Crnoj Gori nije bilo odustajanja, tamo je vlast bila spremna gumenim mecima i suzavcima tjerati okupljene protivnike Joanikijina ustoličenja. Iz svega navedenog isijava sličnost između Vučića i Miloševića. Vučić je blizak SPC-u čak i više nego Milošević na početku vladarske karijere - SPC je kasnije nervirala Miloševićeva spremnost da potpiše i poneki mirovni sporazum, ali to je danas gotovo nevažno. Aktualni predsjednik Srbije u Porfiriju je našao srodnu dušu, navodno su povezani obiteljski, ali i duhovno: Vladar je, priča se, još u doba dok je bio potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja u Srpskoj radikalnoj stranci, odlazio kod Porfirija liječiti dušu ispovijedanjem. Porfirije je Vučićev intimus Porfirije, pritom, kako se čini, nije čovjek sklon biranju stranaka, svojedobno je na prijedlog Demokratske stranke postao član, a kasnije i predsjednik Regulatornog tijela za elektroničke medije. Na tom je mjestu preživio i dolazak Vučićeve vlasti, otišao je tek kad je postao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, negdje u svibnju 2014. godine. Vođenje SPC-a preuzeo je ove godine u veljači, nakon što se njegov prethodnik Irinej preselio kod poslodavca. Od posljedica covida-19. Kao što svojedobni srpski mitinzi po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu bili zamislivi bez Miloševićeve režije, tako ni cetinjski spektakl nije bio moguć bez Vučića. Pritom on neumorno manipulira, preuzima ulogu žrtve. Pokojni Srđa Popović, jedna od najumnijih i najčasnijih srpskih glava u novijoj povijesti, svojedobno je zapazio da je Milošević faktički istjerao Sloveniju iz Jugoslavije, koristeći takozvani dvostruki govor, odnosno optužujući je za separatizam. E to, samo u promijenjenim okolnosti, čini i Vučić. U Crnoj Gori su, dakle, bili njegovi tajni policajci, spominje se i prisustvo vojske. Sarajevski advokat i novinar Senad Pećanin upozorio je da je na službenoj stranici MUP-a Republike Srpske stajala obavijest da su i njihovi pripadnici na Cetinju. Svejedno, Vučić je problem uočio među Crnogorcima: "Oni su željeli mitropoliju odvojiti od majke SPC i prvo je proglasiti pravoslavnom crkvom u CG, a ne odmah crnogorskom, a koja bi bila i za Crnogorce i Srbe. Željeli su da se s vremenom Srbi asimiliraju i da nastane jasna dvotrećinska većina crnogorskog pravoslavnog naroda. To je bio politički plan koji su pokušali izgurati, a onda sam im kriv ja. Kriva im je Srbija jer smo prepoznali njihov plan i njihovu ideju i počeli o tome javno govoriti", izjavio je na Pinku srpski predsjednik. Dokazi? Što će vam, zar sumnjate u Njega? Vučić kaže da njegovu državu neće ponižavati država koju ponižava Srpski je predsjednik zatim dodao nekoliko kapi klasičnog samosažaljenja: "Zamislite da se to desilo kod nas i da sam ja to predvodio, pa bio bih obješen. Ne bi me objesio naš narod, nego Bruxelles, Washington... Jer je sve dozvoljeno protiv Srbije... Otud kampanja protiv SPC-a, kojoj se čak pridružio i Bakir Izetbegović, za kojega sam mislio da se razumije u šerijatsko pravo, ali nisam znao da se razumije i u pravoslavlje." Na koncu, Vučić je odlučno poručio: "I uvijek su iz Crne Gore dolazili napadi na Srbiju. I u vrijeme agresije NATO-a na našu zemlju Crna Gora je korištena kao politički poligon za napad na Srbiju, i svaki put se to dešavalo. I oni su navikli upravljati Srbijom, ne samo tržištem narkotika i ubijanjima po Beogradu, navikli su upravljati Srbijom. Ja vam sad kažem - mi nećemo upravljati Crnom Gorom, mi hoćemo bratske odnose s Crnom Gorom. Ali vam garantiram, dok sam živ, neću vam dati da Srbiju pokorite onako kako ste je pokoravali gotovo 30 godina! Dok sam živ, a vi znate što to znači i što trebate poduzeti." Vučić se, baš kao i Milošević, povremeno čini potpuno odvojen od stvarnosti Bilo bi vjerojatno previše pitati ga kako je Crna Gora, s manje stanovnika od Zagreba, od kojih se mnogi izjašnjavaju kao Srbi, pokorila državu koja je pokrenula ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kako je to izvela taktički i logički? Jedino suvislo objašnjenje je u nesuvislosti - Vučić se, poput Miloševića, u javnim nastupima povremeno čini odvojenim od zbilje. Negdje na početku jugoslavenskih ratova po Miloševićevu su nalogu iz Beograda u kninski kraj stizali tipovi poput Franka Simatovića, aktualnog haškog osuđenika. Službeno, njihova je misija bila obavještajna, a u naravi se svodila na pripremanje Srba za rat. Simatović je radio za tadašnji Resor državne sigurnosti, prethodnicu Vučićeve BIA-e. Trideset godina kasnije Milošević leži u dvorištu obiteljske kuće u Požarevcu, Simatović sjedi u Haagu, a BIA, po Vučićevu nalogu, vršlja po Crnoj Gori. Službeno, bave se obavještajnim poslovima. Vučić se, kao i Milošević, poziva na zaštitu Srba Sve što je Milošević radio, a nije uradio ništa dobro, formalno je bilo nadahnuto zaštitom Srba. Po tom obrascu se ponaša i Vučić - kao što Plenković i Milanović u odnosu prema BiH oponašaju Tuđmana, čini se da Srbiju i Hrvatsku vode aveti zločinaca - s tim da on u sve ubaci i malo osobne patnje, spremnosti na stradanje. Eno ga gore poručuje Crnogorcima da mu preko njega živog neće ponižavati državu, i to nakon što je u njihovu državu istovario svoje špijune, možda i vojnike, pa to još i priznao. Glupo, zar ne? Ali pali. Prije malo više od godinu dana tjednik Vreme usporedio je Vučića i Miloševića. Njihov tekst bio je baziran na unutarnjopolitičkim sličnostima: Milošević je, primjerice, 1997. godine najavljivao "dvostruko veću stopu rasta od najviših stopa rasta u Europi" i govorio o negativnim pritiscima vanjskih faktora. Vučić se prošle godine podičio najvećim privrednim rastom u Europi, Milošević je najavljivao brze pruge, a Vučić obećavao da će se vlakom iz Beograda do Niša stizati za sat i 20 minuta. Povezuje ih i odnos prema medijima, opoziciji, tek što se Milošević rijetko pojavljivao u medijima. Neke razlike su u finesama. Miloševićeva je politika nominalno branila Jugoslaviju, a zapravo je pokušala skrojiti nove srpske granice, Vučićeva se, pak, bavi "srpskim svijetom", ravnom plohom položenom na četiri ocila, o čijem postojanju naročito rado svjedoči Aleksandar Vulin, Vučićev ministar za dizanje tenzija u susjednim državama. Nacionalni dernek u Beogradu s Vučićem, Dodikom i Porfirijem Imaju, konačno, sličan odnos prema slobodama. Od ove školske godine u srpskim je školama obavezno intoniranje državne himne. Učiteljicu iz Sandžaka, dijela Srbije s bošnjačkom većinom, koja je to odbila, privela je policija. A 15. rujna srpska Skupština trebala bi izglasati Zakon o zaštiti ćirilice. Tko je ugrožava, do trenutka objave ovog teksta nije utvrđeno, no to ionako spada u suvišna pitanja. Voljom Vladara, isti taj 15. rujna bit će proglašen Danom srpskog jedinstva. "Glavni cilj u pokušaju da utemeljimo ovaj praznik jest da motiviramo sve naše građane, gdje god živjeli, Srbe iz svih krajeva, da tog dana tamo gdje žive, na kuću ili zgradu, istaknu našu trobojku, zastavu koja je jedan od simbola Srba, gdje god živjeli", izjavio je Nikola Selaković, ministar vanjskih poslova. Predviđena je i proslava u Beogradu, dakako pored spomenika Stefanu Nemanji, a okupljenima će se obratiti Vučić, Dodik i Porfirije. Srpski predsjednik u društvu destabilizatora BiH i Crne Gore. U jedno možemo biti sigurni: neće im uputiti ni riječ prijekora. Nema zašto, na istoj su liniji. (INDEX)

[mentalnahigijena]

Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, ispričao je za N1 kako je protekao njegov susret nakon 30 godina sa Borisom Jovićem i Vasilom Tupurkovskim. Istakao je da su vodili razgovor o tome da li je sve moglo proći bez rata. Komentirao je i odnos službenog Zagreba prema BiH, ali i non-papere koji su potresli regiju.“Imali smo okrugli stol u Beogradu, preživjeli članovi predsjedništva, osim Bogića Bogićevića koji nije bio tu zbog zdravstenih razloga. List Politika je organizirao razgovor sa tri novinara koji su htjeli vidjet kako razmišljamo 30 godina poslije. Bili smo otprilike na poziciji kao i prije 30 godina. Razgovori su bili o tome da li je moglo proći bez rata, i jedan i drugi, tvrdili smo da smo mogli bez rata, jer je bio potreban novi politički dogovor”, ispričao je Mesić.Model Federacije koji je bio za vrijeme Tita, kako je rekao, on je mogao biti samo dok je Tito živ, zato što je bio glavni integrativni faktor.“Armija i partija su bila druga dva faktora. Tito je otišao, Armija je tražila sponzora, a partija se raspala voljom Slobodana Miloševića”, dodao je.Hoćemo li ikad imati usaglašen stav ko je počeo rat?Mesić smatra da će biti kad objektivni ljudi budu analizirali i pisali o proteklim događajima.“Mnogi su u Srbiji opterećeni sa Miloševićem. Oni ne prigovaraju Miloševiću što je išao u rat, oni prigovaraju Miloševiću što nije dobio rat”, istaknuo je.Problem Srbije danas je, kazao je, što nije doživjela katarzu.“Srbija je krenula da na ruševinama Jugoslavije stvori “Veliku Srbiju””, dodao je.Kako gleda na odnos službenog Zagreba prema BiH?“Službeni Zagreb tvrdi, isto tako kao Srbija, da su za cjelovitu i jedinstvenu BiH, ali i plešu sa Draganom Čovićem koji je uz Dodika glavni razbijač BiH”, naglasio je.O “non-paperima” je kazao da su to recedivi one politike koja je doživjela svoj krah.“Jer Tuđman i Milošević su podijelili Bosnu u Karađorđevu i Tikvešu, gdje su se dogovorili da Hrvatska dobije banovinske granice iz ´39. godine, plus Cazin i Bihać. Ako to nije podjela, onda ne znam o čemu se tu radi. Milošević je to ponudio Tuđmanu, a on je bio oduševljen jer će tako prestati rat”, kazao je Mesić.

[balkantimes]

Zlatko Dizdarević: Uzalud vam trud svirači

Balkan je danas daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina.

Zlatko Dizdarević 

 Neko reče ovih dana kako nas je korona odvojila od svijeta, od svega čime smo se bavili u sebi i sa sobom, a opet, rutinski i nesvjesno mimo sebe. Kao normalna svakodnevnica. Među onim pričama kojima smo se prestali baviti – sve što predugo traje bez pomaka pokopa indiferentnost – bila je i nekada velika priča o tome kako će cijeli takozvani Zapadni Balkan za naših života postati Evropa. Ovako ili onako, neko prije neko kasnije, neko zahvaljujući tome što se stvarno primakao ispunjenju briselskih uslova, neko zato što to treba velikima u kojekakvim  geostrategijama, zapravo, interesu  za ono što imaju mali, a pojeftino je i njima važno.

Za ovu veliku priču Evrope na Balkanu zakačilo se od minulih balkanskih raspada i ratova bezbroj politika i političara, eksperata, stručnjaka, EU funkcionera i kloniranih birokrata, paralelnih ambasada i predstavništava EU, da se o međunarodnim organizacijama, bankama i nevladinim organizacijama i ne govori. Valjali su se samiti, konferencije, okrugli  stolovi, stotine hiljada stranica zaključaka, rezolucija, analiza, knjige su napisane, a o “radnim materijalima” da se i ne govori. I, eto, da se samo važni skupovi Unije na ovu temu spomenu: U minulih 21 godinu, priča je otvorena 1999. god., kada je Evropska komisija inicirala stvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja, pa preko poziva pridruženju iz Zagreba 2000. godine, potom Soluna 2003. i neupitne budućnosti regiona u EU (tada se projekat odnosio na pet država, Albaniju, BiH, Hrvatsku, Makedoniju i Srbiju i Crnu Goru) do Zagrebačkog samita video linkom minulog šestog maja.

U završnom dokumentu evropskih “čelnika” u Zagrebu, uz pozvane predstavnike sada šest zemalja Zapadnog Balkana (Hrvatska je unutra, Srbija i Crna Gora su se razvele, a uz veliku protokolarnu gimnastiku “samitu” je priključeno i Kosovo), cijelom  ovom “procesu” koji traje, evo, duže od dvije decenije, posvećena je doslovno jedna jedina rečenica. Ona glasi: “EU ponovo potvrđuje svoju nespornu podršku evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana”! Pojmovi poput proširenja, integracije, zemlje kandidata, pregovora itd. nigdje se ne spominju. Na početku treće decenije od obznanjivanja projekta stabilizacije i pridruživanja, čelnici Evropske unije “potvrđuju podršku…” A ogromna većina građana pomenutih država na koje se priča odnosi, da o građanima zemalja Evropske unije ne govorimo, ni ovu, ni bilo koju drugu odluku ili podršku pristiglu iz Zagreba nisu ni primijetili, ne samo zbog korone.

Hrvatski dužnosnici, evo već šest mjeseci, ushićeni su izuzetnim priznanjem “predsjedavanja Evropom”, dodijeljenog  rutinskom rotacijom među članicama EU. Minule tri sedmice utrkivali su se u egzaltiranim izjavama kako je “samit veliki uspjeh hrvatskog predsjedavanja” (nasuprot uočljivim pristojnim, ali decidnim, drugačijim izjavama iz krugova u EU). Ministar  vanjskih poslova Grlić-Radman potpuno je prihvatio sofisticiranost EU izričaja, pa je kazao golemu mudrost,  ohrabrujuću za države na koje se priča odnosi: “Potpora europskoj perspektivi je na neki način proširenje…!” Premijer Plenković izjavio je kako je “održavanje Zagrebačkog samita samo po sebi snažna poruka…”  Izvještači sa skupa gdje je uslov za prikazivanje šefova delegacija bio da iza sebe nemaju zastavu države iz koje su, da uz ime nemaju funkciju, da ne postoji nikakav identifikacioni znak uobičajen u svakom protokolu – sve to kako bi došli na link i oni koji ne priznaju Kosovo – objavili su mnoge pikanterije koje doista od cijele priče čine popriličnu grotesku. Ne toliko zbog Zagreba kao domaćina, koliko zbog cijelog konteksta do kojeg je, evo, dobacila nekada tako optimistična ideja o “Balkanu u Evropi”.

Dokumenat “pozdravlja snažnu posvećenost partnera sa Zapadnog Balkana davanju prvenstva demokratiji i vladavini prava, posebno borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala…” A uvažavani “Freedom House” iz SAD-a objavljuje baš tih dana izvještaj u kojemu su Srbija i Crna Gora skinute sa liste “demokracija” i smještene pod “hibridne režime”.  Podjednako tako, naspram “posvećenosti  borbi  protiv korupcije i organizovanog kriminala…” u BiH je, recimo  (i ne samo u BiH), u samo tri mjeseca naprosto eksplodirao korona-kriminal, do čudovišnih razmjera. Kod nas su kriminalna  zahvatanja u fondove države, pljačke budžeta, lopovske raspodjele donacija, sprdanja sa zakonom o javnim nabavkama  itd. poprimila neslućene razmjere. A temeljna podloga za ovo je u mizeriji do koje je dovedeno stanje sa “posvećenošću demokraciji i vladavini prava”. Uz objeručke prihvaćenu strast kojom su iz sistema potpuno, u ime pandemije,  isključene institucije, parlamenti, stručnjaci čija su mjesta uglavnom zauzeli na svaki način potkapacitirani pojedinci. Naravno, kao produžene ruke partijskih moćnika iz sjene koji su državu strpali u vlastiti džep. Uz sve to, na Zagrebačkom samitu,  predsjednik Evropskog vijeća izjavljuje “kako je važno da zemlje Zapadnog Balkana nastave s reformama…”  

Ko je iole pratio dvije decenije unazad odnos vrha EU birokratije spram dramatičnog otklizavanja “Balkana” nizbrdo, sjetiće se, recimo, ne tako davno davanih izjava Mogerini i Hana po Sarajevu kako “BiH na reformskom putu prema EU postiže impresivne rezultate…” Ovakvim povodima, Bodo Veber, pedantni i predani njemački analitičar bh. stvarnosti svojevremeno je napisao: “Kako EU kao svoje partnere na Zapadnom Balkanu prihvata korumpirane političke elite, ona se time stavila na stranu protivnika reformi i od procesa integracija stvorila ad absurdum…” U čemu je problem među tom nebrojenom armijom dobrohotnih Evropejaca koji djeluju i ugodno žive na jaslama projekta navodno nesporne podrške evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana? U naivnosti, ignoranciji, aroganciji ili pukoj nezainteresovanosti…  Ili, da se ne lažemo, pomenutim “geostrategijama” koje se savijaju  isključivo na interesu eksploatacije slabijih.

Rezultat ispod crte podvučene pod Zapadni Balkan, kojeg EU očito odguruje od sebe, jer ih Balkan de facto više ne interesuje, baveći se sobom, a ne znaju kako bi, zajedno sa Vašingtonom, stvar pustili niz vodu da izgleda kako kobajagi nisu, dosta slikovito, precizno i mora se priznati znalački sažeo je nedavno Thomas Brey, akademac i uz ostalo dugogodišnji dopisnik njemačke agencije DPA na Balkanu. Napisao je pojednostavljeno, ali znakovito: …Bosna i Hercegovina je propala država u kojoj se ne nazire kraja mizeriji. U svađi među Srbijom i Kosovom nema rješenja na vidiku. Crna Gora i Srbija klize u autoritarne forme vladavine. Albaniju, zbog problema sa politikom droge, smatraju “Kolumbijom Evrope”. Sjeverna Makedonija je postala igračka u geopolitičkom razračunavanju između SAD i Rusije. A Briselu ne uspijeva da smiri čak ni pogranične zađevice na sjeveru Jadrana između Hrvatske i Slovenije, dvije EU države…

Nijemac  ovdje, naravno, ne pominje ni ulogu svoje zemlje u proizvodnji nove EU “pandemija  klaustrofobije”, ili Sarkozija  koji je prošle jeseni uslove Balkancima za nastavak puta prema EU digao na kvadrat. Ko se sjeća zna da tako nije bilo ni približno kada su Evropi i Americi zatrebali svojevremeno u proširenju Bugarska, Rumunija, Mađarska, Poljska, Češka, Baltičke zemlje… svi koji su stvarali “energetsko-vojno-demokratski” prsten oko Rusije. Naravno, druga vremena, drugačiji ciljevi i druga priča. Danas su Briselu partneri među političarima na Zapadnom Balkanu oni koji su lukavim i lažnim obećanjima hiljadama EU diplomata nudili obećanje da je sve ok u održanju stanja u kojem nema pucanja, što je vrhunac sreće generacija kloniranih birokrata, od kojih većina naprosto ne shvata Balkan, čak i kad dobrohotno razmišljaju.  Drugačije im vaspitanje.

Balkan je danas, naprosto, daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina.  Evo, i minulih dana, iz Sarajeva se zakotrljalo ono za što je teren polako, a efikasno čišćen od tada do danas. Kao da je bilo sasvim dovoljno da se sa kakvog-takvog zajedničkog puta u složenoj državi dođe do raskršća na kojem isplivava  mržnja – ne ko će kojim putem, već kako urušiti put drugome. Smisao politike u ime partikularnog interesa kojeg usmjeravaju tri  političke  oligarhije kartelskog tipa jeste poraziti drugog, a ne potražiti više zajednički put. Pri tome se već sve crpi na genetici  “matica”, a zatečene manjine na mikro-prostorima su na muci. Oni što razmišjaju još uvijek u kategorijama “zajedništva” sve se glasnije etiketiraju pristalicama bivšeg “zločinačkog režima”. Ova realnost postaje vidljiva i vrapcima na grani, a odgovor Brisela – uz zaključke o “posvećenosti partnera (sa Zapadnog Balkana ) demokraciji” naprosto je u gromoglasnoj  šutnji ili izrečenim nesuvislostima. Tako uz završetak Zagrebačkog samita održanog na daljinu, bez zastava i identiteta učesnika, poletna pripadnica iz ekipe domaćina samita, upozori u novinama kako “imamo situaciju da se ljudi iz regije okreću ‘sirenskim’  ozivima drugih, trećih aktera koje ne želimo vidjeti u Evropi…”

Ne shvata  ambiciozna protivnica “drugih u Evropi” da uvijek i svugdje u politici  prazan prostor ostavljen u neznanju, gluposti i sebičnosti od strane jednog, postaje meta i cilj nekom drugom, trećem… “Sirenski” pozivi na Balkanu će doći i već dolaze od onih koji se osjećaju  ostavljenima, nezadovoljnima i prevarenima. Tako se ne osjećaju  lideri  ovdašnjih naroda, “jaki momci” koji garantuju Evropi balkanski “status quo”. U Briselu su se opredijelili za slatkorječive političko-mafijaške bosove kao za svoje partnere, a ne za njihove žrtve poticane dodatno na podjele, nacionalizme i nove raskole.  

Takvoj politici koju vode u Briselu, njihovim birokratama i svakom narednom “samitu” održanom na istim talasnim  dužinama poput ovog posljednjeg, neko će odavde otpjevati staru divnu pjesmu Prljavog kazališta – Uzalud vam trud svirači…

Ima tu i onaj stih dalje: “… Za drugog su dunje žute…”  Ali džaba, to svakako neće shvatiti.          

Izvor

[balkantimes]

U NAŠEM DRAGOM SANDŽAKU 1990. UZVIKIVALA SE SAMO JEDNA RIJEČ: SDA

Za SDA posebno su se vezali Bošnjaci Sandžaka. Osnivačka skupština SDA Sandžaka održana je 29. jula 1990. godine na gradskom stadionu pred oko 40.000 osoba.

 Tog je dana u Novom Pazaru bila svečana atmosfera, sa svih strana pristizali su automobili i autobusi izlijepljeni transparentima SDA. Osnivačkoj Skupštini SDA Sandžaka prisustvovalo je gotovo kompletno rukovodstvo SDA BiH: Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić, Muhamed Čengić, Muhamed Filipović, Omer Behmen i dr.

Anes DŽUNUZOVIĆ

Osnivačka skupština SDA održana je u Sarajevu 26. maja 1990. godine, a između ostalih, Skupštini su prisustvovali i članovi Inicijativnog odbora iz 73 mjesta iz BiH i cijele Jugoslavije. Bili su predstavnici iz “našeg dragog Sandžaka”, kako je tada Izetbegović u pozdravnom govoru rekao, kao i iz Makedonije, Kosova, Hrvatske. Dakle, SDA je koncipirana kao stranka u čije su organe izabrani predstavnici ne samo iz BiH već i drugih republika, ali i pokrajina SFRJ. Tako je, npr., jedan od potpredsjednika bio Salim Šabić iz Zagreba, a u Izvršnom odboru bili su, između ostalih, Sulejman Ugljanin iz Novog Pazara i Kenan Mazlami iz Tetova. No Viši sud u Sarajevu 13. juna donio je rješenje za upis SDA u Registar udruženja i tim je rješenjem precizirano da SDA djeluje na području BiH.

Da bi SDA legalno djelovala i u drugim republikama SFRJ gdje je bilo interesa, morala se registrirati. A interesa, posebno među Muslimanima (Bošnjacima), širom SFRJ je bilo. Fenomenalni, jasni, precizni istupi Izetbegovića, jasna vizija, vraćanje dostojanstva muslimanskom (bošnjačkom) narodu u SFRJ brzo je prepoznato kod običnih ljudi. U SDA i Aliju Izetbegovića gledalo se kao u nadu, ponos, dostojanstvo, karakter, sve ono što je decenijama oduzimano Muslimanima (Bošnjacima) i drugim muslimanskim narodima SFRJ. U tom su tonu i na osnivačkoj skupštini SDA 26. maja 1990. godine u Sarajevu govorili predstavnici Muslimana (Bošnjaka) iz Sandžaka, Zagreba, Beograda, Makedonije, Kosova. SDA je imala podršku i među Muslimanima (Bošnjacima) dijaspore. Sulejman Ugljanin naglasio je da je muslimanski (bošnjački) narod u Sandžaku u teškom položaju, da u narodu vlada nezadovoljstvo, da se sandžački Muslimani (Bošnjaci) na razne načine omalovažavaju, te da takvo stanje traje stoljećima, zbog čega su mnogi Muslimani (Bošnjaci) Sandžaka napustili svoja ognjišta i otišli širom svijeta.

Rasim Ljajić, tada student, naglasio je da se SDA mora zalagati za kulturnu autonomiju Sandžaka te da će Muslimani (Bošnjaci) Sandžaka sve svoje nade u budućnosti usmjeriti prema SDA. Muftija beogradski Hamdija Jusufspahić ukazao je na težak položaj Muslimana (Bošnjaka), ali i drugih muslimanskih naroda u Srbiji. Istakao je da su sve učestaliji slučajevi verbalnih prijetnji: “Napolje, psi Muhamedovi”, “Smrt Muslimanima” i sl., ali je optimistično rekao da oni ostaju u Beogradu, ali i da očekuje pomoć od SDA. Abdulah Remzi iz Prištine rekao je da SDA neće imati budućnost ako ne bude zainteresirana za sve Muslimane u Jugoslaviji.

Za SDA posebno su se vezali Bošnjaci Sandžaka. Osnivačka skupština SDA Sandžaka održana je 29. jula 1990. godine na gradskom stadionu pred oko 40.000 osoba. Tog dana u Novom Pazaru bila je svečana atmosfera, sa svih strana pristizali su automobili i autobusi izlijepljeni transparentima SDA. Osnivačkoj skupštini SDA Sandžaka prisustvovalo je gotovo kompletno rukovodstvo SDA BiH: Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić, Muhamed Čengić, Muhamed Filipović, Omer Behmen i dr. S posebnom pažnjom i euforično je dočekan Alija Izetbegović i njegov govor koji je bio odlučan i vrlo je jasno artikulirao potrebe i prava Muslimana (Bošnjaka) u Sandžaku. Ovaj će govor biti dobrim dijelom vodilja rukovodstvu SDA Sandžaka, ali i rukovodstvu SDA BiH i jasna vizija interesa Muslimana (Bošnjaka) unutar SFRJ i prema drugim narodima. Između ostalog, Izetbegović je rekao: “Prema Srbiji se ponašajte kao prema svojoj domovini, ali Srbija ne može biti za nekog majka, a za nekog maćeha… Tražit ćemo kulturnu autonomiju Sandžaka. Čuli ste da se govori o ujedinjenju Srbije i Crne Gore. U tom slučaju, tražit ćemo političku autonomiju Sandžaka. Kako ćemo to postići? Upozoravam vas na razliku između političke snage i sile. Odričemo se sile, ali ćemo upotrijebiti političku snagu jer se širom SFRJ rađa naša politička snaga kojom ćemo se koristiti i postići naša prava. Nismo za to da se razbija SFRJ. Mi kažemo: SFRJ ‘da’, ali ovakva ‘ne’. Neki kažu da će SFRJ biti konfederacija ili je neće biti. Drugi kažu da će SFRJ biti federacija ili je neće biti. Mi kažemo: SFRJ će biti demokratska zemlja ili je neće biti…” Na osnivačkoj skupštini SDA Sandžaka izabrano je njeno rukovodstvo. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je Sulejman Ugljanin, a članovi su postali Kasim Zoranić, Alija Mahmutović, Rašid Preljević, Harun Hadžić, Ismet Trbović, Rasim Ljajić i dr.

U ovaj Izvršni odbor ulaze i lica iz Crne Gore, odnosno dijela Sandžaka koji pripada administrativno Crnoj Gori, poput Haruna Hadžića. Iako je želja bila jedinstveno djelovanje SDA Sandžaka na teritoriji cijelog Sandžaka, ipak je način organiziranja SFRJ i ingerencije republika odredio da SDA mora da se registrira i u Crnoj Gori ako želi legalno djelovanje i učešće na izborima. Harun Hadžić i Rasim Šahman preuzimaju inicijativu i već 7. septembra 1990. godine osniva se SDA Crne Gore u Rožajama. Za predsjednika je izabran Harun Hadžić. Devetog decembra 1990. godine održavaju se prvi višestranački izbori u Crnoj Gori, a SDA nastupa u okviru koalicije stranaka manjinskih naroda koja osvaja 12 zastupničkih mandata u Skupštini Crne Gore. Prema koalicionom sporazumu, SDA pripadne devet zastupničkih mjesta. To je ujedno bio i najbolji rezultat koji je postigla ova stranka. Na svim kasnijim izborima osvajala je manje mjesta. Također, ni jedna druga bošnjačka stranka kasnije nastala u Crnoj Gori nije uspjela dostići ovaj broj zastupnika u Skupštini. Da napomenemo da je u Srbiji na prvim višestranačkim izborima održanim također 9. decembra 1990. godine SDA Sandžaka dobila tri zastupnička mjesta od 250.

I nakon izbora, odnos vlasti Srbije i Crne Gore, predvođene pobjedničkim strankama, u Srbiji Socijalističke partije Srbije Slobodana Miloševića, a u Crnoj Gori Demokratske partije socijalista Milomira Bulatovića, nije se mijenjala prema Bošnjacima. Naprotiv, svakodnevno su se odnosi pogoršavali, prava su, umjesto da napreduju, uskraćivana, a na terenu je bilo sve više i fizičkog obračuna organa vlasti s Muslimanima (Bošnjacima). SDA, odnosno Muslimani (Bošnjaci) cjelokupnog Sandžaka formiraju Muslimansko nacionalno vijeće 11. maja 1991. godine. Na čelu Vijeća bio je Sulejman Ugljanin. Legitimitet ovom vijeću vlasti u Srbiji i Crnoj Gori nisu dali. Kršenje manjinskih, vjerskih, ali i osnovnih ljudskih prava Bošnjaka u Sandžaku dovelo je do organiziranja referenduma od strane MNVS-a, a za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka. Vlasti su svim mjerama pokušale spriječiti održavanje referenduma, ali je on ipak sproveden od 25. do 27. oktobra 1991. godine u svih 11 sandžačkih općina (šest u Srbiji i pet u Crnoj Gori). Od 264.156 upisanih glasača, na referendum je izašlo njih 187.473, odnosno 70,19 posto. Apsolutna većina od 183.302 glasača ili 98,90 posto glasala je za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka s pravom priključenja nekoj od republika tadašnje SFRJ. Na čelu Centralne komisije za sprovođenje referenduma bio je Rasim Ljajić. Komisija je konstatirala da je referendum uspio. Na osnovu rezultata ovog referenduma, Skupština MNVS 11. januara 1992. godine usvojila je uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak kao optimalno rješenje za Sandžak. U skladu s preporukama Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, ovo Vijeće 6. juna 1993. godine u Novom Pazaru usvaja Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak.

Nakon referenduma i donesenih odluka od Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka, koje je nakon Prvog bošnjačkog sabora preimenovano u Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka, vlasti u Srbiji i Crnoj Gori dodatno se obrušavaju na Bošnjake Sandžaka, a posebno na političke predstavnike, odnosno na SDA Sandžaka i SDA Crne Gore, koje su okosnice BNVS. U ovim montiranim, svirepim i lažiranim političkim procesima vođenim u Srbiji i Crnoj Gori protiv članova rukovodstva SDA Crne Gore i članova i pojedinaca iz rukovodstva SDA Sandžaka izrečene su kazne zatvora, i to za 24 optužena iz srbijanskog dijela Sandžaka ukupno 80 godina, a za 21 iz Crne Gore 87 godina zatvora. Strašnu torturu preživjeli su uhapšeni, posebno članovi rukovodstva SDA Crne Gore. Džemail Halilagić, novinar, borac za ljudska prava, predsjednik SDA Priboj u to vrijeme, za Stav kaže: “Oko 17.000 Bošnjaka izloženo je policijskoj torturi, a od toga 3.000 nad članovima SDA. Dok su u istočnom dijelu Sandžaka tokom montiranih procesa započetih 1993. i 1994. godine primjenjivane policijske torture, u zapadnom dijelu Sandžaka, gdje su Bošnjaci u manjini, organiziran je strašan državni teror s elementima genocida. Otmica i likvidacija 23 Bošnjaka u Sjeverinu i Kukurovićima, 18 Bošnjaka u Štrpcima i šest u Pljevaljskoj Bukovici izazvali su paniku među bošnjačkim stanovništvom, koji su posebno iz Priboja i Pljevalja iselili. Iz Priboja i Pljevalja iselilo se više od polovine vitalnog i reproduktivnog stanovništva.

Česta su bila privođenja Bošnjaka u policijske stanice i jedno od nezaobilaznih pitanja bilo je ‘jesi li član SDA’. Stranka je satanizovana, a biti član SDA u to vrijeme bilo je isto što i nositi glavu u torbi. U ovakvim okolnostima SDA Sandžaka nije mogla da djeluje u skladu sa svojim statutom i programom. Ugljanin je izbjegao hapšenje i bio je u političkom egzilu u Turskoj. Stranka je u srbijanskom dijelu Sandžaka funkcionirala na principu koordinacionih tijela. Ogranci su radili u otežanim uvjetima. Zbog straha, mnogi Bošnjaci Sandžaka su preko noći napuštali domove i odlazili u druge zemlje. SDA je ohrabrivala stanovništvo da ne odlazi, a u isto vrijeme je ugošćavala mnoge svjetske diplomate, novinare, predstavnike nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, ukazujući da je na djelu klasično etničko čišćenje Sandžaka”, prisjeća se Halilagić.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i insistiranja Alije Izetbegovića da se puste na slobodu članovi SDA Sandžaka i SDA Crne Gore, te da se omogući povratak Sulejmana Ugljanina u Novi Pazar, došlo je do blagog opuštanja, odnosno relaksacije i smanjenja torture nad Bošnjacima. Okončanje agresije na BiH davalo je osjećaj slobode Bošnjacima u Sandžaku. Tada su 1996. godine održani i zbori u SRJ. SDA Sandžaka postigla je dobre rezultate, koliko su oni mogli biti dobri s obzirom na izborna pravila. Naime, u Prijepolju je SDA dobila 17 odbornika u općinskoj skupštini, a Miloševićev SPS 29, a pritom je SDA imala veći broj glasova. U Priboju je SDA dobila četiri odbornika. U Novoj Varoši nije dobila ni jedno mjesto, ali je uzela skoro sve bošnjačke glasove, uključujući i neke srpske iz mjesnih zajednica gdje nema Bošnjaka. U Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu SDA je bila apsolutni pobjednik. Bilo je nevjerovatno jedinstvo naroda i politike. Međutim, nakon toga, kako kaže Džemail Halilagić: “Srpski režim se još žešće okomio na SDA Sandžaka, razarajući je iznutra instalirajući svoje privatne Bošnjake, davajući im privilegije i moć, inicirajući i pomažući formiranje novih stranaka. SDA Sandžaka praktično je postala regrutni centar za proizvodnju prosrpskih stranaka u redovima Bošnjaka koji nisu mogli u SDA da zadovolje svoje lične ambicije, te za proizvodnju lidera pomoću kojih žele Bošnjake da svedu na vjersku skupinu”, zaključuje Halilagić. SDA Sandžaka i danas je aktivna, na čelu je i dalje Sulejman Ugljanin, koji pod svojim okriljem ima i BNV. U srbijanskom dijelu Sandžaka, pored SDA, djeluju i Demokratska partija Sandžaka Rasima Ljajića i Stranka pravde i pomirenja Muamera Zukorlića.

Sličan scenarij odvija se u Crnoj Gori. Nakon izbora 1996. godine, SDA Crne Gore ima tri poslanika u Crnogorskom parlamentu i 2 u Parlamentu SRJ. Međutim, nakon raskola Mila Đukanovića s politikom Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića, Đukanovićev aparat kreće na SDA i Bošnjake, svjestan da mu treba podrška Bošnjaka, ali direktna, a ne preko SDA, koja bi mogla imati previše utjecaja i vlasti. Koristeći se svim metodama, od potplaćivanja do ucjena i prijetnji, režim uspijeva pridobiti uz sebe jedno krilo SDA, Harun Hadžić biva smijenjen. No krnja SDA ne uspijeva opstati, kao ni Hadžićeva nova stranka i gasi se 2002. godine. Danas na političkoj sceni Crne Gore djeluje Bošnjačka stranka, koja je u koaliciji s vladajućom strankom. Ideja Sandžaka potpuno je izgubljena kod političkih predstavnika Bošnjaka, ali i generalno kod Bošnjaka Crne Gore.

SDA Sandžaka i SDA Crne Gore, uprkos današnjoj poziciji i statusu, imale su značajnu ulogu i dale su određene rezultate tokom svog djelovanja. SDA Sandžaka i dalje je na sceni i ima prostora da kroz političko djelovanje i dalje jača poziciju Sandžaka i Bošnjaka u njemu, ali i u cijeloj Srbiji. O postignutim rezultatima razgovarali smo s Esadom Džudžom, donedavno jednim od najutjecajnijih članova rukovodstva SDA Sandžaka i BNV. Vodio je procese uvođenja bosanskog jezika u nastavu u Sandžaku: “Do popisa stanovništva u Srbiji 2002. i Crnoj Gori 2003. godine rješavali smo nacionalna i identitetska pitanja, prava i slobode. Pred kraj 2005. godine bosanski jezik, grb i zastava sandžačkih Bošnjaka, nacionalni blagdani i priznanja ozakonjeni su u Srbiji. Nešto kasnije, tokom 2006. godine, utvrđene su tradicionalne kulturne manifestacije. Školske 2004/2005. godine počela je nastava na bosanskom jeziku s elementima nacionalne kulture i implementacija je trajala do 2012. godine, kada počinje priprema za uvođenje cjelokupne nastave na bosanskom jeziku. Nakon temeljne pripreme, taj model nastave starta 2. septembra 2013. godine. U ovoj školskoj godini cjelokupnu nastavu pohađalo je više od 17.500 učenika u osnovnim i srednjim školama u Sandžaku. Izvršene su sve pripreme za uvođenje studijskog programa bosanskog jezika i književnosti na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru”, kaže Džudžo.

Izvor

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/dino-merlinja-sam-pilot-koji-je-sletio-sa-jednim-krilom/

Dino Merlin:Ja sam pilot koji je sletio sa jednim krilom

U Novom danu na N1 razgovarali smo o životnom putu jedne od najvećih balkanskih zvijezda, Dinom Merlinom. Njegova biografija je ujedno i svjedočanstvo o burnom životu Balkana u kojem, osim ratova, postoje i neke ljepše veze, one koje se osjete kroz muziku i odnos publike prema zajedničkim muzičkim zvijezdama.

Građane Sarajeva i goste uveo je u Novu godinu, na spektakularnom dočeku najluđe noći. POtom je premijerno prikazan njegov autobiografski film “Sredinom” 19. marta, a na Dan Grada Sarajeva – biće mu uručena Šestoaprilska nagrada.

“Koicidencija je sve to, znate. Ne znam kako se sve to sukupilo u četiri mjeseca. Potvrda je to da mi ne biramo put, nego put bira nas. Nisam ni posmislio da ću to raditi Novu godinu. Znao sam da će naša produkcija i moj pefekcionizam izazvati probleme”, kazao je Merlin za N1.

“Želim da pomičem granice – ali na kraju se sve dobro završilo. Hvala građanima Sarajeva, i svima koji su došli u tu ludu noć, gdje nam je na -15 stepeni popucala tehnika. Bio sam ponovo rođen poslije, jer sam imao velike brige kako će se to sve završiti”.

Kazao je Merlin da mu mnogo znači nagrada Sarajeva, da se danas lijepo osjeća u svojoj koži i da mu je ovo jedna od najvažnijih nagrada u životu i karijeri.

“Tu vam je najteže dobiti nagradu. Na prošlom Koševu, kada sam pričao sa publikom rekao sam im da sam prošao pola svijeta. Ali najteži put je od stagea do porodilišta na Jezeru. Tu se mnogi spotaknu”, riječi su Edina Dervišhalidovića, poznatijeg kao Dino Merlin.

“Ja sam navikao da me mnogi osporavaju, ali je važno da me ne osporavaju. Jako mi je važno da imam ogroman broj ljudi koji razumije šta ja to radim. Prijateljima iz Beograda i Zagreba kažem da nije isto živjeti tamo i u Sarajevu. Iz Sarajeva poleti tri aviona dnevno, iz ta dva grada po 100. Mi imamo ovdje probleme koje ne bismo smjeli imati u ovom vremenu u kojem živimo”, ocijenio je najpopularniji bh. pjevač.

Za koju pjesmu iz bogate karijere je najviše vezan? “To je pitanje atmosfera. Svaka pjesma je dio mog života, prebolovao sam ih, preplakao, doživio. To ne krijem. Vezan sam za svaku pjesmu, one imaju svoje ekspresije, impresije, atmosfere, razloge zbog kojih su nastale. Teško mi je odgovoriti na to pitanje – svaka pjesma ima svoje trenutke”, kazao je.

Njegov jedan stih kaže: “Na vrhu uvijek ima mjesta, ako se krene sa dna” – kakvi su bili njegovi počeci?

“Nekad kažem, što je istina, da sam osnovnu i srednju školu završio u rođakovoj jakni sa rukavima 10 centimetara dužim. Nije bilo para, zato sam pisao ‘vremena su kokuzna’. Imao sam sreću da sam rastao u ambijentu u kojem sam jednostavno morao da se borim. Ja sam imao pored sebe malo prijatelja, koji su život živjeli u svilenim gaćama. Vidio sam kakva je i ta početna pozicija”.

Uprkos svemu, kaže da se ne žali. Sve je zaradio sa svojih 10 prstiju, i tome duguje svoj uspjeh: “Ja sam pilot koji je dobro seltio sa jednim krilom”.

“Crpio sam snagu da moram promijeniti stanje u kojem se nalazim. Bio sam sretan, da sam u ranom djetinjstvu, sa 17 godina upoznao ljubav mog života. Amela mi je potpora, sada su mi 54 godine – pa računajte koliko je to vremena”.

  Ko je prepoznao Dinu Merlina “Sa vama ovdje sjedim sam. Ali nisam došao sam, sa mnom su mali i veliki ljudi koji su mi bili podrška u životu. Šalim se sa kolegama, koji su imali više mogućnosti, meni je prva štela bila garderoberka Hajra sa tadašnje TV Sarajevo. Ona nas je uvukla u Sarajevsku horniku. Bila je zaljubljena u mog bubnjara, i učinila je sve što je mogla da dođemo tamo”.

Drugi je bio Muradif Brkić Mufta, za kojeg Merlin kaže da je fantastičan producent, alfa i omega tadašnje muzičke industrije.

“Otkrivao je talente, pružio mi je ruku i slamku spasa, kada sam bio na pola puta između nigdje i nigdje”.

Svoju publiku voli najviše, jer oni njega vole bez ikakve koristi za sebe. Na posljednje dvije turneje je kaže imao čast da na njima sudjeluje više od milion posjetitelja. Na tome, kako je rekao za N1, mora biti zahvalan.

Spomenuo je i Milenu Nenadović, koja je radila kao direktorica Dječijeg programa u Takovskoj 10, na RTV Beograd.

“Ona je bila prijateljica od mog prvog menadžera. Tačno se sjećam kada smo vozom iz Sarajeva otišli u Beograd, ona nas je dočekala na stranici. I to je bila emotivna veza. Spavao sam u njenom stanu, i ona nas je uvela sa prvim spotom, Pile u kandžama jastreba”.

Njegova veza sa Beogradom je kuliminrala sa tri koncerta u Areni, sa Hotel Nacional albumom napunio je još dvije.

“Ljubav nema granice. Duše su kao vojske. Jedne traže druge. Ne možete ljudima, ne postoji propaganda. Ne postoji ništa što ljude može odvratiti od originalnog stava. Vidi vam se sve u očima i djelima”, pojasnio je Merlin u razgovoru za N1.

O životnoj filozofiji “Bitno je biti svoj, ono što jesi. Mladi danas žele da budu ono što nisu. To je prvi problem. Kaže jedan trener golfa, da je golf dobra lekcija za život. Kada fulaš lopticu milimetar krivo – ona ode 100 metara krivo na kraju. Moraš potrefiti sredinu da bi na kraju bilo dobro”.

“Važno je da živiš punim plućima, i da nikad ne tražiš ono što nisi. Sreća je ogroman faktor, ali odlučne i predane sreća prati”, kazao je Merlin za N1.

Tvrdi da je mnoge životne želje ostvario. Kako stari, želja je sve manje, izuzev onih ordinarnih – zdravlja.

“Ne povlačim se sa bojnog polja ljubavi prema onome što radim i prema onima koje volim”, kazao je Merlin, uprkos tvrdnji da se svaki put osjeća iscrpljeno kada završi snimanje albuma.

Svaki put misli da više nikada neće ništa napisati – ali promijeni se to. Za N1 je kazao da je napisao lijepu pjesmu, koja na novom albumu može čak biti i duet, ali o tome više nakon što Hotel Nacional odradi svoje.

Za kraj, pričao je o Sarajevu, i ideji tog grada koja nikada neće prestati.

“Ljudi mogu živjeti zajedno. Rođen sam u Starom gradu, dva i pol metra od pravoslavne, i 20 metara od katoličke porodice. Moja mama je bila bula, svaki dan je bila kod njih na kafi. Dio sam civilizacijskog kruga BiH, i te ideje. Sarajevo jeste gdje je nekada bilo, ali duguje vremenu koje je pred nama”.

Kazao je da ljudi koji vode Sarajevo moraju podesiti satove na evropsko vrijeme – jer Sarajevo zaslužuje bolje.