Cvet moje tajne
“Ubica se ne rađa. Ubicom se postaje.”
Znam. Sve ono što mediji pišu o ljudima poput mene u člancima iz crne hronike. Znam i kako se pišu ti članci, od prve do poslednje reči. Radila sam kao novinar predugo. Znam svaki korak u toj koreografiji. Znam pozadinu takvih tekstova i njihovu svrhu. Članak iz crne hronike treba u čitaocu pokrene niske strasti, da na površinu izvuče njegove skrivene demone, psihičku štroku i senke koje krije od sebe samog, a da ga istovremeno uveri da je on još uvek u “bezbednoj” grupi. Da je normalan i da nije izgubio ljudskost. U crnoj hronici, počinioci tih dela prikazani su kao čisto zlo, kao potpuno poremećeni ili psihički labilni ljudi za koje se unapred moglo pretpostaviti da će u nekom trenutku iskliznuti iz kategorije onog što se smatra “ljudskim” i “normalnim”. I na kraju, svako ko pročita takav jedan tekst na kraju zaista poveruje da su osobe koje stoje iza tih nedela ili potpuno zle ili potpuno lude. No, sada, posle svega, mogu slobodno da kažem da mi ništa ljudsko nije strano, iako iz drugog ugla možda i ja nekome delujem nastrano zbog mog seksualnog opredeljenja.
Isto tako, znam da se ubica ne rađa. Ubicom se postaje. Bolje rečeno, život te natera da to postaneš. Uprkos floskulama kojima motivacioni govornici ispiraju mozak naivnom javnom mnjenju, i uprkos člancima iz crne hronike kojima to isto javno mnjenje ispira usta, u životu ne možeš baš uvek da biraš. Na primer, to, da li ćeš biti “normalno” ljudsko biće.
Desi se, jednostavno.
Veruj mi, znam to. Gledala sam svojim demonima u oči predugo. Nisam skretala pogled, čak ni toga dana kad su se tajne rasule poput latica krvavih pupoljaka po tom tepihu boje ćilibara. Ni sada ne skrećem pogled. To sam što sam. Tako je jednostavno.
Radila sam kao novinar u toj agenciji godinama. Nije to preterano zahtevan posao, ili bar tako kažu. Ima mnogo gorih poslova. Poput onih koji ti uzmu poslednji gram snage. Onih od kojih te boli celo telo, ili od kojih dobiješ fleke po koži. Od kojih možeš da umreš, ako ne paziš. Od kojih izgubiš samopoštovanje a ne zaradiš dovoljno ni za kiriju i režije. U poređenju s takvim poslovima, poziv novinara je laganica. Od njega ti ne ostaju ozbiljne fizičke posledice. Čak i uz najbolju volju, od njega ne možeš da umreš.
S druge strane, ono što može da ti se desi ako radiš kao novinar jeste da naučiš šta je bol. Ne toliko fizički koliko psihički. Od tog posla možeš da fasuješ hroničan bol u umu, srcu i duši. Možeš da izgubiš ljudskost. Ili miran san, kada prizori o kojima pišeš počnu da ti pohode snove kao duhovi. Košmari koji se roje oko postelje sve dok ne zaspiš. Slike od kojih povraćaš u toaletu na pauzi, a onda se hvataš za ko zna koju kafu i cigaretu tog dana da te bar na kratko omame.
Nisam viđala direktorku u agenciji često u tih nekoliko godina. Viđale smo se ponekad van kancelarije, u mom stanu. U njen stan nisam nikada imala prilike da kročim. Živela je sa mužem i decom. Ona je bila jedna od onih žena koje se smeju samo za kameru. Ako bi se nekada i nasmejala bez blica u blizini, to bi bio ironični osmeh, uz neizbežni verbalni otrov koji se cedio niz biserno bele zube. Sarkazam je činio da se oseti živom. Ali dobro, i to je nešto. Ja se, recimo, ne smejem nikad. Jednostavno nemam nijedan razlog za to.
U tih nekoliko godina koliko sam provela u agenciji, svi smo radili kao da smo plaćeni za taj posao bar pet puta više. Izuzev direktorke, ostatak kolektiva je bio sjajan. I ona je bila sjajna, samo što sam to uvidela tek nakon što je počela da dolazi kod mene. Bila sam najproduktivnija u timu iz meseca u mesec, i ona je to znala. Umela sam da ljudsku nesreću koja grize za dušu i lomi ti srce pretočim u članke koji su beležili rekordnu čitanost. Izveštaji sa terena, ubistva, silovanja, otmice, saobraćajne nesreće, nasilje u porodici, zlostavljanje žena i dece, nemaština, glad, obračuni lokalnih krimosa u sitne sate, prikazi ratnih zločina iz davnih i ne tako davnih vremena. Upoznala sam smrt i zlo u njihovom najodurnijem obliku, i umela sam da od njih napravim dobru priču koja se prodaje kao luda. Možda zato što sam i sama bila dovoljno luda za takvo nešto. Ona je više puta rekla da je razlog tome činjenica da sam “iznad proseka”. Ipak mislim da je to zato što sam tada bila mnogo luda. Možda to i dalje jesam. Ne znam, niti mi je bitno. Znam da sam je volela više nego što će iko ikada moći da shvati. Više nego što je ona sama mogla da shvati, prihvati, i na to uzvrati istom merom.
Prvi put kada sam dobila zadatak da uradim osvrt na jedan zločin koji se dogodio za vreme rata u bivšoj Jugi, uzela sam pauzu pre vremena i otrčala u toalet. Nakon što sam povratila kafu i ručak u musavu WC šolju i umila se ispred umazanog ogledala, izašla sam u park, sela na klupu, zapalila pljugu i potpuno neočekivano – počela da plačem. Suze su se same slivale, od tuđeg bola i tuge za koji pravda nikada neće biti dovoljna jer neće moći ništa da promeni u dušama onih koji su izgubili svoje najmilije. Koji su ostali sa rupom u grudima koju vreme neće moći da zaceli. Uprkos svemu što vam drugi govore, vreme takve rane ne leči. Znam to previše dobro. Imam dosta takvih rana, u sebi. Ali valjda tako mora kad si siroče.
Bilo je kasnije noći u kojima nisam mogla oka da sklopim. Bilo je dana kada mi se um izvrtao na postavu, a demoni se cerili iz uglova monitora. Bilo je vrisaka koje niko nije čuo, suza koje niko nije video, i vapaja koji su ostali bez odgovora. To su bili glasovi svih nesrećnih ljudi o kojima sam pisala, i glasovi njihovih porodica i prijatelja. Delovalo je da ostali to daleko bolje podnose. Smejali su se, pričali viceve, zbijali šale. Sada znam da su to bili njihovi mehanizmi odbrane. Navikla sam se, vremenom, i postala najbolja u toj igri. Znala sam da direktorka to ceni, iako to nikada nije izgovorila. Čak ni nakon tih noći u mom stanu u kojima smo obe spavale mirno, koža uz kožu. Nije to bio samo seks. Da, strast nas je kidala, ali bilo je među nama nečeg što nema veze sa mesom. Volela je Almodovara, kao i ja. Često me je zadirkivala da imam mračne navike, i da je za moje loše vaspitanje kriva moja majka. Govorila je da moji prsti stvaraju remek-dela bez obzira na to da li dodiruju živo meso ili tastaturu. Govorila je da bi trebalo da nosim visoke potpetice i da je krajnje vreme da kupim bar jednu haljinu jer ona voli cure kojima su haljine i štikle druga koža. Ironičan osmeh bi na trenutak rasplamsao ostatke mladosti u kojoj je plenila uzdahe na svakom koraku. I dalje je izazivala takvu reakciju, iako je bila dosta starija od mene. Jednostavno je umela da bude sve ono što žena treba da bude, a što ja nikada nisam umela biti. Nije ni da sam se trudila da to budem, iskreno. Nikad mi to nije bilo bitno. Nikad joj nisam pričala o sebi, o svojoj prošlosti i težini kože u kojoj živim oduvek. Nije se ni ona trudila da sazna, niti je preterano delila svoj život sa mnom. Pustila sam, da teče, da bude, da se dešava, i da se razvija samo od sebe. I ona je. Uostalom, sve što se desilo pre i sve ono što će se desiti posle nije bilo previše bitno u trenucima u kojima smo se predavale zakonu požude, u lavirintu strasti iz kog smo izlaz znale samo ona i ja. Postelja je bila poput ratišta, a cilj dovesti onu drugu do pobede, učiniti da ta druga žena do ruba nervnog sloma i vrati se sigurno nazad, preporođena. U toj igri, prošlost nije bila previše bitna, kao ni budućnost. Bila je to dobra igra, sve dok se nisu u nju uplele emocije, u trenutku kada sam zaprepastila samu sebe jednog jutra izgovorivši te dve fatalne reči. Desile su se same od sebe. Skliznule su sa mojih usana, pravo u kafu koju sam nam kuvala kada mi je iznenada prišla s leđa, zagrlila me, i urezala na mom vratu ugriz koji je mirisao na dim cigarete, žudnju i sve njene tajne.
Neke stvari se promene u trenutku. I kada se promene, promene i tebe usput. Promenivši reči koje izgovaraš kada ste zajedno, promeniš samu sebe, a potom i nju. Promeniš pravila igre, promeni se teren, i onda ta promena postane faktor koji vas obe bespovratno menja. Zapravo, ta promena vreba dugo u vazduhu pre nego što se najzad primeti, kao titravi obrisi svetla i tame isprepletanih na posteljini. Takva promena samo čeka zgodan trenutak da izađe na svetlost dana i obavije sve oko sebe kao miris ugašenih cigareta i aromatičnih sveća pred zoru.
“Znam.”
To je jedino što je rekla nakon što su te dve reči, koje su se otrgle sa mojih usana poput nemirnog psića, doputovale kroz vazduh do njenih malenih ušnih školjki sa diskretnim minđušama.
“Moram da palim. Idem da dam onaj intervju za jutarnji program za onu televiziju. Popij ti kafu umesto mene. Čujemo se.”
Par minuta kasnije, u mom stanu lebdeo je dim njenih preskupih cigareta, miris sveže kafe i svest da je sve iznenada postalo drugačije. Iz mene je pobegla tajna, kao šareni leptirić koji živi samo jedan dan. Sve je delovalo na prvi pogled isto kao pre. Kafa je imala isti ukus. Lucky je goreo jednako brzo pod mojim prstima. Nažalost ili na sreću, znala sam da je sve to samo privid, jer više ništa nije isto, niti će ikada biti isto kao ranije.
Plata je kasnila već treći mesec zaredom. Nije o tome želela da priča. Nije zavisilo samo od nje. Čekala se odluka vlade o budućnosti agencije, i sredstva iz budžeta. Prolazili su dani. Radila sam jednako kao ranije i čekala njenu poruku. Takav je bio dogovor. Ona je uvek bila ta koja se javlja prva, i bira dan i vreme. Moje je bilo samo da potvrdim.
Narednih nekoliko dana imali smo previše posla i nisam stizala da razmislim o svemu što se promenilo tog jutra. Ne bi bilo ni poente. Ona je udata. Ima klince s tim likom. Sve i ako prema meni oseća bilo šta, nema tu šta da se kaže. Razvod nije opcija, jer bi to naškodilo i ugledu agencije i njenoj reputaciji. Ona je ozbiljna porodična žena na čelu firme koja se poslednjim atomima snage opire žrvnju tranzicije. Nema ona ni razlog, a ni vremena da se razvodi tek tako, pored svih vetrenjača sa kojima se bori godinama unazad goloruka, sa sarkazmom na usnama, masivnom burmom na domalom prstu i Cartier narukvicom na zglobu leve ruke. Ta narukvica bila je njen zaštitni znak od dana kada je kročila u agenciju.
Prošle su dve nedelje. Telefon je ćutao. Dane je provodila na sastancima u vladi i u studijima televizijskih i radio stanica, podnoseći izveštaje o radu agencije i planovima za budućnost, iako se nije znalo da li agencija uopšte ima bilo kakvu budućnost. U redakciji, svi smo radili punom parom kao i pre. Jedino što se promenilo bilo je to što smo počeli da žickamo cigare i kafu iz deska. Tečni sapun i poslednja rolna papira u nekom trenutku su nestali iz toaleta i niko ih više nije doneo jer ih nije bilo.
Jedne večeri, dok sam radila pokrivanje u noćnoj smeni, na sajtu konkurentske agencije osvanula je fotka zbog koje se u meni ponovo sve nenadano promenilo. Njena slika od prethodnog vikenda u restoranu u koji je povremeno odlazila nakon što bi napustila moj stan. Na slici je bila ona, sa osmehom na licu, u beloj košulji podvrnutih rukava, sa Cartier narukvicom na levom zglobu. Samo, taj njen osmeh na fotografiji nije bio upućen kameri, već plavuši, otprilike mojih godina, u haljini boje krvi, sa identičnom narukvicom na zglobu leve ruke.
“Otkrivena tajna: direktorka poznate novinske agencije sa ljubavnicom na ručku”
Sklopila sam oči, dopustila da naslov probije sve mehanizme odbrane i potone do dna duše. Na površini su ostali samo dim cigarete, mutna slova koja su mi titrala pred očima i do tada nepoznat ukus rđe i soli na usnama.
To što se desilo sutradan nisam mogla da predvidim. Nisam to želela. Nisam to planirala. Jednostavno se desilo. Skliznulo je niz moju ruku, preko šake i prstiju, sve do metalne oštrice koju sam ugledala na dlanu tek nakon što je prošlo. Umesto novinskih članaka koji su bili “iznad proseka”, ovoga puta su moje ruke stvorile potpuno drugačije remek-delo.
Ujutru, navrat-nanos sam zakazala sastanak sa direktorkom u vezi sa jednim tekstom o ubistvu iz nehata koji sam pisala prethodnog dana. Naravno, tekst je bio izgovor. Imala sam potrebu da je pogledam u oči i da iz njih pročitam ono od čega sam strepela i da dam otkaz ako mi te oči potvrde istinu. Da uzmem nazad bar deo onoga što nikada nije bilo moje. Delovalo je da sam u njenoj kancelariji provela čitavu večnost. Merena štopericom smrtnika, ta večnost je trajala tek petnaestak minuta.
“Ne možemo da razgovaramo. Imam previše posla. Snađi se za taj tekst sama.”
“Nije tekst. Fotka od sinoć.”
Uzdahnula je, pogledala me mirno i odmahnula rukom.
“To je moja stvar. Ja ću to da rešim.”
“A mene? Kako ćeš mene da rešiš?”
“Ej, mala, ne zanosi se. Mislila sam da ti je od starta sve jasno. Ne mogu sada o tome da pričam, niti to želim. Imam preča posla. Idi radi.”
“Dajem otkaz.”
“Ne daješ otkaz. Samo si povređena i to je okej. Idi radi.”
“Javite mi kad legne plata. Isprazniću fioke do kraja dana. Prijatno.”
“Da ti nije palo na pamet. Ti si nam najbolji igrač u timu. U ovom trenutku nije dobro za agenciju da daš otkaz. Trebaju nam dobri novinari.”
“Bitno je da agenciji trebam. Sve se vrti oko čitanosti, zar ne?”
“Ne stoji ti sarkazam. Idi završi taj tekst, treba nam za naslovnu stranu.”
“Završila sam. I tekst, i karijeru ovde. Poslaću ti mejl sa zahtevom za raskid ugovora do kraja radnog vremena. Zbogom.”
Okrenula sam se i uputila ka vratima.
“Ma kako hoćeš. Tvoja stvar. Trebaš agenciji, sad više nego ikad. Ali ako to je tvoj izbor, onda jebiga... Lepo sam ti rekla da volim štikle i haljine…”
U sekundi sam se stvorila pored njenog stola. To što se zatim desilo bilo je kao da ponovo gledam Almodovarov film ležeći kraj nje. Narednog trena, na koži na njenom vratu osvanuli su krvavi cvetovi. Raširila je zenice, zaustivši da mi u lice saspe još neku od svojih ironičnih opaski, ali preko njenih usana više nije prešla nijedna reč. Samo odvratan zvuk koji nikada neću zaboraviti. Već u sledećem trenutku, preko njenog lica rasula se neverica. Pogled joj se zamutio, kao pred orgazam. Pokušala je da izgovori još nešto, ali to što je dopiralo ispod cvetova boje rđe nimalo nije ličilo na njene uzdahe koji su mi se urezivali u mozak u noćima koje smo provodile u mom stanu. To telo na kožnoj fotelji se trzalo nekoliko minuta i ispuštalo te odvratne zvuke. Krvavi cvetovi su klizili sa njenog vrata kao nekakva čudesna ešarpa, slivajući se niz kožni tapacir, i tonuli u skupi tepih boje ćilibara, poput tajni. Ta bizarna ešarpa slagala se sa garderobom koju je obukla tog dana, onako autentično almodovarovski. Rekla sam joj to, posmatrajući njene bezizrazne oči koje su se gasile. Mislila sam da je bitno da bar toga bude svesna. Uostalom, uvek je volela modu, nakit, haljine, i štikle, i sve ono što čini ženu kakva ja nikada nisam bila, niti sam ikada više poželela da budem.
Ta neobična ešarpa bila je fascinantna. Iz krvavih cvetova prerasla je u zmijsko klupko, a potom se pretvorila u mlazove lave koja se hladila, cureći na tepih koji ih je žedno gutao, šapućući tajne o životu, smrti, ljubavi i njihovoj igri zarobljenoj u vrtlogu vremena.
Posmatrala sam je u tišini. Da je ovo film, izvadila bih joj srce, za kraj. Nažalost, ona taj organ nikada nije imala. Da jeste, umela bi malo bolje da čuva svoje tajne, ili bi ih živela, bez potrebe za fasadom lažnog morala.
Na vratima sam se osvrnula i bacila još jedan pogled na svoje remek-delo.
Svuda po tepihu su bile rasute tajne, opojnog mirisa, poput prvih ruža u proleće.
Te noći, potopila sam se u kadu sa čašom vina. Znala sam da su mediji to već predstavili kao najgrozniji incident u poslednjih nekoliko godina, kao bolesnu igru u kojoj je po ko zna koji put pobedilo zlo. Verovatno će me koliko sutra ujutru okarakterisati kao poremećenu osobu bez emocija, razuma i savesti. Završiću prvo u zatvoru, a ako dobro odigram njihovu igru, možda me prebace na psihijatriju do daljnjeg. Svakako ne moram plaćati kiriju i režije, tako da nije bitno šta će biti s platom.
Na moje iznenađenje, te noći spavala sam odlično. Mirno kao umorno dete koje se igralo celog dana. U snu me nisu proganjali prizori krvavih fleka po rukama, niti njen zapanjeni pogled, ni naslovne strane časopisa na kojima je, ironije li, po prvi put stajala moja fotka. Košmari su nestali, nije bilo policijskih sirena, niti prizora krvi, suza, patnje, neuslišenih molitvi za milost, čak ni trunka kajanja. Tu noć sam spavala snom pravednika. Kao zaklana, takoreći.
Međutim, ujutru se ponovo sve promenilo. Nakon što sam otvorila oči, shvatila sam da je svet oko mene preko noći postalo crven. Zidovi, parket, vrata, posteljina, čak i majušne keramičke figure na polici sa knjigama. Ustala sam i otišla do kupatila. Iz ogledala me je posmatrao odraz bez osmeha, u nijansi ružinih pupoljaka. Odnekle je dopirao miris rđe. Prinela sam dlanove licu. Bili su potpuno crni, i vonjali su na krv.
Tog jutra sam prestala da razaznajem boje.
Od tada ceo svet vidim u dve nijanse.
U tamno-crvenoj, omamljujućoj poput dobrog vina.
I u mat-crnoj, poput granita za nadgrobne spomenike.
To su boje svih mojih tajni koje joj nikada nisam otkrila.
Ali nije baš sve tako crno.
Daltonizam savršeno pristaje mojoj novoj profesiji.
Ta profesija mi, za promenu, najzad pokriva sve račune.
Od tod dana, ne razlikujem više mrtve od živih. I jedni i drugi su iste nijanse, i ponekad oko vrata imaju bajkovite grimizne ešarpe koje mi šapuću sve njihove tajne, pod uslovom da svoj posao odradim profesionalno. Samo što sada više ne osećam ništa, što je samo po sebi najveći blagoslov.
I da, mirno spavam svake noći.
Više mi ništa nije baš bitno.
Najzad, svi ćemo umreti.
Na ovaj ili onaj način.
Neki pre, a neki kasnije…
Živeli.
2 notes
·
View notes
Gledali smo novu Laru Kroft (RECENZIJA)
Treći Tomb Raider film je zapravo prvi, po svim merilima. I to što Lara Kroft nema ogromne grudi ne bi trebalo da vas brine - ni ne trebaju joj! U filmu koji je režirao Roar Uthaug, Alisija Vikander je nova Lara, a ostale uloge tumače Dominik Vest, Danijel Vu, Volton Gogins i drugi. Naslednica Anđeline - prokletstvo i blagoslov U poređenju s Anđelinom Džoli ona je krhka, piskutava, slaba i bledunjava, ali samo ako nemate pojma o švedskoj glumici, koja već ima i najvredniju filmsku nagradu u svojoj kolekciji i - ako je niste videli u novom Tomb Raider filmu. Anđelina Džoli je snimila prethodna dva "Tomb Raider-a". Prvi je i dalje najpopularniji film baziran na igri i verovatno će ostati i gejmerski film sa najvećom zaradom u SAD (oko 140 miliona dolara). Današnji TR izgleda neće oboriti taj rekord, jer je drugi film iz 2003. godine potpuno propao na blagajnama i samim tim odvratio mnoge gledaoce i danas od novih "Tomb Raider" priča. Ipak, drugi Anđelinin film je, po nama, zapravo bio bolji nego prvi, jer je doneo više sirove akcije, manje magije i nadljudskog, a videli smo i drugu stranu Lare Kroft, koja se razvijala pod snažnim uticajem Anđelininog partnera - Džerarda Batlera. Nažalost, film je imao nesreću da se pojavi nakon najgore igre ikad iz ovog serijala - The Angel of Darkness - i proglašen je smećem, onako usput, kao kolateralna šteta zaista loše igre. Anđelinina Lara je bila moćna, beskompromisna i "bad ass" od samog početka. U poređenju s tom Larom, Alisijina današnja je apsolutna suprotnost, ali za to postoji dobar razlog o kojem ćemo govoriti kasnije. Dalje, Lara Kroft u drugoj Anđelininoj "inkarnaciji" je ponovo moćna, ali istovremeno pokazuje i ostala lica - aristokratsko poreklo i nasleđe, društvenu moć i činjenicu da joj je posao važniji od svega. Alisijina Lara nema ništa od toga - što svojim izborom, što zbog činjenice da je njena Lara tek na početku svog puta, daleko ispred one koju je oživela Anđelina Džoli. Opet, s druge, bolje strane za novu glumicu, Alisija Vikander kao Lara Kroft nije imala šta da izgubi, jer su prva dva Tomb Raider filma "sahranjena" od strane kritike i njen teško da je mogao biti gori. Srećom, lagano je bolji nego prva dva - zajedno! Ogroman uticaj poslednjih Tomb Raider igara Novi film baziran je na priči igre iz 2013. godine. Square Enix, izdavač novih igara, na neverovatan način je vratio serijal u život i nova Lara je ponovo predmet obožavanja gejming industrije i igrača. Zajedno, igre iz 2013. i 2016. godine prodate su dosad u oko 20 miliona primeraka, a kako je novi film zasnovan na tim igrama, sigurni smo da mu je to dalo vetar u leđa i pomoglo da u bioskop dovuče i neke koji nisu nikad ni razmišljali o novom Larinom filmu. Radnja najnovijeg filma ima veliki broj zajedničkih elemenata s pričom igre iz 2013. godine, ali nas kroz nju vodi Larin otac, Ričard Kroft. U potrazi za grobom carice Himiko, Ričard je nestao pre sedam godina, a Lara, u svojim ranim dvadesetim, odbija da potpiše papire i proglasi ga zvanično mrtvim, čak i nakon toliko godina. Zbog toga živi, praktično, u nemaštini i svesno odbija život na visokoj nozi, jer smatra da joj ne pripada pošto ga nije sama obezbedila. O njoj se brine Ana, rođaka, koja nema baš veliki uticaj na Laru, ali je, kako će se ispostaviti kasnije, vrlo važna figura u postanku Lare Kroft. Lara je još uvek gotovo dete. Neformirana ličnost, koja će kroz ovaj film biti na pragu onoga što Lara Kroft oduvek jeste. Trejleri, koji prate novi film, naveli su nas na potpuno drugačiji zaključak i na osnovu njih nikako ne bi trebalo suditi o filmu - to je istumbana, nabacana najava Tomb Raidera 2018, koja nije u skladu s pričom koja će biti ispričana u bioskopu. Spletom slučajnih okolnosti, Lara kreće u potragu za svojim ocem zajedno sa Lu Renom, čiji je otac takođe nestao zajedno sa njenim. Nakon brodoloma završavaju na japanskom Jamataj ostrvu, na kojem traje potraga za grobnicom carice Himiko, koja je ključ moći, za kojim decenijama traga zloglasno tajno društvo Triniti, koje želi da zavlada svetom. Larin otac Ričard je jedini imao saznanja o tome gde se grob nalazi i kako doći do ulaza u grobnicu mračne carice, koja je ubijala jednim dodirom. Naravno, ni sam Ričard Kroft nije imao odgovor kako ući u grobnicu, ali ga je Lara, putujući ka svojoj prvoj avanturi pronašla i na taj način postala bliža onome što će biti njena sudbina - pljačkašica grobnica. Izvor: YouTube/WarnerBrosPictures Lara, Lara i samo Lara… Priča novog filma daleko je od šuplje, ali pati od jedne bitne stvari - svi likovi, osim Larinog, su prozaični. I dok za Anu ima opravdanja, jer ćemo je možda bolje upoznati tek u nekoj sledećoj filmskoj avanturi, toga za likove Ričarda Krofta i Lu Rena svakako nema. Iako vrlo važni, ovi likovi ostaju nedorečeni i tek površno obrađeni, a zapravo su "stubovi" na čijoj snazi je izgrađena ličnost same Lare Kroft. Glavni negativac, Matijas Vogel, je možda i najslabija karika u filmu - loše predstavljen, slabo odglumljen i potpuno prazan lik, kojeg negativci iz prvog i drugog filma čine bolno dosadnim i lošim. Nasuprot ovim "dvodimenzionalnim" karakterima, Larin lik otkrivamo sloj po sloj. U prvom delu filma, koji se odvija u Londonu, vidimo njenu neodlučnu, nedovoljno jaku stranu ličnosti, ali i vrlo duhovitu i zanimljivu Laru, koja je na svoj način bori sa nedaćama za koje je delimično i sama odgovorna. Nakon brodoloma, upoznajemo ozbiljniju, odlučniju mladu ženu, spremnu da se bori žešće sa svime što će joj neprijatelji prirediti. Lara još uvek nije atletski spretna na nivou na koji smo navikli, ali je upornija i odjednom rešena da pobedi. Ključan momenat filma je onaj kad je Lara primorana da ubije prvi put, baš kao i u igri, nakon čega kreće u prljaviju borbu, kako sa neprijateljima, tako i sa samom sobom. I pobeđuje! Zaboravite grudi, uživajte u celoj Alisiji Alisija blista u ulozi Lare Kroft - zabavna je, šarmantna, jaka, izuzetno privlačna (da, čak i ako nema ogromne grudi kao Anđelina, verovali ili ne) i kako film odmiče ona je sve bolja. Portret Lare Kroft, koji Vikander "slika" je uverljiv i odmah na početku zaboravićete Anđelinu i njenu Laru kao od šale. Nakon filma, Alisijina verzija junakinje izgleda kao "ona prava" i u toj ulozi ne bismo sad mogli da zamislimo nijednu drugu glumicu. Osim što ima slabo razvijene sporedne likove ne bismo ništa više zamerili filmu. Akcije ne manjka, Lara je uverljiva, avanturistički duh je, takođe, tu, radnja se odvija brzo, film nije dosadan i ispunjava očekivanja - iz bioskopske dvorane izaći ćete zadovoljni. Ovo i nije film u kojem bismo tražili "neviđene" zaplete i obrte (mada ih donekle i ima, ali nećemo to da otkrivamo, naravno). Scenografija filma je maestralna, a pohvalićemo i arhaičan pristup režiji, koji nije svojstven za modernu kinematografiju, posebno ne za akcione filmove. Još jedna zanimljivost je vrlo skromno prisustvo specijalnih efekata, jer je naglasak na sasvim suprotnim stvarima - akciji, recimo - što ovaj film čini još zanimljivijim za gledanje. Film je razvijan oko lika Lare Kroft i uspeva da nam ponudi adekvatnu dozu svega što bi trebalo da znamo, čak dovoljno da poželimo da vidimo i nastavak, koji je diskretno najavljen na samom kraju. Ako ste fan Tomb Raider igara iz 2013. i 2016, onda ćete sigurno uživati i u filmu, jer, iako baziran na uspehu tih igara, ovaj film ima dovoljno iznenađenja i promena da vam ne bude dosadan. Od posebno zanimljivih delova izdvajamo trku kroz London, put do ostrva, momenat u kojem Lara postaje Lara kakvu znamo i sam kraj filma, kad će Lara u grobnici ostaviti sve što voli, ali će sa sobom poneti sve ono što ju je učinilo najpoznatijim likom u istoriji gejming industrije. Novi Tomb Raider možda neće biti film sa najvećom zaradom i sigurno neće biti film koji ćemo pamtiti kao revolucionaran, ali je svakako najbolja adaptacija video igre do sada i sigurno još jedan dragulj u kruni Alisije Vikander. Ne brinite zbog navedenih zamerki, jer nova Lara je mnogo više od toga i pružite joj šansu - zahvalite nam u komentarima posle, slobodno! Ocena: ***1/2 Izvor: YouTube Let's block ads! (Why?)
0 notes