Tumgik
#mitropolit Amfilohije
mentalnahigijena · 2 years
Photo
Tumblr media
Zašto se ćuti o vjekovnoj netrpeljivosti između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca? Zadatak svih zadataka Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori jeste – a o tome svjedoče brojni podaci koje ću prezentovati – posrbljavanje Crnogoraca! U okviru tog zadatka istaknuto mjesto zauzima nešto što bi se moglo nazvati (h)istorocid – zatiranje istorije jednog naroda. Riječ je o vještom, smišljenom, plasiranju neistina ili, u boljem slučaju, poluistina. SPC ima prisustvo u svim naseljima Crne Gore i to prisustvo sveštenici SPC često koriste da bi Crnogorcima pričali navodnu istoriju o njihovim precima a uistinu – pričaju priču koja je smišljena u krugovima SPC i od strane nekih članova SANU, poput Matije Bećkovića, Dobrice Ćosića, Koste Čavoškog i drugih… Najveći dio istorije koju puku propovijeda vladika Amfilohije Radović i njegovi sveštenici – nikada se nije zbio a naši preci nijesu – ni viđeli, ni doživjeli na način kako to predstavlja srpska crkva. U daljem tekstu navešću nekoliko svjesno plasiranih mitova, u stvari običnih istorijskih lažibajki. Bajka o kontinuitetu crkve: Jedna od brojnih mitomanskih priča srpske crkve u Crnoj Gori je teza o osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu srpske crkve u Crnoj Gori i ta floskula se često ponavlja. Na primjer, Mitropolija cetinjsko-primorska SPC izdala je saopštenje u martu 2011. godine u kojems e, između ostalog, pripovijeda: „…kao takva, takozvana CPC od svog osnivanja 2000. godine postoji i deluje, ali nema pravo da uzurpira dostojanstvo, ime i imovinu institucije Pravoslavne crkve, koja u Crnoj Gori deluje uz neprekinuti kontinuitet već duže od osam vekova.“ E sad da pogledamo taj kontinuitet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a pod ovim – Pravoslavne, ne sumnjamo da se misli – Srpske pravoslavne crkve. Primjer prvi: Tamničenje zetskog mitropolita: Akademik SANU Momčilo Spremić u knjizi „Đurađ Branković i njegovo doba” (Clio, Beograd, 1999), piše: „Dok je borba između svetovne i duhovne vlasti na Zapadu imala dugu tradiciju, u despotovini XV veka natkrivljenoj neposrednom islamskom opasnošću, odos između crkve i države bio je harmoničan, s tim, što je kao i obično u teškim vremenima, presudna bila uloga vladara.” (strana 364) Poslije smrti svoga ujaka – despota Stefana Lazarevića u skladu sa tadašnjim feudalnim običajima Đurađ Branković je dobio njegove zemlje, a među njima i Zetu. Zanimljivo saznajemo o jednom događaju iz 1441. godine: „Nije bio u slozi ni sa zetskim mitropolitom, vjerovatno Jeftimijem, kome je sam, posle 1435. godine, dao na upravu Budvu. Uspeo je na brzinu da ga zarobi i povuče sa sobom u Dubrovnik. . . Što se tiče zetskog mitropolita, despot ga je držao u zatvoru. Ipak, mitropolit je uspeo nekako da pobegne i da se vrati u Budvu” (Momčilo Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Clio, Beograd 1999, strane 291 i 295). Vidimo jasno: zetski mitropolit i srpski despot bili su u neprijateljskim odnosima, a u isto vrijeme sa poglavarom crkve u Srbiji despot Đurađ Branković je imao harmonične odnose. Primjer drugi: Srpski patrijarh – vjerni saradnik Turaka i neprijatelj crnogorske slobode: Đoko Slijepčević u knjizi “Istorija srpske pravoslavne crkve” piše: “Atanasija I nasledio je Mojsije Rajović (od 6. oktobra 1712. do 1726)… Po svemu što je ostalo o njemu zabeleženo, vidi se, da je patrijarh Mojsije bio čovek vrlo poduzetan i energičan” (strana 250). Ovaj “poduzetni i energični” patrijarh – a uistinu najobičnija turska sluga, kakva je bila većina poglavara srpske crkve u vrijeme Turaka – bio je deklarisani neprijatelj vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Srpski istoričar Gligor Stanojević predstavio je pismo ovog srpskog patrijarha upućeno kapetanu Vukoti Vukašinoviću i Crnogorcima, pred pohod Numan paše Ćuprilića na Crnu Goru 1714. godine – najgore stradanje Crnogoraca od strane Turaka u istoriji. Između ostaloga patrijarh Mojsije Rajović zvani Čurla piše: “Obiđosmo svu Bosnu i Hercegovinu. Kako uđosmo, ne mogasmo podnositi suze i jadikovanja hrišćanskih duša od vašeg zla, koje ste počinili vašoj braći hrišćanima i činite im ih, pljačkate i lišavate ih životnoga i prosipate hrišćansku krv: pola Hercegovine ste opljačkali. Kakva je to vaša snaga?. . . Ko ste vi da vodite rat sa jednom premoćnom carevinom, u kojoj ste? Zato vam pišem i govorim to svoj pokrajini, da prestanu s tim rđavim radom i da se potčine srećnom sultanu. . . Ako tako budete radili, uradićete dobro za vas, a ako ne poslušate, znajte da ću baciti na vas teško prokletstvo sa zborom koji mi je Bog dao s vladikama, kaluđerima i sveštenicima i narediću u svoj mojoj jurisdikciji da vas Gospod Bog istraži, i ne da ću vam jedan ili dva puta poslati prokletstvo, nego i svakog meseca te se neće znati od vas ni rod ni dom. Uradite kako vas učim i idite paši…” (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, strana 103) Treba li bolji dokaz za tezu: srpski patrijarh potpuno se stavio u službu Osmanlija i sa njima sarađivao na planu uništavanja vladike Danila, Crne Gore i Crnogoraca; sve u cilju da bude uništena Crna Gora, tada svjetionik slobode pokorenog Balkana. Što se tiče optužbi kako su Crnogorci pljačkali hrišćansku raju koja je živjela pod Turcima, to se svakako dešavalo i to mnogo puta! Kako su sami Crnogorci rezonovali u vezi toga, to nam je opisao ruski knez Dolgorukov koji je u Crnoj Gori boravio od 30. jula do 14. oktobra 1769. godine, za koje je vrijeme vodio dnevnik. Crnogorce je opisivao sa mržnjom, jer je bio uplašen, na kraju je i pobjegao iz Crne Gore. Ovaj je plemić navikao na udoban život i nije imao kakvo razumijevanja za Crnogorce i njihovu državu u kojoj je vladala anarhija. U dnevniku za dan 5. avgust 1769. zapisao je: “U omanjim četama od 10-20 ljudi dogovore se i idu u turske provincije na nekoliko dana ili meseci, i znajući sva tamošnja mesta i prolaze, leže danju u šumama, a noću kradu i pale ne štedeći nikoga ko im padne šaka u njihove zverske ruke. Oni smatraju sve za Turke, a najviše stradaju bedni hrišćani. Dobivši tako nevinom krvlju poprskanu pljačku, vraćaju se doma. Tu krađu oni nazivlju večitim ratom s Turcima…” (Dnevnik kneza Dolgorukova) Po meni – bilo je to potpuno normalno rezonovanje ratnički nastrojenih Crnogoraca. Da bi bili slobodni morali su živjeti u bezvodnom kamenjaru; hrišćane koji su plaćali harač, hranili, oblačili i naoružavali Turke Crnogorci su takođe gledali kao – neprijatelje. Svaki Crnogorac mogao je da ode na plodnu zemlju kojom su vladali Turci i da od bega traži komad zemlje, turski plemići su to rado davali, rado su primali novu rajetinu koja plaća harač i mnogobrojne dažbine…Ali, Crnogorci su radije bili hronično gladni u svom bezvodnom kamenjaru, gladni ali slobodni. Turci su snagu dobijali od hrišćanske ropske raje, to je sasvim istinito viđenje Crnogoraca tog doba, a mi smo danas svjesni da istorija koju nam predstavljaju mnogobrojni srpski nacionalni radnici – nikada se nije desila, ta istorija je smišljena u SPC i djelovima SANU… I iz 17. vijeka imamo istorijske izvore koji pokazuju identične poglede Crnogoraca na hrišćansku raju, kao i 100 godina kasnije. Primjer treći: Crnogorci su imali autonomiju, srpska crkva im nije mogla nametnuti vladiku: Numan paša Ćuprilić je 1714. predvodeći 30.000 vojnika desetkovao Crnu Goru, mnogo je stanovništva iśekao, a mnogo je i odveo u roblje. Sa svim tim zločinima saglasan je bio srpski patrijarh Čurla, to se vidi iz njegovog daljeg ponašanja, njegova mržnja prema vladici Danilu ostala je ista i godinama kasnije. Dušan Vuksan je 1939. predstavio pisma koja je isti patrijarh Mojsije Rajović Čurla pisao nekim svještenicima iz okoline Podgorice. Vuksan prepričava pismo patrijarha Rajovića od 22. decembra 1721. god: “Pismo je odgovor na pismo Podgoričana od 14. decembra i. g. Vidi se da su se Podgoričani žalili na svoga vladiku, koga patrijarh naziva ‘bijednikom i raskoljnikom’. Saopštava, da je sultan zbacio vladiku, pa mu već ni on ne može biti prijatelj ‘ni po jednome načinu’ i naređeno je, da se više ne smije zadržavati u tome vilajetu. I njemu je kriv taj “raskoljnik”, jer već četiri godine nije dobio od njega ni jedne pare. On će im uskoro poslati novog vladiku i po njemu ferman, kojim je stari vladika raščinjen i naređeno je, da se od njega naplati careva mirija za četiri godine.” (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 – juli 1939, strane 35 i 36) Iz ovoga jasno vidimo da je srpski patrijarh obična sultanova sluga, te tvrdi kako će smijeniti vladiku Danila. Naravno, od toga nije bilo ništa i to nam dokazuje da srpska crkva nije mogla nikako protiv volje Crnogoraca. Prije kraja Prvog svjetskog rata Crnogorci su sami birali svoje vladike, niko sa strane nije mogao da im izabere crkvenog poglavara. Od kada je – krajem Prvog svjetskog rata – srpska crkva zauzela crnogorske crkve i manastire, cetinjski vladika se bira u Beogradu, pa je tako cetinjski vladika bio i čovjek po prezimenu Bradvarević, a i Amfilohije Radović je za crnogorskog mitropolita izabran voljom Beograda, a ne voljom Crnogoraca. Primjer četvrti, nastavlja se netrpeljivost između vladike Danila i novog spskog patrijarha: Patrijarha Mojsija Rajevića Čurlu naslijedio je patrijarh Arsenije IV Jovanović zvani Šakabenta. Istoričar Dušan Vuksan u istoj svesci časopisa “Zapisi” prepričava pismo patrijarha Šakabente od 7. decembra 1726. podgoričkim hrišćanima i između ostaloga navodi: “Najinteresantniji je završetak pisma gdje patrijarh pod prokletstvom zabranjuje pastvi da ide k crnogorskom mitropolitu Danilu. Patrijarh kaže od riječi do riječi: ‘I nemojte koji iz toga vilajeta k vladici Danilu za kakav posao da ide, jer ako čujemo, hoće onaj čovjek kletvu dočekati, koji k njemu pođe.’ Mislim da se ova zabrana može samo tako tumačiti, da je učinjena po zapovijedi turskih vlasti.” (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 – juli 1939, str 37) Eto takav su odnos imala ova dvojica srpskih patrijarha prema čuvenom vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrović Njegoš, glavnom liku Gorskog Vijenca, čovjeku koji je uspostavio političke odnose Crne Gore i Rusije. Na poziv ruskog cara Petra Velikog vladika Danilo je 1711. digao ustanak Crnogoraca protiv turske imperije. Vladika Danilo je prvi crnogorski vladika koji je pośetio Rusiju i tamo bio primljen od ruskog cara Petra Velikog. Vladika Danilo je prvi uspostavio političke veze između Crne Gore i Austrije i prvi je imao ideju o nezavisnosti Crne Gore. Ovu kolosalnu ličnost crnogorske i balkanske istorije u njegovim slobodarskim namjerama ometali su srpski patrijarsi Čurla i Šakabenta. Ne bi marilo da ponekad, između lekcija lažne istorije koje priča svom “stadu”, vladika Amfilohije ispriča i kako su dvije Osmanske sluge – patrijarsi Čurla i Šakabenta bili neprijatelji vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Za promjenu, vladika Amfilohije bi mogao da kaže svom stadu običnu istinu – da su patrijarsi Čurla i Šakabenta bili jednako neprijatelji Crnogoraca kao i Osmanlije. Da napomenem, čuveni akademik SANU Radovan Samardžić u knjizi “Istorija srpskog naroda“, knjiga 4, tom 1, Srbi u XVIII veku” (Beograd, 1986) na stranama 536, 537, 538, 539 i 540 piše o dvojici patrijaraha – Čurli i Šakabenti i ni slova ne daje o njihovom odnosu sa vladikom Danilom. U najboljem maniru Garašaninove istoriografije, pošto mu iz političkih razloga ovo što sam prikazao nije odgovaralo, sve je prećutao. Oba patrijarha – i Čurlu i Šakabentu Samardžić pozitivno ocjenjuje a o Šakabenti ovako piše: “Arsenije IV je i kao crkveni i kao opštenarodni poglavar održao jedinstvo srpskog naroda za njegove buduće nastupe i uporedo s tim pokušao utvrditi i proširiti automna prava Srba u Austriji. U stvari, delovanjem Arsenija IV počeo je onaj srpski preobražaj kome je svaki deo srpskog naroda davao svoj doprinos i koji je vodio revoluciji 1804. godine.” (ista knjiga, strana 540). U ediciji u kojoj je Samardžić objavio ovo pisanje Crnogorci su predstavljeni kao dio Srba, a pošto jedinstva vladike Danila i patrijarha Šakabente nije bilo, ostaje da se zaključi da je akademik Samardžić samo iz političkih razloga Crnogorce smatrao za Srbe. Primjer peti, Crnogorci su mrzjeli srpskog patrijarha Brkića: Turci su 1766. ukinuli Pećku patrijaršiju a pravoslavna crkva Crnogoraca potpuno nezavisna – sve do kraja I svjetskog rata. Pošto je Pećka patrijaršija zabranjena, njen posljednji patrijarh Vasilije Brkić je poslije raznih peripetija pobjegao u Crnu Goru u kojoj je boravio dvije godine. Ruski knez Dolgorukov koji je bio u pośeti Crnoj Gori u svom dnevniku je bilježio kako je vladika Sava Petrović Njegoš mrzio srpskog patrijarha: “15-og avg. Knez uznavši za vraždu i mrznost mitropolita Save na patrijarha i želeći pomiriti crkvene pastire otpravi jednog oficira k mitropolitu Savi da mu predstavi kako nesuglasice među pastirima mogu ostaviti štetnih posledica u narodu. Oficir, vrativši se, izjavi da je u starom mitropolitu, ostarelom u crnogorskim običajima i postupcima, naišao na nepomirljivu zlobu i mržnju na patrijarha s kojom želi u grob poći.” Nije samo vladika Sava Petrović mrzio srpskog patrijarha, Dolgorukov je još zabilježio kako se jedna, poveća grupa bila zainetesovana za likviodaciju srpskog sveštenika: „24-og sept. Bavljenje kneževo među jednovernim i odanim Crnogorcima nije bilo bez velike opasnosti njegovog rođenog života. Svaki dan dolazili su sa raznih strana glasovi da jedni spremaju otrov, drugi da su potkupljeni da ga predadu u neprijateljske ruke i zapale prah. Crnogorska samovolja, vetrenjaštvo i lakomost na novce ovo je lako mogla učiniti. Patrijarh Vasilije izagnan iz svojeg otačastva i sa srpskog prestola došao je u Crnu Goru nadajući se naći tu pribežišta. No, Turci želeći dobiti njegovu glavu ponudili su Crnogorcima nekoliko kesa novaca. Ta suma veoma je pokolebala njihovu hrišćansku pobožnost, i 24 čoveka dođu noću k patrijarhu, i jave mu da će da ga predadu Turcima. Znajući da će ovi nečovečni izdajnici to i učiniti, odvraćao ih je isprva pastirskim rečima i pretio im prokletstvom. Kad je to bilo uzalud nesrećni ovaj arhijerej izvadi životvoreći krst i padnuvši na kolena pred svojom duhovnom decom gorkim suzama molio ih je da mu poštede bedni život. Kad ni to nije mogo umekšati surovost ovih hrišćana, kad ni suze ni molbe ni krst nisu pomogli, dâ im sve svoje novce, 54 dukata, te tako sačuva svoj život te noći. Sutra dan pobegne u Primorje u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice, te ga gonioci koji su pošli za njim u poteru ne nađu.” (Dnevnik kneza Dolgorukova) Knez Dolgorukov i srpski patrijarh Vasilije Brkić su potom zajedno pobjegli iz Crne Gore. E sad, ločično je pitanje o realnosti teze o tragovima takozvane srpske svijesti kod Crnogoraca? Odnosno: Ako su Crnogorci smatrali patrijarha Vasilija Brkića za svog duhovnog poglavara, zašto su htjeli da ga prodaju Turcima? Događaj koji je ispričao Dolgorukov je u nevjerovatnoj suprotnosti sa savremenom propagandom iz SPC. Danas SPC posrbljava narod u Crnoj Gori pričicama da su Crnogorci uvijek sebe smatrali Srbima, da su voljeli srpsku crkvu, da su patili za Kosovom. Jasno je da toga prije dolaska Sime Sarajlije nije bilo, Dolgorukov fino pokazuje kakvu su svijest Crnogorci imali. Da li je istorija zabilježila da su Crnogorci htjeli svoga cetinjskog vladiku da prodaju Turcima? Mi, u stvari, znamo da su predanje i istorija zabilježili suprotan primjer: Crnogorci su za velike novce otkupljivali iz turskih kazamata svoga vladiku Danila Petrovića! Da li će mitropolit Amfilohije i njegovi svještenici kad drže lekcije iz istorije svome “stadu” i pričaju o “osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu”, govoriti i o dugom kontinuitetu netrpeljivosti i mržnje između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca, kako nam jasno pokazuju primjeri koje sam pokazao? Mislim da neće, da će se neukom narodu nastaviti plasiranje modernih lažibajki o vjekovnoj srpskoj svijesti Crnogoraca. Isti za volju – može im bit’; kad naša država neće da edukuje svoj narod, onda hoće – Amfilohije Radovic Nije samo vladika Sava Petrović mrzio srpskog patrijarha, Dolgorukov je još zabilježio kako se jedna, poveća grupa bila zainetesovana za likviodaciju srpskog sveštenika: „24-og sept. Bavljenje kneževo među jednovernim i odanim Crnogorcima nije bilo bez velike opasnosti njegovog rođenog života. Svaki dan dolazili su sa raznih strana glasovi da jedni spremaju otrov, drugi da su potkupljeni da ga predadu u neprijateljske ruke i zapale prah. Crnogorska samovolja, vetrenjaštvo i lakomost na novce ovo je lako mogla učiniti. Patrijarh Vasilije izagnan iz svojeg otačastva i sa srpskog prestola došao je u Crnu Goru nadajući se naći tu pribežišta. No, Turci želeći dobiti njegovu glavu ponudili su Crnogorcima nekoliko kesa novaca. Ta suma veoma je pokolebala njihovu hrišćansku pobožnost, i 24 čoveka dođu noću k patrijarhu, i jave mu da će da ga predadu Turcima. Znajući da će ovi nečovečni izdajnici to i učiniti, odvraćao ih je isprva pastirskim rečima i pretio im prokletstvom. Kad je to bilo uzalud nesrećni ovaj arhijerej izvadi životvoreći krst i padnuvši na kolena pred svojom duhovnom decom gorkim suzama molio ih je da mu poštede bedni život. Kad ni to nije mogo umekšati surovost ovih hrišćana, kad ni suze ni molbe ni krst nisu pomogli, dâ im sve svoje novce, 54 dukata, te tako sačuva svoj život te noći. Sutra dan pobegne u Primorje u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice, te ga gonioci koji su pošli za njim u poteru ne nađu.” (Dnevnik kneza Dolgorukova) Knez Dolgorukov i srpski patrijarh Vasilije Brkić su potom zajedno pobjegli iz Crne Gore. E sad, ločično je pitanje o realnosti teze o tragovima takozvane srpske svijesti kod Crnogoraca? Odnosno: Ako su Crnogorci smatrali patrijarha Vasilija Brkića za svog duhovnog poglavara, zašto su htjeli da ga prodaju Turcima? Događaj koji je ispričao Dolgorukov je u nevjerovatnoj suprotnosti sa savremenom propagandom iz SPC. Danas SPC posrbljava narod u Crnoj Gori pričicama da su Crnogorci uvijek sebe smatrali Srbima, da su voljeli srpsku crkvu, da su patili za Kosovom. Jasno je da toga prije dolaska Sime Sarajlije nije bilo, Dolgorukov fino pokazuje kakvu su svijest Crnogorci imali. Da li je istorija zabilježila da su Crnogorci htjeli svoga cetinjskog vladiku da prodaju Turcima? Mi, u stvari, znamo da su predanje i istorija zabilježili suprotan primjer: Crnogorci su za velike novce otkupljivali iz turskih kazamata svoga vladiku Danila Petrovića! Da li će mitropolit Amfilohije i njegovi svještenici kad drže lekcije iz istorije svome “stadu” i pričaju o “osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu”, govoriti i o dugom kontinuitetu netrpeljivosti i mržnje između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca, kako nam jasno pokazuju primjeri koje sam pokazao? Mislim da neće, da će se neukom narodu nastaviti plasiranje modernih lažibajki o vjekovnoj srpskoj svijesti Crnogoraca. Isti za volju – može im bit’; kad naša država neće da edukuje svoj narod, onda hoće – Amfilohije Radovic služba sekte!
1 note · View note
shorin74 · 7 years
Text
O čedomorkama i spinovanju stvarnosti
Ovih dana sve prosto pršti od spinovanih rečenica SPC i bombastičnih naslova. Najviše se prašine diglo oko dve izjave. Prva od mitropolita Amfilohija da srpkinje abortiraju 17.000 dece svake godine, više nego što su Hitler, Musolini i ostali pobili zajedno. A druga izjava patrijarha Irineja o tome da bi žene trebale da rađaju da bi obnovili narod srpski. (more…)
View On WordPress
0 notes
cgvijesti · 2 years
Text
Advokat upozorava: Crna Gora će postati feud SPC
Advokat upozorava: Crna Gora će postati feud SPC
Advokat Nikola Martinović, jedan od članova Radne grupe za pregovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko Temeljnog ugovora, kazao je za Al Jazeeru da Crna Gora klizi u feudalizam. Podsjeća da je više puta još iz vremena dok je bio živ mitropolit Amfilohije bio učesnik pregovora između crkve i države. “Mogu reći da Radna grupa i ono što je iznio ministar pravde Marko Kovač je obična farsa. Radna…
Tumblr media
View On WordPress
0 notes
miljanakrivokapic · 4 years
Text
Skandalozna je i opasna retorika koju je sinoć javno demonstrirao mandatar Zdravko Krivokapić govoreći o vjeri i koronavirusu. Mandatar je u emisiji Načisto TV Vijesti kazao da je na nogama prebolio koronavirus, da bi nakon toga konstatovao: “Ako imate vjeru, nemate nikakvih problema, nećete se zaraziti pričešćem istom kašikom sa drugim vjernicima”.
Opasne i gotovo skandalozne poruke mandatara naišle su na osudu dijela javnosti, koja na društvenim mrežama iskazuje svoj šok zbog poruka Krivokapića. Gotovo je nevjerovatno da je Krivokapić sve ovo izgovorio ukoliko znamo da je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije preminuo nakon komplikacija koje je izazvao koronavirus. Mnogo je sveštenika zaraženo koronom, neki su hospitalizovani i prati se njihovo stanje. Da li mandatar smatra da oni nijesu vjerujući kad su završili na klinici gdje se liječe od koronavirusa. I srpski patrijarh Irinej je hospitalizovan zbog koronavirusa, a tamnošnji mediji pišu da je njegovo stanje ozbiljno.
0 notes
portaltvpljevlja · 4 years
Link
Sahranjen mitropolit Amfilohije - https://tvpljevlja.me/?p=62121&utm_source=SocialAutoPoster&utm_medium=Social&utm_campaign=Tumblr...
0 notes
lookerweekly · 4 years
Photo
Tumblr media
Upravni odbor kulturne manifestacije „Trg od ćirilice“ koji čine: Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije, protojerej-stavrofor Radomir Nikčević, protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Nikola Todorović, Budimir Dubak, Novica Đurić, Radomir Uljarević i Želidrag Nikčević jednoglasno je doneo odluku da ovogodišnji „Pečat hercega Šćepana“ pripadne Živojinu Rakočeviću, pesniku, publicisti i nacionalnom pregaocu iz Gračanice, dok je nagrada „Ćiriličnik“, koja se dodeljuje najistaknutijim kulturnim institucijama, ove godine pripala Udruženju književnika Crne Gore.
| LookerWeekly
https://www.lookerweekly.com/najavljujem0/pecat-hercega-scepana-pesniku-zivojinu-rakocevicu-a-cirilicnik-udruzenju-knjizevnika-crne-gore/
0 notes
crnagorakraljevina · 5 years
Photo
Tumblr media
Dok su ulicama crnogorskih gradova odjekivale parole „Ne damo svoje svetinje“, a litijske procesije predvodili sveštenici Srpske pravoslavne crkve dvije su novinarke sjedile u televizijskim arhivama. Onom ko bi njihov posao posmatrao sa distance činilo bi se da se nalaze na pogrešnom mjestu, jer svaki pravi novinar nastojao bi da se nađe u toj gužvi i tom metežu vjerujući kako se baš u svetinji krije odgovor na sva društvena pitanja koja potresaju Crnu Goru.
Ali, Snežana Rakonjac toliko je dugo u novinarstvu da uvijek zna donijeti pravu odluku i „namirisati“ pravu priču, a da je taj instinkt nije prevario najzornije govori mržnja s kojom su nacionalistički mediji komentarisali njen posljednji dokumentarac Svjedok božije ljubavi. Ona i kolegica Tanja Šuković postale su predmet objeda, neutemeljenih kritika i medijskih spinova, a razlog zbog kojega su trpjele uvrede u javnosti bio je sasvim jednostavan. Njih su dvije strpljivo sjedile u televizijskim arhivama tražeći zaboravljene i zaturene snimke iz kojih su sklapale dokumentarističku boigrafiju Amfilohija Radovića, čovjeka za kojega upućeni kažu da je mnogo više od običnog sveštenog lica.
Film Svjedok božije ljubavi pokazuje sliku sveštenika koji je u posljednje tri decenije igrao važnu ulogu u procesu „uspona srpskog nacionalizma“. Taj osebujni sveštenik SPC-a drugovao je sa Radovanom Karadžićem i Željkom Ražnatovićem Arkanom, blagosiljao je vojsku koja je išla ratovati u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a danas se u Crnoj Gori nameće kao najvažnija figura u borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Film nikoga nije ostavio ravnodušnim između ostalog jer je Snežana Rakonjac žena bogate novinarske karijere i autorica veoma intrigantnih dokumentarnih filmova koji se bave fenomenom raspada biše države. Treba spomenuti da je Snežana Rakonjac autorica TV serijala Prevrat '89 od pet epizoda i Rat za Dubrovnik od sedam epizoda.
Ovaj razgovor neizostavno moramo početi najaktuelnijim pitanjem – korona virusom.  Kakva je situacija u Crnoj Gori ovih dana?
Zahvaljujući blagovremenim promišljenimpreventivnim mjerama nadležnih institucija, odgovornom odnosu građana prema zdravstvenim preporukama i široko prihvaćenoj kampanji „Ostani doma“, Crna Gora je dugo odolijevala korona virusu i posljednja u Evropi zabilježila prve slučajeve obolijevanja. Sada počinje, drugu mnogo kompleksniju etapu borbe protiv pandemije koja je paralisala planetu i paralelno sprovodi vrlo složen poduhvat nastojeći da svoje državljane, ma đe bili, vrati kući. Cijeli svijet živi istu gotovo nestvarnu stvarnost, dijeli zabrinutost, strepnju, bol, ali i nadu da ćemo ovu zajedničku dramu prebroditi sašto manje ožiljaka.
S druge strane, ovi dani košmara, bez obzira na globalni karakter i razmjere zaraze,pokazuju da je teret brige za sigurnost i borbe za živote građana pao isključivo na leđa države i da se crnogorski građanimogu uzdati iosloniti samo na crnogorsku državu. Ilustracije radi navešću samo jedan gest jedne susjedne države, iz koje su ne tako davno stizali čak i helikopteri za opozicione lidere i pregršt obećanja, a ovih je dana obustavila i s crnogorske granice vratila ranije naručenu i plaćenu medicinsku opremu. Toliko o bratstvu i zabrinutosti za navodno ugroženu braću. Maske padaju, iako su ovog sumornog proljeća postale zaštitni znak planete.
Nedavno je mitropolija cronogorsko-primorska izdala veoma zanimljivo saopštenje u kojem kaže da će se protiv „takozvanog korona virusa“ boriti molitvom i usrdnim moljenjem minimizirajući opasnost od moguće epidemije. Koliko je ovakav stav SPC-a u Crnoj Gori anahron i protivan duhu vremena u kojem živimo?
Vaše mi je pitanje, zapravo, preotelo odgovor. Saopštenje jeste protivno duhu vremena i specifičnom trenutku koji živimo, ali saglasno narativu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, njenom svjetonazoru, koji ostaje zarobljen u sferi iracionalnogpoimanja i doživljaja ne samo stvarnosti, nego i prošlosti, pa i budućnosti. U tom svijetu samoobmane za ispostavu Crkve čije je sjedište u drugoj državni takozvani je i crnogorski narod i država Crna Gora i naša hiljadugodišnja istorija i viševjekovna Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, pa evo sada, kako navodite, i „takozvani korona virus“.
Ne znam kakav je stav medicinske nauke i Svjetske zdravstvene organizicije o djelotvornosti molitve u borbi protiv Covida 19, ali možda i nije loše da se Crkva ovih dana konačno malo pozabavi i svojim poslom.
Litije, koje se nekoliko mjeseci održavaju u gradovima Crne Gore, su obustavljene, đaci iz bogoslovije su raspušteni čime je crkva ipak pokazala dozu odgovornosti prema građanima koje je pozivala na okupljanje. Da li će, po Vašem mišljenju, strah od zaraze trajno obustaviti protesne šetnje vjernika SPC-a ili će, s druge strane, kako opasnost bude jenjavala aktivnosti mitroolije u borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti biti nastavljene?
Ne treba zaboraviti da je posljednja litija u Crnoj Gori održana 12. marta, dan nakon proglašenja pandemije u svijetu zbogobilijevanjaskoro 130 hiljada ljudi, u vrijeme kada je crnogorski Institut za javno zdravlje već preporučio uvođenje preventivnih mjera, a u skoro svim državama u okruženju registrovan dvocifren broj oboljelih. Nadam se da niko neće platiti ceh ovog okupljanja u zoni visokog rizika i odluke da se litija uprkos svemu održi. Odluke koja ne ostavlja prostora za dilemu jesu li Srpskoj crkvi u Crnoj Gori politički interesi važniji od „vjernog naroda“.
A na pitanje da li će, nakon korone, protesne šetnje biti nastavljene odgovorio je mitropolit Amfilohije, objavljujući već 13. marta da su litijeobustavljene samo privremeno, „ do prestanka mjera nadležnih organa u vezi prijeteće epidemije“. Za koji mjesec navršava se cijeli vijek od donošenja ukaza kralja Aleksandra Karađorđevića, kojim je ukinuta Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, nakon što je dvije godine ranije nezavisna Kraljevina Crna Gora nelegitimnim odlukama Podgoričke skupštine pripojena Srbiji. Sagledavajući istorijat stogodišnjeg djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, teško je očekivati da će u godini ovog neslavnog jubileja, dodatno osnažena inostranom logistikom i neobjašnjivom podrškom „vjernog naroda“, odustati od svoje kontinuirane političke misije, koja je po sudu referentnih crnogorskih istoričara utemeljena na velikosrpskom državnom projektu.
Koautorica ste filma Svjedok božije ljubavi u kojem ogoljeno i bez komentatorskih usmjeravanja pokazujete čime se sve kao crkveni čovjek u posljednja tri desetljeća bavio Amfilohije Radović? Secirajući njegov životni put kao mitroplita Crnogorsko-primorske mitropolije do kakvih ste spoznaja došli o kakvoj je osobi riječ?
Dokumentarac Svjedok božje ljubavi je zapravo svojevrsni autoportret mitropolita Amfilohija, koji je oslikao sam, svojim riječima i porukama izrečenim tokom minule tri decenije. Od prve besjede , nakon ustoličenja 1990. godine, u kojemje najavio da „ako ne bude mira među mrtvima, neće biti mira ni među živima“, kroz brojne govore u koje smo koleginica Tanja Šuković (koautorka filma) i ja imale uvid, lako se uočavaju kontinuitet i dosljednost stavova, konstante i lajtmotivi njegovih govora, kletvi, lamentiranja...
Naša intencija je bila da materijal hronološki i tematski strukturiramo i, uz minimalne novinarske intervencije koje su bile u funkciji najavljivanja novog sadržajnog kruga, prepustimo mitropolitu da svjedoči sam o sebi. To smo i učinile, opredjeljujući se (i pored obilja novinskih tekstova) za dosljedan televizijski izrazi korišćenje isključivo audio-vizuelnih zapisa, kao neporecivih dokumenata i prvorazrednih istorijskih izvora. Zato ću se i u ovom razgovoru uzdržati od javnog iznošenja svojih stavova o liku i djelu mitropolita Amfilohija, uvjerena da je dovoljno rekao sam o sebi.
Zanimljivo je vidjeti da je Amfilohije Radović „drugovao“ sa najozlaglošenijim osobama naših prostora Radovanom Karadžićm i Željkom Ražnatovićem Arkanom. Kakve su bile njegove veze sa ovom dvojicom ljudi?
Volim da govorim jezikom dokumenata i činjenica. U dokumentarnoj emisiji Svjedok božje ljubavi prikazali smo dva video zapisa koja smo, uz saglasnost reditelja, preuzeli iz dokumentarne serije Branka Baletića Video prilozi za istoriju Crne Gore. Oba svjedoče o ideološkoj bliskosti i saglasju jednog duhovnog pastira i jednog ratnog zločinca. Haški optuženik Radovan Karadžić, kao što se vidi u filmu, druguje sa Amfilohijem od njegovog ustoličenja. U Televiziji Crne Gore je gotovo opustošena arhiva iz ratnih 90-ih, ali su u „Pobjedi“ sačuvana brojna svjedočanstva i Amfilohijeve riječi podrškerukovodstvu Republike Srpske koja „čuva obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima...“. Uvid u arhivu Srpske pravoslavne crkve i studioznija i svestranija istraživanja kontraverznih veza koje pominjete, za većinu istraživača i novinara koji nijesu bliski crkvenim krugovima predstavljaju nemoguću misiju.
U filmu ste prikazali kako SPC iznosi mošti Sv. Vasilija Ostroškog iz manastira i mobiliše narod u Bosni i Hercegovini. Koliko su ovi običaji relikt jednog prošlog vremena i koliko se vjerskim ojsećajima zapravo manipuliše svetinjom u prolitičke i ideološke svrhe?
Iako su ratne 90-te ostavileneizbrisiv trag u kolektivnom sjećanju, svaki ponovni susret sa mračnim slikama iz tog perioda težak je, emotivan i potresan.Obiman materijal objavljen na Youtube, čiji smo dio objavili, o iznošenju mošti crnogorskog sveca iz manastira Ostrog, u kojem je vjekovima u miru počivao, i s ove vremenske distance djeluje nadrealno i ne može se posmatrati ravnodušno, niti izolovano od konteksta djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne samo u vremenu zla, već i današnjem. Oni koji danas skandiraju „Ne damo svetinje“ ratnom seobom svetaca, koja se ne može racionalno objasniti i razumjeti, zapravo su pokazali da im ništa nije sveto.
Nakon emitovanja dokumentarca Vi i vaša koleginica Tanja Šuković bili ste izloženi hajci, u kojoj su učestvovali SPC, pojedine opozicione partije u Crnoj Gori, ali i neke kolege iz crnogorskih medija. Zašto su njihove reakcije bile takve?
Film je zaista izazvao pravu lavinu reakcija. U prvom redu bih istakla one pozitivne, dobronamjerne, pohvalne. Bilo ih je bezbroj, ne samo od prijatelja i kolega iz Crne Gore, već i iz regiona. Posebno su nam značile riječi podrške vrsnih dokumentarista, višestruko nagrađivanih autora u bivšoj Jugoslaviji, starijih kolega koji su ocijenili da je naša emisija urađena po najvišim profesionalnim standardima, u maniru izvornog dokumentarnog izraza i„čista kao suza“.
S druge strane, iz nekih opozicionih krugova, Srpske pravoslavne crkve i kolega po profesiji, autorkama je presuđeno po kratkom postupku, bez ijednog argumenta, uz niz uvredljivih diskvalifikacija i pokušaja diskreditacije našeg profesionalnog ugleda. Iako sve upućuje na poznatu Gogoljevu pouku „Ne krivi ogledalo, ako ti je lice ružno“, sa istih adresa stigle su i optužbe na račun Televizije Crne Gore zbog navodnog saučesništva u, kako su naveli, „najnižem padu novinarske profesije“.Ja sam, sticajem okolosti, u vrijeme ove besprizorne hajke bila na drugom kraju planete, pa je moja koleginica Tanja Šuković bilaprinuđena da se sama bori s ovom čudnom koalicijom i, radi naše moralne zaštite, pokrene disciplinski postupakprotiv dvoje kolega, koji je u toku.
Kao i u vašem slučaju, usklađeno djelovanje Srpske pravoslavne crkve i Demokratskog fronta nije ostalo neprimijećeno ni tokom tromjesečnih protesta u Crnoj Gori. Da li je protest SPC-a protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, po Vašem mišljenju, politički aktivizam kojim se nastoji „srušiti“ vlast na ulici?
Iako znam pouzdan odgovor, slično formulisano pitanje postavljala sam prošlog mjeseca, opet sa koleginicom Tanjom Šuković, brojnim istaknutim srpskim intelektualcima i stvaraocima, koji su se hrabro suprotstavili snažnoj anticrnogorskoj kampanji, koja se vodi ne samo na litijama u Crnoj Gori, već i u Srbiji. Zaključak naših sagovornika bio je jednoglasan – sve neodoljivo podsjeća na tzv. događanje narodana razmeđu dvije posljednje decenije minulog vijeka. Zato smo i našu emisiju naslovili „Povratak u devedesete“. Budući da sam prije desetak godina u dokumentarnoj seriji „Prevrat '89“ na osnovu arhivskih audio-vizuelnih dokumenata kroz pet emisija rekonstruisala upravo taj period u recentnoj crnogorskoj istoriji,jasno uočavam slične obrasce, namjere, ikonografiju, naravno u drugačijem ideološkom i vremenskom kontekstu i odeždi.Uostalom, političku pozadinu i ciljeve protestnih litija razotkrili su i politički i crkveni akteri koji ih organizuju i u njima učestvuju.
Slažete li se s ocjenom crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da je sprovođenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti zapravo borba između savremene, laičke i sekularne Crne Gore i jedne vrste vjerske „srednjovjekovne“ države koju navodno crkva želi uspostaviti?
Slažem. To jeste sudar svjetova. Nikada u crnogorskom društvu jedan zakon nije izazvao takvu buru, probudio toliko duhova i tako jasno ogoliopodjelu na pobornike moderne Crne Gore, ponosne na svoju istoriju, ali okrenute evropskom sistemu vrijednosti, koji podržavaju Zakon usklađen s evropskim standardima i one druge koji negiraju crnogorsku istoriju, državnost, naciju i crkvu koju su prisvojili. Začuđujuće je da su lakše preboljeli obnovu državne nezavisnosti Crne Gore, nego dva člana Zakona koja uređuju vlasnička i imovinska pitanja svih crkvenih zajednica u državi.
Istovremeno, moram da primjetim da je crnogorska vlast i u periodu socijalizma i nakon njegovog kraha i obnove državne nezavisnosti predugo odlagala rješavanje crkvenog pitanja i često koketirala sa Srpskom pravoslavnom crkvom, zarad jeftinih političkih poena koje danas skupo plaća. I to je jedan od razloga što je rastanak crnogorske države i Srpske crkve tako dug i komplikovan.
Konačno, uzimajući u obzir historiju djelovanja SPC-a u Crnoj Gori i djelovanja srpske države u svim njenim oblicima na crnogorskom tlu postoji li realna mogućnost da aktivnosti SPC-a i DF-a dovedu do neke vrste poništenja nezavisnosti Crne Gore?
Prema važećem ustavnom poretku, zakonitostima demokratije i važećoj izbornoj volji crnogorskih građana, Srpska pravoslavna crkva nema institucionalne mehanizme, a Demokratski front potencijal i kapacitet da poništi referendumski rezultat iodluku crnogorskih građana o obnovi državne nezavisnosti u maju 2006, koju je priznao cijeli svijet.
Uz to, istorijske činjenice svjedoče da je Crna Gora, koja je svoj državotvorni hod započela pod imenom Duklja u 9. vijeku, jedna od najstarijih južnoslovenskih država. Jeste mala, ali je i dugovječna i žilava. Iako je tokom svog hiljadugodišnjeg trajanja povremeno i nestajala sa političke mape, ideja države i njene obnove uvijek je pobjeđivala.
Izvor: Al Jazeera
youtube
0 notes
Text
Mitropolit Amfilohije: Samo onaj ko nema pameti može staviti pitanje Kosova na referendum
Mitropolit Amfilohije: Samo onaj ko nema pameti može staviti pitanje Kosova na referendum
Oni koji ne znaju šta je Kosovo hoće da ga dele, a staviti to pitanje na referendum može samo onaj ko nema razuma, znanja niti mudrosti, izjavio je mitropolit Amfilohije Radović, obraćajući se vernicima u manastiru Gračanici, na Vidovdan.
Ilustracija: Jutarnji GLASNIK
Kako je preneo portal Kossev, Amfilohije je rekao da oni koji ne znaju šta je Kosovo šire priče o njegovoj podeli.
“Šta znači…
View On WordPress
1 note · View note
balkantimes · 4 years
Text
Ko će zamijeniti Amfilohija kao najmoćniju ličnost SPC-a?
Tumblr media
Da li je upokojenjem mitropolita Amfilohija veći gubitak podnio Milo Đukanović ili Srpska pravoslavna crkva?
Ljupko Mišeljić
Posljednji put kada je visokorangirani političar htio preuzeti titulu predvodnika svetog trona Pećkog, bio je 28. jun 1989. godine. Ta tendencija još uvijek postoji ali nasljednicima politike koju je vodio taj visokorangirani političar danas je mnogo lakše jer egzarh svetog trona Pećkog je mrtav.
Upokojenjem Amfilohija, mitropolita crnogorsko-primorskog, upražnjeno je mjesto predvodnika, upravitelja dijeceze, organizacione jedinice koju Srpska pravoslavna crkva preuzima od Konstantinovog carstva. U SPC, tu titulu imaju tek dvojica. Jedan je mitropolit dabrobosanski i on je egzarh Dalmacije, kao geografske regije, a drugi je mitropolit crnogorsko-primorski i on je egzarh – kao što ste pročitali – svetog trona Srpske pravoslavne crkve.
Sad je jasno, ako dosad nije bilo, zbog čega je mitropolit Amfilohije bio najmoćnija ličnost Srpske pravoslavne crkve. Čak i da nije, on je to zvanično morao biti. Sad je nejasno, međutim, ko će biti njegov nasljednik na tom tronu. Patrijarh srpski nije i ne može biti, jer mu titulu poglavara SPC daje upravo čin arhiepiskopa Pećke patrijaršije. Ne može to biti ni Sinod Srpske pravoslavne crkve, jer mora postojati jedan predvodnik i upravitelj trona. To može biti tek novi mitropolit crnogorsko-primorski, jer nijednom drugom mitropolitu taj čin ne može biti dodijeljen.
Koga čeka tron Pećki?
Dok budući mitropolit ne bude rukopoložen, još uvijek je otvoreno pitanje koju će i kakvu ideju predstaviti novi egzarh, upravitelj trona Srpske pravoslavne crkve. Pa, ako novi egzarh svetog trona i progovori u neskladu s trenutnim prioritetom Vlade Republike Srbije, ako usljed toga Republika Srbija postane sekularna država koja ne slijedi vjerno ideju crkve prethodno usaglašenu sa vrhom države, opet se novom egzarhu može zamjeriti da retoriku svetosavlja nije oplemenio (čitaj: tribalizovao?) koliko mitropolit Amfilohije od 1991. godine do svoje smrti.
Čak i tada, najveći izazov biće pred Milom Đukanovićem, predsjednikom Crne Gore. SPC će rukopoložiti novog egzarha, pravoslavni vjerujući narod u Crnoj Gori koji sebe percipira kao Srbe prepoznaće i prihvatiti novog duhovnog i svjetovnog pastira i tako učvrstiti sabornost i jedinstvo. No, Milo Đukanović nikad više neće naći političkog oponenta s kojim je tako duboko i umno – barem u javnosti - ćutao. O ratnoj ljubavi prema Slobodanu Miloševiću, o agresiji na Dubrovnik, o neobilježenim mjestima zatočenja i stradanja, o zločinima počinjenim u prethodnom oružanom sukobu na teritoriji Crne Gore itd.
Da sve ne bi krenulo kud ne treba, tj. protiv novih prioriteta Vlade Srbije – sačuvati zdravlje i Kosovo – tu su Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije i Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske. Dvojica predstavnika izvršne vlasti u dvjema država nad tijelom novopredstavljenog u Gospodu mitropolita Amfilohija postali su simbolički novopredstavljenici njegovog čina. Postižući tako ono što nije mogao ni njihov politički predak govorom na Gazimestanu - spojiti se liturgijski sa svetim tronom Pećkim.
Da li će to trajati tek jedan dan, zavisi od budućeg rukopoloženog mitropolita crnogorsko-primorskog, od stava prema činu u koji je rukopoložen. Drugim riječima, od njegovog vlastitog određenja da li će na tronu Pećke patrijaršije biti predvodnik poput Amfilohija ili ne. Ukoliko to ne uspije, sasvim je moguće da neće dobiti podršku svih pristalica blaženopočivšeg mitropolita, i tada će njegovu ulogu definitivno preuzeti Aleksandar Vučić i Milorad Dodik uz blagoslov Njegovog Preosveštenstva Irineja, patrijarha srpskog. U tom slučaju, dijalog o budućnosti etnoklerikalnog imperijalizma srpske političke elite u takozvanom regionu vodiće se na relaciji Banjaluka – Beograd. Zasad, to Mila Đukanovića dovodi u najpovoljniji položaj, u položaj u kome ne mora kontrolisati svečane litije ili vidljivost koju religijska zajednica dobija u javnom prostoru Crne Gore.
Pred neograničenom moći
Ukoliko budući rukopoloženi mitropolit crnogorosko-primorski ipak preuzme titulu egzarha svetog trona Pećkog, prilagodivši retoriku amanetu blaženopočivšeg Amfilohija, tada će njegova moć u Crnoj Gori biti neograničena. Milorad Dodik i Aleksandar Vučić i dalje će biti tu, skupa s patrijarhom, da ga opomenu da to nije njegova lična moć već pravo Srpske pravoslavne crkve i obećane zemlje srpskih država koja se prostire i na teritoriji Crne Gore. I to Mila Đukanovića dovodi u nešto manje povoljan položaj, u situaciju da mora bratiti univerzalne vrijednosti ljudskih prava i civilnih sloboda koje Crna Gora treba da zaštiti.
Ako moć budućeg rukopoloženog mitropolita bude veća od moći blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, ukoliko pored njegovih pristalica okupi i one koji su se udaljili od crkve upravo zbog njenog predvodnika i egzarha, tada će njegove ideje i vizije biti dominantna političkih i društvenih gibanja u Crnoj Gori. Budu li to ideje i vizije kakve Katolička crkva danas propovijeda sa svojih poljskih katedri, izdižući katehetsku volju iznad univerzalnih ljudskih prava i civilnih sloboda, uzimajući sebi pravo da upravlja tijelom žene, tada Milo Đukanović neće imati niti jednu drugu mogućnost nego uspostavljanje državne strukture koja Crnu Goru mora učiniti potpuno sekularnim društvom.
U svakom slučaju, tek se blaženopočivši Amfilohije spasio od izvjesnosti budućih političkih inicijativa srpskog i crnogorskog državnog vrha, od izvjesne budućnosti posrnuća srpskog i crnogorskog društva u konfliktu mimohoda i taštini malih razlika, u poticanju i pozivanju na političke akcije koje bi opet on morao da predvodi kao 1991. godine. Da li će se od toga spasiti budući rukopoloženi mitropolit – to je pitanje na koje će pravovjernije, poptunije i tačnije odogovoriti referendumi o sekularizaciji Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije nego lični odgovor novog egzarha svetog trona Pećkog. Naravno, isključivo pod uslovom da te referendume pokrene moćniji i uticajniji političar od Mila Đukanovića. A to ćemo čekati duže nego političku intervenciju Evropske unije u de jure kanonizovanja žena suverena Poljske u njihovo čisto tijelo na usluzi svetoj materi Crkvi. Duže nego solidarisanje, međusobno organizovanje i umrežavanje inicijativa i aktivista za sekularno društvo u državama u kojima je trenutno na litici. Možda čak i duže nego srednji vijek kome takozvani region stremi najbrže, najjače i najbolje, progresivno, napredno, ispred svog vremena.
Izvor
0 notes
trojerucica-blr · 5 years
Video
Ekskluzivno: Mitropolit Amfilohije otkriva poruku koju će iz Nikšića pos...
#internationalnews hashtag#justicenotpolitics ZIVA LEGENDA SVETOVNOG RASPECA 1 I JEDINORODNOG ISTINSKOG DUHOVNIKA U PRAVOSLOVNOJ VjERI OTELOTVORENJA DUHA SVETOGA. (Bog govori kroz ljude i prenosi energiju ljubavi Bozje). hashtag#aleksandarvučić 💯🎯RAZOTKRILI SU ZVERSKO NALICJE OBLICJA U POTPUNOSTI 🦍(MILO) - ♣️🐒♣️-🐵(VUCIC) 2 OBICNA SMRTNIKA IDIOTA UZ ONOG TRECEG KOMANDATA 🐸IZ OVK OZLOGLASENE KOLJACKE JEDINICE, ZAPAD JE OVO SVE NARUCIO Central Intelligence Agency (CIA) A OVI NAVEDENI SU POLITICKE MARIONETE 🎭🃏🕹️NOVOG SVETSKOG PORETKA. ACTION.,PLEASE USA turning point of International J. U. S. T. I. C. E. 🇺🇲
1 note · View note
mndptv · 5 years
Text
Ipak NIJE "pukla" sezona: Povećan broj turista u CG
* 02.08.2019. | 14:59 2 0 Turistička organizacija Srbije saopštila je da je u Srbiji u prvoj polovini godine boravilo 1.651.280 turista, što... * 13.07.2019. | 11:33 308 0 Turistički radnici kažu da je sezona u Crnoj Gori mnogo lošija nego prošle godine i da je privatan smeštaj... * 19.12.2018. | 11:15 57 0 Počinje zimska sezona i u ski centrima na Torniku i na Staroj planini. Gde ćete vi na skijanje ove sezone? * 16.11.2018. | 22:13 23 0 Neke države Evropske unije (EU) namerno usporavaju Crnu Goru, da bi je stigla Srbija, radi veštačkog nivelisanja dva... * 01.10.2018. | 19:29 0 0 Dubrovnik se nedavno našao na listi "anti-turističkih" destinacija zbog prevelikog broja turista. Gužvu prave i... * 11.08.2018. | 18:14  >  21:32 71 0 Jak zemljotres osetio se danas posle podne na crnogorskom primorju, od Ulcinja do Herceg Novog. Epicentar bio u... * 12.04.2018. | 09:31 video 6 0 Nakon tri godine gradnje, najveći kruzer na svetu krenuo je na svoje prvo putovanje. Pogledajte u videu kako izgleda! * 22.02.2018. | 14:14 0 0 Petorica policajaca iz crnogorske interventne jedinice, koji su pretukli trojicu mladića u Podgorici, uhapšena su po... * 09.01.2018. | 09:29  >  09:50 158 0 Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kazao je povodom izjava srpskih zvaničnika da se on ne bavi vradžbinama.... * 19.10.2016. | 18:00 3 0 Prošle godine je američki časopis USA Today stavio Beograd na listu gradovi koji su skriveni dragulji Evrope, a... * 13.07.2016. | 19:48  >  19:53 12 0 U Beogradu je otvorena Crnogorska kuća, a otvaranju su prisustvovali predsednici Srbije i Crne Gore Tomislav Nikolić... * 12.05.2016. | 13:28 0 0 Niskotarifni avioprevoznik "Viz er" (Wizz Air) od avgusta uvodi letove iz Crne Gore. * 22.04.2016. | 12:30 1 0 Turisti iz Velike Britanije okarakterisali su Srbiju kao jednu od najdestinacija za 2016. godinu. * 28.03.2016. | 13:41 video 9 0 Svi japanski članovi sekte Aum šinrikjo, koje je policija u petak zatekla u danilovgradskom Hotelu "Perjanik" imali... * 24.01.2016. | 18:00 0 0 U Karipskom moru, nedaleko od obale Nikaragve, utopilo se 13 ljudi kada se zbog lošeg vremena prevrnuo turistički... * 22.01.2016. | 13:09 21 0 Zatvorenik iz Jemena Muhamed Bavazir je odbio da napusti američki zatvor Gvantanamo na Kubi, jer nije želeo da život... * 23.11.2015. | 16:20  >  16:29 58 0 Moskva upozorava Crnu Goru na moguće posledice njenog stupanja u članstvo NATO, izjavio je direktor Odeljenja za... * 13.08.2015. | 15:43  >  15:49 4 0 Inicijativa premijera Srbije Aleksandra Vučića o obeležavanju zajedničkog dana sećanja na žrtve u funkciji je... * 26.07.2015. | 18:31  >  18:37 10 0 Navodi o tome da svi turisti, prilikom napuštanja Crne Gore, moraju platiti kaznu, ukoliko nisu platili boravišnu... * 21.07.2015. | 13:55 4 0 Srbija hoće da narodi Balkana žive normalno, da žive dobro i u miru, ali su joj za to potrebni saveznici, izjavio je... Let's block ads! (Why?)
0 notes
mentalnahigijena · 2 years
Photo
Tumblr media
U jeku jugoslavenske krize, Atanasije Jevtić, episkop hercegovačko-zahumski SPC-a, i Amfilohije Radović, crnogorsko-primorski mitropolit SPC-a javno traže spajanje “svih srpskih krajeva u jedinstvenu srpsku zemlju. Predstavnici srpske crkve su stvaranje i želju za samostalnošću Hrvatske odmah usporedili sa  Nezavisnom Državom Hrvatskom. Već krajem 1983. godine Atanasije Jevtić u časopisu “Pravoslavlje” započinje objavljivanje feljtona „Od Kosova do Jadovna“, u kojem naglašava stradanja srpskog naroda u raznim vremenima i raznim dijelovima Jugoslavie, s naglaskom na Hrvatsku i Kosovo. Feljton obiluje lažima: prvo detaljno opisuje slučajeve napada Albanaca na Srbe na Kosovu, navodno maltretiranje monaha, silovanja monahinja, itd, uspoređujući probleme Srba na Kosovu sa čim drugim nego –  sa genocidom nad Srbima u NDH. Od početka rata u Hrvatskoj, svi episkopi čije su se eparhije nalazile u Hrvatskoj prelaze u Beograd, ili na područja pod srpskim nadzorom. U “Pravoslavlju” je 15. marta 1991. godine objavljen tekst vladike Lukijana, episkopa osječkopoljskog i baranjskog, slavonskog pod naslovom “Protusrpsko nastupanje ustaške države”. Vrijedno je istaknuti da crkvena titula episkopa u istočnim crkvama imaju razinu biskupa u Katoličkoj crkvi, stoga riječi episkopa imaju veliku vrijednost kako za vjernički narod, tako i za javnost. Tim više ove huškački govori koji su dolazili iz usta episkopa SPC imaju dodatnu težinu i otežavajuće okolnosti kako za njih, tako i za Srpsku pravoslavnu crkvu. Početkom aprila 1991. episkop gornjokarlovački Nikanor javno istupa promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla: „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja”. (Vladika Nikanor) Ovo je samo mali niz izjava iz vrha Srpske pravoslavne crkve koji su imale huškačku i agresivnu retoriku (tekstovi citirani u originalu na srpskom jeziku kako su i izgovoreni od strane dužnosnika SPC-a: „Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini“ (episkop Atanasije Jevtić, srpanj 1991). „Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre izvršenog genocida nad njim od strane kvislinške vlasti, ne mogu opstati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“ (Patrijarh Pavle, novembar 1991). „Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se – i pored svih tegoba – ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar deo Bosanske Krajine, Srpska Krajina (Hrvatska op.)… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku (Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, april 1992). „Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini (…) kao narod i Crkva, duboko ukorenjeni u mučeničkoj zemlji BiH, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuce u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji („Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“ Episkopske konferencije SPC, održane 5. juni 1995). „Sad su svi odjednom ispali mirotvorci. A ustvari su kapitulanti pred avnojskim granicama. Pred avnojskom grobnicom ovog naroda. Ove zemlje. Izdali su Srbe u Makedoniji, nekoliko stotina hiljada. Ni reč o njima. Pisaće u novinama feljtoni. Izdali su Srbe u Krajini, Srbe u Crnoj Gori, Srbe u BiH. Šta će biti sa Srbima na Kosovu, Starom Rasu, severnoj Bačkoj? (Episkop Atanasije Jevtić, marta 2002). Episkop SPC-a dva puta svečano prima Arkana i njegove četnikeQ Tokom rata u Hrvatskoj mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je u jesen 1991. obilazio crnogorske pripadnike JNA koja je vršila opsadu i uništenje Dubrovnika. U novembru 1991. godine Amfilohije je epskom pjesmom „Mojkovačka bitka“ izvođenom uz gusle hrabrio rezerviste podgoričke brigade „Veljko Vlahović“ (partizanski narodni heroj) na dubrovačkom ratištu. Amfilohije je na Petrovdan 1991. godine u cetinjskom manastiru primio Željka Ražnatovića Arkana i njegovu paravojnu formaciju „Tigrovi“. Zanimljivo da u istom kontekstu i na istom zadatku – stvaranja Velike Srbije –  nalazimo zajedno pripadnike Srpske pravoslavne crkve, partizanskog komunističkog pokreta u okviru JNA (Veljko Vlahović je bio crnogorski partizan komunist) i Arkanove četnike! Amfilohije je drugi put ugostio Arkana po njegovom povratku sa dubrovačkog ratišta, na Badnji dan 1992. godine, kada je Arkanu pripala čast da čuva badnjak na Cetinju. Bila je to velika provokacija prema crnogorskim rodoljubima s Cetinja koji su čuvali svoj badnjak. Tom prilikom je izvršeno masovno krštenje oko 400 izbjeglica iz sjeverne Albanije , a Amfilohije je bacio anatemu na “one koji hoće da razdvoje Srbiju od Crne Gore”. Željko Ražnatović Arkan je tada iz Cetinjskog manastira poručio Crnogorcima: “I Skadar će biti naš”. Zato je u oktombu 1991., na samom vrhuncu agresije na Hrvatsku, Željko Ražnatović Arkan mogao reći: „Nama je vrhovni zapovjednik patrijarh Pavle.” (Željko Ražnatović Arkan, oktombar 1991.) Dalmatinski episkop Longin je također blagoslivljao srpske vojne i paravojne jedinice koje su ratovale po Hrvatskoj i činile brojne zločine nad Hrvatima. Pravoslavni sveštenik s mitraljezom u ruci – slika obišla svijet U doba kada je gorjela Banovina i kada su brojni Hrvati ubijani, protjerani, katoličke crkve rušene, u avgustu 1991. godine tadašnji protosinđel (cijenjeni monaški čin u pravoslavnoj crkvi) Filaret je uslikan kod manastira Komogovina, između Kostajnice i Gline, s grupom srpskih četnika na ratnom vozilu. Njegova fotografija u svešteničkoj odori sa puškomitraljezom ispred tenka, koja je obišla svijet, do danas izaziva kritike. Povodom te fotografije vladika bački Irinej Bulović, jedan od ekumenski nastrojenih sveštenika SPC-a u to vrijem, je reagovao: „Svešteno lice koje danas uzima mitraljez, po mom mišljenju, duboko griješi. Ono se ogriješilo o svoju savjest i o savjest bližnjih koje sablažnjava. To su ekshibicionizmi – po mom mišljenju sasvim neprilični i nedostojni svešteničkog lica. ” (Irinej Bulović) Patrijarh Pavle, vrhovni poglavar SPC-a – Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima ni u kakvoj državi! Bilo je i pokušaja zaustavljanja sukoba. Godine 1991., kada se rat u Hrvatskoj već rasplamsao, patrijarh Pavle se u dva navrata sretao s kardinalom Kuharićem. S druge strane, Pavle je tražio odvajanje “srpskih oblasti” iz Hrvatske, pa je 1. novembra 1991. srpski patrijarh je poslao otvoreno pismo britanskom lordu Carringtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojim ga uvjerava kako Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima i da imaju pravo na ujedinjenje sa Srbijom. „Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj. ” (patrijarh Pavle) Patrijarh Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji “Srbi bili prisiljeni živjeti zajedno sa Hrvatima”, ali da više ne mogu živjeti zajedno i da “dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”. U pismu patrijarh Pavle otvoreno govori da se velik dio područja Hrvatske mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. Također kaže da svoju braću “iste vjere i krvi” koja žive u Hrvatskoj “srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu”. Dvije godine prije smrti u 93-oj godini života, po završetku svih ratova i krvoprolića nastalih krivnjom Srbije i militantnih Srba, pred svoju smrt, patrijarh srpski Pavle je 2007. godine rekao pokajnički: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane, ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.” Srpska pravoslavna crkva : Stepinac i Draža Mihajlović Valja za kraj istaknuti da su tokom rata u HR iz najviših redova SPC-a slana su u svijet pisma i obavještenja u kojima je bilo mnoštvo podataka i laži koje ne stoje, a lako ih je provjeriti. I danas smo svjedoci da se u javni prostor ubacuju iz SPC-a dezinformacije, te se manipulira i laže.
0 notes
theserbians-blog · 6 years
Text
MITROPOLIT AMFILOHIJE: Cetinjski manastir vekovima svedočanstvo bratoljublja
https://theserbians.ml/?p=131807&utm_source=SocialAutoPoster&utm_medium=Social&utm_campaign=Tumblr MITROPOLIT AMFILOHIJE: Cetinjski manastir vekovima svedočanstvo bratoljublja - https://theserbians.ml/?p=131807&utm_source=SocialAutoPoster&utm_medium=Social&utm_campaign=Tumblr
0 notes
saznajemozavas · 6 years
Text
Albanci sprečili mitropolita Amfilohija da služi liturgiju u Ulcinju (video)
Tumblr media
Grupa od dvadesetak Albanaca predvođena Hadžijem Sulejmanijem, odbornikom Demokratske partije, članice ulcinjske vladajuće koalicije, jutros je pokušala da spriječi mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija da sa sveštenstvom i vjernicima služi Svetu liturgiju na temeljima Crkve Svetog Jovana Krstitelja na Svaču u Ulcinju, tvrde iz Mitropolije. Nakon toga došlo je do intervencije policije koja je obezbjedila da mitropolit Amfilohije dođe do crkve, ali ne i da uđe na temelje Hrama „gdje je bilo predviđeno služenje svete službe Božije“. Naime, ova grupa izgrednika pokušala je da onemogući prilaz Crkvi, a predvodnik Sulejmani je kazao da su mitropolit, sveštenstvo i vjerni narod „došli da osvajaju“ i da on kao Albanac muslimanske vjere neće to da dozvoli jer „Crkva nije Mitropolijina i da iako ne zna čija je, zna da nije njena“. Na pitanje mitropolita Amfilohija kako to da se kao musliman miješa u pitanje Crkve, on je kazao da je on prvo Albanac. Nakon guranja, rasprave i negodovanja pravoslavnih vjernika, policija je obezbjedila da mitropolit, sveštenstvo i vjerni narod dođu do Crkve, ali ne i da uđu na temelje Hrama gdje je bilo predviđeno služenje svete službe Božije. Policija je već bila na temeljima Hrama, tako da je mitropolit liturgiju služio u neposrednoj blizini ostataka Crkve Svetog Jovana Krstitelja na Svaču. IZVOR DIREKTAN LINK https://rs-lat.sputniknews.com/regioni/201807081116469539-albanci-amfilohije/ Read the full article
1 note · View note
superbmakerzombie · 6 years
Text
SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA RUŠI MEŠTROVIĆA! Srpski pohod na monumentalno djelo hrvatskog umjetnika: 'Taj mauzolej je pogansko zdanje!'
SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA RUŠI MEŠTROVIĆA! Srpski pohod na monumentalno djelo hrvatskog umjetnika: 'Taj mauzolej je pogansko zdanje!'
Srpska pravoslavna crkva, odnosno mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, namjerava ukloniti veliki, monumentalni Njegošev mauzolej na Lovćenu, čiji je idejni autor i projektant Ivan Meštrović, i na to mjesto, na Jezerskom vrhu, na vrhu Lovćena, vratiti staru Njegoševu kapelu (zapravo zadužbinu kralja Aleksandra I. Karađorđevića) iz 1925., porušenu početkom 70-ih zbog gradnje…
View On WordPress
0 notes
portaltvpljevlja · 4 years
Link
Pivljanin: Mitropolit Amfilohije neponovljiva ličnost - https://tvpljevlja.me/?p=62059&utm_source=SocialAutoPoster&utm_medium=Social&utm_campaign=Tumblr...
0 notes