#MITROPOLIT AMFILOHIJE RADOVIĆ

[mentalnahigijena]

Zašto se ćuti o vjekovnoj netrpeljivosti između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca? Zadatak svih zadataka Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori jeste – a o tome svjedoče brojni podaci koje ću prezentovati – posrbljavanje Crnogoraca! U okviru tog zadatka istaknuto mjesto zauzima nešto što bi se moglo nazvati (h)istorocid – zatiranje istorije jednog naroda. Riječ je o vještom, smišljenom, plasiranju neistina ili, u boljem slučaju, poluistina. SPC ima prisustvo u svim naseljima Crne Gore i to prisustvo sveštenici SPC često koriste da bi Crnogorcima pričali navodnu istoriju o njihovim precima a uistinu – pričaju priču koja je smišljena u krugovima SPC i od strane nekih članova SANU, poput Matije Bećkovića, Dobrice Ćosića, Koste Čavoškog i drugih… Najveći dio istorije koju puku propovijeda vladika Amfilohije Radović i njegovi sveštenici – nikada se nije zbio a naši preci nijesu – ni viđeli, ni doživjeli na način kako to predstavlja srpska crkva. U daljem tekstu navešću nekoliko svjesno plasiranih mitova, u stvari običnih istorijskih lažibajki. Bajka o kontinuitetu crkve: Jedna od brojnih mitomanskih priča srpske crkve u Crnoj Gori je teza o osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu srpske crkve u Crnoj Gori i ta floskula se često ponavlja. Na primjer, Mitropolija cetinjsko-primorska SPC izdala je saopštenje u martu 2011. godine u kojems e, između ostalog, pripovijeda: „…kao takva, takozvana CPC od svog osnivanja 2000. godine postoji i deluje, ali nema pravo da uzurpira dostojanstvo, ime i imovinu institucije Pravoslavne crkve, koja u Crnoj Gori deluje uz neprekinuti kontinuitet već duže od osam vekova.“ E sad da pogledamo taj kontinuitet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a pod ovim – Pravoslavne, ne sumnjamo da se misli – Srpske pravoslavne crkve. Primjer prvi: Tamničenje zetskog mitropolita: Akademik SANU Momčilo Spremić u knjizi „Đurađ Branković i njegovo doba” (Clio, Beograd, 1999), piše: „Dok je borba između svetovne i duhovne vlasti na Zapadu imala dugu tradiciju, u despotovini XV veka natkrivljenoj neposrednom islamskom opasnošću, odos između crkve i države bio je harmoničan, s tim, što je kao i obično u teškim vremenima, presudna bila uloga vladara.” (strana 364) Poslije smrti svoga ujaka – despota Stefana Lazarevića u skladu sa tadašnjim feudalnim običajima Đurađ Branković je dobio njegove zemlje, a među njima i Zetu. Zanimljivo saznajemo o jednom događaju iz 1441. godine: „Nije bio u slozi ni sa zetskim mitropolitom, vjerovatno Jeftimijem, kome je sam, posle 1435. godine, dao na upravu Budvu. Uspeo je na brzinu da ga zarobi i povuče sa sobom u Dubrovnik. . . Što se tiče zetskog mitropolita, despot ga je držao u zatvoru. Ipak, mitropolit je uspeo nekako da pobegne i da se vrati u Budvu” (Momčilo Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Clio, Beograd 1999, strane 291 i 295). Vidimo jasno: zetski mitropolit i srpski despot bili su u neprijateljskim odnosima, a u isto vrijeme sa poglavarom crkve u Srbiji despot Đurađ Branković je imao harmonične odnose. Primjer drugi: Srpski patrijarh – vjerni saradnik Turaka i neprijatelj crnogorske slobode: Đoko Slijepčević u knjizi “Istorija srpske pravoslavne crkve” piše: “Atanasija I nasledio je Mojsije Rajović (od 6. oktobra 1712. do 1726)… Po svemu što je ostalo o njemu zabeleženo, vidi se, da je patrijarh Mojsije bio čovek vrlo poduzetan i energičan” (strana 250). Ovaj “poduzetni i energični” patrijarh – a uistinu najobičnija turska sluga, kakva je bila većina poglavara srpske crkve u vrijeme Turaka – bio je deklarisani neprijatelj vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Srpski istoričar Gligor Stanojević predstavio je pismo ovog srpskog patrijarha upućeno kapetanu Vukoti Vukašinoviću i Crnogorcima, pred pohod Numan paše Ćuprilića na Crnu Goru 1714. godine – najgore stradanje Crnogoraca od strane Turaka u istoriji. Između ostaloga patrijarh Mojsije Rajović zvani Čurla piše: “Obiđosmo svu Bosnu i Hercegovinu. Kako uđosmo, ne mogasmo podnositi suze i jadikovanja hrišćanskih duša od vašeg zla, koje ste počinili vašoj braći hrišćanima i činite im ih, pljačkate i lišavate ih životnoga i prosipate hrišćansku krv: pola Hercegovine ste opljačkali. Kakva je to vaša snaga?. . . Ko ste vi da vodite rat sa jednom premoćnom carevinom, u kojoj ste? Zato vam pišem i govorim to svoj pokrajini, da prestanu s tim rđavim radom i da se potčine srećnom sultanu. . . Ako tako budete radili, uradićete dobro za vas, a ako ne poslušate, znajte da ću baciti na vas teško prokletstvo sa zborom koji mi je Bog dao s vladikama, kaluđerima i sveštenicima i narediću u svoj mojoj jurisdikciji da vas Gospod Bog istraži, i ne da ću vam jedan ili dva puta poslati prokletstvo, nego i svakog meseca te se neće znati od vas ni rod ni dom. Uradite kako vas učim i idite paši…” (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, strana 103) Treba li bolji dokaz za tezu: srpski patrijarh potpuno se stavio u službu Osmanlija i sa njima sarađivao na planu uništavanja vladike Danila, Crne Gore i Crnogoraca; sve u cilju da bude uništena Crna Gora, tada svjetionik slobode pokorenog Balkana. Što se tiče optužbi kako su Crnogorci pljačkali hrišćansku raju koja je živjela pod Turcima, to se svakako dešavalo i to mnogo puta! Kako su sami Crnogorci rezonovali u vezi toga, to nam je opisao ruski knez Dolgorukov koji je u Crnoj Gori boravio od 30. jula do 14. oktobra 1769. godine, za koje je vrijeme vodio dnevnik. Crnogorce je opisivao sa mržnjom, jer je bio uplašen, na kraju je i pobjegao iz Crne Gore. Ovaj je plemić navikao na udoban život i nije imao kakvo razumijevanja za Crnogorce i njihovu državu u kojoj je vladala anarhija. U dnevniku za dan 5. avgust 1769. zapisao je: “U omanjim četama od 10-20 ljudi dogovore se i idu u turske provincije na nekoliko dana ili meseci, i znajući sva tamošnja mesta i prolaze, leže danju u šumama, a noću kradu i pale ne štedeći nikoga ko im padne šaka u njihove zverske ruke. Oni smatraju sve za Turke, a najviše stradaju bedni hrišćani. Dobivši tako nevinom krvlju poprskanu pljačku, vraćaju se doma. Tu krađu oni nazivlju večitim ratom s Turcima…” (Dnevnik kneza Dolgorukova) Po meni – bilo je to potpuno normalno rezonovanje ratnički nastrojenih Crnogoraca. Da bi bili slobodni morali su živjeti u bezvodnom kamenjaru; hrišćane koji su plaćali harač, hranili, oblačili i naoružavali Turke Crnogorci su takođe gledali kao – neprijatelje. Svaki Crnogorac mogao je da ode na plodnu zemlju kojom su vladali Turci i da od bega traži komad zemlje, turski plemići su to rado davali, rado su primali novu rajetinu koja plaća harač i mnogobrojne dažbine…Ali, Crnogorci su radije bili hronično gladni u svom bezvodnom kamenjaru, gladni ali slobodni. Turci su snagu dobijali od hrišćanske ropske raje, to je sasvim istinito viđenje Crnogoraca tog doba, a mi smo danas svjesni da istorija koju nam predstavljaju mnogobrojni srpski nacionalni radnici – nikada se nije desila, ta istorija je smišljena u SPC i djelovima SANU… I iz 17. vijeka imamo istorijske izvore koji pokazuju identične poglede Crnogoraca na hrišćansku raju, kao i 100 godina kasnije. Primjer treći: Crnogorci su imali autonomiju, srpska crkva im nije mogla nametnuti vladiku: Numan paša Ćuprilić je 1714. predvodeći 30.000 vojnika desetkovao Crnu Goru, mnogo je stanovništva iśekao, a mnogo je i odveo u roblje. Sa svim tim zločinima saglasan je bio srpski patrijarh Čurla, to se vidi iz njegovog daljeg ponašanja, njegova mržnja prema vladici Danilu ostala je ista i godinama kasnije. Dušan Vuksan je 1939. predstavio pisma koja je isti patrijarh Mojsije Rajović Čurla pisao nekim svještenicima iz okoline Podgorice. Vuksan prepričava pismo patrijarha Rajovića od 22. decembra 1721. god: “Pismo je odgovor na pismo Podgoričana od 14. decembra i. g. Vidi se da su se Podgoričani žalili na svoga vladiku, koga patrijarh naziva ‘bijednikom i raskoljnikom’. Saopštava, da je sultan zbacio vladiku, pa mu već ni on ne može biti prijatelj ‘ni po jednome načinu’ i naređeno je, da se više ne smije zadržavati u tome vilajetu. I njemu je kriv taj “raskoljnik”, jer već četiri godine nije dobio od njega ni jedne pare. On će im uskoro poslati novog vladiku i po njemu ferman, kojim je stari vladika raščinjen i naređeno je, da se od njega naplati careva mirija za četiri godine.” (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 – juli 1939, strane 35 i 36) Iz ovoga jasno vidimo da je srpski patrijarh obična sultanova sluga, te tvrdi kako će smijeniti vladiku Danila. Naravno, od toga nije bilo ništa i to nam dokazuje da srpska crkva nije mogla nikako protiv volje Crnogoraca. Prije kraja Prvog svjetskog rata Crnogorci su sami birali svoje vladike, niko sa strane nije mogao da im izabere crkvenog poglavara. Od kada je – krajem Prvog svjetskog rata – srpska crkva zauzela crnogorske crkve i manastire, cetinjski vladika se bira u Beogradu, pa je tako cetinjski vladika bio i čovjek po prezimenu Bradvarević, a i Amfilohije Radović je za crnogorskog mitropolita izabran voljom Beograda, a ne voljom Crnogoraca. Primjer četvrti, nastavlja se netrpeljivost između vladike Danila i novog spskog patrijarha: Patrijarha Mojsija Rajevića Čurlu naslijedio je patrijarh Arsenije IV Jovanović zvani Šakabenta. Istoričar Dušan Vuksan u istoj svesci časopisa “Zapisi” prepričava pismo patrijarha Šakabente od 7. decembra 1726. podgoričkim hrišćanima i između ostaloga navodi: “Najinteresantniji je završetak pisma gdje patrijarh pod prokletstvom zabranjuje pastvi da ide k crnogorskom mitropolitu Danilu. Patrijarh kaže od riječi do riječi: ‘I nemojte koji iz toga vilajeta k vladici Danilu za kakav posao da ide, jer ako čujemo, hoće onaj čovjek kletvu dočekati, koji k njemu pođe.’ Mislim da se ova zabrana može samo tako tumačiti, da je učinjena po zapovijedi turskih vlasti.” (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 – juli 1939, str 37) Eto takav su odnos imala ova dvojica srpskih patrijarha prema čuvenom vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrović Njegoš, glavnom liku Gorskog Vijenca, čovjeku koji je uspostavio političke odnose Crne Gore i Rusije. Na poziv ruskog cara Petra Velikog vladika Danilo je 1711. digao ustanak Crnogoraca protiv turske imperije. Vladika Danilo je prvi crnogorski vladika koji je pośetio Rusiju i tamo bio primljen od ruskog cara Petra Velikog. Vladika Danilo je prvi uspostavio političke veze između Crne Gore i Austrije i prvi je imao ideju o nezavisnosti Crne Gore. Ovu kolosalnu ličnost crnogorske i balkanske istorije u njegovim slobodarskim namjerama ometali su srpski patrijarsi Čurla i Šakabenta. Ne bi marilo da ponekad, između lekcija lažne istorije koje priča svom “stadu”, vladika Amfilohije ispriča i kako su dvije Osmanske sluge – patrijarsi Čurla i Šakabenta bili neprijatelji vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Za promjenu, vladika Amfilohije bi mogao da kaže svom stadu običnu istinu – da su patrijarsi Čurla i Šakabenta bili jednako neprijatelji Crnogoraca kao i Osmanlije. Da napomenem, čuveni akademik SANU Radovan Samardžić u knjizi “Istorija srpskog naroda“, knjiga 4, tom 1, Srbi u XVIII veku” (Beograd, 1986) na stranama 536, 537, 538, 539 i 540 piše o dvojici patrijaraha – Čurli i Šakabenti i ni slova ne daje o njihovom odnosu sa vladikom Danilom. U najboljem maniru Garašaninove istoriografije, pošto mu iz političkih razloga ovo što sam prikazao nije odgovaralo, sve je prećutao. Oba patrijarha – i Čurlu i Šakabentu Samardžić pozitivno ocjenjuje a o Šakabenti ovako piše: “Arsenije IV je i kao crkveni i kao opštenarodni poglavar održao jedinstvo srpskog naroda za njegove buduće nastupe i uporedo s tim pokušao utvrditi i proširiti automna prava Srba u Austriji. U stvari, delovanjem Arsenija IV počeo je onaj srpski preobražaj kome je svaki deo srpskog naroda davao svoj doprinos i koji je vodio revoluciji 1804. godine.” (ista knjiga, strana 540). U ediciji u kojoj je Samardžić objavio ovo pisanje Crnogorci su predstavljeni kao dio Srba, a pošto jedinstva vladike Danila i patrijarha Šakabente nije bilo, ostaje da se zaključi da je akademik Samardžić samo iz političkih razloga Crnogorce smatrao za Srbe. Primjer peti, Crnogorci su mrzjeli srpskog patrijarha Brkića: Turci su 1766. ukinuli Pećku patrijaršiju a pravoslavna crkva Crnogoraca potpuno nezavisna – sve do kraja I svjetskog rata. Pošto je Pećka patrijaršija zabranjena, njen posljednji patrijarh Vasilije Brkić je poslije raznih peripetija pobjegao u Crnu Goru u kojoj je boravio dvije godine. Ruski knez Dolgorukov koji je bio u pośeti Crnoj Gori u svom dnevniku je bilježio kako je vladika Sava Petrović Njegoš mrzio srpskog patrijarha: “15-og avg. Knez uznavši za vraždu i mrznost mitropolita Save na patrijarha i želeći pomiriti crkvene pastire otpravi jednog oficira k mitropolitu Savi da mu predstavi kako nesuglasice među pastirima mogu ostaviti štetnih posledica u narodu. Oficir, vrativši se, izjavi da je u starom mitropolitu, ostarelom u crnogorskim običajima i postupcima, naišao na nepomirljivu zlobu i mržnju na patrijarha s kojom želi u grob poći.” Nije samo vladika Sava Petrović mrzio srpskog patrijarha, Dolgorukov je još zabilježio kako se jedna, poveća grupa bila zainetesovana za likviodaciju srpskog sveštenika: „24-og sept. Bavljenje kneževo među jednovernim i odanim Crnogorcima nije bilo bez velike opasnosti njegovog rođenog života. Svaki dan dolazili su sa raznih strana glasovi da jedni spremaju otrov, drugi da su potkupljeni da ga predadu u neprijateljske ruke i zapale prah. Crnogorska samovolja, vetrenjaštvo i lakomost na novce ovo je lako mogla učiniti. Patrijarh Vasilije izagnan iz svojeg otačastva i sa srpskog prestola došao je u Crnu Goru nadajući se naći tu pribežišta. No, Turci želeći dobiti njegovu glavu ponudili su Crnogorcima nekoliko kesa novaca. Ta suma veoma je pokolebala njihovu hrišćansku pobožnost, i 24 čoveka dođu noću k patrijarhu, i jave mu da će da ga predadu Turcima. Znajući da će ovi nečovečni izdajnici to i učiniti, odvraćao ih je isprva pastirskim rečima i pretio im prokletstvom. Kad je to bilo uzalud nesrećni ovaj arhijerej izvadi životvoreći krst i padnuvši na kolena pred svojom duhovnom decom gorkim suzama molio ih je da mu poštede bedni život. Kad ni to nije mogo umekšati surovost ovih hrišćana, kad ni suze ni molbe ni krst nisu pomogli, dâ im sve svoje novce, 54 dukata, te tako sačuva svoj život te noći. Sutra dan pobegne u Primorje u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice, te ga gonioci koji su pošli za njim u poteru ne nađu.” (Dnevnik kneza Dolgorukova) Knez Dolgorukov i srpski patrijarh Vasilije Brkić su potom zajedno pobjegli iz Crne Gore. E sad, ločično je pitanje o realnosti teze o tragovima takozvane srpske svijesti kod Crnogoraca? Odnosno: Ako su Crnogorci smatrali patrijarha Vasilija Brkića za svog duhovnog poglavara, zašto su htjeli da ga prodaju Turcima? Događaj koji je ispričao Dolgorukov je u nevjerovatnoj suprotnosti sa savremenom propagandom iz SPC. Danas SPC posrbljava narod u Crnoj Gori pričicama da su Crnogorci uvijek sebe smatrali Srbima, da su voljeli srpsku crkvu, da su patili za Kosovom. Jasno je da toga prije dolaska Sime Sarajlije nije bilo, Dolgorukov fino pokazuje kakvu su svijest Crnogorci imali. Da li je istorija zabilježila da su Crnogorci htjeli svoga cetinjskog vladiku da prodaju Turcima? Mi, u stvari, znamo da su predanje i istorija zabilježili suprotan primjer: Crnogorci su za velike novce otkupljivali iz turskih kazamata svoga vladiku Danila Petrovića! Da li će mitropolit Amfilohije i njegovi svještenici kad drže lekcije iz istorije svome “stadu” i pričaju o “osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu”, govoriti i o dugom kontinuitetu netrpeljivosti i mržnje između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca, kako nam jasno pokazuju primjeri koje sam pokazao? Mislim da neće, da će se neukom narodu nastaviti plasiranje modernih lažibajki o vjekovnoj srpskoj svijesti Crnogoraca. Isti za volju – može im bit’; kad naša država neće da edukuje svoj narod, onda hoće – Amfilohije Radovic Nije samo vladika Sava Petrović mrzio srpskog patrijarha, Dolgorukov je još zabilježio kako se jedna, poveća grupa bila zainetesovana za likviodaciju srpskog sveštenika: „24-og sept. Bavljenje kneževo među jednovernim i odanim Crnogorcima nije bilo bez velike opasnosti njegovog rođenog života. Svaki dan dolazili su sa raznih strana glasovi da jedni spremaju otrov, drugi da su potkupljeni da ga predadu u neprijateljske ruke i zapale prah. Crnogorska samovolja, vetrenjaštvo i lakomost na novce ovo je lako mogla učiniti. Patrijarh Vasilije izagnan iz svojeg otačastva i sa srpskog prestola došao je u Crnu Goru nadajući se naći tu pribežišta. No, Turci želeći dobiti njegovu glavu ponudili su Crnogorcima nekoliko kesa novaca. Ta suma veoma je pokolebala njihovu hrišćansku pobožnost, i 24 čoveka dođu noću k patrijarhu, i jave mu da će da ga predadu Turcima. Znajući da će ovi nečovečni izdajnici to i učiniti, odvraćao ih je isprva pastirskim rečima i pretio im prokletstvom. Kad je to bilo uzalud nesrećni ovaj arhijerej izvadi životvoreći krst i padnuvši na kolena pred svojom duhovnom decom gorkim suzama molio ih je da mu poštede bedni život. Kad ni to nije mogo umekšati surovost ovih hrišćana, kad ni suze ni molbe ni krst nisu pomogli, dâ im sve svoje novce, 54 dukata, te tako sačuva svoj život te noći. Sutra dan pobegne u Primorje u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice, te ga gonioci koji su pošli za njim u poteru ne nađu.” (Dnevnik kneza Dolgorukova) Knez Dolgorukov i srpski patrijarh Vasilije Brkić su potom zajedno pobjegli iz Crne Gore. E sad, ločično je pitanje o realnosti teze o tragovima takozvane srpske svijesti kod Crnogoraca? Odnosno: Ako su Crnogorci smatrali patrijarha Vasilija Brkića za svog duhovnog poglavara, zašto su htjeli da ga prodaju Turcima? Događaj koji je ispričao Dolgorukov je u nevjerovatnoj suprotnosti sa savremenom propagandom iz SPC. Danas SPC posrbljava narod u Crnoj Gori pričicama da su Crnogorci uvijek sebe smatrali Srbima, da su voljeli srpsku crkvu, da su patili za Kosovom. Jasno je da toga prije dolaska Sime Sarajlije nije bilo, Dolgorukov fino pokazuje kakvu su svijest Crnogorci imali. Da li je istorija zabilježila da su Crnogorci htjeli svoga cetinjskog vladiku da prodaju Turcima? Mi, u stvari, znamo da su predanje i istorija zabilježili suprotan primjer: Crnogorci su za velike novce otkupljivali iz turskih kazamata svoga vladiku Danila Petrovića! Da li će mitropolit Amfilohije i njegovi svještenici kad drže lekcije iz istorije svome “stadu” i pričaju o “osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu”, govoriti i o dugom kontinuitetu netrpeljivosti i mržnje između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca, kako nam jasno pokazuju primjeri koje sam pokazao? Mislim da neće, da će se neukom narodu nastaviti plasiranje modernih lažibajki o vjekovnoj srpskoj svijesti Crnogoraca. Isti za volju – može im bit’; kad naša država neće da edukuje svoj narod, onda hoće – Amfilohije Radovic služba sekte!

[jutarnjiglasnik-blog]

Mitropolit Amfilohije: Samo onaj ko nema pameti može staviti pitanje Kosova na referendum

Mitropolit Amfilohije: Samo onaj ko nema pameti može staviti pitanje Kosova na referendum

Oni koji ne znaju šta je Kosovo hoće da ga dele, a staviti to pitanje na referendum može samo onaj ko nema razuma, znanja niti mudrosti, izjavio je mitropolit Amfilohije Radović, obraćajući se vernicima u manastiru Gračanici, na Vidovdan.

Ilustracija: Jutarnji GLASNIK

Kako je preneo portal Kossev, Amfilohije je rekao da oni koji ne znaju šta je Kosovo šire priče o njegovoj podeli.

“Šta znači…

[crnagorakraljevina]

Dok su ulicama crnogorskih gradova odjekivale parole „Ne damo svoje svetinje“, a litijske procesije predvodili sveštenici Srpske pravoslavne crkve dvije su novinarke sjedile u televizijskim arhivama. Onom ko bi njihov posao posmatrao sa distance činilo bi se da se nalaze na pogrešnom mjestu, jer svaki pravi novinar nastojao bi da se nađe u toj gužvi i tom metežu vjerujući kako se baš u svetinji krije odgovor na sva društvena pitanja koja potresaju Crnu Goru.

Ali, Snežana Rakonjac toliko je dugo u novinarstvu da uvijek zna donijeti pravu odluku i „namirisati“ pravu priču, a da je taj instinkt nije prevario najzornije govori mržnja s kojom su nacionalistički mediji komentarisali njen posljednji dokumentarac Svjedok božije ljubavi. Ona i kolegica Tanja Šuković postale su predmet objeda, neutemeljenih kritika i medijskih spinova, a razlog zbog kojega su trpjele uvrede u javnosti bio je sasvim jednostavan. Njih su dvije strpljivo sjedile u televizijskim arhivama tražeći zaboravljene i zaturene snimke iz kojih su sklapale dokumentarističku boigrafiju Amfilohija Radovića, čovjeka za kojega upućeni kažu da je mnogo više od običnog sveštenog lica.

Film Svjedok božije ljubavi pokazuje sliku sveštenika koji je u posljednje tri decenije igrao važnu ulogu u procesu „uspona srpskog nacionalizma“. Taj osebujni sveštenik SPC-a drugovao je sa Radovanom Karadžićem i Željkom Ražnatovićem Arkanom, blagosiljao je vojsku koja je išla ratovati u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a danas se u Crnoj Gori nameće kao najvažnija figura u borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Film nikoga nije ostavio ravnodušnim između ostalog jer je Snežana Rakonjac žena bogate novinarske karijere i autorica veoma intrigantnih dokumentarnih filmova koji se bave fenomenom raspada biše države. Treba spomenuti da je Snežana Rakonjac autorica TV serijala Prevrat '89 od pet epizoda i Rat za Dubrovnik od sedam epizoda.

Ovaj razgovor neizostavno moramo početi najaktuelnijim pitanjem – korona virusom.  Kakva je situacija u Crnoj Gori ovih dana?

Zahvaljujući blagovremenim promišljenimpreventivnim mjerama nadležnih institucija, odgovornom odnosu građana prema zdravstvenim preporukama i široko prihvaćenoj kampanji „Ostani doma“, Crna Gora je dugo odolijevala korona virusu i posljednja u Evropi zabilježila prve slučajeve obolijevanja. Sada počinje, drugu mnogo kompleksniju etapu borbe protiv pandemije koja je paralisala planetu i paralelno sprovodi vrlo složen poduhvat nastojeći da svoje državljane, ma đe bili, vrati kući. Cijeli svijet živi istu gotovo nestvarnu stvarnost, dijeli zabrinutost, strepnju, bol, ali i nadu da ćemo ovu zajedničku dramu prebroditi sašto manje ožiljaka.

S druge strane, ovi dani košmara, bez obzira na globalni karakter i razmjere zaraze,pokazuju da je teret brige za sigurnost i borbe za živote građana pao isključivo na leđa države i da se crnogorski građanimogu uzdati iosloniti samo na crnogorsku državu. Ilustracije radi navešću samo jedan gest jedne susjedne države, iz koje su ne tako davno stizali čak i helikopteri za opozicione lidere i pregršt obećanja, a ovih je dana obustavila i s crnogorske granice vratila ranije naručenu i plaćenu medicinsku opremu. Toliko o bratstvu i zabrinutosti za navodno ugroženu braću. Maske padaju, iako su ovog sumornog proljeća postale zaštitni znak planete.

Nedavno je mitropolija cronogorsko-primorska izdala veoma zanimljivo saopštenje u kojem kaže da će se protiv „takozvanog korona virusa“ boriti molitvom i usrdnim moljenjem minimizirajući opasnost od moguće epidemije. Koliko je ovakav stav SPC-a u Crnoj Gori anahron i protivan duhu vremena u kojem živimo?

Vaše mi je pitanje, zapravo, preotelo odgovor. Saopštenje jeste protivno duhu vremena i specifičnom trenutku koji živimo, ali saglasno narativu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, njenom svjetonazoru, koji ostaje zarobljen u sferi iracionalnogpoimanja i doživljaja ne samo stvarnosti, nego i prošlosti, pa i budućnosti. U tom svijetu samoobmane za ispostavu Crkve čije je sjedište u drugoj državni takozvani je i crnogorski narod i država Crna Gora i naša hiljadugodišnja istorija i viševjekovna Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, pa evo sada, kako navodite, i „takozvani korona virus“.

Ne znam kakav je stav medicinske nauke i Svjetske zdravstvene organizicije o djelotvornosti molitve u borbi protiv Covida 19, ali možda i nije loše da se Crkva ovih dana konačno malo pozabavi i svojim poslom.

Litije, koje se nekoliko mjeseci održavaju u gradovima Crne Gore, su obustavljene, đaci iz bogoslovije su raspušteni čime je crkva ipak pokazala dozu odgovornosti prema građanima koje je pozivala na okupljanje. Da li će, po Vašem mišljenju, strah od zaraze trajno obustaviti protesne šetnje vjernika SPC-a ili će, s druge strane, kako opasnost bude jenjavala aktivnosti mitroolije u borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti biti nastavljene?

Ne treba zaboraviti da je posljednja litija u Crnoj Gori održana 12. marta, dan nakon proglašenja pandemije u svijetu zbogobilijevanjaskoro 130 hiljada ljudi, u vrijeme kada je crnogorski Institut za javno zdravlje već preporučio uvođenje preventivnih mjera, a u skoro svim državama u okruženju registrovan dvocifren broj oboljelih. Nadam se da niko neće platiti ceh ovog okupljanja u zoni visokog rizika i odluke da se litija uprkos svemu održi. Odluke koja ne ostavlja prostora za dilemu jesu li Srpskoj crkvi u Crnoj Gori politički interesi važniji od „vjernog naroda“.

A na pitanje da li će, nakon korone, protesne šetnje biti nastavljene odgovorio je mitropolit Amfilohije, objavljujući već 13. marta da su litijeobustavljene samo privremeno, „ do prestanka mjera nadležnih organa u vezi prijeteće epidemije“. Za koji mjesec navršava se cijeli vijek od donošenja ukaza kralja Aleksandra Karađorđevića, kojim je ukinuta Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, nakon što je dvije godine ranije nezavisna Kraljevina Crna Gora nelegitimnim odlukama Podgoričke skupštine pripojena Srbiji. Sagledavajući istorijat stogodišnjeg djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, teško je očekivati da će u godini ovog neslavnog jubileja, dodatno osnažena inostranom logistikom i neobjašnjivom podrškom „vjernog naroda“, odustati od svoje kontinuirane političke misije, koja je po sudu referentnih crnogorskih istoričara utemeljena na velikosrpskom državnom projektu.

Koautorica ste filma Svjedok božije ljubavi u kojem ogoljeno i bez komentatorskih usmjeravanja pokazujete čime se sve kao crkveni čovjek u posljednja tri desetljeća bavio Amfilohije Radović? Secirajući njegov životni put kao mitroplita Crnogorsko-primorske mitropolije do kakvih ste spoznaja došli o kakvoj je osobi riječ?

Dokumentarac Svjedok božje ljubavi je zapravo svojevrsni autoportret mitropolita Amfilohija, koji je oslikao sam, svojim riječima i porukama izrečenim tokom minule tri decenije. Od prve besjede , nakon ustoličenja 1990. godine, u kojemje najavio da „ako ne bude mira među mrtvima, neće biti mira ni među živima“, kroz brojne govore u koje smo koleginica Tanja Šuković (koautorka filma) i ja imale uvid, lako se uočavaju kontinuitet i dosljednost stavova, konstante i lajtmotivi njegovih govora, kletvi, lamentiranja...

Naša intencija je bila da materijal hronološki i tematski strukturiramo i, uz minimalne novinarske intervencije koje su bile u funkciji najavljivanja novog sadržajnog kruga, prepustimo mitropolitu da svjedoči sam o sebi. To smo i učinile, opredjeljujući se (i pored obilja novinskih tekstova) za dosljedan televizijski izrazi korišćenje isključivo audio-vizuelnih zapisa, kao neporecivih dokumenata i prvorazrednih istorijskih izvora. Zato ću se i u ovom razgovoru uzdržati od javnog iznošenja svojih stavova o liku i djelu mitropolita Amfilohija, uvjerena da je dovoljno rekao sam o sebi.

Zanimljivo je vidjeti da je Amfilohije Radović „drugovao“ sa najozlaglošenijim osobama naših prostora Radovanom Karadžićm i Željkom Ražnatovićem Arkanom. Kakve su bile njegove veze sa ovom dvojicom ljudi?

Volim da govorim jezikom dokumenata i činjenica. U dokumentarnoj emisiji Svjedok božje ljubavi prikazali smo dva video zapisa koja smo, uz saglasnost reditelja, preuzeli iz dokumentarne serije Branka Baletića Video prilozi za istoriju Crne Gore. Oba svjedoče o ideološkoj bliskosti i saglasju jednog duhovnog pastira i jednog ratnog zločinca. Haški optuženik Radovan Karadžić, kao što se vidi u filmu, druguje sa Amfilohijem od njegovog ustoličenja. U Televiziji Crne Gore je gotovo opustošena arhiva iz ratnih 90-ih, ali su u „Pobjedi“ sačuvana brojna svjedočanstva i Amfilohijeve riječi podrškerukovodstvu Republike Srpske koja „čuva obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima...“. Uvid u arhivu Srpske pravoslavne crkve i studioznija i svestranija istraživanja kontraverznih veza koje pominjete, za većinu istraživača i novinara koji nijesu bliski crkvenim krugovima predstavljaju nemoguću misiju.

U filmu ste prikazali kako SPC iznosi mošti Sv. Vasilija Ostroškog iz manastira i mobiliše narod u Bosni i Hercegovini. Koliko su ovi običaji relikt jednog prošlog vremena i koliko se vjerskim ojsećajima zapravo manipuliše svetinjom u prolitičke i ideološke svrhe?

Iako su ratne 90-te ostavileneizbrisiv trag u kolektivnom sjećanju, svaki ponovni susret sa mračnim slikama iz tog perioda težak je, emotivan i potresan.Obiman materijal objavljen na Youtube, čiji smo dio objavili, o iznošenju mošti crnogorskog sveca iz manastira Ostrog, u kojem je vjekovima u miru počivao, i s ove vremenske distance djeluje nadrealno i ne može se posmatrati ravnodušno, niti izolovano od konteksta djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne samo u vremenu zla, već i današnjem. Oni koji danas skandiraju „Ne damo svetinje“ ratnom seobom svetaca, koja se ne može racionalno objasniti i razumjeti, zapravo su pokazali da im ništa nije sveto.

Nakon emitovanja dokumentarca Vi i vaša koleginica Tanja Šuković bili ste izloženi hajci, u kojoj su učestvovali SPC, pojedine opozicione partije u Crnoj Gori, ali i neke kolege iz crnogorskih medija. Zašto su njihove reakcije bile takve?

Film je zaista izazvao pravu lavinu reakcija. U prvom redu bih istakla one pozitivne, dobronamjerne, pohvalne. Bilo ih je bezbroj, ne samo od prijatelja i kolega iz Crne Gore, već i iz regiona. Posebno su nam značile riječi podrške vrsnih dokumentarista, višestruko nagrađivanih autora u bivšoj Jugoslaviji, starijih kolega koji su ocijenili da je naša emisija urađena po najvišim profesionalnim standardima, u maniru izvornog dokumentarnog izraza i„čista kao suza“.

S druge strane, iz nekih opozicionih krugova, Srpske pravoslavne crkve i kolega po profesiji, autorkama je presuđeno po kratkom postupku, bez ijednog argumenta, uz niz uvredljivih diskvalifikacija i pokušaja diskreditacije našeg profesionalnog ugleda. Iako sve upućuje na poznatu Gogoljevu pouku „Ne krivi ogledalo, ako ti je lice ružno“, sa istih adresa stigle su i optužbe na račun Televizije Crne Gore zbog navodnog saučesništva u, kako su naveli, „najnižem padu novinarske profesije“.Ja sam, sticajem okolosti, u vrijeme ove besprizorne hajke bila na drugom kraju planete, pa je moja koleginica Tanja Šuković bilaprinuđena da se sama bori s ovom čudnom koalicijom i, radi naše moralne zaštite, pokrene disciplinski postupakprotiv dvoje kolega, koji je u toku.

Kao i u vašem slučaju, usklađeno djelovanje Srpske pravoslavne crkve i Demokratskog fronta nije ostalo neprimijećeno ni tokom tromjesečnih protesta u Crnoj Gori. Da li je protest SPC-a protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, po Vašem mišljenju, politički aktivizam kojim se nastoji „srušiti“ vlast na ulici?

Iako znam pouzdan odgovor, slično formulisano pitanje postavljala sam prošlog mjeseca, opet sa koleginicom Tanjom Šuković, brojnim istaknutim srpskim intelektualcima i stvaraocima, koji su se hrabro suprotstavili snažnoj anticrnogorskoj kampanji, koja se vodi ne samo na litijama u Crnoj Gori, već i u Srbiji. Zaključak naših sagovornika bio je jednoglasan – sve neodoljivo podsjeća na tzv. događanje narodana razmeđu dvije posljednje decenije minulog vijeka. Zato smo i našu emisiju naslovili „Povratak u devedesete“. Budući da sam prije desetak godina u dokumentarnoj seriji „Prevrat '89“ na osnovu arhivskih audio-vizuelnih dokumenata kroz pet emisija rekonstruisala upravo taj period u recentnoj crnogorskoj istoriji,jasno uočavam slične obrasce, namjere, ikonografiju, naravno u drugačijem ideološkom i vremenskom kontekstu i odeždi.Uostalom, političku pozadinu i ciljeve protestnih litija razotkrili su i politički i crkveni akteri koji ih organizuju i u njima učestvuju.

Slažete li se s ocjenom crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da je sprovođenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti zapravo borba između savremene, laičke i sekularne Crne Gore i jedne vrste vjerske „srednjovjekovne“ države koju navodno crkva želi uspostaviti?

Slažem. To jeste sudar svjetova. Nikada u crnogorskom društvu jedan zakon nije izazvao takvu buru, probudio toliko duhova i tako jasno ogoliopodjelu na pobornike moderne Crne Gore, ponosne na svoju istoriju, ali okrenute evropskom sistemu vrijednosti, koji podržavaju Zakon usklađen s evropskim standardima i one druge koji negiraju crnogorsku istoriju, državnost, naciju i crkvu koju su prisvojili. Začuđujuće je da su lakše preboljeli obnovu državne nezavisnosti Crne Gore, nego dva člana Zakona koja uređuju vlasnička i imovinska pitanja svih crkvenih zajednica u državi.

Istovremeno, moram da primjetim da je crnogorska vlast i u periodu socijalizma i nakon njegovog kraha i obnove državne nezavisnosti predugo odlagala rješavanje crkvenog pitanja i često koketirala sa Srpskom pravoslavnom crkvom, zarad jeftinih političkih poena koje danas skupo plaća. I to je jedan od razloga što je rastanak crnogorske države i Srpske crkve tako dug i komplikovan.

Konačno, uzimajući u obzir historiju djelovanja SPC-a u Crnoj Gori i djelovanja srpske države u svim njenim oblicima na crnogorskom tlu postoji li realna mogućnost da aktivnosti SPC-a i DF-a dovedu do neke vrste poništenja nezavisnosti Crne Gore?

Prema važećem ustavnom poretku, zakonitostima demokratije i važećoj izbornoj volji crnogorskih građana, Srpska pravoslavna crkva nema institucionalne mehanizme, a Demokratski front potencijal i kapacitet da poništi referendumski rezultat iodluku crnogorskih građana o obnovi državne nezavisnosti u maju 2006, koju je priznao cijeli svijet.

Uz to, istorijske činjenice svjedoče da je Crna Gora, koja je svoj državotvorni hod započela pod imenom Duklja u 9. vijeku, jedna od najstarijih južnoslovenskih država. Jeste mala, ali je i dugovječna i žilava. Iako je tokom svog hiljadugodišnjeg trajanja povremeno i nestajala sa političke mape, ideja države i njene obnove uvijek je pobjeđivala.

Izvor: Al Jazeera

[balkantimes]

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA RAZOTKRIVA SE KAO EKSTREMISTIČKA ORGANIZACIJA

"Važno je zapaziti da su od 2015. do 2020. godine, u vezi s Prijedlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti, stil i sadržaji prijetnji od velikosrpskih ekstremista protiv lidera i političkih faktora koji se zalažu za nezavisnost Crne Gore isti kao što su bili sadržaji i stil prijetnji od zločinca Radovana Karadžića protiv lidera i političkih faktora koji su se “devedesetih godina” zalagali za nezavisnost BiH", pisao je u martu 2020. za sedmičnik "STAV" general Armije RBIH u mirovini 

U vrijeme uoči izbora u Crnoj Gori i nove eskalacije "litijskog" divljanja po ulicama ove zemlje, podsjećamo na ovaj analitički članak

Fikret MUSLIMOVIĆ

POLITIČKO DJELOVANJE SPC-A PROTIV NEZAVISNOSTI I SUVERENITETA CRNE GORE

U Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva (SPC) faktor je koji izaziva političko sukobljavanje. Sama sebe vidi kao neprikosnoven politički autoritet pa se “stavlja iznad države Crne Gore ne priznajući njenu suverenost i nezavisnost”. Ugrožava mir i sigurnost u lokalnim i regionalnim okvirima. Za razliku od ostalih vjerskih zajednica, odbacuje da se propisno registrira u nadležnim državnim organima Crne Gore. Zato što ne priznaje nezavisnost Crne Gore, s njom SPC nema niti želi ugovor o međusobnim odnosima kao što ga imaju ostale vjerske zajednice. Patrijarh SPC-a Irinej i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović ponašaju se kao da su “službenici” režima u Beogradu, a politički i državni lideri ponašaju se kao da su službenici SPC-a. Patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i njihovi sljedbenici najradikalniji su u zahtjevima za ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore.

Zloupotrebom vjerskih osjećanja SPC u Crnoj Gori djeluje po dogovoru i koordinirano s vladajućim liderima i političkim faktorima u Srbiji. Oni, na velikosrpskim, četničkim ideološkim i političkim osnovama, negiraju posebnost crnogorske države, nacije i jezika, te se suprotstavljaju integraciji Crne Gore u EU i NATO. Takvom ideologijom i politikom, po ocjeni crnogorskog pisca Milorada Popovića, “devedesetih godina gurnuli” su Crnu Goru “u jedan sramni rat za ostvarenje velikosrpskog interesa”, dok u aktuelno vrijeme sataniziraju Crnogorce “onako kako su devedesetih satanizirali Albance, Slovence, Hrvate i Bošnjake”.

Zalaganje za retrogradne antievropske ideje SPC u Crnoj Gori maskira propagandnim obmanama da se zalaže za duhovnu obnovu i da se bori protiv “nacizma, fašizma, komunizma”. Nezavisnost Crne Gore, nacionalna, jezička i ukupna kulturna posebnost Crnogoraca jesu glavne mete propagande i drugih oblika subverzije od SPC-a. Lidere i političke subjekte u Podgorici SPC optužuje da su izglasavanjem nezavisnosti Crne Gore, crnogorskim priznavanjem Kosova, osnivanjem Crnogorske pravoslavne crkve i uvođenjem sankcija Rusiji počinili “izdaju Crne Gore”. U propagiranju tih stavova ističu se patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i protojerej Velibor Džomić.

NEPRIJATELJSKI ODNOS PREMA “CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI”

Protiv miješanja SPC-a u politički život Crne Gore u Srbiji djeluju slabo utjecajne liberalne stranke, njihovi lideri i nezavisni intelektualci. Malobrojni i slabo organizirani ukazuju da je iluzorno očekivati ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore u jednu državu. Ističu da vladajući režim u Beogradu treba priznati realnost da su Srbija i Crna Gore odvojene, nezavisne države. Ipak, sredinom januara 2020. godine 800 “slobodnomislećih” ljudi, okupljenih oko Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, potpisali su apel za osudu ugrožavanja mira, teritorijalnog integriteta, ustavnog poretka, vladavine zakona, jednakosti građana i ravnopravnosti vjerskih zajednica i crkava u Crnoj Gori. Apelom je ukazano da je, usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Crna Gora u potpunosti zaokružila svoj državnopravni okvir, protiv koga su iste one snage koje su devedesetih godina, provodeći politiku Beograda, izvršile zločine genocida i etničkog čišćenja.

Po ocjeni nestranačkog udruženja “Crnogorski pokret”, patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i protojerej Džombić, na čelu brojnih sveštenika, neprijateljski se odnose prema obnovi i djelovanju “Crnogorske pravoslavne crkve” (CPC), prema nezavisnosti Crne Gore, nacionalnoj, jezičkoj i ukupnoj kulturalnoj posebnosti Crnogoraca. Koristeći jezik mržnje, sveštena elita SPC-a pogrdno propagira o “Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi” i njenom mitropolitu Mihailu. Promoviraju zločinačke organizacije iz Drugog svjetskog rata, veličaju saradnike fašista, podstiču i šire mržnju prema antifašističkom oslobodilačkom pokretu, produbljujući međunacionalne podjele, sukobe i netrpeljivost. Širom Crne Gore SPC u manastirima i crkvama “služi pomen četničkom komandantu Dragoljubu Mihailoviću i poginulim pripadnicima njegove vojske” u Drugom svjetskom ratu, posebno povodom 17. jula, dana izvršenja presude strijeljanja Mihailovića.

Radi takvih djela, protiv mitropolita Amfilohija “Crnogorski pokret” podnio je krivičnu prijavu. Sredinom septembra 2019. godine posebnu krivičnu prijavu “Crnogorski pokret” podnio je protiv Organizacionog odbora za obilježavanje 800 godina autokefalnosti SPC-a, s mitropolitiom Amfilohijem na čelu, optužujući ih da djeluju protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore, te da šire rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost.

SPC CRNU GORU UPOREĐUJE S NDH

Politički faktori i lideri nezavisne Crne Gore poduzimaju mjere da se zaustave aktivnosti putem kojih sveštenstvo SPC-a rehabilitira četničke vođe, ratne zločince u Drugom svjetskom ratu. Vlada u Podgorici predložila je zakon kojim se zabranjuje da sveštenici SPC-a održavaju “parastose” osuđenima za ratne zločine izvršene u Drugom svjetskom ratu i ratovima na Balkanu u periodu od 1991. do 1999. godine. Suprotstavljanje tim aktivnostima SPC-a vlast Crne Gore tretira svojom antifašističkom obavezom.

Patrijarh srpski Irinej glavni je ideolog propagande protiv vlasti u Crnoj Gori na čelu s Đukanovićem. Tu vlast on optužuje da je odgovorna za, navodno, ugrožen položaj Srba u Crnoj Gori. Krajem jula 2018. godine patrijarh Irinej rekao je da on težak, mučenički položaj Srba u Crnoj Gori “upoređuje sa položajem Srba u Hrvatskoj u doba NDH. Neprijateljstvo u Crnoj Gori nije kao ono koje je bilo kod ustaša, ali mržnja u narodu postoji”. Ovu izjavu podržao je mitropolit Amfilohije, optužujući “bezbožničku” crnogorsku vlast, “Brozove đake” na čelu s Đukanovićem, da “stvaraju svoju crkvu”. Patrijarh Irinej odbio je zahtjev predsjednika Đukanovića da demantira svoju naprijed citiranu izjavu i da se zbog te izjave izvini crnogorskom narodu.

Predsjednika Crne Gore Đukanovića i njegove sljedbenike SPC je proglasila izdajnicima. Mitropolit Amfilohije rekao je da je Đukanović, “u borbi protiv Rusije, postao igračka u rukama zapadnoevropske, američke i NATO imperije”, na šta je Đukanović odgovorio konstatacijom da “SPC proglašava izdajnikom svakog ko nije slijepi poslušnik interesa ruskog imperijalizma, velikosrpskog nacionalizma i agresivnog svetosavlja koji promoviše SPC. (…) Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam.”

AUTOKEFALNOST CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), utemeljena 1485. godine, ukinuta je dekretom 1920. godine, dakle, ubrzo nakon što je 1918. godine nastala Kraljevina Jugoslavija, s posljedicom nestanka nezavisne države Crne Gore. Brojni dokumenti dokazuju da je CPC postojala i djelovala samostalno, autokefalno. Imala je dvije oblasti: Cetinjsku arhiepioskopiju i Zahumsko-rašku eparhiju. Dakle, nije bila pod kontrolom ni carigradskog patrijarha ni bilo kog drugog izvanjskog crkvenog poglavara. Imala je svoju upravu, na osnovu Ustava Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, u čijem članu 1. stoji da je to “autokefalna pravoslavna mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori”. Velikosrpska ideologija i politika ukinula je i nezavisnost Crne Gore i postojanje CPC. Prema tome, obnova nezavisnosti Crne Gore podrazumijevala je i obnovu raznih crnogorskih nacionalnih institucija, među kojima i CPC.

Nakon što je, po rezultatima referenduma od 21. maja 2006. godine, Crna Gora stekla nezavisnost, SPC se eksponira kao čuvar velikosrpskih ideja i institucija u Crnoj Gori. Podrivajući ustavni poredak Crne Gore po diktatu patrijarha Irineja i vladajućih državnih autoriteta iz Beograda, SPC želi održati vjerski monopol, ometajući da se na osnovama evropskih vrijednosti uspostavi pravni poredak u Crnoj Gori. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović rekao je: “Srpska pravoslavna crkva se služi da bi čuvala infrastrukturu velike Srbije u koju vjeruju. Vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te greške i do potrebe da se opet okrenemo izgradnji velike Srbije…”

Takva usmjerenost SPC-a, dodatno opravdava da se učvrsti povratak autokefalnosti CPC. U tom smislu, značajno je osnivanje Odbora za obnovu CPC, 1990. godine. Na čelu pokreta za obnovu CPC-a bio je vladika Antonije, a nakon njegove smrti 1996. godine, naslijedio ga vladika Mihailo Dedejić, aktuleni mitropolit CPC-a.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović inicirao je da se u Crnoj Gori formira pravoslavna crkva bez nacionalnog predznaka, smatrajući da je to najbolji put rješavanja crkvenog pitanja u Crnoj Gori, na šta je reagirao mitropolit Amfilohije govoreći. “Besmisleno je govoriti o formiranju pravoslavne crkve u Crnoj Gori. O tome mogu govoriti samo nekršteni i ljudi za koje je crkva istom što i partija ili nevladina organizacija.”

I RUSIJA POTKOPAVA DRŽAVU CRNU GORU

Krajem juna 2019. godine vaseljenski patrijarh Vartolomej u pismu za predsjednika Crne Gore Milu Đukanovića izrazio je negodovanje što je Vlada Crne Gore usvojila Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim se regulira da crkvena i manastirska imovina bude vlasništvo države, te da ga čudi što je predsjednik Đukanović podržao “stvaranje” Crnogorske pravoslavne crkve. U istom pismu patrijarh Vartolomej tvrdio je da Crnogorska pravoslavna crkva nikad nije bila autokefalna, da on ne priznaje “antikanonsku tvorevinu” Crnogorsku pravoslavnu crkvu pod Mirašem Dedeićem, već da na teritoriji Crne Gore priznaje samo mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija.

Moskovska patrijaršija podržala je zahtjeve i aktivnosti SPC-a protiv donesenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. U okviru te podrške, molitveni skup SPC-a u Podgorici 29. februara 2020. godine predvodio je Onufrije, mitropolit Ukrajinske pravoslavne crkve, koja pripada Moskovskoj patrijaršiji, što indicira da se Rusija, skupa sa Srbijom i crkvenim institucijama, angažira s ciljem potkopavanja države Crne Gore. Zanimljivo je što je vaseljenski patrijarh Vartolomej 2019, protivno Moskvi, priznao autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, a ne i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

SUKOBI TOKOM PROCEDURE PREDLAGANJA I USVAJANJA ZAKONA

Od 2015. godine u Crnoj Gori aktuelan je Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Iako je Vlada Crne Gore pokušavala da u pripremu tog zakona uključi predstavnike SPC-a, oni su odbacivali saradnju s nadležnim ministarstvom.

Sredinom 2019. godine Vlada Crne Gore usvojila je Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim se mijenja važeći zakon iz 1997. godine. Po tom Prijedlogu, sve vjerske zajednice, uključujući i SPC, trebaju dokazati da su prije 1918. godine bile vlasnice imovine koja je predmet predloženog zakona.

Nakon vladinog usvajanja, tekst Prijedloga zakona dostavljen je Venecijanskoj komisiji radi dobijanja neovisnog mišljenja. Ministar vanjskih poslova Crne Gore Srđan Darmanović obavijestio je javnost da je “Venecijanska komisija ocijenila da je Prijedlog zakona korak naprijed ka modernizaciji zakonskog okvira za uređenje statusa vjerskih zajednica”.

Po Prijedlogu tog zakona, Crna Gora planira utvrditi koja je imovina što koriste vjerske zajednice, uključujući i SPC, vlasništvo države Crne Gore. U slučajevima gdje se dokaže da su džamije, sinagoge, katedrale, crkve i manastiri imovina Crne Gore vjerske zajednice neće biti spriječene da i dalje koriste tu imovinu. Po tom zakonu, u vlasništvu države Crne Gore bit će svi objekti za koje vjerske zajednice ne mogu dokazati da su njihovo vlasništvo. Prijedlogu tog zakona usprotivila se SPC, propagirajući da vlast Podgorice ugrožava “srpske svetinje”.

Ustvari, svi vjerski objekti koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njene nezavisnosti i pripajanja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, a koji nisu na odgovarajući način prešli u svojinu neke vjerske zajednice, bit će prepoznati kao imovina države Crne Gore, koja je 2006. godine povratila izgubljenu nezavisnost 1918. godine. Putem ukidanja nezavisnosti Crne Gore 1918. godine Srbija je praktički “otela” imovinu Crne Gore, pa je logično da povratak nezavisnosti Crnoj Gori podrazumijeva i povratak njene “otete” imovine.

Nakon što je Vlada usvojila Prijedlog zakona o vjerskim slobodama, intenzivirani su i zaoštravani sukobi crnogorske vlasti i SPC-a, te između Srbije i Crne Gore. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da predloženi zakon proizvodi “dodatnu zlu krv i sukobe na relaciji Srbija – Crna Gora”, te moli vlasti u Crnoj Gori da ne podrže predloženi zakon. Slično je reagirao i srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Ministar u Vladi Srbije Nenad Popović rekao je da je Đukanović “najveći zlotvor srpskog naroda. Zabada nož u leđa Srbiji i Srbima, podržavajući uvijek i na svakom mjestu njene neprijatelje”: “Ako Skupština Crne Gore donese predloženi zakon, Srbija mora da prekine odnose sa Crnom Gorom, protjera njenog ambasadora iz Beograda, a Milu Đukanovića i sve članove Vlade Crne Gore proglasi nepoželjnim osobama u Srbiji.”

Srpski patrijarh Irinej rekao je: “Milo Đukanović čini ono što nisu ni Turci činili. Turci nisu atakovali na crkvenu imovinu. To nisu činili ni komunisti. Ono što sada čini predsjednik Crne Gore to je ono što, vjerujem, izaziva čuđenje čitavog svijeta.”

Važno je zapaziti da su od 2015. do 2020. godine, u vezi s Prijedlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti, stil i sadržaji prijetnji od velikosrpskih ekstremista protiv lidera i političkih faktora koji se zalažu za nezavisnost Crne Gore isti kao što su bili sadržaji i stil prijetnji od zločinca Radovana Karadžića protiv lidera i političkih faktora koji su se “devedesetih godina” zalagali za nezavisnost BiH. Ustvari, visok je stepen podudarnosti stila i sadržaja općepoznate izjave zločinca Karadžića pred Skupštinom RBiH 14. oktobra 1991. godine, kada je zaprijetio muslimanima (Bošnjacima) u BiH nestankom, i izjave četničkog vojvode Andrije Mandića pred Skupštinom Crne Gore: “Nemojte da idemo ovim putem jer ćemo ući u ono o čemu piše Gorski vijenac. Nemojte ići tim putem jer će se desiti strašne stvari u Crnoj Gori, koje mi ne želimo da se dese. Više oružja ima zakopanog u Crnoj Gori nego što ima u svim vojnim i policijskim magacinima.” Dakle, četnički vojvoda Mandić, skrivenim oružjem po Crnoj Gori, prijeti legalnoj crnogorskoj vlasti, vojsci i policiji, što sugerira zaključak da on zna za postojanje i djelovanje paravojnih formacija kojima pripada “zakopano oružje”, jer ne može zakopano oružje bez vojnih jedinica pobijediti crnogorsku vojsku, policiju i NATO, čiji je član Crna Gora, kako proizlazi iz prijetnje četničkog vojvode Mandića.

Istaknuti velikosrpski ideolozi i historičari propagiraju da težnjom za povratak imovine koju koristi SPC Crna Gora radi u korist Kosova, jer će nakon povratka imovine nezavisnoj Crnoj Gori SPC morati vratiti imovinu i nezavisnom Kosovu.

Zbog predloženog zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, vladajući lideri i politički faktori iz Beograda oštro osuđuju Vladu Crne Gore, iako sličan zakon ima Srbija, odnosno iako je država Srbija vlasnik crkvenih i manastirskih objekata i druge imovine u Srbiji. Također, imovina SPC-a u Hrvatskoj vlasništvo je države Hrvatske. Zato se postavlja pitanje: Zašto to isto Srbija osporava Crnoj Gori?

Citirani stavovi zvaničnika Srbije i četničkog vojvode Mandića izraz su ideologije i politike po kojoj je, kako propagiraju, Crna Gora “klasična srpska država”. U težnjama da ujedini sve “srpske zemlje” u jednu srpsku državu u kojoj će živjeti samo Srbi, vladajući lideri i politički subjekti Srbije grade takozvani “srpski kulturni prostor” koji treba da bude kompenzacija velikoj Srbiji, dok se ponovno sve srpske zemlje ne ujedine u jednu srpsku državu. Zbog takvih stavova, Srbija ima loše odnose sa svim susjednim zemljama.

ESKALACIJA SUKOBA

Vlada Crne Gore zalagala se za dijalog s predstavnicima SPC-a kako bi se došlo do zajedničkih stavova o Prijedlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Premijer Duško Marković obavještavao je javnost da razgovori ne daju rezultate, te da će nakon što se iscrpe mogućnosti za dogovor Vlada proslijediti svoj prijedlog tog zakona u skupštinsku proceduru, što se i dogodilo.

Sukobi su eskalirali pred kraj decembra 2019. godine. Zakonodavni odbor Skupštine Crne Gore 24. decembra 2019. godine je većinom 5–2 podržao Prijedlog zakona, jer u njemu ne postoji ni jedna odredba koja bilo koju od vjerskih zajednica stavlja u podređen položaj, a odredbe zakona jednako važe za sve vjerske institucije.

Tim povodom “nekoliko stotina episkopa, sveštenika i monaha Mitropolije crnogorsko-primorske tražilo je na skupu ispred Skupštine Crne Gore povlačenje zakona”, a mitropolit Amfilohije isticao je da neće dozvoliti “otimanje crkvene imovine”, te je pozvao poslanike da ne glasaju za taj zakon.

Skupština Crne Gore 26. decembra 2019. godine razmatrala je Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Opozicijski, velikosrpski Demokratski front uložio je 270 amandmana na taj Prijedlog, jer je, navodno, neustavan, diskriminatorski pa je zatražio da bude povučen iz skupštinske procedure. Odgovor vladajućih stranaka bio je da neće povući Prijedlog jer je “usklađen s međunarodnim standardima i preporukama Venecijanske komisije”. Pružajući otpor usvajanju Prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti, opozicijski Demokratski front organizirao je demonstracije. Pozvao je Srbe da ne dolaze u Podgoricu već da blokiraju sve gradove u Crnoj Gori. Nastala je kritična situacija jer su postavljanjem barikada blokirani prilazi Herceg-Novom, Budvi, Baru, Beranama, Bijelom Polju, Mojkovcu, Mostu na Tari, Zeti… Tada je premijer Duško Marković naredio da policija ne smije primjenjivati silu prema demonstrantima. Blokada svih gradova u Crnoj Gori podsjećala je na predratnu takozvanu “balvan-revoluciju”, kada su četničke paravojne formacije na putevima širom bivše SFRJ, a posebno u Hrvatskoj i BiH, postavljale barikade na putevima.

Za Zakon o slobodi vjeroispovijesti 27. decembra 2019. godine glasalo je 45 poslanika Demokratske partije socijalista, Socijaldemokrata, Liberalne partije, Bošnjačke stranke, Hrvatske građanske inicijative, Albanske koalicije Force i Socijaldemokratske partije. Usvojeni Zakon predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao je 28. decembra 2019. godine. Pored toga što garantira slobode građanima koji vjeroispovijedaju i onima koji nisu vjernici, Zakonom se utvrđuju imovinska prava nad vjerskim objektima i omogućava finansiranje vjerskih zajednica iz budžeta. Da li slučajno ili ne, Zakon je stupio na snagu na pravoslavni Božić, 7. januara 2020. godine.

Tokom zasjedanja Skupštine, kad je izglasan Zakon, nasiljem su reagirali poslanici Demokratskog fronta. Psovali su i bacali predmete na poslanike koji su glasali za Zakon. Policija je uhapsila 22 osobe, među kojima su bili svih 18 poslanika DF-a. Andrija Mandić, Milan Knežević i Milun Zogović, ekstremisti DF-a, sankcionirani su trodnevnim pritvorom. Oni su zahtijevali da se usvojeni Zakon ponovo vrati u skupštinsku proceduru jer je usmjeren protiv pravoslavlja i da mu se protive “Srbi od Kumanova do Banje Luke i od Subotice do Herceg-Novog”.

Odmah nakon usvajanja Zakona, zahtijevajući da se isti povuče, u narednim mjesecima, dva puta sedmično – četvrtkom i nedjeljom, širom Crne Gore uslijedili su protesti (litije) pod kontrolom ekstremista iz SPC-a i opozicijskog DF-a na čelu s četničkim vojvodom Andrijom Mandićem. To su najmasovniji protesti u historiji Crne Gore. Organi sigurnosti Crne Gore pokazali su sposobnost da kontroliraju situaciju, da zaštite javni red, mir i ustavni poredak.

Možda usvajanje Zakona kojim se regulira da vjerski objekti, ako su prije ukidanja nezavisnosti Crne Gore 1918. godine bili u državnom vlasništvu, za SPC, državni i politički vrh Srbije nije problem u onim dimenzijama kako se ispoljava, već da upornost, intenzitet i odlučnost protiv tog Zakona određuje bojazan da će Priština donijeti sličan zakon za vjerske objekte na Kosovu.

Povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti odnosi između Srbije i Crne Gore dodatno su pogoršani. Prvih dana nove, 2020. godine, umjesto da dođe u zvaničnu državnu posjetu Podgorici i tako u vezi s usvojenim Zakonom podrži nezavisnost Crne Gore, pod utjecajem patrijarha Irineja, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će za Badnjak “privatno” otići u crnogorski gradić Pljevlja i Mileševsku eparhiju, čime bi, na štetu mira, sigurnosti i nezavisnosti Crne Gore, podržao crkvene ekstremiste povezane s ekstremistima opozicijskog DF-a. Cijeneći reagiranja državnih i političkih predstavnika Crne Gore, Vučić je zaključio da bi ta njegova “privatna” posjeta imala karakter grubog miješanja u unutarnja pitanja Crne Gore, pa je odustao od posjete, rekavši: “Donio sam tu odluku jer sam siguran da bi bilo izazivanja sukoba, a ja neću sukobe.”

Iz Beograda cjelokupna crkvena i politička kampanja protiv crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti putem propagande opravdavana je kao da je to briga za očuvanje srpskog naroda i njegovih svetinja u Crnoj Gori. Vjerovatno je da će kad-tad najutjecajniji SPC-ovi, državni i politički autoriteti u Beogradu shvatiti da su izabrali loš način brige za “čuvanje” srpskog naroda i njegovih svetinja u Crnoj Gori. Izvjesno je da će se takvo njihovo djelovanje pokazati kao ugrožavanje srpskog naroda. Huškanje Srba protiv nezavisnosti i suverenosti Crne Gore ispoljene putem demokratske procedure u donošenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti najlošiji je mogući način beogradske brige za Srbe u Crnoj Gori, samim tim što nema nikakvog osnova za njihovu tezu da su Srbi u Crnoj Gori izloženi asimilaciji, odnosno da su ugroženi isto kao u Hrvatskoj za vrijeme NDH, kako je to ocijenio patrijarh Irinej.

Zanimljivo je što crkvena, državna i stranačka propaganda iz Beograda paušalno ističe da je srpski narod u Crnoj Gori izložen “mukama”, za šta se ne navodi ni jedna činjenica koja bi značila da vlast Podgorice organizira mučenje Srba. Propagiraju da brane srpsku slobodu, iako u Crnoj Gori njima niko ne ugrožava slobodu. Ustvari, bilo bi važnije da crkveni i državni autoriteti iz Beograda odustanu od politike kojom huškaju Srbe i njihove razne institucije da ugrožavaju druge narode i države. Umjesto što se kroz beogradsku propagandu problematizira ugroženost Srba koja ne postoji, nužno je usmjeriti pažnju na problem postojeće ugroženosti Crnogoraca – građana Srbije, što indicira prijetnja Crnogorcima u Srbiji koju je povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ispoljio ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, rekavši: “Onaj (Crnogorac u Srbiji, op. a.) koji je sve što ima stekao u Srbiji ima obavezu da ne ćuti bar o ovom pitanju (o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, op. a.), a oni koji podržavaju crnogorski režim po ovom pitanju bore se protiv srpskog naroda, mislim da je veliko pitanje da li dalje treba da imaju srpsko državljanstvo.” Iz ove Dačićeve prijeteće izjave sugerira se pitanje: Kako bi Beograd reagirao ako bi zvaničnik Podgorice rekao da Srbima državljanima Crne Gore, ako podržavaju režim u Beogradu, treba oduzeti državljanstvo Crne Gore?

Iz Beograda krajem januara 2020. godine pokrenuta je žalba Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, sa zahtjevom da se Vladi u Podgorici zabrani provođenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Evropski sud odbacio je odnosnu žalbu i zahtjeve iz Beograda.

REAGIRANJA IZ BH. ENTITETA RS

Povodom izglasavanja crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti član Predsjedništva BiH iz reda Srba Milorad Dodik, partner u velikosrpskom ekstremizmu četničkom vojvodi i lideru DF-a Andriji Mandiću, rekao je da taj Zakon ne “služi na čast državi Crnoj Gori, koja govori da se bori za prava svih svojih građana”. I u drugim je prilikama Dodik ispoljavao podršku zahtjevima SPC‑a na štetu nezavisnosti Crne Gore. Pozivao je Srbe da “stanu” protiv “skrnavljenja” prava SPC-a u Crnoj Gori. Među nekoliko hiljada osoba koje su potpisale apel – zahtjev da se “obustavi anticrkvena, anticivilizacijska” praksa u Crnoj Gori – bili su brojni intelektualci sljedbenici Dodika iz bh. entiteta RS-a. Početkom februara 2020. godine, pod utjecajem Dodika i vladajuće stranke, i opozicija je prihvatila inicijativu da se predsjednik Crne Gore Milo Đukanović proglasi nepoželjnom osobom u Banjoj Luci, te da na taj način podrži Srbe u Crnoj Gori.

Sredinom februara 2020. godine Skupština bh. entiteta RS-a imala je na dnevnom redu raspravu o položaju Srba u Crnoj Gori. Poslanici su izrazili zabrinutost za težak položaj i kršenje osnovnih prava Srba u Crnoj Gori. U ulozi člana Predsjedništva BiH iz reda Srba Dodik je odbio posjetu BiH od predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ali je u tome preglasan od članova iz reda Bošnjaka i reda Hrvata. Pošto je preglasan, to je pitanje Dodik proglasio vitalnim nacionalnim interesom o čemu je raspravljala entitetska skupština, koja je podržala Dodika u pogledu odbacivanja Đukanovićeve posjete.

Pri tome treba imati u vidu da je vojvoda Mandić, zbog podrške usvajanju Zakona koju su dali poslanici Bošnjačke stranke u Crnoj Gori, muslimanima upućivao opasne prijetnje, zbog kojih je reagirao Rijaset Islamske zajednice u BiH.

Iz BiH SPC je podržala SPC u Crnoj Gori. Početkom marta 2020. godine u Mostaru je organizirana “litija” s koje je data podrška SPC-u, sveštenicima i pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori u njihovim zahtjevima za povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Izvor

[superbmakerzombie]

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA RUŠI MEŠTROVIĆA! Srpski pohod na monumentalno djelo hrvatskog umjetnika: 'Taj mauzolej je pogansko zdanje!'

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA RUŠI MEŠTROVIĆA! Srpski pohod na monumentalno djelo hrvatskog umjetnika: 'Taj mauzolej je pogansko zdanje!'

Srpska pravoslavna crkva, odnosno mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, namjerava ukloniti veliki, monumentalni Njegošev mauzolej na Lovćenu, čiji je idejni autor i projektant Ivan Meštrović, i na to mjesto, na Jezerskom vrhu, na vrhu Lovćena, vratiti staru Njegoševu kapelu (zapravo zadužbinu kralja Aleksandra I. Karađorđevića) iz 1925., porušenu početkom 70-ih zbog gradnje…

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/mitropolit-amfilohije-radovic-donio-1-000-eura-trebinjskom-imamu-huseinu-ef-hodzicu/

Mitropolit Amfilohije Radović donio 1.000 eura trebinjskom imamu Huseinu ef. Hodžiću

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović donio je 1.000 eura trebinjskom imamu Huseinu ef. Hodžić, a novac će biti utrošen za potrebe Islamske zajednice.

– Naš dugo ugovarani susret umjesto na Cetinju spletom okolnosti dogodio se kod manastira Ostrog. Razgovarali smo na jednoj od kamenih terasa kraj samog manastira. U jednom trenutku mitropolit ponudi da simbolično daruje Islamsku zajednicu. Rekao je „odmah ćemo mi to realizovati, bolje je večeras nego jesenas“. Bespotrebno je dalje komentarisati. Fotografije najbolje govore. Kao da najavljuju novu eru i stanje odnosa, tolerancije i iskrenog uvažavanja među zajednicama vjera sveukupnog Balkana. Crna Gora očito prevazilazi toleranciju i prelazi na kosmopolitizam – rekao je ef. Hodžić.

Amfilohije Radović je pripadnike islama 2014. godine nazvao “lažnim ljudima sa lažnom vjerom“, a islamsko učenje “duhovnom smrću“. To je izazvalo oštre reakcije u javnosti ali i zategnulo odnose između Islamske zajednice u Crnog Gori i Srpske pravoslavne crkve u ovoj zemlji.

Amfilohijevu izjavu tada je oštro kritikovao i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo koji je ocjenio da Srpska pravoslavna crkva zloupotrebljava naziv Mitropolije Crnogorsko-primorska, te pod Crnogorskim imenom nekažnjeno širi vjersku, rasnu i nacionalnu mržnju prema drugim nacijama, vjerama, religijama i kulturama u višenacionalnoj Crnoj Gori.

[mentalnahigijena]

U jeku jugoslavenske krize, Atanasije Jevtić, episkop hercegovačko-zahumski SPC-a, i Amfilohije Radović, crnogorsko-primorski mitropolit SPC-a javno traže spajanje “svih srpskih krajeva u jedinstvenu srpsku zemlju. Predstavnici srpske crkve su stvaranje i želju za samostalnošću Hrvatske odmah usporedili sa  Nezavisnom Državom Hrvatskom. Već krajem 1983. godine Atanasije Jevtić u časopisu “Pravoslavlje” započinje objavljivanje feljtona „Od Kosova do Jadovna“, u kojem naglašava stradanja srpskog naroda u raznim vremenima i raznim dijelovima Jugoslavie, s naglaskom na Hrvatsku i Kosovo. Feljton obiluje lažima: prvo detaljno opisuje slučajeve napada Albanaca na Srbe na Kosovu, navodno maltretiranje monaha, silovanja monahinja, itd, uspoređujući probleme Srba na Kosovu sa čim drugim nego –  sa genocidom nad Srbima u NDH. Od početka rata u Hrvatskoj, svi episkopi čije su se eparhije nalazile u Hrvatskoj prelaze u Beograd, ili na područja pod srpskim nadzorom. U “Pravoslavlju” je 15. marta 1991. godine objavljen tekst vladike Lukijana, episkopa osječkopoljskog i baranjskog, slavonskog pod naslovom “Protusrpsko nastupanje ustaške države”. Vrijedno je istaknuti da crkvena titula episkopa u istočnim crkvama imaju razinu biskupa u Katoličkoj crkvi, stoga riječi episkopa imaju veliku vrijednost kako za vjernički narod, tako i za javnost. Tim više ove huškački govori koji su dolazili iz usta episkopa SPC imaju dodatnu težinu i otežavajuće okolnosti kako za njih, tako i za Srpsku pravoslavnu crkvu. Početkom aprila 1991. episkop gornjokarlovački Nikanor javno istupa promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla: „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja”. (Vladika Nikanor) Ovo je samo mali niz izjava iz vrha Srpske pravoslavne crkve koji su imale huškačku i agresivnu retoriku (tekstovi citirani u originalu na srpskom jeziku kako su i izgovoreni od strane dužnosnika SPC-a: „Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini“ (episkop Atanasije Jevtić, srpanj 1991). „Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre izvršenog genocida nad njim od strane kvislinške vlasti, ne mogu opstati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“ (Patrijarh Pavle, novembar 1991). „Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se – i pored svih tegoba – ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar deo Bosanske Krajine, Srpska Krajina (Hrvatska op.)… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku (Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, april 1992). „Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini (…) kao narod i Crkva, duboko ukorenjeni u mučeničkoj zemlji BiH, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuce u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji („Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“ Episkopske konferencije SPC, održane 5. juni 1995). „Sad su svi odjednom ispali mirotvorci. A ustvari su kapitulanti pred avnojskim granicama. Pred avnojskom grobnicom ovog naroda. Ove zemlje. Izdali su Srbe u Makedoniji, nekoliko stotina hiljada. Ni reč o njima. Pisaće u novinama feljtoni. Izdali su Srbe u Krajini, Srbe u Crnoj Gori, Srbe u BiH. Šta će biti sa Srbima na Kosovu, Starom Rasu, severnoj Bačkoj? (Episkop Atanasije Jevtić, marta 2002). Episkop SPC-a dva puta svečano prima Arkana i njegove četnikeQ Tokom rata u Hrvatskoj mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je u jesen 1991. obilazio crnogorske pripadnike JNA koja je vršila opsadu i uništenje Dubrovnika. U novembru 1991. godine Amfilohije je epskom pjesmom „Mojkovačka bitka“ izvođenom uz gusle hrabrio rezerviste podgoričke brigade „Veljko Vlahović“ (partizanski narodni heroj) na dubrovačkom ratištu. Amfilohije je na Petrovdan 1991. godine u cetinjskom manastiru primio Željka Ražnatovića Arkana i njegovu paravojnu formaciju „Tigrovi“. Zanimljivo da u istom kontekstu i na istom zadatku – stvaranja Velike Srbije –  nalazimo zajedno pripadnike Srpske pravoslavne crkve, partizanskog komunističkog pokreta u okviru JNA (Veljko Vlahović je bio crnogorski partizan komunist) i Arkanove četnike! Amfilohije je drugi put ugostio Arkana po njegovom povratku sa dubrovačkog ratišta, na Badnji dan 1992. godine, kada je Arkanu pripala čast da čuva badnjak na Cetinju. Bila je to velika provokacija prema crnogorskim rodoljubima s Cetinja koji su čuvali svoj badnjak. Tom prilikom je izvršeno masovno krštenje oko 400 izbjeglica iz sjeverne Albanije , a Amfilohije je bacio anatemu na “one koji hoće da razdvoje Srbiju od Crne Gore”. Željko Ražnatović Arkan je tada iz Cetinjskog manastira poručio Crnogorcima: “I Skadar će biti naš”. Zato je u oktombu 1991., na samom vrhuncu agresije na Hrvatsku, Željko Ražnatović Arkan mogao reći: „Nama je vrhovni zapovjednik patrijarh Pavle.” (Željko Ražnatović Arkan, oktombar 1991.) Dalmatinski episkop Longin je također blagoslivljao srpske vojne i paravojne jedinice koje su ratovale po Hrvatskoj i činile brojne zločine nad Hrvatima. Pravoslavni sveštenik s mitraljezom u ruci – slika obišla svijet U doba kada je gorjela Banovina i kada su brojni Hrvati ubijani, protjerani, katoličke crkve rušene, u avgustu 1991. godine tadašnji protosinđel (cijenjeni monaški čin u pravoslavnoj crkvi) Filaret je uslikan kod manastira Komogovina, između Kostajnice i Gline, s grupom srpskih četnika na ratnom vozilu. Njegova fotografija u svešteničkoj odori sa puškomitraljezom ispred tenka, koja je obišla svijet, do danas izaziva kritike. Povodom te fotografije vladika bački Irinej Bulović, jedan od ekumenski nastrojenih sveštenika SPC-a u to vrijem, je reagovao: „Svešteno lice koje danas uzima mitraljez, po mom mišljenju, duboko griješi. Ono se ogriješilo o svoju savjest i o savjest bližnjih koje sablažnjava. To su ekshibicionizmi – po mom mišljenju sasvim neprilični i nedostojni svešteničkog lica. ” (Irinej Bulović) Patrijarh Pavle, vrhovni poglavar SPC-a – Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima ni u kakvoj državi! Bilo je i pokušaja zaustavljanja sukoba. Godine 1991., kada se rat u Hrvatskoj već rasplamsao, patrijarh Pavle se u dva navrata sretao s kardinalom Kuharićem. S druge strane, Pavle je tražio odvajanje “srpskih oblasti” iz Hrvatske, pa je 1. novembra 1991. srpski patrijarh je poslao otvoreno pismo britanskom lordu Carringtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojim ga uvjerava kako Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima i da imaju pravo na ujedinjenje sa Srbijom. „Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj. ” (patrijarh Pavle) Patrijarh Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji “Srbi bili prisiljeni živjeti zajedno sa Hrvatima”, ali da više ne mogu živjeti zajedno i da “dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”. U pismu patrijarh Pavle otvoreno govori da se velik dio područja Hrvatske mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. Također kaže da svoju braću “iste vjere i krvi” koja žive u Hrvatskoj “srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu”. Dvije godine prije smrti u 93-oj godini života, po završetku svih ratova i krvoprolića nastalih krivnjom Srbije i militantnih Srba, pred svoju smrt, patrijarh srpski Pavle je 2007. godine rekao pokajnički: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane, ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.” Srpska pravoslavna crkva : Stepinac i Draža Mihajlović Valja za kraj istaknuti da su tokom rata u HR iz najviših redova SPC-a slana su u svijet pisma i obavještenja u kojima je bilo mnoštvo podataka i laži koje ne stoje, a lako ih je provjeriti. I danas smo svjedoci da se u javni prostor ubacuju iz SPC-a dezinformacije, te se manipulira i laže.

[mentalnahigijena]

„Pedofilija i druga kriminalna djela u Srpskoj pravoslavnoj crkvi pod zaštitom države Srbije“! Bivši đakon crkve Srbije Bojan Jovanović, autor knjige „Ispovest kako smo ubili Boga“, u kojoj piše o pedofiliji u ovoj vjerskoj zajednici, pozvan je da u Ujedinjenim nacijama, u Ženevi, ispriča svoja saznanja! On će, kako je potvrdio, govoriti na temu „Pedofilija i druga kriminalna djela u Srpskoj pravoslavnoj crkvi pod zaštitom države Srbije“, a sesija je planirana za februar. Jovanović je prošle godine, uz podršku NVO Montenegro International, koja se odazvala na njegove apele da se neko uključi i podrži njegovu višegodišnju borbu da silovatelji u crkvi Srbije budu procesuirani i kažnjeni, objavio knjigu koja je stravično svjedočanstvo o teškim zlodjelima koja se decenijama zataškavaju. - Nakon prošlogodišnje promocije knjige na Cetinju u Biblioteci „Njegoš“ koja je pokrenula proces koji više niko ne može da zaustavi, na inicijativu i uz pomoć mojih prijatelja iz Crne Gore i dijaspore u septembru 2021. osnovao sam NVO „M-Dina International“ u Beogradu koja je ubrzo dobila veliku međunarodnu podršku, od Svjetskog saveza crkava do mnogih drugih inostranih institucija – kaže Jovanović. Pojašnjava da je od tada bio učesnik velikog broja samita na kojima je javnost od Sjedinjenih Američkih Država do Australije upoznao sa kriminalnim radnjama u crkvi Srbije, pod, ističe on, zaštitom države Srbije. - Kao što su pedofilija, seksualno zlostavljanje, ubistvo djeteta u manastiru, monopolistički položaj dobijen zloupotrebom božjeg poslanja, negiranje drugih vjerskih zajednica poput Hrvatske i Crnogorske pravoslavne crkve itd… - dodaje on. Njegov ekspoze bio je i dio izvještaja koji se na Samitu G7 našao pred svjetskim liderima, a predstavljen je i direktoru Svjetske zdravstvene organizacije, direktorki UNICEF-a. Poslije svjedočenja na samitu u Briselu, u junu, dobio je podršku i iz Europskog parlamenta koji ga je izvijestio da detaljno prate njegov rad. - Kao kruna svega uslijedio je poziv da u februaru 2023. budem dio delegacije u Ženevi, u UN i da u jednoj tako ozbiljnoj ustanovi iznesem probleme vezane za specifikum koji sebe bez ikakvih osnova naziva "Pravoslavnom crkvom" – naglašava Jovanović. Referat koji će predstaviti, dodaje, biće detaljno urađen sa saradnicima iz Hrvatske, Crne Gore, Australije, USA, Velike Britanije, Italije, Španije… - Nakon ovog izlaganja očekujem potpuni debakl SPC i pokretanje procesa što je do sada izbjegavano zbog raznih političkih uslovljavanja i tako je ova organizacija sebe abolirala od pojedinačnih i kolektivnih grehova – Poručuje da „SPC više neće biti duhovna JNA u rukama politike“. - Srpski narod nije zaslužio ni ovakvu crkvu ni duhovnike koji je vode. Imam utisak da javnost mnogo više reaguje na banalne mamce, a da se zanemaruje jedinstveni rukopis - agresivnost i neskriveno neprijateljstvo koje se previše dugo širi preko SPC u cijelom regionu – naglašava! „Pravi saveznik za raskrinkavanje te organizacije upravo njen mentor g. Aleksandar Vučić i njegova vladajuća ekipa“. - Srbija je sebe svojom politikom označila kao potencijalnog geopolitičkog razbojnika na jugoistočnom Balkanu, a SPC sebe huliganom zato treba odlučno da se suprotstavimo – poručuje Jovanović. On je Crnogorskom Specijalnom državnom tužilaštvu predao materijale koji, kako tvrdi, dokazuju da je i aktuelni mitropolit crnogorsko-primorski crkve Srbije Jovan Mićović učestvovao u prikrivanju pedofilije. U julu je, u okviru ovog predmeta, dao izjavu, kao svjedok, a saslušan je u beogradskom tužilaštvu. Jovanović je nakon što je objavio knjigu „Ispovest kako smo ubili Boga“, kazao da su pokojni poglavar crkve države Srbije u Crnoj Gori Amfilohije Radović i tadašnji episkop budimljansko-nikšićki Mićović godinama prikrivali episkope pedofile i sveštenike te crkve, koji su uništili život desetinama dječaka i djevojčica koji su, listom, spas od ličnih, porodičnih tragedija potražili u crkvi, a umjesto toga postali žrtve brutalnih zločina. Rekao je da je pedofilije bilo i u Cetinjskom i Manastiru Dajbabe. I on sam, Jovanović bio je na meti pedofila, pokušao je da ga seksualno zlostavlja nekadašnji episkop Zvorničko-tuzlanske eparhije (BiH) Kačavenda koji je ukazom CS 2012. penzionisan. Nikada nije odgovarao za teške optužbe da je pedofil, da je moguće stajao i iza ubistva jednog mladića, da je organizovao orgije sa dječacima...

[mentalnahigijena]

Stepinca su smjestili u pakao: Pročitajte koga je sve SPC proglasio svetim Do sada neviđeni presedan napravila je Srpska pravoslavna crkva (SPC). Ona je blaženika Katoličke crkve smjestila u pakao. Poznato je da Crkva nikada ne daje konačnu presudu čovjeku, koju samo Bog može dati. Tako Crkva nikoga ne smješta u pakao. Srpska crkva smjestila je svetog čovjeka, kardinala Stepinca, direktno – u pakao. To nikada nijedna kršćanska Crkva nije napravila. Skandal nad skandalima. SPC kanonizira ljude koji su sve, samo nisu sveci SPC (i još glasnije srpska politika) upozoravala je prije par godina papu Franju kako Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim. Sve zato, jer po SPC-u, toga ‘nije dostojan’. Zamjerajući mu najčešće navode iz optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946. osudio na 16 godina robije. Srpska crkva slavi kao svece određeni broj ljudi koji apsolutno ničim nisu zaslužili da budu kanonizirani. U srednjem vijeku Srpska crkva je nastala kao privatna crkva dinastije Nemanjić, pa su tako skoro svi vladari Nemanjići proglašeni za svece. A bilo je među njima bratoubojica, umobolnika, pedofila… Knjiga crnogorskog publicista Miroslava Ćosovića ‘Bizarni sveci Srpske crkve’ govori upravo o tome. Knjiga je poprilično uzbudila srpske klerikalne krugove. Ali navodi koje donosi nisu demantirani, piše slobodnadalmacija.hr Bizarni sveci Srpske pravoslavne crkve Sam autor kaže da  knjigu ne bi nikada napisao da je SPC zadržala samo bizarne srednjovjekovne svece. Međutim, jedna jaka heretička, etnofiletska struja u SPC je devedesetih i kasnije počela proglašavati nove bizarne svece, primjerice Nikolaja Velimirovića, velikog ljubitelja srpskog nacista Ljotića. Za one koji ne znaju, Dimitrije Ljotić nije bio običan kvisling, suradnik okupatora. Ne, on je bio iskreni i uvjereni nacist, Ljotićevi vojnici su Nijemcima u oktombru 1941. privodili kragujevačke Srbe na strijeljanje. Također, SPC je prije desetak godina kanonizirala neke koljače iz Drugog svjetskog rata kao što je bio po zlu čuveni Milorad ‘Maca’ Vukojičić. Klao je domaćice, bake, starce po Pljevljima i okolini. A koliko je poklao vojno sposobnih muškaraca, možemo samo pretpostaviti. Nitko u Pljevljima ne sumnja da je Maca Vukojičić veliki zločinac, ali eto i on je ‘svetac’ Srpske crkve. Za sveca je proglašen i kvisling, mitropolit Joanikije Lipovac, koji je cijelog rata bio vjerni fašistički sluga i stalno pozivao na borbu protiv komunista. Nemam ništa protiv njegovog antikomunističkog stava, ali je opasno kad u jeku rata netko na tako visokom položaju drži zapaljive govore protiv dijela svog naroda. Stoga sam odlučio opisati ovu nevjerojatnu pojavu, ovaj fenomen, kako jedna Crkva svecima proglašava ljude koji su sve, samo nisu sveti. K tome, nisam prvi koji je primijetio da SPC proglašava svetima razne osobe koje to ničim nisu zaslužile; time su se bavili Mirko Đorđević, Filip David, Stevo Vučinić i drugi – ispričao nam je Ćosović napominjući kako su gotovo svi izvori za njegovu knjigu – srpski. Srednjovjekovni sveci SPC-a iz loze Nemanjića – Pozivao sam se na srpske dokumente, pisanje najvećih srpskih povjesničara, intelektualaca. Primjerice, neki odlomci o srednjovjekovnim bizarnim svecima izvađeni su iz knjiga i postavljeni na velikosrpskom portalu rastko.rs. kojeg je blagoslovio pokojni mitropolit Amfilohije Radović. Pa je prema tome i ono što sam ja s tog portala prenio u moju knjigu, blagoslovljeno – zaključuje Miroslav Ćosović, ističući kako, usprkos bijesu srpske pravoslavne javnosti zbog ove knjige, nitko nije demantirao podatke koje donosi. Predstavnici Srpske crkve su me u medijima kritizirali, i u crnogorskim i u srbijanskim medijima. Velibor Džomić, sveštenik SPC za beogradski Kurir je izjavio da je knjiga ‘Bizarni sveci Srpske crkve’ – ‘demonski rukopis’. Ali da sam nešto slagao, nitko nije mogao kazati – govori Ćosović. Sveti Stefan Nemanja (1113./1114. – 1199.) Rodonačelnik dinastije Nemanjića, veliki župan Raške kršten je po obredu Rimske crkve u Duklji. U borbi za raško prijestolje Nemanja je u bitki kod Pantina porazio i ubio rođenog brata Tihomira. Surovo je progonio bogumile, počinio je nad njima pravi genocid, a o čemu piše njegov sin Stefan Prvovjenčani: “(…) Jedne spali, druge različitim kaznama kazni, treće liši zemlje, a domove njihove i sva njihova imanja sakupivši, razdade ih leproznim i ubogim. A učitelju i načelniku njihovom odreza jezik u grlu njegovom. I sasvim iskorijeni tu prokletu vjeru.’ Stefan Nemanja je bio klasični srednjovjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen za sveca. Cijeli život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorij. Budući da je Srpska crkva osnovana kao privatna crkva Nemanjića i da bi se dinastija učvrstila, on je morao biti proglašen za sveca i to svega godinu dana poslije smrti. Nije bilo nikakvog provjeravanja njegovog života, nikakva čuda se nisu dogodila u tih godinu dana. Jednostavno, pao je dogovor unutar vladarske porodice da se svi vladari Nemanjića počnu proglašavati za svece. Sve kako bi se tako učvrstio njihov kult među plemstvom, srbljima i drugim pravoslavcima njihove države. Njegovom sinu Stefanu Prvovjenčanom krunu je 1217. poslao papa Honorije III., očekujući da će on i narod prijeći na katoličku vjeru, no Stefan je to izbjegao. Raška je (svejedno) uzdignuta na status kraljevine, a on je nakon smrti proglašen svecem. Sveti kralj Milutin (1253. – 1321.) Moćan vladar i jedan od najuspješnijih ratnika među Nemanjićima, koji je osvojio sjevernu Albaniju i veći dio Makedonije. Ženio se pet puta, a bizantski car Andronik II. ponudio mu je svoju sestru Eudociju za ženu. No ona je pobjegla smatrajući Srbiju barbarskom zemljom. Milutin je prihvatio drugu ponudu: petogodišnju carevu kćer Simonidu, a svoju tadašnju ženu, bugarsku princezu Anu dao je kao taokinju u Carigrad! Tadašnji kroničari sa zgražanjem pišu kako je Milutin osmogodišnju Simonidu seksualno iskoristio i uništio joj maternicu! Kako je vrijeme prolazilo, nesretna djevojka bila je objekt stalnog maltretiranja ljubomornog starca, pa je iskoristila priliku i pokušala pobjeći u Bizant kad joj je umrla majka. Nije uspjela, pa je putem ušla u samostan kako bi postala monahinja. No, brat joj je strgao redovničku haljinu i vratio je Milutinu. Milutinov sin Stefan Dečanski usprotivio se ocu i pobunio. Na što ga je otac uspio privoljeti da mu se vrati i da će mu sve biti oprošteno. No, Milutin ga je bacio u tamnicu i oslijepio ga! Vidimo kakvog je čovjeka Srpska crkva proglasila za sveca dvije i po godine nakon smrti: svirepog, sebičnog, pohotnog, sladostrasnika, pedofila! Sveti Stefan Dečanski (1285. – 1331.) U borbi za vlast s polubratom Konstantinom, obećao mu je milost. No, došlo je do bitke i Konstantin je zarobljen. Stefan ga je dao ‘opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klinovima probi mišice i butine. Pa ga onda rasiječe na dvije polovice, po sredini’. Drugi izvori navode kako je razapeo na križ te ga prepilao po polovici tijela. Sveti Stefan Lazarević (1377. – 1427.) Despot i najveći ratnik među srpskim vladarima, turski vazal, proglašen za sveca 1927. godine. Presudno je doprinio da na čelo Turaka dođe grana Osmanlija koja je iznjedrila Mehmeda II. Osvajača i Sulejmana Veličanstvenog. Despot Stefan bi zapravo trebao biti muslimanski, a ne kršćanski svetac! Spasio je islam u Europi u bitki kod Nikopolja. U rudnicima u Srebrenici je 1419. godine došlo do pobune protiv Stefanovog upravitelja Vladislava, kojeg su pogubili. Stefan se razjario i poveo osvetnički pohod na Srebrenicu. No, glavnina pobunjenika je pobjegla, a on se osvetio na onima koje je zatekao sijekući im ruke i noge. SVECI MODERNOG DOBA Sveti Joanikije Lipovac (1890. – 1945.) Za vrijeme Drugog svjetskog rata mitropolit Joanikije upravljao je Crnogorsko-primorskom eparhijom. Tokom rata bio je suradnik talijanskih fašista, a komunisti su ga likvidirali bez suđenja u julu 1945. godine, nakon što su ga uhvatili u pokušaju bijega prema Austriji. Joanikije Lipovac je bio iskreni saradnik okupatora, mogao se u vrijeme rata ne ulagivati fašistima, ništa mu se ne bi dogodilo. Ovaj kvisling, okupatorov sluga i kad se sagledaju sve činjenice – ni po čemu svetac – isključivi je i glavni krivac za katastrofu sveštenstva u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata. Sveti Milorad ‘Maca’ Vukojičić (1917. – 1945.) U maju 2005. na saboru u manastiru Žitomislić SPC je kanonizirala nekoliko užasnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Među kojima se po zlu ističu Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak, pravoslavni sveštenici, koje je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama. Pod optužbom da su učestvovali u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine. Sveti Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.) Episkop žički, školovan na Zapadu, u mladosti je bio zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom periodu postaje predvodnik pravoslavnih bogomoljaca i okreće se antieuropejstvu i konzervativizmu. Prezirao je europsku kulturu, nauku i napredak. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1943. godine. A Velimirović je uspoređivao njemačkog kancelara s djelom svetog Save: ‘On je došao na ideju svetoga Save i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju’ pisao je episkop. Dok je o Židovima navodio: ‘Sva moderna gesla europska sastavili su Židovi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vjera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova odnosno oca njihova đavola’, smatrao je Velimirović čijoj se kanonizaciji protivio srpski patrijarh Pavle. Ali ipak je proglašen svecem 2003. godine. SPC ima čak 114 svetaca, Crkva u Hrvata samo 3 Da bi netko u pravoslavnoj crkvenoj tradiciji bio proglašen svetim, mora ispunjavati više uvjeta: trebao je imati savršen moralan i neporočan život (ili da je nastradao kao mučenik za vjeru), poslije smrti relikvije mu moraju ostati netruležne, te se po zagovoru sveca moraju događati osvjedočena čuda. Uvjet je i postojanje tzv. ‘fame’, dakle potrebe da glas o njegovoj svetosti živi u narodu barem nekoliko desetljeća, kako bi ga crkveni sinod i službeno proglasio svecem. Crkva u Hrvata ima do sada samo tri kanonizirana sveca: Leopolda Mandića, Marka Križevčanina i Nikolu Tavelića. Vjernički puk i Hrvati se nadaju da će najveća osoba hrvatske povijesti, blaženi Alojzije Stepinac, biti uskoro kanoniziran svecem Katoličke crkve. Na drugoj strani, SPC je proglasila je 114 svojih svetaca. Bilo je tu sveštenika i monaha uistinu uzorna života. Ali i gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, te grupe mučenika: prebilovačke (žrtve ustaša iz 1941., kanonizirani 2015.), jasenovačke (žrtve logora u NDH 1941. – 1945., kanonizirani 2016.), momišićke (spaljeni od Turaka 1688., kanonizirani 2012.), prnjavorske (žrtve Prvog svj. rata iz 1914., kanonizirani 2014.).Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je 2013. za svoju eparhiju (Sinod SPC je odbio prijedlog jer nije bilo uslova) svecem proglasio crnogorskog državnog poglavara, vladiku i književnika Petra II. Petrovića Njegoša, nazvavši ga ‘Lovćenskim tajnovidcem’. Tako je crnogorski nacionalni ponos postao srpski svetac, pa tom analogijom i – Srbin!

[mentalnahigijena]

TROSTRUKA MOBILIZACIJA: Ko, sve i kako učestvuje u pokušaju da se spriječi pad (naci) Vlade! Digitalni forenzički centar (DFC) je utvrdio da sajt ,,Izdaja“ ima, kako bi se to reklo, ,,srpske korijene“. Tačnije: DFC je ustanovio da je domen kupljen preko GoDady, da je hostovan 23. januara na srpskom @beotelu, a narednog dana prebačen na @Cludflare. - Na toj istoj Ip adresi dijeljen je hosting sa zvaničnim sajtovima gradova u Srbiji – otkrio je Forenzički centar. Uz fotografije Dritana Abazovića, Vladimira Jokovića, uz natpise ,,Prodato“, ,,Izdaja“, ,,Spasi obraz“, postojala je i objava da će se protesti održavati ,,svakog četvrtka i nedjelje u 19 časova“. Potom se narativ o izdaji sa sajta, kako je utvrdio DFC, organizovao preko lažnih profila, stranica i grupa na Instagramu i Fejsbuku. Indikativno: upravo su te fejk stranice i profili promovisali ,,lik i djelo“ ministara Milatovića i Spajića, baš kao što to odavno čini sajt ,,Fakt“. Naravno, sve te stranice redovno prate i lajkuju upravo ministri koji su predmet glorifikacije, što znači da ništa nije plod slučajnosti već organizovano širenje takozvane ,,crne propagande“ koja služi za podmetanje afera, izmišljanje priča i medijski odstrijel ljudi. To su klasični obrasci takozvane crne propagande i mora se priznati da su specijalci iz Beograda djelovali vrlo hitro. Nije se čuditi. Lečić ima iskustva sa propagandnim djelovanjem u Crnoj Gori. Bio je angažovan 2020. godine tokom litijaškog pokreta, a dio je ekipe Mlađana Đorđevića. Oni su, kako je priznao i sam premijer Krivokapić, bili aktivni i u vrijeme njegovog izbora za predsjednika Vlade, ali i tokom određivanja ljudi u Vladi, zajedno sa Crkvom Srbije koju je tada vodio mitropolit Amfilohije Radović. Inače, Mlađan Đorđević je bio savjetnik nekadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića i tada je uspostavio dosta intenzivne odnose sa mnogim ovdašnjim političarima, ali i medijima iz koncerna Vijesti. Da sve bude zanimljivije, Đorđević je, kako piše Portal Analitika, bio zamjenik ministra u Vladi Vojisalava Koštunice, ali i prijatelj i kum Dragana Đilasa. Mediji u Srbiji ga karakterišu kao desničara i ,,teškog nacionalistu, osobu sa dobrim vezama u Rusiji i dijelu Srpske pravoslavne crkve“. Sasvim je moguće da je, uz dobre veze Krivokapića sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom, i rođačkim vezama ministra Spajića, baš Mlađan Đorđević pomogao u aktiviranju jednog dijela Crkve Srbije u – odbrani aktuelne Vlade. Jer, teško da je splet slučajnosti što se odjednom Mitropolija na čijem je čelu Joanikije, sve zaklinjući se ,,da ne želi da se miješa u politiku“, direktno suprotstavila ideji stvaranja manjinske vlade i ohrabrila opstanak Krivokapića, zaklanjajući se iza fraze ,,da se odbrani narodna volja od 30. avgusta“ i ,,pobjeda izvojevana na talasu svenarodnih litija“. Dva dana kasnije, premijer Krivokapić je odjednom postao spreman da potpiše temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Očito je Crkva Srbije onaj važan adut, uz prethodno satanizovanje potpredsjednika Dritana Abazovića, koji želi da iskoristi Krivokapić. Ali, nije jedini.

[mentalnahigijena]

Kada je Jakob Moreno, jedan od pionira grupne terapije, dvadesetih godina prošlog vijeka u Beču stvarao svoju tehniku psihodrame, koristeći pozorišne prostore, sigurno nije mogao ni da zamisli da će sto godina kasnije politička scena u Crnoj Gori postati idealan eksperiment njegovih ideja. Bila je dovoljna inicijativa da se formira manjinska vlada, pa da se osnovni akteri vlasti u Crnoj Gori, baš kao u psihodrami, pokažu u svojim stvarnim bojama.

Piše Žarko Korać za Gradski.me

Kako se moglo očekivati, glavni junak je postao premijer Krivokapić. Od trenutka od kada je izgubio parlamentarnu podršku, bar od prije nekoliko mjeseci, skoro da nas svakodnevno ubjeđuje da je predsjednik "najbolje vlade u istoriji Crne Gore"! Čovjek bi od ovako neuspješnog premijera očekivao nešto malo skromnosti, da sačeka da bar neko drugi to kaže, ali rukovodeći se idejom da je "skromnost za budale", postao je glavni i, bojim se, jedini PR svoga rada. Izabran gotovo slučajno za tu funkciju, on nije ni svjestan da o radu Vlade govore njeni rezultati, a ne česte konferencije za štampu. Izabran kako bi pokojni vladika Amfilohije Radović bio stvarni premijer, jer se radilo o čovjeku izrazitih političkih ambicija, sticaj okolnosti je odredio činjenicu da je Krivokapić postao neko ko treba samostalno da donosi odluke bez sufliranja mitropolita. Pokazalo se ne samo da nema nikakvog političkog iskustva, zbog čega ga je mitropolit Amfilohije i izabrao, već da je potpuno nesposoban da donosi bitne odluke za crnogorsko društvo u cjelini.

Ali pravi lični raspad premijera Krivokapića dogodio se kada se krenulo u aktivnosti za formiranje manjinske vlade, gde za njega ne bi bilo mjesta. Od tog trenutka on se prilično neuračunljivo ponaša — posljednja je njegova izjava "da parlament može samo jednog premijera da izabere". Možda bi mogao da pogleda istoriju parlamentarizma u Italiji i otkrije da je Italija poslije Drugog svjetskog rata imala 59 predsjednika vlada. Ali teško da bi mu to pomoglo. On tvrdi da se radi o "najvećoj izdaji u istoriji Crne Gore", što bi Crnu Goru učinilo vrlo srećnom zemljom, ako je njegova smjena njena najveća izdaja. Ljudi koji su aktivno u politici ipak u principu znaju da se vlast pod normalnim okolnostima i gubi i dobija. Nikome nije garantovan opstanak na vlasti. Jedan od najvećih političara koje je Engleska imala Vinston Čerčil izgubio je izbore neposredno poslije rata i prestao da bude engleski premijer.

Ali reći ćete — šta je blijedi Čerčil prema političkom gorostasu Krivokapiću? On viče ovih dana ‘izdaja’, on spasilac Crne Gore, njena nada i dika, da bude smenjen. To su, kao u Šekspirovom Juliju Cezaru, najgori uradili najboljem.

Sve bi to bilo karikaturalno da nije izraz jedne svijesti koja nema baš nikakav uvid u sopstvene sposobnosti. Ili možda tačnije — kada potpuno anonimnog čovjeka postaviš za premijera, on gubitak vlasti doživljava bukvalno kao društvenu smrt. Niko ga neće, ali on bi da bude makar još malo na vlasti. Lijepo mu je bilo — prvi put u životu svi ga gledaju i slušaju. Ovo samoponižavanje, bez tračka svijesti da sam ponudi ostavku i napusti funkciju, završna je scena jedne mučne epizode u političkoj istoriji Crne Gore koja, bojim se, još uvijek nije završena.

Za to se postarao drugi važni učesnik psihodrame — predsednik parlamenta Aleksa Bečić. One velike fotelje koje su nosane unaokolo, da bi se u njima fotografisao, valjda su definisale njegovo shvatanje vlasti kao potvrdu sopstvene vrijednosti. I zato i on organizuje demonstracije podrške samome sebi i zato i on viče "izdaja". Ko bi rekao da ova dva ovoliko generacijski razdvojena čovjeka, Krivokapića i Bečića, toliko povezuje narcizam i shvatanje politike kao objektivizacije sopstvene vrijednosti. Umesto intrinzičke, njih povezuje spoljna validacija uspješnosti — sa funkcijom si sve, bez funkcije ništa.

I tako "novi, pošteni i principijelni političari" poslije promena u Crnoj Gori pokazuju se daleko tvrđe vezanim za svoje fotelje od prethodne vlasti. Politika je uvijek bila i vještina mogućeg. Ako mjesecima opstaje vlada bez parlamentarne podrške, kako oni zamišljaju demokratske principe i budućnost Crne Gore? Dovoljno je što su smijenili DPS da budu na vlasti? Narod ih voli, pa parlamentarna podrška nije bitna?

Koliko god nekome ova psihodrama, gdje su dva glavna učesnika predsjednik Vlade i predsjednik Skupštine, djelovala tragikomično, ipak se radi o prilično ozbiljnim pitanjima. Smjenjivost vlasti je osnov parlamentarne demokratije. Od Bjelorusije do Srbije, svako dovođenje ovog principa u pitanje tiče se sudbine društva. I Bečiću i Krivokapiću su puna usta optužbi da je prethodna vlast u Crnoj Gori bila "kriminalna". Pa ipak, ona je mirno i bez potresa predala vlast, nakon što je izgubila izbore. I to samo sa poslanikom manje. A predala je jer je formirana nova skupštinska većina koja je nije podržavala. Da li sada ovi novi "lijepi i principijelni" političari misle da pitanje skupštinske većine nije više bitno kada su oni u pitanju? Sigurno je da će u relativno kratkom vremenu Crna Gora imati nove parlamentarne izbore. Bilo bi dobro da se birači sjete ovog ponašanja sadašnje vlasti i njihove potpune nesposobnosti, te da prihvate da je vlast smjenjiva.

A što se tiče njihovog očaja što će sići sa vlasti, imam predlog. U Crnoj Gori je bio teniser Novak Đoković u posjeti manastirima i vladici Joanikiju. Njegova žena je rekla da se čovjek smiri kada zagrli drvo. U Crnoj Gori ima divnih šuma. Neka nađu neko drvo i zagrle ga. I neka mu suznih očiju ispričaju sve o drami silaska sa vlasti. Drvo će to sigurno razumjeti. Ljudi nešto teže.

[mentalnahigijena]

"Za budućnost Crne Gore"  Zdravko i klika u Ratu za Mirrrrrrr! SUDJELOVALI SU U ČETNIČKOM NAPADU I JNA OPSADI DUBROVNIKA SKANDALOZNO Objavljujemo sramotnu fotografiju crnogorskog premijera Krivokapića i lidera prosrpske koalicije Mandića s dubrovačkog ratišta 1991. Aktualni crnogorski premijer Zdravko Krivokapić i čelnik prosrpske koalicije Demokratski front  Andrija Mandić u Domovinskom ratu sudjelovali su u napadu na šire dubrovačko područje i to kao dio JNA postrojbi iz Nikšića! Razlog je to zbog kojega Krivokapić godinama nije od straha smio doći u Republiku Hrvatsku, bojeći se kako će zbog tog svog angažmana u ratu biti uhićen. S druge strane, Mandić se po crnogorskim medijima prije nekoliko godina otvoreno hvalio sudjelovanjem u "ratnim dejstvima" na dubrovačkom području. No, trenutno obojica glume uljuđene i proeuropske političare pa smatraju da je to hvalisanje ratnom epizodom potrebno isključivo za "domaću upotrebu", odnosno prosrpski orijentirane građane Crne Gore te predstavnike Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Inače, Krivokapić je iz Nikšića, a Mandić iz sjevernijeg gradića Šavnika. Stoga je za njih bilo vjerojatno "prirodno" i "logično" da u okviru nikšićkih postrojbi "oslobađaju Dubrovnik". Za neupućene, Mandićev je djed bio u četnicima u Drugom svjetskom ratu i i posebno se istaknuo zvjerstvima prema partizanima. Fotografija do koje je redakcija portala Direktno došla posljednjih se tjedana, osobito uoči događanja na Cetinju 5. rujna, dijelila po društvenim mrežama među građanima Crne Gore. Fotografija je nedvojbeno originalna, a navodno je nastala u dubrovačkom zaleđu u jesen 1991. godine. U autentičnost fotografije ne sumnjaju ni Krivokapić ni Mandić već je jedostavno ignoriraju u nadi da neće biti objavljena u nekom od vodećih i čitanijih medija. Osobito ne na teritoriju Hrvatske po kojoj je sada vodeći politički dvojac u Crnoj Gori "ordinirao" 1991. godine. Mandića i Krivokapića u dolasku na vlast svesrdno je podržavao i mitropolit Amfilohije (Risto Radović), kojega su također Dubrovčani zapamtili kao jednoga od huškača i motivatora agresorske vojske 1991. godine. Svima je ostala u sjećanju njegova fotografija s crnogorskim rezervistima kako im u dubrovačkom zaleđu gusla "Mojkovačku bitku". Stoga su ga 2011. godine onemogućili da u Kneževom dvoru povodom održavanja međunarodne Skupštine pravoslavlja primi nagradu iz ruku tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića. Zanimljivo je da je u Crnoj Gori protiv napada na Dubrovnik bilo samo Cetinje, pa su Slavko Perović i njegov Liberalni savez Crne Gore okupili oko deset tisuća Cetinjana koji su se javno protivili napadu na Dubrovnik. Stoga ne čudi da je Cetinje ponovo postalo "kost u grlu" prosrpski orijentiranih crnogorskih političara za neki njihov novi "Srpski svet", što je u stvari drugo ime za neuspjeli projekt velike Srbije. Direktno je u posjedu dokumentacije koja potvrđuje ovu skandaloznu vijest.

[mentalnahigijena]

Od dva oka u glavi do dva oka razroka - kako su neraščišćeni računi iz Crnogorske i srpske istorije došli su na naplatu sto godina poslije: ‘Kad nijesmo umjeli da se dogovorimo...‘ Pravo je čudo što na Cetinju, "u prijestonici", kako to izvorno kažu Crnogorci, nije bilo žrtava. – Pred manastirom je bilo deset redova policije - kune nam se Dragan Pejaković, žestoki pristalica crnogorske državnosti. Cetinjanin Dragan, veli, cijeni i Srbe i Hrvate jer poštuju svoje države. – Legendo, ako ti se ne sviđa, šta ti ovđe onda imaš da radiš? A jel' tako? Ne bi ti ni infuziju da - kipti od bijesa. Teško je, tačnije, naći primjer u svijetu gdje vlast koja vodi državu, a misli, naravno, na onu Zdravka Krivokapića, negira postojanje iste te države jer su prije petnaest godina bili protiv njezina osamostaljenja. To je samo jedan od apsurda crnogorske političke stvarnosti. Od one "Crna Gora i Srbija, to je ista familija" devedesetih, do narodnog bunta na Cetinju, dva oka u glavi postala su razroka. No, da bi se razumjelo u istorijz odnosa Crnogoraca i Srba, nije se dovoljno vratiti četrdesetak godina unatrag, kad su se Milo Đukanović i Momir Bulatović uspeli na vlast na krilima antibirokratske revolucije, a koja je, kad je Slobodan Milošević ovladao svim polugama vlasti, na površinu, umjesto foteljaša, izbacila projekt velike Srbije.

– Kad nijesmo umjeli da se dogovorimo, a ja sam za konfederaciju bio, onda svatko sebi, ali Slobo Milošević je tražio jedan čovjek - jedan glas. To je možda nekima tada djelovalo naivno, ali nije bilo – podsjeća nas Zoran , još jedan pristaša 2005. godine ugaslog Liberalnog saveza Crne Gore, na pregovore čelnika federativnih republika uoči raspada Jugoslavije.

TRI SRPSKE DRŽAVE No, geneza velike ljubavi između Crnogoraca i Srba, a znamo kako te ljubavi obično završavaju, počela je jednim drugim raspadom - Otomanskog Carstva. Mali balkanski narodi zbacili su nakon vjekoa sužanjstva turski jaram, pa krenuli u bitku za teritorij koji će činiti njihove buduće države, da bi na uzadnje na Berlinskom kongresu 1878. stekle priznanje.

Za dio Crnogorske javnosti to je priznanje temelj današnje državnosti, dok ostali, bliži službenom Beogradu, smatraju kako su tada faktički nastala dva srpska državnopravna subjekta ili entiteta, a neki u Vojnoj krajini, u kojoj je prevladavalo srpsko stanovništvo, vide i treći. To bi danas bilo nešto kao u posljednje vrijeme stalno spominjani "srpski svet".

Veze Srba i Crnogoraca u to vrijeme bile su čvrste do te mjere da su Crnom Gorom i Srbijom ovladali djed i unuk: kralj Nikola i Aleksandar Karađorđević. Tačnije, Aleksandar od Jugoslavije, kako mu danas tepa Vuk Drašković, rastao je s đedom Nikolom na Cetinju. Kad je, nakon sarajevskog atentata na njih udarila Austro-Ugarska, dični, a slabo naoružani Crnogorci čuvali su odstupnicu srpskoj kraljevskoj dinastiji, ministrima i narodnim poslanicima, crkvenim velikodostojnicima i narodu, koji je zajedno s njima izbjegao na Krf.

Uglavnom, Crnogorci su izginuli u čuvenoj Moljkovačkoj bitki i tako onemogućili austrougarskoj vojsci da presiječe put Srbima prema Albaniji i dalje put Grčke. Cetinje je kapituliralo, a kralj Nikola napustio zemlju. Manji dio crnogorske vojske evakuirao se na Krf da bi zajedno s braćom Srbima, junačkim probojem Solunskog fronta dočekao veliku pobjedu, ali ne i slobodu.

Unuk Sašo, kako ga je zvao kralj Nikola I. Petrović Njegoš, izdao je djeda ne priznavši mu doprinos u borbi protiv Središnjih sila do kapitulacije 1916. godine. Dapače, zabranjen mu je povratak u Crnu Goru. Umro je u egzilu. U Antibesu, u Francuskoj.

Svemu je kumovala Podgorička skupština koja je, baš kao i danas ustoličenje mitropolita Jovana, zavadila Crnogorce, nerijetko i rođenu braću. Jedni su je, tzv. bjelaši, podržali aklamacijom, što je urodilo bezuvjetnim prisajedinjenjem Crne Gore Srbiji, a drugi, zelenaši, smatrali nelegitimnom jer je održana bez najviših predstavnika Crnogorske vlade u progonstvu, pa su njezine zaključke proglasili ništavnima.

SJEME ZLA – Meni je jedan đed u Moljkovačku bitku poginuo. Taj moj prađed ima Obilića odlikovanje, što je najveće moguće odlikovanje u Crnu Goru u to vrijeme bilo. Iz rata s Turcima. Stvarno je morbidno, ali morao si da doneseš pet turskih glava, da ih posiječeš, da bi moga konkurisat da te kandiduju za hajduka. Kad je doša Aleksandar Karađorđević na vlast, on je oštampa tih medalja masu. Nije ista, originalna, ali je oštampa samo da bi degradira tu medalju, a ti znaš što je Crnogorcu dirat u čojstvo i junaštvo. I onda je ta medalja postala bezvrijedna, a nije moga svatko Obilića dobit – objašnjava Zoran kako je počela rekonstrukcija Crnogorske državnosti s kojom se jedan dio njegovih sunarodnjaka nikad nije pomirio.

Zato su u prosincu 1918. podigli Božićni ustanak protiv novostvorene države Južnih Slavena koji će trajati sve do 1929. godine. Na pobunu ih je potaknula srpska okupacija Crne Gore na kraju Prvog svjetskog rata i odluke, za njih nelegalne Podgoričke skupštine, o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.

– E, sad, nisu oni, kako se to danas pogrešno tvrdi, bili protiv ujedinjenja sa Srbima i kasnije drugim južnoslavenskim narodima, nego su bili protiv bezuslovnog ujedinjenja, baš kao što je to bio i Stjepan Radić. Znači, možemo se ujediniti, ali prije toga moramo znati kako će ta buduća država izgledati – podsjeća Zoran gdje se i kada zametnulo sjeme razdora između dva naroda iste vjere ...

Kako je Kraljevina Jugoslavija počela, tako je i završila. U krvi. Godine 1941., Crnu Goru su okupirali talijanski fašisti, partizani i četnici povukli su se u gudure gdje su međusobno ratovali, a Titova vojska zadaje gubitke ne samo domaćim izdajnicima, već i okupatoru. Ključna imena među slugama neprijatelja su četnik Pavle Đurišić, koji se zdušno bori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, i Sekula Drljević, koji uz svesrdnu pomoć ustaša zagovara nezavisnu Crnu Goru i autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Drljević je i autor Crnogorske himne koju je, prilagodivši narodne napjeve, spjevao baš te ratne 1941. godine, pa oni koji nisu bili za samostalnost Crne Gore činjenicu što ne ustaju prilikom njezina intoniranja pripisuju Drljevićevoj suradnji s Antom Pavelićem i nacistima. Drljevića su, nedaleko od Bleiburga, zaklali Đurišićevi četnici, koji su zajedno s poraženim snagama pobjegli pred Titovim partizanima. A kako su Tito i Partija gledali na Crnogorsku državnost? Na to što je kralju Nikoli oduzeta država jer ju je, kako smatraju pristaše prisajedinjenja, napustio ostavivši narod na milost i nemilost okupatorima? – Što se Crne Gore tiče, sve je bilo riješeno još u Jajcu. Činjenica da je postala republika u novoj Jugoslaviji bila je dovoljno priznanje njene nekadašnje suverenosti i državnosti. A kako su devedeset posto naroda u Crnu Goru tada bili komunisti, o pitanjima Crnogorske pravoslavne crkve koju je kralj Aleksandar I. Karađorđević ukinuo dekretom 1921. nitko nije ni raspravljao – kaže Zoran, koji će, zajedno sa svojim Cetinjanima, odmah na početku rata, ustati protiv agresije Crnogorskih snaga u JNA na Hrvatsku. ŠPIJUNI IZ SRBIJE

– I da znaš, to je bilo samo na Cetinje. I tome se protivio samo LSCG Slavka Perovića i jedna manja socijalistička stranka, ali u puno blažem obliku – naglasio je Zoran, da se kojim slučajem ne bi pomislilo da je današnji predsjednik Milo Đukanović rodonačelnik ideje o samostalnosti. Upravo, Đukanović je dugo bio na liniji Slobodana Miloševića, no nakon razlaza s Momirom Bulatovićem, lukavi Nikšićanin u ideji o samostalnoj Crnoj Gori vidi priliku za ostanak na vlasti, ali i način da Crna Gora bude pošteđena bombardiranja od strane NATO-a. Tako je i bilo. Đukanović, nekada mladi, nabrijani komunist, barjaktar antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, izveo je kao Crnogorski nacionalist tu istu Crnu Goru iz zagrljaja sa Srbijom i uveo je u NATO. Njegovi protivnici iz prosrpske struje vele da je, kao i sve ostalo, lažirao i referendum o njezinoj nezavisnosti koji je bio pun manjkavosti. Prigovara mu se da su mnogi glasali više puta, kao i to da je brojnim građanima pravo izbora uskraćeno. Odluku o neovisnosti moralo je podržati više od 55 posto izišlih birača, a podržalo ih je 55,5 posto. Protiv je bilo njih 45,5 posto, a u tom bazenu glasova stalno pecaju Đukanovićevi protivnici svih vela. – Neka je na referendumu sve i pokradeno, ako je bila u pitanju država, ali što su poslije Milo i njegovi krali pa doveli narod pred izbor za lopove ili četnike, e, to ne valja. I kad je taj Milov nagrđeni DPS (Demokratska partija socijalista op.a) izgubio vlast, sad imamo ovo što vidiš – nervozno će Dragan nakon prosvjeda na Cetinju na kojima samo što živa glava nije pala. Među prosvjednicima nije bilo naoružanih pištoljima i bombama, a među snagama reda ubačenih špijuna iz susjedne Srbije. Vrilo je u balkanskom loncu, ali, srećom, nije proključalo pa se prelilo u komšiluk i susjedstvo. Tko je ovoga puta upalio štednjak? Najveći kuhar crnogorske politike Milo Đukanović. Skoro desetljeće i pol nakon osamostaljenja Crne Gore sjetio se autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, pa zatražio povrat njezine imovine državi, da bi potom te iste bogomolje predao Crkvi. Crnogorskoj, naravno. No, to je vješto iskoristio mitropolit Amfilohije Radović, najžešći protagonist velikosrpske ideje u Crnoj Gori, pa pozvao narod u obranu njihovih svetinja. Tako su krenule litije, molitve i masovne prosvjedne povorke Srpske pravoslavne crkve (SPC) po crnogorskim gradovima protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi trebala vratiti njezina imovina, uključujući i manastir svetog Petra Cetinjskog, u kojem je prošle nedjelje ustoličen mitropolit  (Joanikije) Jovan Mićović. Crna Gora se tada opet opasno podijelila na one koji se osjećaju Srbima (i/ili Crnogorcima) i na Crnogorce; odnosno montenegrine, kako posprdno Srbi zovu pobornike samostalne, zapadno orijentirane Crne Gore, buduće članice EU-a, i posrbice, kako Crnogorci nazivaju pristaše povezivanja Krivokapićeve Podgorice i Vučićeva Beograda.

Mala europska država postala je poligon svjetskih sila. Razvlače je posredno Amerika i Rusija, a neposredno Vučić i Đukanović. Svega tu ima. Čak i priča o interesima narkokartela koji dođu kao začin u ionako neslanu kašu koja će se i dalje krčkati na većoj ili manjoj vatri.

ZA I PROTIV Ukratko, neraščišćeni računi iz crnogorske i srpske istorije, a vezani uz Podgoričku skupštinu, došli su na naplatu sto godina poslije. Srbi i Crnogorci, dva naroda među kojima su isprepletene najtješnje vjerske, rodbinske, prijateljske i druge veze, podijelili su se oko pitanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve koja još nije priznata. I do čijeg amenovanja neće lako doći, kao ni u slučaju Makedonske pravoslavne crkve. Amfilohije je uspio ono što crnogorskoj opoziciji desetljećima nije polazilo za rukom: okupiti političke stranke u savez protiv Mila Đukanovića i poraziti ga na izborima. Pokojni mitropolit doslovno je predlagao koga imenovati u kabinet ministara i na koji način održati krhku koaliciju u Podgorici. Aktualna vlast opstaje zahvaljujući Albancu Dritonu Abazoviću, potpredsjedniku Vlade, u kojem pristaše neovisnosti vide najvećeg izdajnika nacionalnih interesa s obzirom na to da su pripadnici manjina na referendumu 2006. godine mahom glasali za suverenu Crnu Goru. – Ne do Bog da se Driton u Cetinju pojavija – vrti glavom Dragan, pa kaže da su litije možda ujedinile protivnike crnogorske države, ali da je zato atmosfera koja se u nedjelju osjetila na Cetinju, jer je među prosvjednicima bilo puno apolitičnih ljudi koje nije briga ni za predsjednika ni za premijera Crne Gore, navijestila novo vrijeme. I da će baš oni koje politika ne zanima, ali ne daju na Crnu Goru, zajedno s iseljenicima na idućim parlamentarnim izborima donijeti prevagu. A onda opet ukrug; glasanje "za" i "protiv" kao 2006. godine. Godine koja se vraća.

[mentalnahigijena]

DUHOVNOST UZ PUŠKE (VIDEO) NIJE PRVI PUT DA SU DUGE CIJEVI U CETINJU! Ovako je to bilo 1991.: Krvavi trag ni danas nije izbrisan! U nedjelju je u Crnoj Gori u samostanu u Cetinju ustoličen mitropolit Srpske pravoslavne Crkve Joanikije. Učinjeno je to usprkos protivljenju nekoliko tisuća prosvjednika i velikog djela crnogorske javnosti, koji su tražili da se ustoličenje izmjesti zbog simboličke važnosti Cetinja i manastira. Budući da su prosvjednici postavili barikade na magistrali Podgorica-Cetinje, tada budući mitropolit Joanikije spustio se helikopterom u Cetinjski manastir zajedno s patrijarhom Porfirijem uz koje su hodali specijalci naoružani do zuba i noseći štitove. Velik dio javnosti i političkih komentatora slaže se kako Srpska pravoslavna Crkva kao i ratnih 90-ih postaje alat nacionalističke politike iz Beograda. Vučić ne mari za posljedice U nedjelju se ustoličenjem zapravo samo nastavilo ono što je započeo prethodni mitropolit, notorni Amfilohije Radović – jedno od najprominentnijih lica svetosavskog nacionalizma, spoja srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma – a to je podrška politici koja negira crnogorsku naciju i crnogorsku crkvu. Politika je to koja ne dozvoljava toj zemlji da se osovi na čvrste noge i umjesto na vjerska i nacionalna previranja usmjeri na razvoj za dobrobit svih njenih građana. Međutim, to očigledno ne zabrinjava srpski državni vrh koji je nakon eksplozivne atmosfere koja je svaki tren mogla buknuti u građanski rat, još dolio ulja na vatru pričajući o ‘srpskom svetu’. Iz Beograda i SPC-a nije stigla jedna jedina umirujuća riječ. Nisu duge cijevi prvi put na Cetinju Treba reći, kako srpska nacionalistička politika po drugi put donosi duge cijevi u manastir na Cetinju i to oba puta u vrijeme ustoličenja novog mitropolita. Na Petrovdan 1991. godine u isti taj manastir umarširala je ni manje ni više paravojska srpskih službi sigurnosti, Željka Ražnatovića Arkana pritom kličući novom mitropolitu u okupiranom Cetinjskom manastiru. https://youtu.be/dwFuhl_3Pco Njegovi Tigrovi boravili su u samostanu naoružani do zuba nakon čega su se uz blagoslov Amfilohija uputili na krvave pohode u ime”krsta časnog i slobode zlatne”. Samo godinu dana nakon, Arkan se sa svojom vojskom ponovno, kao junak krvavih ruku, vraća u Cetinjski manastir zajedno sa svojom paravojnom formacijom. Bio je to Badnji dan 1992. godine. Ugostio ga je naravno Amfilohije. Kako ga je na ratište poslao, tako ga je i dočekao. O ovim događajima svjedoče i snimke. I tada je došlo do sličnih nemira kao u 2021. godine. Svjesni su bili Crnogorci što im se želi oteti, baš kao i danas kada se suočavaju s novim uzletom ‘velikosrpske politike’ koja svoje ambicije praktički više ni ne skriva. https://youtu.be/t4KBuiXFj9s https://youtu.be/XL50D9jc35c (DNEVNO)

[mentalnahigijena]

‘Crna Gora mogla bi postati prva žrtva novovjekih srpskih pretenzija, jer ‘srpski svet’ nije ništa drugo nego mirnodopsko stvaranje Velike Srbije!’

Revolt među Crnogorcima, osobito među onima koji nisu prosrpski orijentirani, izazvala je vijest da će ceremonija ustoličenja novog mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve, Joanikija, biti održana početkom rujna u manastiru na Cetinju. Crnogorci organizaciju takvog skupa u duhovnoj prijestolnici Crne Gore vide kao provokaciju.

Politički analitičar Tomislav Stipić za Dnevno je proanalizirao uzavrelo ozračje u Crnoj Gori, ali i objasnio što bi se eventualno moglo očekivati od cijele situacije te kako će to utjecati na cijelu regiju. Objasnio je i koja bi, po njemu, u ovoj situaciji trebala biti uloga Hrvatske.

Naime, domoljubna crnogorska udruženja su odmah po objavljivanju te vijesti poručila kako neće dozvoliti da “srpski patrijarh oskvrnavi tron Svetoga Petra Cetinjskog”, crnogorskog sveca iz vladarske obitelji Petrović-Njegoš.

“U svojim crkvama možete raditi što hoćete. U našem duhovnom središtu, čija je sloboda plaćana krvlju naših predaka, nećete moći ustoličiti onoga koji ne priznaje Crnogorsku crkvu, crnogorsku državu, crnogorsku tradiciju, crnogorski jezik, crnogorsku kulturu”, naveli su u priopćenju pripadnici udruga koji se nazivaju crnogorskim domoljubima.

‘Nema tog Krivokapića koji će mi prijetiti silom u mom gradu’

Joanikije, episkop budimljansko-nikšićki, izabran je u svibnju na Arhijerejskom saboru u Beogradu, za mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve, a na tom mjestu će zamijeniti mitropolita Amfilohija, koji je krajem prošle godine preminuo od posljedica infekcije koronavirusom. Ceremonija njegovog preuzimanja dužnosti trebala bi se održati 4. rujna na Cetinju, priopćeno je iz SPC.

Joanikijevom ustoličenju na Cetinju protive se i crnogorske oporbene stranke, koje poručuju SPC-u da tu ceremoniju održe bilo gdje drugo osim u crnogorskoj prijestolnici.

S druge strane, crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, čovjek koji je u premijersku fotelju sjeo upravo na prijedlog SPC-a, izričit je da će se skup ustoličenja novog crnogorskog mitropolita održati na Cetinju te je rekao da će on tom skupu prisustvovati bez tjelohranitelja.

“U Crnoj Gori ustoličenje mitropolita je jedan od najdostojnijih činova koji se događa i naravno to je sve narodna volja. I tu svenarodnu radost ne mogu spriječiti pojedinci kojima čitavog života nešto smeta. Mogu pisati, mogu se protiviti, ali ne mogu ometati određene događaje koji će se desiti, to vam ja tvrdim”, rekao je Krivokapić naglasivši da će na Cetinje doći bez osiguranja.

Premijerova izjava naišla je na oštre reakcije, pa mu je Aleksandar Bogdanović iz Demokratske partije socijalista, Mila Đukanovića, poručio da je premijerovo ponašanje nedopustivo te da svojim izjavama vrijeđa i provocira građane.

SDP-ov Mirko Stanić, rođeni Cetinjanin, priopćio je kako nema tog Zdravka Krivokapića koji će mu prijetiti silom u njegovom gradu i “braniti mi da u njemu budem svoj na svome”.

‘Jedan od najvećih nacionalističkih jastrebova SPC-a’

Srpska pravoslavna crkva u mnogome je doprinijela smjeni vlasti u Crnoj Gori i prvom porazu Mila Đukanovića na izborima u tri desetljeća. Brojne čelne funkcije u državi preuzeli su kadrovi bliski SPC-u. Najveći utjecaj u toj vjerskoj organizaciji imao je dugogodišnji mitropolit Amfilohije koji je bezuvjetno podržao Zdravka Krivokapića za premijera ekspertske vlade.

“Cetinjski manastir je duhovno središte pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori. Međutim, sada se postavlja pitanje čiji je taj manastir. Je li taj manastir crnogorske crkve, čiji je bio do 1920. ili je to manastir u vlasništvu SPC-a koja preko mitropolije crnogorsko-primorske upravlja tim samostanom. Sad, stvorio se zapravo ne samo vjerski problem, realni, nego se stvorio i politički problem, ali i imovinsko-pravni. Sad nitko više ne zna, uvjetno rečeno, jer znaju oni dobro čiji je to samostan, odnosno manastir, ali Srbi ne žele priznati da je to duhovno naslijeđe Crnogoraca. Zato što oni pravoslavlje u Crnoj Gori gledaju isključivo kroz prizmu srpskog pravoslavlja. Da ne kažem nacionalističkog pravoslavlja, s obzirom da znamo da je mitropolijom crnogorsko-primorskom od kraja 80-ih pa do prošle godine upravljao Amfilohije Radović, srpski mitropolit koji je bio jedan od najvećih nacionalističkih jastrebova u samoj SPC”, pojašnjava Tomislav Stipić.

Cijela stvar, međutim, slojevitija je nego što se čini na prvi pogled. Problema je više, a glavni problem zapravo nastaje 1918. godine kad je Crnogorska pravoslavna crkva postala dio Srpske pravoslavne crkve, koja nije niti postojala do 1920. godine, kad su oni praktički otkupili od carigradske patrijarhije takozvani tomos koji se dodjeljuje za autokefalnost pojedine crkve.

“Njihov cilj bio je da na čitavom prostoru bivše Jugoslavije imaju jurisdikciju nad pravoslavnim življem, bez obzira što svaka nacionalna država koja je do tada postojala, a pravoslavna je, je u pravilu uvijek i autokefalna crkva. Dakle, crnogorskoj crkvi je to na prijevaru oduzeto i to traje sve do današnjih dana”, jasan je Stipić.

Iako se to nije svidjelo prosrpskom Demokratskom frontu, čelnici tog pokreta nisu smjeli ući u otvoreni sukob s mitropolitom Amfilohijem, koji je svojim utjecajem, vjerovalo se, mogao lako ostaviti ih bez podrške biračkog tijela koje je imalo puno povjerenje u SPC u Crnoj Gori.

No, nakon njegove smrti Demokratski front otvoreno je napao Krivokapića i počela je borba unutar prosrpskog političkog korpusa za podršku SPC-a. U tu političku borbu umiješao se i službeni Beograd odbijajući susrete s crnogorskim premijerom, uz javnu podršku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića čelnicima DF-a Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću.

Ta borba kulminirala je u svibnju 2020. kada su čelnici DF-a, SPC-a i srbijanski dužnosnici optužili Krivokapića da je u Beogradu odbio potpisati temeljni ugovor sa SPC. Crnogorski premijer tada je odgovorio da ugovor između crnogorske države i SPC nije u potpunosti usuglašen te da može biti potpisan isključivo na teritoriju Crne Gore.

Vlast u Crnoj Gori formirale su tri koalicije – “Za budućnost Crne Gore”, premijera Krivokapića, “Mir je naša nacija”, predsjednika parlamenta Alekse Bečića i “Crno na bijelo”, Dritana Abazovića, koji je jedini potpredsjednik vlade i jedini političar u izvršnoj vlasti.

Paradoksalno je da od formiranja vlade, ona veće kritičare ima u strankama koje sudjeluju u vlasti nego u oporbi, dok je vladajući prosrpski Demokratski front, koji je raspodjelom funkcija dobio najviše pozicija u vladajućim strukturama, za sredinu rujna najavio i ulične prosvjede protiv vlade Zdravka Krivokapića.

‘Crna Gora mogla bi postati žrtvom novovjekih srpskih pretenzija’

Još u rujnu 2020., gostujući na televiziji Pink, Aleksandar Raković, srpski povjesničar i jedan od ideologa nacionalističkog projekta ‘srpski svet’ , predložio je strankama vladajuće većine u Crnoj Gori da zbog ‘antisrpskog karaktera’ nove Vlade, nakon isteka od 200 dana, izvrše rekonstrukciju kabineta Zdravka Krivokapića. Da stvar bude apsurdnija, vladu koju je nazvao ‘antisrpskom’ u crnogorskoj javnosti doživljava se ‘prosrpkom’, poglavito zbog utjecaja SPC-a, koja je zapravo i ‘nominirala’ Krivokapića za premijera.

Raković je na Pinku teatralno rasparao fotokopiju sporazuma vladajuće većine koji su 8. rujna potpisali Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Tvrdi da je dokument ništavan jer neke točke nisu ispoštovane.

No, srbijanske pretenzije na zemlje u okruženju te stvaranje ‘srpskog sveta’ zapravo nisu ništa drugo, nego mirnodopski pandan ideji ‘Velike Srbije’, tvrdi Stipić, koji je u jednom od prošlih tekstova na ovu temu zgodno primijetio kako “Srbija na Crnu Goru gleda kao na svog mlađeg brata”, a ne na nezavisnu zemlju, koja to jest. Nema sumnje i da Srbe ‘boli’ činjenica što je Crna Gora usto i članica NATO-a, pa na sve dostupne načine pokušavaju omalovažiti neovisnost i suverenost zemlje, kao uostalom i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su Crnogorcima na prijevaru oduzeli još prije stotinu godina.

“Ne zaboravimo da je pokojni Amfilohije primao Arkana na paljenje badnjaka, baš ispred tog manastira u Cetinju, da je sudjelovao u skrivanju Radovana Karadžića, da je vrlo afirmativno u toku rata govorio o velikosrpskim pretenzijama na tuđe teritorije. Prema tome, oni Crnogorci koji su nacionalno opredijeljeni, koji pripadaju obnovljenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a obnovljena je 1993. godine, oni zapravo na sve to gledaju s podozrenjem i praktički smatraju da SPC s ovim načinom djelovanja želi Crnu Goru pretvoriti u srpsku provinciju, a usporedno s tom vjerskom indoktrinacijom srpskog pravoslavlja u Crnoj Gori idu i ove najave državne srpske politike, predvođene Vučićem, Vulinom i sličnima o stvaranju takozvanog ‘srpskog sveta”, ističe Stipić.

On dodaje kako je sve to vrlo povezano, a ono što osobito odzvanja, a što je i vidljivo je da bi nažalost, kako tvrdi, Crna Gora mogla postati prva žrtva “novovjekih srpskih pretenzija”.

‘Srpski svet’ – mirnodopsko stvaranje Velike Srbije

“Jer ‘srpski svet’ nije ništa drugo nego mirnodopsko stvaranje Velike Srbije. Ono što Srbija nije uspjela ratom jer je sve ratove izgubila, sada pokušava jednom, rekao bih, vrlo perfidnom metodom diplomatsko-religijsko-političkih igrica i nisam siguran može li se Crna Gora tome oduprijeti s obzirom da je prošle godine po prvi puta promijenjena vlast u Crnoj Gori, gdje su u vlast došle i neke otvoreno prosrpske stranke koje maltene zazivaju neku vrstu ujedinjenja sa Srbijom. Problem je i u tome što je druga strana, koja je patriotski i nacionalno određena za CG i ljude koji se zapravo smatraju Crnogorcima, a ne Srbima predstavlja Milo Đukanović koji je potrošeni političar, koji je sudjelovao u brojnim aferama i koji je Crnom Gorom vladao od demokratskih promjena koje se tamo praktički do prošle godine nisu nikad ni dogodile, budući da je uvijek ista stranka bila na vlasti. Mislim da to dodatno slabi poziciju procrnogorskih snaga, a druge neke snage koja bi se borila za suverenu i nezavisnu Crnu Goru nema na vidiku. I to je najveći problem”, objašnjava.

Što se Dritana Abazovića tiče, potpredsjednika aktualne vlade, koji je procrnogorski orijentiran i koji je jasno komunicirao da je on za nezavisnu i suverenu Crnu Goru, on ima, kaže Stipić, jedan drugi problem.

“Njegov problem leži u tome što je, kao prvo, etnički Albanac, što ne bi trebalo raditi neki problem, ali u pojedinim glavama može biti problem. Stvar je u tome što je on ušao u vladu u kojoj su neki, čak bih rekao, pročetnički elementi. Dakle, tamo je bila ministrica koja je pozitivno govorila o četničkom naslijeđu. Postoji cijela plejada ljudi koji se slikaju pod fotografijama Draže Mihajlovića i koji u tome ne vide apsolutno ništa sporno. A zapravo ako se kao dužnosnik, kao netko tko je u funkciji Crne Gore pod takvom fotografijom, to je automatski poništavanje nezavisnosti Crne Gore. Četnički pokret se borio za Veliku Srbiju, a ne za slobodnu Crnu Goru”, jasan je Stipić.

Je li doista moguć otvoreni sukob?!

No, situacija, najblaže rečeno, uopće ne djeluje bajno. Ne samo u Crnoj Gori, jer Vučićevi su mehanizmi ‘udarili’ na svim frontovima, pa tako osim provociranja Crnogoraca i pretendiranja na njihovu suverenost, imamo Dodika koji po cijenu trogodišnje zatvorske kazne, ustaje protuzakonito i tvrdi kako genocida u Srebrenici nije bilo, na koju temu je Srbija imala oštre ‘odgojno-popravne’ izjave kada je Crna Gora nedavno prihvatila Rezoluciju u Srebrenici, pa je tu i borba za Kosovo, koju su Srbi već odavno izgubili, samo to ne žele priznati. Osim toga, Dodik posljednjih dana govori o ujedinjenju Republike Srpske i Srbije, što je sve zajedno doista ništa drugo doli velika i neobuzdana želja za stvaranjem takozvanog Rakovićevog ‘srpskog sveta’. Nakon svega, teško se ne zapitati može li doista doći do otvorenog sukoba ovakvom retorikom.

“Moguće je da dođe i do sukoba iz razloga što su Crnogorci vrlo temperamentni. Čak i 90-ih godina u jeku rata, kad je Đukanović još služio Miloševiću i bio dio njegove politike, u Crnoj Gori je znalo doći do žestokih sukoba između propatriotskih snaga, u kojima tada nije bio Đukanović, ali ih je vodio čuveni Slavko Perović, predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore. Mislim da je poznato kada je upravo na Cetinju okupio jedno 15 tisuća ljudi, što je za Crnu Goru velik broj. Kada su u jeku napada na Dubrovnik pjevali: ‘S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!’ Dakle, Crnogorci su vrlo temperamentni, a problem je što je temperamentna i jedna i druga strana, prosrpske skupine. Tako da je moguće da dođe do određenog sukoba i čini mi se da će nastati prije svega ako bude režiran izvana, a pritom mislim prvenstveno na srpsku obavještajnu službu i te parapolitičke srpske organizacije koje djeluju u Crnoj Gori. Ako oni dobiju mig, budući da je Vučić sada u jednoj bezizlaznoj situaciji u kojoj će prije ili kasnije morati kapitulirati što se Kosova tiče, a to se pak naslanja direktno i na unutrašnje pitanje BiH, dakle Republike Srpske, što će biti s time. To je sve istovremeno dirigirano. Srpska propaganda uvijek tako djeluje, ona djeluje unisono i na više pravaca, tako da se stvori dojam da je srpstvo ugroženo. To oni rade stalno“, ističe Stipić.

Dodaje kako smatra da srpska državna politika nikad neće odustati, barem ova koja je na vlasti, dok neku drugu potencijalnu niti ne vidi, koja je drugačijeg razmišljanja. Objašnjava kako je to možda bio pokojni Đinđić.

Srpski imperijalizam i uloga Hrvatske

“Nažalost, stvarno bi Crna Gora mogla postati prva žrtva ponovnog buđenja srpskog imperijalizma. Jer ovo što oni rade, to je stvarno to – srpski imperijalizam na djelu”, rekao je Stipić.

Istaknuo je kako se Hrvatska tog nametanja srpskog imperijalizma srećom riješila, u nametnutom ratu.

“Porazili smo ih oružjem i to je na neki način naša sreća. Rat nikad nije sreća, ali takvog protivnika jednostavno moraš poraziti u ratu da mu više to ne bi palo na pamet. Međutim, ostale zemlje u okruženju nemaju takvu snagu i to je veliki problem. Zato bi se hrvatska vanjska politika, po meni, trebala jače uključiti, samo sumnjam jer ozbiljno sumnjam u kompetencije našeg ministra vanjskih poslova, i prihvatiti Crnu Goru kao prijateljsku zemlju te joj maksimalno pomoći u ovome s čime se suočava”, ukazuje Stipić.

On podsjeća kako je Crna Gora u NATO savezu i izravni saveznik Hrvatske.

“Na kraju krajeva, ova situacija može stvoriti i regionalni problem, pa smatram da bi se sada Hrvatska trebala nametnuti kao strana koja brine o regionalnoj stabilnosti, možda čak u sinergiji sa Slovenijom, ali isto tako i brine o svojim susjedima. Usudio bih se reći da nam je Crna Gora u ovim trenutačnim odnosima, najveća prijateljska susjedna zemlja koju imamo”, zaključio je Tomislav Stipić.

[mentalnahigijena]

Šok 22/09/2018. "(Mitropolit crnogorsko primorski amfilohije uručio je danas ordene Svetog Petra Cetinjskog gradonačelniku i predsjedniku Skupštine Budve)"! Episkop banatski amfilohije radović i sinod sps nemaju pravo da dodjeljuju Orden Svetog Petra Cetinjskog, koje je dinastičko odlikovanje dinastije Petrović - Njegoš, a ne ni banatsko, ni srpsko, niti odlikovanje spc! Originalni Orden Svetog Petra Cetinjskog je ustanovio 1870. godine Knjaz i Gospodar Crne Gore, Nikola I Petrović - Njegoš. Kao nasljedna intelektualna i materijalna svojina Crnogorske svetorodne dinastije, orden Svetog Petra ne smije biti izvrgnut ruglu i zloupotrebi, niti može biti prisvojen od onih kojima ne pripada! Zna li banatski episkop amfilohije da je na originalnom ordenu Svetog Petra Cetinjskog stajao natpis: "Za Nezavisnost Crne Gore"!? Zna li banatski episkop amfilohije da je taj Orden dodjeljivan isključivo članovima dinastije Petrović - Njegoš, sa izuzetkom vojvode i popa Ilije Plamenca i pojedinih vladara stranih država? Zna li banatski episkop amfilohije da pravo da danas dodjeljuje taj orden pripada isključivo Nj. K. V. Prestolonasljedniku Nikoli II Petroviću - Njegošu, a ne okupatorskoj i uzurpatorskoj beogradskoj crkvi u Crnoj Gori? Zna li banatski episkop amfilohije da niko nije dobro prošao ko se igrao sa imenom i čašću Svetog Crnogorskog Vladike Petra Cetinjskog? Zna li banatski episkop amfilohije da nema panonske nizije pod Lovćenom?