#kao frend

[sincerelyyoursg]

GABI GABI GABIII

znas mateja kao onog kool misterioznog lika aha ugl moj frend je nagovorio njega jucer jer mu je bio zadnji dan tu da dode i kaze mi bok e pa

matej (dolazi meni kad sam bila sa SVOJIMA) : ej bok umm tvoj frend mi je reko da ti kazem bok pa evo

ja (doslovno umirem): aa bok ahahaha

matej: ahaha

TO JE BILO TO I LIK JE OTISO DOMA I SAD MI JE FR REKO DA IMA NJEGOV SNEO I DA CE MI GA DAT AJME MENI JA SE BOJIM STA ON MISLI O MENI AL KAO

HELP TO JE TAKO AWKWARD JA NE MOGU al bar ste pricali ako ista 🙏 iskreno on se cini kao osobaa koja ne zna pricat s drugima i to, pa ce mozda bit bolje da se upoznate malo ‼️

[ziftarahologram252]

sanjao sam sebe u sjajnom crnom odelu i tebe pored sebe prelepu svu u belom

Sjetim se prvog izlaska kojeg nam je namjestio frend i kako smo se stalno gubili po temama jer smo imali toliko toga za rec pateticno je ali razmisljam koliko toga sam ti jos imala za rec o sebi i koliko mjesta smo trebali proc skupa uvijek zalim sto ti nisam stavila ruku na prsa na onoj klupici ispod bajama cekaj pocela sam drhtat krece pjesma koju smo skupa slusali najlepsi si andeo najruzniji demon preskacem nisam od volje za sjecat se uvijek si cekao i kad sam puno kasnila dva tjedna otkad se znamo kazes gledam njih a ti si tako drugacija od onoga sto vidim znas onu jednu lestrinu kad se lik plasi rec sto osjeca znam e pa znaj onda sapcemo nesto iako nema nikog nigdje i koja ti je najdraza boja plava i meni i mrzim svoju glavu koja nece pamti puno pa ne zna ostatak tog razgovora ja s tobom ni pola toga sto sam htjela nisam a potrosila bi mladost da ostarim s tobom ako ikada se sretnemo u nekoj drugoj prici ne pitaj me kako zivim ja vec odavno sam mrtva imam druge imas druge hocu tebe moji navijaci su tamo gdje je prazna tribina puno problema imas lako mi o njima pricas moji malo veci ali izlaze na povrsinu svaku tudu srecu odbila bi da mi se vratis ti sa svojim greskama i kazem da je sve to bila navika trazim realnost to smo bili mi i nikad ne pisem o nikom a navike su cudo pa se pitam da li je vredelo odlazim ali ipak ja sam ortak kome bit ce tesko tvoj broj jos se vrti u memoriji glave i sve je kao da padam sa zgrade a ti me dozivas-E

[nowitch]

ako kapiš šta želim reći

[ladiscribus]

Izgubljen u gradu izgubljenih ljudi - Brazil 1. dio

Kada bi znali da su moje pripreme i organizacija za ovo putovanje u Brazil dugo 40 dana, trajale otprilike samo nekih tjedan dana neposredno prije puta, uhvatili bi se za glavu i rekli bi da sam se najeo halucinogenih gljiva.. Čak sam se i ja uhvatio za glavu dok sam bio u nekakvom polustresnom zabrinutom stanju na zagrebačkom aerodromu i stajao u redu za check-in. Kamo ja to idem?? Priče o Brazilu, njegovoj (ne)sigurnosti, pljačkanju turista, opasnim favelama u koje ne smiju ući ni sami Brazilci ako nemaju nekog insajdera koji će im dati propusnicu za ulazak, nepoznavanje portugalskog, ogromne distance između gradova i njihovih pokrajina, sve to davalo mi je osjećaj određene nesigurnosti u cijeli taj avanturistički brazilski pothvat. No s druge strane kad pomislim na ljepšu stranu medalje, na toplo vrijeme i k tome da je kod njih sada ljeto dok je kod nas obrnuto zima, pješčane plaže, lijepe žene u bojama, sambu i južnoameričku bezbrižnost, brzo me pustio taj osjećaj tjeskobe..

Slijećem na aerodrom Congonhas u Sao Paulo u ranojutarnjim satima.. Napokon sam odahnuo, jer let je prošao u velikom dijelu u snažnim turbulencijama i moljenju Boga da prestanu.. U kontaktiranju Boga pomogla mi je mlada misionarka koja je sjedila pored mene i odahnula zajedno samnom kada smo napokon sletili. A sad dolazi onaj naizgled lakši dio.. Trebam uspostaviti internetsku vezu da kontaktiram mog čovjeka Brazilca, koji je prijatelj mog prijatelja i koji mi je srdačno ponudio smještaj kod sebe, iako me nikad nije vidio u životu i samo je dva puta razgovarao samnom preko WhatsAppa. Moram priznati vrlo ljubazno, ali i hrabro od njega, pozvati u kuću praktički potpunog stranca.. No većina Brazilaca je takva, uglavnom su ljubazni i gostoprimljivi te zapravo vole ljude iz Europe i uvijek će se rado pohvaliti pred svojim prijateljima da imaju nekog rođaka, prijatelja ili barem poznanika iz Europe. Moj domaćin s ruskim imenom Igor priča sasvim solidno engleski za razliku od većine, čak je i studirao u Europi pa ima iskustva s globalnom europskom kulturom pa i s Hrvatima.. Inače nema nikakve veze s Rusima niti bilo kojom slavenskom nacijom osim što njegovo ime daje krive asocijacije. Moram ga nazvati na mobitel i nekako se dočepati do njegovog stana jer je Igor poslovno spriječen i nije u mogućnosti pokupiti me. Spojiti se na net bio je veći podvig nego preživjeti turbulencije u avionu. Nekako sam ga uspio nazvati iz dvadesetog pokušaja, no daljnji podvig bio je doći do njegovog stana u gradu koji ima samo 20 milijuna stanovnika u svom širem dijelu i najveći je grad južne Amerike. Ljudi su mi ljubazno prilazili, pomagali mi, plaćali mi karte za metro čiji je sustav poprilično kompliciran.. Nakon velikih i složenih zavrzlama uspio sam nekako doći do metro stanice u kvartu gdje on živi te prepješačio nekih pola sata do njegovog stana s mobitelom u ruci i upaljenim Google Mapsom na offline, što definitivno nije baš preporučljivo napraviti u ovoj zemlji. Put je vodio kroz neki siromašni kvart preko omanjeg brda. Napokon sam došao do cilja dok se sa mene cijedio znoj u divovskim kapljicama kao da su me smetlari polili šmrkom, što zbog težine ogromnog ruksaka, što zbog pješačenja uzbrdo, što zbog straha da na pješačkom putu od cijele moje prtljage ne bi ostale samo moje mokre gaće na meni.. Njegov otac sišao je do ulaza zgrade, dok je moje zacrvenjelo lice odavalo neugodnjak zbog cijeđenog znoja na meni.. On samnom srdačno u spiku na portugalskom kao da sam položio najviši stupanj na tečaju portugalskog i dao mi direktno do znanja da odem pod tuš.. Logično :) Moj prijatelj Igor dogovorio je jednu mladu damu koja priča engleski da me pokupi s autom i pokaže mi grad.. Pa tko bi lud to odbio? I tako Igorov otac i ja, već stara dva pajdaša, čekamo mladu damu vani na zidiću i dalje časkajući na perfektnom portugalskom.. Kada se pojavila obojici nam se orosile oči.. Ljupka, simpatična i mlada.. Ipak zbog malog straha radi susreta s nepoznatim muškarcem, ona dolazi sa svojim dečkom u pratnji.. :(  Zna ona da nema zajebancije s hrvatskim šarmerima..

Dok se vozimo i usput se upoznavamo čavrljajući na engleskom, malo zujim kroz prozor i razgledavam kvartove kroz koje prolazimo.. S lijeve i desne strane neboderi. Jedino što se promijenilo u pejzažu u skoro sat i pol vožnje, su trake ne cestama koje smo mijenjali da bi došli do centra.. Zapanjujuća je količina i zgusnutost nebodera te geografska veličina ovog gigantskog grada. Stanovnike Sao Paula nazivaju Paulistas. Grad je nastao na mjestu osnutka isusovačke misije Colegio de Sao Paulo koju su osnovala dva misionara Manuel da Nobrega i Jose de Anchieta 1554., a misiji je bio cilj pokrštavanje Tupi-Guarani domicilnog stanovništva. U početku je Sao Paulo bio selo i zapravo je ostalo selo sljedeća dva stoljeća čiji su se stanovnici uglavnom bavili poljuprivredom. Dolaskom onih u potrazi za zlatom u 17. stoljeću, koje ovdje nazivaju Bandeirantes, a zlato je otkriveno u području današnje regije Minas Gerais, grad se počeo znatno širiti. Krajem 18. stoljeća nestalo je zlata, ali zato je počela trgovina šećernom trskom a kasnije kavom. Izgradnjom željezničke pruge od Sao Paula do morske luke Santos sredinom 19. stoljeća dolazi do velikog ekonomskog rasta i gomilanja stanovnika. Najviše je došlo talijanskih useljenika koji su radili na plantažama kave.. U luci Santos nalazi se muzej kave, a tu se nalazi još jedan muzej jedne slavne osobe po kojoj je Santos možda i poznatiji - muzej Pelé. Čuveni brazilski nogometaš koji je počeo svoju karijeru ovdje i dugi niz godina igrao za klub Santos, iako je rođen u mjestu Tres Corações u regiji Minas Gerais. Po nekima najbolji nogometaš svijeta ikada, uz legendarnog Argentinca Maradonu. Samo nemojte nikad pitat nijednog Brazilca koji je od njih bio bolji, kao što sam to napravio ja, jer odgovor se naravno zna..:) Reprezentacije Brazila i Argentine vječiti su rivali i u obje zemlje kod njih je nogomet sport numero uno.

Metropolitana, najčišći metro koji sam vidio u mom životu.. Nezainteresirani pogledi i lica bez riječi. Samo se čuje muzika koja svira i dosadni prodavači nečega, bilo čega.. Ipak velika ljubaznost ako ih nešto pitaš.. Posuđuju mobitel da nazoveš, ali kad ne pričaš njihov jezik, uvijek osjećaš da si gringo.. Što bi značilo nešto kao bijeli stranac koji ne priča portugalski i potencijalno je dobra prilika da mu izmuzu neki novac.. Tako da uvijek kada netko nepoznat ljubazno s tobom priča, nemoj se začuditi ako te poslije traže lovu za tu malu uslugu koju su ti napravili..

Sao Paulo.. Vidi se da je ovo pravi poslovni grad gdje većina stanovnika koja ovdje živi, je tu iz razloga velikih poslovnih mogućnosti koje se nude i moguće dobre zarade.. Ima dosta njemačkih firmi i kažu da sa znanjem njemačkog jezika ovdje možeš imati pravu menadžersku plaću. No ako želiš dobar provod i razbibrigu onda je Rio definitivno bolje mjesto za to.. Moje dobro stečeno znanje njemačkog dobro bi došlo ovdje, samo bi bilo još bolje da ima kakva njemačka firma u Riu de Janeiru :)

Kada dođeš do centra, pogledaš glavni trg Praça da Sé, uđeš u katedralu i razgledaš je iznutra, a unutra  vidiš neku prazninu.. Kad izađeš van vidiš pravu realnost Brazila, ljudi koji čekaju u redu za besplatnu kuhinju i jedva ju dočekali.. Djeca koja se igraju po trgu i nitko ne mari da je ovo možda glavna turistička znamenitost grada.. Sami centar nije me previše oduševio.. Tu je nekoliko značajnih crkava kao Crkva svetog Franje Asiškog, samostan Sao Bento sa crkvom.. Ono što obilježava moderni Sao Paulo i njegov ekonomski prospiritet je Avenida Paulista sa svojim modernim zgradurinama, dućanima i lokalima. Ovdje imate osjećaj da šetate Manhattanom u New Yorku. U neku ruku ova dva grada imaju puno sličnosti osim već spomenutih nebodera. Sao Paulo je centar mode južne Amerike kao što je New York centar mode Sjeverne Amerike i ovdje se održava Sao Paulo Fashion Week koji je najznačajniji događaj u modnoj industriji u cijeloj Latinskoj Americi.. Obično se održava dva puta godišnje u siječnju i lipnju u Parku Ibirapuera, a i sami park jako podsjeća na Central Park u New Yorku. U tom eventu (kako se to danas moderno kaže, a ne događaj) možete vidjeti cijeli šou inovativnih krpica, onih koji ih nose na svojim kostima, pardon tijelima, onih koji gledaju kako bi ušićarili neku ideju za zaradu na krpicama i oni koji samo žele biti viđeni.. Jedino što sam vidio u tom parku što se tiče mode su naši kockasti dresovi hrvatske nogometne reprezentacije koje su nosili neki mladići. Kada sam prvi puta vidio nekog da nosi naš dres, srdačno i prijateljski sam mu doviknuo Croacia, no on me samo popratio pogledom kao da sam potpuno lud čovjek.. Očito da čovjek nema pojma čiji dres uopće nosi. To mi se desilo nekoliko puta u tom parku i nijedan se nije ljubazno nasmijao pa čak nije ništa ni odgovorio te sam odustao od toga da svakom liku u hrvatskom dresu vičem na uho Croacia.. Poslije sam saznao da su naši dresovi bila moda za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. kada su naši Vatreni osvojili srebro, a i cijeli Brazil je uglavnom navijao za nas.. Evo i Hrvati su doprinijeli nešto u svijetu mode osim kravate..

Kako je Sao Paulo i centar kulture sa svojim brojnim muzejima, u Parku Ibirapuera se nalazi poznati Muzej moderne umjetnosti.

Navečer me moj frend Igor pozvao na rođendansku feštu njegovog strica ili ujaka, nisam baš siguran.. Tamo sam probao puno brazilske hrane koju su pripremile domaćice. Zapravo je ovdje običaj kao i u većini Latinske Amerike da svatko nešto donese. A ono što Brazilci obožavaju je roštilj. E tu sam i ja došao na svoje i kako to najčešće završi, ubrzo sam postao glavni šef roštilja dok me ekipa zabavljala pjesmom i gitarom. Jedna pjesma urezala mi se u uho, a zove se Morena Tropicana.. Kroz cijelu večer tražio sam od ekipe da mi više puta sviraju tu stvar na gitari, i dok sam pjevušio refren pjesme, natakao sam se pivom i prežderavao odrescima sočne junetine s roštilja. Morena tropica, Eu quero teu sabor, eh, O, io, io io, Morena tropicana, Eu quero teu sabor Oí, lo, io, io.. Pjesma govori o tamnoputoj ljepotici koju povezuju sa svim sočnim brazilskim tropskim voćem. Zvuči dobro.. Što ne? :)

Na feštu su došle sve rase ovog svijeta, bijeli, crni, žuti, mulati, mestici, zambosi.. i sve seksualne orijentacije hetero, bi, gay i lezbe.. No nitko se zbog toga baš previše ne uzbuđuje. Brazil je poprilično liberalan i ovdje svatko može naći svoju sreću kakva god ona bila. U Sao Paulu postoji kvart pod nazivom Liberdade u kojem su se naselili japanski doseljenici i tu je njihova japanska zajednica s njihovim restoranima s wokom i sushijem, dućanima, suvenir-shopovima i Muzejom japanske emigracije.

Navečer smo malo otišli u noćni život koji nije baš jeftin. Općenito Sao Paulo kao ni veći dio Brazila nije jeftin uspoređujući s cijenama u kontinentalnoj Hrvatskoj, tu ne računam naše turističke cijene u sezoni na Jadranskom moru..

Drugi dan opraštam se od Sao Paula i krećem prema sjeveru..

[krvarimstihove]

Preživjeti ćeš! :)

Pa što? - kaže mi prijatelj nakon što sam mu ispričao vlastitu poemu punu ljubavi, boli, nesreće i jada. - Ostavila te, pa što? Nije prvi puta.

E pa nažalost nije i još uvijek prevrćem u glavi razne načine na koje bih mogao zaboraviti i pomoći samome sebi. Već sam prošao preko toga, ovaj put je znatno lakše samo što i boli znatno jače. Ovaj put biti će kratkoročnije. Moje rane smiju se svom vlasniku. Kad bi imale dar govora zasigurno bi se smijale gromoglasno i pomalo bezobrazno. Ja sam, ipak, onaj koji im je podario život na ovom ogrtaču od kože kojeg se toliko groze. Teško je biti rana - znati da nastaješ samo kako bi povrijedio nekoga tko to nije zaslužio. Zbog čega. Zbog ljubavi.

Uši mi otpadaju na svaki savjet, ruke prodrhte i ne podnosim zagrljaje kraće od 30 sekundi. Bježim na odmor kojeg više ne mogu stvoriti u vlastitoj okolini. Zato trpam kilometre u torbu u nadi da će me ponijeti sa sobom kad se budu gurali u tuđe zagrljaje. Opraštam i oprostio sam jer živim i to je jedina ljudska radnja koju si mogu priuštiti bez da se raspadnem. Zbog toga znam da me nije oštetila kao čovjeka punog ljubavi.

Ona se još uvijek tjera pred moje oči sa drugim muškarcima za koje sam jednom vjerovao da su mi prijatelji. Tjera se jer ni sam ne zna tko je ni što želi. Tjera se jer mora me vidjeti kako bolujem iako me ostavila kad sam to najmanje očekivao. Tjera se jer njen ego gladuje a ona ga hrani krivim stvarima. Tjera se jer voli inat i voli bezobrazluk.

Trebao sam znati nakon prvog puta no nisam vidio dramu nagomilanu na njenim prsima. Zbunile su me sićušne napućene usne. Otele su me sitne ruke i glatka ramena. Raširene noge. Znatiželjni pogledi. I dobrovoljno sam dopustio da me voli uništavajući me. Htio sam vjerovati u dobro, gotovo sam znao da će prevladati dobro. A nisam znao ništa, dragi moj frende. Nisam vidio da me oduzima meni dragim ljudima i sve više vjerujem da me privukla k sebi kako bi me odbacila. Opet. Bezdušnije. 

Ovaj put ne predajem se mraku kao da je moj. Nije moj, više ne. Svoj sam mrak već odavno zavolio i pretvorio ga u plamen sa kojim šećem u očima. Njen mrak nikada neću moći pretvoriti u svjetlost. Ona to ne želi i zato joj je moja duša poslužila kao igračka uz koju se osjeća sigurno no ništa više od toga.

A vjerujte, ljudi nisu igračke. Ljudi su mnogo više. 

A sad, pusti me i ti, prijatelju. Pusti me da poludim, razbijem ormarić, slušam hardcore i pijem. Dopusti mi odmak od ljudi i društva, barem nakratko. Gradim se jer je srušila moj prozor u svijet. Kad budem spreman, znati će svi. I obećajem da će me, sasvim slučajno i spontano obuzeti smijeh jer ću shvatiti što sam preživio. Po treći puta.

[ochemo]

Zamisli da se seliš i da spremaš stvari u kartonske kutije ko u filmovima kak rade. E i sad zamisli da nosiš jednu tu kutiju koja ima recimo 10kg. I okej, nosiš to iz stana prema autu il čemu god i na putu se susretneš s recimo frendom koji ti pomaže nosit te sve kutije i upita te smije li stavit svoje ključeve na tvoju kutiju. I ti onak odma kažeš pa kao, da, možeš. Jer kao, ključevi mogu imat kaj ja znam, 50-100 grama, puno sam i reko, ili pak malo, kužiš nemrem si predočit kilažu ključeva al držimo se sad toga da ključevi teže 100 grama. Okej, i kužiš, kutija sama po sebi ima 10 kila što je 10 tisuća grama i kad tebi netko doda na to ključeve od 100 grama ti praktički ni ne osjetiš promjenu u težini tvog tereta tako da će tvoj odgovor na pitanje “Smijem li staviti ključeve na tvoju kutiju?” biti potvrdan u 100% slučajeva. Kako god, priča ide dalje. Dakle, tvoj teret, tj. ono što nosiš u rukama više nema 10.000 grama (primijeti, točku sam upotrijebio čisto radi toga da se lakše može pročitati broj, tj. drugim riječima, nisam htio reći deset cijelo nula nula nula grama, već deset tisuća grama) već sad ima deset tisuća i 100 grama (primijeti, ovog puta sam namjerno kilažu zapisao drugačije tako da bih mogao napisati ovo što trenutno pišem). I sad kad bi ti drugi frend došo i pito te dal može i on stavit svoje 100 grama teške ključeve na tvoj teret koji nosiš bi također trebao bit potvrdan jer, eto, na 10100 grama (primijeti, treći zapis i naravno da mi je jedini cilj ovoga ispast smiješan) novih 100 grama čini jako mali postotak, tj. razlika u težinama se ne osjeti. I priznaj da si nakon zagrade prošlu rečenicu pročitao ispočetka jer si se pogubio. Uglavnom, sad recimo da do auta prema kojem nosiš svoju kutiju naiđeš na još trideset i četiri frenda, ti bi svakom trebao pristat nosit ključeve, tim više što će svakim prikupljenim ključem tvoj teret biti teži te će tek dodani ključevi bit nezamjetniji. Svakom iteracijom teret se povećava a s obzirom da svi ključevi imaju masu od 100 grama promjena se tvog tereta sve slabije i slabije mijenja. Kužiš, recimo da si prikupio ful puno ključeva i da sad nosiš teret od 300 kila. Sad kad bi te netko pito dal moze na to nadodat svoje ključeve koji teže mizernih 100 grama, nema tog boga da bi ti osjetio ikakvu promjenu (baš kao ni u početku kad ti je početna kutija težila samo 10 kila). Al da, kužiš, ispada da si u mogućnosti nosit teret od 300 kila iako to nebi mogao da ti je netko dao kutiju koja je sama po sebi teška 300 kila. Al ak ti pak da kutiju od 10 kila i na to polako nadodaje lagane terete, i tako do tristote kile, bit ćeš sposoban to nosit. Moraš bit lud da vjeruješ ovom tekstu, al moraš bit još luđi ako kažeš da ti sve ovo nema smisla.

[oonjomm-blog]

12.4 21:00h SPOJ NA SLJEPO

Ulazim u auto kada sam ga vidjela prosli su trnci kroz mene bjela kosulja plave traperice plave tene zelene oci zaboravila sam na sve brige na bivse ljubavi na sve sto mi je bilo u glavi kada saam ugledala njega drago mi je ja sam Miro oci mu se cakle haha naravno bio je pijan otisli smo na pice ja on rodica i jedan frend cijelu vecer se smijao pio je pivu sjedio je nasuprot mene bio je tako nestvaran rekla sam mu da ima lijepe zelene oci rodica se zasmijala ono kako ne bi u mraku smo ja mu govorim fine ti oci i jos boju pogodi haha i tako da ne govorim u detalje vidjeli smo se 15.4 kada sam slavila rodjendan kupio mi je parfem i ruzu bilo mi je jako drago i nakon 13 dana njegov rodjendan bila je srijeda ali vidjeli smo se u cetvrtak i kao proslavili ga i tako smo se vidjali u tjednu po dva puta dopisivali smo se mi cesto i prodje mjesec dana pocimnju izgovori kao tipa prezauzet sam danas ne mogu doci,zauzet sam oprosti moram praviti gril,oprosti prezauzet sam doslo mi meso,jao zauzet sam renoviranjem grila,prezauzet sam bio sam u mostaru....i tako uvijek isti izgovori prezauzet zauzet...ja sam na to sve stavila .

Nisam bila bas zaljubljena u njega ali prije sama sam sebi rekla ako netko bude imao izgovore bolje odmah prekinuti sve to dok ne bude kasno tako sam i uradila njemu je bilo ionako svejedno i nismo se vidjeli 7mj i tek 1.1.2017 00:00 ja mu cestitam Novu godinu vrati odmah hvala ljubavi vjerovatno je bio pijan kada je vracao i nije vidio kome i ja ono oko 2h ga zovnem da dodje sva sretna i on dodje bude sa mnom 5min kaze vratit cu se i nije i poslje ga vidim 19.3 dan kada je moja bff i rodica slavile rodjendan 18 kada sam ga vidjela ono nisqm mogla doc sebi nikada nisam mislila da cu ga tako zavoljeti i poslje ga vidjela jednom u autu kada je prolazio i zadnji put vani 23.7 od tada nisam na zalost nalazim ga jos u svakoj pjesmi u svakoj casi i u svemu...

[hodajbos]

Komarci

Htjeli ste na godišnji odmor, na neku egzotičnu destinaciju. I kad idete na odmor, želite doživjeti taj dio svijeta kao lokalac, ne želite više biti turist. Želite upoznati lokalne običaje i tradiciju, jesti hranu na cesti ispred placa, zaviriti u kuću jedne prosječne obitelji, naučiti kako se naručuje “jedno hladno pivo”, želite se stopiti s masom i ne želite da za vama viču “hej gringo, maj frend”. Ali kad ste pogledali na listu preporučenih i obveznih cjepiva za taj dio svijeta, shvatili ste da ćete vjerojatno lagano flourescentno isijavati od količine primljenih antitijela, što će otežati vašu protuturističku mimikriju.

Primjećujem osip po tijelu, crveni otočići, tu ti tamo spojeni u veće crvene mrlje. Pomislim okej, tu sam tek dva tjedna, uvijek je vruće, možda se pretjerano znojim pa koža ima neku svoju reakciju. Ali uz to se i osjećam malo slabije. Ne osjećam se jako bolesno, ali ne osjećam se ni stoposto zdravo. Zadnji put su te dvije stvari došle u kombinaciji kad sam pojeo onu odstajalu tunu, osip i nezdravi osjećaj. Razmišljam što sam pojeo u zadnjih dan dva, i od čega bi mi sve moglo biti loše. Osip se širi sljedeći dan i crvene mrlje postaju izrazitije, osjećam se i pomalo malaksalo, kao da imam temperaturu, teško je ustvari reći koliku temperaturu imaš kad vani svaki dan uprži na +35 stupnjeva. Vjerojatno dnevni prosjek za Salvador u ovo doba godine. Možda nije samo od hrane, možda je nešto ozbiljnije? Bez naprezanja sljedećih dana, puno tekućine, čaja, i puno voća. Pričam s Cezarom, mladim likom koji radi na recepciji, netko mi je spomenuo da je i on bio nešto bolestan prije koji tjedan. Cezar se smije, kaže - Ma to ti je zika, ne brini. Proći će. Ne znam ništa o toj ziki. Idem guglati, tražim šta ima. Aha zika ovo, zika ono, chikungunya, bla bla bla. A dobro, zika, sad znam da se to što imam zove zika. Dnevno društvo za razgovor, kuharice iz vegetarijanske kuhinje, mi objašnjavaju sve detalje o ziki. Sad je sezona zike, kao i svake godine, i ovdje, na jugu El Salvadora, svatko dobije ziku par puta u životu. Piješ puno tekućine, odmaraš, kupaš se u moru, kažu da to pomaže. Još jedna prednost života na plaži. Prati te sitna temperatura, malaksalost, možeš ići doktoru da ti da nešto da ti bude lakše. S obzirom gdje jesam, odlazak doktoru, kojeg ionako ne volim, bi samo pojačao muke. Da li je moguće da je nešto drugo, a da nije zika? Je, naravno da je moguće, ali simptomi su toliko jasni da se ne moram upuštati u špekulacije o nekim rijetkim bolestima. Tek je drugi dan osipa i očekujem zikin udarac.

Dani prolaze, a ništa. Nakon tjedan dana, stanje se lagano popravlja, osip se lagano gubi. Jedino što me sada boli su zglobovi, kao da imam upalu zglobova. Boli kad se krećem i kad hodam. Bilo je puno strašnijih bolova u životu. Cure kuharice mi objašnjavaju da zika nekad može udariti jače, nekad slabije, ovisi o imunitetu osobe. Izgleda da je mene udrilo slabije, neće na zagorsku krv valjda. Upala zglobova označava završnu fazu zike. Uspoređujem simptome zike s našom klasičnom gripom, intenzitet boli kod zike je otprilike jedna trećina boli kod gripe. Bio sam spreman i na puno gore. Još koji dan i vraćam se u potpunu normalu, zdrav, kao i prije. Tek nekoliko tjedana kasnije, moja ekipa iz Hrvatske mi javlja sve o toj zloglasnoj ziki, epidemiji zike i alarmantnom stanju na svjetskom nivou. Ne razumijem. Prednost života na drugom kraju svijeta, daleko od interneta, je i izopćenost iz klasičnih medija informiranja. Čemu panika? Doživio sam tu ziku kao jednu običnu svakodnevicu u ovom, tropskom, dijelu svijeta. Da li vas smeta kada se u Hrvatskoj svake zime najavi epidemija gripe i pozivaju vas na preventivno cijepljenje? Meni ne smeta, ali mi se to čini kao totalna idiotarija. Naravno da će biti epidemije gripe svake zime. Naravno da će neki ljudi umrijeti od toga. Ljudi umiru svaki dan. Od raznoraznih bolesti. Odrastite. I vi ćete umrijeti. Možda baš od gripe. A možda i od zike.

“Komarci”, dokumentarni film koji u četvrtak možete pogledati na Discovery Channelu, dati će vam širok uvid u odnos komaraca i ljudi na ovom svijetu. Prihvatite korisne informacije, a izbjegnite strah i nepotrebnu paniku koja se stvara kada se priča o bolestima koje prenose komarci. Da, naravno da te bolesti postoje. I da, ljudi umiru od njih svakodnevno. Dengue, malarija, žuta groznica. Već tisućama godina donose smrt u tropskim dijelovima svijeta. Otkada je “bijeli čovjek” počeo umirati od tih bolesti, razvijeni svijet vidi problem u suživotu s komarcima. Takozvane “zemlje trećeg svijeta” oduvijek su u suživotu s komarcima. I nije da imaju neke druge opcije, osim prihvatiti ono što je prirodno. I smrt je prirodna. A i komarci moraju od nečeg živjeti. I oni su dio nečijeg hranidbenog lanca. Ako smo, u ovom dijelu svijeta u kojem živimo, prihvatili tropsko voće na policama supermarketa, naprimjer banane, ananas, ili mango, kao nešto potpuno prirodno, zašto onda imamo problem prihvatiti i tropske bolesti? Mogu i preformulirati pitanje - zašto vidimo samo jednu stranu medalje?

I prije nego odaberete svoju novu egzotičnu turističku destinaciju i pregledate listu preporučenih cjepiva, sjetite se da i tamo žive ljudi. Jako puno ljudi koji vjerojatno uopće nisu cjepljeni tim cjepivima s vaše liste. Ako razmišljate o vjerojatnostima, pomoći ću vam - broj jedan razlog smrtnosti u tropskim krajevima je još uvijek pad kokosa s kokosove palme. A kokos je, još uvijek, hvala Bogu, legalan!

* osvrt na dio mog putovanja kroz El Salvador i centralnu Ameriku, 2014. - 2016. Za više fotografija otvorite arhivu bloga ili skrolajte dovoljno dugo prema dolje.

[revolucijaizkreveta-blog]

Mi nismo besposličari, mi smo blogeri

Pisanje mi je u krvi. Kad sam bila dijete pisala sam najbolje školske zadaćnice. Uzori su mi bili Miloš Macourek i Alberto Moravia. No, ubrzo sam prestala čitati i počela samo pisati. Krajem gimnazije napisala sam scenarij za nikad do kraja realizirani film ''Kava, sjećanja, ona i ja'', a tokom fakulteta dva romana ''Mrtvi delfini i proklete kurve'' i ''Tinta bez konzveransa''. Svo troje je u staroj škrinji koju sam nevješto obojala plavom lak bojom i u mojoj sobi figurira kao stol. Tu je i objavljeni roman ''Ja sam kurva, junferica i sponzoruša'' koji možete pročitati besplatno, klikom na ovaj LINK. Nitko se tome ne čudi jer Ksaver Šandor Gjalski mi je šukundjed, ali nikad se time nisam kurčila, no - valjda - krv ipak  nije voda. U jednom intervjuu pitali su me kako se snalazim u pisanju, rekoh, sebi svojstveno, kao drolja u redaljki jer već s 20 godina bila sam kolumnistica časopisa Teen, zatim časopisa Klik sve do njegove propasti, a zatim kolumnistica Playboya za kojeg radim i dan danas. Pisanje mi je u krvi. Pisanje je moj kruh. ''Nika, ti si medij'' - rekao mi je nedavno frend čitajući moj text. Ja sam kolumnist od, usudim se reći, malih nogu i zato nikada ne bih mogla biti obični novinar. Kad je za kolumne ponestalo papirnatog prostora prešla sam na digitalno. Naravno, bila bih novinar kad bi me život prisilio na to, ali ne želim pričati o konkretnim ljudima, ja pišem o idejama, o psihologiji, analiziram događaje iz života i kroz svoje textove nastojim pomoći drugima. U tome je razlika između blogova i kolumni, razlika između toga dvoje i klasičnih izvještajnih textova. Mi, blogeri i kolumnisti, u svoje textove imamo privilegiju uliti svoju dušu, dušu ma kakva ona bila sretna, tužna, mračna, slomljena. Najbolji text možda napišeš baš u trenu kad je tvoja duša jedan kišni krajolik. Blogeri ne pišu na silu jer im je netko rekao da moraju, oni se razlikuju od novinara po tome što pišu kad doista dobiju inspiraciju, a upravo je inspiracija gotovo pa garancija dobrog  texta! Bloger bez inspiracije je kao prostitutka s menstruacijom - bolje da ne radi taj dan. Mnogi ismijavaju blogere jer smatraju da to može biti svatko. Ne može. Potreban je talent, poznavanje ljudske psihologije, upućenost u svijet oko sebe, senzibilnost za druge, a najvažnije je životno iskustvo. Bez iskustava i učenja na svojim, a i tuđim greškama, teško da ćemo dobro savjetovati druge. Blogere nazivaju besposličarima, ali mi to nismo, mi teško radimo da bismo vama pružili kvalitetno štivo za čitanje, mi bismo se mogli nazvati piscima jer naš posao nije samo prenijeti šturu informaciju nego je oblikovati, analizirati, približiti čitatelju, izvući pouku iz nje. Informacija je kod blogera samo povod, sve  ostalo je blogerovo iskustvo i njegovo glavno oružje, njegov mozak. Blogeri u svoje textove daju sebe i najčešće koriste vlastite fotografije što je dobro jer tako se približavaju čitatelju. Vjerovali ili ne, ljudi su skloniji pročitati text kada znaju s kime ''pričaju''. Vlastitim fotografijama dajemo dojam dodirljivosti, opipljivosti, pokazujemo da smo mi samo obične osobe, a ne netko tamo Jane Doe skriven iza ekrana. Kad me netko pita kako da počne s bloganjem, ja mu kažem neke krene od sebe i svojih iskustava jer nema lošijeg bloga od onog u kojem osoba piše o temama koje ne razumije i kopira wikipediu. Moja branša su međuljudski odnosi, psi i društvo. Tu se najbolje snalazim i toga se držim. U politiku se ne petljam jer ne znam ni tko nam je predsjednik. Također blogera početnika savjetujem da koristi svoje slike umjesto iStocka jer iStock generičke fotke su hladne i odbojne i manji broj ljudi će zainteresirati text dekoriran takvom fotografijom. Ljudi žele prisnost, ljudi žele toplinu, žele nekog s kime se mogu poistovijetiti. Blogeri su pripovjedači novog doba. Ono što je davnih dana činio moj šukundjed Gjalski, to sada činim ja. Naučeno primjenjujemo u književnoj praksi. Filozofi, piholozi, čak i davno zaboravljeni Freud provlači se kroz moje textove. Zato su moji textovi ono što bi se na engleskom reklo REAL jer su iskreni, stvarni. Pišem o svemu u što istinski vjerujem. Npr. Ne znam voziti bicikl i teško da ću napisati dobar text o problemu biciklista u gradu, ali obožavam pse i kroz život sam ih imala tri i mislim da kroz cjeloživotno iskustvo mogu napisati sasvim dobar i suvisao text o psima kojim ću nekome pomoći. Isto vrijedi za ljubavne veze, puno sam propatila, oni pravi bili su pogrešni, izigrali su me, ostavljali kao psa na cesti kako bi se ružno reklo i imam puno toga za reći jer sam živjela, proživjela, preživjela i naučila. Zašto sam bloger? Zato da svoja znanja mogu prenijeti nekome drugome, nekome tko možda u određenom trenutku treba čuti upravo to. Tu je i onaj pojam koji svi ismijavaju, a glasi influencer. Nismo mi blogeri krivi što smo uzročno posljedično i baš to - influenceri, što znači da utječemo na nekoga. To je i cilj. Napraviti neku makar malenu, ali pozitivnu promjenu među ljudima. Osvjestiti ih, ukazati im na bitne sitnice koji bi im možda samima promakle. Cilj naših textova je dati ljudima nadu, pokazati im da nije sve crno i da postoji bolje od onoga što možda trenutno imaju, pokazati im da nisu sami. Jer nisu! Tisuće nas je takvih koji u određenim trenutcima mislimo da jedini patimo. Zato su tu blogeri, tisuće i tisuće blogera koji su pokrili baš svaku temu. Baš svaku tvoju patnju i bol. Tvoju sreću. Tvoju ljubav. Proživjeli su isto i pokazuju ti da nisi sam. Možda izvučeš iz njih neku pouku, dobiješ savjet, možda se osjetiš bolje. Da moj glas netko čuje o tome svjedoči činjenica da mi se na dnevnoj bazi javljaju ljudi s molbama da ih savjetujem. Ponekad moram reći da ja nisam psihijatar jer neka pitanja su i zvan mog obujma znanja, ali često mogu savjetovati i voljna sam pomoći. Tu je i ona malena slava, kako ja to zovem. Koja je ponekad ugodna, a ponekad i ne. U protekla dva tjedna pristupilo mi je  dvoje konobara u dva različita kafića. Rekli su da me čitaju i da me žele upoznati, popričati sa mnom. Jednom je bilo ugodno, a drugi put mi nije bilo do priče jer kupila sam si pizzu, sjela u zabačeni kut praznog kafića ne željevši da me itko vidi. No to nosi javni život na internetu i ako smo blogeri koji se prezentiraju svojim likom, svojom slikom i prilikom, naviknut ćemo se na to. Mi smo nešto kao Oprah, ali u malom. Zato nas i jest toliko da bismo poput razbijenog ogledala kad se sastavi učinili jednu cjelinu zanimljivih textova uz koje se možeš i smijati i plakati satima. Naučiti nešto. Ojačati. Mi nismo besposličari, mi smo blogeri. I tu smo za tebe. Read the full article

[huligan-bez-duse]

Nedostajes frende…Nema te tako malo ali kao da je sto godina proslo…Nije isto bez tebe znas..I sama pomisao na to da nikada vise ni nece biti isto i da te vise necu vidjeti me sjebava totalno..Vise nikada necemo zaigrati nogosa, basket ili jednostavno provozati se malo pa sjesti i popricati o svemu i sranjima...Volio bih i da smo bili bolji jedan prema drugom i cesce pricali..Ali jebiga brate, to je zivot, nekom da a nekom oduzme. Uvijek ces biti u mom srcu i vjerujem da cemo se sresti opet jednom, na nekom drugom i boljem mjestu ❤

[legalien]

Kao prvo anamarija nema natural cice,vec silikone koje je zaradila na temelju seksanja sa starijim sponzorima 50+, a doktor joj je slozio cice da izgledaju natural i vise do pupka. Al ok nebitno. Aj iskreno napisi kakva si u vezi sa deckom, ocjeni se i napisi mane i vrline. Ne zanima me seks nego odnos i komunikacija. Sto volis, sto ne volis u vezi s likom. Sto ocekujes od njega, a sto on treba ocekivat od tebe.

ja se stvarno nadam da se ti zajebavas :’( jer frende moj, onako dobre sise nemre napravit nijedan kirurg :D a dio da se jebe sa starijim likovima hhahahaha, ima mozak ljubavi i jaaaako je inteligentna osoba, nit joj trebaju stariji likovi, nit pare, a bogami ni umjetne sise.. znam da je tesko povjerovat da je tolko jebeno dobra da bi bila prirodna, al vjeruj mi, stvarno je :3i cekcek hahaha ko si ti da sebi uzimas za pravo mene trazit da ja govorim o tome kakva sam u kojem odnosu hahahaha oces mozda da ti navedem i oibe likova s kojima sam nesto imala? :)))

[feel-good-kuharica-blog]

Junetina s brusnicama

Imala sam jučer telefonsku maratonku s frendicom, nismo se čule čitava dva tjedna. Morale smo si ispričati sve što se u međuvremenu dogodilo, čini mi se da bi netko sa strane da nas sluša mogao napisati od toga roman u nastavcima obima poput Zagorkine Gordane.

U jednom trenutku požalila mi se kako stalno kuha ista jela, već su joj dosadila i zbog toga više uopće nema volje biti za štednjakom. Onda je dramatično uzahnula i zašutjela, kako bi valjda što bolje dočarala svoju bezizlaznu situaciju što se tiče kuhanja.

“Priključi se klubu”, odvratila sam joj.

“Kakvom klubu?”, upitala me.

Pojasnila sam joj da nije jedina koja se tako osjeća. I ja sam u stalnoj potrazi za novim okusima, načinima kuhanja, učenjem novih i usavršavanjem već znanih mi tehnika. A poznam i puno drugih supatnica s istim problemom, koji se pojavljuje,  čini se, negdje nakon 40.-te godine života :)

“Znaš, kad sam napravila pašticadu prvi put,bila sam u sedmom nebu. Drugi put kad sam je skuhala bila sam sretna jer mi sve ide od ruke, poznajem cijeli proces, ma ispala je još bolje nego prvi put. Treći i četvrti put kuhanje je bilo zadovoljstvo, kad je radiš peti put već je rutina. Nakon desetoga puta naprosto je dosadno”, opisala sam joj svoje iskustvo kuhanja omiljenih jela.

Uputila sam je na svoj blog. U potrazi za nečim novim, nedavno sam napravila junetinu s brusnicama. Podsjeća me na pašticadu izgledom, pomalo i okusom, a opet je drugačija, bogme i jednostavnija za skuhati.

Frend ju je jednom kušao i izvalio: “To je lijena pašticada!”. Kad sam blenula u njega pojasnio mi je: “Fino kao pašticada, ali po skraćenom receptu za lijene kuharice”. Nasmijao me. Pa ima pravo, ne radi se tri dana, nego 2,5 sata.

Potrebni sastojci 8 odrezaka junećeg buta 2 glavica luka 4 češnje češnjaka 20 gr naribanog đumbira mljeveni bademi – po želji 1 žličica šafrana 1 žličica korijandera – po želji 1 žličica paprike lovorov list 85 gr sušenih brusnica

Odresci se kratko poprže na ulju s obje strane i izvade na tanjur. Na tom ulju se izdinstaju sitno narezani luk, češnjak i đumbir, nakon 15 minuta dodaju se šafran, bademi, lovor, paprika i korijander te se sve podlije s vodom. Doda se sol, poslaže meso te se lonac poklopi i ostavi kuhati sat vremena, Nakon toga treba provjeriti ima li dovoljno tekućine u loncu i lijepi li se meso za dno. Ako je potrebno, jelo se podlije te kuha uz povremene provjere još sat i pol vremena. Zadnjih 10 minuta ubace se sušene brusnice.

Dobar tek!

[sheilacwall]

DANKO & KASKO – 1000

DANKO & KASKO VIDEO – 1000

Croatian hip hop video 2019.

Tekst: Danko Štifanić / Kasim ‘Kasko’ Đonlić Studio: G.N. Beat: Profetesa Produkcija: Flowdeep

Produkcija spota: Scante Glavna kamera: Tibor Barušić Dodatna kamera / montaža: Marco Bajin

MP3: http://www.sendspace.com/file/stcc2b

Tekst: Kasko… Zašto da liješ suze, kad se možeš lijepo smijat’? Zašto misliš negativno, kad postoji pozitiva? Većina teži za većim i ne gleda što već ima. Život borba je sa psima, svaki dan meč imaš.

Zašto pljuješ curu koju volio si prije? Zašto ne zagrliš majku? Jer te sram,dragi sine! Zašto voliš ponos? Zašto želiš biti viđen? Zašto kad trebaš bit’ odgovoran ti samo otiđeš?

Kada netko padne, zašto uvijek im se smiješ? Trebaš pružit neku pomoć,biti čovjek da ih digneš.. Zašto misliš da si papak ako curi prvi priđeš? Zašto misliš da si frajer ako prvi s njom prekineš?

Zašto tražiš pos’o, moliš boga da ne nađeš? Zašto biraš prije toga da nešto nekom’ ukradeš? Zašto glumiš klošara a imaš sve kod kuće? Zašto ne naučiš sam već kad te drugi krivo uče?

Zašto budeš ljubomoran kad je netko sretan? Zašto hvališ frenda kojem uvijek sereš iza leđa? Zašto ona koju trebam, skoro nikada je nema? Zašto neke ljude može naljutit’ moja pjesma?

Zašto nekad neznam gdje sam? Želim se pronaći, Možda budem malo bjesan tad jer ne pronađem način.. Zašto da se pitam išta, odgovor je nebitan! I kad ga znaš ne činiš ništa, samo kažeš jebiga…

Danko… Na svakih tisuću zašto ide tisuću zato Uništimo život pa skužimo da je kasno Crne misli napadaju nas ko nato Al živmo u uvjerenju da smo pozitivci

Kompa brate bato frende pajdo Više ne poznam vas kao da ste svemirci Pitas zasto ne pozdravljam jer ste ispali negativci Nije bitno tko su nevini a tko su krivci

Bitno je da nisi ispo čovjek Čast izuzetcima imam srce sto je procpucano metcima Čisto lirički da skužiš kolko boli me Boli me kurac ko me voli ko ne voli me

Živite život ko da ste izašli iz kina Danko tru je čovjek gleda kako da odgoji sina Jea usreći ženu svake minute ko darovi Vama usta puna sranja kao da su čmarovi

Zato što je život težak nečeš ni pokušat Zato što si tvrdoglav nečeš niti poslušat Kažeš pun si poštovanja prema drugima Al nemožeš ispoštovat niti samog sebe

Probaj glavu promučkat okreni 360 Smiri doživljaje broji do 10 Na traci danko na traci kasko Svakih tisuću zašto ima tisuću zato

The post DANKO & KASKO – 1000 appeared first on Hip Hop World Music.

from Hip Hop World Music https://hiphopworldmusic.com/danko-kasko-1000/?utm_source=rss&utm_medium=rss&utm_campaign=danko-kasko-1000 from Hip Hop World Music https://hiphopworldmusic.tumblr.com/post/187708063888

[prijedor24]

“Tattoo” neće stati: Novi singl i koncert, uskoro i album

Prijedorski rok bend “Tatoo” sutra će promovistati novi singl “Veliki bit” sa albuma “U nebogled”, video spotom i promotivnim koncertom u Mostaru.

Spot su radili članovi benda uz pomoć prijatelja iz produkcije “Frends”, a prati pjesmu na kojoj je kao i na prethodna dva singla “Para” i “Radio” vokale otpjevao pokojni član benda Dalibor Petrović Mikša.

Mihajlo Vukić, basista benda, kaže da je…

[superbmakerzombie]

MLADIĆA UGRIZLA NAJOTROVNIJA ZMIJA NA SVIJETU Nakon četiri dana probudio se iz kome, ali očito nije naučio lekciju: 'On je moj dobar frend!'

MLADIĆA UGRIZLA NAJOTROVNIJA ZMIJA NA SVIJETU Nakon četiri dana probudio se iz kome, ali očito nije naučio lekciju: 'On je moj dobar frend!'

Nathan Chetcuti (20) iz Australije prije dva tjedna imao je gotovo fatalni susret s najotrovnijom zmijom na svijetu, kopnenim taipanom kojeg drži kao ljubimca. Mladog zmijoljupca, koji ima i svoj YouTube kanal gdje priča o zmijama i pokazuje svoju “zbirku” ljubimaca, hitno je odveden u Redcliffe bolnicu u Brisbaneu 5. studenog nakon što ga je ugrizao njegov ljubimac. Iako je bio u komi četiri…

[jedimolivolicom]

"DA MI kompa bude Mažuranić Frend Stjepan Radić, prijatelj Marulić Kao buraz Ante Starčević". http://ift.tt/eA8V8J

http://www.index.hr/magazin/clanak/video-target-i-woo-otkrivaju-kako-je-nastala-kultna-pjesma-hrvatski-velikani/1006837.aspx