#kako je nastao korona virus

[cgvijesti]

Porijeklo korona virusa: Kinezi objavili dugo očekivane podatke

Kineski istraživači objavili su analizu uzoraka uzetih prije više od tri godine s vuhanske pijace povezanih s izbijanjem kovida 19. Pijaca plodova mora i divljih životinja Huanan bila je središnja tačka u potrazi za porijeklom korona virusa. Ovo je prva studija bioloških dokaza prikupljenih još 2020. godine, piše BBC. Povezivanjem virusa sa životinjama koje se prodaju na pijaci mogle bi se…

[urbanidesnicar]

Kad ostaneš bez teksta

Daleko najveći komad budale je onaj, koga vidim u ogledalu dok se brijem. S vremena na vrijeme nešto napišem, i to mi je prešlo u naviku. Sad imam problem. Nemam više o čemu pisati. Ima tema, ima i materijala, ali sve je to teški pesimizam.

Nakon što su komunjare, progresivci, crnci i sva 83 spola pokorili Ameriku, više ne pratim tamošnja zbivanja. Tu i tamo bacim oko, i to je sve. Razočarali su me Ameri. I to duboko. Kod nas je već godinama status quo, tako da ni tu nema ništa bitno. Ostaje mi samo svirati Austrijskom premijeru. A na koncu, koji sam ja čimbenik da bi uopće trebao pisati? Ne bi da radim kod "privatnika" za plaću?

"Svako zašto, ima svoje zaOto", rekao bi jedan moj školski prijatelj. Da je većinu Hrvata teško natjerati da čitaju, to znamo. I da će svaki tekst duži od 20cm ostati nepročitan, i to znamo. Upravo zato pokušavam što više informacija, sažeti u što kraći tekst. Ne duži od 5 minuta čitanja. Ali ako se u "žaru borbe" zanesem, pa odem na 7-8 minuta, onda sam najebo. Ko žuti. "Kume skrati malo" "Što si ga toliko odužio, oči su me zabolile...", samo su neki od uobičajenih komentara.

Trenutno se osjećam kao da su nam sve lađe potonule. Nikada nismo imali manje medijske slobode, a više dobrih članaka i autora. To sam već rekao. Dosta ljudi nema pojma, koliko su talentirani. Neki od komentara na FB, su pravo remek djelo. Takvima obično savjetujem da otvore blog, ali ljudima se ne da. Razumijem ih. I ja sam svoj počeo pisati isključivo iz inata, a ne radi nekog "umjetničkog dojma". Duša me boli kad vidim da "Dnevno" sa svojim imbecilnim člancima, ima više čitatelja od "Portala Velebit". Žalosno ali istinito...

Nešto treba mijenjati. Pošto ne možeš promijeniti narod, neke bi stvari trebalo prilagoditi. Neka stoje svi ovi "naši" portali. Jer zlata vrijede. Ali što ćemo sa običnim svijetom, koji voli žuti tisak. Kratke i aktualne dnevne vijesti, sport, glazbu i pokoju kolumnu. Uz obavezan red sisa i guzova, jer to uvijek prolazi. Otvoriti par takvih portala, ne bi nikome naškodilo. Bolje je štivo prilagoditi našem mentalitetu, nego da nam ljudi idu tražiti vijesti na: Imbexu, YUtarnjen, Slobodanci ili 24 časa. Možda bi trebalo probati, jer nemamo što izgubiti.

Opet se pokazalo da samo dvije stvari mogu razveseliti ovaj narod. Nogomet i Thompson. Nakon fenomenalne pobjede Dinama nad Totenhamom, radovao sam se ko malo dijete. A ne navijam za Dinamo. Niti za bilo koji drugi klub. Cijeli život sam bio lud za Hajdukom, ali nikada nisam mrzio ostale naše klubove. Pogotovo kad igraju u Europi. Dolaskom orjunaške sekte u Hajduk, ubili su sve osjećaje u meni. Jer nisu toliko bitni rezultati, nego ideali. Ja sa stokom koja se raduje porazima naše reprezentacije, nemam ništa zajedničko. I zato mi je plasman Dinama u četvrtfinale još draži. Znam da svastikar Ostoja i ostala SFRJ guba suze rone. Ali, "jedna lasta ne čini proljeće, a kamoli dvije".

Jedina smo država na svijetu u kojoj agresori i teroristi sjede u Saboru. I primaju pozamašnu plaću. U isto vrijeme se Branitelji hapse, a pobjednicka vojska je na rubu egzistencije. Zlata Đurđević, Milanovićeva kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda ima bogato radno iskustvo. Od rođenja je bila "vaspitavana" da bude četnikuša. Ujak joj je Mišo Čavić, jedan od četničkih vođa u tzv SAO Krajini a ćale je bio major JNA. Ali nisu samo srbi krivi, što nam je pravosuđe kao u banana republikama.

Ono što je Maminjo rekao na konferenciji za tisak, je samo djelić ZLIKOVAČKOG PODUHVATA. Ovaj put mu potpuno vjerujem. Ne tvrdim da je on bez grijeha, ni da bi se mogao zarediti za svećenika, ali sigurno je da ih drži u šaci. Sebi je spremio odstupnicu, jer čovjek nije glup. Kako će sve ovo završiti ne znam, ali poučeni prijašnjim iskustvima ne treba previše očekivati. Još jedna stvar. Dok nam četničke ubojice i silovatelji mirno šetaju lijepom našom, Mamić je državni neprijatelj broj 1? Vjerujem da je jamio, ali je isto tako platio milijune kuna poreza, hranio stotine obitelji i stvorio jako puno igrača za SVETU HRVATSKU REPREZENTACIJU i Dinamo. Sad je naletio na kriminalnu hobotnicu, koja godinama funkcionira po istim principima. Nešto kao Cosa Nostra. Možda baš u tome zecu leži grm, pa nitko ne smije ni pisnuti?

Primjer? Prije par dana, u Krnjaku kraj Karlovca četnik je uletio u dvorište hrvatske obitelji i iz kalašnjikovova počeo rafalno pucati po kući. Uz riječi ljubavi i suživota: "Sve ću vas pobiti, j*bem vam majku ustašku!" Ovu vijest nije objavio niti jedan državni medij. Ako me netko upita "zašto?", počet ću bubat glavom od zid. Zamislimo da je bilo obratno? Vanredna generalna skupština UN bi bila održana u Karlovcu, a Ustaški ekstremist bi već bio u Haagu. I u takvoj državi mi živimo...

Kad su se počele raspadati komunističke tvorevine poput: SSSR, SFRJ, Čehoslovačke, svi smo naivno mislili da je to konačan krah komunističkog sustava. Još kad je pao "zid" i Nijemci se ujedinili, malo je tko vjerovao da će petokraka preživjeti. Gledajući iz današnje perspektive, izgleda da se dogodilo upravo obratno. Nikako mi nije išlo u glavu zašto Soroš financira anti-komunističke revolucije? Sad kontam. Bio je to jedini način da se komunizam perfidno počne širiti diljem svijeta. Pod nekim novim, prihvatljivim imenima. Liberali, Zeleni, "antifašisti", EU , raznorazni aktivisti..... Sve je to rezultiralo ovim zlom komu danas svjedočimo. Da nam je netko prije 20 godina pričao da će tako biti, proglasili bi ga budalom i učlanili u SDP.

Rezultat svega toga? Po prvi put u povijesti su sve 3 svjetske velesile pod komunističkom kontrolom. Pardon. Dvije velesile i SAD. Jer oni su postali predmet ismijavanja diljem svijeta. A to im je na nedavnom sastanku na Aljasci, u lice rekao i kineski diplomat. Još da je vidio kako Biden pada niz skaline dok se penje u avion, naručio bi turu pića i par kila pečenog, za sve nazočne. Čini mi se da su Ameri i službeno "pali za slobodu". Bez otpora. Još uvijek čekam odgovor na pitanje, čemu služi onih 400 milijuna komada oružja? Da se mogu kurchit i stavljati slike po društvenim mrežama ili da se p*zde čude?

Zahvaljujući Hollywoodu i filmovima, imali totalno krivu sliku o njima. Vječiti pobjednici i heroji. Kakvi god da smo sa svim svojim manama, svaki naš Dragovoljac je za njih Rambo.

Osoba mjeseca je definitivno povjesničar, gosp. Igor Vukić. Zatvorilo ga u studio sa 3 četnika a ipak je izašao živ. I to kao pobjednik. Svaka čast, majstore! Teren je bio jako loš a uvjeti nepogodni za igru. Jer ne znam je li i jednu rečenicu uspio završiti do kraja? Pored svih dokaza, srbi će i dalje imati svoju "istinu". Jer to je genetski poremećaj. Ili ih satari, ili ih ne slušaj. Trećega nema...

Veliki "pesnik i komšija" Jova Jovanović - Dragon (Змај), je davno rekao: “Bolje biti živa kukavica, nego mrtav heroj!”. Misleći pri tome na slavne četničke postrojbe. I vaistinu bejaše tako. Smradovi ostadoše živi a sad će još dobiti i Hrvatske mirovine. Tko je ono rekao, da se zločin ne isplati?

Svima nam je dopizdio virus KKP (korona), pa se tako diljem naših gradova održavaju POVORKE SLOBODE. Svaka čast! Znači li to da smo konačno progledali? Bumo videli...Bitno je da smo se pomakli sa mrtve točke. Slijedeća informacija je 100% provjerena, i to iz više izvora. Zašto nas uporno bombardiraju naslovima o nestašici cjepiva i o cijepljenju preko reda? Da sakriju istinu koja je potpuno drugačija. Niti postoji velika potražnja za ovim eksperimentalnim bučkurišem (jer nitko točno ne zna što je unutra), niti se ljudi žele cijepiti. Iz toga razloga su velike količine cjepiva BAČENE! Bukvalno su doživjeli pravi FIJASKO, i sad ne znaju što im je činiti?

Prvo ide mrkva (probali su i ne ide) a onda batina. Vrlo je izgledno da će uvesti još strože mjere, za one koji odbijaju biti zamorci. Osim covid putovnice, razmatraju se i druge stvari, ne bi li od nas napravili građane 2. reda (sreća pa trenutno nismo?). Prije par dana Trump na FOX-u izjavljuje, kako svima preporuča cijepljenje!? Ostao sam apsolutno zbunjen i "zabezeknut", i ova mi izjava nikako nije jasna? 

Iz samoga vrha SFRJ, pardon EU, stižu najave kako će korona putovnica biti idealno rješenje za turističku sezonu. Nisam ni sumnjao u to. Odmah nakon toga stiže preporuka, kako građane treba informirati da cijepljenje nije obvezno!? Mrš u 3 P.M. Ovo je čista ucjena, zapakirana u celofan sa crvenom mašnom. Jer će svatko bez "službenih papira" biti običan otirač za noge. "Demokracija je mrtva, živjela demokracija!", rekao je netko nebitan.

Ljevičarskom ludilu nema kraja. Nakon što su "ispucali" sva slova abecede za nove "sojeve" virusa, stanje se nije promijenilo. Većina ljudi se i dalje odbija cijepiti. Sad imaju novu teoriju. Nu sad ovoga bisera iz SZO: "Koronavirus je nastao uslijed klimatskih promjena i nikada neće nestati." Čujem da se netko cereka, okrenem se oko sebe i nema nikoga. DakleN, opet komuniciram sam sa sobom. "Smej se smej, povazdan se smej..." pjevao je Miroslav Ilić. Ikona nebeskog naroda. Komunističku partiju Kine i laboratorij u Wuhanu, više nitko ne spominje. Zašto? Jer nije politički korektno. U pitanju su PLAN i IDEOLOGIJA koji se temelje na represiji i strahu, a ne na činjenicama.

Oni što bi nam trebali dali nadu i potporu u ovome teškom periodu, su jednostavno promijenili dresove. Ljevičarska ikona drug Franja, se ovih dana oglasio iz antifašističkog Vatikana. Pa veli kako bi odmah nakon svršetka PLANdemije, trebalo uspostaviti "Novi svjetski poredak". Već godinama trpimo njegove progresivne stavove, ali ovo je već prešlo granice dobrog ukusa. Više se i ne trudi nastupati u rukavicama, nego se jasno svrstao na sotonističku stranu. To je postalo toliko očito, da ga više ni njegovi "glasnogovornici" ne pokušavaju opravdati.

Čitajući o stoljetnoj povezanosti jezuita i moćnih svjetskih "elita", stvari postaju malo jasnije. Volio bih napisati par riječi o tome fenomenu, ali je tema vrlo komplicirana. U prijevodu, ne poznajem dovoljno materiju da bi drugima solio pamet. Koga zanima neka se što bolje informira, i onda stvara svoje zaključke. Ali jedna je stvar sigurna. Dragi Bog nema ništa s tim. U pitanju su ljudi od krvi i mesa, koji su skrenuli sa pravoga puta. Zašto se onda čudimo HDZ-ovoj velikosrpskoj vladi, kad su nas i puno jači igrači izdali?

U zadnje vrijeme se komunjare sve više pozivaju na struku i znanost. Ne bi li nas prikazali debilima i teoretičarima zavjere. A svi ti njihovi "stručnjaci" su na Soroševoj plaći. Ipak, ima i izuzetaka. Nedavno su znanstvenici sa Harvarda dokazali, da je 1 od 3 ljevičara, glup kao i ostala dvojica.

Kažu da u biblioteci možeš posuditi sve knjige, osim jedne. "Kako počiniti samoubojstvo?"

Jer znaju da je nećeš vratiti. 

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[balkantimes]

Vjera i korona: Glasovi razuma u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Dok je epidemija Covida-19 započinjala svoj smrtonosni pohod po našim krajevima, dok se većina građana i institucija šaltala na novi način života koji podrazumeva odsustvo kontakata, nastojeći da sačuvaju i sebe i druge, vrh Srpske pravoslavne crkve se ponašao bahato, neodgovorno i opasno po život.

Tomislav Marković 

 Sveti Sinod i brojni episkopi poručivali su vernicima da se okupljaju na liturgiji, te da se mirno pričešćuju, koristeći istu kašičicu, jer se, kako reče vladika bački Irinej, "od pričešća za dve hiljade godina nikad niko nije zarazio".

Njima su se pridružili razni verski fanatici tipa Dragoslava Bokana, vođe paravojne formacije "Beli orlovi", brojni intelektualci okađeni tamjanom, te silni laici uvereni da im korona virus ne može ništa, jer su jači od sudbine, zahvaljujući magičnoj podršci Svetog Duha koji je, po službenoj dužnosti, njihovu zadrtost zakrilio nevidljivim oklopom neprobojnim za sitne živuljke.

Vernici na kašičicu

"Sveto pričešće nije od ovoga svijeta – pa samim tim ne može biti sredstvo širenja zaraze", prpošno je propovedao Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije. Vladika banatski Nikanor delio je medicinske savete vernicima, govoreći da je Hrist najbolji lekar koji "daje najbolje lekove, kroz svetu tajnu pričešća, to je najbolji lek".

Svako ko se drznuo da misli drugačije, pogotovo ako je reč o teologu, proglašavan je za otpadnika od istinite pravoslavne vere. Kako lepo reče Eparhija bačka u svom saopštenju: "Ako neko javno tvrdi da je Pričešće rizik po zdravlje, za njega ne bi smelo biti mesta u crkvenoj prosveti jer, budući da je neznaven, ne može biti učitelj drugima, a po kanonskoj akriviji takav bi morao i da bude isključen iz crkvene zajednice."

Dakle, ko koristi zdrav razum i misli da hleb i vino u putiru mogu biti izvor infekcije, tog treba isterati iz crkve. Vaistinu, mudra odluka.

Sumanute propovedi uglednih crkvenih jerarha naišle su na odobravanje jednog dela pastve, otpornog na činjenice, naučne dokaze, zdrav razum i slične demonske prelesti.

Na raznim portalima ređale su se stotine komentara istog sadržaja – okupljanje na liturgiji i pričešćivanje nije opasno, pričešće nikad nikog nije zarazilo, ko se boji odlaska u hram i pričešćivanja – taj je maloveran, apostata, otpadnik od vere.

Osiono ponašanje visokih činovnika SPC-a i vernika na kašičicu koji su bez trunke griže savesti ugrozili zdravlje i život drugih ljudi stavilo je crkvu u žižu javnosti, izazivajući opravdanu osudu i zgražavanje.

Mediji su bili puni vesti o vernicima koji krše mere opreza, okupljaju se na službama u hramovima u vreme policijskog časa, kao i o vladikama i sveštenicima koji svesno ugrožavaju svoje i tuđe živote.

To je kod mnogih moglo da stvori pogrešnu sliku da je čitava crkva jedinstvena u iracionalnom uverenju da pravim vernicima virus ne može ništa, jer uživaju posebnu Božju zaštitu, te da je Bog neka vrsta njihovog privatnog obezbeđenja od svih zaraznih bolesti.

Međutim, postoji i druga strana čitave priče. Pojavio se čitav niz teologa koji su pisali i govorili protiv nakaradnih shvatanja, upozoravali na opasnost od virusa i znalački objašnjavali čitav problem oko pričešćivanja.

U javnosti je najvidljiviji bio Vukašin Milićević, mladi sveštenik i docent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. On je objavio autorski tekst Kašičica u nedeljniku Vreme, dao je intervju za nedeljnik NIN i gostovao je u Utisku nedelje, pokušavajući da unese malo razuma i znanja u buku i bes oko pandemije.

Patrijarh te tuži, patrijarh ti sudi

Milićević je napisao da pričešćivanje istom kašičicom "nije ni izvorni, niti jedini način pričešćivanja, a ni nešto što se ne bi moglo promeniti"; ukazao je da taj način pričešćivanja nije star 2.000 godina, već da je nastao "duboko u srednjem veku"; naveo je da su druge pravoslavne crkve uvele mere za umanjivanje opasnosti od zaraze: Ruska pravoslavna crkva se odlučila za dezinfekciju kašičice u medicinskom alkoholu, a Rumunska za korišćenje plastičnih kašičica za jednokratnu upotrebu.

U pomenutom intervjuu objasnio je i da je verovanje kako je nemoguće zaraziti se koronom putem pričešća "teološki potpuno neutemeljeno", te da "hleb i vino, telo i krv Hristova u evharistiji, zadržavaju sve svoje hemijske i biološke karakteristike".

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U pomenutom tekstu Milićević piše: "Kada bi ono što se dešava prilikom evharistije podrazumevalo nekakvu hemijsku, biološku ili kakvu god transformaciju u naturalističkom smislu, imali bismo posla sa magijom, a ne sa verom i teologijom".

U Utisku nedelje podsetio je da treba imati odnos odgovornosti i prema vernicima i prema nevernicima, jer njih Bog podjednako voli, da je to "hrišćanska ljubav bez koje ništa nema smisla, pa ni ta liturgija, pa ni pričešće".

Milićević je podsetio i na to šta je suština liturgije: "Liturgija nije samo pričešće, nego je liturgija i kad pomognemo nekom, jednako je to liturgija."

Njegove hrišćanske reči nisu prošle nezapaženo kod nadležnih organa, pa je odmah po gostovanju na televiziji patrijarh Irinej kaznio Milićevića zabranom javnih nastupa, oduzimanjem mogućnosti da vrši svešteničku službu, te stavljanjem pod nadležnost Crkvenog suda.

Patrijarh je optužio Milićevića da stavlja "svoja umovanja i mudrovanja iznad sabornog uma Crkve", kao i za "otvorene, za crkvenu javnost sablažnjive, kritike zvaničnih stavova Crkve, pa i Crkve kao takve".

Patrijarh je odmah potegao kaznene mere, nije dozvolio Milićeviću da brani svoje stavove, već je nastupio sa pozicije sile. Pritom, za razliku od Milićevića, patrijarh ne navodi nijedan teološki argument kojim bi potkrepio svoje mišljenje. A i šta će mu kad je patrijarh? Nije uzalud onomad dao orden svetog Save Aleksandru Vučiću, to je bio izbor po duhovno-diktatorskoj srodnosti.

Vjerski teorizam

Daleko od toga da je Milićević jedini u crkvi koja ovako misli. Na sajtu Teologija.net nekoliko sveštenika i teologa pisalo je u sličnom duhu. Sveštenik Slađan Vasić objavio je dva teksta, pozivajući na odgovornost i brigu o drugima, navodeći razne drugačije primere pričešćivanja iz istorije crkve.

Tekst Ne iskušavaj Gospoda, Boga svoga! Vasić završava dirljivim obraćanjem "svim prečasnim ocima i braći sveštenoslužiteljima" koji se i dalje drže spornih stavova kojima je u početku pandemije i sam autor članka bio sklon: "Ne smemo dopustiti da budemo odgovorni za smrt makar i jednog čoveka ili, ne daj Bože, deteta. Na duhovno staranje su nam poverena njihova bića. Svi mi znamo da ćemo za njih odgovarati (Jevr 13, 17) na Hristovom strašnom sudu. Zato vas molim da ne iskušavamo Gospoda (Mt 4, 7) i da se ponašamo u skladu sa datom situacijom i odgovornošću koja nam je data."

Na istom portalu, u tekstu Na sceni je borba protiv pandemije, ne protiv hrišćanstva, sveštenik Dražen Tupanjanin kritikuje specifičan duhovni fenomen koji naziva liturgizmom, te posebno oštro kritikuje one koji dolaze na službu uprkos zabrani, a svoj postupak smatraju maltene hrišćanskim mučeništvom i stradanjem za Hrista: "Kada u ovim danima neko po svaku cijenu insistira na odlasku u crkvu na Službu, morao bi da zna da vjerski ideali kojima sleduje u životnu opasnost ne dovode samo nju ili njega, kao što je slučaj prilikom hrišćanskog mučeništva i ispovjedništva, već se ta opasnost prenosi na druge, na bližnje kojima možemo proslijediti virus. Pravo pitanje koje onda iskrsava i nije da li takav postupak predstavlja ispovjedništvo, jer očigledno da ne, već da li bi se takvo postupanje moglo u krajnosti okarakterisati kao vjerski terorizam, budući da fatalne posljedice toga vjerom motivisanog postupka mogu da snose drugi."

Verski teorizam je možda i najprecizniji termin za ovakvo neodgovorno ponašanje prema drugim ljudima.

Teološka polemika

Brojni su primeri drugačijeg, odgovornog ophođenja episkopa SPC u vreme pandemije. Recimo, sve eparhije u dijaspori obustavile su javna bogosluženja još na početku pandemije, a vladika Grigorije je iz Nemačke poručivao vernicima u domaji da ne kušaju Boga i svoju veru.

Pravoslavni teolog iz Tibingena Vladimir Latinović na portalu Teologija.net objavio je tekst Od hrane do leka: Efekti pričešća na telesno zdravlje u kojem je predložio "onima koji svojim akcijama odlučuju o smrti i životu vernika" da postave sebi neka nezgodna pitanja.

Među tim pitanjima su i sledeća: "Da li pričešće u slučaju da je smešano sa otrovom može da otruje? Da li pričešće kod ljudi koji su bili alkoholičari može da izazove recidiv? (…) Ako pričešće zadržava sve odlike hrane, zašto ne bi imalo i tu odliku da prenosi viruse i bakterije?"

Na kraju je Latinović predložio onima koji ne veruju da se mogu zaraziti pričešćem dva praktična načina za proveru svog uverenja: da pošalju pričešće u laboratoriju na ispitivanje, ili da se pričešćuju sa obolelima pa da vide šta će biti.

Latinovićev tekst izazvao je burne reakcije u ekstremnim pravoslavnim krugovima koji su ga počastili salvom uvreda i difamacija, na primer da je bezbožni i bogoborni naučnik, čovek bez savesti, nabusit, racionalista, šarlatan koji plasira jeftine bljuvotine i piše u sektaškom duhu.

Na sve to Latinović je odgovorio briljatnim, ubojitim polemičkim tekstovima, upozoravajući na katastrofalno stanje srpskog teološkog diskursa.

Na kraju teksta Koronarna infekcija teološkog diskursa i kulture govora pozvao je sve srpske pravoslavne teologe da "pokušaju da odvoje emocije od teologije, da ne gledaju na tuđa mišljenja koje se razlikuje od njihovih kao na opasna i ne optužuju druge ljude za nepobožnost, jeres, skrivene namere ili pisanje po narudžbini, napade na autoritet Crkve i episkopa, već da pokušaju da uđu u otvoren dijalog bez predrasuda".

Isto važi i za episkope koji "će se morati navići da slušaju a ne samo da podučavaju, jer podučavanje bez slušanja nije moguće". Iz njegovih usta u teološke i episkopske uši.

Utvara etnoreligije

I u slučaju epidemije korona virusa pokazalo se da crkva nije monolitna ustanova, iako mnogi žele tako da je predstave, pogotovo oni koji je vode, kao i vernici koji u spoljašnjem autoritetu traže čarobni lepak za sopstvene unutarnje raspolućenosti.

Oni koji vode SPC, hvale ratne zločince, ugrožavaju druge, paktiraju sa političkim i finansijskim moćnicima - nisu jedino što postoji u crkvi. Tu je i njeno drugo, svetlije i manje vidljivo lice. Ima u crkvi mnogo ozbiljnog, pametnog, vanredno obrazovanog sveta, istinskih vernika i časnih ljudi, ima onih koji se gnušaju etnonacionalizma i etnofiletizma, i potpuno drugačije gledaju na svet od onih koji se neprestano pozivaju na Hrista, a zapravo više veruju u srpstvo i zlatno tele.

Ima u crkvi mnogo ljudi koji misle i pišu znatno drugačije od onog što nam se obično predstavlja pod firmom pravoslavlja, a što je najčešće smeša sačinjena od nacionalizma, konzervativizma, autoritarnosti i sličnih neprobavljivih sastojaka.

Spomenuću samo teologa Branka Sekulića koji oštro kritikuje utvaru etnoreligije, na primer, ovako: "Kad biskup Vlado Košić ljubi ruke ratnom zločincu te kad on, bivši pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, svećenik Juraj Kolarić i drugi relativiziraju zločinački konstrukt NDH i onog što je iz nje proizašlo, kad patrijarh Irinej kaže da je Srbija svugdje gdje Srbi žive i to posred Republike Srpske koja je definirana etničkim čišćenjem, kad mitropolit Amfilohije dijeli ikone vojsci koja puca na Dubrovnik, kad udruge Vigilare, U ime obitelji, Dveri i ine napadaju prava žena, zabranjuju homoseksualnim osobama pravo na izbor, difamiraju izbjeglice kao prijetnju, tada se postavlja pitanje u ime kojeg Boga oni točno govore."

Živi ljudi u okrečenom grobu

Jedan od mojih favorita među teolozima je jerođakon Aleksandar Subotić koji u svojim esejima spaja naizgled nespojivo – pravoslavlje, marksizam i smisao za humor.

Pažnji čitalaca preporučujem antologijski esej iz tri dela Opelo za gadarinske svinje u kojem se mogu pročitati i ovakve rečenice koje svedoče o živahnom, nesputanom umu: "Antonije, osnivač monaštva ‘velike pustinje’, čijem smirenju nisu priličili grandiozni likovi lava ili medveda, izlečio je svinju koja je postala njegov verni i doživotni sledbenik - takoreći njegova prva monahinja."

Pored ovih slabo vidljivih teorijskih delatnika, tu su i praktičari koji se bave humanitarnim radom.

Recimo, Versko-dobrotvorno starateljstvo koje organizuje narodnu kuhinju, zdravstvenu pomoć, besplatne časove, pravno savetovalište, pomoć staračkim domovima, deci ometenoj u razvoju, slabovidima, nagluvima, deci bez roditeljskog staranja, svima koji su slabi i potrebiti. Tu je na delu ljubav prema bližnjem.

Postoji i svetla strana crkve, samo šira javnost retko o njoj nešto čuje, jer je marginalizovana i skrajnuta od crkvenih vlasti. A ni javnost se ne trudi previše da otkrije šta se odvija iza crkvenih kulisa.

U prvom planu su obično poklonici kulta Ratka Mladića i Radovana Karadžića, episkopi u preskupim "audijima", ljubitelji zemaljskih dobara, naprednjački i radikalski duhovnici, skutonoše svih autoritarnih režima, svetosavski ziloti i slični okrečeni grobovi. Nije lako onima koji svedoče Hrista da se probiju kroz sve te sablazni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

[prijedor24]

"Virus je stvoren u laboratoriji, a SZO je sve zataškala"

Kineska doktorica Li-Meng Jan, koja je pobjegla iz države jer je, kako tvrdi, dobijala prijetnje, iznijela je optužbe da je korona virus nastao u vojnoj laboratoriji, te da je Svjetska zdravstvena organizacija od ranije skrivala da je riječ o napravljenoj infekciji.

Li-Meng Jan, čiji su porodica i prijatelji bili ispitivani i navodno im je prijećeno od strane članova Komunističke partije, postala…

[cgvijesti]

Korona virus je američki eksperiment?

Korona virus je američki eksperiment?

Foto: Depositphotos/HayDmitriy Džefri Saks je ukazao, u naučnom radu, da je virus korona možda nastao kao posledica laboratorijskih eksperimenata u kojima je učestvovala američka vlada. Ovaj poznati ekonomista, profesor Kolumbija univerziteta i predsednik komisije za kovid poznatog naučnog časopisa “Lanset” taj rad je objavio u časopisu Američke akademije nauka. Saks i koautor naučnog rada Nil…

[balkantimes]

Pandemija kao portal u novi svet

Stresamo se od same reči „viralno“. Kada vidimo kvaku, kartonsku kutiju, kesu s povrćem zamišljamo kolonije bića s pipcima, ni živih ni mrtvih, kako nam prodiru u pluća. Plaši nas pomisao na rukovanje s neznancem, ulazak u autobus ili slanje dece u školu. Svako malo zadovoljstvo praćeno je obaveznom procenom rizika. Svi smo postali priučeni epidemiolozi, virusolozi, statističari i proroci. Lekari i naučnici mole se za čudo, a sveštenici pomno slušaju epidemiologe.

ARUNDHATI ROY 

 Stresamo se od same reči „viralno“. Kada vidimo kvaku, kartonsku kutiju, kesu s povrćem zamišljamo kolonije bića s pipcima, ni živih ni mrtvih, kako nam prodiru u pluća. Plaši nas pomisao na rukovanje s neznancem, ulazak u autobus ili slanje dece u školu. Svako malo zadovoljstvo praćeno je obaveznom procenom rizika. Svi smo postali priučeni epidemiolozi, virusolozi, statističari i proroci. Lekari i naučnici mole se za čudo, a sveštenici pomno slušaju epidemiologe.

I dok se virus širi, zastajemo opčinjeni pesmom ptica usred grada, prizorom paunova na raskrsnici, tišinom na nebu.

Ove sedmice (početak aprila) broj zabeleženih slučajeva širom sveta premašio je milion. Umrlo je više od 50.000 ljudi. Projekcije govore da će taj broj dostići stotine hiljada, ili više. Virus se slobodno širio putevima trgovine i internacionalnog kapitala, a strašna bolest koju je proneo svetom zatvorila je ljude u sopstvene zemlje, gradove i domove.

Za razliku od kapitala i njegovih tokova, ovaj virus ne traga za profitom, već samo želi da se što više množi, čime je zaustavio svako drugo kretanje. Virus ne haje za kontrole na granicama, biometriju, digitalni nadzor i analizu podataka. Zasad najsnažnije pogađa najbogatije i najmoćnije zemlje sveta, zbog čega je lokomotiva kapitalizma praktično stala. Verovatno samo nakratko, ali dovoljno dugo da pažljivije osmotrimo njene delove, proučimo je i donesemo odluku da li je treba popravljati ili tražiti bolju.

Mandarini zaduženi za upravljanje pandemijom rado govore o ratu. I tu reč ne koriste kao metaforu, već doslovno. Da je to zaista rat, koja zemlja bi bila bolje pripremljena od Sjedinjenih Država? Da su vojnicima na prvim linijama potrebne puške, pametni projektili, rakete, podmornice, avioni, nuklearne bombe, a ne maske i rukavice, da li bi bilo nestašica?

Iz noći u noć, sa drugog kraja sveta, mnogi od nas prate konferencije za novinare njujorškog guvernera. Naša fascinacija je krajnje neobična. Pratimo statistike, slušamo o prepunim bolnicama, o potplaćenim i iscrpljenim medicinskim sestrama koje zaštitnu opremu prave od kesa za đubre i starih mantila i rizikuju živote da bi pomogle umirućima. Gledamo kako se države nadmeću za respiratore, lekare koji moraju da odluče koga lečiti, a koga ostaviti da umre. I mislimo u sebi: „Bože, to je Amerika!“

Tragedija je stvarna, epska i odvija se pred našim očima. Ali nije neočekivana. Ova katastrofa se dugo spremala. Pamtimo snimke „izbacivanja pacijenata“ – bolesnih, polunagih ljudi, još u bolničkim pidžamama, koje krišom ostavljaju na ulicama. Vrata bolnica često ostaju zatvorena za Amerikance bez novca, koliko god da su bolesni i napaćeni.

Tako je bilo. Ali sada – u doba virusa – bolest siromaha postaje opasnost po zdravlje čitavog ovog bogatog društva. Uprkos tome, Bernie Sanders, senator koji je tražio zdravstvenu zaštitu za sve, proglašen je neozbiljnim kandidatom za Belu kuću, čak i unutar sopstvene partije. To je katastrofa koja se pripremala godinama.

Šta će se dogoditi sa mojom siromašnom i bogatom zemljom, Indijom, zaglavljenom u limbu između feudalizma i religijskog fundamentalizma, kasti i kapitalizma, pod upravom radikalnih desnih hinduističkih nacionalista?

U decembru, dok se Kina borila sa epidemijom u Vuhanu, vlada Indije se bavila masovnom protestima stotina hiljada građana zbog otvoreno diskriminativnog anti-muslimanskog zakona o državljanstvu koji je usvojen u parlamentu.

Prvi slučaj u Indiji registrovan je 30. januara, tek nekoliko dana pošto je počasni gost na paradi organizovanoj za Dan republike, Jair Bolsonaro, inače poznat po uništavanju amazonskih šuma i poricanju opasnosti pandemije, napustio Delhi. U februaru je bilo previše posla da bi se virus našao na dnevnom redu vladajuće partije. Za poslednju sedmicu februara bila je najavljena poseta predsednika Donalda Trumpa. Privukla su ga obećanja da će na stadionu u Gudžaratu imati publiku od milion ljudi. Organizacija je zahtevala dosta novca i vremena.

Onda su došli izbori za skupštinu u Delhiju. Očekivalo se da će partija Bharatiya Janata izgubiti ako odmah nešto ne preduzme, pa je pokrenuta razularena i zloćudna nacionalistička kampanja, uz pretnje nasiljem i streljanjem „izdajnika“.

Ali izbore su ipak izgubili. Za ponižavajući poraz okrivljeni su muslimani u Delhiju i za to su primereno kažnjeni. Uz podršku policije, naoružane bande hinduističkih nacionalista su napadale muslimane u radničkim predgrađima severoistočno od Delhija. Kuće, prodavnice, džamije i škole su gorele. Takav napad je bio očekivan i muslimani su pružili otpor. U sukobima je bilo više od 50 mrtvih, uglavnom muslimana.

Hiljade muslimana su se povukle u izbegličke kampove na lokalnim grobljima. Iskasapljena tela žrtava još nisu bila izvađena iz odvodnih kanala, kada su državni zvaničnici održali prvi sastanak posvećen epidemiji. Tada je većina stanovnika Indije prvi put čula za dezinfekciona sredstva za ruke.

U martu su ponovo bili prezauzeti. Najvažniji posao u prve dve sedmice marta bilo je rušenje vlade pod vođstvom Kongresne partije u državi Madja Pradeš u centralnom delu Indije i postavljanje administracije pod vođstvom BJP-a. Svetska zdravstvena organizacija je proglasila pandemiju 11. marta. Dva dana kasnije, 13. marta, ministarstvo zdravlja se oglasilo izjavom da korona „ne predstavlja ozbiljnu pretnju“.

Premijer Indije je konačno odlučio da se obrati naciji 19. marta. Ali nije se dobro pripremio. Pozajmio je plan korišćen u Francuskoj i Italiji. Rekao je da nam treba „socijalno distanciranje“ (što u kastinskom društvu nije teško razumeti) i najavio „opšti policijski čas“ od 22. marta. Ništa nije rekao o merama koje vlada preduzima povodom krize, ali pozvao nas je da izađemo na balkone i udaramo u lonce i šerpe u znak podrške zdravstvenim radnicima.

Nije pomenuo ni da je Indija do tog trenutka izvozila zaštitnu opremu i respiratore, umesto da ih čuva za indijske zdravstvene radnike i bolnice.

Modijev poziv je dočekan sa entuzijazmom. Organizovane su povorke ljudi sa šerpama i loncima, plesovi i procesije na javnim mestima. Ali nije bilo mnogo socijalnog distanciranja. U danima koji su sledili, ljudi su uskakali u burad sa kravljim izmetom, a glasači BJP-a su organizovali zabave na kojima se pila kravlja mokraća. Mnoge muslimanske organizacije su ponavljale da je bog jedini odgovor na pandemiju i pozivale vernike u džamije.

***

A onda, 24. marta u 8 sati uveče, Modi se pojavio na televiziji i objavio da od ponoći u čitavoj Indiji stupa na snagu policijski čas. Pijace se zatvaraju. Javni i privatni transport se ukida.

Rekao je da je odluku doneo ne samo kao premijer, nego i kao stariji i mudriji član porodice. I zaista, ko bi drugi mogao odlučiti, bez konsultacija sa vladom koja će morati da se nosi sa posledicama, da 1,38 milijardi stanovnika Indije zatvori u kuće bez ikakve prethodne pripreme i najavi to samo četiri sata pre zatvaranja? Nastup je ostavio utisak da premijer Indije vidi građane kao neprijateljsku silu kojoj se ne može verovati i treba je napasti iz zasede.

Tako smo zatvoreni u kuće. Mnogi zdravstveni stručnjaci i epidemiolozi pozdravili su ovu odluku. Moguće je da su u pravu, bar teorijski. Ali sigurno ne mogu podržavati katastrofalni izostanak pripreme i planiranja, zbog čega je najveći i najpogubniji program zatvaranja stanovništva na svetu proizveo efekte suprotne od željenih.

Čovek koji obožava spektakle napravio je najveći zamislivi spektakl.

Dok je zapanjeni svet posmatrao, Indija se pokazala u svoj svojoj sramoti – sa svim brutalnim, strukturnim, društvenim i ekonomskim nejednakostima i ravnodušnošću pred patnjom.

Bio je to eksperiment koji je osvetlio sve što je bilo skriveno. Dok su se prodavnice, restorani, fabrike i gradilišta zatvarali, a pripadnici bogate i srednje klase povlačili u zaštićene kolonije, gradovi i metropole su počeli da izbacuju svoju radničku klasu – migrantsku radnu snagu – kao da je u pitanju đubre kog se što pre treba rešiti.

Mnogi od radnika koje su poslodavci i stanodavci izbacili sa poslova i iz stanova, milioni siromašnih, gladnih, žednih, mladih i starih, žena, dece, bolesnih, slepih, hendikepiranih, ljudi koji nemaju kuda da odu, bez ikakvog javnog transporta na vidiku, započeli su dugi marš povratka u svoja sela. Pešačili su danima, prema Baduanu, Agri, Azmagaru, Aligaru, Laknou, Gokrapuru – stotinama kilometara. Neki su usput i umrli.

Znali su da se vraćaju u sela gde ih možda čeka spora smrt od gladi. Znali su da možda nose virus sa sobom i da će zaraziti porodice i roditelje kod kuće, ali očajnički im je bila potrebna trunka topline, skloništa, dostojanstva, hrane, možda ljubavi.

Na putu ih je brutalno tukla i ponižavala policija zadužena za sprovođenje mera policijskog časa. Mlađe muškarce su terali da čuče i skakuću putem kao žabe. Grupu pešaka na ulazu u grad Bareili saterali su u krdo i prskali hemikalijama.

Nekoliko dana kasnije, zbog straha da će stanovništvo u pokretu odneti virus u sela, vlada je odlučila da onemogući kretanje pešacima. Oni koji su danima pešačili morali su da se vrate u gradske kampove iz kojih su izbačeni nekoliko dana ranije.

To je kod starijih prizvalo sećanja na razmenu stanovništva 1947, kada je Indija podeljena i kada je nastao Pakistan. Ali sadašnji egzodus motivisan je klasnim, a ne verskim podelama. A to čak i nisu najsiromašniji stanovnici Indije, već ljudi koji su donedavno imali radna mesta i domove. Očajnici koji su i ranije bili bez posla i kuće ostali su tamo gde su se zatekli, u situaciji koja je bila katastrofalna davno pre nego što je tragedija pandemije počela. Dok su trajali ti strašni dani, ministar unutrašnjih poslova Amir Shah nije se pojavljivao u javnosti.

Kada je počeo veliki egzodus iz Delhija, iskoristila sam svoju novinarsku propusnicu da posetim Gazipur, mesto na granici Delhija i Utar Pradeša.

Prizori su bili biblijski. Ili možda i nisu. U Bibliji nije bilo ovoliko ljudi. Mere za sprovođenje socijalnog distanciranja proizvele su upravo suprotan efekat, fizičko zbijanje nezamislivih razmera. To važi za sve indijske gradove i sela. Glavne ulice su možda prazne, ali siromašni su i dalje zbijeni u svojim pretrpanim četvrtima i slamovima.

Svi pešaci sa kojima sam razgovarala bili su zabrinuti zbog virusa. Ali ta pretnja je u njihovim životima bila manje stvarna i manje direktna od nezaposlenosti, gladovanja i policijskog nasilja. Od svega što sam čula od ljudi sa kojima sam razgovarala tog dana, uključujući i grupu krojača muslimana koji su nekoliko dana ranije preživeli napade anti-muslimanskih bandi, najviše me je uznemirila izjava drvodelje Ramdžita koji se zaputio u Gorkapur u blizini nepalske granice.

Lokalne državne uprave u Indiji (kao i one u Americi) pokazale su da u krizi imaju više milosti i razumevanja. Sindikati, udruženja građana i druge organizacije dele hranu i pomoć. Centralne vlasti sporo reaguju na njihove očajničke pozive da im se dodele sredstva. Izgleda da premijerov Državni fond za vanredne situacije nije imao para na računu. Ali pomoć dobrotvora sada pristiže u misteriozni novi fond po imenu PM-CARES, gde pakete s hranom pakuju u kutije sa Modijevom slikom.

Premijer je takođe objavio snimke na kojima izvodi joga nidra vežbe. Animirani i našminkani Modi sa telom iz snova demonstrira asane koje će pomoći podanicima da se izbore sa stresom samoizolacije.

Njegova narcisoidnost je pogubna. Možda bi trebalo da demonstrira pregovaračku asanu kojom će ubediti francuskog premijera da preispita hitnu isplatu za mlazni lovac rafaele i iskoristi tih 7,8 milijardi evra da podrži i nahrani milione gladnih. Francuska će sigurno imati razumevanja.

U drugoj sedmici vanredne situacije lanci snabdevanja počinju da pucaju, a lekova i osnovnih namirnica je sve manje. Hiljade vozača kamiona su ostale blokirane na putevima sa veoma malo hrane i vode. Dozreli usevi spremni za žetvu trunu na poljima.

Ekonomska kriza je stigla. Politička kriza se nastavlja. Mediji su priču o virusu upleli u toksičnu anti-muslimansku kampanju koja traje 24 sata dnevno. Za izvor zaraze je proglašena organizacija po imenu Tablighi Jamaat koja je organizovala skup u Delhiju neposredno pre uvođenja vanrednih mera. To se sada koristi za stigmatizaciju i demonizaciju muslimana. Sudeći po opštem tonu izveštavanja, reklo bi se da su muslimani sami proizveli novi korona virus i proširili ga svetom kao novo oružje džihada.

Zdravstvena kriza će tek doći. A možda i neće. To ne znamo. Ako dođe, u borbi protiv epidemije strogo ćemo poštovati sve prihvaćene verske, kastinske i klasne predrasude.

Danas (2. april) Indija ima gotovo 2.000 potvrđenih slučajeva i 58 mrtvih. To su nepouzdani podaci jer je broj testiranih veoma mali. Stručnjaci daju različite procene. Neki predviđaju milione slučajeva. Drugi tvrde da će ih biti mnogo manje. Ne možemo znati kakve će biti razmere krize dok nas ne pogodi. Zasad znamo samo to da navala na bolnice još nije počela.

Javne bolnice i klinike u Indiji – koje nisu uspevale da izađu na kraj sa gotovo milion dece koja svake godine umiru od dijareje, neuhranjenosti i drugih zdravstvenih problema, stotinama hiljada obolelih od tuberkuloze (četvrtina obolelih na svetu), sa anemičnim i neuhranjenim stanovništvom koje podleže bolestima koje ne bi smele biti smrtonosne – sigurno neće moći da se izbore sa situacijom kakvu danas vidimo u Evropi i Americi.

Zdravstvene zaštite praktično više nema, jer su bolnice stavljene u službu borbe protiv virusa. Centar za traume čuvenog Sveindijskog instituta medicinskih nauka u Delhiju je zatvoren, a stotine onkoloških pacijenata leže na ulicama oko ogromne bolnice, isterani napolje kao stoka.

Ljudi će se razboljevati i umirati kod kuće. Nikada nećemo čuti njihove priče. Možda neće ući ni u statistiku. Možemo samo da se nadamo da su tačne tvrdnje da virus više voli hladno vreme (mada ima istraživača koji tvrde drugačije). Nikada nismo tako željno iščekivali usijano indijsko leto.

Šta se dogodilo? Da, pojavio se virus. Ali to po sebi ne otvara moralna pitanja. Ovde je na delu nešto veće od virusa. Neki veruju da nam bog poručuje da se prizovemo pameti. Drugi tvrde da je ovo pokušaj Kine da zavlada svetom.

Šta god da je u pitanju, virus je bacio na kolena najmoćnije zemlje i praktično zaustavio naš svet. Misli nam nekontrolisano vrludaju dok čeznemo za povratkom u „normalno stanje“ i tragamo za tačkom koja će povezati prošlost i budućnost, odbijajući da priznamo opšti slom. Ali on se dogodio. U ovim trenucima očaja dobili smo priliku da bolje osmotrimo mašinu sudnjeg dana koju smo sagradili. Zapravo, ništa ne bi bilo gore od povratka u normalno stanje.

Epidemije su kroz istoriju primoravale ljude da raskinu sa prošlošću i iznova zamisle svet. Ovo je jedna od takvih epidemija. Ona je portal, prolaz između svetova, ovog i onog koji dolazi.

Možemo nastaviti da se teturamo, vukući leševe starih predrasuda i mržnji, pohlepe, starih znanja i mrtvih ideja, mrtvih reka i sivog neba. Ili možemo zakoračati napred, lagani, bez mnogo prtljaga, spremni da zamislimo drugačiji svet. I da se za njega izborimo.

izvor: pescanik.net