#globalna ekonomija

[remenar]

3 godine kasnije

Razmještanje namještaja

Psiholozi kažu da je dobro svakih nekoliko godina razmjestiti namještaj u stanu. Navodno je osjećaj jednak preseljenju. Nešto se događa i nešto se promijenilo. Nova energija je unesena u prostor. Ovaj blog nije doživio osvježenje više od 5 godina a zadnji članak je napisan prije gotovo 3 godine. Puno previše. Dakle, vrijeme je za krečenje, pomicanje kauča i ormara. Možda i novi stolić za kavu. Metaforički naravno. Dizajn bloga mi je najveća zagonetka. Nikada nisam imao "oko" za dizajn. U biti očajan sam u dizajnu. Tako da će sigurno biti neka off-the-shelf tema za Wordpress. Nadam se da ću odabrati neku oku ugodnu temu. Ako ne, napišite u komentarima, lako je promijeniti temu i nisam se oženio njom :)

Svijet se okrenuo naglavačke

Puno toga se promijenilo od kada je napisan zadnji članak. Svijet se okrenuo naglavačke. COVID je poharao cijeli svijet. Sve grane industrije doživjele su "Black Swan" moment kada je jedan virus neke grane potpuno zaustavio a neke pogurno naprijed. Globalna ekonomija se još nije oporavila. Događaj koji je obilježio jednu generaciju a o kojem će se pisati doktorske disertacije, članci i knjige. Zatim su Hrvatsku zatresla dva potresa, najjača u posljednjih 140 godina. A zatim se dogodio ružan rat Rusije i Ukrajine, a s njim i nove krize. Energetske, prehrambene, financijske. Stope inflacije nikada nisu bile više. Udaljeni rad je postao "novo normalno".

A karijera?

A usred svega toga, moja karijera je otišla u novom smjeru. Banka u kojoj sam radio, Sberbank, više ne postoji kao entitet u Europi. Preko noči je nestala zbog rata Rusije te vezanih sankcija. DevOps rolu zamijenio sam menadžment rolom Direktora IT operativne podrške u Raiffeisenbank Austria. Usred pandemije i lockdowna preuzeo sam direkciju respektabilne veličine. Meni iznimno zahtjevan period povezati imena djelatnika s licem i općenito se on-boardati u Banku. Hands-on tehničkim radom zamijenio sam menadžmentom. SSH-ati na server sam gotovo i zaboravio kako se radi (srećom još se zabavljam s RPi-em kod kuće).

A teme na blogu?

Pisati o tehnologiji u obliku instalacije Kafke ili OpenShift klastera više i nema smisla iz moje perspektive. Ne radim to više. Dugo sam se mučio s idejom što pisati. A i vremenom potrebnim za pisanje. Edukacija na kojoj sam bio nedavno uzrokovala je promjenu u načinu razmišljanja i planiranja aktivnosti koje su mi nedostajale (čitanje i pisanje). Ključno je bilo uvesti vođenje bilješki i ideja te planiranje aktivnosti. Sve što sam mislio da ne stižem je bilo potpuno neutemeljeno. Vrijeme je tu, samo sam ga trošio na krive aktivnosti. Ideje su također tu, samo ih je trebalo verbalizirati tj. zapisati čim prije. Prvo naslov a onda razraditi. I to u bilježnicu. Olovkom. Old school. Pisanje na računalu ne bi funkcioniralo jer je zahtijevalo paljenje računala. A i kad bi upalio računalo uvijek bi neka distrakcija iskočila, a fokus i misao bi se pogubili. Tablet ne koristim, nikada se nisam navikao. Pažnju su mi privukli e-ink tableti poput Kindle Scribe. Tko zna možda zamijenim papir e-ink tabletom. Vidjeti ću. Ideje za teme se stvaraju gotovo svaki dan. Ako nemam nove teme, razrađujem postojeće. Pišem, i to mi je bitno. Neće sve teme otići dalje od bilježnice jer ono što mi je jutros izlegalo kao odlična tema, popodne kada kofein popusti možda će izgledati kao loša :) Za sad su teme iz područja upravljanja ljudima, produktima i projektima. Naći će se i tema IT infrastrukturne strategije, Clouda kao i agilnog načina rada. Kako volim čitati, gotovo sigurno će biti i članaka o knjigama koje su bliske području mog rada. Bez brige, neće biti recenzije knjiga niti ću pisati o beletristici. Ako imate knjigu za preporučiti, napišite u komentarima. Ako nisam pročitao dodati ću na Goodreads, Want to Read listu.  Read the full article

[pavlebasic]

Globalni građani, lokalni zabušanti

Globalni građani, lokalni zabušanti

Britanska premijerka Tereza Mej je oktobra prošle godine šokirala mnoge kada je kritikovala ideju globalnog građanstva. “Ukoliko ste ubeđeni da ste građanin sveta”, rekla je ona, “onda nigde niste građanin.”

Njena izjava naišla je na podsmeh ali i uznemirenost u finansijskim medijima i među liberalnim komentatorima. “Najkorisniji oblik državljanstva ovih dana”, poučno je komentarisaojedan…

[balkanin]

Siromašne zemlje bi mogle izgubiti 1,4 biliona dolara zbog kolapsa turizma

Siromašne zemlje bi mogle izgubiti 1,4 biliona dolara zbog kolapsa turizma

Pretpostavlja se da će globalna ekonomija ove godine ostati bez 2,4 biliona dolara zbog pandemijskog udara na turizam. U izvještaju Konferencije Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj (UNCTAD), koji je objavljen prošle sedmice, je navedeno da će ekonomske posljedice utjecaja pandemije na turizam biti gore nego što se to očekivalo prije godinu dana. U izvještaju je obrazloženo kako nejednaka…

[balkantimes]

Šta pad cijena nafte znači za Rusiju i GCC?

Ovo što se dogodilo s majskim ugovorima za WTI naftu znak je upozorenja za ono što dolazi. Proizvođači nafte suočit će se s velikim poteškoćama, koje će biti štetne za zaljevske države koje proizvode naftu, kao i za Rusiju.

Nikolay Kozhanov 

 Dvadesetog aprila referentna cijena nafte West Texas Intermediate (WTI) prvi put u historiji bila je negativna, dostigavši 37,63 dolara po barelu. Šok zbog tog kolapsa bio je tako veliki da su trgovci odmah taj dan prozvali "crnim ponedjeljkom".

Iako je taj pad bio specifičan za majske ugovore za WTI naftu i iako je većinom pogodio špekulante koji su se pokušavali igrati usponima i padovima na naftnom tržištu, utjecao je i na trgovinu naftom na drugim mjestima. Cijena brenta, koji se koristi kao referenca za tradicionalne proizvođače nafte u Evropi, Rusiji i, u izvjesnoj mjeri, Zaljevu, pala je s 26 dolara 20. aprila na 16 dolara po barelu dva dana kasnije.

Ovo što se dogodilo s majskim ugovorima za WTI naftu znak je upozorenja za ono što dolazi. Proizvođači nafte suočit će se s velikim poteškoćama, koje će biti štetne za zaljevske države koje proizvode naftu, kao i za Rusiju.

Sumorna slika

Globalno naftno tržište pogođeno je dosad neviđenom prekomjernom proizvodnjom. Već se suočavalo s velikim naftnim kapacitetom kao rezultatom povećane proizvodnje u SAD-u i Kanadi i nekim drugim državama koje nisu članice grupe OPEC+ kada je ustanovljena epidemija bolesti COVID-19 u Kini. Zbog izolacije u Wuhanu, velikom industrijskom centru, cijene su pale sa 68 dolara po barelu početkom godine na 53 dolara početkom februara.

Kako je epidemija prerasla u pandemiju, pogodivši države širom svijeta i dovodeći do zatvaranja industrija i zabrane putovanja, nafta je izgubila gotovo 50 posto svoje vrijednosti. Budući da su analitičari predvidjeli globalni pad u potražnji sa 100 miliona barela dnevno u 2019. na 90 miliona barela po danu u prosjeku, neki proizvođači nastavili su povećavati proizvodnju, dodatno pogoršavajući situaciju.

Sporazum grupe OPEC+, najavljen ranije ovog mjeseca, trebao je pomoći da se stabiliziraju cijene, ali situacija ne izgleda obećavajuće. Države koje izvoze naftu, a koje učestvuju u tom sporazumu pristale su smanjiti ukupnu proizvodnju za 9,7 miliona barela po danu, ali to nije bilo dovoljno da odmah popravi situaciju.

U aprilu je potražnja opala za 72,5 miliona barela po danu, dok je globalna proizvodnja iznosila 101 milion barela dnevno. U tim okolnostima, u maju i junu, kada se očekuje porast potražnje za samo devet miliona barela dnevno, rezovi dogovoreni u sporazumu grupe OPEC+ i dalje neće biti dovoljni da eliminiraju pretjeranu proizvodnju.

Oporavak potražnje bit će spor i zavisit će od dinamike pandemije bolesti COVID-19. Ako ne bude drugog talasa pandemije, svjetska potražnja za naftom mogla bi se vratiti na nivo iz 2019. do kraja 2020.

Pa ipak, ni to ne bi dovelo do stabilizacije naftnog tržišta do 2021. Globalna ekonomija i dalje će "sagorijevati" dodatne barele nafte akumulirane u rezervama tokom vrhunca pretjerane proizvodnje u prvoj polovini 2020, što će produžiti period niskih cijena nafte i nakon januara 2021.

Izazovi grupe OPEC+

Situacija se dodatno usložnjava zbog činjenice da neki proizvođači nafte, članovi sporazuma grupe OPEC+, mogu ne smanjiti proizvodnju odmah kako bi ispunili obaveze preuzete ranije.

Stručnjaci sumnjaju da će Rusija biti u stanju izvesti sve potrebne pripreme na vrijeme da smanji proizvodnju s 11 miliona barela na 8,5 miliona barela dnevno odmah 1. maja, kako se zahtijeva u sporazumu. Neki iznose i podatak da su ruske naftne kompanije zabrinute zbog visoke cijene i tehničkih problema s ponovnim pokretanjem proizvodnje u sjevernim regijama države i na starijim naftnim poljima.

Kremlj zapravo ne može prisiliti velike ruske naftne kompanije da se povinuju i umjesto toga traži alternativna rješenja. Moskva je već insistirala da se kondenzat naftnog plina isključi s liste proizvoda čija se proizvodnja smanjuje u okviru sporazuma grupe OPEC+, a prisutna su i nagađanja da će ruskim kompanijama biti dozvoljeno sagorijevati proizvedenu naftu umjesto da zatvore naftna vrela.

Članovi Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) također ne izgledaju sasvim posvećeni zajedničkoj akciji na naftnom tržištu. Saudijska Arabija počela je pripreme da provede rezove dogovorene u sporazumu grupe OPEC+, ali i dalje nudi popust na svoju naftu, pokušavajući poraziti druge proizvođače na azijskom tržištu. To će dodatno destabilizirati naftno tržište.

Još jedan veliki problem jest manjak dostupnog prostora za skladištenje nafte širom svijeta. To je odigralo glavnu ulogu u kolapsu WTI-a i vjerovatno će biti veliki izazov i dalje, dok proizvođačima ponestaje mjesta da skladište dodatnu naftu.

Proizvođači trenutno razmatraju sve opcije skladištenja, od velikih tankera i pohrane na tlu do cjevovoda i manjih brodova, ali i to se brzo popunjava. Izvjesnom broju proizvođača moglo bi ponestati prostora za skladištenje u maju, a drugima u junu.

Predstojeće krize

Mogućnost dodatnog pada cijena nafte u maju ili da cijene dugoročno ostanu izuzetno niske (ispod 30 dolara po barelu) znači probleme za zaljevske proizvođače nafte i Rusiju.

Prvo, niže cijene vjerovatno će pojačati konkurenciju za konzumentska tržišta. Uzimajući u obzir prekomjernu proizvodnju, veliki kupci, poput Kine, vjerovatno neće ostati "odani" svojim tradicionalnim dobavljačima i naprosto će odabrati one koji su spremni dati popust. To znači da bi se Rusija i Saudijska Arabija mogle suočiti sa žestokom konkurencijom za udio na kineskom tržištu od zapadnoafričkih, južnoameričkih i sjevernoameričkih kompanija.

Zatim, ako se ne riješi, problem manjka prostora za skladištenje neizbježno će prisiliti proizvođače da uvedu dodatne rezove u proizvodnji, što bi se, u slučaju Rusije, moglo pokazati preskupim ili čak prerizičnim u vezi sa stabilnošću naftnih vrela.

Osim toga, potencijalni pad cijena nafte ispod 20 dolara po barelu znači da izvoz neće donijeti mnogo profita većini zaljevskih i ruskih naftnih proizvođača, uzimajući u obzir da je prosječna cijena proizvodnje nafte u tim državama između devet i 20 dolara po barelu (i do 44 dolara po barelu za nove projekte).

Stoga se očekuje da će GCC i Rusija, koji su se već suočili sa znatnim budžetskim deficitima, pretrpjeti velike rezove u prihodima ove godine.

U 2020. prag profitabilnosti za budžete GCC-ja varirao je od 40 dolara po barelu za Katar do 76 dolara po barelu za Saudijsku Arabiju; za Rusiju je iznosio 42 dolara po barelu. Zaljevske zemlje već su počele rezati svoje troškove, što će se vjerovatno nastaviti i u 2021. Kao i ranije, to će utjecati na programe socijalne sigurnosti, javne izdatke i zaposlenje iseljenika.

Pitanje destabilizacije

Zemlje GCC-ja također su najavile pakete poticaja, koji variraju od 16,5 milijardi dolara u Kuvajtu do 70 milijardi dolara u UAE-u, kako bi pokušale podržati svoje ekonomije i zaštititi svoje stanovništvo od utjecaja ove ekonomske krize. Postoje izvještaji da Rusija planira uložiti 14 milijardi dolara da ublaži posljedice epidemije bolesti COVID-19 na svoju ekonomiju.

Prema procjenama, saudijska ekonomija opast će za 2,3 posto, ruska za između četiri i šest posto ako cijene nafte ostanu na približno 35 dolara po barelu.

Trenutna kriza uzrokovana pandemijom i niskim cijenama nafte mogla bi imati i negativne političke implikacije. Dok manje države GCC-ja vjerovatno neće iskusiti nikakvu destabilizaciju, to nije slučaj sa Saudijskom Arabijom i Rusijom.

Obje države prolaze kroz važne društvene transformacije, potaknute željom predsjednika Vladimira Putina i prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana da osiguraju sebi produženi ostanak na vlasti.

I Moskva i Rijad uključeni su u vanjskopolitičke avanture koje bi mogle biti skupe za njihove budžete usred ove krize i oboje se suočavaju s potencijalnom opasnošću od društvenih nemira zbog ozbiljnih socioekonomskih problema.

Sve u svemu, i Rusija i GCC trebaju biti spremni na izazovna vremena koja su pred nama. Njihove nevolje neće uskoro završiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

[zanimljivaekonomija]

Članice Nemačko-srpske privredne komore donirale više od milion evra za borbu protiv pandemije

U cilju pružanja podrške institucijama i zdravstvenim radnicima u Srbiji u borbi protiv pandemije COVID-19, kompanije-članice Nemačko-srpske privredne komore (AHK Srbije) tokom prethodnih nedelja donirale su pomoć ukupne vrednosti 1.087.000 evra. Reč je o pomoći u vidu konkretne medicinske opreme i finansijskih sredstava za njenu nabavku, doniranoj robi i prehrambenim/higijenskim paketima, ali i o ustupanju usluga firmi u humanitarne svrhe (poput prevoza i distribucije). Predsednik AHK Srbije i generalni direktor Hemofarma dr Ronald Zeliger istakao je da je Nemačka bila i ostala pouzdan partner Srbiji, kao i da će angažman nemačkih investitora nastaviti da doprinosi ekonomskoj održivosti Srbije i u teškim vremenima. “Nemački investitori prisutni su u Srbiji pune dve decenije, a trenutno ovde posluje blizu četiri stotine nemačkih kompanija sa više od 60.000 zaposlenih. To je jasan pokazatelj da je Nemačka jedan od najvažnijih i najpouzdanijih privrednih partnera Srbije, a tako će biti i ubuduće. Čak i u ovim izazovnim trenucima kada su čitav svet i globalna ekonomija već pogođeni efektima pandemije, veoma je važno da ostanemo ljudi i da svako od nas, onoliko koliko može, pomogne institucije i zdravstvene radnike u borbi protiv korona virusa. Donacije kompanija su naš način da pokažemo da je Nemačka ne samo važan privredni partner Srbiji, već pre svega prijatelj”, naglasio je predsednik AHK Srbije.

Kompanije-članice AHK Srbije koje su do sada donirale pomoć su: Generali Osiguranje Srbija, Hemofarm A.D., Henkel Srbija, Inmold, Klett izdavačka kuća d.o.o., Lidl Srbija, Messer Tehnogas, Mirax Agrar, Nelt Grupa, Peric Trans Company, Stim- Import Loznica, Transfera d.o.o., ZG Lighting SRB d.o.o (Zumtobel Group) i mnogi drugi. Nemačko-srpska privredna komora (AHK Srbija) pripada sistemu nemačkih spoljno-trgovinskih i industrijskih komora, sa 140 kancelarija u 92 zemlje širom sveta. Sa preko 350 kompanija članova, AHK Srbija predstavlja najveću bilateralnu privrednu komoru u Srbiji.

Informacije o pojedinačnim donacijama članova AHK Srbije nalaze se na sajtu Komore https://serbien.ahk.de/sr/info-centar/novosti/news/2.

[stanrad36-blog]

Globalna ekonomska kriza nije uzrok tranzicione neuspešnosti već je samo rekla: "car je go"

Globalna ekonomska kriza nije uzrok tranzicione neuspešnosti već je samo rekla: “car je go”

Tekstualni deo ovog članka je aktuelan, iako faktografija koja je u njemu sadržana, odnosno na kojoj je tekst baziran, potiče iz vremena kad je članak napisan i objavljen. Stekli su se uslovi da se ta faktografija inovira i proširi i to je u velikoj meri učinjeno na mnogim drugim mestima na ovom sajtu.   U članku SUMORNA FAKTOGRAFIJA EKONOMSKE STVARNOSTI SRBIJE sadržane su gole činjenice koje…

[prijedor24]

U Njemačkoj otvorene prodavnice, u Danskoj vrtići

Dijelovi Evrope koji su bili teško pogođeni koronavirusom, poduzeli su danas određene korake ka ukidanju restriktivnih mjera pa je Njemačka otvorila pojedine prodavnice, a Norveška vrtiće.

Vlade širom svijeta diskutiraju kako i kada da ublaže restriktivne mjere zbog kojih je više od polovine čovječanstva ili 4,5 milijardi ljudi ostalo u kućama, a globalna ekonomija je pretrpjela ogroman pad.

Viru…

[mndptv]

Putovanja će biti JOŠ SKUPLJA!

Globalna ekonomija diktira cene, a sudeći prema petoj godišnjoj prognozi globalnih putovanja, od sledeće godine ćemo za isto putovanje morati da izdvojimo više novca. "Iako se čini da tržište ide u pravom smeru, ostaje rizik za globalnu ekonomiju kada uzmemo u obzir povećan broj sigurnosnih polisa, rizik trgovinskih ratova i neizvesnost Bregzita", kake Majkl Mekormik, izvršni direktor Globalna asocijacije za putovanja (Global Business Travel Association – GBTA). Predsednik Carlson Wagonlit Travela Kurt Ekert dodaje da se očekuje povećanje cena na mnogim globalnim tržištima zbog inflacije. GBTA prognozira da će sve to oblikovati cene putovanja u 2019. godini, a evo i malo detaljnijeg objašnjenja kako. Pored pomenutih ekonomskih faktora, na cene avionskih letova uticaće i sve veći broj lou-kost kompanija, koje se sa "velikim" kompanijama bore čak i za duge letove. Smatra se da će na to da utiče i povećanje cene nafte, pa se prognozira povećanje cene avionskih karata za 2,6 odsto. Veće cene avio-karata podićiće i cene hotelskog smeštaja, a u tome i tehnologija igra važnu ulogu. Hoteli sve više igraju na kartu "personalizovanog iskustva" za svoje goste, što, naravno, košta. Očekuje se da će cene hotelskog smeštaja sledeće godine porasti za oko 3,7 odsto. Kada je reč o kopnenom prevozu, očekuje se da će cene globalno porasti za samo 0,6 odsto, ali da će prevoznici kasnije pokušavati da još podignu cene. GBTA prognozira da će cene ovog prevoza u nekim evropskim zemlhama biti veće i do četiri odsto, ali i da će putnici naredne godine biti sve manje zainteresovani za putovanje brzim vozovima. Umesto toga, biće više okrenuti putovanju automobilima sa drugima, a vožnje će sve više zakazivati preko aplikacija. Let's block ads! (Why?)

[balkantimes]

Bidena čeka niz hitnih međunarodnih problema

Kako kaže Joni Mitchell u pjesmi “Ne znaš šta imaš dok to ne izgubiš”. Naprimjer, obrazovanje u učionici su učenici često smatrali dosadnim, a tehnološki vizionari staromodnim. Onda je COVID-19 došao i otežao ili učinio nemogućim susrete. Sada žudimo za iskustvima iz učionice.

Elma Ljubčić - Jeffrey Frankel

Možda je isto istina i za međunarodnu ekonomsku saradnju. Multilateralne institucije kao što su Svjetska trgovačka organizacija, Međunarodni monetarni fond i agencije UN-a odavno su nepopularni u javnosti jer navodno narušavaju nacionalni suverenitet. Ali onda je došao američki predsjednik Donald Trump i učinio međunarodnu saradnju gotovo nemogućom. Dok su drugi lideri G20 diskutovali o spremnosti za pandemiju na nedavno zaključenom samitu, naprimjer, Trump je pisao na Twitteru još lažnih optužbi o izbornoj prevari i onda je igrao golf.

Kada novoizabrani predsjednik Joe Biden uđe u Bijelu kuću 20. januara 2021., suočit će se s nizom hitnih međunarodnih pitanja koja vape za pažnjom. Glavna među njima su pandemija, klimatske promjene i globalna recesija, koja će zahtijevati zajedničku aktivnost naprednih ekonomija u pogledu fiskalnog stimulansa, resturkturiranja duga i trgovine.

Biden nije vodio kampanju u vezi pitanja međunarodne ekonomske saradnje; američki predsjednički kandidati to nikada ne rade. Ali jeste obećao da će odmah promijeniti Trumpove kratkovidne odluke da povuče SAD iz Svjetske zdravstvene organizacije i Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015.

Arhetipska vanjska pitanja

Pandemijske bolesti kao što je COVID-19 klasičan su primjer vanjskog međunarodng problema koji pojedinačne vlade ne mogu adekvatno samostalno riješiti. Međunarodna saradnja je daleko efikasniji način da se istraže epidemije lokalnih bolesti i da se upozori na globalne opasnosti: da se iskoordinira istraživanje, razvoj, proizvodnja i distribucija vakcina i lijekova; i da se usaglase o procedurama za restrikciju i karantin putnika. Svjetska zdravstvena organizacija nije savršena, ali je očigledno sada potrebna.

Isto tako, globalne klimatske promjene su arhetipsko vanjsko pitanje. Tona karbon dioksida koja se ispusti bilo gdje ima isti staklenički efekat svugdje. Nacionalne regulative ne mogu same riješiti problem zbog solo igrača u vladama. Stoga je potreban međunarodni sporazum kakav je Pariški klimatski sporazum iz 2015.

Biden i ostali svjetski lideri moraju rješavati najdublju globalnu recesiju od 1930-ih. Osim mjera za rješavanje problema same pandemije, napredne ekonomije se moraju dogovoriti u vezi zajedničkog fiskalnog stimulansa, kao što su uradile na samitu lidera G7 u Bonnu 1978. i na sastancima G20 2009. pod vođstvom tadašnjeg premijera Velike Britanije Gordona Browna.

MMF je nedavno procijenio da ukoliko bi države G20 sa najvećim fiskalnim prostorom istovremeno povećale potrošnju za 0,5 posto BDP-a u 2021. i za 1 posto u narednim godinama, i ako bi one države sa ograničenijim fiskalnim prostorom uložile jednu trećinu toga – mogli bi podići globalni BDP za 2 posto do 2025, u poređenju sa porastom od nešto manje od 1,2 posto pod nesinhroniziranim fiskalnim pristupom.

Koordinirana fiskalna ekspanzija (sa znatnom potrošnjom na ulaganje u zelenu infrastrukturu i borbu protiv korona virusa, nadamo se) bi stoga pomogla da se osigura brži globalni oporavak BDP-a i zaposlenja, i da se minimizira opasnost recesije u obliku slova W.

Štaviše, simultani stimulus ne mora utjecati loše na trgovinski bilans bilo koje države G20.

Restrukturiranje duga

Sa kamatnim stopama blizu nule, SAD i druge napredne ekonomije ne osjećaju se sputano u svojoj sposobnosti da posuđuju, iako odnos duga spram BDP-a raste. Ali nove i ekonomije u razvoju (EMDEs) – posebno one koje su već imale neodržive dugove prije pandemije, imaju mnogo manje manevarskog prostora.

Mnoge ekonomije u razvoju će trebati restrukturiranje duga. Do sada se odgovor međunarodne zajednice uglavnom sastojao od Inicijative za privremenu obustavu servisiranja dugova (DSSI) država G20, koja je bila ograničena u djelovanju. Ovaj program je samo odložio (za razliku od reduciranja) obaveze duga, i nije uključivao privatni dug.

Najveće svjetske ekonomije moraju hitno predvoditi i koordinirati u vezi ovog pitanja. Lideri G20 su prepoznali na svom samitu u novembru da DSSI države trebaju više od bilateralne zvanične pomoći oko duga. Ali nisu ostvarili veliki opipljivi napredak.

Štaviše, mnoge afričke države se brinu da će dobronamjerna nastojanja koordinacije restrukturiranja duga ugroziti njihovu sposobnost pristupa međunarodnim kapitalnim tržištima. Najsiromašnije države trebaju nove kredite i grantove. Postoje prijedlozi da se izda nova tranša tzv. Specijalnih prava vučenja (MMF-ova rezervna sredstva) i da se usmjeri likvidnost ka novim tržištima.

Mnoge demokrate će tražiti od Bidena da nastavi slijediti neke od Trumpovih ciljeva u trgovini, ali da radi sa američkim saveznicima umjesto protiv njih. Jedan takav cilj je da se smanji potreba za strane korporacije da dijele tehnologiju sa domaćim partnerima kao cijenu pristupa kineskom tržištu.

Izvor

[balkantimes]

Biden pod pritiskom

Ukoliko novi predsjednik SAD-a ne želi prepustiti Kini vodeću ulogu u svjetskoj trgovini SAD mora pristupiti Transpacifičkom partnerstvu

Piše:  Ho-Fung Hung – Ipg-journal.de

Preveo i prilagodio Ešref Zaimbegović

Poslednjeg su mjeseca ASEAN države kao i Kina, Australija, Japan, Novi Zeland i Južna Koreja postigle dogovor o slobodnoj trgovinskoj zoni Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP). Kina je već u pripremama rukovodila pregovorima dok se Indija još 2019. povukla, a SAD nije ni učestvovao. U svijetu protekcionizma i carina – otjelovljenom u predsjedniku Donaldu Trumpu, koji je istupio iz trgovinskih dogovora i vodio trgovinske ratove jednako protiv saveznika i protivnika – globalizacija bi mogla, sa novim gospodarskim partnerstvom i pod vođstvom Kine, dobiti novi zamah, pošto je SAD ispustio kormilo iz ruke.

Upoređen sa drugim regionalnim trgovinskim dogovorima, poput onog između SAD, Meksika i Kanade (USMCA) ili Comprehensive and Progressive Agreement for Trans-Pacific Partnership (CPTPP), nasljednikom neuspjelog Transpazifičkog partnerstva (TPP), RCEP važi u opsegu i dometu kao ograničen. Međutim, na njegovim se osnovama trgovina i investicije u okviru zone slobodne trgovine mogu i dalje liberalizirati.

Takav je razvoj, međutim, sve drugo osim siguran jer se mnoge od zemalja učesnica s područja jugoistočne Azije boje suviše jake ovisnosti o Kini, najvećem nacionalnom gospodarstvu u grupi. Osim toga, mnoge od ovih zemalja su u Istočnom i Južnom kineskom moru upletene u područne sporove sa Kinom. One tačno znaju da veliki susjed teži tome da svoje trgovinske partnere šikanira preko svoje tržišne moći.

Mnoge zemlje u regionu se također boje da bi produbljavanje gospodarskih odnosa sa Kinom moglo voditi tome da kineske robe i investicije u velikoj mjeri uđu u njihove zemlje, a da pristup kineskom tržištu, nasuprot tome, ostane ograničen. Strah od jeftinih kineskih industrijskih proizvoda i rastućeg trgovinskog deficita bio je glavni razlog povlačenja Indije iz pregovora. Dvadeset godina nakon pristupa Kine u WTO, tržišta mnogih zemalja puna su kineske robe i kapitala. Nasuprot tome, Peking nije svoje tržište otvorio u obimu koji je obećan.

Mnoge zemlje bi pristupanjem poretku slobodne trgovine pod okriljem SAD dobile pristup ogromnom tržištu za izvoz svojih proizvoda.

Kina pod globalizacijom podrazumijeva otvaranje novih tržišta za svoje proizvode i kapital. Globalizacija pod kineskim vodstvom, međutim, ne znači da će Kina svojim trgovinskim partnerima olakšati pristup svom tržištu, bez obzira kako ružičasto izgledaju obećanja iz trgovinskih dogovora. Baš nasuprot, mnogo toga ukazuje da kinesko tržište za inostrana preduzeća postaje sve nepristupačnije i da su tržišne reforme već godinama sve slabije.

Kineska vizija globalizacije jako se razlikuje od one pod vodstvom SAD-a, jer SAD privlači druge zemlje da pristupe trgovinskom dogovoru, između ostalog, i otvaranjem svog ogromnog potrošačkog tržišta. Mnoge zemlje su pristupanjem poretku slobodne trgovine, pod okriljem SAD-a, dobile pristup ogromnom tržištu za izvoz svojih proizvoda. To se, primjerice, odnosi na Meksiko, kada je 1994. pritupilo NAFTA i na Kinu, kada je 2001. pristupila WTO.

Sadašnja faza globalizacije pokrenuta je od strane SAD-a osamdesetih godina. One su decenijama podupirale slobodnu trgovinu i blagostanje u odnosu na zemlje u razvoju koje su bile izvozno orijentirane, prije svih Kinu. To da je, kao posljedica, došlo do premještanja industrijskih radnih mjesta iz SAD-a ka njihovim trgovinskim partnerima, provociralo je protureakciju koja je bila neprijateljska prema slobodnoj trgovini, a koja je pomogla Donaldu Trumpu 2016. u njegovom izboru, a demokratskoj partiji dala poticaj. Nakon toga je Trump 2017. godine, u prvim danima mandata, otkazao učešće SAD-a u Transpacifičkom partnerstvu.

Vlada predsjednika Obame energično je podupirala TPP između SAD-a i najvažnijih azijsko – pacifičkih nacionalnih gospodarstava, pri čemu Kina izričito nije bila uključena. „Zahvaljujući TPP“, rekao je predsjednik Obama, „nema Kina, nego Amerika, vodeću poziciju u globalnoj trgovini.��� Dogovor je trebao izvršiti pritisak na Kinu da poboljša zaštitu intelektualnog vlasništva i pristup tržištu, ukoliko je željela pristupiti. Iako su azijsko – pacifičke zemlje morale pristati na neke kompromise u odnosu na američke koncerne (naprimjer u odnosu na zaštitu intelektualnog vlasništva), mnoge azijske zemlje  bile su optimistične u odnosu na Transpacifičko partnerstvo jer im je bilo obećano dalje otvaranje tržišta SAD-a.

Kad je učešće SAD-a u TPP palo, kao žrtva neprijeteljske politike prema slobodnoj trgovini u Vašingtonu, ostale zemlje učesnice pokrenule su CPTPP. Međutim, bez učešća SAD-a sa njihovim ogromnim izvoznim tržištem, trgovinski dogovor ima znatno manju težinu. Ostaje nada da će SAD (opet) promijeniti svoje mišljenje i ponovno pristupiti dogovoru.

Zaključivanje novog azijskog dogovora o slobodnoj trgovini je problem za novu vladu predsjednika Bidena i njenu trgovinsku strategiju za Aziju.

Zaključivanje novog azijskog dogovora o slobodnoj trgovini je problem za novu vladu predsjednika Bidena i njenu trgovinsku strategiju za Aziju. Često se čuje da se zbog neprijateljskog raspoloženja prema slobodnoj trgovini, koje vlada u SAD-u, novo učešće u velikom dogovoru o slobodnoj trgovini u budućnosti politički neće moći realizovati, u najmanju ruku ne u početnoj fazi Bidenove administracije. Nova vlada treba da rješava mnogobrojne hitne zadatke, naprimjer pandemiju korone i njene gospodarske posljedice.

Stvaranje RCEP-a, zbog toga, mijenja američki pogled na transpacifičko partnerstvo kao i na pitanje radnih mjesta. Ako vlada SAD-a i dalje ne bude u TPP, time neće spašavati radna mjesta u Americi, nego riskira njihovo smanjenje. Biden se, zbog toga, u izbornoj kampanji pokazao spremnim za novo pregovaranje o TPP.

Ako  želi smanjiti otpor snaga u Kongresu, koje su neprijateljske prema slobodnoj trgovini, protiv ponovnog pristupa, mora za TPP ispregovarati stroža pravila zaštite na radu. To je apsolutno moguće. Nakon što je Trump napustio NAFTA, Vašingtonu je uspjelo da ponovno ispregovara USMCA sa novim pravilima za zaštitu na radu i „regionalne vrijednosne sadržaje“, tako da plate zaposlenih u SAD-u i Meksiku ostaju konstantne ili čak mogu rasti. Kad je Kongres SAD-a odobrio Sjevernoamerički dogovor o slobodnoj trgovini, imao je podršku velikih organizacija radnika i sindikata.

Ukoliko bi zemlje u azijsko – pacifičkom prostoru morale birati između dogovora o slobodnoj trgovini s dominacijom relativno nepreglednog i nepristupačnog kineskog tržišta i dogovora koji pod vodstvom SAD-a obećava otvorenije i veće tržište, sigurno bi dale prednost ovome posljednjem. Nova vlada SAD-a, zbog toga, treba što je moguće prije ponovno pregovarati o Transpacifičkom partnestvu i pristupiti mu da bi osigurala vodeću poziciju SAD-a, obezbjedila slobodnu i fer trgovinu u indopacifičkom području, a u Americi osigurala radna mjesta  i stvorila nova.

Ho-Fung Hung je profesor političke ekonomije na  School of Advanced International Studies univerziteta Johns Hopkins. Težište njegovog istraživanja su globalna politička ekonomija, protesti, stvaranje nacionalnih država, socijalna teorija i istočnoazijski razvoj.

Izvor

[balkantimes]

Pad američke hegemonije: hoće li ovo rezultirati hegemonijskim ratom ili ne?

Jedno od savremenih pitanja u međunarodnim odnosima je da je trenutni hegemon, Sjedinjene Države, pretrpio relativni pad. Tvrdi se da američka hegemonija koja se pojavila nakon Drugog svjetskog rata propada i kako se nazire porast potencijalnog izazivača u Kini, jedno od glavnih pitanja koja se tiču ​​IR istraživača jest hoće li relativni pad američke hegemonije rezultirati hegemonijom rata.

Sirish Paudel

Hegemonski ratovi se dešavaju kada izazivač u usponu – revizionistička moć – nije zadovoljan trenutnim međunarodnim poretkom i želi ga promijeniti tako da postane prevladavajuća sila i diktira uvjete novog svjetskog poretka. Ovaj članak pretpostavlja da, iako su SAD u relativnom padu, i dalje su dominantna sila, a sila u usponu zadovoljna je trenutnim statusom quo, tako da se ne događa rat između dominantne i rastuće sile. Kako bi podržao argument da se hegemonski rat ne događa, ovaj članak daje objašnjenje koristeći nekoliko teorijskih perspektiva.

Strukturni realizam i ravnoteža snaga

Za početak, istaknuti neorealist Kenneth Waltz tvrdi da je kraj hladnog rata promijenio strukturu međunarodne politike iz bipolarne u unipolarnu s dominacijom SAD-a. Prema Waltzu, dani SAD-a kao unipolarne sile u svjetskoj politici su odbrojani i polako se svijet kreće prema bipolarnosti ili multipolarnosti, jer promjene u strukturi međunarodnog sistema donose promjene u ponašanju države. Nije važno koliko je samoograničavanje i samokontrola pretežne sile u njenom vođenju međunarodnih odnosa; države su uvijek oprezne i plaše se dominantne moći i on stoga drži da je uravnoteženje univerzalno. [1]

Da bi objasnio zašto, pribjegao je ravnoteži snaga (teorija). U najosnovnijem smislu, međunarodna politika je stanje anarhije u kojem ne postoji centralna vlada, a države se oslanjaju na sebe kako bi zaštitile svoju autonomiju i produžile svoj opstanak. Ravnoteža snaga tvrdi da se države uključuju u akciju uravnoteženja kako bi provjerile moći prevladavajuće sile, tako da nijedna pojedinačna država nema dovoljno snage da postane globalni hegemon. [2]

Relativnim padom SAD-a, Kina i Amerika mogu ući u bipolarne odnose slično kao SAD i SSSR za vrijeme hladnog rata. Budući da Waltz sam postavlja bipolarnost kao najstabilniju međunarodnu konfiguraciju, može se tvrditi da čin uravnoteženja između SAD-a i Kine dovodi međunarodnu raspodjelu moći u ravnotežu i izbjegava ratni rizik.

Socijalizacija hegemonske moći

Većina učenjaka tvrdi da hegemoni koriste prijetnje i nagrade kako bi postigli poštovanje iz sekundarnih država. Suprotno popularnoj mudrosti, učenjaci Ikenberry i Kupchan tvrde da pored materijalne moći, hegemoni imaju i moć socijalizacije da postignu usklađenost iz sekundarnih stanja. Oni to nazivaju proces socijalizacije koji uključuje ‘mijenjanje sistema vjerovanja’ elita .

U osnovi, hegemoni svoju viziju međunarodnog poretka projiciraju kroz normativne principe (norme i vrijednosti), a ne materijalnim poticajima; elite u sekundarnim državama ih internaliziraju i smišljaju politike koje su kompatibilne s hegemonovim idealom međunarodnog poretka. Autori tvrde da se tako stvoreni svjetski poredak može održati čak i kad hegemon doživi pad, jer je stvoreni svjetski poredak relativno jeftin za održavanje u smislu da su promjene preferencija država na osnovu ideala, a ne primjene prisile. Dakle, zahvaljujući socijalizaciji hegemonske moći, relativne promjene u distribuciji materijalne moći hegemona (vojna i ekonomska) ne opterećuju međunarodni sistem.

Dakle, gledajući svijet iz leće socijalizacije, može se tvrditi da je proširenje američkih normativnih principa na liberalnu ekonomsku normu na svoje bivše saveznike i neprijatelje nakon Drugog svjetskog rata koji je doveo do formiranja trenutnog liberalnog ekonomskog svjetskog poretka pruža objašnjenje zašto, uprkos relativnom padu SAD-a, postoji kontinuitet za američki liberalni ekonomski poredak. [3] Izazov u porastu, Kina, može se smatrati socijaliziranom – prihvatila je međunarodne norme predvođene SAD-om i sudjeluje u raznim međunarodnim organizacijama. Stoga je manje smisla da Kina ratuje protiv hegemona čije je ideale internalizirala.

Hegemonska teorija stabilnosti

Prema ovoj teoriji, hegemon stvara stabilan međunarodni ekonomski poredak koji karakterizira otvorenost tržišta, ali njegov pad rezultira globalnom nestabilnošću. Ovaj hegemonijski učinak otvorene trgovine koristi svim sudionicima, posebno slabijim državama koje nemaju nikakav teret javnih dobara. U tom smislu, globalna ekonomska stabilnost rođena je iz hegemonije i pruža kolektivna javna dobra i na taj način omogućava stabilan međunarodni sistem.

Motivacija za stvaranje ekonomske otvorenosti leži u interesu hegemona – on ima najveću ekonomiju i tako ima najviše koristi od otvorenih tržišta. Pored toga, samo hegemoni imaju materijalnu sposobnost (političku i vojnu) da pružaju javna dobra i podstiču druge države da prihvate otvorenu trgovinu. [4]

Zahvaljujući Hegemonijskoj teoriji stabilnosti, hegemon je važan element u stvaranju i održavanju međunarodnog sistema. Kao što je ranije rečeno, otvorena trgovina koristi svim sudionicima, čak i izazivačima u usponu koji su smješteni u sustav. U savremenoj svjetskoj politici Kina je sila koja se najbrže razvija, a također ubire blagodati otvorenog ekonomskog poretka stvorenog od strane SAD-a. Sudjelujući u globaliziranoj ekonomiji, Kina je stekla komparativnu prednost na tržištu rada i njezina ekonomija raste. Povrh toga, Kina je ekonomija koja se zasniva na izvozu, pa stoga ima vrlo malo poticaja da ugrozi tu korist angažiranjem s hegemonom i time narušava poredak. U svom članku, Artur Stein je tvrdio da pad hegemonije ne dovodi do potpunog kolapsa trgovinskog režima sve dok je hegemonistička moć predana ekonomskoj otvorenosti. Uzimajući u obzir ove dvije točke, može se tvrditi da Kini nije u interesu osporavati američku hegemoniju. Zbog toga se izbjegava vjerovatnoća rata. [5]

Robert Keohane i institucionalistički pristup

U knjizi After Hegemony, Robert Keohane koristi institucionalni pristup da objasni međudržavnu saradnju. Smatra da države imaju zajednički interes i da bi to ostvarile potrebno je postizanje uzajamno korisnih sporazuma, što je mjesto u kojem ulaze međunarodni režimi. Ti režimi njeguju suradnju olakšavajući postizanje međusobno korisnih međudržavnih sporazuma. Pomažu u prevladavanju problema nedostatka kvalitativnih i asimetričnih informacija, kroz ugrađenu instituciju smanjuju se transakcijski troškovi, pravni troškovi smanjuju podsticaj za varanje, smanjujući tako neizvjesnost i izgradnju povjerenja među državama. Budući da je od hegemonijskog vođstva neophodno da se stvaraju režimi, čak i nakon erozije hegemonije, oni imaju veliki ulog i igraju važnu ulogu u poticanju suradnje (uloga SAD-a u MMF-u i WTO-u). Budući da saradnja njeguje apsolutni dobitak, svi sudionici imaju koristi. [6] Ovim pristupom države vide saradnju korisniju od sukoba. Stoga se iz institucionalističkog pristupa može tvrditi da međunarodni režimi njeguju suradnju smanjujući tako vjerovatnoću sukoba u slučaju hegemonijskog pada.

Zaključak

Članak je pružio četiri različite perspektive s obzirom na opadajuću američku hegemoniju i potencijal hegemonijskog rata. Koristeći ove pristupe, članak zaključuje da, uprkos padu američke hegemonije, neće doći do značajnih promjena u trenutnoj strukturi međunarodnog sistema uglavnom zbog razlika u moći između SAD-a i najbližeg izazivača Kine. SAD proživljavaju relativni pad, ali ipak, to je najveća ekonomija koja se može pohvaliti najjačom vojskom i ima najveći politički utjecaj. Sve u svemu, izgledi za hegemonijski rat u savremenoj svjetskoj politici samo su daleki san.

Citirani radovi

[1] Waltz, Kenneth N. „Strukturni realizam nakon hladnog rata.“ Međunarodna sigurnost 25, br. 1 (2000): 5–41. https://doi.org/10.1162/016228800560372 .

[2] Baylis, John, Steve Smith i Patricia Owens. Globalizacija svjetske politike uvod u međunarodne odnose . Oxford: Oxford University Press, 2014 (monografija).

[3] Ikenberry, G. John i Charles A. Kupchan. “Socijalizacija i hegemonska snaga.” Međunarodna organizacija 44, br. 3 (1990): 283–315. https://doi.org/10.1017/s002081830003530x

[4] Snidal, D. (1985). Granice teorije hegemonske stabilnosti. Međunarodna organizacija , 579-614.

[5] Stein, Arthur A. „Hegemonova dilema: Velika Britanija, Sjedinjene Države i međunarodni ekonomski poredak.“ Međunarodna organizacija  38, br. 2 (1984): 355-386.

[6] Keohane, RO (2005.). Nakon hegemonije: Saradnja i nesloga u svjetskoj političkoj ekonomiji . Univerzitetska štampa na Princetonu.

Izvor

[balkantimes]

Sirijska međunarodna konferencija o povratku izbjeglica. Zakon o strateškom balansiranju

Kinetička faza Hibridnog terorističkog rata na Siriji uglavnom se privodi kraju, o čemu svjedoči i prekretnica u zemlji koja je bila domaćin međunarodne konferencije o povratku izbjeglica, što je rezultiralo nekoliko značajnih ishoda koji govore o majstorskom izvršenju svoju strategiju „uravnoteženja“ i pobuđuju nadu da će se Arapska Republika na kraju transformirati u istočnu sredozemnu završnu točku kineskog vizionarskog koridora W-CPEC + preko Euroazije.

Andrew Korybko

Strateško razoružanje „Oružja za masovne migracije“

Sirijska međunarodna konferencija o povratku izbjeglica prekretnica je za rat u zemlji koja pokazuje da se kinetička faza Hibridnog terorističkog rata protiv nje uglavnom privodi kraju. U glavnom govoru predsjednika Assada vidio se kako se sirijski lider zahvaljuje svojim ruskim i iranskim ratnim saveznicima na pomoći u postizanju ove točke i ohrabruje svoje sunarodnike da se konačno vrate kući. Tvrdio je da ih neke od zemalja domaćina iskorištavaju iz financijskih i drugih razloga, snažno nagovještavajući da se protiv njihove volje koriste kao „ Oružje za masovnu migraciju “ poput Ivy Leagueučenjak Kelly M. Greenhill ranije je opisala takav fenomen. S tim u vezi, predsjednik Assad osudio je one države koje nastavljaju s uvođenjem ilegalnih sankcija protiv Arapske Republike, što je destimuliralo neke izbjeglice da se vrate kućama i rezultira umjetnim ovjekovječenjem ove povijesne humanitarne krize koja je u početku bila pokrenuta njihovim vanjskim ratom zbog promjene režima agresija na njegov narod terorističkim sredstvima.

Sirijski Zakon o balansiranju

Srećom, Sirija može računati na to da će joj ruski i iranski ratni saveznici pomoći u obnovi uništene zemlje i tako olakšati povratak miliona izbjeglica u svoju domovinu. U tu svrhu Rusija je obećala izdvojiti milijardu dolara, kao i otvoriti trgovinsku misiju u Damasku, dok je Iran predložio uspostavljanje međunarodnog fonda za ovu svrhu. Čini se da su obje države u međusobnom “prijateljskom nadmetanju” za ugovore o obnovi i tržišni prostor, što može biti samo na krajnju korist Sirije. Stoga se očekuje da će Arapska republika zadržati pažljivo kalibrirani „balansni“ čin između njih, mudro čineći sve da spreči pojavu bilo kakve potpune zavisnosti od bilo koje od njih u budućnosti. Ova strategija je u skladu s onim što se uvijek sprovodilo desetljećima i predstavlja njezino majstorsko izvršenje, što je previše drugih malih i srednjih država ranije pokušavalo, ali bezuspješno. Još gore, mnogi vršnjaci iz Sirije vidjeli su da im se ova strategija obrušila, što je dovelo ili do njihove propasti ili pune ovisnosti o jednom partneru.

Pune zasluge pripadaju sirijskim diplomatama svjetske klase što su s takvim uspjehom uspjeli upravljati tako teškom politikom. Ne samo da „balansiraju“ između Rusije i Irana, već su uspjeli privući važno učešće drugih zemalja na njihovoj međunarodnoj izbjegličkoj konferenciji, od kojih je za neke promatrače najzanimljiviji Pakistan . Oni koji samo ležerno prate sirijske poslove možda bi to propustili, ali Islamabad je nedavno Arapskoj Republici poslao veliku medicinsku pomoć . Ovo i njegovo učešće na međunarodnoj konferenciji pokazuju da je „ globalna pivot država”(Na što ga je autor ranije nazivao) sposoban je za hrabre vanjskopolitičke poteze neovisno od svojih bliskih američkih, saudijskih i turskih partnera. Pakistan, baš kao i Sirija, također prakticira vlastiti čin “uravnoteženja” između svoja tri spomenuta tradicionalna partnera i svoja tri najnovija Rusije, Kine i Irana. Zapravo se može tvrditi da su Pakistan i Sirija u procesu sinergije svojih odgovarajućih strategija „uravnoteženja“ za poboljšanje Euroazije.

“Serendipitous prilika Pakistana u Siriji”

Da objasnim, ne samo da Sirija „balansira“ između Rusije i Irana, već i između Indije i Pakistana. Iako Damask i Delhi imaju dugu istoriju bliskih odnosa, predsjednički savjetnik Bouthaina Shabaan rekao je Hindustan Timesu u kolovozu 2017. godine da njezina zemlja oklijeva oko uloge Indije u njenoj obnovi nakon što je premijer Modije u Velikoj Britaniji putovao u „ Izrael “, gdje je sve učinio od potpisivanja međuvladinih sporazuma koji učvršćuju njihov faktički savez do čak bosog hoda s Netanyahuom duž plaže . Autor je tada shvatio da je to „ pakistanska neosjetljiva šansa u Siriji“Pri čemu Islamabad mogla savijte anti-cionista akreditive da se predstavi kao mnogo kredibilan partner nego pro-cionista Delhi u potrazi za jačanje dva države povijesne odnose koji su dostigli vrhunac 1974. godine, nakon što je pakistanski pilot leti sirijski jet šut dole „izraelski“ lovac koji je letio nad okupiranom Golanskom visoravni. Sirijske diplomate očito su bile prihvatljive za dosege Pakistana, otuda i stalno poboljšanje veza.

Zavojiti put do W-CPEC +

Danas ih ne zbližava samo nostalgija za njihovim vezama iz starog hladnog rata niti zajednička mržnja prema „Izraelu“, već i prokineski pragmatik Puta svile. Kinesko-pakistanski ekonomski koridor ( CPEC ) vodeći je projekt kineske inicijative Pojas i put ( BRI ), a njegov zapadni granski koridor ( W-CPEC + ) kroz Iran ima šansu da ne samo dopre do Rusijeparalelno sa zaustavljenim transportnim koridorom Sjever-Jug (NSTC) preko Azerbejdžana, ali se može proširiti i do Sirije preko Iraka. Kina je treća ekonomska sila o kojoj se malo raspravlja, osim Rusije i Irana, koja je sa svojim partnerima u “prijateljskom nadmetanju” za razvoj Sirije, a poboljšanje sirijsko-pakistanskih odnosa, kao što se trenutno događa, moglo bi rezultirati W-CPEC + Tihi ocean do istočnog Sredozemlja preko Irana, Iraka i Sirije, koji su svi međusobno povezani. Za prolazak ove ambiciozne vizije, naravno, bit će potrebna velika politička volja sa svih strana – ne najmanje od Pakistana, ali ako bude uspješna, mogla bi revolucionirati geopolitiku Bliskog istoka.

Svih pet zemalja – Kina, Pakistan, Iran, Rusija i Sirija – imale bi koristi od ovog ishoda. Narodna Republika druga je najveća svjetska ekonomija i aktivno promatra više pozicija u istočnom Mediteranu kako bi nadopunila svoje potencijalne u „Izraelu“ , iako putem geopolitički pouzdanijih kopnenih ruta od pomorskih koje je povezuju sa samozvanom „jevrejskom državom ”. Pakistan je zainteresiran za jačanje svojih vjerodajnica kao „globalne stožne države“ tako što će CPEC služiti kao platforma za bliskiju integraciju Euroazije. Iran, koji očajnički traži sve vrste ublažavanja sankcija, pregovara o ogromnom ekonomskom sporazumus Kinom i zasigurno bi profitirao omogućavanjem veće trgovine Istok-Zapad preko svoje teritorije. Što se tiče Rusije, njena nedavna kontrola nad Tartusom znači da bi mogla profitirati od bilo kakvog sirijskog izvoza kineskih proizvoda kroz tu luku. Što se tiče same Arapske Republike, njena očekivana korist je ta što će ova vizija ubrzati njezinu obnovu i omogućiti joj da konačno aktualizira svoju predratnu „ Strategiju pet mora “.

Zaključne misli

Sve u svemu, sirijska međunarodna konferencija o povratku izbjeglica bila je mnogo više od samo njene naslovne teme. Čitajući između redova detalje koji su od tada otkriveni o ovom prekretničkom događaju, zapravo je riječ o masterclassu u sirijskoj strategiji „uravnoteženja“. Arapska Republika dokazala je da su njene diplomate među najvještijim svjetskim kvalifikacijama nakon što su uspješno „uravnotežile“ Rusiju i Iran, kao i Indiju i Pakistan, a sve u cilju ispunjavanja svoje vizionarske „Strategije pet mora“ za koju neki tvrde da je djelomično odgovoran za provociranje hibridnog terorističkog rata koji se protiv njega već gotovo cijelo desetljeće žestoko vodi. U najboljem slučaju, Sirija će na kraju služiti kao istočna mediteranska završna točka koridora W-CPEC + koji povezuje to strateško vodno tijelo s Tihim okeanom preko kopna dugog kopnenog komercijalnog koridora. Uspješno ispunjenje ove vizije revolucioniralo bi ne samo bliskoistočnu geopolitiku, već i evroazijsku geopolitiku u cjelini, što je čini hitnim prioritetom za sve.

Izvor

[balkantimes]

Multilateralni sistem: koristite ga ili ga izgubite

Azijska preduzeća i domaćinstva oslanjaju se na globalni sistem pravila i institucija za poslovanje u inostranstvu. Taj je globalni sistem napadnut, a azijske vlade tek treba da se mobiliziraju da ga zaustave. 

Vlade u regiji oslabe sistem svaki put kada više vole kratkoročne bilateralne zavoje od dugoročnih multilateralnih rješenja; od upravljanja napetostima između SAD-a i Kine do odgovora na COVID-19. Sada je vrijeme da azijske vlade pokažu vođstvo u globalnom sistemu i njegovoj reformi. Ako ga ne koriste, izgubit će ga.

Njegov gubitak bio bi veliki problem za region. Azija se za svoj prosperitet oslanja na globalni sistem. Azijske vlade oslanjaju se na Svjetsku trgovinsku organizaciju da riješi trgovinske sporove i oslanjaju se na globalna trgovinska pravila za većinu svoje trgovine. Oslanjaju se na Pariški sporazum za rješavanje klimatskih promjena, SZO za rješavanje globalnih zdravstvenih izazova i međunarodno pravo za jačanje sigurnosti. Azija se za ulaganja, finansije i stabilnost oslanja na globalni finansijski sistem koji predvode SAD.

Globalni sistem je vitalni za interese Azije. Ipak, jedno po jedno, globalna pravila i institucije podrivaju se posljednjih godina. Sjedinjene Države zaustavile su postupak rješavanja sporova WTO-a, pokazale prezir prema trgovinskim pravilima i trgovinskim partnerima, povukle se iz Pariškog sporazuma i smanjile financiranje SZO. Ujedinjeno Kraljevstvo zaprijetilo je kršenjem međunarodnog zakona u svojim pregovorima o Brexitu. Kina je odgovorila na američka neskladna trgovinska pravila upravljanom trgovinom i pokazuje nepoštovanje međunarodnog zakona o ljudskim pravima u Hong Kongu i postupanja prema Ujgurama u Xinjiangu. Sjedinjene Države, Kina, Japan i Južna Koreja izdvojile su multilateralni sistem u trgovinskim sporovima. Tijekom krize COVID-19 suradnja i solidarnost globalne financijske krize zamijenjena je konfrontacijom i sumnjom.

Multilateralni sistem je daleko od savršenog. Fragmentiran je, neefikasan i zastario. Prošlo je 27 godina otkako je WTO zaključio sveobuhvatan trgovinski krug. Njegova trgovinska pravila šute o digitalnoj ekonomiji, protoku podataka, subvencijama, državnim preduzećima, transferu tehnologije i svim stvarima koje podstiču tenzije danas. Pokušaji da se praznine zapune plurilateralnim i stotinama bilateralnih trgovinskih sporazuma stvorili su rezance neefikasnih i nekompatibilnih pravila kojima se preduzeća i domaćinstva bore.

Finansije nisu ništa bolje. MMF nema previše resursa da bi se mogao odbraniti od široko rasprostranjenog šoka. Njegova upravljačka struktura je iz prošlih vremena. Zemlje se i dalje beznadno oslanjaju na američki dolar, trudeći se da izgrade planine skupih rezervi koje odvraćaju resurse od razvojnih programa, a istovremeno štete američkom izvozu i rastu trgovinske tenzije. Pokušaji stvaranja regionalnih zamjena za MMF učinili su krizne reakcije sporijim i manje efikasnim, često stvarajući lažni osjećaj sigurnosti.

Bilo da se radi o trgovini, finansijama, tehnologiji, klimi, ljudskim pravima ili geopolitičkom sukobu, globalni sistem nije uspio pratiti rastuću potrebu za međunarodnom saradnjom. Ali ovi nedostaci trebali bi nadahnuti reformu, a ne povući se. Ako zastarjela pravila trgovine podstiču tenzije, rješenje je ažurirati pravila trgovine, a ne dopustiti da se još više trgovine odvija izvan pravila. Globalni problemi zahtijevaju globalna rješenja. Ipak, odgovor mnogih zemalja, posebno Sjedinjenih Država, bio je napuštanje sistema, stvarajući više problema i tenzija u tom procesu.

Napori Azije da zaštiti globalni sistem nisu srazmjerni njenim poticajima da to učini. Ovisnost Azije o globalnom sistemu zasnovan na pravilima znači da ima ogroman udio u zaštiti. Previše azijskih vlada nepromišljeno je favoriziralo kratkoročne bilateralne zavoje oko dugoročnih multilateralnih rješenja. Odgovori na COVID-19 usredotočeni su na bilateralne ugovore o trgovini opremom za ličnu zaštitu, cjepivima, granicama i financijskom podrškom, umjesto na promociju regionalne ili globalne suradnje. Pokušaji upravljanja izlivanjem tenzija između SAD-a i Kine često su bili dvostrani, a ne rad s drugim zemljama u regiji koje se nalaze u potpuno istom čamcu. Iako je Indonezija pokazala vodstvo u zalaganju za reformu WTO-a u G20, premali broj azijskih zemalja ju je podržao,

Postoji bolji način. Ako Azija želi da multilateralni sistem opstane, mora ga promovirati, koristiti i, što je najvažnije, reformirati. Američko-kineske tenzije, u kombinaciji s američkim predsjedničkim izborima u novembru, otežavaju reforme. Suradnja s drugim zemljama u regiji je najbolji način za izgradnju podrške. COVID-19 pružio je mnoge mogućnosti za multilateralnu suradnju: od financijske stabilnosti, regionalnih putnih protokola i distribucije COVID-19 dijagnostičkih testova i tretmana, do sigurnosti hrane, koordinirane strukturne reforme i unapređenja vodećeg azijskog trgovinskog sporazuma, Regionalnog sveobuhvatnog ekonomskog partnerstva. Samit G20 u novembru prilika je za Australiju, Japan, Južnu Koreju i Indiju da surađuju s Indonezijom kako bi zahtijevali više od retorike o reformi WTO-a.

Azija bi trebala identificirati praktične i konstruktivne načine za angažiranje Sjedinjenih Država u regiji. Ako su ankete tačne i novembar donese predsjednika Joea Bidena, njegov novi plan daje područja za potencijalnu saradnju, uključujući jačanje regionalne akcije na klimatskim promjenama, izgradnju konsenzusa o principima i pravilima oko infrastrukture i investicija, jačanje domaćih energetskih sistema, promicanje regulatorne dosljednosti digitalna ekonomija i postavljanje zajedničkih standarda za nove tehnologije.

U glavnom eseju ove sedmice Chris Legg govori o novom multilateralnom sistemu: azijskoj banci za infrastrukturne investicije (AIIB) nadahnutoj Kinom, koja je nedavno na godišnjem sastanku 2020. obilježila četiri i po godine poslovanja. Sastanak se fokusirao na to kako nadograditi uspjeh AIIB-a u uspostavljanju kao cijenjenog multilateralnog finansijera kvalitetnih infrastrukturnih ulaganja, istovremeno se okrećući u znak podrške odgovoru svojih članova na COVID-19. Pitanje je sada osigurati da AIIB ostane sidro za konsenzus u regiji.

Ima pitanja koja treba riješiti, upozorava Legg. Koliko daleko Banka treba da nastoji da se transformiše u globalnog za razliku od regionalnog zajmodavca? Da li treba da proširi svoje poslovanje više prema projektnom ciklusu i kako treba da nastoji da utiče na okruženje za ulaganja i politike? Treba li Banka graditi na nekim aspektima svog odgovora na COVID-19, poput kreditiranja socijalne infrastrukture? Kako može bolje odgovoriti na potrebe članova sa niskim primanjima bez traženja dodatnih grant sredstava?

Geopolitika je važan podtekst svih ovih pitanja. Ključni izazov je odrediti opseg za proširenje uloge AIIB-a u promociji tehnološki omogućene infrastrukture, ali ‘razmislite o tome kako bi podrška kineskih banaka za tehnologije prepoznavanja lica mogla biti pogrešno protumačena’, napominje Legg. ‘Na svim tim frontovima, težnje će trebati biti ublažene dobrom političkom prosudbom. Povećane geopolitičke tenzije nisu korisne za prošireni dnevni red ‘.

Kako se puni utjecaj COVID-19 razotkriva, dvije su stvari sigurne: vlade će očajnički trebati rast, a svijet s oslabljenim globalnim sustavom značit će sporiji oporavak za sve.

Izvor

[balkantimes]

Bakir Izetbegović: HDZ-ove opstrukcije mogu samo prisiliti Bošnjake da traže drugačiji odgovor

Pored političkih rivaliteta, blokada i različitih opstrukcija koje su već konstanta u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine, posljednja dva mjeseca su protekla u znaku borbe protiv pandemije koronavirusa, te saniranju i preveniranju njenih negativnih posljedica.

Nedim Pobrić 

 O borbi protiv koronavirusa, spašavanju ekonomije, ali i prisutnim političkim sukobima smo razgovarali sa predsjednikom Stranke demokratske akcije (SDA) Bakirom Izetbegovićem.

Jeste li zadovoljni načinom na koji se BiH do sada borila sa pandemijom koronavirusa?

- Veoma sam zadovoljan mjerama koje su poduzete i rezultatima koji su postignuti u borbi sa virusom. BiH je imala daleko manje žrtava u poređenju sa bogatijim i organiziranijim državama poput Italije, Španije, Njemačke, pa i prosjekom u Evropskoj uniji. Bojim se da nema dovoljno svijesti i zahvalnosti spram naših ljudi, osobito zdravstvenih radnika koji su se organizirali već u januaru, a zatim i podnijeli sav pritisak i rizike koje je pandemija donijela. Zahvaljujući njima i disciplini u poštivanju donesenih mjera koju su iskazali građani, dobili smo prvu bitku sa koronom.

Posljednji put kada smo razgovarali ste rekli kako se nadate da ekonomske posljedice pandemije neće biti katastrofalne. U međuvremenu su osigurana određena sredstva, u FBiH je prije nekoliko dana usvojen "antikorona zakon". Ima li danas više prostora za optimizam?

- Prvi talas pandemije je potrajao tek nekoliko mjeseci, naglo gubi snagu, ali je ipak oborio na koljena privede moćnih zemalja. Što bi bilo da je potrajao, da se pojačao? Bila bi to istinska katastrofa. Ta prijetnja nažalost nije prošla. Ako jesenas dođe do novog talasa pandemije, kojeg mnogi ozbiljni epidemiolozi predviđaju, ponovo ćemo se suočiti sa katastrofom. Zdravstvenom i ekonomskom. Zato ne smijemo prebrzo povlačiti mjere koje su nas do sada sačuvale. Trebamo se otvarati oprezno.

Udar na bh. privredu u aprilu, mjesecu općeg prekida komunikacija i usporavanja privrede, doveo je do pada prikupljenih direktnih poreza od 25 posto i indirektnih od 22 posto. Desetine hiljada ljudi je privremeno ostalo bez radnog mjesta. Mjeseci koji su pred nama bi trebali biti bolji i donijeti oporavak. Kretanje ljudi i roba se intezivira, privreda pojačava tempo. Usvojen je "korona zakon", rebalans kojim je bitno uvećan Budžet FBiH, slijede i druge mjere koje će pomoći našoj privredi. Dobit ćemo i značajnu podršku MMF-a i Evropske unije. Evropske zemlje, u koje ide ogromna većina našeg izvoza, unose milijarde eura u podsticaje za oporavak vlastitih ekonomija, što će se direktno i pozitivno odraziti i na bh. privredu. Ako ne dođe do novog udara korone, mogli bismo proći bolje nego što je to izgledalo prije mjesec-dva. Sa malom štetom, i sa velikom lekcijom.

Veliku podršku smo dobili i iz Evropske unije. I politički lideri su, čini se, odlučili promijeniti odnos prema evropskim integracijama, održan je prvi sastanak Političke radne grupe, ali bez HDZ-a. Kako komentirate njihov nedolazak na sastanak?

- Trebali su doći, savladati gorčinu koja traje od ponovnog izbora Željka Komšića, pokazati poštovanje prema instituciji Predsjedništva BiH, pokazati poštovanje prema novim naporima Evropske unije, prema koalicionim partnerima i doći. Nadam se da će promijeniti stav.

Nije samo taj bojkot sporan kada je HDZ u pitanju. Svjedočili smo opstrukcijama pri aranžmanu sa MMF-om, sporan im je CIK, mimo institucija pozivaju ruske vojnike u BiH... Iznenađuje li vas taj odnos?

- Iznenađuje, jer mu ne vidim logiku. Povrijeđenost izborom Komšića nekome može biti i razumljiva, nije lako gubiti, ali mnogo je toga što u politici HDZ-a ne razumijem, ne vidim šta je cilj. Recimo, zaustavljanje aranžmana sa MMF-om da bi se "uglavili" kantoni. Šta se postiže sa tim? Kada prostudirate nacionalni sastav kantona, vidite bjelodano da se ne dobija ništa jer tri četvrtine Hrvata žive u mješovitim i kantonima sa bošnjačkom većinom. A prijeko potrebna sredstva MMF-a stoje, svi trpe zbog toga, a naročito Posavski i Kanton 10 u kojima su Hrvati većina.

Općenito, na djelu je niz iracionalnih opstrukcija koje HDZ poduzima, ili je poduzimao spram BiH i Bošnjaka, i koje samo mogu kvariti odnose i prisiliti Bošnjake da traže drugačiji odgovor. HDZ ne dopušta da se implementiraju rezultati Općih izbora iz 2018, ne dopušta da se popuni Ustavni sud FBiH, ne dopušta da Bošnjaci u kantonima sa hrvatskom većinom svoj jezik zovu bosanski, ne dopušta da Islamska zajednice dobije ugovor sa državom kakav imaju Katolička i Pravoslavna crkva u BiH, ne dopušta da se distribuiraju prijeko potrebna sredstva MMF-a i tako dalje. Ne znam čemu sve to?

U borbi protiv pandemije je u većini demokratskih zemalja svijeta gotovo izbrisana linija između vlasti i opozicije, zajednički se nastoje prevazići izazovi. To nije slučaj u BiH. Kritikuje se sve, od zdravstvenog odgovora do ekonomskih mjera, a čak se povlače paralele i između entiteta, pa je za SDP entitet RS Švicarska u odnosu na FBiH, ljudi koji vode zdravstveni sistem u RS-u se glorificiraju, a u FBiH kritikuju. Idu li činjenice u prilog takvim kritikama?

- Najbitniji je ukupan rezultat koji je BiH postigla u cjelini, i on je, kao što sam rekao, veoma dobar. Ako se već insistira na poređenjima entiteta, onda je odnos oboljelih i umrlih jedini mjerodavan, a tu je FBiH daleko bolja od RS-a. Ti brojevi nisu slučajni, oni su rezultat poduzetih mjera. Uvjeren sam da će istva stvar biti i sa ekonomskim mjerama. FBiH je naprosto stalno i u svemu bitno bolja od RS-a. Nažalost, "jača" je i u broju kritičara, "analitičara" i opozicionara koji su dokoni, ne rade ništa i ne skidaju se sa društvenih mreža, znaju sve, kritikuju sve, majstori su cinizma i izrugivanja, niko i ništa u njihovom okruženju im ne valja. Oni stvaraju lažnu sliku i percepciju koju par neupitnih brojki lako demantira.

Pažnju javnosti su u posljednje vrijeme privukle javne nabavke, naročito uvoz respiratora iz Kine. Kako komentirate taj slučaj?

- Prije mjesec dana respirator je bila čarobna riječ. Nabaviti dovoljan broj respiratora se činilo kao spas nacije, ne samo kod nas nego diljem svijeta. Bila je to globalna otimačina, angažirale su se tajne službe u ratu za nabavkom respiratora. I vjerovatno su se u strahu od italijanskog i španskog scenarija pravile greške, pravili brzopleti potezi, diljem svijeta, pa i kod nas. Preostaje da pričekamo kraj istrage. Za svaku nezakonitost se mora odgovarati. Tek slijede velike nabavke i trošenje značajnih sredstava, mora se poštovati mišljenje struke, princip javnosti i transparentnosti, skraćene procedure moraju postojati bez obzira na vanredne prilike u kojima se nalazimo.

Izvor: Faktor

[balkantimes]

ZALJEV NAKON KORONE: Ekonomija zaljevskih država će nakon korone biti “krizna ekonomija”

Saudijski ministar financija Muhammad Al-Jadaan rekao je da bi Kraljevina trebala oštro smanjiti budžetske izdatke kako bi se suprotstavila utjecaju virusa korone

Budućnost ekonomije zaljevskih zemalja nakon korone bit će prilično teška. Nakon širenja korone i velikog pada cijena nafte vlade zaljevskih zemalaj nemaju mnogo mogućnosti za stabilizaciju budžeta.

Prema agenciji Moody's koja se bavi procjenom kreditnog rejtinga, zemlje članice Vijeća za saradnju zaljevskih zemalja teško će upravljati budžetskim deficitom. Biće prinuđeni na povećavanje poreza ili smanjenje ​​subvencija, fokusirajući se na poticanje ekonomskih aktivnosti i ublažavanje utjecaja širenja virusa korona na stanovništvo zaljevskih zemalja.

Većina vlada može iskoristiti svoje velike finansijske rezerve ako se cijene nafte ne povrate, a mogu i smanjiti investicijske izdatke za upravljanje budžetskim deficitom ili kupiti vrijeme za zaduživanje.

Kako će to utjecati na zaljevske zemlje

Čini se da će Qatar, zahvaljujući budžetskom suficitu i oslanjanju svoje ekonomije na izvoz UNP-a, biti zemlja s najmanje gubitaka među zemljama članicama Vijeća. Predsjednik katarske trgovinske i industrijske komore, šeik Khalifa bin Jassim Al Thani, potvrdio je u izjavi za medije da se Katar u brobi protiv krona virusa okoristio iskustvom blokade koja uskoro ulazi u četvrtu godinu, a koju su toj zemlji nametnule KSA i UAE, posebno kada je u pitanju osiguravanje potreba za hranom. Posebno je istakao “paket podrške koji je država pružila privatnom sektoru, a koji se procjenjuje na 75 milijardi rijala (20,6 milijardi dolara), kako bi se uklonili popratni efekti koji će pratiti sljedeću fazu u svjetlu posljedica krize s pandemijom korone”.

S druge strane, ekonomije Omana i Bahrejna, koji su dva najmanja proizvođača nafte i trpe teret duga, podložnije su ekonomskim padovima, pokazuje analiza American Capital Company. Cijene nafte, koje ove godine lebde oko 30 dolara za barel, vjerojatno će ogroman nanijeti gubitak državama Zaljeva. Podaci govore da “Saudijska Arabija može svjedočiti porastu budžetskog deficita za 2020. godinu na 16,1%, ako prosječna cijena nafte bude 40 USD za barel. Ako prosječna cijena bude 30 USD za barel, tada će deficit skočiti na 22,1%, što je ekvivalent 170 milijardi dolara.

Ekonomska transformacija

Stručnjaci očekuju da će ekonomija zaljevskih država nakon korone biti “krizna ekonomija”, tako da bi trebale postati spremnije za suočavanje s epidemijama ili ekološkim katastrofama.

Član savjetodavnog odbora Chartered instituta za vrijednosne papire i investicije, financijski analitičar Waddah Al-Taha, izjavio je za Reuters da će širenje “epidemije korone promijeniti lice ekonomije svijeta općenito, a time i zaljevske ekonomije.

Al-Taha je kazao: “Postkoronska ekonomija restrukturirat će udio ekonomskog sektora u BDP-u kako bi postala raznolika i poduprta industrijskom, proizvodnjom, zdravstvenom i poljoprivrednom ekonomijom.”

FOTO: (AFP)

Također je izrazio očekivanje da će globalna i lokalna ekonomija svjedočiti izvanrednom zamahu u farmaceutskom sektoru i trošenju na zdravstveni sektor, te povećati želju zemalja da osiguraju svoje potrebe za hranom i lijekovima, zajedno s finansijskim, uslužnim i naftnim sektorom. “

Mjere zaljevskih zemalja

Zaljevske države su poduzele nekoliko preventivnih mjera. Država Qatar podržala je privatni sektor sa oko 75 milijardi rijals (20,6 milijardi dolara) što će biti dovoljno da ukloni nuspojave koje će pratiti sljedeću fazu u razdoblju nakon obuzdavanja pandemije. Ovaj korak katarske vlade za privatni sektor, kako to vide posmatrači, predstavlja poruku uvjeravanja državnog vodstva i dragocjenu priliku za prevazilaženje krize i postizanje većeg rasta i razvoja, jer je istinski partner javnog sektora u procesu razvoja koji se odvija u državi.

Emiratska vlada je također započela s novom strategijom za oblikovanje zemlje nakon završetka pandemije; strategiju koja se temelji na mobiliziranju svih lokalnih, arapskih i međunarodnih umova i iskustava za izradu politika i razvijanje vizija za izgradnju novih temelja i mehanizama djelovanja u svim sektorima.

Saudijski ministar financija Muhammad Al-Jadaan rekao je da bi Kraljevina trebala oštro smanjiti budžetske izdatke kako bi se suprotstavila utjecaju virusa korone. Al-Jadaan je najavio da će saudijske vlasti poduzeti “vrlo stroge, a moguće i bolne” mjere, dodavši da povlačenje iz monetarnih rezervi Kraljevine tokom tekuće godine ne smije prelaziti milijardu rijala (oko 32 milijarde dolara).

(TBT, Mediji)

[balkantimes]

SVI SMO OVISNI O GLOBALIZACIJI Fukuyama: Pandemija bi mogla donijeti Trumpov poraz na izborima

Postoji veoma jaka veza između populističkog vodstva i lošeg upravljanja epidemijom, kaže američki mislilac

Američki mislilac Francis Fukuyama govorio je u intervjuu za španski list La Vanguardia o onome što smatra pozitivnim aspektima izbijanja novog korona virusa.

Kaže da je ova kriza pokazala neuspjeh nekih populističkih čelnika i da može biti razlog poraza američkog predsjednika Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima.

Fukuyama, autor knjige Kraj historije i posljednji čovjek (The End of History and the Last Man), u intervjuu putem Skypea iz svog doma u San Francisku, gdje provodi karantinski period, kazao je da epidemija ima i svijetlu stranu, jer je mnoge demokratske zemlje izbacila iz stanja samozadovoljstva te otkrila potrebu za većom brigom za javno zdravstvo i više ulaganja u socijalne usluge.

Dodao je da u krizi izazvanoj izbijanjem virusa “pokušavaju to iskoristiti kako bi povećali monopol na vlast”, a kao primjer je naveo mađarskog premijera Viktora Orbana, rekavši da je to “najbolji primjer vođe koji monopolizira izvršnu vlast”.

Ekonomija važnija od zdravlja

Naglasio je da postoji veoma jaka veza između populističkog vodstva i lošeg upravljanja epidemijom, a kao argument za to navodi primjere Trumpa i njegovog brazilskog kolege Jaira Bolsonara.

Kaže da njih dvojica “ignoriraju stručnjake. Vjeruju da je ekonomija važnija od zdravlja i primjenjuju katastrofalne politike, što je vrlo pogubno za njihove zemlje.”

S tim u vezi zaključio je da pandemija korona virusa može kazniti populističke vođe zbog njihove nesposobnosti u upravljanju njom, ali je istovremeno izrazio zabrinutost zbog pogoršanja demokratskih praksi.

O mogućim posljedicama koronakrize na američku političku scenu rekao je da će predsjednički izbori u novembru biti referendum o Trumpu.

“Ako bude ponovo izabran, bit će to katastrofa za Amerikance i spriječit će uspostavljanje otvorenijeg međunarodnog poretka.”

Veliki plus za Joe Bidena

Američki mislilac smatra da bi zdravstvena kriza mogla pružiti priliku kandidatu Demokratske stranke da pobijedi na tim izborima te nabraja dokaze koji potkrepljuju taj scenarij.

Rekao je da je Joe Biden dobio veliku podršku na predizborima i da je virus oduzeo Trumpu njegov glavni argument za ponovni izbor: dobre ekonomske performanse.

Dodao je da su svi postali svjesni neuspjeha Trumpove administracije u upravljanju krizom koja je posljedica izbijanja korona virusa, rekavši da virus time pruža sjajnu priliku za promjene u SAD-u i svijetu u cijelosti.

O učinku međunarodnih organizacija u upravljanju krizom kazao je da je svijet prije epidemije svjedočio koliko su slabe međunarodne organizacije.

Razgovarao je o evropskoj situaciji i rekao da postoje populističke stranke koje su kritične prema Evropskoj uniji i njenim elitama te da se Trump povukao iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, a spomenuo je i to da su velike države ukinule podršku brojnim međunarodnim organizacijama.

Budući da su brojne zemlje zatvorile svoje granice u okviru mjera za borbu protiv širenja virusa, Fukuyama je izrazio zabrinutost u vezi s ponovnim oživljavanjem nacionalističkih tendencija, koje su prevladavale tridesetih godina prošlog stoljeća.

‘Svi ovisimo o globalizaciji’ 

Kaže da postoji jednostavno ponavljanje onoga što se dogodilo u tom periodu, kada se svaka zemlja pokušala izolirati od svojih susjeda.

O utjecaju globalizacije na trenutna događanja kazao je da je kriza pokazala krhkost lanaca opskrbe, o kojima ovisi globalna ekonomija, ali smatra da ljudi ne bi trebali birati između lokalnog ili globalnog.

Također je rekao da svi ovisimo o globalizaciji kako bismo opstali, ali očekuje da će biti više naglaska na samodostatnosti.

Uprkos tome, vrlo malo zemalja može prehraniti same sebe.

 Izvor: (TBT, Agencije)