#bliski_istok | Explore Tumblr posts and blogs

balkantimes · 5 years ago

Text

IZRAELU DOPUŠTENO DA NASTAVI GENOCID U PALESTINI

Da li je plan napisan kako bi ga Palestinci odbili (kao što je to promptno učinjeno) ili se pak očekuje / nada / radi na tome da se u četiri godine, koliko se daje vremena Palestincima za razmišljanje, nađe i postavi kooperativan palestinski “lider”? Naprimjer, onaj palestinsko-crnogorsko-srbijanski gangster Mohammad Dahlan? Nema nikakvog objašnjenja niti logike čemu služi taj prilično dug tzv. prijelazni period, ali je sasvim sigurno da će se Izrael potruditi da tokom njega učini život Palestinaca još paklenijim (ako je to uopće moguće)

Bojan BUDIMAC

Jedna od stvari koja mi je pala napamet dok sam gledao prijenos takozvane najave takozvanog mirovnog plana, odnosno takozvanog “deala stoljeća”, jeste anegdota iz 2002. godine koju je američki novinar Ron Suskind opisao u dugačkom članku o administraciji Busha II u tekstu za New York Times 17. oktobra 2004. godine. Riječ je o razgovoru autora s jednim (anonimnim, naravno) seniorskim savjetnikom tadašnjeg predsjednika SAD-a u kojem je savjetnik cinično primijetio da je novinar, kako reče, predstavnik “zajednice zasnovane na stvarnosti” (reality-based community). Kada je Suskind promrmljao nešto o činjenicama i empirici, savjetnik ga je prekinuo i doslovno rekao: “Tako više svijet ne funkcionira. Sada smo imperija i, kad djelujemo, mi stvaramo vlastitu stvarnost. I dok tu stvarnost proučavate – razborito, kao što to radite – mi ćemo opet djelovati, stvarajući druge nove stvarnosti, koje također možete proučavati, i tako će se stvari srediti. Mi smo činioci historije (…), a vama svima preostaje samo da proučavate šta radimo.”

Groteskni pokušaj stvaranja palestinsko-izraelske “nove” realnosti, koji se desio u utorak 28. januara u Bijeloj kući, po “orvelovštini” je prevazišao sve što je imperija ikad probala da izvede. Apsurd same situacije u kojoj nepošteni posrednik (SAD) predstavlja “viziju mira” jednoj strani u sukobu i za to dobija aplauze od te strane, dok druge nema nigdje, već je bio dovoljan da pristojnom čovjeku preokrene želudac. No, to je tek početak tog cirkusa apsurda.

Trumpov govor (26 minuta i otprilike isti broj aplauza) bio je škrt na činjenicama o planu, a bogat superlativima o istom, distorziranim slikama o konfliktu i samohvalisanjem. Koliko je Trump duboko posvećen temi i elementarnom poštivanju svetinja, najbolje je ilustrirano uspjehom da preimenuje Mesdžidul-aksa u “Al Akua džamiju”, ali to je najmanji problem cijele cirkusijade.

Podređeni položaj SAD-a Izraelu Trump, između ostalog, pokazao je blebetanjem o mapi: “Ovo je prvi put da je Izrael autorizirao konceptualnu mapu koja ilustrira teritorijalne kompromise koje je voljan da napravi u cilju mira… i otišli su daleko u tome. To je razvoj događaja bez presedana po veličini značaja. Gospodine premijeru, hvala što ste imali hrabrosti da učinite ovako hrabar korak!” Rečeni izraelski “kompromis” sastoji se u krađi, odobrenoj od Trumpove bande, kompletne doline rijeke Jordan, ali apsurd se ne zaustavlja na tome. “Ova mapa će više nego duplirati palestinsku teritoriju”, reče i, haj’ što on ostade živ, nego je čudo da od srčane i/ili moždane kapi nismo pomrli svi koji još živimo u “prevaziđenom” svijetu činjenica. Pošto nas je Trump bacio u paralelnu realnost, mikrofon je preuzeo izraelski premijer Benjamin Netanyahu i nešto kraćim, ali (indikativno) detaljima bogatijim govorom o “viziji” totalno nas je odvojio od postojećeg univerzuma.

IZRAEL UPRAVLJA VANJSKOM POLITIKOM SAD-A

Fakat da je Netanyahu govorio s govornice na kojoj je grb predsjednika SAD-a više je od simbolike – to je odraz činjeničnog stanja i jasan pokazatelj ko zapravo upravlja američkom vanjskom politikom. Uostalom, 2007. godine profesori Stephen Walt i John Mearsheimer napisali su knjigu (New York Timesov bestseler) Izraelski lobi, koja empirijski dokazuje neproporcionalni utjecaj “labave koalicije pojedinaca i organizacija koji aktivno rade na usmjeravanju američke vanjske politike u proizraelskom smjeru”. “Neproporcionalni utjecaj” je eufemizam koji su autori upotrijebili u (uzaludnoj) nadi da će ih zaštititi od (klasične) optužbe da im je rad “antisemitska teorija zavjere”.

Glavna (“vanjskopolitička”) disciplina u Washingtonu, u kojoj se Demokrate i Republikanci nadgornjavaju decenijama, jeste takmičenje u tome ko je spremniji više izraelskih govana popiti. “Donald”, kako Netanyahu tepa Trumpu, razbio je u toj disciplini sve rekorde. Dok su prethodnici to činili iz čaša i/ili kondira hineći pristojnost i lijep odgoj, Trump je “na eks” iskapio bure i za to od “Bibija” dobio zasluženo tapšanje po ramenu. Izvinjavam se čitaocima zbog opscenosti analogije, ali opscenost koja se desila u diplomatskoj sobi Bijele kuće 28. januara 2020. godine prevazilazi bilo kakvu opscenost koju ja mogu smisliti. To su bile perverzne cionističke orgije par excellence, besramno predstavljene kao “mirovni plan”.

No, vratimo se na scenu (ili, bolje, cirkusku arenu) u Bijeloj kući. Netanyahu se na početku, između ostalog, zahvalio ambasadorima Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Omana: “Kakvo mi je zadovoljstvo vidjeti vas ovdje (aplauz) – i kakav je to znak najave – namjeravao sam reći ‘budućnosti’. Kakav je to znak najave sadašnjosti!” Nema sumnje da bi zadovoljstvo bilo veće da su predstavnici i drugih podguznih muha, npr. saudijskog dvora ili kairskog kriminalca Sisija, bili prisutni. No, poruka je ionako bila jasna.

“Dugo – predugo – samo srce zemlje Izraelove, u kojoj su se molili naši patrijarsi, proroci naši propovijedali, a naši kraljevi vladali, bezobrazno se označavalo kao ‘ilegalno okupirana teritorija’. Danas ste, gospodine predsjedniče, probušili ovu veliku laž. (…) Priznajete suverenitet Izraela nad svim jevrejskim zajednicama u Judeji i Samariji, kako velikim, tako i malim.”

Drugim riječima, sve što ste znali o palestinsko-izraelskom konfliktu jeste “pogrešno” – najduža brutalna vojna okupacija modernih vremena zapravo je laž, a Izrael je spreman na “velike žrtve” radi ostvarenja mira. Jedino što je falilo jeste to da Netanyahu predstavi odustajanje od teritorija između Eufrata i Nila kao veliki kompromis. Šta? Na tim teritorijama neke su druge države? Pa šta? Imperija stvara vlastitu realnost, a trenutno je dala balavcu (Jared Kushner), kome je jedini životni uspjeh što je oženio Trumpovu kćerku, flomastere i nijeme mape Bliskog istoka da se igra.

ORGIJE LICEMJERA

Kažu da je Jared Kushner bio biznismen koji je dilovao nekretninama, ja bih rekao da se ovim planom etablirao kao neprikosnoveni prodavac zmijskog ulja. Logično, pošto su orgije u Bijeloj kući otvorile više pitanja nego što su dale odgovora, zet, “bez čije se mudrosti” (Netanyahu) te orgije ne bi desile, krenuo je na turneju po informativnim TV kanalima. Arogancija u kombinaciji s ambicijom jeste opasna, ali ako se još vjenčaju s ponosno eksponiranom glupošću, dobijamo definiciju Jareda Kushnera. Naime, bespotrebno naglašavani “argumenti” poput onog da je pročitao ČITAVIH 25 knjiga o palestinsko-izraelskom konfliktu, i/ili onaj da su prethodni mirovni planovi bili napisani na 2-3 strane, dok je čedo koje je porodila njegova hipofiza na ČITAVIH 80 strana, ne mogu biti drugačije tumačeni do elementarnom glupošću.

S obzirom na to da se njegov odgovor na svako konkretno pitanje manje-više svodio na “pročitajte plan”, prionuh na taj posao koliko odmah u popodnevnim časovima tog utorka. Marwan Bishara, politički komentator Al Jazeere, dva dana kasnije tvitovao je: “čitanje Trump / Kushner plana od 80 stranica kazna je koja graniči s mazohizmom. To je poput proučavanja specifikacije izraelskog buldožera namijenjenog rušenju palestinske kuće! Kakva razlika ako je to stari Caterpillar ili novi FORD.” S moje strane mogu da dodam da nikad teže nisam pročitao 180 strana – apendiksi planu duži su no sam plan. Časopis Vanity Fair citira anonimnog eksperta koji ga opisuje kao skeč Montyja Pythona o palestinsko-izraelskoj mirovnoj inicijativi. Velikodušno i u osnovi netačno, čovjek ne može da se smije (osim od histeričnog očaja) čitajući “viziju” gangstera koji su je napisali.

Ulaziti u detalje tog “plana” smatram gubljenjem vašeg i mog vremena. Sve je u njemu naglavačke postavljeno, ali možda je najbolja ilustracija koliko je licemjerno uvrnut u činjenici da se od Palestinaca i cijelog svijeta zahtijeva da zaborave historiju (najbukvalnije), dok se (dis)kontinuitet jevrejske historije od biblijskih vremena uvažava u potpunosti. Cijelo je štivo dekontekstualizirano do mjere da u njemu, naravno, ne postoji riječ “okupacija”, a zvuči kao reklamni prospekt preduzimača – što Trump i Kushner navodno jesu – koji obećava raj na zemlji, ako mu se dozvoli gradnja na placu koji nije njegov i nije na prodaju, uz ideju da će sve to platiti neko treći. Doduše, kada se bolje pogleda, Palestincima se kondicionalno nudi zamjena olovnog za, recimo, mesingani kavez.

No, rekoh, detaljisanje bi bilo gubljenje vremena i prostora, te prelazim na meni osnovnu dilemu koja iz njega proizlazi. Da li je plan napisan kako bi ga Palestinci odbili (kao što je to promptno učinjeno), ili se pak očekuje / nada / radi na tome da se u četiri godine, koliko se daje vremena Palestincima za razmišljanje, nađe i postavi kooperativan palestinski “lider”? Naprimjer, onaj palestinsko-crnogorsko-srbijanski gangster Mohammad Dahlan? Nema nikakvog objašnjenja niti logike čemu služi taj prilično dug tzv. prijelazni period, ali je sasvim sigurno da će se Izrael potruditi da tokom njega učini život Palestinaca još paklenijim (ako je to uopće moguće). Osim toga, najradikalniji elementi cionističkih kolonizatora već su najavili da će ubrzati ekspanziju sada od SAD‑a priznatih kolonija na Zapadnoj obali.

U svakom slučaju, plan je carte blanche Izraelu da nastavi genocid i aparthejd u Palestini, a riječi arhitekte te travestije Kushnera da je to možda “posljednja šansa” Palestinaca zvuče zlokobno poput “konačnog rješenja”. Mutava reakcija na perverziju Trump / Kushner “vizije” jeste žalosna slika svijeta u kome živimo. U tom mraku izuzeci, a njih je porazno malo – Iran, Malezija i Turska, jedine zemlje čiji su lideri jasno i snažno osudili orvelijanski cirkus – svijetle jače.

#palestine #palestine solidarity #izrael #balkantimes #bliski_istok #bliskiistok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

PREVARA ZVANA “NOVA PALESTINA”

Iako je nepoštenje konstanta američke politike glede palestinsko-izraelskih odnosa, opet se može govoriti o stepenima tog nepoštenja. Ako je suditi po procurelim detaljima tzv. “dila stoljeća”, Trumpova administracija dosegnula je nove dubine beščašća (čudi li se iko?) prijedlozima koje je naškrabao mlađahni, do grla s ilegalnim kolonijalnim naseljima interesno povezani zet Jared Kushner

Piše: Bojan BUDIMAC

Benjamin Netanyahu, kojem je izraelsko društvo peti put dalo dovoljno glasova da bude u poziciji da formira (ekstremno desničarsku) Vladu, između ostalog, bazirao je svoju predizbornu kampanju na obećanju aneksije ilegalnih kolonijalnih naselja na okupiranoj teritoriji Zapadne obale. O nezakonitosti aneksije ne vrijedi arčiti tastaturu, ali te najave još jednog prekoračenja međunarodnih zakona i normi, uz časne izuzetke turskih zvaničnika, nisu naišle ni na kakvu osudu, izraz “zabrinutosti” ili bilo kakvu reakciju (bjelo)svjetskih političara i/ili organizacija. Nivo tolerancije prema izraelskim razbojništvima je, izgleda, neograničen.

Ustvari, izazvale su izjavu muža Ivanke Trump, zeta i specijalnog savjetnika predsjednika SAD-a Jareda Kushnera, koja je u vrijeme davanja zvučala u najmanju ruku čudno. Naime, zet je izrazio nadu da će Izrael pogledati (njegov) mirovni plan prije bilo kakve unilateralne akcije glede Zapadne obale.

Plan koji je Kushnerov tast Donald Trump nazvao “dilom stoljeća” još prije nego što je ijedno slovo stavljeno na papir jeste dvogodišnji plod mentalnih akrobacija narečenog Kushnera i izaslanika SAD za Bliski istok Jasona Greenblatta, koji ima za cilj da, upotrijebit ću olinjali klišej zapadnjačke žurnalistike, “vrati mirovni proces na kolosijek (ili tračnice)”, odnosno da ustanovi okvir za obnavljanje palestinsko-izraelskog dijaloga. Dijaloga do čijeg je definitivnog prekida došlo upravo zbog Trumpove odluke da proglasi Jerusalem glavnim gradom Izraela i preseli Američku ambasadu u njega.

Trump je u međuvremenu ukinuo pomoć UN Agenciji za palestinske izbjeglice (UNRWA) i zatvorio kancelariju Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Washingtonu. Da, valja spomenuti i da je unilateralno priznao pravo Izraela na okupiranu Golansku visoravan, što nema direktne veze s Palestinom i Palestincima, ali govori tomove o njegovoj snishodljivosti prema cionističkoj tvorevini i njenim neutaživim apetitima.

Prije mjesec je Kushner rekao da će taj famozni mirovni plan biti obnarodovan tokom jula, poslije ramazana. Uvijek se treba pribojavati “senzibilnosti” američkih administracija na muslimanske vjerske praznike, to nam govori iskustvo. Međutim, neko se ipak pobrinuo da plan procuri i nedavno je izraelski portal Israel Hayom (izdanje na hebrejskom) objavio osnovne tačke ovog plana.

Kushnerova izjava odmah je postala mnogo jasnija. Naime, ako se plan prihvati (teško, da ne kažem nemoguće), neće biti potrebe za aneksijom – Palestinci će se “dobrovoljno” odreći ukradene teritorije.

Jedna stvar mora da se kaže jasno – Sjedinjene Američke Države nikad nisu bile pošteni posrednik (“honest broker”) između Palestine (Palestinaca) i Izraela. Nikad. Nema te političke korektnosti koja može ��omekšati” tu činjenicu, a američko blebetanje o tome nije ništa drugo do gebelsovština najgore vrste. No, iako je nepoštenje konstanta američke politike glede palestinsko-izraelskih odnosa, opet se može govoriti o stepenima tog nepoštenja. Ako je suditi po procurelim detaljima tzv. “dila stoljeća”, Trumpova administracija dosegnula je nove dubine beščašća (čudi li se iko?) prijedlozima koje je naškrabao mlađahni, do grla s ilegalnim kolonijalnim naseljima interesno povezani zet Jared Kushner.

Procurilo je sljedeće: predviđeno je da plan potpišu tri strane: Izrael, PLO i Hamas. “Država” koja bi se zvala Nova Palestina bila bi ustanovljena na ostacima Zapadne obale i Gaze. Jerusalem neće biti podijeljen nego “dijeljen”, s tim što bi kontrola pripala Izraelu. Palestinci koji žive u njemu bit će palestinski državljani, ali će Izrael voditi općinu i, shodno tome, kontrolirati zemlju. Status quo svetih mjesta bit će zadržan. Izraelci neće imati prava da kupuju kuće od Palestinaca i obrnuto. Ovdje moram ubaciti opasku, pa nisu ih ni do sada kupovali, kolonijalističke bande su ih otimale silom. Da bi dobila pravo da organiziraju obrazovanje u Jerusalemu, novoformirana palestinska država plaćat će porez Izraelu.

Slično je s oružanim snagama, nova država neće imati prava na oružane snage, nego će za odbranu od “vanjskog neprijatelja” (čovjeku staje mozak od zapitanosti ko bi to mogao biti) plaćati Izraelu. To se zove “prodaja cigle” ili reket u mafijaškom svijetu, a tom svijetu ovakve ideje pripadaju.

Zapadna obala imala bi od suverenosti dva granična prelaza na granici s Jordanom, i tu se izgleda stvar sa suverenošću i kontrolom granica završava. Ah da, Izrael će tokom tri godine puštati utamničene Palestince. Uzgred, Jerusalem Post nedavno je pisao da su za prvih nekoliko mjeseci ove godine izraelske vlasti utamničile 1.600 Palestinaca, od čega 230 djece i 40 žena. Od toga je 500 u tzv. administrativnom pritvoru – pravno gledano, crna rupa poput Guantanamoa, bez optužnice i bez suđenja utamničeni u administrativnom pritvoru mogu biti zadržani beskrajno. O njihovom (mal)tretmanu postoje hrpe izvještaja prije svega izraelske nevladine organizacije “B’Tselem” (koju Netanyahuova Vlada itekako guši). No, vratimo se famoznom planu.

Autori plana (Kushner i Greenblatt) tvrde da se on sastoji iz dva dijela – političkog i ekonomskog. Zet kaže da mu je cilj bio da postavi realističan, moguć za izvesti plan koji, prema kojem bi, ako bi se proveo, objema stranama bilo mnogo bolje. No, ako su ove kapi esencija tog “dila stoljeća” tačne, onda je fakat da se “mirovnim planom” želi postići svojevrsno održavanje statusa quo uz smanjenje troškova okupacije.

Ekonomski podsticaji izgledaju ovako: Egipat će dati zemljište za razvoj privrede Gaze, na kojem će biti izgrađen aerodrom. Gaza ima izbombardirani nefunkcionalni aerodrom i odmah se postavlja pitanje zašto na teritoriji Egipta. Na toj će teritoriji Palestinci moći graditi fabrike i obrađivati zemlju, ali neće moći živjeti na njoj.

Za povezivanje Gaze sa Zapadnom obalom predviđena je izgradnja autoputa (na visini od 30 metara), čiju bi izgradnju finansirala Kina s 50%, a Južna Koreja, Australija, Kanada, SAD i Evropska Unija s po 10%.

Plan predviđa da petogodišnje troškove osnivanja “Nove Palestine”, koji se procjenjuju na 6 milijardi dolara godišnje, snose zemlje Zaljeva 70%, SAD 20% i EU 10%. Izbori su predviđeni da se održe u toku godine nakon osnivanja. Nakon potpisivanja sporazuma, Hamas bi se razoružao i predao naoružanje Egiptu.

A onda cure “interesantni” detalji. Ako bi bilo koja palestinska strana odbila ovaj sporazum, SAD bi otkazale svaku finansijsku podršku Palestincima i vršile bi pritisak na druge zemlje da i one to učine. Ako bi predsjednik palestinske vlasti Mahmoud Abbas potpisao, a pak Hamas ne, rat protiv Gaze imao bi punu podršku SAD-a.

Pri tome zet kaže da ovo nije pokušaj nametanja američke volje regiji. Ne, nego je vrhunska diplomatija valjda? Ah, da, “balansa” radi – ako Izrael odbije sporazum, SAD će presjeći finansijsku podršku, koja je sada na nivou 3,8 milijardi dolara. Hmm, baš bih volio da gledam taj film. Naročito ako je tajming za potpis dok su SAD u predizbornoj groznici, a Kushnerov tast računa na drugi mandat.

No, s obzirom na to da je “dil stoljeća” toliko nagnut na izraelsku stranu, nema razloga da bude odbijen s njihove strane. Izrael će i dalje biti u mogućnosti da kontrolira skoro svaki aspekt života Palestinaca u “Novoj Palestini”, jer ono što on nudi jeste suverenitet Bantustana. “Dil” neće razmontirati aparthejd sistem, niti će zaustaviti postepeni genocid, kako izraelski historičar Ilan Pappe karakterizira ono što se od 1948. radi palestinskom narodu.

Međutim, aparthejd i postepeni genocid nije smetao nakazama iz čak 41 zemlje da se takmiče u pjevanju (?) u telavivskom “Expo Centru”, izgrađenom na ruševinama palestinskog sela Al Shaykh Muwannis, koje je uništeno 1948. godine prilikom etničkog čišćenja Palestine. Da, naravno, govorim o “Eurosongu”, koji se baš “koincidentalno” dešavao u vrijeme kada se obilježava godišnjica (71) Nakbe, odnosno katastrofe, kada je više od 800 hiljada Palestinaca protjerano iz svojih domova. Praktično, cijeli je svijet gledao kako Evropa (s prirepcima) igra i pjeva na grobovima Palestinaca. Opsceno? Pa, zapravo ne, jer to se u neku ruku dešava već 71 godinu.

izvor: stav.ba

#palestine #palestine solidarity #balkantimes #izrael #bliski_istok #dan_kudsa #bliskiistok #dankudsa

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Rusija se nalazi pred najvećim testom u Siriji

Ovo je sada najveće pitanje za sirijski režim i za njegove ruske spasioce. Assad je bio odan Putinu, a Putin Assadu, ali ekonomski opstanak Sirije, a ne bombardiranje Assadovih neprijatelja, sada je najveći izazov s kojim se zemlja suočava. Ovo je, i samo to, novi test odnosa Moskve i Damaska.

Robert Fisk

Ove sedmice mi je jedna američka čitateljka, umorna od korona novinarstva, poslala molbu: „Mora da je bilo mnogo surovosti koje su otpočeli glavni gangsteri na ‘Bliskom istoku’, što jednostavno ne ulazi u naslove“, napisala je. „Trump i ostali ili je ignoriraju ili je tiho osuđuju.“

Sumnjam da Donald Trump to ignorira, ali mislim da on to ne zna. A saučešće je pomalo duga riječ za trenutne stanare White House (Bijele kuće).

Rusija kao libijski posljednji saveznik gubi svoju poziciju jer se libijsko-američki, i nekadašnji prijatelj Washingtona, general Khalifa Haftar povlači iz Tripolija izgubivši čak i grad Sabrathu „međunarodno priznatu“ vladu.

Navodnici su važni zato što su Turci i njihova vojna oprema, uključujući plaćenike iz uništene stare Slobodne sirijske vojske (Free Syrian Army), podržavali Al-Saradžijevu vladu u Tripoliju. Libijski rat, baš kao i sirijski rat i libanski građanski rat prije toga, sada je igralište za prilično puno gangstera moje američke čitateljke.

Saudijska Arabija, Emirati i Egipat podržavaju Haftara, čije se antiislamističko uvjerenje poziva na Al-Sisia i Al-Sauda sa Bliskog Istoka. A, naravno, i Moskva se “nasmiješila” Haftaru. Nekada jedan od Gadafijevih pouzdanih časnika (sve dok nije prebačen da se bori u beznadežnom ratu u Čadu gdje je zarobljen), a onda dobar prijatelj CIA-e, dobio je konačno priznanje nakon što se ponovo pojavio kao hrabri general da bi spasio Libiju: 2017. godine Haftar je oslobodio ruski nosač aviona Admiral Kuznetzov koji je krstario Mediteranom na putu od Sirije do Baltika.

Bio je to jedan od Haftarovih najboljih trenutaka. Zbog dodvoravanja Kremlja tokom video-konferencije sa ruskim ministrom odbrane sjedio je u oficirskoj blagovaonici na nosaču aviona. Tema je bila ono što ste mogli i očekivati: saradnja protiv međunarodnog terorizma. To je, na kraju krajeva, pitanje za koje Vladimir Putin sebe smatra stručnjakom – bilo da je to „teror“ u Čečeniji, „teror“ u Ukrajini, „teror“ u Libiji ili „teror“ u Siriji. Tokom sljedećih mjeseci bilo je obećanja o ruskoj podršci, ali osim nekoliko plaćenika nije bilo stacioniranih ruskih trupa i oružja na libijskom tlu.

Ako je Libija bila igralište, Haftar je onda više bio igračka nego ozbiljan kandidat za ruski savez. Moskva je držala svoju ruku u libijskom pijesku te je mislila da bi je sada UN, SAD i „međunarodna zajednica“ trebali konsultirati o bilo kojoj raspravi o budućnosti Libije, ali oni nisu povezivali rusku vlast sa Haftarovom Libijskom nacionalnom armijom (koja sada ima čak i islamističku komponentu).

Sisi i saudijski prijestolonasljednik mogu, ako žele, zakačiti svoja odlikovanja Haftaru. Putin je lojalan drugoj vojsci: sada različite sirijske vojne grupe djelimično okružuju „pobunjeničku“ provinciju Idlib. I, kao što svi znamo, sada je „primirje“ duž linija fronta jer turske i ruske trupe, navodno, patroliraju autoputom istok-zapad Halep-Latakija kroz Idlib.

Ali Turci su, to je ruska sumnja, ohrabrili civile povezane s islamističkim i nacionalističkim pobunjenicima u Idlibu da blokiraju autocestu. Barikade na putevima se naravno postavljaju i tako se sprečavaju „čuvene“ zajedničke patrole. Ali turski predsjednik Redžep Tajjip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) se neće boriti protiv sirijske vojske ili Rusa. Smrt 37 njegovih vojnika, koji su poginuli u sirijsko-ruskom zračnom napadu, u Idlibu bio je najozbiljniji događaj u turskoj vojnoj historiji od pokušaja državnog udara protiv Erdoana 2016. godine. Takva upozorenja moraju se uzeti u obzir.

Pravi problem Turske, kojeg su Rusi itekako svjesni, je šta učiniti sa džihadistima i islamističkim grupama koje su se borile uz Assadovu opoziciju. Zasigurno im se neće dozvoliti da se skrase u Turskoj čije su južne gradove napali. A Turska, kako sumnjaju Sirijci, želi zadržati ona područja Sirije, uključujući i stotine kvadratnih milja sjeverno i istočno od Halepa, koja njene trupe trenutno zauzimaju.

Trenutno je sirijska vlada prilično sretna što se nacionalistički pobunjenici svađaju i bore sa islamistima u Idlibu. Damask vjeruje da ��e, s vremenom i strpljenjem, kontrolirati sav Idlib, iako je istočna Sirija posebna priča.

Dakle, uloga Rusije u Siriji i dalje je jedini ozbiljan savez na Bliskom Istoku. To je osiguralo opstanak Bashara al-Assada. Sovjetske vazduhoplovne snage i transformirana sirijska vojska ne mogu izgubiti, ali bez obzira na stalnu medijsku kampanju u Idlibu, sirijska vlada je mnogo više zabrinuta zbog ekonomske situacije u zemlji.

Tako su u većini razorene zemlje, koja je sada vraćena vlastima, ljudi sve siromašniji, pa je vlada u Damasku u opasnosti da izgubi jednu od svojih stalnih ratnih priča a to je da Assad i stranka BAAS mogu sami zaštititi Siriju. Jedna je stvar „zaštititi“ svoje ljude od islamista i ISIS-a, a sasvim druga opskrbiti ih hranom, gorivom i novcem kada se rat dobije. U Damasku se čak govori o tome kako se subvencije za hljeb, najvažnije u zemlji, možda neće održati. Dakle, ako Idlib ostane ratni front u turskim i zapadnim očima, to je sada vrlo mali dio problema vlade.

Sirijska ekonomija je sada još osjetljivija zbog ulaganja u dolare i nekretnine i urušava se u ekonomskoj krizi bez presedana. Dok se libanska funta za šest mjeseci srušila sa 1.500 na 3.000 za dolar, Sirijci koji bi mogli putovati u Bejrut i preuzeti gotovinu i robu nisu mogli podići svoj novac zarobljen u libanonskim bankama. Dosad se smatra da se do trećine likvidnosti privatnog dolara u Siriji, možda i mnogo više, nalazi u Libanonu. Sada je sirijska funta, koja je prije rata stajala 48 američkih dolara, a onda tokom borbi pala na 700 funti za dolar, vrijedna 1200 sirijskih funti. Čak i Assadove pristaše kritiziraju vladu zbog njenog neuspjeha u pružanju osnovnih usluga.

Ovo nije puki prolazni prigovor. Kamen temeljac BAAS stranke uvijek se doživljavao kao sigurnost sirijskog naroda. Bez obzira da li su ljudi vjerovali u to, jer je glavna briga stranke zasigurno bila sigurnost režima, barem su znali da će njihove osnovne potrebe biti zadovoljene. Hrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita je bila osigurana ma kako daleko ti standardi bili iza Libanona ili Sadamovog Iraka. Vlada se mogla boriti čak i protiv rata na osnovu toga da se pobijede sektaštvo i džihadski „terorizam“. BAAS je bio prividno svjetovni, koliko god su njime dominirali Alaviti.

Ali sirijska ekonomska zamka sada proganja vlasti. Prije nekoliko mjeseci vjerovalo se da bi Katar mogao intervenirati u obnovi Sirije – to je projekat koji bi povećao teritorijalnu moć Katara i naljutio njegove saudijske protivnike. Ruske kompanije bi tada mogle iskoristiti katarsku gotovinu za organizaciju obnove Sirije. Ili bi Saudijci mogli stati ispred Katara i sami preuzeti preporod Sirije na štetu Teherana; na kraju krajeva, sirijski saveznik Iran trenutno nije u stanju zaštititi ekonomiju Damaska.

Dakle, sada se mora postaviti pitanje: može li Rusija spasiti sirijsku ekonomiju kao što je spasila sirijsku vojsku? Jedno je postaviti svoje lovačke avione Sukhoi u sirijsku zračnu bazu, a sasvim drugo ubrizgati ruske rublje u fizički uništenu naciju koja pripada savezniku sa Bliskog Istoka, ma koliko bili odani.

Izvor

#syria #sirija #russia #rusija #balkantimes #putin #bliski_istok #bliskiistok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

APARTHEJD DO NESTANKA PALESTINACA

Joseph Weitz, direktor Odjela za zemlju i šumarstvo Jevrejskog nacionalnog fonda, priznao je: “Premještanje arapskog stanovništva s područja jevrejske države ne služi samo jednom cilju – smanjiti arapsku populaciju. Ono služi drugom, ne manjem važnom cilju, isprazniti zemlju koju trenutno drže i obrađuju Arapi, kako bi se oslobodila za jevrejske stanovnike”

Osnivanjem Jevrejskog nacionalnog fonda 1901. godine počelo je sistematsko oduzimanje palestinske zemlje, koje nije prestalo ni danas, 116 godina nakon zvaničnog objavljivanja ciljeva ovog fonda. Glavni cilj te fondacije bio je da u što kraćem razdoblju kupi palestinsku zemlju po što prihvatljivijoj cijeni, te tako osigura više prostora za dolazak nelegalnih jevrejskih doseljenika.

Charls Smith u djelu Palestine and the Arab-Israeli Conflict detaljno opisuje značaj ovog fonda u cijeloj historiji zaposjedanja palestinske zemlje, navodeći da su cionisti putem Jevrejskog nacionalnog fonda kupljenu zemlju prisvajali i nakon toga ona zakonski više ne bi mogla doći u posjed nekog nejevreja. Također, ako bi se na toj zemlji osnovala neka vrsta radničke zadruge, Palestinac ne bi mogao biti zaposlenik, što je bio početak tihog provođenja aparthejda od strane jevrejskih doseljenika prema domaćem palestinskom stanovništvu.

PROTJERIVANJE PALESTINACA S NJIHOVE ZEMLJE

Nakon što su jevrejski doseljenici 1917. godine dobili pisanu podršku od ministra vanjskih poslova Velike Britanije Arthura Balfoura, u kojoj njegova vlada podržava osnivanje “jevrejskog nacionalnog doma u Palestini”, uzurpiranje palestinske zemlje i provođenje aparthejda dobijaju na snazi. Britanski Jevrej Ben White u svojoj knjizi prevedenoj na nekoliko stranih jezika pod nazivom Izraelski aparthejd detaljno opisuje kontinuirani proces “istjerivanja” Palestinaca iz njihovih domova koji se, uslijed političkih kretanja u svijetu, pojačavao.

White navodi da su dvije veoma utjecajne figure u provođenju kontinuiranog aparthejda u Palestini bili prvi ministar Izraela Ben-Gurion te Joseph Weitz, direktor Odjela za zemlju i šumarstvo Jevrejskog nacionalnog fonda. Weitz je još 1937. godine na sastanku Komiteta za premještanje stanovništva izjavio: “Premještanje arapskog stanovništva s područja jevrejske države ne služi samo jednom cilju – smanjiti arapsku populaciju. Ono služi drugom, ne manjem važnom cilju, isprazniti zemlju koju trenutno drže i obrađuju Arapi, kako bi se oslobodila za jevrejske stanovnike.”

Posebno je frapantna izjava Bena-Guriona, također iz 1937. godine, kada u pismu svom sinu piše: “Mi moramo protjerati Arape i zauzeti njihova mjesta.”

Gurionove izjave o tome da je palestinskim Arapima jedino rješenje da pobjegnu s vlastite zemlje bile su još učestalije, posebno 1948. godine, kada je stvorio konsenzus o “premještanju Palestinaca”. Sve ove izjave, te konkretni postupci cionističkih zvaničnika doprinijeli su rasplamsavanju velikih sukoba između Jevreja i Palestinaca. Palestinska “Nakba” (katastrofa) desila se tokom 1948. godine. “Plan Dalet”, kojeg su objavili i usvojili vojni lideri Hagena, imao je katastrofalne posljedice po palestinsko stanovništvo. Glavni ciljevi ovog plana, objavljenog u martu 1948. godine, jasno su definirali ciljeve jevrejske vojske, a to je da vojnom akcijom zemlja treba biti “očišćena od neprijateljskih i potencijalno neprijateljski nastrojenih arapskih elemenata”, što je značilo da se odobrava nasilno protjerivanje domaćeg arapskog stanovništva Palestine. Činjenica je da cionistička vlada nije osporavala vojne akcije, već ih je javno podržavala.

Ben-Gurion je u pismu napisanom brigadnim generalima Hagena istakao da se, prema ranije dogovorenom “Planu Dalet”, što prije treba izvršiti “čišćenje Palestine”. Masakri nad Palestincima i rušenje njihovih posjeda doprinijeli su bržem provođenju “Plana Dalet”. White navodi da su generali Hagena čak imenovali Komitet za arapsku imovinu, zadužen za veći broj ispražnjenih sela koja su naseljavali Palestinci prije izbijanja jevrejskog napada. Da je izraelski aparthejd bio u već poodmakloj fazi, svjedoči i izjava glavnog posrednika Ujedinjenih nacija u Palestini grofa Folkea Bernadottea, koji je nakon smirivanja sukoba izrazio zabrinutost za budućnost Palestinaca. “Bila bi povreda principa elementarne pravde kada bi se ovim nevinim žrtvama konflikta onemogućio povratak kućama, dok se jevrejski imigranti slijevaju u Palestinu i, u najmanju ruku, predstavljaju prijetnju da će trajno zauzeti mjesto trenutnih arapskih izbjeglica.”

Ova strepnja posrednika Ujedinjenih nacija u Palestini pokazala se tačnom jer se doseljavanje Jevreja na palestinsku zemlju i dalje provodi, dok su Palestinci nekoliko decenija nakon “Nakbe”, u velikoj mjeri, izbjeglice širom svijeta.

Iako se u javnosti pojam aparthejda najčešće povezuje s političkim stanjem koje je vladalo u Južnoj Africi, a sve s ciljem zanemarivanja kontinuiranog aparthejda od strane Izraela prema Palestincima, činjenica je da su ciljevi i metoda Izraela opasniji. Također, Izrael od 1901. godine, pa sve do danas, još sistematski provodi ovaj vid zločina nad palestinskim stanovništvom. Ben White navodi puno definicija aparthejda u usporedbi Izraela i Južne Afrike, raznih historičara, novinara i političara. Ipak, izjava glavnog urednika južnoafričkog Sunday Timesa Mandli Makhanyja najjednostavnije definira razliku. “Čini mi se da bi Izraelci željeli da Palestinci nestanu. Takvo nešto se nikad nije desilo u našem slučaju (misli se na aparthejd u Južnoj Africi). Bijelci nisu željeli da crnci nestanu.”

UČITELJ JUŽNA AFRIKA I UČENIK IZRAEL

Bijeli doseljenici u Južnu Afriku, kako ih White naziva, uistinu nisu željeli da domaće stanovništvo u Južnoj Africi potpuno nestane. Doseljenicima je bio cilj da stanovnike koje su zatekli prisile na rad u nehumanim uvjetima. S druge strane, cilj aparthejda od strane Izraela prema Palestincima podrazumijeva potpuno uklanjanje ovog naroda kako bi se na njihovoj teritoriji naselili Jevreji. Zajednički element dvaju sistema jeste, kako White navodi, da se oduzimanjem zemlje osigura kontrola zemljišta s resursima za jednu grupu na račun druge.

Izraelu je oduvijek trebala zemlja bez stanovnika, što je definitivno najznačajnija razlika ovih dvaju usko povezanih sistema. Saradnja između Južne Afrike i Izraela u političkim okvirima posebno je bila aktivna pedesetih godina prošlog stoljeća. Južnoafrikanac Daniel Malan ostat će zabilježen u historiji kao prvi premijer koji je posjetio Jerusalem tokom 1953. godine. Također, prijateljske veze između Chaima Weizmanna, koji je postao prvi zvanični predsjednik Izraela, i Jana Smutsa, premijera Južne Afrike, dokaz su uske povezanosti ovih država koje dijele isto historijsko naslijeđe. Predsjednik Izraela Weizmann često je kontaktirao političko vodstvo Južne Afrike u svrhu konsultacija o veoma bitnim državnim pitanjima Izraela. Zdravica u ime “zajedničkih ideala” Izraela i Južne Afrike održana je 1976. godine u Izraelu pri posjeti nacističkog simpatizera Johna Vorstera – što je apsurd o kojem se dugo raspravljalo.

Iz godine u godinu uzajamne posjete održavale su prisne odnose ovih dviju država, a svjetski lideri sve su to promatrali bez ozbiljnije reakcije. Ono što je posebno ostalo upamćeno otvorena je podrška Izraela rasističkom sistemu koji je provodila Južna Afrika, što je tokom 1984. godine izazvalo pometnju na međunarodnoj političkoj sceni. Generalna skupština UN-a ovog puta nije mogla prešutjeti javne istupe jevrejskih vođa, te je oštro osudila ovakvo ponašanje cionističkog liderstva. Naravno, sve se završilo na riječima upozorenja. Rezolucija Generalne skupštine UN‑a povodom ovog pitanja nije dala željene rezultate, a osim podrške Južnoj Africi, jevrejski čelnici nastavili su s provedbom aparthejda nad Palestincima.

Znajući da im u svim poduhvatima u vezi s aparthejdom treba potpora neke strane vlade, Jevreji su uspjeli izlobirati pomoć od Velike Britanije još 1917. godine, kada je Arthur Balfour “blagoslovio” sve buduće zločine države Izrael. Koliko je Balfourova deklaracija nanijela zla narodu Palestine, govore nam brojne statistike. Ovaj akt dao je cionističkoj vladi vjetar u leđa za sve ono što se desilo u prethodnih stotinu godina, pa je stoga jasno insistiranje loze Rothschild na pronalasku saveznika koji će nadzirati i podržavati cionističku državu.

Da se historija uvijek i iznova ponavlja, dokaz je nedavna odluka predsjednika SAD-a Donalda Trumpa o priznavanju Istočnog Jeruzalema kao glavnog grada države Izrael. Trump je svojom odlukom zakomplicirao ionako veoma složenu situaciju u odnosima Izraela i Palestine, koja je uvijek na ivici eskaliranja novog krvavog sukoba – intifade. Riječ intifada u prijevodu znači “otresti sa sebe”, što sugerira na konačnu slobodu koju Palestinci žele već decenijama. Novo usložnjavanje odnosa, izazvano Trumpovom odlukom, govori nam da će, nažalost, Palestinci još pričekati na slobodu i na “otresanje” neprijatelja. Ono što može zabrinuti jeste da i sada, stotinu godina poslije, Izrael ima svog “novog Balfoura” u liku Donalda Trumpa, koji se ne libi legalizirati cionističke zločine i nastavak provođenja izraelskog aparthejda.

izvor : stav.ba

#palestine #balkantimes #palestine solidarity #dan_kudsa #bliski_istok #bliskiistok #dankudsa

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Šta pad cijena nafte znači za Rusiju i GCC?

Ovo što se dogodilo s majskim ugovorima za WTI naftu znak je upozorenja za ono što dolazi. Proizvođači nafte suočit će se s velikim poteškoćama, koje će biti štetne za zaljevske države koje proizvode naftu, kao i za Rusiju.

Nikolay Kozhanov

Dvadesetog aprila referentna cijena nafte West Texas Intermediate (WTI) prvi put u historiji bila je negativna, dostigavši 37,63 dolara po barelu. Šok zbog tog kolapsa bio je tako veliki da su trgovci odmah taj dan prozvali "crnim ponedjeljkom".

Iako je taj pad bio specifičan za majske ugovore za WTI naftu i iako je većinom pogodio špekulante koji su se pokušavali igrati usponima i padovima na naftnom tržištu, utjecao je i na trgovinu naftom na drugim mjestima. Cijena brenta, koji se koristi kao referenca za tradicionalne proizvođače nafte u Evropi, Rusiji i, u izvjesnoj mjeri, Zaljevu, pala je s 26 dolara 20. aprila na 16 dolara po barelu dva dana kasnije.

Sumorna slika

Globalno naftno tržište pogođeno je dosad neviđenom prekomjernom proizvodnjom. Već se suočavalo s velikim naftnim kapacitetom kao rezultatom povećane proizvodnje u SAD-u i Kanadi i nekim drugim državama koje nisu članice grupe OPEC+ kada je ustanovljena epidemija bolesti COVID-19 u Kini. Zbog izolacije u Wuhanu, velikom industrijskom centru, cijene su pale sa 68 dolara po barelu početkom godine na 53 dolara početkom februara.

Kako je epidemija prerasla u pandemiju, pogodivši države širom svijeta i dovodeći do zatvaranja industrija i zabrane putovanja, nafta je izgubila gotovo 50 posto svoje vrijednosti. Budući da su analitičari predvidjeli globalni pad u potražnji sa 100 miliona barela dnevno u 2019. na 90 miliona barela po danu u prosjeku, neki proizvođači nastavili su povećavati proizvodnju, dodatno pogoršavajući situaciju.

Sporazum grupe OPEC+, najavljen ranije ovog mjeseca, trebao je pomoći da se stabiliziraju cijene, ali situacija ne izgleda obećavajuće. Države koje izvoze naftu, a koje učestvuju u tom sporazumu pristale su smanjiti ukupnu proizvodnju za 9,7 miliona barela po danu, ali to nije bilo dovoljno da odmah popravi situaciju.

U aprilu je potražnja opala za 72,5 miliona barela po danu, dok je globalna proizvodnja iznosila 101 milion barela dnevno. U tim okolnostima, u maju i junu, kada se očekuje porast potražnje za samo devet miliona barela dnevno, rezovi dogovoreni u sporazumu grupe OPEC+ i dalje neće biti dovoljni da eliminiraju pretjeranu proizvodnju.

Oporavak potražnje bit će spor i zavisit će od dinamike pandemije bolesti COVID-19. Ako ne bude drugog talasa pandemije, svjetska potražnja za naftom mogla bi se vratiti na nivo iz 2019. do kraja 2020.

Pa ipak, ni to ne bi dovelo do stabilizacije naftnog tržišta do 2021. Globalna ekonomija i dalje će "sagorijevati" dodatne barele nafte akumulirane u rezervama tokom vrhunca pretjerane proizvodnje u prvoj polovini 2020, što će produžiti period niskih cijena nafte i nakon januara 2021.

Izazovi grupe OPEC+

Situacija se dodatno usložnjava zbog činjenice da neki proizvođači nafte, članovi sporazuma grupe OPEC+, mogu ne smanjiti proizvodnju odmah kako bi ispunili obaveze preuzete ranije.

Stručnjaci sumnjaju da će Rusija biti u stanju izvesti sve potrebne pripreme na vrijeme da smanji proizvodnju s 11 miliona barela na 8,5 miliona barela dnevno odmah 1. maja, kako se zahtijeva u sporazumu. Neki iznose i podatak da su ruske naftne kompanije zabrinute zbog visoke cijene i tehničkih problema s ponovnim pokretanjem proizvodnje u sjevernim regijama države i na starijim naftnim poljima.

Kremlj zapravo ne može prisiliti velike ruske naftne kompanije da se povinuju i umjesto toga traži alternativna rješenja. Moskva je već insistirala da se kondenzat naftnog plina isključi s liste proizvoda čija se proizvodnja smanjuje u okviru sporazuma grupe OPEC+, a prisutna su i nagađanja da će ruskim kompanijama biti dozvoljeno sagorijevati proizvedenu naftu umjesto da zatvore naftna vrela.

Članovi Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) također ne izgledaju sasvim posvećeni zajedničkoj akciji na naftnom tržištu. Saudijska Arabija počela je pripreme da provede rezove dogovorene u sporazumu grupe OPEC+, ali i dalje nudi popust na svoju naftu, pokušavajući poraziti druge proizvođače na azijskom tržištu. To će dodatno destabilizirati naftno tržište.

Još jedan veliki problem jest manjak dostupnog prostora za skladištenje nafte širom svijeta. To je odigralo glavnu ulogu u kolapsu WTI-a i vjerovatno će biti veliki izazov i dalje, dok proizvođačima ponestaje mjesta da skladište dodatnu naftu.

Proizvođači trenutno razmatraju sve opcije skladištenja, od velikih tankera i pohrane na tlu do cjevovoda i manjih brodova, ali i to se brzo popunjava. Izvjesnom broju proizvođača moglo bi ponestati prostora za skladištenje u maju, a drugima u junu.

Predstojeće krize

Mogućnost dodatnog pada cijena nafte u maju ili da cijene dugoročno ostanu izuzetno niske (ispod 30 dolara po barelu) znači probleme za zaljevske proizvođače nafte i Rusiju.

Prvo, niže cijene vjerovatno će pojačati konkurenciju za konzumentska tržišta. Uzimajući u obzir prekomjernu proizvodnju, veliki kupci, poput Kine, vjerovatno neće ostati "odani" svojim tradicionalnim dobavljačima i naprosto će odabrati one koji su spremni dati popust. To znači da bi se Rusija i Saudijska Arabija mogle suočiti sa žestokom konkurencijom za udio na kineskom tržištu od zapadnoafričkih, južnoameričkih i sjevernoameričkih kompanija.

Zatim, ako se ne riješi, problem manjka prostora za skladištenje neizbježno će prisiliti proizvođače da uvedu dodatne rezove u proizvodnji, što bi se, u slučaju Rusije, moglo pokazati preskupim ili čak prerizičnim u vezi sa stabilnošću naftnih vrela.

Osim toga, potencijalni pad cijena nafte ispod 20 dolara po barelu znači da izvoz neće donijeti mnogo profita većini zaljevskih i ruskih naftnih proizvođača, uzimajući u obzir da je prosječna cijena proizvodnje nafte u tim državama između devet i 20 dolara po barelu (i do 44 dolara po barelu za nove projekte).

Stoga se očekuje da će GCC i Rusija, koji su se već suočili sa znatnim budžetskim deficitima, pretrpjeti velike rezove u prihodima ove godine.

U 2020. prag profitabilnosti za budžete GCC-ja varirao je od 40 dolara po barelu za Katar do 76 dolara po barelu za Saudijsku Arabiju; za Rusiju je iznosio 42 dolara po barelu. Zaljevske zemlje već su počele rezati svoje troškove, što će se vjerovatno nastaviti i u 2021. Kao i ranije, to će utjecati na programe socijalne sigurnosti, javne izdatke i zaposlenje iseljenika.

Pitanje destabilizacije

Zemlje GCC-ja također su najavile pakete poticaja, koji variraju od 16,5 milijardi dolara u Kuvajtu do 70 milijardi dolara u UAE-u, kako bi pokušale podržati svoje ekonomije i zaštititi svoje stanovništvo od utjecaja ove ekonomske krize. Postoje izvještaji da Rusija planira uložiti 14 milijardi dolara da ublaži posljedice epidemije bolesti COVID-19 na svoju ekonomiju.

Prema procjenama, saudijska ekonomija opast će za 2,3 posto, ruska za između četiri i šest posto ako cijene nafte ostanu na približno 35 dolara po barelu.

Trenutna kriza uzrokovana pandemijom i niskim cijenama nafte mogla bi imati i negativne političke implikacije. Dok manje države GCC-ja vjerovatno neće iskusiti nikakvu destabilizaciju, to nije slučaj sa Saudijskom Arabijom i Rusijom.

Obje države prolaze kroz važne društvene transformacije, potaknute željom predsjednika Vladimira Putina i prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana da osiguraju sebi produženi ostanak na vlasti.

I Moskva i Rijad uključeni su u vanjskopolitičke avanture koje bi mogle biti skupe za njihove budžete usred ove krize i oboje se suočavaju s potencijalnom opasnošću od društvenih nemira zbog ozbiljnih socioekonomskih problema.

Sve u svemu, i Rusija i GCC trebaju biti spremni na izazovna vremena koja su pred nama. Njihove nevolje neće uskoro završiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

#rusija #balkantimes #oil prices #oil #price analysis #bliski_istok #azija-afrika #bliskiistok #azija

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Koronavirus bi mogao dodatno oslabiti američku moć na Bliskom Istoku

Još je rano govoriti o tome kako će kriza Covid-19 uticati na geopolitiku. To, naravno, nije zaustavilo niz komentatora da raspravljaju o mogućem obimu promjena i njihovom trajanju nakon što pandemija prođe.

Christopher Phillips

SAD su izgleda, kao i druge zapadne demokratske vlade, odredile postkoronavirusni interni fokus

Ovaj je članak pridodan toj raspravi, usredotočujući se na to kakav učinak kriza može imati na međunarodne odnose na Bliskom Istoku, iako uz značajan oprez da bi pandemija još uvijek mogla zauzeti neočekivani obrat.

U prošlosti su velike krize imale tendenciju kataliziranja postojećih trendova, a ne uvođenje potpunih promjena. Kao takav, jedan mogući rezultat Covid-19 moglo bi biti ubrzanje promjene koja je započela prije više od desetljeća: slabljenje američke moći i utjecaja na Bliskom Istoku.

Ponuda za regionalnu hegemoniju

Razdoblje poslije hladnog rata, 1990-ih i 2000-ih karakteriziralo je širenje uticaja Washingtona na Bliskom istoku. Osnažio je veze sa saveznicima putem vojnih ugovora i izgradnje baza, mobilizirao međunarodnu zajednicu da izolira njegove neprijatelje i, na kraju, direktno napao i okupirao Irak i Afganistan.

Ipak, ova ponuda za regionalnu hegemoniju je povučena posljednjih godina zbog mnogih faktora. Neuspjeh i prekomjerno rastezanje SAD-a u Iraku; opća iscrpljenost; financijska kriza 2008. godine; i izbor dva predsjednika, Baracka Obame i Donalda Trumpa, koji se na različite načine protive snažnoj umiješanosti na Bliski Istok, potaknuli su na više oklijevanja od strane Bijele kuće.

U međuvremenu, uspon Kine, obnovljeni vojni aktivizam iz Rusije i veći intervencionizam zemalja Bliskog Istoka doveli su do toga da je prethodna dominacija SAD-a pred dodatnim izazovom.

Pandemija Covid-19 će to ubrzati. Sjedinjene Države su izgleda, kao i druge zapadne demokratske vlade, odredile postkoronavirusni interni fokus. Američka javnost već je bila neprijateljski raspoložena prema avanturama u inostranstvu, što je doprinoseći faktor i Obaminoj i Trumpovoj pobjedi, a pandemijska kriza će dodatno uticati na vođe da se usredotoče na domaća pitanja; zdravstvo, ekonomiju i demokratsku odgovornost.

Štaviše, neuspjeh Washingtona da vodi globalni odgovor na krizu, sa Trumpom koji je osim toga povukao i podršku Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, dodatno je potkopalo sve one indirektne uticaje koje su SAD-u ostvarile u regiji.

Rusija i Kina

Ovo ne sugeriše da će se SAD naglo povući sa Bliskog Istoka. Čini se malo vjerovatnim da će isprazniti svoje zaljevske baze, dok industrija oružja i dalje nastavlja tražiti regionalne klijente. Konkretni regionalni projekti, poput Trumpove konfrontacije s Iranom neće nestati.

No, širi pogled na Bliski Istok kao na scenu na kojoj bi SAD trebao dominirati ili, barem, biti primarni vanjski akter, imat će sve manje pažnje. Ko god da bude izabran u novembru, prioriteti i resursi i dalje će biti usmjereni negdje drugo. Kao što je Ben Rhodes, Obamin bivši glasnogovornik, nedavno napisao: „Era 11. septembra je završena.“

Dakle, šta slijedi? Opet, jedan mogući scenario je nastavak trendova iz prošlih decenija. Globalni rivali SAD-a, Rusija i Kina, ohrabreni su postupnim povlačenjem Washingtona. Moskva je vojno intervenirala u Siriji, podržavala je antivladine snage u Libiji i izgradila bliže veze sa Iranom, Egiptom, Izraelom i Zaljevom.

Kina je, u međuvremenu, značajno povećala svoj ekonomski i diplomatski angažman, odredivši Bliski Istok „komšijom“ u svojoj Inicijativi za pojaseve i puteve i izgradivši fizičko prisustvo u Pakistanu i Džibutiju.

Iako niko od njih ne izgleda zainteresirano niti ima kapacitet da zamijeni SAD na mjestu hegemona, čini se da će povećati svoje uloge na Bliskom istoku.

Regionalni aktivizam

Druga strana ovog trenda je povećani neovisni aktivizam regionalnih sila. Bliskoistočne utjecajne države Turska, Saudijska Arabija, Iran i – u manjoj mjeri – Izrael, UAE, Egipat i Katar, proveli su posljednje desetljeće intervenišući na spornim područjima kao što su Sirija, Jemen, Libija, Libanon i Irak.

Za razliku od 1990-ih i 2000-ih, ove intervencije su često dolazile bez prethodnih konsultacija sa SAD-om, čak i među saveznicima Washingtona, slično kao u regionalnom nadmetanju 1950-ih i 60-ih.

Te države su, poput Kine i Rusije, uglavnom autoritarne, što potencijalno sprječava zahtjeve javnosti da se nakon krize usredotoče na unutrašnja pitanja s kojima se također mogu suočiti demokratske zapadne vlade. Ovi se režimi mogu čak odlučiti za regionalniju intervenciju kako bi odvratili javnost od unutrašnjih propusta tokom krize.

To će reći, mnogo će ovisiti o tome koliko teško će biti pogođene Rusija, Kina i regionalne sile do završetka pandemije.

Koronavirusna kriza već je ukazala na loše upravljanje u mnogim autokracijama na Bliskom Istoku, a s tim povezane buduće ekonomske poteškoće mogu izazvati javne nemire, pa čak i revoluciju. Saudijsku Arabiju, Iran i Rusiju i dalje muče niske cijene nafte, dok će kolaps u regionalnom turizmu pogoditi druge, s mogućnošću odvraćanja bilo kakvog stranog avanturizma.

Dvije alternative

Ovo bi vjerovatno mogao biti jedan od dva načina. S jedne strane, oni igrači koje najmanje pogađa pandemija, bilo da su to vlade ili nedržavni akteri poput Islamske države, jemenskih Houthis-a ili libijskog Halifa Haftara, mogli bi iskoristiti prednost, što će potaknuti još veće regionalne sukobe.

Alternativno, ako su svi potencijalni sudionici dovoljno ugroženi, moglo bi doći do predaha u pojedinim zonama sukoba. Povlačenje SAD-a i nespremnost Kine ili Rusije da zauzmu svoje mjesto mogu čak navesti oslabljene regionalne protivnike, kao što su Iran i Saudijska Arabija, da traže veće pogodnosti.

Kritičari su dugo pozivali Washington da se povuče sa Bliskog Istoka, a moguće je da će kriza Covid-19 ubrzati ovaj proces i ostvariti im želju. Optimistična prognoza sugeriše da bi nas ovo moglo uvesti u doba manje intervencija na Bliskom istoku od strane vanjskih, regionalnih sila ili nedržavnih aktera.

Ipak, izgleda podjednako vjerovatno da će u vakuumu države i drugi igrači, uključujući SAD, i dalje gledati na regiju kao na arenu za takmičenje, izlažući je većem broju sukoba i patnji. Post-američki Bliski Istok u koji bi nas Covid-19 mogao uvesti možda se neće pokazati stabilnijim nego što je to bio za vrijeme neuspjelog pokušaja Washingtona za prevlast.

Izvor

#amerika #irak #military #nato #bliski_istok #bliskiistok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Pandemija u političke svrhe: Netanyahu želi vanrednu vladu sastavljenu samo od Jevreja

zraelski premijer Benjamin Netanyahu je 12. marta kazao kako je prije 53 godine u Izraelu uspostavljena vanredna vlada i kako sada poziva uspostavljanje slične vlade nacionalnog jedinstva.Benjamin Netanyahu i njegova stranka Likud pozvali su svog političkog protivnika, predsjednika saveza Plavo i bijelo Bennyja Gantza, da im se pridruži u nastojanju da uspostave vladu nacionalnog jedinstva. Gantz je odgovorio kako je spreman za široku nacionalnu vladu koja bi uključila sve stranke iz parlamenta, uključujući arapsku Zajedničku listu. Netanyahu je kazao kako "pristalice terorizma ne mogu biti dio vlade, bilo u redovnim ili vanrednim situacijama", zanemarivši da je Zajednička lista na izborima ovog mjeseca osvojila 15 poslaničkih mjesta. Netanyahu arapske pripadnike Knesseta naziva pristašama terorizma, pokušavajući ih spriječiti da steknu legitimitet i postanu sastavni dio izraelske politike, koja bi se najbolje mogla okarakterisati kao židovska. Drugim riječima, cijeli radikalni blok koji predvodi Netanyahu djeluje kao da svi članovi arapskih stranaka u zakonodavnom tijelu Knessetu uopće nisu dio izraelske politike, odnosno kao da se Knesset sastoji od 105 a ne 120 poslanika. Arapske stranke bi mu mogle predstavljati potencijalnu prijetnju u nastojanju da predvodi vladu. U isto vrijeme predstavnici lijevog centra, unutar političkog spektra, bez pomoći Arapa ne bi mogli formirati vladu. Iako Netanyahu ovih dana, kako piše Al-Monitor, često koristi konferencije za medije da poruči kako koronavirus ne pravi razliku između Židova i Arapa, on definitivno razlikuje židovske pripadnike Knesseta i njihove arapske kolege, samim tim što nastoji uspostaviti hitnu vladu samo za Židove. Zastoj je natjerao predsjednika Reuvena Rivlina da preuzme ulogu odgovorne punoljetne osobe i pozvao je obojicu na zajednički sastanak 15. marta. Nakon toga su Gantz i Netanyahu dogovorili da se njihovi pregovarački timovi ponovo sastanu nakon što je predsjednik zadužio Gantza da formira novu vladu. Koristi li Netanyahu izbijanje koronavirusa u političke svrhe? Je li pronašao način da nastavi raditi kao premijer koji nema podršku 61 poslanika u Knessetu? U vrijeme pandemije koronavirusa Izraelu je prijeko potrebno uspostavljanje bilo kakve vlade, ali stručnjaci upozoravaju da Netanyahu koristi pandemiju u političke svrhe. Doktor Riad Majadla, šef Odjela za hitnu medicinu Medicinskog centra Rabin u Petah Tikva, kazao je kako političari ne shvataju da virus ne pravi razliku između Arapa i Židova, pa ako je Arapin zaražen, mogao bi zaraziti i druge Arape i Židove. "To je pitanje s kojim se trebamo baviti dok na nogama slušamo upute", rekao je Majadla.

Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu has issued an order to the Israeli army to continue air strikes on the Gaza Strip.Netanyahu announced via social media that he had spoken with Shin-Bet intelligence chief Nadav Argaman and Israeli National Security Council chief Meir Ben Shabbat. He also said he had spoken by phone with Defense Minister Naftali Bennett and Chief of General Staff Aviv Kochavi, adding that he had issued an order to continue air strikes on Gaza, Anadolia reported. On the other hand, the Israeli military reported that an Israeli military aircraft had attacked a target of the Islamic Jihad resistance movement in the north of the Gaza Strip. In Israel, classes have been suspended in schools near the border with the Gaza Strip, which is blocked, and some rail lines have been suspended due to increased tensions. A statement from the Israeli military said that after analyzing the situation, railway lines were temporarily suspended in areas near the Gaza border, and schooling was suspended. It was also advised to cancel a number of programs that were to be held in Ashkelon, Sderot and Netivot. Israeli soldiers opened fire on two Palestinians Sunday morning on the grounds that they allegedly set up explosive devices at the Gaza border. One Palestinian was killed in the attack and another wounded. The Palestinians who happened there wanted to take over the body of the dead, but the Israeli soldiers did not allow them. The Israeli military responded to the alleged rocket attacks from Gaza by air strikes on the so-called "so-called" positions. "Islamic Jihad" in Syria and the Gaza Strip. The attack not far from Damascus killed two members of the so-called. "Islamic Jihad," and four people were wounded in Gaza.

IZVOR: KLIX.BA

#izrael #palestine #balkantimes #bliski_istok #bliskiistok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Saudijsko pranje imidža fudbalom

Planom saudijskog državnog fonda pod kontrolom prestolonaslednika Mohameda bin Salmana da kupi engleski fudbalski klub Njukasl junajted, Saudijska Arabija pokušava da opere imidž i skrene pažnju s kršenja ljudskih prava, dok se istovremeno na fudbalski teren prelio regionalni sukob Rijada s Katarom,

Komercijalna prilika u vreme pandemije

Saudijski Pablik investment fand (PIF), koji predvodi prestolonaslednik Mohamed bin Salman, namerava da za 300 miliona funti (370 miliona američkih dolara) kupi 80 odsto Njukasla dok je ostatak fudbalske industrije na kolenima usled ekonomske krize izazvane pandemijom COVID-19, navodi agencija Frans pres (Agence France-Presse).

Saudijski fond time dobija komercijalnu priliku da uđe u profitabilnu Premijer ligu, ali, ukazuje AFP, posao koji je blizu zaključenja, nailazi na žestoko protivljenje grupa za zaštitu ljudskih prava i jednog od saudijskih regionalnih rivala.

Uprkos kritikama da Saudijska Arabija pribegava takozvanom “sportvošingu” (sportwashing), pranju imidža ulaganjem u sport kako bi se skrenula pažnja s kršenja ljudskih prava, britanski ministar kulture Oliver Douden (Dowden) insistira da vlada u Londonu neće intervenisati, navodeći da je tema potencijalnih vlasnika fudbalskih klubova pitanje za Premijer ligu.

Mehur Premijer lige je blizu pucanja dok klubovi pokušavaju da izbegnu gubitke od stotina miliona u pravima od emitovanja ako se sezona ne završi zbog pandemije, kao i duboke recesije koja preti prihodima klubova od karata i sponzorskih ugovora, podvlači AFP i dodaje da se očekuje nagli pad cena transfera i zarada igrača, pošto i najbogatiji klubovi rade na smanjivanju ili odlaganju plata svojim zvezdama.

Saudijsko preuzimanje Njukasla moglo bi da sledi obrazac Mančester sitija koji je 2008. kupio šeik Mansur bin Zajed al Nahjan iz kraljevske porodice Abu Dabija, ocenjuje AFP. Taj klub od 1976. dotad nije osvojio značajniji trofej, ali je posle velikih ulaganja u poslednjih devet godina osvojio četiri titule šampiona. Kupovinom Njukasla u vreme kada većina drugih klubova nema novac, PIF bi mogao transformisati Njukasl još brže i po mnogo nižoj ceni.

Političko iskorišćavanje kluba i navijača

Ideja da država poseduje ili vodi fudbalski klub je problematična s obzirom na sve što on predstavlja. Sada postoje dva takva primera u evropskom fudbalu – Abu Dabi i Mančester siti, Katar i Pariz Sen Žermen. Ključna veza među njima je da su obe države pod teškim kritikama organizacija za ljudska prava, ali nijedna od njih nije kritikovana kao Saudijska Arabija, piše Indipendent (The Independent).

Fondovi kao saudijski PIF su napravljeni da omoguće odvajanje investicija i države o određenoj meri. Nivo nezavisnosti je doveden u pitanje s Abu Dabi Junajted grup (United Group) koja je kupila Mančester siti, ali i tamo, kako navodi britanski list, postoji veći stepen odvojenosti od države nego u slučaju saudijskog fonda kojim lično predsedava Bin Salman.

Organizacije za ljudska prava kritikuju Bin Salmana zbog brutalne represije, dok je američki Senat u usvojio rezoluciji u kojoj se saudijski prestolonaslednik smatra odgovornim za ubistvo novinara Džamala Kašogija, što on negira. Istraživačica Kortni Frir (Courtney Freer) iz Centra za Bliski istok London skul of ekonomiks (London School of Economics) rekla je za Indipendent da je zbog istaknutosti slučaja Kašogi, Saudijska Arabija pojačala napore da kupi fudbalski klub.

Saudijska Arabija nije zainteresovana samo za fudbal, navodi list i ukazuje da je u decembru organizovala meč za titulu svetskog šampiona u boksu.

Postoje dokazi da “sportvošing” funkcioniše, pošto su kritike medija i istraživača izgleda nadvladane poslovnim vezama ulaganjem u sport, kao i emotivnim vezama sa stotinama hiljada ljudi, zbog čega je pranje imidža sportom sofisticiranije nego konvencionalni PR, ocenjuje Indipendent i ukazuje da je to razlog zbog kojeg je kupovina Njukasla ogoljeno politička i uključiće političko iskorišćavanje kluba i njegovih navijača.

Lakše “baciti novac” nego zadovoljiti Amnesti

Najavu saudijske kupovine Njukasla pozdravili su bivši igrači kluba i navijači nezadovoljni sadašnjim vlasnikom Majkom Ešlijem (Mike Ashley) kojeg optužuju da je klub tretirao kao sredstvo za promociju svog lanca prodavnica sportske opreme Sportsdajrekt (SportsDirect) i da nije dovoljno ulagao, ukazuje sportski kolumnista Gardijana (The Guardian) Barni Ronej (Barney Ronay).

Međutim, ističe Ronej, dok Ešli želi da proda jeftine najlonske trenerke, Saudijska Arabija želi da proda zamagljen pogled na svoj opresivni režim, bezbedna u znanju da će “mega potrošnja dati instant skretanje pažnje, tretirajući navijačku bazu velikog britanskog fudbalskog kluba kao korisne idiote u igri meke moći”.

“Majk Ešli: tvrdoglavi magnat maloprodaje. Saudijska Arabija: krvlju umrljana nasledna diktatura. Majk Ešli: ugovori na nula sati u njegovim sportskim prodavnicama. Saudijska Arabije: obezglavila 37 ljudi u jednom danu. Majk Ešli: pokazao nepoštovanje prema (bivšem treneru omiljenom među navijačima) Rafi Benitezu. Saudijska Arabija: ubila i raskomadala Džamala Kašogija”, piše Ronej.

Ovde je reč o igri imidža, spinovanja i menadžmenta reputacije, podvlači kolumnista Gardijana, ukazujući da je Premijer liga već povezana sa Saudijskom Arabijom. Mančester junajted ima veze sa saudijskom telekomunikacionom agencijom. Deset odsto londonskog kluba Vest hem poseduje fond koji delomično finansiraju Saudijski. Saudijska Arabija ima udeo u Uberu koji se ranije udružio s londonskim Čelzijem. Na isti način Saudijci praktično sponzorišu pet odsto fudbalera Liverpula Mohameda Salaha.

Nije tajna zašto Saudijci ulažu u sport, podvlači kolumnista Gardijana, konstatujući da je “bacanje novca u sport prečica do kulturnog legitimiteta” i svakako mnogo lakše nego zadovoljiti Amnesti internešnal (Amnesty International).

Kritike Amnestija

Potencijalni dogovor o saudijskoj kupovini Njukasla kritikovala je međunarodna organizacija za ljudska prava Amnesti internešnal, ukazuje BBC.

U pismu Premijer ligi, Amnesti je naveo da sve dok pitanje o odnosu Saudijske Arabije prema ljudskim pravima ne budu rešen, Premijer liga stavlja sebe u opasnost da je naivno iskoriste oni koji žele da glamurom i prestižom fudbala Premijer lige prikriju “akcije koje su duboko nemoralne, protivne međunarodnom pravu i u raskoraku s vrednostima Premijer lige i globalne fudbalske zajednice”.

Amnesti je, ističe britanski servis, dugo kritikovao Saudijsku Arabiju zbog ljudskih prava, ukazujući na kršenja prava žena, postupanja prema LGBT zajednici i ograničenju slobode govora.

U pismu Premijer ligi Amnesti navodi da je prestolonaslednik bin Salman “koristio sportske događaje i ličnosti kao sredstva za poboljšanje reputacije kraljevine posle jezivog ubistva novinara Džamala Kašogija – za koje se naširoko veruje da je izvedeno s njegovim odobrenjem”.

Pozitivne asocijacije sa sportskim događajima, dodaje Amnesti, takođe skreću pažnju sa saudijskog užasnog odnosa prema ljudskim pravima, uključujući zatvaranja i mučenja branilaca ljudskih prava žena.

Zalivske tenzije u fudbalu

Dogovor o kupovini engleskog kluba, međutim, možda bi mogao da propadne, ali ne zbog ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, već zbog sukoba te zemlje s regionalnim rivalom Katarom, pošto je, kako piše Fajnenšl tajms (The Financial Times) katarska sportska televizija tražila od Premijer lige da blokira saudijsko preuzimanje Njukasla zbog navodne umešanosti Saudijske Arabije u televizijsku pirateriju.

U prelivanju političkih tenzija iz Persijskog zaliva u fudbal, katarska televizija beIN tvrdi da saudijska država stoji iza piratske televizijske mreže na arapskom jeziku beoutQ koja emituje sadržaje za koje je katarska televizija dala milijarde dolara da dobije ekskluzivna prava.

Saudijska Arabija žestoko negira te optužbe, ali su, ukazuje britanski list, tvrdnje beIn-a ranije podržale Premijer liga i svetska fudbalska organizacija Fifa.

Saudijsko preuzimanje Njukasla ispituju zvaničnici Premijer lige i sporazum, kako navodi Fajnešl tajms, može biti blokiran preko “testa vlasnika i direktora” kojim Premijer liga detaljno procenjuje finansije i poslovne planove potencijalnih kupaca.

Dve bliskoistočne apsolutističke monarhije troše svoje petrodolare na sportske događaje dok su istovremeno u političkoj i ekonomskoj bici, ističe list i ukazuje da je Katar, koji je vlasnik Pariz Sen Žermena i organizator sledećeg Svetskog fudbalskog prvenstva, takođe optužen za sportvošing.

Engleska Premijer liga je poslednji teren sukoba dve bogate zemlje koje su u nizu političkih i ekonomskih sporova koji su podigli tenzije na Bliskom istoku 2017. kada je Saudijska Arabija predvodila regionalni bojkot Katara uz optužbe da podržava terorizam i ima prijateljske odnose s Iranom, ukazuje Njujork tajms (The New York Times).

Trogodišnji ugovor katarske televizije s Premijer ligom vredi 500 miliona dolara i drugi je najveći ugovor koji elitna engleska liga ima u inostranstvu.

S druge strane, piratska operacija beoutQ-a, koju su i nezavisni istražitelji povezali sa Saudijskom Arabijom, najveća je u istoriji sporta, ističe Njujork tajms i objašnjava da se program beIN-a s logom beoutQ prenosi preko Arabsata, regionalnog satelitskog operatera u kojem je Saudijska Arabija najveći investitor.

Do izbijanja spora dve zemlje, Saudijska Arabija je bila daleko najveće tržište beIn-a na Bliskom istoku i severnoj Africi. Sada je ta kraljevina, kako navodi američki list, jedina zemlja u svetu u kojoj je Premijer liga dostupna samo preko nelegalnih sredstva – ili preko beIn-a koji je zabranjen u toj zemlji ili preko ilegalnih televizijskih set-top boksova, uključujući beoutQ.

izvor: https://www.slobodnaevropa.org/a/saudijsko-pranje-imid%c5%bea-fudbalom/30572831.html

#saudi arabia #balkantimes #football #newcastle #bliski_istok #en #eu #bliskiistok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Strateški odnosi Izraela i Saudijske Arabije

Saudijci bi morali znati da sebi i drugima u okruženju dugoročno mogu pomoći tek napuštanjem sramotne politike popustljivosti i kompromisa na štetu palestinskog i svih arapskih naroda. Izrael nikada neće ozbiljno pregovarati s Arapima. Ako do ozbiljnih pregovora i dođe, Izrael nikada neće napraviti nikakav temeljni ustupak u korist Arapa.

Saeid Abedpour

Nedavna debata između Turki al Fejsala, saudijskog princa i nekadašnjeg prvog čovjeka saudijske obavještajne službe, i general-majora Yaakova Amidrora, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost izraelskog premijera Natanjahua, na The Washintgton institute for near East policy, zorno je pokazala tendenciju normalizacije odnosa između Rijada i Tel Aviva. Ova se debata pokušava prikazati kao uvertira za početak strateške saradnje na planu suprotstavljanja zajedničkom neprijatelju – terorizmu, uključujući onaj „sunitski“, „šiitski“, „iranski“ te „teroriste Hezbollaha“, i na koncu DAEŠ-a. Znakovite su i vrijedne promišljanja riječi koje je u toj debati izgovorio princ Turki: „Ja uvijek govorim svojoj jevrejskoj publici: sa jevrejskim kapitalom i arapskim mozgom možemo daleko dogurati“. Princ Turki je dodao kako je moguće mnogo toga zajedno uraditi po pitanju humanitarnog rada, borbe protiv siromaštva, bolesti i sl.

Odluke saudijskih lidera o jačanju saradnje sa Izraelom u izrvanoj su vezi sa stanjem unutar same Saudijske Arabije, ali i njenom regionalnom i globalnom pozicijom, posebno imajući na umu ratove u koje je Riajd involviran u Jemenu, Siriji i Iraku, kao i neprijateljsko raspoloženje prema Iranu.

Također, ovo strateško okretanje Rijada Tel Avivu možemo posmatrati i u svijetlu neuspjelog savezništva s Amerikom. Neuspjelog u kontekstu sporazuma kojega su Amerikanci zajendo s još pet svjetskih sila potpisali s Iranom. Ovaj je sporazum pokazao da Amerika ne teži konforntaciji s Iranom niti je sklona podržati Saudijsku Arabiju protiv Irana. Obamine riječi upućene kralju Selmanu u Rijadu, kojima ga popziva na saradnju i „dijeljenje susjedstva“ sa Iranom, nimalo nisu obradovale saudijske zvaničnike. Oni su i dlaje na tragu suprotstavljanja širenju iranskog utjecaja i stvaranja jedinstvenog arapsko-izraelskog fronta. Saudijci još nisu svjesni geopolitičkih promjena u regiji, te i dalje insistiraju na svome tradicionalnom anitiiranskom geopolitičkom pristupu.

Da bi ojačali antiiranski front, Saudijcima treba Izrael. Obje zemlju imaju mnogo razloga za djelovanje protiv Irana. Izrael i Saudijska Arabija slažu se oko nekoliko ključnih teza: 1. Arapska liga se izmijenila i potrebno je razviti saradnju između Izraela i arapskih zemalja Perzijskog zaljeva; 2. Iran i Hezbollah dvije su velike zajedničke prijetnje Izraelu i Saudijskoj Arabiji; 3. Snažan Iran s međunarodnim legitimitetom opasan je i za Izrael i za Saudijsku Arabiju, te treba nastojati dovesti ga (ponovo) u defanzivnu poziciju;

4. Strateški odnosi Izraela i Saudijske Arabije mogu dovesti i do „zaboravljanja“ palestinskog pitanja;

5. Ostale arapske zemlje će se nakon zbližavanja i sporazumijevanja Riajda i Tel Aviva, priključiti ovome frontu i doći će do nove geopolitičke konstelacije u regiji.

Lider libanonskog Hezbollaha u svom se nedavnom govoru osvrnuo na pitanje saudijsko-izraelske saradnje: „(Crvenomorski“ otoci Tiran i Sanafir koje je egipat nekoć prepustio Saudijskoj Arabiji, bit će komunikacijski prolazi za otvorenu saradnju između Saudijske Arabije i Izraela. Egipatska vlada je 9. aprila obznanila potpisivanje Sporazuma o pomorskom razgraničenju između Kaira i Rijada kojim se dva strateški važna otoka u Crvenom moru, Tiran i Sanafir, pozicioniraju u teritorijalne vode Saudijske Arabije. Ovi su otoci izuzteno važni Izraelu.“

Nedavno je i izraelski list Haaretz objavio informaciju o tome kako su Saudijci spasili jedan izraelski ratni brod kod Tirana. I američki portal Veterans today obznanio je informacije prema kojima između Izraela i Saudijske Arabije još 2014. godine potpisan sporazum o vojnoj saradnji u Crvenom moru. Prema izvještaju objavljenom na spomenutom portalu u prošlom mjesecu, jedan visoki vojni dužnosnik povezan s ljevičarskom liberalnom partijom „Meretz“ obznanio je informaciju o potpisivanju Memoranduma o razumijevanju između Izraela i Saudisjke Arabije o vojnoj saradnji u Crvenom moru, a Memorandum sadrži i detalje o zajedničkoj kontroli nad tjesnacem Bab el Mandab, Adenskim zaljevom i Sueckim kanalom. Prema istom izvoru, na tragu realizacije ovoga Memoranduma, Izrael je već 2015. godine ugostio nekolicinu saudijskih oficira na vojnoj obuci u kampu „Polonium“, u luci Hifa. Na spomenutom portalu objavljena su čak imena i činovi tih oficira.

Izraelski vojni kursevi za saudijske oficire obuhvatali su nekoliko oblasti i tema, lai su uglavnom bili skoncentrisani na mornaričko ratovanje. Na osnovu spomentuog Memoranduma, Izrael i Saudijska Arabija zajedno će se boriti protiv terorista koji djeluju u blizini Crvenog mora, ali i sarađivati na planu regionalne bezbjednosti i stabilnosti. Zajednički operativni štab vode pukovnik David Salamis izraelske i general-major Ahmed bin Saleh al Zahrani sa saudijske strane. Saradnja se, dakle, ne ograničava na obuku i zajedničke vojne vježbe, već obuhvata i konkretne zajedničke vojne operacije.

The Washington post je povodom prepuštanja egipatskih ostrva Tiran i Sanafir Saudisjkoj Arabiji, pozivajući se na visoko pozicionirane izvore iz Vašingtona, pisao da uprkos nepostojanju diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Izraela, Riajd i tel Aviv sarađuju na nekoliko polja, a tu se saradnju može okarakterisati kao dijalog oko tema od zajedničkog interesa. Krajem februara je i izraelski TV-kanal „10“ objelodanio vijest o posjeti visoke izraelske deleagcije Rijadu „prije nekoliko sedmica“ kao jednom ui nizu zvaničnih susreta između predstavnika dvije zemlje u posljednje vrijeme. Ova je tv-kuća u svome izvještaju naglasila kako se Saudijska Arabija predvođena kraljem Selmanom i „novim prinčevima“ ne libi uspostaviti dobre odnose s izraelskom vladom, ne obraćajući posebnu pažnju na palestinsko pitanje koje je prilično nisko pozicionirano u listi prioriteta novog saudijskog režima. Saudijci, prema izvorima kanala „10“, u susretima sa svojim izraelskim partnerima naglašavaju da ne pridaju značaj djelovanju Izraela protiv Palestinaca, te da od Izraela očekuju samo to da, nakon što Amerikanci napuste region (Bliskog istoka), budu uz njih pri sučeljavanju s Iranom.

Posljednjih dana sve je više događaja i susreta vojnih i obavještajnih delgacija dviju zemalja, koji govore o jačanju odnosa između Riajda i Tel Aviva. Spomenuti Tv-kanal „10“ u svojoj je analizi ocijenio kako je Izrael uspio uspostaviti veoma prijateljske i snažne veze sa umjerenim sunijskim državama u regionu, uključujući Egipat i zemlje Perzijskog zaljeva.

Saudijski zvaničnici vjeruju da normalizacija odnosa sa Izraelom može biti dobar sigurnosni ventil u sučeljavanju sa, kako to u Riajdu nazivaju, iranskom prijetnjom. Tu su prijetnju Saudijci prethodnih godina vrlo često koristili kao neku vrstu strašila koje će im koristiti u uspostavljanju dobrih odnosa s Tel Avivom. Naravno, Saudijci u tome griješe, jer dugoročna i stvarna prijetnja bezbjednosti regiona, pa i opstojnosti i stabilnosti vlada u zemljama u okruženju, jeste ustvari cionistička okupatorska politika Izraela. Samo otporom takvim politikama i insistiranjem na pravdenom rješenju, a ne stalnim ustupcima, Arapi će biti u stanju privoliti Izrael na prihvatanje uslova koje traže Palestinci. Uslova i prava koja su, na koncu, definirana i zvaničnim međunarodnim rezolucijama. Saudijci bi morali znati da sebi i drugima u okruženju dugoročno mogu pomoći tek napuštanjem sramotne politike popustljivosti i kompromisa na štetu palestinskog i svih arapskih naroda. Izrael nikada neće ozbiljno pregovarati s Arapima. Ako do ozbiljnih pregovora i dođe, Izrael nikada neće napraviti nikakav temeljni ustupak u korist Arapa. Izraelski general s početka ovoga teksta u spomenutoj debati je pojasnio zašto arapske valde nisu prijetnja Izraelu. Mirovnim planovima princa Fejsala odavno je istekao rok trajanja i toliko su bajati da ih niko ozbiljan ne smatra vrijednim pažnje.

Barack Obama je u razgovoru s Thomasom Friedmanom sasvim eksplicitno kazao da opasnost koja prijeti vladajućoj saudijskoj dinastiji dolazi više iznutra nego sa strane. Dodajmo još i to da će kurs kojeg je zauzela aktuelna saudijska vlast, uz snažnu ekonomsku krizu i ogromne gubitke prouzrokovane padom cijena nafte ali i besprizornom rastrošnošću saudijskog dvora i pogrešnom ekonomskom politikom, samo dodatno demotivirati saudijske građane. A država čiji građani izgube svaki motiv da se bore za nejzinu opstojnost i bolju budućnost, ne može računati na boljitak i prosperitet. A ne može očekivati ni bolje pozicioniranje u regionalnoj i globalnoj geopolitičkoj konstelaciji.

Izvor: tacno.net

#izrael #saudia #balkantimes #bliski_istok #bliskiistok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

POVRATAK TALIBANA

Postoji niz razloga koji je Amerikance primorao na mir s talibanima. Prije svega zbog činjenice da su talibani dobili rat jer nisu pacificirani ni nakon dvije decenije američke okupacije. Talibani su iz sukoba izašli snažniji, i to sa znatnom podrškom i legitimitetom u narodu, a njihovoj popularnosti svakako je doprinijela endemična korupcija i neefikasnost vlasti u Kabulu

Osman SOFTIĆ

U vrijeme globalne pandemije virusa korona, koja je paralizirala svjetsku ekonomiju i uobičajeni život na globalnom planu bez presedana u novijoj povijesti i proizvela zastrašujuću globalnu paniku, a ne nazire joj se skoro rješenje, jedan od najznačajnijih diplomatskih događaja u domenu međunarodne politike, potpisivanje sporazuma između SAD-a i afganistanskih talibana o povlačenju američkih trupa iz ove zemlje, prolazi nezapaženo.

Predstavnici Američke vlade i afganistanskih talibana, konzervativnog afganistanskog vojno-političkog pokreta koji već dvije decenije pruža žestoki oružani otpor američkom vojnom prisustvu u Afganistanu, potpisali su 29. februara 2020. godine u Dohi sporazum kojim bi trebao biti okončan devetnaestogodišnji rat u ovoj strateški važnoj, ali devastiranoj i osiromašenoj zemlji srednje Azije. Ovom sporazumu prethodili su brojni tajni susreti i osamnaest mjeseci intenzivnih pregovora. Prema sporazumu, američke trupe trebale bi u roku od četrnaest mjeseci napustiti Afganistan. Prvi kontingent od 8.600 vojnika trebao bi se povući za četiri mjeseca, dok bi ostatak američke vojske Afganistan trebao napustiti nakon devet mjeseci. Ceremoniji potpisivanja sporazuma prisustvovali su američki državni sekretar Mike Pompeo i zamjenik vođe talibana Mullah Baradar. Dokument je u ime američke strane potpisao specijalni izaslanik za Afganistan Zalmay Khalilzad, američki diplomat afganistanskog porijekla koji je vodio ove pregovore.

Pitanje je koliko će se sporazum održati na snazi s obzirom na to da u njemu nije učestvovala zvanična vlada u Kabulu, koja od momenta svrgavanja talibanske vlasti 2001. godine uživa podršku zapadnih sila, SAD-a i NATO-a. Talibani su insistirali da zvanični Kabul ne učestvuje u pregovorima, pokazavši time da ne priznaju Vladu u Kabulu, dajući do znanja da se sporazum odnosi samo na Amerikance, a ne i vladine snage, barem ne za sada. To, naravno, zabrinjava zvanični Kabul.

Komentirajući potpisani sporazum, talibanski glasnogovornik Zabihullah Mudžahid izjavio je da se “džihad protiv izdajnika i marioneta koje su dvije decenije podržavale američke okupacione snage nastavlja”. Kritičari američke politike u Afganistanu vjeruju da će pripadnici CIA-e i dalje neometano nastaviti djelovanje u područjima koje kontroliraju talibani, optužujući američki centralnu tajnu službu da u Afganistanu kontrolira tajne tokove trgovine opijumom od čijih prihoda, navodno, finansira svoje “crne operacije” – tajne subverzivne djelatnosti protiv nepoželjnih protivnika širom svijeta za koje ne može osigurati legalno finansiranje od Američkog kongresa. Poznato je da se više od 90 posto svjetskog opijuma proizvede u Afganistanu. Navodno, Američka vlada je do danas uložila 8,5 milijardi dolara u razne programe za suzbijanje kultiviranja narkotika u Afganistanu. Italijanski novinar Enrico Piovesana ovaj zabrinjavajući aspekt afganistanskog rata problematizirao je u knjizi Afghanistan 2001–2016: La Nuova Guerra Dell’ Oppio (Novi opijumski rat u Afganistanu).

Talibanski predstavnici obavezali su se da će se odreći nasilnog ekstremizma i terorizma i da ubuduće neće pružati utočište ekstremističkim organizacijama, poput al‑Kaide, ISIL-a i drugih sličnih terorističkih grupa. Nakon povlačenja američkih trupa, prema ovom sporazumu, trebalo bi doći do nastavka pregovora o miru između talibana i Vlade u Kabulu, a u interesu izgradnje međusobnog povjerenja i postizanja trajnog mira. Ozbiljniji poznavaoci prilika u Afganistanu vjeruju da su talibani praktično u ovom sukobu ostvarili pobjedu nakon dvodecenijskog oružanog otpora nad daleko nadmoćnijim američkim i međunarodnim vojnim snagama i sigurnosnim snagama Vlade u Kabulu, koja se bez zapadne vojne i logističke podrške ne bi mogla toliko dugo održati na vlasti, koristeći metode asimetričnog gerilskog ratovanja.

Skeptici, pak, koji ovaj mirovni sporazum smatraju defektnim, traže od Trumpove administracije da se povuče iz sporazuma i protive se povlačenju američkih trupa pod izgovorom da ne postoje garancije da talibani neće ponovo početi pružati utočište terorističkim grupama. Protivnici povlačenja američkih trupa iz Afganistana, a većina njih su djelovali u administraciji Georgea W. Busha, insistiraju na većem vojnom pritisku na talibane, mjerljivoj verifikaciji američkih zahtjeva i definiranju preciznih metoda pomoću kojih će se mjeriti primjena dogovorenog mira. Riječ je o protagonistima kontinuiranog američkog globalnog vojnog angažmana koji se ne žele pomiriti s činjenicom da je američki imperijalni projekt u Afganistanu propao i da su talibani, praktično, pobjednici ovog dvodecenijskog vojnog sukoba.

Centralna Vlada u Kabulu pokazala se neefikasnom, korumpiranom i bez podrške, uporišta i narodnog legitimiteta. Zbog toga je njena pregovaračka pozicija znatno oslabljena u odnosu na talibane. Ovim sporazumom očito je i to da se američka strategija imperijalnog rata u Afganistanu pokazala pogrešnom i destruktivnom. Američki protivnici imperijalnog prisustva u Afganistanu, pak, poziciju svoje Vlade porede s neuspjehom Francuske u Vijetnamu, ali i Britanije i Sovjetskog Saveza da pacificiraju slobodarski narod Afganistana u ranijim periodima. Za devetnaest godina, koliko traje, SAD je na rat u Afganistanu potrošila dvije hiljade milijardi dolara, a izgubila 2.400 vojnika. U direktnim sukobima ubijeno je 110.000 Afganistanaca, a ako se tome doda smrt indirektno uzrokovana ratom, onda je taj broj približno 390.000. Danas, iz ove perspektive vidimo da opravdanih razloga za američku invaziju Afganistana nije bilo.

Jedan od najpoznatijih svjetskih poznavalaca Afganistana Eric Margolis smatra da su Amerikanci izvršili invaziju Afganistana zbog triju stvari. Prvo, da bi prekrili aljkavost Bushove administracije, koja nije uspjela ili nije željela zaustaviti napad na zgrade Trgovinskog centra u New Yorku 11. septembra 2001. godine, iako su postajali raspoloživi obavještajni podaci koji su ukazivali na to da je planiranje napada bilo u toku. Invazija Afganistana poslužila je kao pokriće kako bi odvratila pažnju od državne odgovornosti za spomenutu ljudsku tragediju i predstavljena je kao odmazda. Drugi je razlog, prema Margolisu, oportunistički pokušaj američke administracije da osigura izgradnju plinovoda od Turkmenistana, preko Afganistana, do južnih granica Pakistana. Pregovori talibanskih političkih predstavnika sa zvaničnicima američke administracije i privatnih energetskih korporacija u Teksasu o izgradnji plinovoda, a koji su prethodili napadu na Afganistan, propali su. Ugledni i izvanredno informirani pakistanski analitičar i autoritet za Afganistan Ahmed Rashid dokumentirao je ovu epizodu u knjizi Talibani, militantni islam, nafta i fundamentalizam u srednjoj Aziji. Treći pravi razlog američke invazije Afganistana jeste oportunistički pokušaj bivše administracije Georgea Busha da okupira “prazno parče zemlje” na srednjoazijskoj šahovskoj ploči prije nego to uradi Kina. Margolis smatra da je rat u Afganistanu sve vrijeme bio uvijen u oblandu velikih laži, obmana i dobro osmišljene propagande iz Washingtona. On opovrgava i američke službene tvrdnje da je napad na američke blizance planiran u pećinama Afganistana i uz pomoć talibana, navodeći kako je ovaj tragični i gnusni napad zapravo osmišljen u Njemačkoj i Španiji, a da su ga isplanirali radikalni državljani Saudijske Arabije u egzilu u znak odmazde za “američku okupaciju” njihove kraljevine.

Margolis tvrdi i to da vojni kampovi za obuku gerilaca u Afganistanu datiraju mnogo ranije i da ih je uspostavila pakistanska vojna obavještajna služba Interservices Intelligence (ISI), ali za druge svrhe. Margolis navodi da je lično obišao spomenute kampove, i to u pratnji generala Hamida Gula, nekadašnjeg šefa ISI-a, koji ga je upoznao sa svrhom spomenutih kampova. Nema razloga ne vjerovati Margolisu, rođenom Njujorčaninu, ekspertu za međunarodne odnose, veteranu istraživačkog novinarstva i autoru vrijednog opusa Američki radž, Amerika i muslimanski svijet, oslobođenje ili dominacija, analitičaru kojem su među prvim zapadnim novinarima bili ustupljeni na uvid nekadašnji obavještajni arhivi KGB-a u Moskvi.

Bez obzira na zapadne percepcije o talibanima i ocjene njihovog pogleda na uređenje afganistanskog društva ili njihovo shvatanje i tumačenje islama, za talibane se ne može reći da su teroristička organizacija – optužbe koje im na teret decenijama stavljaju američke okupacione snage, zapadni mediji i bivši afganistanski komunisti transformirani u snage sjeverne alijanse. Ovaj pokret nastao je na bazi tradicionalističke i konzervativne Deobandske škole islama. Svrha političkog i vojnog djelovanja ovog pokreta bila je zaštita transportnih karavana od bandita koji su harali područjem Afganistana za vrijeme građanskog rata u ovoj zemlji početkom devedesetih godina. Čak i njihovi kritičari im priznaju časnu i efikasnu ulogu zaštite žena od masovnog napastovanja i silovanja. Osim toga, u vrijeme kad su talibani zauzeli Kabul i uspostavili političku kontrolu nad prijestolnicom, gotovo u potpunosti su iskorijenili trgovinu narkoticima.

Naravno, metode koje su koristili bile su rigorozne, a njihov način implementacije islama i njegovih propisa arhaičan, posebno način tretiranja ranijih sekularnih društvenih normi, za racionalno i liberalno razumijevanje islama još uvijek neshvatljivi i neopravdani. Ipak, talibane, ali i Afganistan u širem smislu ne bismo smjeli promatrati kroz prizmu redukcionističkih shvatanja i aršina primjenjivih u našim okolnostima budući da se radi o društvu i zajednici koja je bila potpuno razorena i devastirana dugogodišnjim tribalnim, etničkim i ideološkim sukobima koje je nemoguće razumjeti racionalnim instrumentarijem primjenjivim u našem dijelu svijeta. Stoga ih je nužno posmatrati i razumjeti u kontekstu afganistanskih društvenih prilika.

Treba imati u vidu to da je elitistička vlada u Kabulu, kojom politički dominiraju etnički Tadžici, iako Paštuni čine najveću etničku skupinu u Afganistanu, a talibani su pretežno iz reda Paštuna, izgubila narodni legitimitet, posebno u ruralnim područjima. Čak i nakon utrošene dvije hiljade milijardi dolara za devetnaest godina američke okupacije, više od polovine Afganistanaca živi od jednog dolara dnevno. Ruralna su područja zanemarena, a urbana bogata gradska elita, posebno ona u Kabulu, izgubila je osjećaj za potrebe ruralne populacije. Kroz povijest Afganistana britanski su kolonizatori u Kabulu postavljali kraljeve, a Rusi odane komunističke sluge. Ni Amerikanci nisu ništa u tome drugačiji, samo su stvari putem propagande predstavili u boljem svjetlu, ali je suština ostala ista. Ni jedna sila u povijesti nije mogla vladati Afganistanom, zbog čega je Afganistan nazvan grobljem svjetskih imperija. To je spomenuo i američki državni sekretar Mike Pompeo nakon potpisivanje sporazuma u Dohi, kazavši da Amerika zbog toga ne želi perpetualno ratovati u Afganistanu.

Talibani danas uživaju podršku većine ruralne populacije. U tome treba tražiti objašnjenje uspjeha njihovog otpora okupaciji. Vlada u Kabulu nije kadra kontrolirati čak ni predgrađa petnaestak kilometara udaljena od opulentne predsjedničke palače. Tačno je da je Vlada u Kabulu sačinjena od obrazovanih tehnokrata s dvojnim državljanstvima zapadnih zemalja. Tačno je i to da je Vlada u Kabulu, iako samo u kozmetičkom smislu, inkluzivna i reflektira kompoziciju stanovništva u etničkom pogledu, ali ona nije legitimna u očima većine Afganistanaca jer u posljednje dvije decenije nije osigurala bazične potrebe svojim građanima. Osim toga, politička elita u Kabulu obogatila se na korupciji, trgovini narkoticima i zloupotrebi američke pomoći. Pored toga, čak i godinu nakon izbora nije se mogla dogovoriti ko je legitimni predsjednik – Ashraf Ghani ili njegov vječiti rival Abdullah Abdullah.

Po ustoličenju posttalibanske vlasti u Kabulu 2001. godine nakon američke invazije, kojom su dominirali etnički Tadžici, povećala se trgovina opijatima. Analitičari vjeruju da današnje afganistanske vlasti kontroliraju trgovinu narkoticima. Imperijalni ratovi, ma koliko oni bili devastirajući za lokalno stanovništvo, elitama donosi bogatstvo. Vojni industrijski kompleks u Americi profitirao je iz ovog rata. Zbog toga se njegovom okončanju posebno protive neokonzervativni ideolozi bivše Bushove administracije, ali i liberalni protagonisti američkog intervencionizma vezani za krugove oko Demokratske stranke u SAD-u. Dugotrajni ratovi, kao i ovaj izgubljeni američki rat u Afganistanu, do bankrota su doveli mnoge ranije imperije. Dva iscrpljujuća američka rata, afganistanski i irački, koštali su američku imperiju da ona danas postepeno gubi primat u svijetu u odnosu na nove, rastuće sile, prvenstveno Kinu. Američki predsjednik Trump uvidio je propast koji su ovi ratovi donijeli Americi i, ma šta o njemu mislili, potpisivanje mira s talibanima mogao bi biti jedan od njegovih najkonstruktivnijih političkih poteza do danas. Velike i moćne sile ništa ne čine iz milosrđa, iako često svoju globalnu strategiju pokušavaju upakirati i predstaviti kao velikodušnu borbu za ljudska prava, demokratiju i druge liberalne vrijednosti i ideale. U suštini, postoji niz razloga koji je Amerikance primorao na mir s talibanima. Prije svega zbog činjenice da su talibani dobili rat jer nisu pacificirani ni nakon dvije decenije američke okupacije. Talibani su iz sukoba izašli snažniji, i to sa znatnom podrškom i legitimitetom u narodu, a njihovoj popularnosti svakako je doprinijela endemična korupcija i neefikasnost vlasti u Kabulu.

Osim toga, politika Trumpove administracije bazirana je od samog početka na opredjeljenju da dugogodišnje ratove mora što prije okončati, što je u skladu s oficijelnom strategijom Bijele kuće o “suzdržanosti” (restraint), koju već duže vrijeme zagovaraju najozbiljniji američki teoretičari realizma u međunarodnim odnosima, među kojima prednjače John Mearsheimer, Stephen Walt i Barry Posen. Ideje ovih teoretičara realizma proteklih godina, nakon apsolutne dominacije liberalnih internacionalista i protagonista politike liberalne hegemonije u oba tabora američkog političkog spektra više od dvije decenije, postaju prihvatljivije ne samo u vanjskopolitičkim think tankovima u Washingtonu u kojim se nerijetko oblikuje američka vanjska politika već djelimično i kod same administracije.

Također, američke trupe, kao i trupe njenih saveznika, u znatnoj mjeri diskreditirane su u Afganistanu. Primjerice, australijske vlasti, tačnije generalni inspektorat Oružanih snaga Australije proteklih mjeseci vodi četiri posebne istrage o 55 slučajeva zbog ratnih zločina koje su neki pripadnici specijalnih jedinica Australijskih oružanih snaga (Special Air Service Regiment – SAS), a koji su djelovali rame uz rame s Amerikancima, navodno počinili nad civilnim stanovništvom u Uruzganu, jednoj od 34 provincije Afganistana u kojima su djelovale australijske specijalne trupe. Jedan od osumnjičenih za ratni zločin jeste i komandir specijalne jedinice Benjamin Robert Smith, dobitnik “Viktorijinog križa”, najvećeg državnog ordena Australije.

Uspostavom mira s talibanima Amerikanci također žele izolirati Iran i oslabiti utjecaj ove zemlje u Afganistanu, ali i regiji uopće i osnažiti poziciju Pakistana kako bi ovu zemlju, koja je već dobrano pala pod utjecaj Kine, posebno u ekonomskom pogledu, vratili u američku orbitu, ili makar približili svojim strateškim interesima u srednjoj Aziji. Američki interesi u koliziji su sa strategijom Kine s obzirom na američko nepovjerenje i kritike kineske inicijative “Pojas i put” (OBOR), koju Amerikanci vide kao “prikrivenu strategiju Kine da pomoću izgradnje najvećeg infrastrukturnog projekta u modernoj historiji čovječanstva, koju čini mreža međusobno integriranih pruga, puteva i luka, pripremi teren za buduću globalnu dominaciju”. Upravo su zato Amerikanci potpuno ignorirali Iran kada je riječ o pregovorima s talibanskim rukovodstvom u Dohi, iako je Iran strateški saveznik Vlade u Kabulu, s kojom dijeli historijsko i kulturno naslijeđe, uključujući i zajednički jezik (dari je jedna od varijanti perzijskog jezika). Osim toga, preko tri i po miliona izbjeglica iz Afganistana našlo je utočište u Iranu.

Amerikanci žele preduprijediti i alternativna regionalna rješenja za postizanje mira u Afganistanu koja zagovaraju Iran, Rusija i Kina, mimo američke kontrole ili utjecaja. Sva ova tri američka rivala održavali su kontakte s talibanima i u tajnosti s njima pokušavali dogovoriti neka rješenja o federalnom uređenju Afganistana u kojem bi talibani imali važan utjecaj, posebno u nekim provincijama. Iran posjeduje ozbiljnu mrežu kontakata i utjecaja u Afganistanu, kako u Kabulu s Tadžicima i Uzbecima, tako i preko etničkih Hazara, kojih je veliki broj stradao, ili su ih talibani protjerali. Iran s njima dijeli mezhepski afinitet, s obzirom na pripadnost Hazara šiitskoj pravnoj školi islama. Znatan broj ove populacije regrutiran je u dobrovoljačke brigade “Fatimijun” za rat na strani Sirijske vlade u Damasku protiv pobunjenika sirijske opozicije. Zbog toga, između ostalog, Amerikanci žele marginalizirati iranski utjecaj u Afganistanu.

Bez obzira na političko-ideološke unutarnje podjele među Paštunima na talibane i druge islamističke frakcije, među kojim je jedna od najradikalnijih Hizbi Islami Gulbuddina Hikmetyara, njih ujedinjuje odanost tradiciji, plemenskom kulturološkom kodu koji je kroz historiju dobrim dijelom islamiziran, ali ga i dalje karakteriziraju osobenosti koje nisu uvijek u skladu s islamom per se, već se temelje na lojalnosti plemenskim zakonima. Sklapanjem mira s talibanima Amerikanci nastoje legitimizirati Paštune kao dominantni element afganistanskog političkog sistema i pripremiti teren za povratak talibana u aranžmanu podjele vlasti, prihvatajući legitimitet tradicionalnog i ruralnog elementa, naspram urbane modernizirane elite u Kabulu.

Stoga je pojam “islamski emirat” prihvatljiviji za talibane od pojma republika na kojem i danas ustrajavaju. Zapadne sile, posebno Englezi i Amerikanci, povijesno imaju veću dozu tolerancije i preferiraju odnose s plemensko-emiratskim državama u odnosu na republikanske muslimanske vlade. Talibani, stoga, prema mišljenju nekih antropologa, predstavljaju idealan model i instrument za transcendiranje tribalnog identiteta koji bi mogao dovesti do formiranja nekog oblika etničkog “Paštunistana”. Ova američka strategija predstavljena je u proteklih nekoliko decenija kao model na Balkanu, u Iraku, Siriji, ali i u drugim područjima svijeta zahvaćenim etničkim oružanim sukobima, gdje je etnički faktor prihvaćen ili nametnut kao glavno izvorište političkog legitimiteta i reprezentacije narodne volje.

Iako je možda u prošlosti strategija kontroliranog haosa u Srednjoj Aziji, koju je nekoć najveći američki geopolitički strateg Zbigniew Brzezinski definirao “balkanizacijom srednje Azije”, bila interesantna i dobro je poslužila nekim američkim interesima, danas to više nije slučaj. U vrijeme fascinantnog ekonomskog i vojnog uspona Kine kao jedine stvarne potencijalne globalne super sile i rivala američkoj globalnoj dominaciji, koja je pokrenula najozbiljniji projekt ekonomske i trgovinske integracije u Aziji, sve do Evrope, postoji ozbiljna opasnost da središta evroazijske šahovske ploče (Euroasian heartland), kako je Brzezinski nazvao epicentar spojenih kontinenata Evrope i Azije, pozivajući se na Mackindera (što je kasnije teoretizirao i turski geopolitički strateg Ahmet Davutoğlu), padnu pod kontrolu Kine, ili Kine u nekim kombinacijama s Rusijom i Iranom. Takav bi scenarij neminovno doveo do urušavanja američke globalne hegemonije.

Amerika je već dobrim dijelom izgubila primat na Bliskom istoku, posebno u Levantu. Zbog toga je mir i stabilnost Afganistana za Washington danas od prvenstvenog interesa. Geostrateški i geopolitički planeri u Washingtonu stoga Afganistan smatraju neprocjenjivim draguljem od čije stabilnosti ovisi globalna dominacija SAD-a. Afganistan je za Ameriku Lapis lazuli, kao što je nekoć Burma bila dragulj u kruni moćne britanske imperije. Otuda ne iznenađuje da je alternativni koridor i model integracije regije srednje Azije s evropskim tržištima, koji podupire Washington, upravo nazvan “Trgovinski koridor Lapis lazuli”, koncept na kojem počiva najnovija američka strategija u srednjoj Aziji.

Fokus ove strategije jeste integracija Afganistana s drugim zemljama regije, stanovima, a to u suštini predstavlja revivalizam drevnog puta svile koji bi povezao Afganistan s Turkmenistanom, Azerbejdžanom, Gruzijom i Turskom, sve do granica Evropske unije. Svaka od zemalja potpisnica “Lapis lazuli koridora” našla je svoje interese u ovoj strategiji koju je inicirao Washington. Za Afganistan je ona posebno važna jer Kabul time postaje manje ovisan o Pakistanu. Štaviše, nova američka strategija Afganistan vidi kao centralni hub koji bi trebao poslužiti kao strateški čvor za odvijanje trgovine između zemalja srednje Azije, Bliskog istoka i Evrope.

Analitičari smatraju da je riječ o ozbiljnoj integrativnoj strategiji koju ne bi trebalo potcijeniti kao alternativu kineskom OBOR-u, čiji je centralni stub i polazište zajednički projekt Pakistana i Kine (CPEC) kinesko-pakistanski ekonomski koridor. Dobro obaviješteni američki analitičar stacioniran u Moskvi Andrew Korybko smatra da je dosadašnja američka politika u srednjoj Aziji po principu “zavadi pa vladaj” s vremenom mutirala u novu politiku hibridnog rata za koji se Amerika i Rusija međusobno optužuju, a koji je, kako navodi Korybko, specifično uperen protiv Kine, Rusije i Irana, tri najznačajnija čvora evroazijskih integracija i kičma najozbiljnije alternative amerikocentričnom globalnom poretku i kao temelj novog multipolarnog svijeta u nastajanju čija je osnovna odrednica balansiranje moći i fleksibilnost u sklapanju političkih alijansi, sve u ovisnosti o prioritetima i interesima najmoćnijih sila, za razliku od dosadašnjeg monopolarnog poretka.

To bi značilo da mir s talibanima uopće ne mora značiti potpuno povlačenje Amerike iz Afganistana. Štaviše, za SAD je od primarnog značaja da ondje ostane, ali u drugoj formi. Riječ je o promjeni strategije kako bi se Washington mogao efikasnije suprotstaviti novim izazovima u regiji čiji su primarni nosioci Kina, ali i Rusija i Iran također. Zbog toga mir s talibanima možemo promatrati kao jedan od značajnih uvjeta za uspjeh nove američke strategije. Jedan od dobitnika ovog ishoda svakako je Pakistan, čija je strategija očuvanja nacionalne sigurnosti sve vrijeme bila utemeljena na dualnom, čak kontradiktornom pristupu, jačanju paštunskog etničkog faktora u Afganistanu, prije svega islamističke talibanske opcije koju Islamabad vidi kao “dobre talibane”, i suzbijanju domaćih talibanskih pobunjenika kod kuće, koje pakistansko rukovodstvo smatra “lošim talibanima”.

izvor: stav.ba

#balkantimes #security #osmansoftic #bliski_istok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Saudijska princeza među žrtvama bin Salmanovih čistki

Saudijska princeza Basma bint Saud, poznata po kritikama položaja žena u kraljevini i kao zagovornica temeljnih reformi, objavila je na Tviteru (Twitter) da je godinu dana u zloglasnom zatvoru bez objašnjenja, kao još jedna žrtva čistki prestolonaslednika Mohameda bin Salmana u kojima su uklonjeni potencijalni rivali i kritičari de fakto vladara Saudijske Arabije, pišu svetski mediji.

Poruke iz zatvora

Na verifikovanom Tviter nalogu princeze Basme prošle nedelje je objavljena molba njenom ujaku kralju Salmanu da bude oslobođena iz pritvora uz navode da je “arbitrarno zatvorena u zatvoru Al-Hair” i da se njeno zdravlje pogoršava, ukazuje BBC.

U drugoj poruci traži se od kralja i njegovog sina prestolonaslednika Mohameda bin Salmana da preispitaju njen slučaj i da je oslobode jer nije uradila ništa pogrešno, dodaje britanski servis i ističe da je poslednjih godina uhapšeno više istaknutih pripadnika saudijske kraljevske porodice.

“Moje zdravlje se ozbiljno pogoršava i moglo bi dovesti do moje smrti. Nisam dobila medicinsku negu niti odgovor na pisma koja sam iz zatvora poslala kraljevskom dvoru. Oteta sam bez objašnjenja zajedno s jednom mojom ćerkom i bačena u zatvor”, navedeno je u Tviter poruci.

Princeza Basma (56), najmlađa ćerka kralja Sauda koji je vladao Saudijskom Arabijom između 1953. i 1964, tokom prethodnih godina se pozicionirala kao istaknuta zagovornica humanitarnih pitanja i ustavnih reformi kraljevine, podvlači BBC i navodi da su prošle godine izvori bliski princezi rekli da je pritvorena po sumnji da je pokušala da pobegne iz zemlje, dok se od nje ništa nije čulo.

Zabrinutost za princezu

Posle tvrdnji princeze Basme da je pritvorena bez optužnice u zloglasnom zatvoru koji se koristi za zatvaranje ekstremista Al-Kaide pojavila se zabrinutost za njeno zdravlje, piše Indipendent (The Independent) pozivajući se na izvore bliske članici saudijske kraljevske porodice.

Princezini tvitovi, u kojima su tagovani zapadi političari, između ostalih predsednik SAD Donald Tramp (Trump) i francuski ministar spoljnih poslova Žan-Iv le Drijan (Jean-Yves Le Drian), obrisani su u petak, ali su dva izvora bliska porodici rekla da je princeza potvrdila autentičnost tvitova. Njen prijatelj i bivši poslovni partner rekao je za britanski list da je neko u Saudijskoj Arabiji hakovao njen nalog.

Dva izvora bliska porodici potvrdila su da ona ima različite zdravstvene probleme koji su pogoršani tokom boravka u zatvoru u kojem su potvrđena najmanje dva slučaja zaraze korona virusom, dok je jedan izvor rekao da ona ima problem respiratorne prirode zbog koje su zabrinuti, navodi Indipendent.

Kralj Salman i otac prestolonaslednika Mohameda je njen stric.

Saudijska Arabija nazaduje po pitanju ljudskih prava od uspona de fakto vladara, prestolonaslednika Mohameda bin Salmana, koji je opisan kao bezobziran i nemilosrdan, ističe Indipendent, ukazujući da je posle otmice, mučenja i ubistva novinara Vašington posta (The Washington Post) Džamala Kašogija, kraljevina nastojala da popravi svoj imidž. U četvrtak je obećala 500 miliona dolara za pomoć globalnim organizacijama u borbi protiv pandemije Covid-19.

Obrazac prestolonaslednikovih čistki

Princeza Basma, najmlađa od 108 dece bivšeg kralja Sauda i nećaka sadašnjeg kralja, u javnim nastupima pre hapšenja pozivala je na temeljne unutrašnje reforme zalažući se za ukidanje apsolutističke monarhije i uvođenje ustavne monarhije čime bi se odvojila pozicija kralja od izvršne vlasti, ističe Gardijan (The Guardian).

Ona se vratila u Saudijsku Arabiju krajem 2015, prihvatajući ulogu nekoga ko podržava kraljevsku porodicu , ali i nekog ko je kritikuje iznutra, između ostalog, tražila je uzdržanost u ratu u Jemenu gde Rijad predvodi koaliciju zalivskih zemalja, podvlači list, dodajući da se veruje da je s ćerkom pritvorena u martu prošle godine kada su pokušali da odu u Švajcarsku. Tada je tvrdila da joj je hitno potrebno lečenje, ali njenom privatnom avionu nije dopušteno da poleti.

Hjuma rajts voč (Human Rigths Watch) je saopštio da se njeno hapšenje uklapa u obrazac disidenata koje nemilosrdno ućutkuje princ Mohamed, koji je metodično konsolidovao svoju moć otkada je svog strica Mohameda bin Najefa pre tri godine uklonio s te funkcije i obezbedio sebi put do trona.

Početkom marta ove godine, Bin Najef i poslednji rođeni brat kralja Salmana, Ahmad bin Abdul Aziz al Saud, uhapšeni su u svojim kućama uz optužbe za kovanje zavere protiv prestolonaslednika kako bi se sprečio da postane kralj kad umre njegov otac, piše Gardijan, dodajući da su oni dosad najviši članovi kraljevske porodice uhapšeni u nizu čistki poslednje dve godine, zajedno s poslovnim liderima, vojnim oficirima i drugim pripadnicima vladajuće porodice. Obojca su i dalje u pritvoru.

Hapšenja su, kako navodi britanski list, podstakla strah u višim krugovima ali i u širim delovima saudijskog društva. Princ Mohamed zahteva potpunu lojalnost od članova porodice i pokazao je spremnost da krene protiv članove kraljevske porodice koji su smatrani nedodirljivim, kao i plemena koja su smatrana isuviše uticajnim.

Mohamedov otac, 84-godišnji kralj, dao mu je nesputane moći da postavi kraljevinu na nove ekonomske i društvene osnove kojim bi se smanjila zavisnost od nafte, privukli investitori i kraljevina kulturno približila susednim državama kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, ali, kako ukazuje Gardijan, kritičari kažu da su hapšenja poništila reforme kojima je ženama data šira ulogu u društvu i veća moć u odlučivanju o svojim sudbinama, ali i preokrenute decenije teokratske vladavine.

“Ekstremna” mera

Iako deluje da se pritvaranje princeze Basme uklapa u obraza vlade Saudijske Arabije koja kažnjava istaknute građane koji javno odstupaju od vladine linije, razlozi za njeno hapšenje nisu jasni, dok stručnjaci kažu da je bez presedana što je završila u zloglasnom zatvoru, piše Njujork tajms (The New York Times).

Ona je kritikovala odnos prema ženama u Saudijskoj Arabiji i tvrdila da su verska učenje u zemlji “ekstremno opasna”, kao i da saudijski obrazovni sistem mlade ostavlja podložnim fundamentalističkim ideologijama koje vode terorizmu, ukazuje američki list. Dok su takve kritike uobičajene među disidentima i aktivistima, princeza Basam se isticala kao retka osoba iz kraljevske porodice koja je javno iznosila takve ideje.

Najmanje 11 prinčeva je 2017. uhapšeno u luksuznom hotelu u Rijadu uz optužbe za korupciju. Bivši prestolonaslednik Mohamed bin Najef stavljen je u kućni pritvor pre nego što je prošlog meseca uhapšen zajedno s jednim do bin Salmanovih stričeva. Mnogi od tih prinčeva bili su na moćnim položajima kao šefovi bezbednosnih tela ili provincijski guverneri, što je, kako ukazuje list, navelo analitičare da zaključe da ih je prestolonaslednik uhapsio da bi neutralizovao potencijalne pretnje.

Zatvaranje manje uticajnih ličnosti poput princeze Basme ili princa Faizala bin Abdulaha, koji je takođe dete saudijskog kraja, zbunilo je pojedine stručnjake za saudijske prilike, ističe list i ukazuje da princeza Basma i princ Faizal nikada nisu imali značajne položaje ili uticaj. Profesor na London skul of ekonomiks (London School of Economics) koji izučava Saudijsku Arabiju Madavi al-Rašid rekao je da nema ideju kakav izazov princeza Basma predstavlja za bin Salmana.

Dvoje saradnika princeze kažu da je zatvorena s ćerkom u zloglasnom zatvoru Al-Hair za kriminalce i džihadiste, što je prema poznavaocima bez presedane, pošto se pripadnice kraljevske porodice obično zatvaraju u njihove vile odakle im nije dopušteno da izađu. “Ali staviti je u zatvor Al-Hair je zaista ekstremno”, rekao je Madavi al-Rašid.

izvor: slobodnaevropa

#saudia #balkantimes #bin salman #bliski_istok #bliskiistok

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Dane Kudsa

obilježavanja Svjetskog dana Kudsa posljednjeg petka u mubarek mjesecu ramazanu. Ovo je jedan od metoda vršenja pritiska naroda svijeta na svoje vlade da učine više napora na ostvarenju prava palestinskog naroda.

Hafez Hisami

U procesu pružanja snažne podrške palestinskoj naciji, rahmetli imam Homeini je posljednji petak u muberak mjesecu ramazanu proglasio Svjetskim danom Kudsa, te je od svih muslimana svijeta, od svih građana naše planete tražio da ovaj petak obilježe u demonstracijama ili drugim manifestacijama u znak podrške palestinskom narodu. Pozitivan odgovor velikog broja naroda islamskih zemalja već tog prvog ramazana nakon pobjede islamske revolucije je omogućio formiranje Svjetskog dana Kudsa. Ovaj pokret se jednostavno pretvorio u pokazatelja snažnog protivljenja izraelskom postojanju, njegovim zločinima i torturama nad palestinskom nacijom i regionalnim zemljama. Prirodno je da je će svaki glas koji se podigne u znak podrške palestinskoj naciji ili protiv izraelskog režima probuditi bijes i gnjev zvaničnika u Tel Avivu i svjetskim centrima moći koji podržavaju izraelski režim i samim tim njegove zločine nad palestinskom nacijom. Pojedine islamske i arapske vlade nisu zadovoljne obilježavanjem Svjetskog dana Kudsa, dok se u pojedinim gradovima ograničavaju ili čak zabranjuju održavanja sličnih manifestacija. Čak se može primijetiti da su pojedine vlade nezadovoljen time što je Islamska Republika Iran pokrenula ovu inicijativu i jedan dan u godini proglasila danom snažne podreške palestinskoj naciji.

Pogled i analiza dosijea izraelskih zločina nad Palestincima, posebno posljednju godinu dana, pokazuje da se ovaj režim putem dijaloga ili mirovnih inicijativa ne može privoliti na dobrovoljno povlačenje sa okupiranog teritorija, nego je to moguće ostvariti snažnim narodnim pokretima, poput

Džamija Aksa je sveto mjesto, treće sveto mjesto u islamskoj kulturi i vjerovanju i ujedno prva kibla muslimana. Pa i pored toga, izraelski agresor svakodnevno pokušava što više narušiti njene fundamente u namjeri njenog uništenja, a sve pod izgovorom pronalaska i ponovne izgradnje Sulejmanovog Alejhiselam hrama.

Prošle godine su povećane aktivnosti na rušenju dijelova podzemnih osnova džamije, dok se astavljaju napori na izgradnji podzemnih tunela ispod džamije, pod izgovorom formiranja snažnog turističkog mjesta, ali protesti islamskih nacija protiv ovakvih izraelskih poteza nisu urodili plodom.

Pored toga, izraelska strana raznoravnim vidovima «bezbjedonosnih» mjera i onemogućavanja dolaska domicilnog palestinskog stanovništva, posebno muslimana, ovom regionu, žele predstaviti sliku da je ovaj dio Palestine uvijek bio jevrejski, i na taj način žele provesti program jehudizacije Bejtul Mukaddesa.

Nastavljaju se i izgradnje dodatnih cionističkih kolonija u koje se smještaju doseljeni jevreji iz cijelog svijeta, a tom činu se protive i najveći svjetski pomagač izraelskog režima, Sjedinjene Američke Države. U vrijeme predsjedničkog mandata Benjamina Natanjahua su proširene aktivnosti na izgradnji dodatnih jevrejskih kolonija jer je njegova vlada izdala naredbu o rušenju palestinskih kuća, konfiskaciji njihovog zemljišta i pravljenju dodatnih stambenih jedinica za potrebe cionističkog okupatora. Cionisti Kuds žele predstaviti svojom prijestonicom, te stoga žele primorati sve Palestince da napuste ovaj grad kako bi na njihovo mjesto došli jevreji.

Nastavljaju se i napori na promjeni izgleda ovog grada, posebno u kulturnom sektoru. Na taj način cionisti su počeli sa uništenje drevnih muslimanskih mezaristana u tom dijelu Palestine i gradnji parkova za potrebe jevrejskih stanovnika. Stoga vidimo da je Svjetski dan Kudsa jedna

pozitivna inicijativa koja može učiniti mnogo toga na formiranju pozitivne svijesti kod svjetskog stanovništva i omogućiti jačanje anticionističkog pokreta u svijetu.

#palestine #sad #izrael #balkantimes #bliski_istok #dan_kudsa #bliskiistok #dankudsa

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Izrael zloupotrebljava pandemiju za kontrolu Al-Aqse

Posmatrači vjeruju kako je ovo samo uvod u bitku za kontrolu nad ulazima u kompleks. Izraelska policija je također pojačala svoje prisustvo u dvorištima i policijskoj stanici koja se nalazi u samom kompleksu džamijeReuters

Čini se da zaustavljanje ustaljenih životnih aktivnosti u okupiranom Jerusalemu prije otprilike mjesec dana zbog izbijanja pandemije korona virusa nije spriječilo okupacione vlasti da zloupotrijebe atmosferu koja trenutno vlada kako bi mijenjali stanje na terenu u okolini džamije Al-Aqsa. Pri tome koriste smanjeno kretanje građana i nedolazak vjernika na molitve u džamiju, koja je zatvorena 23. marta.

Kako bi pojačali svoju kontrolu nad glavnim ulazima u Stari grad u Jerusalemu i postavili infrastrukturu koja će im pomoći da spriječe ponavljanje pobune koja bi mogla imati razmjere i snagu građanskih protesta protiv postavljanja detektora metala na ulazu u džamiju u ljeto 2017. godine, izraelske okupacijske snage postavile su u proteklih nekoliko dana automatske podizne stupove i semafore iznad kojih su montirane nadzorne kamere u ulici Tariq al-Mujahidin, sjeverno od džamije Al-Aqsa, koja vodi prema ulici Al-Wad i iz koje se granaju svi zapadni ulazi u džamiju Al-Aqsa. Postavljen je i znak o zabrani kretanja vozila prema ulici Al-Wad, osim uz odobrenja izdata stanovnicima četvrti.

Početku radova u okolini Bab al-Asbata (Lavlje kapije), jednog od ulaza u Stari grad, prethodili su radovi na Bab al-Amudu (Damaska kapija). Okupacione snage su izgradile betonske stražarske kule nedaleko od ulaza, kao sigurne tačke za stacioniranje policijskih službenika. Na trgu su postavljene metalne ograde koje dijele prostor i ograničavaju kretanje mase u slučaju izbijanja demonstracija, kao i mreža pametnih kamera za nadzor koje s visokom preciznošću prate kretanja na tom području.

Komentirajući ove nove poteze, Ziad Abhais, istraživač koji se bavi pitanjima Jerusalema, kaže da su okupacione vlasti sada svoju pažnju usmjerile na Bab al-Asbat, najvažniji i najdinamičniji ulaz u Stari grad. Riječ je o ulazu kroz koji prolazi većina vjernika koji izvan grada dolaze na molitvu u džamiju Al-Aqsa. Također, stanovnici južnih dijelova grada preferiraju ovaj ulaz za dolazak do džamije, s obzirom na to da Bab al-Magharib (Dung kapija) vodi do zida Al-Buraq (Zida plača) gdje Jevreji obavljaju molitve i da na tom mjestu ima veliki broj kontrolnih punktova.

Onemogućiti masovna okupljanja

"Ovi su razlozi zbog kojih je Bab al-Asbat postao mjesto masovnih okupljanja u 2017. godini. Okupatori sada koriste to što je kapija, na kojoj inače vlada gužva, prazna zbog mjera koje su uvedene i preporuka da se ostane u kući uz pridržavanje socijalnog distanciranja", dodao je.

Abhais je naglasio da okupatori pružanje usluga koriste kao izgovor za takve aktivnosti, promovirajući svoje posljednje korake kao rješavanje problema prometnih zagušenja na tom ograničenom prostoru. No, zapravo je riječ o uvodu za provođenje stalnih izmjena koje u konačnici vode tome da se u potpunosti preuzme kontrola nad kapijom Bab al-Asbat te kako bi se otežao bilo kakav pokušaj masovnih okupljanja na tom mjestu. Eksperimentiranja sa uvođenjem stalnih sitnih izmjena na kapiji Bab al-Amud dešavala su se naočigled svih i još uvijek traju.

Smatra da okupacione vlasti, ukoliko žele krenuti od najlakše i najmanje provokativne tačke, svaku promjenu u okolini Bab al-Asbata moraju izvoditi pod nadzorom i sa izrazitom pažnjom, čemu posebno pogoduje razdoblje karantena kada su ulice prazne, bez uobičajenih gužvi.

Abhais dodaje: "Bab al-Asbat je već tri godine simbol sukoba, i tu je došlo do slamanja volje okupatora. Može li se onda danas to mjesto posmatrati odvojeno od tog konteksta?"

Mjere unutar i izvan Al-Aqse

Trenutne promjene u okolini Bab al-Asbata dolaze uporedo s mjerama koje je izraelska policija nametnula u džamiji Al-Aqsa pozivajući se na krizu nastalu zbog širenja korona virusa.

Nakon što je džamija Al-Aqsa zatvorena, kako bi se spriječilo da postane žarište epidemije, policija je ostavila veliki broj svojih snaga unutar džamijskog kompleksa, uprkos tome što vjernici ne dolaze na molitvu. Također su pokušali izvršiti pritisak i na zaposlenike Islamskog vakufa koji obavljaju molitvu na distanci jedni od drugih u molitvenom prostoru Al-Qibly (s olovnom kupolom) u najjužnijem dijelu kompleksa ili u njegovom vanjskom dvorištu. Policijski službenici ih optužuju da krše uvedene mjere zbog čega im izdaju kazne u iznosu od 500 šekela (140 dolara) po osobi jer su, navodno, formirali grupu sa više od 10 osoba, uprkos činjenici da su objavljene mnoge fotografije na kojima se vide desetine izraelskih policajaca okupljenih na istom tom prostoru, premda je prazan.

Okupatorska policija je također pojačala svoje prisustvo u dvorištima i policijskoj stanici koja se nalazi u samom kompleksu džamije, tačnije u objektu poznatom kao Jumblattov halvet (a potiče iz osmanskog perioda) nedaleko od Kupole na stijeni. Policija je pokušala oduzeti Uredu za vakufe nadležnost kada je u pitanju otvaranje i zatvaranje vrata džamije te nametnuti svoju kontrolu nakon što je obustavljeno obavljanje molitvi u zatvorenim objektima kompleksa sredinom prošlog mjeseca. Takav potez je izazvao revolt čuvara u džamiji Al-Aqsa koji su se okupili zahtijevajući da se sva vrata otvore. Okupatori su popustili pod ovim pritiskom, strahujući da bi to moglo navesti mase da se pridruže čuvarima džamije.

Međutim, kada je džamija zatvorena u potpunosti, okupacione snage su pokušale zatvoriti sve ulaze u džamiju, izuzev tri. Međutim, više nije bilo moguće organizirati demonstracije zbog trenutne situacije kako bi se zaustavilo takvo ponašanje. Posmatrači vjeruju kako je ovo samo uvod u bitku za kontrolu nad ulazima u kompleks, ukoliko okupacione snage pokušaju ostaviti neke od tih ulaza zatvorenim kada se pandemija okonča.

Okupaciona policija se također brine da svoje snage stalno drži raspoređene u blizini kapije Bab al-Rahme (Zlatna kapija) u džamiji Al-Aqsa, uprkos činjenici da u džamiji nema vjernika i da u nju dolaze samo čuvari, održavatelji i uposlenici Islamskog vakufa.

Izvor: Al Jazeera

#alaqsa #sad #palestine #war #bliski_istok #bliskiistok #dankudsa

0 notes