#evidentno stanje

[doobacktoomuchi]

Dvaesdvaes pesmarica ili ti dvanaest omiljenih pesama koje sam otkrio u prošloj godini.

1. The Bridgeheads - Best Ones

Bridgeheads je bend koji sam otkrio još 2013. godine kada sam upisao treću godinu srednje. Radi se tročlanoj audio porodici (čitaj bendu) poreklom iz Slovačke koji je u svom muzičkom nastojanju bio jedan od najminimalnijih i tehnikalnijih sastava koje sam do tada čuo, a i sada takođe. Pesma Best Ones je u repertoaru ovog benda jedna od hitičnijih, ali i jedna koja mi je svakako promicala do nedavno. Početak pesme se odlikuje minimalnom repeticijom riffa koji se provlači kroz čitavu strofu i progresiju tonova koji su u svom nedostatku bassa kao ritmičkog i melodijskog faktora naglašeni kroz dvožičanu gitaru (zamenjujući bass, svirajući samo oktave) koja je tehničko rešenje pevača Tomaša Bobovčaka, a ujedno i komplementarno zvuku ove grupe kao takvo. Bubanj seva po dobošu i timpanima u kratkoj sekvenci koja se kao i ostatak instrumentacije, ponavlja, evocirajući svojom utilizacijom minimalnog ritma na sviranje Stephen Morrisa iz Joy Divisiona. Tekstopisac i autor, Tomaš Bobovčak poznatiji i kao Tomaš dAsK ne uskraćuje sebi na sirovoj iskrenosti od samog početka pesme, ali ova "brutalna istina" definitivno eskalira u refrenu, manje kroz instrumentaciju, a više poetski i to posebno u tekstu:

If only you'd be here forever

And life would have no end

People like us will stay together

In memories we share

Pesma dolazi do svog logičkog kraja na samoj sredini trajanja i nakon drugog refrena gde se čitava drama svodi na ponavljanje rečenice:

We are the best ones

Nakon čega Tomaš avetinjski zavija ponavljajući iste ove reči do kraja, time naglašavajući subsekventnost ove pesme nakon logičkog svršetka, aludirajući na ljudski život, prag smrti i večnost.

- Tomaš "dAsK" Bobovčak

2. Kino - Gruppa Krovi

Cenim da sam jedan od retkih koji je živeo ispod kamena u odnosu na rusku muzičku scenu, a isto tako i u odnosu na ovaj bend. Kino je esencijalni sovijetski post punk sastav, a frontmen korejskog porekla Viktor Tsoi koji je bio glumac i pesnik predominantno, je posthumno dobio status urbane legende, kako zbog stvaralaštva tako i zbog sumnjivog uzroka smrti koji je bio saobraćajka iza koje, kako se veruje, stoji KGB. Naime pesma Gruppa Krovi (Krvna Grupa) iz moje perspektive je igra reči na primarno značenje iste, gde se Krvna Grupa ne odnosi na tip hemoglobina već na vojnike u ratu kao krvnu grupu (krvnike). Dakle pesma je evidentno anti ratna. Instrumentacija ove pesme za mene predstavlja jedan od najminimalnijih muzičkih poduhvata, a da je pride koherentan i da i dalje ima strukturu tradicionalne pop pesme (strofa-refren-strofa). Moj utisak ove pesme jeste Interpol pre Interpola, pogotovu u karakteru bassa i načinu na koji se isti utilizuje, ponekad isplivavajući iz primarnog tona, da bi odsvirao još po koji ton na skali istog, dok je preteći karakter ono što prožima bass deonice na ovoj traci. Tekst koji je na ruskom je dobar, a posebno u refrenu gde glasi:

Группа крови - на рукаве

Мой порядковый номер - на рукаве

Пожелай мне удачи в бою, пожелай мне:

Не остаться в этой траве

(prevedeno na engleski)

My blood group, pinned on my sleeve

And my number and my rank

Here on my sleeve

Wish me luck in the battles to come

Wish me now please

Not to be left in the grass

Dok je solo deonica na kraju pesme, epitom rokerskog kula na kojoj bi naš Milan Mladenović pozavideo.

- Victor Tsoi u filmu Igla (1988)

3. The Cigarettes - Screaming, Dreaming

Ovaj bend za mene je skoro na ivici obskurnosti, ne zbog sadržaja već zbog informacija o bendu odnosno nedostatku istih. Za sam bend bih rekao da su (na osnovu ove jedne pesme) karakterističan, ali neuobičajen punk bend iz ere gde se alternativna muzika već nazirala. Postoji neko nepisano pravilo, da ako bend čini trojac, onda nekako moraju da kidaju što ovaj sastav baš i radi. A to se ogleda u mom omiljenom delu ove pesme koji je na kraju gde gitare eskaliraju u rokerskoj kakofoniji, nakon čega pesma odlazi u fejd aut, eskalirajući zauvek.

- The Cigarettes

4. Zibra - Better Off Alone

Zibra je bio kratkotrajni projekat elektronskog muzičara (čitaj maga) i jutjubera Sam Battlea sa kanala LOOK MUM NO COMPUTER koji mu je i moniker za solo projekat kao i hub za svoju audio tehnološku eksploraciju. Sama pesma je obrada 90s dens pevačice Alice DJ tj. njenog hita sa kraja devedesetih, Better Off Alone. Slušajući original mogu reći da je pesma dobila improvement u ovoj obradi koja je u maniru elektro indie džinova poput MGMTa i LCD Soundsystema. Nažalost sam bend ne postoji više, ali Sam Battle je tu, i dalje stvara kako pesme tako i gitarske pedale.

- Sam Battle u spotu za Better Off Alone

5. Cypis - Gdzie jest biały węgorz? (Zejście)

U Poljskoj možda nema poznatijeg izvođača, a toliko anonimnog kao što je Cypis. Kao ruska scena, poljski hip hop, za mene je isto tako neispitano polje. Naslov pesme Gdzie jest biały węgorz? (Zejście) koji u prevodu znači Gde je bela jegulja? (Spuštanje) je samoobjašnjiv, aludirajući na probleme sa adikcijom kao i na krizno stanje koje može uslediti nakon spuštanja sa dejstva droge. Pesma se odlikuje minimalnom instrumentacijom i austeričnim vokalom, dok se u raspoloženju ove trake može naći vapidna apatičnost kakva se može zateći na ranim izdanjima Gorillaz. Spot za pesmu je urađen analogno, u inspiraciji evocirajući na Trainspoting. Tekst pesme ima svoje hajlajtove, na momente spajajući banalnu džanki patetiku sa egzistencijalizmom i to u delu:

Przydała by się w totka szóstka

Albo chociaż jakaś czwórka

I bym leciał jak jaskółka

Jak pszczółka maja

Do ucha śpiewałaby mi Kayah

(prevedeno na engleski)

A lucky six would be useful

Or at least a four

And i would fly like a swallow

Like the Maya bee

Singing kayah to my ears

- detalj iz spota

6. White Town - Your Woman

Your Woman je pesma koja naprosto zrači nostalgijom. A isto tako ostavlja utisak nečega što je već slušano u prošlosti, ali bez jasne sigurnosti o tome koja je zapravo pesma u pitanju. Your Woman je obskurniji one hit wonder koji žanrovski stoji između trip hopa i brit popa što je dosledno drugoj polovini 90s dekade kada je pesma po prvi put i objavljena. Pesma eksplicitno govori o toksičnoj vezi i neminovnoj eksaserbaciji iste. Dok spot na jedan simpatičan način prati raspoloženje pesme.

- detalj iz spota

7. Panchiko - Laputa

O misterioznom sastavu imam ceo tekst, tako da nemam šta da dodam novo što već nisam rekao ili pomislio. Ceo album je mekana melanholija i prava je poslastica za slušanje. Ovu pesmu sam izdvojio zbog fan made spota koji je napravljen od delova iz Serial Experiments Lain i zato što sam sucker za all things nineties anime i sve stvari koje odišu drugom polovinom devedesetih OK Computerom, Matrixom, ranom digitalizacijom, internetom i naravno anti-konzumerizmom koji se može naći u modernim klasicima poput Fight Cluba koji i u knjizi i u filmskoj interpretaciji odiše urban decay atmosferom što se sociološki odnosi na kraj tradicionalnih etičkih vrednosti i pojavu modernog (digitalizovanog) čoveka tj. onoga koji manje provodi vremena u realnom svetu, a više u svom samoaktuelizovanom, indukovanom mikrosvetu.

- Iwakura Lain, Serial Experiments Lain

8. The American Analog Set - The Wait

Kopanje po lejbelima se nikad nije isplatilo više nego kada sam zakucao na vrata izdavačke kuće Morr Music iz Berlina koja se pretežno bazira na dreampop i indie zvuku, što ujedno predstavlja i lični muzički ukus osnivača iste, Thomasa Morra. Istraživanjem ovog lejbla sam pogodio zlatnu žilu, otkrivši mnoge dobre autore i bendove poput Notwista (koje slušam već 7,8 godina unazad!), Herrman & Kleine, múm, Tarwater i naravno The American Analog Set.

9. Dungen - Stadsvandringar

Postoji određena nepravda u muzičkoj industriji na zapadu tj. jedna od mnogih jer je nažalost muzička industrija kapitalizovana do srži. A kad se kaže zapadni svet misli se na zapadnu kulturu odnosno na engleski govorno područje gde dolazimo do samog problema koji je kulturološka nejednakost i latentni fašizam čak. Ono što pokušavam da objasnim jeste da mnogo veću prohodnost imaju autori koji dolaze iz engleski govornog područija npr. Amerika, Britanija, Kanada i recimo Australija gde ćemo se svakako sa namerom zaustaviti. Slušavši Dungen, bend iz Švedske ili ti više bend projekat švedskog autora Gustav Ejstesa, otkrilo mi se gorepomenuto licemerje i tendencija muzičke industrije da kešira samo najprofitabilnije autore ne mareći za autentičnost, originalnost ili ponekad za autorska prava čak. Kevin Parker, kreativna sila iza australijskog benda Tame Impala stvaralačku iskru kupi od psihodeličnih Beatlesa i ranih albuma Paul McCartneya, ali čitavu estetiku, pristup pa čak i hijerarhijsku strukturu organizacije sopstvenog benda, "posudio" je od skoro deset godina starijeg sastava, Dungen. Ne bacam hejt na čoveka čiji talenat i dalje acclaimujem kao lidžit stvar, ali biti toliko nonšalantan u pozajmici audio estetike je stvarno gde je pregazio liniju, makar za mene. Čak bih dodao da je u rokenrolu "pozajmica" riffova sasvim uobičajena pojava (prvi album Led Zeppelina je dobar primer ovoga), ali preuzeti ceo shtick je tu mač. Zato sad imam problem da slušam TI, otkrivši ove psihodelične šveđane koji pored očigledne prijatne audio estetike svoj kvalitet opravdavaju i dobrim pesmama koje se poigravaju na ivici pop strukture tek toliko, da budu prijatne i zanimljive, ali i dosledne. Preporuka, slušati pa uporediti!

10. Urusei Yatsura - Kewpies Like Watermellon

Fascinacija Velvet Undergroundom je fenomen u svetu rok muzike, a i tema za sebe zapravo. Mada ono čemu se površno možemo obratiti jeste kul faktor ovog benda i činjenica da je njihov rad u muzici kao i stvaralaštvo Lou Reeda uticalo na mirijade autora i bendova koji su se pojavili posle. Naime, Urusei Yatsura su mi privukli pažnju isprva svojim imenom koje su pozajmili od istoimene japanske mange. Ovaj škotski gitarski bend koji je nastao, a i stvarao za vreme brit pop ere, zapada u onu kategoriju bendova koji su po sentimentu više pripadali tadašnjoj američkoj alternativnoj sceni nego hajpu koji se odvijao kod njih. Stoga, Urusei Yatsura stoji sa bendovima poput Elastica, Ash, Swervedriver i Manic Street Preachers. Mada čak i među takvim audio "odmetnicima", UY ima svoje mesto.

- Urusei Yatsura u akciji

11. Abandoned Pools - Master (Clone High)

Protekla godina je bila između ostalog i godina kada sam, zbog gomile slobodnog vremena možda pogledao najviše filmova i serija od bilo koje druge godine. E sad, mim kultura ima mnogo slojeva, neki od kojih su čisto besmisleni, dok neki mogu biti i informativni, čak i kultivišući (Jack Stauber je tako postao popularan na internetu). U ovom slučaju radi se o early 2000s seriji po imenu Clone High, koju kad sam video, pomislio sam, zbog stila crtanja, da je možda sa Cartoon Networka, deleći sličnu vizualnu estetiku sa animiranim serijama poput Samurai Jack i Total Drama Island. Ipak, ova serija nije sa CN, već je sa MTV, što je zbog sadržaja za odrasle, sasvim prikladno. Serija prati priču Abraham Lincolna tj. njegovog klona koji sada ima 15 godina i ide u srednju školu gde susreće klonove Cleopatre koja je najzgodnija riba u školi, JFKa koji je budimo realni, najinteresantniji lik u seriji, konstantno napaljenog Gandija (zbog kojeg je serija i otkazana) i depresivne Jovanke Orleanke. Mada ono što mi je prvo privuklo pažnju jeste uvodna špica koju je napisao Tommy Walter iz benda Abandoned Pools. Ova traka je epitom najntiz zvuka i generacije x. Slušajući ovu pesmu osećao sam se kao da prvi put slušam bendove poput Built To Spill, Pavement i Guided By Voices. Stvarno sjajno!

- Abandoned Pools kao prom bend u poslednjoj epizodi Clone High

12. Arianne Schreiber & Shiro Sagisu - Komm, Süsser Tod (Come, Sweet Death)

Prošla godina je tematski bila prava za mnoge stvari. Pored obilnosti introspektivnih razmišljanja, povratka prirodi (a donekle i sebi), takođe su se pogledali mnogi filmovi i serije, naime Hideaki Annovo čedo Neon Genesis Evangelion. NGE sam pogledao prvi put kada sam se doselio u Beograd, negde u februaru 2016. i pored sopstvene tadašnje anksioznosti, gledajući seriju, samo sam pridodavao sebi osećanje nelagadnosti i nervoze. Gledajući seriju opet protekle godine, imao sam totalno drugačije raspoloženje. Umesto blage uznemirenosti, imao sam mir, namesto nelagodnosti, uživao sam u seriji po prvi put. Mada završivši seriju još jednom, osetih da fali širi kontekst nekih dešavanja u istoj. Tada sam pogledao finalizaciju serije u obliku filma, The End Of Neon Genesis Evangelion. Inicijalni hod serije sadrži 26 epizoda, gde se radnja epizoda 25 i 26 odvija u unutrašnjem svetu protagoniste Shinji Ikarija, dok film pruža uvid u spoljašnja dešavanja za vreme navedenih epizoda, time pružajući proširen kontekst za već konfuznu radnju originalne serije. Film doživljava produkcijsko unapređenje, pogotovu u vizualnom odeljenju, gde se neki vizuali održavaju i dan danas.

[veciti-filozof]

Svi: Ne brini, ko nema sreće u kartama, ima u ljubavi i obrnuto.

Ja: Ma jebeš ga, ja nemam sreće u životu.

- @questionable-geek

[zoranphoto]

JUGOSLAVIJA JU JE RASKRINKALA, UKRAJINA POTVRDILA! ‘Stara dama’ je pokazala svoju nemoć, posve je jasno tko kod nas vuče konce

Od početka ruske agresije na Ukrajinu Europska unija koja se dotad javno zanosila prerastanjem u globalnu silu ne samo da nije dospjela do pozicije sile koja ima svjetski značaj, nego se tijekom proteklih mjesecu čak pretvorila u drugorazrednu europsku silu. SAD i Velika Britanija preuzeli su u svoje ruke upravljanje europskim kontinentalnim poslovima. To je neoboriva činjenica, a samohvala europske političke elite kako se ključne odluke u odnosu na ukrajinsku krizu i stanje u Europi donose na ravnopravnoj osnovi sa savezničkim Washingtonom i Londonom jednostavno ne odgovara stvarnosti i to svatko zdravih očiju jasno vidi. Bruxelles i prijestolnice Europske unije odlučuju samo o tehničkim aspektima provođenja onoga što su ranije odlučili Amerikanci i Britanci. Europska unija je geopolitički potonula. Do ruske invazije na Ukrajinu Europska unija je izvana odavala dojam svojevrsnog carstva u usponu koje se teritorijalno i utjecajno širilo i koje je gradilo unutarnju hijerarhijsku strukturu.    

Kobna Jugoslavija

Sada, nakon 24. veljače i prve ruske granate ispaljene na Ukrajinu, kristalno je jasno da Europska unija uopće nema samostalne moći i da se razvijala i nastavlja se razvijati na imperijalnim principima, ali u sklopu većeg angloameričkog carstva. Europska unija jasno se u ovom trenutku iskazuje kao posrednički imperij SAD-a i Velike Britanije, kao svojevrsni podimperij velikog svjetskog carstva Washingtona i Londona. Nekada za hladnoga rata ekonomski i demokratski razvijene zemlje zapadne Europe predstavljale su izlog Zapada i primjer uspješnih država, a potom su ugurane u Europsku uniju, čije ih je širenje pak uvuklo u krizna područja svijeta i ratove propalih carstava kao što je sovjetsko i mini-regionalnog imperija kakav je bila propala Jugoslavija. Upravo na primjeru bivše Jugoslavije Europska unija prvi je put pokazala svu svoju nemoć koju su, dakako, pokrili njezini principali – SAD i Velika Britanija. Nakon toga lošega iskustva i angloameričkog spašavanja situacije činilo se da će Europska unija ipak u budućnosti nastupati opreznije i s većom koncentracijom moći.     Proteklih desetljeća čak se činilo kako se Europska unija razvija kao samostalno europsko carstvo. No ruske imperijalne konstrukcije koje su u svome novom posrtanju pokrenule neuspješnu invaziju na Ukrajinu zorno su pokazale da Europska unija ipak nije samostalna sila u usponu nego samo jedan proxy imperij angloameričkog carstva. Svojim širenjem dalje na istok Europska unija uplela se u ratove postsovjetskog prostora i uhvatila ukoštac s nečim čemu sama nije dorasla i u čemu figurira kao provoditelj američke i britanske politike. Pokušajem proširenja svoga utjecaja na sjevernu Afriku i Bliski istok u kontekstu velike američke strategije prekrajanja te regije i stvaranja “Novog bliskog istoka”, Europska unija je dobila samo mrvice koje su ostale na stolu nakon američkog i britanskog djelovanja kroz bliskoistočne ratove. Dočepala se dijela energetskih izvora, prije svega onih u Libiji, ali glavninu plijena je preuzeo Washington.

Oronule države

Usporedno s minimalnim ekonomskim i geopolitičkim dobicima pretrpjela je posljedičnu politički i ekonomski štetnu navalu migranata na europske prostore. Ovoga puta nakon ruskog napada na Ukrajinu odmah u startu Europska unija ispustila je sve iz svojih ruku. Iskazala je ne samo svoju nemoć aktivnog kreiranja geopolitičkog prostora u koji se upliće nego je inkasirala i ogromne političke i ekonomske gubitke. Rat u Ukrajini nakon ruske invazije konvergencija je svega lošega za Europsku uniju iz prethodnih ratova u koje se svojim širenjem uplela. Tu su na djelu istovremeno i iskazana nesposobnost, financijski gubici, nove izbjeglice, masivni gubitak utjecaja ne samo na globalnoj razini nego i na vlastitim europskim prostorima. No, da stvari budu još gore, sada je dodatno na djelu i kriza energenata i hrane i ekonomski pad. Učinak Europske unije ponovno je čista nula, a geopolitičke i ekonomske dobitke, evidentno je, ponovno će izvući SAD i Velika Britanija.   Demokratske države zapadne i srednje Europe, nekada najuspješnije države svijeta, nakon njihova uvlačenja u Europsku uniju i njezina višegodišnjeg imeprijalnog širenja ovoga trenutka izgledaju kao oronule, gotovo propale države. Djelovanje savezničkih sila SAD-a i Velike Britanije, koja nakon Brexita ni slučajno nije napustila djelovanje na europskim prostorima i utjecaj u Europskoj uniji, pretvorili su ih u države s brojnim problemima. Dakako, najmoćnije među njima, prije svega Njemačka i Francuska, prevladat će svaka za sebe ili u međusobnoj suradnji probleme u kojima su se našli, ali će na konceptu Europske unije i njezinoj strukturi ostati još jedan ružan ožiljak teškog geopolitičkog i ekonomskog neuspjeha. U svim ratovima u koje se svojim širenjem uplela, posebice onima na ruševinama sovjetskog imperija koji još traju u punoj žestini, Europska unija pretrpjela je nesumnjivo teške geopolitičke i ekonomske štete.  

Geopolitički neuspjeh

Osim toga, širenje Europske unije koje je u njezinu strukturu uključilo i bivše države sovjetskog bloka dovelo je do stvaranja novih sila unutar Europske unije koje svojom vitalnošću, kako političkom, tako i gospodarskom, kao i održavanjem posebnih odnosa sa SAD-om i Velikom Britanijom, postupno postaju novi gospodari Europe. Poljska je tako evidentno u vrhu europske politike i jedna je od najutjecajnijih članica Europske unije. Njezini posebni odnosi s Washingtonom i Londonom, usporedno uz poljsku moć unutar Europske unije, jačaju i angloamerički utjecaj. Kada vjetrovi rata prohujaju Ukrajinom, kada se američkim i novcem EU-a obnovi i kada u sklopu EU strategije proširenja bude primljena kao članica Unije, ta velika država s moćnim gospodarskim potencijalom postat će još jedna nova sila Europske unije. Dijelovi nekadašnjega SSSR-a, komunističkog bloka i varšavskog vojnog ugovora koji je za hladnoga rata funkcionirao kao sovjetsko carstvo, u bliskoj budućnosti će nakon širenja Europske unije i njihova uključivanja u strukturu praktički gospodariti Europom i potiskivati moć Njemačke i Francuske. Da Europska unija uistinu planira gotovo samoubilačko proširenje prema cijelom prostoru nekadašnjeg sovjetskog carstva, svjedoči nastup njemačkoga kancelara Olafa Scholza, koji je na sastanku europskih socijaldemokrata otvoreno pozvao na daljnje širenje Europske unije prema istoku na barem još desetak država jer će tobože tako Europska unija biti jača i imati više utjecaja. “Europska unija sa 27, 30 ili 36 država, koja bi tada brojila više od 500 milijuna slobodnih i jednakopravnih građana, imala bi daleko veću težinu u svijetu nego što je ima danas”, rekao je Scholz na kongresu Stranke europskih socijalista održanom u Berlinu sredinom listopada. Scholz je sasvim ozbiljno izjavio: “Predan sam proširenju Europske unije. Proces u kojem se Unija nastavlja širiti prema istoku situacija je u kojoj svi mi dobivamo”.

Širenje Unije

No sudeći po dosadašnjim iskustvima ulaženja u krizna svjetska područja, uključujući i bliskoistočne klaonice i krvave ratove između bivših država SSSR-a u postsovjetskom prostoru, jedino što će dobiti bit će novo uvlačenje Europske unije i njezinih članica u nove ratove koji se vode ili će se tek voditi na zgarištima razorenog sovjetskog carstva i na prostorima novoga, sasvim izglednog pada ruskoga carstva u sadašnjoj formi Ruske Fedracije. Njezini neuspjeli pokušaji širenja, između ostaloga i potpuno neuspješnom vojnom agresijom na Ukrajinu, dovode u pitanje i samu opstojnost Ruske Federacije. Uplitanje Europske unije u ratove za sovjetsko nasljeđe otvara vrata njihovu povratnom kriznom utjecaju na članice Europske unije. Rusija, gubeći rat u Ukrajini, praktički tone u živo blato vlastite propasti. Ako ne zaustavi svoje poraze na vojnom i političkom planu, a potom i ekonomskom koji tek slijede, disolucija Ruske Federacije uopće nije nemoguća, a u tom slučaju Europu će zapljusnuti val kaosa koji nastaje redovito padom svakog imperija. Širenje na prostore oko Ruske Federacije i pokušaj uključenja država Kavkaza i središnje Azije, bivših dijelova SSSR-a, u strukturu Europske unije tu opasnost će dodatno pojačati i Europska unija će se ponovno naći u još jednom ratnom kaosu na pravcima svoga širenja. Na vanjskopolitičkom planu sve miriše na davnu 1914. godinu prije sukoba velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima, a na unutarnjem političkom i ekonomskom planu sve podsjeća na razdoblje između dva svjetska rata. Europa je pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni mediokritetski političari kao što su dokazani politički promašaji – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ili tragikomični antidiplomat Josep Borrell.

Političke deluzije

Na žalost Europe i njezinih građana, ni oni ni Europa više nemaju izlaza iz kruga u koji su ušli, a europske narode samo mogu, kupujući vrijeme, nastaviti zavaravati i za svoje političke deluzije i promašaje sada infantilno, kao u doba komunizma, kriviti vanjske i unutarnje neprijatelje među kojima glavnu riječ i dalje vodi ruska propaganda. Uvijek je, dakako, kriv netko drugi, uvijek neke mračne sile ugrožavaju sjajnu Europu. Onu istu Europu koja je izrodila ideologije komunizma, fašizma, nacionalsocijalizma i bolje da ne idemo dalje u prošlost. Teško je ipak tek tako zaboraviti krvavo nasljeđe Tridesetogodišnjeg rata i eru europskog kolonijalizma koja se i danas kroz suptilnije forme uporno održava. Nažalost, teško se ne ponavljati u opisu stanja – ista pozornica kao prije 1. i 2. svjetskog rata postavljena je na europskim prostorima – veliki neprijatelj na istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava vlasti upravo onakva kakva sada postoji unutar najmoćnijih europskih država i njihove nadnacionalne paradržavne tvorevine Europske unije. Istodobno Velika Britanija i SAD, nakon što su je preuzeli tijekom 1. i 2. svjetskog rata, Europu i Europsku uniju sve otvorenije tretiraju kao ekstenziju svoje politike i svoje podcarstvo. Washington i London u cijelosti su preuzeli europsku politiku nakon ruske invazije na Ukrajinu. Centar euroazijskoga prostora ponovno je eksplodirao na neki morbidno modificiran način kao davne 1914. godine ili krajem 30-ih godina prošloga stoljeća. Bez Europe nema svjetskog rata, pojednostavljeno rečeno. Nikada sukob SAD-a s Iranom, Rusijom ili Kinom ne može u tolikoj mjeri stvoriti pretpostavke otvaranja globalnog ratnog obračuna kao što to može učiniti europsko krizno žarište. Došlo je vrijeme da vodeća europska politička, financijska i gospodarska elita napokon prizna svojoj javnosti da je Europu kroz deluzije EU integracija, širenja i egoističnih politika najmoćnijih europskih država dovela do statusa svjetskog kriznog žarišta.

Krizno žarište

Percepcija da neki novi svjetski sukob počinje nuklearnim ratom ili nekakvom velikom objavom rata globalnih sila jedna drugoj putem izravnih vojnih djelovanja potpuno je pogrešna. Nekim čudom takvo shvaćanje mogućnosti globalnog razračunavanja uporno se održava u javnosti najvjerojatnije zahvaljujući europskim srednjostrujaškim medijima koji pokrivanju politiku vodeće elite i održavaju privid mirotvorne uloge Europske unije i europskih integracijskih procesa. U stvarnosti ti isti procesi su toliko podijelili Europu da je ona na rubu pucanja, a svaki slom mirovnog poretka u Europi uvijek je neizbježno vodio i slomu svjetskog mirovnog poretka. U novi veliki ratni sukob razmjeran velikim ratovima 20. stoljeća Europa polako tone kroz disperzirani, razlomljeni hibridni sukob unutar sila koje njome vladaju i koji se često putem posrednika širi diljem svijeta u koji se uključuju sve globalne svjetske sile. Ukupnost tih zbivanja prerasta u veliki svjetski sukob za preraspodjelu svjetskih bogatstava i moći. Jedino Europa, kao i više puta u povijesti, ima istinski potencijal eskalacije i transformacije toga sada još razlomljenog, nevidljivog i medijski zatajenog rata u svjetski sukob epskih razmjera. Europa je oduvijek, što god sebi pripisivali drugi, ipak bila kulturno, političko i ideološko središte svijeta. U njoj je uvijek sve započinjalo i uvijek sve završavalo. Dnevno.hr Photo by Mike van Schoonderwalt Read the full article

[mentalnahigijena]

Razdoblje novih tenzija u crnogorskom društvu, nastalih povodom najavljenog ustoličenja mitropolita SPC Joanikija 5. septembra na Cetinju, i ovog puta protiče uz popriličnu dozu lažnih vijesti. Kako vrijeme odmiče, dezinformacije su sve prisutnije – od društvenih mreža, preko ulične propagande, sve do već uobičajene kampanje medija iz susjedstva. Samo tokom nekoliko posljednjih dana, korisnici društvenih mreža saznali su o ‘koncertu’ Jadranke Barjaktarović i Marka Perkovića – Tompsona na Cetinju, ali i o ‘peticiji podrške’ žitelja tog grada ustoličenju, pri čemu je bilo zloupotrijebljeno i ime lokalnog javnog emitera. U isto vrijeme, na ulicama Podgorice pojavili su se posteri kojima je ‘pozivano’ na juriš, a beogradski mediji na dnevnoj osnovi bombarduju dezinformacijama – od toga kako na Cetinju protestuju albanski separatisti sa Kosova i muslimanski ekstremisti iz bosansko-hercegovačke Federacije, sve do toga kako će 5. septembra pasti krv. U kojoj mjeri lažne vijesti mogu doprinijeti dodatnom usijanju atmosfere u aktuelnom momentu, pokušali smo da saznamo u razgovoru sa Milanom Jovanovićem iz Digitalnog forenzičkog centra, organizacije koja se već duže bavi raznorodnim pojavnim oblicima dezinformacija. Kontinuitet uigrane kampanje Na početku, naš sagovornik ističe kako nema dileme da ovog puta lažne vijesti služe kako bi se društvo dodatno ekstremizovalo. „Naravno da lažne vijesti i dezinformacije utiču na podizadnje tenzija. To im je i jedan od osnovnih ciljeva. Da se društvo ekstremizuje i dodatno polarizuje, kako bi se stvorila slika o Crnoj Gori kao nestabilnoj NATO članici, u kojoj vrlo lako može doći do sukoba. Nažalost, ovo je samo kontinuitet već uigrane kampanje, koja je započeta još od članstva u NATO, a dobila je gresivni epilog tokom litija, parlamentarnih izbora, lokalnih izbora u Nikšiću i prilikom izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. I tada, ciljevi su bili isti. Već nekoliko godina svaki važniji politički događaj u zemlji praćen je dezinformacijima, lažnim vijestima i raznim sličnim narativima. Kreatori ovih malignih pojava svjesni su veoma niskog stepena medijske pisemnosti u društvu i visokog emotivnog naboja, pa je logično očekivati da je crnogorsko društvo plodno tlo za strane uticaje“, smatra Jovanović. On, međutim, naglašava kako ovog puta sa obje strane postoji još uočljiviji ekstremizam nego što je to bilo ranije. „Ono što zaista brine jeste pojava sadržaja koji obiluje ekstremizmom, nasiljem, uvredama i etiketiranjem sa obje strane političkog spektra. U malim društvima, sa kompleksnom političkom situacijom kao što je u Crnoj Gori trenutno, ovakve stvari mogu biti jako opasne, pa se čini da pozivi na smirivanje tenzija po pitanju ustoličenja gotovo da nemaju efekta“, dodaje on. Scenario 'uloge mirotvorca' Na pitanje ko stoji iza novog talasa lažnih vijesti, odnosno da li su to grupe 'običnih' pojedinaca iz onlajn okvira ili je sve znatno organizovanije, Jovanović kaže kako je prvo bitno dati odgovor na pitanje kome u prilog ide trenutno stanje haosa u Crnoj Gori. „Evidentno je da naše polarizovano društvo nema kapaciteta da se samo izbori sa problemom. Stoga, smatram da je neophodna pojačana pažnja zapadnih partnera i saveznika Crne Gore. Potrebna je nova energija i senzibilitet, kako bi trenutni uspjeh destabilizacije unutrašnjih prilika u Crnoj Gori u dogledno vrijeme mogao biti posmatran kao epizoda, odnosno osjetljiva faza demokratskog razvoja crnogorskog društva bogatog različitostima“, smatra on. Jovanović ima prilično neobično razmišljanje i kada je riječ o epilogu aktuelnih previranja. Dizanje tenzija, a zatim volšebno rješavanje problema, kako on dodaje, donosi najviše poena, u ovom slučaju - kako smatra naš sagovornik - Aleksandru Vučiću. „Sveprisutnost propagande, uz destruktivno djelovanje, ne ograničava se samo na obične građane, već i te kako utiče na organe reda i mira, koji će morati biti na visini zadatka. Ipak, nadam se da do ustoličenja na Cetinju, koje je sada centar zbivanja, neće doći, već da će se, kao nekoliko puta u prošlosti, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pojaviti u ulozi mirotvorca i predložiti pomjeranje ceremonije u Podgoricu. Dizanje tenzija do usijanja, a potom njihovo rješavanje donosi najviše političkih poena“, naglašava naš sagovornik. Uvijek može gore Nesebično svemu doprinosi i dio medija iz susjedstva. Reklo bi se, doduše, kako to i nije ništa novo, već samo nova epizoda nakon „oslobađanja Crne Gore“ i „bitke za Nikšić“. Jovanović ističe da je riječ o „perjanicima dezinformacija“. „Mediji iz regiona, a posebno tabloidi iz Srbije, koja je poligon za artikulisanje ruskih interesa, u velikoj mjeri doprinose podizanju tenzija i širenju dezinformacija i lažnih vijesti. Nakon što su perjanici dezinformacija, pod kontrolom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića – Informer, Srpski telegraf, Alo i Kurir – najavili na naslovnicama u ponedjeljak ratni scenario u Crnoj Gori, takav trend je nastavljen. Televizija „Happy“, za koju se smatralo da je vrhunac propagandne djelatnosti dostigla tokom "bitke za Nikšić“, dokazala je da ipak može gore. U udarnom terminu u 21 sat, organizovana je specijalna emisija o situaciji u Crnoj Gori pod nazivom „Da li će pasti krv u Crnoj Gori“, podsjeća on. Jovanović dodaje kako su i pojedini mediji, koji su smješteni u Crnoj Gori, uvijek spremni da tim propagandnim manevrima priskoče u pomoć. „U širenju takvog sadržaja u pomoć je još jednom pritekao i domaći pro-Vučićev portal Borba, koji otvoreno priželjkuje sukobe, a uključio se i glavni Vučićev apologeta Aleksandar Vulin. U ovako složenoj situaciji, dolivanje ulja na vatru sa emisijama i tekstovima koji obiluju senzacionalizmom, dezinformacijama od strane Srbije sigurno ne doprinosi smirivanju tenzija nikad polarizovanijeg crnogorskog društva. Pitanje je kome to ide u prilog“, smatra on. Kako razlikovati istinu od laži? Lažne, ali i nevjerovatne vijesti iz stvarnosti, u novije su vrijeme dovele do toga da brojni korisnici interneta povjeruju da su istiniti i tekstovi sa – satiričnih portala. Nakon svega, postavlja se pitanje na koji način auditorijum uopšte može poboljšati sopstvene 'filtere', kako bi lakše prepoznali lažne vijesti kojima su sve izloženiji. „Ljudi su postali veoma ostrašćeni i burno reaguju čak i na tekstove satiričnih portala. Nažalost, to je prouzrokovano medijskim sadržajem kojim smo konstano izloženi, kao i deziformacijima i lažnim vijestima na društevenim mrežama, ali i samoj poltičkoj situaciju u zemlji. Pomenuta situacija upravo ukazuju na nizak stepen medijske pismenosti. DFC se od osnivanja maksimalno posvetio podizanju stepena kritičkog razmišljanja u našem društvu. Ove godine smo održali nekoliko radionica na ovu temu, i zaista ohrabruje broj učesnika, posebno mladih“, priča Jovanović. On zaključuje kako je krucijalno konstantno preispitivanje informacija. „Jedan od naših glavnih savjeta jeste da čitaoci uvijek preispituju informacije koje pronađu, a posebno one na društvenim mrežama. Treba uvijek provjeriti ko je autor teksta ili objave, uporediti sa drugim medijima. Jedan jako bitan, ako ne i najznačajniji faktor su emocije, koje treba isključiti prilikom prikupljanja podataka. Nije to specifikum crnogorskog društva. Esencija moderne propagande nije samo u pogrešnom informisanju ili guranju određene agende i narativa u prvi plan, već iscrpljivanje kritičkog razmišljanja. Kada javnost pretrpate informacijama sa svake strane, postaje teško razaznati i segmentirati istinu od laži. U takvoj situaciji mnogo je lakše manipulisati javnim mnjenjem. Treba li nam bolji primjer od aktuelne krize u sopstvenoj državi“, pita se Jovanović. (Portal Analitika)

[balkanin]

Autoceste FBiH o tunelu Hranjen: Rješenja za završetak radova neće uzimati u obzir politikanstva

Autoceste FBiH o tunelu Hranjen: Rješenja za završetak radova neće uzimati u obzir politikanstva

Nakon što jeobustavljena gradnja tunela Hranjen kod Goražda danas su se ponovo oglasili iz JP Autoceste FBiH. – Rješenja neće uzimati u obzir politikanstva koja nisu usmjerena ka cilju, a to je završetak projekta. To je interes šire zajednice koji prevazilazi uskostranačke borbe. Kada je u pitanju trenutno stanje, JP Autoceste FBiH je utvrdilo nepobitne činjenice. Evidentno je kašnjenje i…

[balkantimes]

Izetbegović: Niko ne smije ostati bez plaće; velika izdvajanja za političare treba sad skresati i ne vraćati

Pandemija koronavirusa, sa kojom se posljednjih mjesec dana suočava i Bosna i Hercegovina, u drugi je plan stavila neke za našu državu uobičajene političke teme i događaje. Zbog toga je i ovaj zdravstveni, ali i ekonomski izazov za BiH bio dominantna tema razgovora sa predsjednikom Stranke demokratske akcije (SDA) i dopredsjedavajućim Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Bakirom Izetbegovićem.

Izetbegović je u razgovoru za Faktor govorio o zdravstvenim, ali i ekonomskim i političkim aspektima pandemije koronavirusa, te o načinu na koji je ona utjecala na njegovu svakodnevnicu.

Već gotovo mjesec dana živimo u posebnom režimu zbog pandemije koronavirusa. Kako se Vi uspijevate prilagoditi novim okolnostima, padaju li Vam teško sva ograničenja, preventivne mjere i strahujete li od virusa?

- Ja sam svakodnevno na poslu i ne osjetim veliku razliku u dinamici dnevnih aktivnosti. Uostalom, i u normalnim okolnostima je većina mojih kontakata bila putem telefona. Teško mi pada što je zaustavljen trend ekonomskog rasta na kojem smo predano i uporno radili posljednjih pet godina. Pošlo nam je za rukom da kreiramo preko 100.000 novih radnih mjesta u tom vremenu, a zatim i da pokrenemo ciklus izgradnje cestovne i energetske infrastrukture. Vjerovatno će se u slijedećih pet mjeseci privremeno urušiti mnogo toga na čemu smo radili pet godina, ali ćemo to relativno lako podići čim pandemija posustane.

Ono što nećemo moći vratiti jesu ljudski životi. Dosege koronavirusa još uvijek ne možemo ni približno predvidjeti, ali ono što sa sigurnošću možemo konstatovati jeste da imuni sistem ogromne većine ljudi nema odgovor na napad ovog virusa, on se stoga širi kao požar, i smrtnost je za sada daleko veća od procenata sa kojima se kalkulisalo. Lično nemam nikakvog straha, kao što ga nisam imao ni u gorim situacijama. Ako istinski vjerujete u Božije određenje, strah blijedi.

Jeste li zabrinuti, kako zbog toga da li će naš zdravstveni sistem uspjeti izaći na kraj sa pandemijom, tako i zbog onog sa čim se već suočavamo, a to su ekonomske posljedice?

- Ako uspijemo zadržati mjere izolacije i disciplinu građana, epidemija će se razvijati usporeno i naš zdravstveni sistem će biti u stanju da se s njom nosi. Ne smije se dopustiti nagli, nekontrolisani porast oboljelih. Naročito je važno spriječiti širenje bolesti među ljekarima i medicinskim radnicima.

Ekonomske posljedice će biti teške, nadam se ne i katastrofalne. Budžeti će biti prepolovljeni, i to u optimističnijem scenariju. Najbitnije je pritisak ekonomskog pada i "stezanja kaiša" ravnomjerno rasporediti na stanovništvo. Niko ne smije biti bez kakve-takve plaće, i niko ne smije primati visoku plaću. Naš narod može svašta izdržati i podnijeti, ali nepravda mu padne najteže, i ona može izazvati socijalne nemire. Ne smije se dopustiti propadanje dijela firmi iz realnog sektora koje su najteže pogođene, moraju ostati na životu.

Da li se na državnom nivou vlasti moglo uraditi više? Jesu li već tradicionalne opstrukcije i nesuglasice stavljene u stranu ili još uvijek opterećuju funkcionalnost i kapacitet države da odgovori na izazove poput ovog?

- Naravno da jeste, ali dio opstrukcija je još uvijek prisutan i onemogućava da država vodi glavnu riječ u suprotstavljanju pandemiji. Očigledno se i ova situacija koristi da bi se pokazala "vidljivost" i samodovoljnost entiteta. A to nanosi štetu svima jer i opstruira borbu sa koronavirusom. Takav odnos će morati prestati, jer entiteti neće moći bez države dobiti pomoć međunarodnih institucija bez koje nema obnove ekonomije.

Ekonomske mjere Vlade FBiH su već precizirane. Da li ste zadovoljni njima, hoće li biti dovoljne da oni kojima je to najpotrebnije što lakše izađu iz ove krize?

- To je tek prvi korak. Slijede rebalansi budžeta, reprogrami dugovanja prema domaćim i inostranim bankama, pomoć poljoprivredi i tako dalje. Prilagođavat ćemo se razvoju situacije u svijetu, jer naša ekonomija je jedan od manjih kotača u globalnom ekonomskom sistemu. I taj kotačić usporava i ubrzava zavisno od tempa koji nameću velike privrede, evropska, azijska, američka. U ovom času globalni ekonomski sistem naglo usporava, ali čim pandemija posustane, velike zemlje će vještački ubrzavati taj mehanizam, forsirati potrošnju upumpavanjem hiljada milijardi eura i dolara u ekonomske krvotoke. Treba dočekati taj momenat, sačuvati naše firme, socijalni mir i sigurnost u zemlji. Raspodjela sredstava općinama i gradovima u FBiH je izazvala žestoke reakcije javnosti. Mnogi je smatraju nepravednom, čak i uvredljivom. Šta Vi mislite o tome i da li je ta odluka konačna?

- I mene je iznenadila odluka Vlade o ovakvoj raspodjeli. Radi se, izgleda, o ranijim dogovorima, i to je razlog da su svi bošnjački ministri glasali za nju. Smatram da nakon pojave pandemije uopće nije trebalo krenuti u podjelu sredstava nižim nivoima, već da je ta sredstva trebalo rebalansom budžeta usmjeriti u novoosnovani Fond za stabilizaciju. Vjerujem da će odluka biti povučena ili izmijenjena. Istaknuli ste da mjere koje se odnose na moratorij na otplatu kredita nisu dovoljno precizne. Znači li to da Agencija za bankarstvo FBiH nije trebala dopustiti bankama da same odlučuju kome će dozvoliti odgodu? Da li je u tom kontekstu Vlada FBiH trebala energičnije reagirati, s obzirom da su čelni ljudi Agencije imenovani upravo na prijedlog Vlade?

- Budžeti će padati, sa njima potrošnja, plaće i sposobnost firmi i građana da vraćaju rate kredita. Morat će doći do djelimičnih moratorija, kao i do masovnih reprograma kredita. Uvjeren sam da će za to biti sluha u Agenciji za bankarstvo, ali ako to izostane, morat će intervenisati Vlada.

Pozvali ste na smanjenje plaća u javnom sektoru, barem onima koji imaju iznadprosječna primanja. Međutim, čini se da ne postoji interes da se to dobrovoljno uradi. Postoji li način da se javni sektor "natjera" na to da snosi dio tereta ove krize?

- Bit će natjeran neizbježnim rebalansima budžeta. Već je evidentno da priliv sredstava od naplate indirektnih i direktnih poreza naglo pada i jasno je da će biti nemoguće održati ovakav nivo plaća. Realni sektor nosi na svojim plećima sve, i sebe i državu, i ubrzano ulazi u stanje u kojem neće moći nositi ni samog sebe, a kamoli servisirati državni aparat sa ovakvim plaćama. Volio bih da to moje kolege političari shvate i smanje visoke plaće samoinicijativno, za primjer drugima. Onako kako je to uradio predsjednik Džaferović.

Da li je ovo možda prilika da se konačno presječe i da se reduciraju izdvajanja za različite naknade zvaničnicima, poput odvojenih života, reprezentacija, telefona...? Načelna saglasnost da se takvi koraci naprave uvijek postoji među svim strankama, ali konkretni koraci uporno izostaju.

- Upravo tako, sada to treba skresati i nikada više ne vratiti. Slično je i sa parafiskalnim porezima koji kao uporni paraziti preživljavaju na lokalnom nivou, i iscrpljuju realni sektor već deceniju. Svako zlo za nako dobro. Pod pritiskom pandemije prepoznat će se i slabosti u sistemu, naročito zdravstvenom. Vrijeme je da taj glomazni i skupi sistem učinimo efikasnijim.

Jeste li zadovoljni reakcijom nižih nivoa vlasti, naročito u onim sredinama u kojima su na vlasti kadrovi vaše stranke?

- Mjere na tom nivou tek slijede. U utorak ćemo Džaferović, Novalić i ja imati sastanak sa kantonalnim premijerima i dijelom načelnika koji su kadrovi SDA, upravo sa svrhom efikasnije koordinacije svih nivoa vlasti.

U javnosti, barem među Bošnjacima, se nametnulo i pitanje zašto neke islamske zemlje, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, u ovim trenucima pomažu neke susjedne države, a zaobilaze BiH.

- Ne bih ulazio u analiziranje geopolitičkog momenta, komplikovanih odnosa u islamskom svijetu, motiva i odluka lidera UAE. Ono što znam jeste da se sve veze pojačavaju poslovnim vezama. Ako ljudi iz vladajućih porodica grade Beograd na vodi, ili značajno investiraju u poljoprivredu u Srbiji, onda ih je lako zamoliti da pomognu i humanitarno. Teško će to odbiti. Emirati vrlo lako investiraju u Srbiji i Crnoj Gori, a pokušali su i u Bosni i Hercegovini. Ali za sve što su pokušali, dobili su odbijenicu, uz učtivo i temeljito objašnjenje zašto to nije moguće. A šta da rade sa učtivim obrazloženjima? Oni su ponudili investicije i čude se što ih mi ne prihvatamo. To nije put da BiH stekne prijatelje, investitore, lobiste.

S obzirom da je vaša supruga svakodnevno na "prvoj liniji" borbe protiv koronavirusa, jeste li zabrinuti za njeno zdravlje?

- Jesam, jako sam zabrinut.

Izvor: Faktor

[promjenaparadigme-blog]

Afirmativna vizija Republike Srpske

Manihejstvo predstavlja drevnu dualističku religiju zasnovanu na vjeri u postojanje dva osnovna načela-dobra i zla. U modernom kontekstu tog pojma sve pojave mogu da se podijele u te dvije osnovne grupe, dakle grupu dobru i grupu zlu. Dobra, po prirodi stvari, jeste ona u kojoj smo mi i naši prijatelji, naša grupa, dok je zla ona kojoj pripadaju naši neprijatelji. Manihejski pogled na svijet, sljedstveno, kategoriše ta osnovna isključivost, mi i oni, pri čemu su ti „oni“ neki drugačiji od nas koje, dakle, moramo da eliminišemo inače će oni da eliminišu nas. Moralno opravdanje tog imperativa uništenja leži u shvatanju da smo mi dobri, a da su oni zli.

Političku scenu u Republici Srpskoj trenutno karakteriše ta manihejska podjela na „nas“ i „njih“. Jedni su „izdajnici“ a drugi „patriote“, jedni su „kriminalci“ a drugi „borci protiv kriminala“. U demokratskom i pluralističkom društvu sasvim je normalna, dapače i poželjna, politička borba najrazličitijih društvenih grupa i interesa, no ta politička borba nema odlike borbe na život i smrt kao što je kod nas slučaj. Ako u jednom društvu politički blokovi koncipiraju maniheistički obrazac onda tu nema prostora za dijalog, sve se svodi na neprestano generisanje novih konfliktnih linija podjela. Konflikti se ne rješavaju kompromisom, nego stvaranjem novih konflikata. Društvo se dijeli po primitivnom političkom obrascu i, umjesto da bude nepresušan izvor novih i drugačijih ideja, ono se pretvara praktički u dvije ratoborne navijačke grupe. A znamo da navijačke grupe nisu pretjerano pametne.

Prateći esenciju političkih trvenja u Srpskoj u posljednje tri godine evidentno je da se ona sastoje u tome da jedni dokazuju da su ovi drugi izdajnici, dok se ovi drugi iz petnih žila upinju da dokažu da oni to nisu, a da su oni prvi, pored toga što su lažne patriote, još i kriminalci. No, šta uopšte znače ti pojmovi? O čemu je riječ? O kakvoj izdaji se radi? Šta se to tačno izdaje? Ko su ti kriminalci? Kad im je dokazana krivica? Osvrnimo se na nekoliko važnih detalja.

Da bi neko u Srpskoj bio izdajnik Srpske prethodno je potrebno da postoji jasno definisana nacionalna politika ili strategija Republike Srpske. Gdje je ta strategija napisana? Kad je sačinjena? Ko su njeni autori? Šta u njoj piše? Šta to, na prvom mjestu, može da bude nacionalna strategija? Državni interes, raison d'être’? Opozicija u Republici Srpskoj već godinama pokušava da dokaže da ona nije izdajnička. Pri tom, mnoge poteze vlasti u Srpskoj ona osuđuje kao populističke i zapravo štetne po interese Republike Srpske i njenih građana, a potom da bi dokazala svoje srpstvo počne da vrši još populističkije poteze i tako samu sebe nokautira.

Zbilja, šta je to nacionalni interes Srba u BiH, šta je to interes Republike Srpske i svih njenih građana a koji nisu svi Srbi? Zamislimo sad na trenutak da ne živimo tu gdje živimo. Nemamo istoriju kakvu imamo. Nema ratova, nema mržnji, nema destruktivne i tragične balkanske sudbine. Niko te specijalno ne mrzi i ne ugrožava. Imaš ne jedan, nego četiri dana republike budući da je stanje u zemlji dosadno pa se slavi nacionalni praznik u sva četiri godišnja doba da bi sama priroda potpomogla postavljanje najboljih mogućih koreografija. Prosto, tabula rasa. Šta je u takvoj situaciji nacionalni interes?

Nacionalni interes razumne nacije jeste da usvoji vrijednosti zbog kojih će drugi ljudi željeti da postanu dijelom tog sistema, a ne da insistira na vrijednostima zbog kojih će sa svima da se bude u sukobu. Ako je Republika Srpska zemlja u kojoj se striktno poštuje vladavina prava umjesto vladavine političkih veza, ako je u njoj privreda u korelaciji sa znanjem i trudom, a ne sa političkim vezama, ako se u njoj mladi školuju da bi inovirali sebe i sutra stvarali nove tehnologije a ne da bi stekli papir na osnovu kojeg će tražiti posao u državnoj službi (pogađate, uz pomoć političkih veza), ako se u njoj duhovnost ogleda u poštovanju sebe, Drugog i Drugačijeg i Prirode, a ne u vezama sa vjerskim vođama i mržnjom Drugog i Drugačijeg, dakle ako je njen sistem zasnovan na promociji znanja, rada, učenja, inoviranja, solidarnosti i otvorenosti ka drugačijim ljudima i drugačijim idejama, a ne na degradaciji tih vrijednosti, onda je Republika Srpska interesantna svakom normalnom čovjeku.

Baš zbog toga što trenutno u Srpskoj, Bosni i Hercegovini i ostatku bivše Jugoslavije ne vladaju te vrijednosti naši ljudi odlaze tamo gdje su iste afirmisane. Naši mladi ljudi odlaze u zemlje Zapada ne zato jer vole svi Zapad, nego zato jer se tamo može zaraditi novac i obezbijediti normalna egzistencija sebi i svojoj porodici bez da moraš imati neku vezu. Još važnije, odlaze jer  žele biti dijelom uspješnog i civilizovanog sistema.

Uspješan sistem je uspješan baš iz razloga što njeguje različitosti, što ih podržava, što ih afirmiše. Svaki totalitarni sistem u istoriji je propao ne zato što su sistemi prisile otpustili, nego zato što je jednoličnost ugušila ideje. Nije Sovjetski savez propao jer je KGB postao smotan, nego zato što su ljudi u Sovjetskom savezu prestali da razmišljaju svojom glavom. Svi su naučeni da razmišljaju samo glavom jednog čovjeka, pa kad njega boli glava onda svakog zaboli i njegova glava. Totalitarni sistem ne može da razvije normalne institucije, one budu samo formalnost i zato svaki totalitarni sistem upada u krizu i napose defragmentaciju onog trenutka kad se izgubi, makar i biološki, vođa oko kojeg je taj sistem bio zasnovan.

Vratimo se opet u Republiku Srpsku. Nemoguće je biti izdajnikom Republike Srpske budući da Srpska na prvom mjestu uopšte nema svoj definisan nacionalni program. Opozicija u Srpskoj je napravila ključnu grešku, i to i dalje nastavlja da čini, i zbog toga će doživjeti Vaterlo 2018. godine, zato što se cijelo vrijeme ubi da dokaže da nije izdajnička umjesto da vrijeme i energiju troši na definisanje strategije Republike Srpske. A ta strategija mora biti afirmativna i pozitivna, budući da vlast sjajno koristi svoju strategiju negacije. Vlast ima program da negira BiH, negira Zapad, negira kapitalizam, negira sve što je zgodno da se optuži za probleme ljudi u Republici Srpskoj. Koncept vlasti u Srpskoj je da sruši sve oko sebe, a da potom počne da razmišlja šta da u datim okolnostima čini sa Republikom Srpskom. Odnosno, u najkraćem, vlast pojma nema šta da radi sa Srpskom pa je odlučila da svoju politiku zasnuje na borbi protiv svih onih koji su protiv Srpske, a bogami i onih koji su protiv vlasti u Republici Srpskoj. To je solidna politička taktika, odlična kad se pogledaju rezultati na izborima, ali i dalje bez odgovora na pitanje šta činiti sa Republikom Srpskom, koje su to njene vrijednosti, koji su to njeni ciljevi, koji su to njeni interesi, kako sve to kad se definiše konačno i evaluirati. To vlast ne čini, a opozicija nije ni počela da o tome razmišlja.

Dio mlađih i pametnijih ljudi u strankama SzP mora da shvati dvije osnovne stvari. Prva, da je voz sa šansom da opozicija izvuče pouke iz brodoloma koji joj se desila prije nekoliko mjeseci prošao i da će vrijeme do početka sljedeće kampanje opozicioni lideri potrošiti na međusobna nadgornjavanja i pozicioniranja. Zbog toga će opozicija doživjeti apokalipsu 2018. godine. No, to ne treba da se shvati isuviše tragično. Nova opozicija mora postati svjesna svoje generacijske uloge da definiše afirmativan koncept Republike Srpske, da taj koncept postavi u pozitivnu korelaciju sa našim okruženjem, da kreira strateške interese Srpske, da zbiljski radi na civilizacijskom preporodu Srpske, da se maksimalno usredsrijedi na privredni oporavak zemlje, vladavinu prava i smanjenje tehnološkog gapa u odnosu na srednje razvijene zemlje, te da napose to predstavi građanima i zatraži njihovu podršku ne da bi srušili SNSD sa vlasti nego da bi gradili i unaprijeđivali Republiku Srpsku, učinili humanijim ambijent za život svih njenih građana i poslali pozitivnu poruku svima u Bosni i Hercegovini i cijeloj ovoj regiji da ideje mira, prosperiteta i saradnje i dalje imaju smisla i da se za njih vrijedi boriti.

Takva vizija Republike Srpske jeste nešto za šta se vrijedno boriti. U čemu je smisao boriti se protiv svih onih koji su protiv Republike Srpske? Šta imamo od toga da se borimo protiv Bakira Izetbegovića, ludaka koji Ivu Andrića porede sa Hitlerom a sebe nazivaju intelektualcima, protiv svih onih kojima dan počinje i završava sa pljuvanjem Srpske? Besmisleno je kreirati koncept Srpske koji će se sastojati u tome da se reaguje na takve ljude, jer ćemo se na kraju pretvoriti u odraz u ogledalu svojih neprijatelja. Dakle, jedini smislen odgovor je izgraditi autentičnu politiku, promovisati vrijednosti saradnje, tolerancije, sekularizma, vladavine prava i racionalizma, te takav koncept izgraditi u Srpskoj. Napraviti od nje moderno, bogato, tolerantno i prosperitetno društvo. Društvo koje ne gura prst u oko bilo kome. Društvo u kojem su poželjni svi uspješni i tolerantni Bošnjaci, Hrvati, Česi, Ukrajinci..ko god. Ako načinimo Srpsku takvom, onda će bakiri i ini, po prirodi stvari, iščeznuti. Normalni ljudi u Federaciji BiH će shvatiti da ih niko ne ugrožava, da niko ne prijeti, da je smisao u saradnji, zdravom takmičenju, regionalnom povezivanju, zajedničkom nastupanju prema većim tržištima. To treba da bude misija Republike Srpske.

[hriminal]

Poštovani, ovim putem Vam se ne obraćamo politički, već prvenstveno kao zabrinuti građani.

Naime, unazad par mjeseci je evidentno "čudno" ponašanje aktualne predsjednice i predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović. Više puta su ju kamere zabilježile u stanju koje se laičkim okom može identificirati kao stanje intoksiciranosti.

I dok dobar dio javnosti nad time likuje i ismijava ju, mi kao politički protivnici ne želimo na taj način iskorištavati očita stanja psihofizičke uznemirenosti kod aktualne predsjednice.

Te situacije više nisu iznimka, već recidivizam: usporen govor, mumljanje i jedva otvorene oči se više ne mogu opravdavati kao umor, jer riječi koje idu uz takvo fizičko stanje dokazuju da se radi o umanjenoj ubrojivosti.

Ne želeći iskorištavati tragičnost situacije u kojoj se predsjednica nalazi u političke svrhe, smatramo sramotnim da Vam se još nitko nije obratio tražeći da ju zaštitite i pružite joj stručnu pomoć koja je očito potrebna.

Stoga se ovim putem obraćamo Uredu predsjednice, Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te Odjelu za prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo.

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/u-potrazi-za-boljim-zivotom-od-sakupljanja-limenki-vlastite-firme/

U potrazi za boljim životom: Od sakupljanja limenki do vlastite firme...

Loš imidž Bosne i Hercegovine odvraća uspješne Bosance u dijaspori, ali i druge investitore da ulažu novac u svoju zemlju, smatra Imamović, te dodaje kako je novi val odlaska iz Bosne i Hercegovine tek počeo i da će biti intenziviran

Dok desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca odlazi pronalazeći bolji život u nekoj od evropskih zemalja, čime se stvara novi val dijaspore, ima i onih koji se odlučuju da dio svog kapitala investiraju u zavičaj, iako su suočeni s brojnim barijerama.

Višegrađanin Jasmin Hajdarević postigao je sve što se u sportu postići moglo. Kao dijete je postao izbjeglica. U Danskoj se posvetio dizanju tegova, postao prvak te zemlje, a potom i evropski šampion. Jednako uspješan bio je i u disciplini strongman, u kojoj su tegove zamijenili vozovi, avioni i kamioni. Sport je napustio na vrhuncu karijere i posvetio se biznisu, a dio kapitala odlučio je uložiti u rodno selo Dobrun, na granici Bosne i Srbije, gdje je od neobrađenih i zaraslih livada napravio plantaže maline, aronije i jagode.

„Kultivišemo zemljište, čistimo te kuće koje su tokom rata izgorjele. To je strašno izgledalo kad sam ja došao. Zahtijevalo je veliku hrabrost da uđeš u sve to, ali zahvaljujući mojim prijateljima, narodu koji ovdje živi, koji su me prihvatili, domaće stanovništvo i naši povratnici, vidjeli su ono što ja želim da napravim od Dobruna, da ga vratim u neki stari sjaj. Ja sam se zarekao: to će u naredne tri, četiri godine biti jedno jako lijepo mjesto“, priča Hajdarević.

Halil Gegić je u SAD otišao nakon rata. Počeo je sakupljajući limenke i popravljajući automobile, uporedo učeći jezik. Prije dvadeset godina nije imao ništa, a danas je vlasnik transportne firme sa više od 200 radnika, više od 80 kamiona i dvaput toliko prikolica. U rodnoj Međeđi kod Višegrada izgradio je motel, ribnjak, kupio je i farmu u blizini Goražda.

„Ovdje sam se vratio jer sam baš odavde, iz Srpca, jer sam sa nekim ljudima, sa kojima imam gore saradnju, vidio da i oni imaju u vidu ovo što sam i ja napravio. Tu je i voda, i priroda, ja sam mic po mic sve organizovao, da bih se sad i ja mogao tim kolegama pohvaliti – da vide, tu, odakle sam došao, šta sam ja uradio“, kaže Gegić.

Priče poput ovih, nažalost, rijetke su u Bosni i Hercegovini. Armija mladih i školovanih Bosanaca i Hercegovaca u redovima je za vize pred stranim ambasadama. Vrata Evrope otvorena su u jednom pravcu, jer nazad u Bosnu dolazi vrlo malo njenih prognanih građana.

„To je trend koji se, nažalost, mogao pretpostaviti. Nije se dovoljno radilo da se taj trend spriječi, da se poduzmu mjere da se ne desi ono evidentno – da će svi koji nemaju posao, ili imaju posao za koji smatraju da su slabije plaćeni, pokušati da nađu posao u drugim državama. Ljudi jednostavno idu u potrazi za boljim životom, prije se odlučuju da ga pronađu u Njemačkoj, nego da čekaju da taj bolji život dođe ovdje, u Bosnu i Hercegovinu“, objašnjava Demir Imamović, ekonomista iz Goražda i učesnik niza projekata vezanih za evropske integracije.

Prof. dr. Izet Muratspahić već 25 godina živi i radi u Švedskoj. Prijeratni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, posvetio se uglavnom pisanju, u zemlji u kojoj bosanska zajednica služi kao primjer integracija izbjeglica u državu koja ih je primila.

„Naši ljudi su zapravo vrijedni ljudi, oni tamo dođu u uređeni sistem, gdje imaju jasne zakone, gdje se zna tačno radno vrijeme i gdje oni budu za svoj rad pristojno nagrađeni. Naravno, čim se ispune ti uvjeti, normalan čovjek se osjeća ponosnim na svoj rad“, kaže Muratspahić.

Loš imidž Bosne i Hercegovine odvraća uspješne Bosance u dijaspori, ali i druge investitore da ulažu novac u svoju zemlju, smatra Imamović, te dodaje kako je novi val odlaska iz Bosne i Hercegovine tek počeo i da će biti intenziviran.

„Ovaj val masovnog odlaska ljudi u inostranstvo koji je započet prije godinu, dvije, sada se tek vide rezultati, vidi se da su ljudi koji su otišli stvarno dobili posao, da su dobro plaćeni, da su njihove diplome u inostranstvu priznate. Oni sada prenose svoja iskustva drugima u Bosni i Hercegovini koji ne mogu da nađu posao. Mislim da će se ovaj trend intenzivirati. Još je više poražavajuće što se svi u Bosni i Hercegovini prave da se to ne dešava.“

Izet Muratspahić smatra da čak i u odlascima mladih ima nečeg pozitivnog:

„To su mladi ljudi koji su se školovali, koji čekaju na biroima više godina i naravno, imaju samo jedan život, oni žele da taj život nekako organiziraju i da dođu do nekih svojih ideala koje su željeli da ostvare, a to je, u njihovoj situaciji, jedino inostranstvo. I oni idu tim putem. Ja mislim da čak i u tome ima nečega pozitivnog, a to je da će se stvoriti jedna nova dijaspora, ta dijaspora će biti bogatija i za ove ljude, i ona će u nekoj budućnosti, kada se ovdje počiste neke stvari, i investirati u Bosni i vratiti se tu.“

Međunarodna zajednica ne pokazuje posebnu zabrinutost. Jedini lijek za stanje u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je bila ispred, a danas znatno zaostaje za susjedima na putu evropskih integracija, je strpljenje.

„Mislim da trebamo i dalje biti strpljivi, iako smo nekada suočeni sa nezainteresovanošću koja se vidi. Međutim, sve ovo što mi radimo, ne radimo radi političara u ovoj zemlji. U konačnici, to su izabrani dužnosnici koje su izabrali građani ove zemlje. Ono što radimo, radimo radi građana i upravo radi njih trebamo imati više strpljenja“, kaže Lars-Gunnar Wigemark, šef Delegacije EU u BiH.

Oslobađanje od nacionalizma, koji je uzrok većine problema u državi, ali i od vlasti koje ga već decenijama proizvode, jedini je put ka drugačijoj Bosni i Hercegovini, državi koju investitori neće zaobilaziti i iz koje mladi neće odlaziti, smatra profesor Izet Muratspahić.

„Trebao bi ih narod promijeniti, glasanjem, naravno. Međutim, oni su našli veoma dobre metode da obezbijede sebi glasove. Na primjer, iseljavanje ovih ljudi koji sad odlaze, oni su nezainteresirani za to, jer oni u tome, kako ja mislim, vide pozitivno za sebe – odlazi jedna garnitura koja se skida sa biroa za nezaposlene – i oni će to prikazati kao smanjenje nezaposlenosti.“

[mentalnahigijena]

Viti Voren, američki predstavnik na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine je izjavio: „Kada Srbija ispolji svoje siledžijstvo prema Crnoj Gori niko ni ruku da digne da prekine to nasilje. Zašto? Jer je Srbija uspješno lagala". Ova misao velikog prijatelja Cme Gore nije u direktnoj vezi sa suštinom ovog teksta, ali je treba isticati. Do sredine osamdesetih godina SPC u Jugoslaviji i u Crnoj Gori je minorna organizacija, gotovo zanemarljiv subjekt sa vrlo malim uticajem na društvena zbivanja. Na scenu tada stupaju tzv. grčki đaci, justinovci, Amfilohije, Artemije i Atanasije, kojima se pridružio i lrinej Bulović. Šansa da se uđe na političku scenu se ubrzo pojavila. Imenovaniuz potpis još 21 sveštenika upućuju 1982. godine najvišim državnim organima Apel za zaštitu srpskog življa i njihovih svetinja na Kosovu i Metohiji. U Apelu se navodi da Srbi na Kosovu i u Socijalističkoj Jugoslaviji trpe iste zločine koje su trpjeli pod osmanlijskom vlašću u 9. vijeku. Dalje, ističu da se bez SPC ne može riješiti sudbina srpskog naroda, da je srpstvo isto što i Kosovo, a Kosovo je pitanje opstanka srpskog naroda. Takođe, navode da se nad srpskim narodom na Kosovu sprovodi genocid i da u tom smislu treba promijeniti zvaničnu srpsku politiku, zatim i politiku Jugoslavije. Potpisnici Apela su nastojali da podršku dobiju od američkog Kongresa, pa nakon što je Kongres negativno odreagovao patrijarh German je doveden u nezavisnu situaciju. U strahu od negativne reakcije države tekst Apela je ublažen i predat tadašnjem predsjedniku predsjedništva Srbije Nikoli Ljubičiću. Treba istaći da je Amfilohije ostao pri originalnoj verziji Apela i organizovao mnoge javne tribine sa namjerom da ukaže na ugroženost SPC u Jugoslaviji, kao i plansku ateizaciju omladine. U Crnoj Gori do kraja devedestih na čelu Mitropolije crnogorsko-primorske je bio Danilo Dajković. Bio je vjeran SPC, ali i za saradnju sa crnogorskim vlastima. Bio je Srbin, ali i ne pobornik nacionalističke ideologije. Potpisnik je Apela za zaštitu srpskog življa na Kosovu zajedno sa svještenikom iz Kotora Momom Krivokapićem. Međutim, aktivnosti Danila Dajkovića po pitanju Apela su veoma suzdržane i njemu je primarno bilo da riješi imovinske odnose sa crnogorskim rukovodstvom. Pojedini autori navode da postoji zabilješka iz 1990. godine kada je Danilo Dajković bio na liječenju u KCCG, da su ga posjetili tadašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore Branko Kostić i potpredjednik Izvršnog vijeća Mladen Vukčević, te da je tom prilikom rekao Kostiću: „Predsjedniče, sačuvaj te Crnu Goru" SKUPOVI 80-IH SA HILJADAMA VJERNIKA Do devedesetih godina MCP je pokrivala cijelu teritoriju Crne Gore osim Pljevalja. Po zvaničnim državnim podacima iz 1986. Mitropolija crnogorsko-primorska je imala 70 sveštenika od čega svega 30 aktivnih. Sa druge strane, i tada su koristili ogroman broj vjerskih objekata. U to vrijeme od sveštenika su posebno aktivni Bogić Femić u Baru i Momo Krivokapić u Kotoru. Oni od početka staju na stranu Amfilohija. To je ustavilo da su odmah nakon objavljivanja Apela 1982. godine Amfilohije Radović i Atanasije Jeftić posjetili Crnu Goru, što je od strane državnog rukovodstva ocijenjeno da je ta posjeta imala nacionalistički karakter. Kad su u pitanju vjerska okupljanja, u periodu 1980-1990 treba izdvojiti nekoliko događaja. U Prčanju na inicijativu Moma Krivokapića izgrađena je 1982. godine Crkva Sv. Petra Cetinjskog po uzoru na kapelu Karađorđevića koja je bila na Lovćenu prije izgradnje Mauzoleja. Okupio se veliki broj vjernika i tom prilikom je govorio i Atanasije Jeftić koji je izgradnju ove crkve doveo u vezu sa Kosovskim mitom i srpskom istorijom. Drugi značajni događaj je izgradnja crkve u selu Zubd, opština Bar, koju je organizovao Bogić Femić. Za samo godinu dana uz obilne donacije uspio je da izgradi Crkvu Sv. Vasilija koja je maja 1984. godine svečano otvorena. Na proslavi je bilo oko 800 vjernika od čega oko 250 mladih ljudi Timočki episkop Milutin je obavio osvećenje i posebno od likovao Bogića Femića. To što je crkva izgrađena suprotno važećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine malo je koga interesovalo. Međutim, pod direktnim uticajem Apela iz 1982. godine i koordiniranim aktivnostima sa Amfilohijem SPC pojačava svoju aktivnost u Crnoj Gori Tokom 1982. organizuje četiri masovna skupa sa oko 4.000 vjernika, da bi tokom 1984. godine organizovala desetak takvih skupova na kojim prisustvuje preko 10.000 vjernika. Samo na proslavi Gospođindana u Manastiru Savina 1984. godine bita je preko 4.000 lica. Istovremeno, preko medija reklamiraju se poklonička putovanja u Pećku patrijaršiju, sve je prisutnije krštenje mladihu Manastiru Oštrog, organizuje se povezivanje lica koja su se sukobila sa vlastima sa emigracijom. Skupovi se nastavljaju i tokom 1986. godine, tako na proslavi Trojčindana u Pljevljima imamo preko 3.000 vjernika. Već je tada bita poznato da aktivnosti SPC u Crnoj Gori iz Vršca usmjerava, tada banatski vladika Amfilohije Radović. Memorandum SANU, pojava Slobodana Miloševića na političkoj sceni Jugoslavije samo je pospješila ustoličenje Amfilohija Radovića na mjesto mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske. DJELOVANJE SPC KAO '90-IH Metodi djelovanja SPC '90-ih na prostorima SFRJ i 2020/21. godine na prostorima Crne Gore su gotovo identični. Kroz nekoliko primjera može se vidjeti isto, jednako djelovanje u dva različita perioda, koji samo dokazuju da je sprovedena uspješna manipulacija narodom, a ne religijsko djelovanje. U Apelu zaštite srpskog življa na Kosovu se navodi da su srpski narod i srpske svetinje u gorem položaju nego pod osmanlijama, iste riječi izgovara pok. srpski patrijath Irlnej prilikom posjete Crnoj Gori 2020. godine. Devedestih godina se tri mjeseca nose kosti kneza Lazarapo srpskim zemljama, a 2020. godine se kosti Sv. Vasilija Ostroškog nose po Nikšiću. Devedestih godina se sve nade polažu u Gorbačova i njegovu majku kao simbol žene vjernice, a 2020-2021. sve je okrenuto ka Rusiji i Srbiji. Devedesetih se traži ispunjenje kosovskog zavjeta, a 2021. godine ispunjenje Amfilohijevog zavjeta. I devedesetih i 2020-2021. akcenat je na zaštiti golorukog i obespravljenog srpskog naroda, a kroz litije se afirmiše iskaz „Ne damo svetinje", kao novo „događanje naroda". Evidentno je prisustvo velikog broja djece i mladih na litijama, koji su ranjiva populacija prema kojoj se mora bi ti oprezan. U oba perioda traži se obračun sa nesrpskim elementima, huška se na druge narode i vjere, objavljuju se tekstovi Amfilohija Radovića, aktuelni su tekstovi o progonima Srba, ugroženosti ćirilice, na sceni su istoričari sa svojim viđenjem istorije, ukazuje se da su se svi urotili protiv srpskog naroda, mediji svakodnevno izvještavaju o zločinima nad srpskim življem, aktuelizuju se grobovi i jame, gdje su bacani nedužni srbi. U fokusu je Justin Popović sa riječima „Sve vrijednosti svetosavlja su božanske, a sve metode jevanđeoske". Citira se Nikola) Velimirovići ponavljaju njegove misli „Nek ustanu pravoslavni narodi i budu trubači jereticima, da se povrate ka istini i poštenju". Tokom 2021. godine u Srbiji se Dan pobjede 9. maj afirmiše kroz recitovanje četiri pjesme jednog od najvećih srpskih fašista Dimitrija Ljotića iz njegove zbirke „Tvrđava". VELIMIROVIĆ, POPOVIĆ, LJOTIĆ Srpska konzervatina, krelikarna, nacionalna misao nije originalna, ona je izvedena iz Evropske organicističke misli i njena je blijeda kopija. Tvorci evropske konzervativne misli su francuski i njemački mislioci De Mestr, Bonal, Moser, Morast i slovenofili Leontijev i Homjakov. Osnovne karakteristike evropske misli su, između ostalog, da je demokratija najgore stanje društva, da je ljudsko društvo organizam, da se ličnosti ne daje značaj, već da pojedinac ima ulogu ćelije, da je umjesto deklaracije o pravima čovjeka i građanina potrebna deklaradja o pravima Boga. Organizacija države po modelu crkve; Svejedinstvo i sabor nost je jedinstvo u vjeri; Evropske integracije su Jevrejsko-masonske zavjere. Navedene karakteristike u srpsku nacionalnu misao vjerno prenose Nikolaj Velimirović, Justin Popović i Dimitrije Ljotić. U svemu tome prednjači Velimirović koji je opčinjen istočnjačkim doktrinama i koji u biti nije svetac i teolog, već samo vrsni pripovjedač, eruptivni osvetnički duh koji pripovijeda gnjev. Govoreći o Hitleru i veličajući njegov um Velimirović kaže: ,,Nadonalizam bez vjere je jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam". Ideje o Leontijeva i Homjakova o ruskom narodu kao nebeskom i izabranom i njihovim iskazima da je neophodno da se svi klone zapada, Nikolaj Velimirović govori o srpskom narodu kao izabranom narodu i ponavlja da je čitav 19. vijek bio ispunjen riječima truli zapad. Ipak, po njemu najveća opasnost za Srbiju je kultura, pa predlaže da jedan dan u godini bude posvećen molitvi protiv kulture. Zalaže se da nadonalni program bude „grobovi predaka". Pojam „nebeska Srbija" prvi je afirmisao Nikolaj Velimirović i to u govoru na grobu Dimitrija Ljotića, tako da je prvi stanovnik „Nebeske Srbije" Dimitrije Ljotić. Ostaće zagonetno zašto je Nikolaj Velimirović proglašen svecem i najvećim Srbinom nakon Svetog Save. On može objektivno biti samo najveći srpski antisemita. U osnovi isto je učenje Justina Popovića, uz napomenu da je više oprezniji i pažljiviji suptilniji od surovog Nikolaja Velimirovića. Bavio se prevodilačkim radom, asmatra se osnivačem jednog asimilatorskog i velikosrpskog projekta pod nazivom „svetosavlje". Za razvoj „svetosavlja" zaslužan je i patrijarh Varnava Rosić iz Pljevalja. Treći ideolog srpske misli je Dimitrije Ljotić, jedan od najistaknutijih fašista na ovim prostorima. Obožavao je Hidera i svakodnevno mu pisao, a u svom poznatom djelu „Zakoni života" ističe: „Fašizam je obogotvorenje države, ahitlerizam obogotvorenje rase". AMFILOHIJE, ATANASIJE, ARTEMIJE Na ovim učenjima formira se misao Amfilohija Radovića. Atanasija, Artemija, patrijarha Irineja i akademika Dobrice ćosića. Imenovani su zaslužni za favorizovanje svetosavlja, koje u suštini nije religijska, već političko ideološka tvorevina. To je asimilatorski i velikosrpski koncept Posebno se afirmiše na populističkom valu krajem 80-ih godina. Za uspon i afirmaciju kulta Svetog Save, nemalu ulogu imala je i austrijska carica Marija Terezija, koja je iz praktičnih razloga (da bi izbjegla mnogobrojna svetkovanja Srba) uvrstila u zvanični kalendar svetkovanje posvećeno Svetom Savi. Na našim prostorima najviše je kult Svetog Save zaživio u Boki Kotorskoj. Svetom Savi je stvoren kult „Sveprisutnosti" (tako da nema pedlja zemlje u Crnoj Gori đe Sveti Sava nije kročio). Mnoge crkve su pogrešno pripisane Svetom Savi, a suštinski su bile u pitanju crkve posvećene Sabbi Osvećenom (Sabba Abaz) poznatom svecu iz V vijeka. Postavlja se pitanje kod takve propagande i stvaranja kulta Svetog Save, zašto nema u Crnoj Gori te porodične slave. No, to već postaje irelevantno, jer se Sveti Sava izdiže ne samo kao svetac, već kao nadonalno-politički simbol. U narednom periodu će se neizbježno morati izjasniti struka sa ciljem da osvijetli i ocijeni ukupno djelovanje Amfilohija Radovića u Crnoj Gori. U pitanju je osoba koja je afirmisala učenje Nikolaja Velimirovića, i prvenstveno njegovim angažovanjem Nikolaj Velimorović je početkom 90ih godina prebačen u Beograd i proglašen svecem. Za njega je Amfilohije rekao da je neponovljiv i može se biti s njim ili protiv njega. Dalje govor Amfilohija na grobu Justina Popovića 1979. godine mnogi smatraju prvim manifestom srpskog kleronadonalizma. Sarađivao je sa Atanasijem Jeftićem kako bi uticali na odluke Svetog Arhijerejskog Sabora, naročito u ratnim devedesetim. Amfilohije i Atanasije javno traže spajanje svih srpskih krajeva u ujedinjene srpske zemlje. Već 1996. godine Amfilohije u zborniku „Jagnje božije" izlaže pravoslavnu filozofiju rata. Amfilohije afirmiše tezu da se srpsko pitanje ne može riješiti bez Srpske crkve, pa da bi dokazao svoju moć i snagu natjerao je patrijarha Pavla da povuče punomoć koju je dao Slobodanu Miloševiću da u Dejtonu pregovara u ime srpskog naroda. Ovaj i mnogo drugih primjera ukazuje da je Amfilohije Radović bio jedan od najuticajnijih ljudi u SPC. Kad je u pitanju Crna Gora dovoljno je samo reći da je zahvaljujući njegovom radu pobjednik izbora 2020. godine bila SPC. Ostaće upamćen po grubom negiranju crnogorskog naroda, istorije i crnogorske crkve, što je dijelom ovjekovječeno u filmu „Svjedok božje ljubavi" Ostaće i da se analizira kako je jedan čovjek sa samo 30 svještenika 1990. godine uspio da do 2020. godine stvori najmoćniju snagu i silu u Crnoj Gori. Sa druge strane, ne može se reći da je on teolog i filozof, već vjerni sljedbenik slovenofila, učenik Nikolaja Velimirovića, Justina Popovića i Dimitrija Ljotića, intelektualac čiji su se odluke bespogovorno izvršavale. I PORUKA JOANIKIJU Na kraju završiću na način što ću se obratiti stvarnom upravitelju povjereniku za Crnu Goru. Gospodine Joanikije, Najljubaznije molim da čin ustoličenja obavite u nekom drugom objektu i nekom drugom gradu, a ne u Cetinjskom manastiru i u Cetinju. Niti jedna titula nije vrijedna događaja koji može ugroziti građane Crne Gore, mir, stabilnost i tolerandju. Duh Cetinja je vječan. Osnovno polazište crnogorske životne filozofije i najveća mudrost je biti slobodan. (Autor je osnivači član Savjeta GI 21. maj)

[balkantimes]

Šta donosi ponovno proglašenje epidemije u Federaciji BiH

Bosna i Hercegovina već nekoliko dana bilježi porast broja zaraženih od novog korona virusa, nakon što su entitetske vlasti ukinule mjere koje su bile na snazi od polovine marta.

Krizni štab Ministarstva zdravstva Federacije Bosne i Hercegovine dao je saglasnost da se u Tuzlanskom i Kantonu Sarajevo proglasi stanje epidemije. Pokrenuta je i inicijativa da se stanje epidemije proglasi u cijelom entitetu, potvrdio je pomoćnik federalnog ministra zdravstva Goran Čerkez nakon sjednice Kriznog štaba.

On je za Al Jazeeru rekao da ponovno proglašenje epidemije ne znači i vraćanje policijskog sata i zatvaranje ugostiteljskih objekata, što su bile ranije mjere, ali je građane pozvao na maksimalan oprez.    

"Evidentno je da je došlo do popuštanja poštivanja [epidemioloških] mjera, koje su još uvijek na snazi, prije svega nošenje maski u zatvorenom prostoru, redovno pranje ruku i održavanje socijalne distance", rekao je Čerkez ranije novinarima u Sarajevu.

Broj zaraženih u Bosni i Hercegovini već danima rapidno raste, a sa 78 novooboljelih u četvrtak je zabilježen najveći broj novozaraženih od 30. aprila.

Bez zatvaranja kafića i uvođenja policijskog sata

Epidemiologinja Jasmina Brkić-Džambić iz Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona rekla je Al Jazeeri da će, zbog porasta broja novozaraženih korona virusom u tom kantonu inspekcija pojačati kontrolu pridržavanja socijalne distance kao i korištenja zaštitnih maski u zatvorenim objektima.

Ponovno proglašanje epidemije daje nam na ekspeditivnosti, rekao je Adnan Jupić, ministar u vladi Zeničko-dobojskog kantona  

U protekla 24 sata u Federaciji BiH je testirano 569 uzoraka, od kojih je 38 pozitivno na korona virus, dok je jedna osoba preminula, i to u Tuzli.

Novi slučajevi zaraze registrirani su u Zeničko-dobojskom, Unsko-Sanskom, Tuzlanskom i Kantonu Sarajevo, objavio je Zavod za javno zdravstvo bh. entiteta Federacija BiH.

Prema informacijama iz Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo pristiglim jutros, u posljednja 24 sata registrovano je osam slučajeva zaraze korona virusom u Kantonu Sarajevo.

U bh. entitetu Republika Srpska registrovana su još 22 oboljela.

U cijeloj Bosni i Hercegovini od jutros je registrovan 61 novi slučaja zaraze korona virusom.

Čerkez je rekao da je situacija u Federaciji BiH pod kontrolom, ali da se svi moraju uozbiljiti i poštivati osnovne mjere.

"Nije ih teško poštivati", kazao je Čerkez.

"Važno je naglasiti i ulogu poslodavaca i vlasnika objekata", dodao je.

U Bosni i Hercegovini je od polovine marta, kada je proglašena pandemija do danas od novog korona virusa oboljelo skoro 3.900 osoba, na 3,5 miliona stanovnika, od čega se oporavilo više od 2.100. Preminule su 163 osobe zbog posljedica virusa.  

Izvor

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/bosic-ohr-je-na-odlasku-iz-bih/

Bosić: OHR je na odlasku iz BiH

Mladen Bosić, drugi zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH nakon zasjedanja sa političkim direktorima iz država članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC), je novinarima kazao da je OHR, prema njegovim informacijama na odlasku iz BiH.

“Mislim da je evidentno da je OHR završio svoju misiju. Slijedi smanjivanje, i evidentno je da su na odlasku. To bi bila dobra vijest kada bi bila povezana sa stvarnim napretkom BiH”, kazao je Bosić.

U Sarajevu se danas nastavlja dvodnevno zasjedanje Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, a politički direktori PIC-a, kako je najavljeno, danas će razgovarati s članovima kolegija Zastupničkog i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Bosić je kazao i to da postojanje PIC-a jasno govori da BiH nije uspjela, da međunarodna zajednica donosi odluke koje dokazuju da BiH nije još suverena država, te da problemi postoje i da su svima jasni.

“Glavni problem je ekonomija, a ona oslikava stanje društva. Stanje je takvo da postoji ras GDP-a, ali da je jasno da se dugo godina nećemo izvući iz siromaštva”, ocijenio je Bosić.

“Glavni problem svih je nepostojanje pravne države i sistema. Vidjet ćemo da li postoji politička volja koja može promijeniti situaciju u pravosuđu, otkočiti probleme kriminala i korupcije”, kazao je Bosić.

On je ocijenio da velika politička pitanja, poput Izbornog i Ustavnog zakona trebaju ostati sekundarna, jer teme poput ekonomije, zdravstva i problema građana trebaju zauzeti primat.

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/skandalozno-direktor-zetre-godinama-krio-kvar-u-pozarnom-sistemu-sada-porucuje-znam-ko-mi-je-poslao-inspekciju/

Skandalozno: Direktor Zetre godinama krio kvar u požarnom sistemu, a sada poručuje: Znam ko mi je poslao inspekciju!

Ovih dana na vidjelo izlazi sav užas i javašluk u rukovođenju Olimpijskom dvoranom Zetra, koji se godinama taložio i skrivao od javnosti, te procurio nakon što je inspekcija utvrdila katastrofalno stanje požarnog sistema u dvorani, zbog čega su godinama životi hiljade posjetilaca bili dovođeni u opasnost.

Kao direktni krivac za stanje u koje je dovedena Zetra proziva se direktor ZOI 84, Midhat Hubijar.

Iako je on sam više puta u medijima isticao da je ovakvo katastrofalno stanje zatekao kada je 2014. godine došao na ovu funkciju, činjenice ga opovrgavaju. Naime, Midhat Hubijar je godinama prije direktorske palice sjedio u Skupštini KJP ZOI 84 Olimpijskog centra Sarajevo, gdje je, kako se sam hvalio, jedini vršioc dužnosti koji je u ovo tijelo izabran dva puta – 2011. i 2013. godine.

Dakle, Hubijar je i prije dolaska na čelo ZOI 84 bio u poziciji da se pozabavi situacijom u Zetri, a evidentno je i da je rapidno propadanje olimpijske dvorane, nakon što je obnovljena na inicijativu i uz pmoć Juana Antonia Samarancha i Barcelone, započelo upravo tih godina.

Rukovodilac Službe unutrašnje zaštite preduzeća ZOI ‘84 Nedžad Avdić objelodanio je ovih dana u medijima da je još 4. decembra 2014. godine uputio dopis direktoru preduzeća Midhatu Hubijaru u kojem ga je informisao o kvaru na požarnom sistemu u dvorani Zetra.

To znači da sistem ne radi još od 2014. i da publika u Zetri godinama nije znala u kakvoj se opasnosti nalazi!

Portal Faktor.ba navodi da Avdić u dopisu koji je poslao direktoru Hubijaru i upravi ZOI ‘84, između ostalog, piše da su se “učestali kvarovi na sistemu vatrodojavne centrale počeli javljati još polovinom 2012. godine”.

– Od predstavnika firme Merkantile koja je radila ugradnju postojećeg sistema vatrodojave smo zatražili da nam daju konačnu ocjenu o mogućnostima opravke i daljnjeg održavanja. Konačna ocjena je da sistem vatrodojave u dvorani više ne zadovoljava minimalne tehničke uslove zbog starosti i neposjedovanja rezervnih dijelova. Navedeni model se već godinama ne proizvodi i isti bi trebalo zamijeniti sa novijom centralom sa javljačima i instalacijama koje su u funkciji – naveo je Avdić u svom dopisu.

U decembru 2014. Avdić je svojim šefovima pisao i kako aparati za početno gašenje požara nisu pregledani više od godinu i po, te da je “sada došlo do totalnog kvara i otkaza rada sistema vatrodojave”.

– Na osnovu svega gore navedenog molim Upravu firme da prvo razumije da po pitanju zaštite objekta olimpijske dvorane “J.A. Samaranch” od požara, ništa više nije u funkciji – naglasio je tada Nedžad Avdić, te ponovo zamolio Upravu ZOI ‘84 da poduzme hitne mjere kao bi se ovaj problem riješio.

Umjesto da odmah obavijeste nadležne kantonalne službe o tome da sistem vatrodojave u Zetri više uopće nije u funkciji, nadležni u ZOI ‘84, predvođeni direktorom Midhatom Hubijarom, reagovali su tako što su smijenili Nedžada Avdića sa pozicije rukovodioca Službe unutrašnje zaštite. Svaka druga reakcija potpuno je izostala, a u protekle tri godine u Zetri su se neometano održavali svi planirani događaji.

Samo nekoliko dana prije nego što je Avdić poslao dopis Hubijaru, u dvorani Zetra održan je koncert Zdravka Čolića pred više od 17.000 ljudi!!!

Hiljade posjetilaca koji su nedavno, 8. marta, došli na koncert Olivera Dragojevića i Zlatana Stipišića Gibonnija, nisu ni slutili da rizikuju vlastite živote u nakrcanom prostoru, bez ikakve protivpožarne zaštite (prodaja ulaznica koja nerijetko premašuje kapacitet Zetre je zasebna priča, op.a.)!

Da bi situacija bila još gora, putevi za evakuaciju u slučaju požara bili su “zabarikadirani” stolicama, foteljama i stolovima kako posjetioci ne bi mogli ulaziti u hodnike dvorane, otkrili su kantonalni inspektori, piše Faktor.

Isti ti inspektori su još prije pet mjeseci izdali dva rješenja u kojima su naložili preduzeću ZOI ‘84 da otkloni brojne uočene nedostatke u protivpožarnom sistemu. Uprava i direktor Hubijar i na to su se oglušili, kao i na sva prethodna upozorenja svojih uposlenika.

Direktor ZOI ‘84 Midhat Hubijar u izjavama za medije proteklih dana isticao je da je za rješenje ovog problema potrebno 200.000 maraka, kojih u budžetu nema. Naglasio je i da se rješenjem o otkazivanju svih javnih događaja u Zetri do daljnjeg, koje je izdao Inspektorat za zaštitu od požara MUP-a KS, “stvaraju enormni gubici za Zetru”.

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/mehmedovic-se-napokon-oglasio-poslao-zestoku-poruku-sda/

Mehmedović se napokon oglasio i poslao žestoku poruku SDA

Šemsudin Mehmedović jedan je od trojice zastupnika SDA koji je dobio “žuti karton” od Predsjedništva SDA.

U tradiconalnom obraćanju na Youtubeu petkom, Mehmedović kaže da ga je stid i da nije mislio reagirati na odluku Predsjedništva SDA.

“Narod ne voli da se mi javno svađamo, ali posljednji istupi lidera i njegovih poltrona na plaćenim portalima su me natjerali da zarad istine kažem nekoliko rečenica. Iako sam dobio žuti karton, crvenim se od stida jer mi taj žuti karton dodjeliše upravo oni koji su SDa zavili u crno. Zato bi oni trebali imati crne kartone”, kazao je Mehmedović.

On je dodao da “princip sile i ponižavanja samoizabranom rukovodstvu je prepoznatljiv”.

“Sve veći broj ljudi uviđa da je politika Bakira Izetbegovića i njegovih poltrona prošlost i politika afera, neuspjeha, svađa sa svima, nedostatka vizije… Stid me što mi takvi ljudi daju žuti karton”, poručio je Mehmedović.

  On je naveo nekoliko odgovornosti aktuelnog vodstva SDA.

“Ne zaboravite da vas čeka Božiji, ali i historijski sud za neozbiljan pristup u projektu revezije presude BiH protiv Srbije, da ste odgovorni za stanje i raspad SDA, poniženja koje preživljava svakodnevno bosanski čovjek, da ste odgovorni za poniženja branitelja koji su prepušteni sami sebi, da ste odgovorni za odliv mladih, za nepravdu u bh. društvu koje je evidentno na svakom koraku, za slabljenje države i njenog ugleda u svijetu, razne kadrovske promašaje, misterije iz ratnog perioda, loše odnose sa svim liderima u BiH a prema kojima ste blago nakloni…”, naveo je Mehmedović između ostalog.