#džihad | Explore Tumblr Posts and Blogs

ahmatsila95 · 1 year

Text

Čečeni, Spartanci 21. veka!

Čečenija danas predstavlja region o kom se u RF govori ponajviše u okviru (geo)političkih hronika u smislu pozitivnog primera reintegracije regiona koji je ne tako davno bio temelj nestabilnosti čitave države. Ipak, do titule bezbedne oblasti u koju se ulaže na više različitih polja, Čečenija nije stigla ni brzo ni slučajno.

Nakon trijumfa u Prvom čečenskom ratu i potpunog povlačenja ruskih oružanih snaga, došlo je do perioda anarhizacije, umesto stabilizacije Čečenije. Naime, nakon smrti Džohara Dudajeva čečenski separatisti su izgubili ne samo lidera, već i ličnost koja je uspevala da održi na okupu međusobno, ideološki i klanovski veoma udaljene elemente čečenskog društva. Prvi predsednik nepriznate ČRI, nakon Dudajevljeve smrti bio je Aslan Mashadov.

Njegova politika se nominalno nastavljala na Dudajevljevu, ali je ipak veoma brzo odabrao jednu od strana u oštrom sukobu sekularista, islamista i džihadista u ČRI. Ispostavilo se, ne samo što nije uspevao da održi balans koji se od njega očekivao, već je i odabrao stranu koja nije mogla da pobedi i koja je svojom dominacijom učinila ideju čečenske separacije, nemogućom.

Mashadov je dužnost lidera ČRI preuzeo 1997. godine, sa 45 godina života. Mashadov potiče iz klana Aleroj, jednog od najvećih klanova u Čečeniji, koji ulazi u pleme Nohčmahkahoj. Mashadov je školovani oficir. Prva vojnička iskustva je stekao u Gruziji, na redovnom odsluženju vojnog roka, a potom se i odlučio za vojni poziv.

Član je Komunističke partije od 1972. godine, a 1981. godine diplomira i na Vojnoj akademiji u tadašnjem Lenjingradu. Zanimljivo, tokom studija njegov psihološki profil je bio ocenjen kao pozitivan, dok se njegovo držanje spram religije ocenjivalo kao „pozitivno uz odsustvo spiritualizma“.

Za razliku od Dudajeva koji je aktivno sudelovao u secesiji Estonije, Mashadov je mnogo duže bio veran sovjetskoj armiji i ideji. Učestvovao je u pripremi vojnih akcija u Viljnusu 1991. godine, pošto je u prethodne tri godine vodio zvanično najuspešniji puk SSSR-a u celom Baltičkom regionu.

Mashadov je najduže služio u Mađarskoj, 80-ih godina, gde je komandovao oružanom bazom nadomak Tata banje, a potom i u Litvaniji. U momentu kada je napuštao oružanu službu SSSR-a, tj. u momentu raspada ove države, Mashadov je nosio čin pukovnika.

U čečensku pobunu se uključio relativno kasno, tek u decembru 1992. godine i to u doba najizraženijih razmimoilaženja na liniji Čečeni – Inguši. Tek tada, Mashadov se odaziva na poziv Dudajeva i stupa u službu ČRI, napuštajući oružane snage RF. Već u martu 1994. godine, Dudajev imenuje Mashadova za načelnika generalštaba ČRI.

Mashadov je aktivno učestvovao u ratnim dejstvima tokom Prvog čečenskog rata. Kreator je plana tokom Prve bitke za Grozni (opisane u prethodnoj analizi) i jedan od najzaslužnijih za početne uspehe pripadnika oružanih formacija ČRI. Budući da se pokazao kao beskompromisan ratnik i kvalitetan taktičar, već u februaru 1995. godine, Dudajev ga imenuje za generala ČRI.

Mashadov je bio i na čelu operativne grupe koja je osmislila i izvela operaciju „Džihad“ u leto 1996. godine, a koja je rezultirala ponovnim preuzimanjem Groznog i niza drugih naseljenih mesta od strane oružanih snaga ČRI.

Upravo Mashadov je u ime ČRI potpisao Hasavjurtovski sporazum, na osnovu kog su oružane snage RF u potpunosti napustile teritoriju ČRI.

Oktobra meseca 1996. godine, Mashadov postaje premijer ČRI, istovremeno zadržavajući funkciju načelnika generalštaba i preuzimajući resor ministra odbrane. Početkom iduće godine, 27. januara, Mashadov je izabran za predsednika ČRI, na prvim izborima održanim nakon prestanka ratnih dejstava.

Mashadov je na ovim izborima osvojio 59.3% glasova, na drugom mestu se našao Šamil Basajev sa 23.5%, a na trećem Jandarbijev sa 10.1% i Udugov iza njih. Mashadov je potom objedinio funkcije predsednika ČRI i predsednika vlade.

U ovo vreme Čečenija počinje da funkcioniše čak i lošije, nego u nekim periodima ratnih dejstava. Uprkos tome što Grozni i Moskva potpisuju seriju sporazuma o međusobnoj saradnji, razumevanju i mirnom rešavanju sporova, Čečenija klizi u anarhiju i haos.

Mashadov jednostavno nije imao snage da se odupre pritiscima agresivne džihadističke manjine. Basajev koji je komandovao de fakto privatnom armijom, u potpunosti je i to svesno, potpao pod uticaj džihadista sa Bliskog istoka, koji su došli da se bore na strani njegovih odreda unutar oružanih formacija ČRI.

Uvode se šerijatski zakoni, Čečenima se brane i naznake sekularnosti, zatvaraju se sva vrata mogućoj saradnji sa hrišćanskim subjektima u svetu, a Basajev i njegovi sledbenici počinju da se ponašaju kao autistični poklonici kulta smrti i organizuju terorističke napade ne samo širom Severnog Kavkaza, već i u brojnim gradovima sa ruskom etničkom većinom u RF.

Propisi koji se donose neretko imaju i odlike bizarnosti. Tako, krivični zakon biva prepisan iz sudanskog, u prvoj redakciji čak i bez izmena kazni koje su u to vreme bile propisane u ovoj afričkoj zemlji, pa se tako kao odšteta pominje predaja određenog broja kamila!

Mashadov nije imao ni snage, ni volje da se suprotstavi ovim pojavama. Naprotiv, on sklapa političke saveze sa džihadistima, približava se Basajevu od kog očito istovremeno zazire i postaje direktan saučesnik u terorističkim aktivnostima. Naravno, ovo delovanje je rusku javnost koja je bila umorna od čečenskih krvavih scena, ponovo motivisalo na reakciju i zaštitu od širenja sukoba.

Nije samo ruska javnost bila isprovocirana. Gospodarenje kriminalih grupacija, interni sukobi, svakodnevne nestašice i nametanje pravila koja su Čečenima ipak bila strana isprovociralo je čitave čečenske klanove na oštru reakciju.

Klan predvođen vrhovnim verskim autoritetom Čečenije tog doba Ahmadom Kadirovim i koji se istakao u borbi za čečensku nezavisnost, odlučio je da potraži saveznika u Kremlju i sa jedne strane se dokopa pozicija moći, a sa druge strane prekine sa bezvlašćem u koje je ČRI duboko zapala.

Ekonomska kriza je pogodovala ovom planu i oko Kadirova i posredno ruskih snaga se okuplja sve veći broj sekularista, ali i islamista, protivnika terorističkog delovanja i džihadističkih stremljenja. Upravo među takve islamiste možemo da ubrojimo i Ahmada Kadirova, ali i njegovog sina Ramzana.

Sam džihad i radikalne metode, nisu bile istina strane ni Ahmadu. Kao muftija čečenski, on je pozivao direktno čečenske borce na džihad i istovremeno im davao uputstva na koji način da se bore protiv ruskih snaga.

Naravno, Moskva je raširenih ruku dočekala ovakvu priliku. Ovog puta sa daleko boljom bezbednosnom pripremom, ne samo razumevanjem, već i pritiskom sopstvene javnosti da se upusti u novi rat ali i uz podršku ovog puta moćnih čečenskih klanova, oružane snage RF ali i drugi elementi državne vlasti, spremno će dočekati izazov, koji će im prirediti džihadisti Šamila Basajeva u leto 1999. godine.

Naime, 07. avgusta 1999. godine, deo oružanih snaga ČRI pod vođstvom Šamila Basajeva upada u Dagestan, započinjući akciju koja je imala za cilj da proširi rat na širi prostor Kavkaza. Zajedno sa borcima Basajeva, bili su i pripadnici Al Kaide sa Bliskog istoka.

Lokalno stanovništvo u Dagestanu nije prihvatilo poziv terorista Šamila Basajeva na ustanak i sveopšti džihad. Naprotiv, vlasti republike su pružile osetan otpor i uz pomoć federalnih snaga odbacile Basajevljeve džihadiste i teroriste iz Al Kaide, sa svoje teritorije.

Mashadov je zvanično osudio dejstvo Basajeva u Dagestanu, ali nije imao ni volje, ni snage da mu se suprotstavi u Čečeniji. Mashadov je postao rob svoje nesposobnosti, Basajevljevog fanatizma i naposletku, odlučnosti centralnih vlasti da se uništi svaka mogućnost dalje destabilizacije ove nuklearne sile.

Basajev je u septembru organizovao seriju terorističkih akata po gradovima širom Rusije, uključujući i Moskvu, gde su se na meti našle civilne zgrade. Podrška odlučnoj vojnoj akciji je rasla iz dana u dan i napokon je započeta sa realizacijom 23. 09. 1999. kada je Boris Jeljcin potpisao ukaz na osnovu kog su ruske oružane snage započele prvo sa artiljerijskim napadima, a potom i sa direktnim ulaskom na čečensku teritoriju.

U ovo vreme, zabeležena je i prekomerna upotreba sile, granatiranje Groznog velikom količinom eksplozivnih sredstava, uključujući tu i civilne objekte, ali i bombardovanje balističkim raketama pijaca i drugih mesta na kojima se okupljao veliki broj civila.

Nakon ulaska na teritoriju Čečenije, a posle opsežne artiljerijske pripreme, uz podršku lokalnih klanova koji su se u međuvremenu ogradili od ČRI i prišli Kadirovu i centralnim vlastima, oružane snage RF su nakon 30. septembra uspele da uđu dublje u čečensku teritoriju.

Snage ČRI su bile demoralisane. Rastrzani internim sukobima, pogođeni dubokom ekonomskom krizom, nisu pružali ni izbliza organizovan i požrtvovan otpor, kao u Prvom čečenskom ratu. Ovog puta povlačenje čečenskih i prodiranje ruskih snaga nije bilo posledica taktike, već bezvoljnosti i apatije u koju je ČRI zapala i u koju je gurnuta potiskivanjem svih koji nisu bili na liniji Basajev-Mashadov.

Nakon tri meseca borbi, ruske snage su zauzele sav ravničarski deo Čečenije i uspele da opkole Grozni. Nakon 40 dana borbe i glavni grad ČRI je ponovo pao pod rusku kontrolu. Sve vreme ovog rata, Moskva se trudila da akcenat stavi na etničke Čečene, koji se ovog puta bore protiv „kriminala“ i „terorizma“. Ova taktika je svakako dala rezultata i otpor na zauzetim teritorijama nije bio ni izbliza vidljiv kao u prethodnim godinama.

Centralne vlasti su se potrudile da što je pre moguće vlast predaju lokalnim velmožama i jačajući Ahmada Kadirova, zapravo osnaže i svoju poziciju u republici.

Završna faza borbe se odigrala u martu 2000. godine. Tada je došlo do bitke za selo Komsomoljsko i ovladavanja čak i planinskim predelima novoformirane Čečenske Republike, u kojoj su relativno brzo instalirani lokalni organi vlasti, sastavljeni od etničkih Čečena, ali lojalni Kremlju.

Ipak, treba istaći da ni ta lojalnost nije bila bezgranična, niti je Moskva mogla da računa na punu vlast u Čečeniji bez ustupaka. Vremenom, nakon definitivne pobede nad džihadističkim elementima, Čečeniji je data široka autonomija.

U principu, Kremlj se nije interesovao za rešavanje lokalnih pitanja i nije nametao rešenja sa vrha. Taktika novog predsednika RF Vladimira Putina je bila jednostavna. Čečenija je morala da ostane siguran izvor energenata za RF, na njenoj teritoriji nije smelo biti terorističkih grupa niti je smela služiti kao izvorište za iste i politički sistem je morao biti stabilan.

Zauzvrat, Čečeniji je dat čitav niz pogodnosti. No, prvo su lokalne snage morale dokazati svoju spremnost da se obračunaju sa džihadizmom. Nakon pogibije prvog predsednika nove Čečenske Republike Ahmada Kadirova (opisane u prethodnoj analizi), vlast preuzima njegov sin, Ramzan.

Iako mlad, uspeva relativno brzo da izgradi ozbiljan autoritet, kako u svom, tako i u rivalskim klanovima. Koristeći obilato podršku Moskve, on stvara oružane snage ČR, de fakto svoju privatnu armiju poznatu kao „kadirovci“.

Sam Ramzan je nosio ratno iskustvo iz oba čečenska rata. Borio se i protiv i sa federalnim snagama. I u momentu dolaska na vlast bio je svestan opasnosti sa kojima se može suočiti i sa svim svojim potencijalnim protivnicima se razračunavao odlučno, a neretko i brutalno.

Vremenom, Ramzan Kadirov i aparat vlasti koji je kreirao u Čečeniji je postao temelj za uticaj Kremlja na Kavkaz. Takođe, Kadirov je izrastao u lidera najuticajnijeg federalnog subjekta u Severnokavkaskom okrugu, ali i u daleko najvažnijeg lidera u ovom delu RF.

Kadirovci su se zajedno sa federalnim snagama, naročito FSB, oštro razračunali sa ostacima ČRI koji su delovali kako u Čečeniji, tako i u Ingušetiji, Severnoj Osetiji, Dagestanu. Tako su 2005. odnosno 2006. godine likvidirani Mashadov i Basajev, a ista sudbina je nekoliko godina docnije zadesila i Doku Umarova.

Centralne vlasti su odlučile da 16. aprila 2009. godine ukinu stanje „antiterorističke delatnosti“ i smanje vojne kontigente u republici. Ekonomski razorena, infrastrukturno uništena, Čečenija se počela oporavljati subsidijama centralnih vlasti. Ulaganja u saobraćajnice, gradove, poljoprivredu, nisu izostala i Čečenija se naročito krajem prve i početkom druge decenije 21. veka oporavila od materijalnih posledica ratnih razaranja i postala jedno od mesta sa najmanje izraženom stopom sitnog kriminala, uz infrastrukturnu sliku kakvu do tada nije imala u svojoj istoriji.

Kadirov je deklarisani vernik, za vreme njegovog mandata, Čečenija je dobila jednu od najvećih džamija u tom delu sveta, u centru prestonog Groznog – „Srce Čečenije“. Kadirov insistira na izučavanju čečenskog jezika i istorije, polaže na običaje i tradiciju, trudi se da razvije ruralni deo zemlje i tvrdo brani patrijarhalni način življenja koji je u Čečeniji dominantan vekovima.

Pored već pomenutih ustupaka, centralne vlasti su upravljanje republikom gotovo u potpunosti prepustile Groznom. Oružane snage RF su zadržale svega dve vojne baze na teritoriji republike. Kada napuštaju kasarne i ulaze u naseljena mesta prethodno moraju da se najave lokalnim vlastima. Regionalne vlasti su daleko bolje opremljene od svih drugih oružanih formacija koje deluju na lokalu u Ruskoj Federaciji.

Kadirovci se obučavaju u posebnim kampovima, po spartanskom sistemu i od najmlađeg doba. Obučeni borac, po svedočenju ruskih istraživačkih novinara, sposoban je sa 12 godina da rukuje najširom paletom naoružanja i upravlja najrazličitijim vozilima koja se koriste u ratnim operacijama.

Kadirovljeva vlast i sama mnogo ulaže u vojnu opremu, dok i centralne vlasti ustupaju savremenu tehniku, pre svega zbog činjenice da su kadirovci bili u prvim redovima kada su ruske oružane snage delovale u poslednjih deset godina. Bilo da je reč o ratu sa Gruzijom, bilo da se radi o intervenciji u Siriji ili ratu na Donbasu.

Današnja Čečenija nije ostvarila privredni rast, koji bi mogao da prati infrastrukturni razvoj. Reč je o republici koja u velikoj meri zavisi od dotacija centralnih vlasti a kojoj je ključni izvor prihoda poljoprivreda i energenti, koje sama ne eksploatiše.

Uz to, Čečenija raspolaže ozbiljnom vojnom moći, prekaljenim borcima koji obučavaju mlađe naraštaje po istinskom spartanskom modelu. Kompletno društvo je usmereno tako da stvara nove generacije konaha (opširnije u prvoj analizi iz serijala).

Kraj serijala

1 note · View note

balkanin · 2 years

Text

Dijalog ili džihad?

DŽELALUDIN HODŽIĆ Ono što je važno već sada jeste činjenica da se niko iz rukovodstva stranke, čiji članovi pozivaju na džihad, ne ograđuje od opasnih poziva koji crtaju mete i kopaju nepremostive provalije među ljudima To da samo dijaloga u političkom iskustvu i životu ne može biti previše i to koliko nam istog tog dijaloga nedostaje, imali smo priliku uvjeriti se proteklih dana. Riječ je, da…

View On WordPress

#DŽELALUDIN HODŽIĆ #džihad #POGUBNE POSLJEDICE #RETROGRADNE POLITIKE

0 notes

digitalwarzonemedia-blog · 6 years

Text

Pismo zatvorenog šejha Nasira el Fahda

Opis teksta:

- Šejh kaže kako obznanjuje da je iskopao mezar u svojoj ćeliji i dao tri talaqa ovome svijetu i presjekao vezu između sebe i njega.

- Potvrđuje poricanje “pokajanja” na koje su ga prisilili Sudijski taguti i obznanjuje kako sebe smatra opravdanim jer je bio pod prisilom što je izjavio ovo “pokajanje” od tekfira vlasti i ostalih tema zajedno sa ostalom ulemom koju su natjerali da ovo izjave u javnosti.

- Izjavljuje da se u svakom slučaju kaje što je na to pristao i da kada bi se opet nešto takvo desilo da ne bi pristao kakve god bile posljedice.

- Ne žali za bilo čime što je izjavio prije njegovog hapšenja.

- Još uvijek tekfiri ovu državu i ne povlači se od tog stava jer to radi sa jasnim dokazima.

- Tvrdi da je džihad fard ‘ajn i da je to koncenzus i objašnjava.

- Počastvovan je i zadovoljan svojim džihadom protiv krstaša i njihovih saveznika koji je vodio jezikom i perom i ako Allah želi činiti će ga i svojim rukama.

- Što se tiče sukoba sa državom savjetuje omladinu da to ne čine radi nejednakosti u snazi a da žali jer se predao ovoj državi da kada bi se vratio u takvo stanje da jedino što bi mogli uhapsiti jeste njegovo mrtvo tijelo.

- Podržava mudžahida heroja Usamu sina Ladena i dovi za njega. Kaže da time srdi tagute i da ga smatra herojem Islama i daje svoje mišljenje o onima koji pričaju protiv njega i uništava njihove šubhe.

Pismo je napisano u večeri četvrtka 25/12/1424 hidžretske godine.

Izvori:

https://archive.org/details/a-letter-from-the-imprisoned-shaykh-nasir/page/n1

https://www.paldf.net/forum/showthread.php?t=23190

Vezano za šejha;

https://www.youtube.com/watch?v=3M8Jq58i11E

#islam tevhid tawhid tawheed džihad jihad oslobođenje liberation istina truth slobodanum freemind život life porodica family

1 note · View note

balkantimes · 4 years

Text

Za Kuds: Govor lidera Islamske Republike Iran na Petoj konferenciji podrške Palestini 2011

Svaki operativni plan treba biti zasnovan na principu. „Cijela Palestina za sve ljjude Palestine.“ Palestina je od „rijeke do mora“ i ni za pedalj manje. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da narod Palestine, isto kao što je djelovao u Gazi, koji god dio palestinske zemlje bude u stanju osloboditi, preuzeće upraavljanje njennim poslovima putem svoje izbrane vlade, ali nikada neće zaboraviti krajnji cilj.

U ime Boga Milostivog Samilosnog

Esselamu alejkum ve rahmetullahi

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je Božija milost i blagoslov na Muhameda, njegovu čistu porodicu, uzorite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjeg dana

Mudri Allah kaže: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan.“

Izražavam dobrodošlicu dragim gostima i svim prisutnima. Među svim temama koje su dostojne da se njima bave religijska i politička elita iz cijelog islamskog svijeta pitanje Palestine se posebno ističe. Palestina je prvo pitanje među svim zajedničkim temama islamskih zemalja. U ovom pitanju postoje jedinstvene specifičnosti:

Prvo, jedna muslimanska zemlja i njen narod uzurpirani su i predani strancima koji su se sakupili iz različitih zemalja i formirali lažno i mozaično društvo.

Drugo da je ovaaj događaj bez primjera u historiji desio uz stalnno ubijanje, nasilje i drskost.

Treće je da su prva kibla muslimana i mnogi poštovani vjerski centri koji se nalaze u ovoj zemlji pod prijetnjom rušenja, skrnavljenja i nestanka.

Četvrto je da su ova lažna država i društvo od početka do sada,na najosjetljivijem mjestu islamskog svijeta igrali ulogu vojne, sigurnosne i političke baze za imperijalne države i osovina kolonijalizma Zapada, koja je zbog raznih raloga neprijatelj ujedinjenja, uzdizanja i napretka islamskih zemalja uvijek ih je koristila kao nož u leđima islamskog umeta.

Peto je da je cionizam koji je velika moralna, politička i ekonomska prijetnja za ljudsko društvo to mjesto odredio kao sredstvo i tačku oslonca za širenje svoga prodora i dominacije u svijetu.

Ovome se mogu dodati i druge stvari; veliki materijalni i ljudski gubitci koje su islamske zemlje do sada platile, mentalna okupacija muslimanskih vlada i naroda, patnja miliona palestinskih izbjeglica od kojih mnogi i nakon šezdeset godina žive u izbjegličkim kampovima, prekid historije jednog civlizacijsko centra u islamskom svijetu i tako dalje.

Danas je ovim razlozima dodana jedna ključna i temeljna stvar, a to je pokret islamskog buđenja koji je zahvatio cijelu regiju i otvorio novo i determinirajuće poglavlje u historiji islamskog umeta.

Ovaj veliki pokret koji, bez sumnje, može rezultirati stvaranjem jednog snažnog, naprednog i homogenog islamskog kompleksa na osjetljivoj tački svijeta i, uz Božiju pomoć i uz čvrstu odlučnost predvodnika ovog pokreta, staviti tačku na period zaostalosti, slabosti i poniženja muslimanskih naroda, veliki dio svoje snage i hrabrosti crpio je iz palestinskog pitanja.

Intenzivirajuće nasilje i tiranija cionističkog režima i saradja nekih od tiranskih, pokvarenih i plaćenih čelnika Amerike sa njim sa jedne strane, i pojava srčanog palestinskog i libanskog otpora i zadivljujuća pobjeda mladih vjernika u ratovima 33- dnevnom u Libanu i 22-dnevnom u Gazi sa druge strane, neki su od bitnih faktora koji su uzburkali naizgled mirni okean naroda Egipta, Tunisa, Libije i drugih zemalja regije.

Ovo je jedna realnost da je cionistički režim, naoružan od glave do pete i sa tvrdnjama o nepobjedivosti pretrpio težak i ponižavajući poraz u Libanu u jednom neravnopravnom ratu od jedne stisnute pesnice hrabrih i vjernih boraca. I nakon toga ostao je bez uspjeha naspram nevinog i čeličnog otpora Gaze gdje je još jednom isprobao svoj otupjeli mač. Ovo se treba ozbiljno uzeti u obzir u anaalizi aktuelne situacije u regiji i na osnovu toga se treba provjeriti ispravnost svake odluke koja se donosi. Dakle ovo je precizan sud da je pitanje Palestine danas dobilo dodatni značaj i hitnost i narod Palestine ima pravo da u sadašnjoj situaciji u regiji očekuje više od muslimanskih zemalja. Pogledajmo u prošlost i sadašnjost i spremimo mapu puta za budućnost. Ja ću iznijeti ključne tačke. Prolazi više od šest decenija od katastrofe uzurpacije Palestine. Svi glavni akteri ove krvave katastrofe su poznati i kolonijalistička vlada Engleske je na njihovom čelu i njena politika, oružje i vojne, sigurnosne, kulturne i ekonomske snage, a potom i drugih arogantnih država zapada i istoka korišteni su u službi ove velike nepravde. Nezaštićeni narod Palestine je pod nemilosrdnim kandžama okupatora masakriran i protjeran iz svojih domova i ognjišta. Do danas ni stoti dio ljudske i civilizacijeske katastrofe, koju su u tim danima izvršili zagovornici civilizacije i morala, nije ekranizovano i nije imalo prikaza u medijskim i vizuelnim umjetnostima. Glavni vlasnici vizuelnih, filmskih i televizijskih umjetnosti i zapadna filmska mafija to nisu htjeli i nisu dozvolili. Jedan narod je u tišini masakriran, protjeran i postao beskućnnik. Na samom početku su se javili otpori koji su žestoko i okrutno spriječeni. Neki ljudi su izvan granica Palestine i uglavnom iz Egipta sa islamskim motivima nešto pokušavali ali nisu imali potrebnu podršku i nisu mogli ostvariti utjecaj na sceni.

Nakon toga stigao je red na zvanične i klasične ratove između nekoliko arapskih zemalja i cionisttičke vojske. Egipat, Sirija i Jordan su uveli svoje snage na scenu međutim neupitna i masovna i intenzivna vojna, logistička i finansijska pomoć Amerike, Engleske i Francuke uzurpatorskom režim ostavila je bez uspjeha arapske armije. One ne samo da nisu bile u stanju da pomognu narodu Palestine nego su u ovim ratovima izgubile i znatne dijelove svojih teritorija.

Nakon što je postala jasna nemoć arapskih država u susjedsttvu Palestine postepeno je formirano orgaanizovano jezgro otpora u srcu naoružanih palestinskih grupa i nedugo nakon njihovog okupljanja formirana je Palestinska oslobodilačka orggannizacija. To je bila iskra nade koja je sretno zasjala ali nije prošlo mnogo i ona se ugasila. Ovaj neuspjeh se može pripisati mnbogim uzrocima ali glavnni uzrok bila je njihova distanca od naroda i od islamskih ubjeđenja i vjerovanja. Ljevičarska ideologija ili isključivo nacionalistička osjećanja nisu bili ono za čim je kompleksno i teško pitanje Palestine imalo potrebu. Ono što je bilo u stanju da jedan narod uvede na poprište otpora i od njega stvori nepobjedivu snagu bili su islam, džihad i šehadet. Oni to nisu shvatili na ispravan način. Ja sam u prvim danima velike Islamske revolucije, kada su lideri Palestinske oslobodilačke organizacije stekli svjež moral i često dolazili u Teheran, jednog od čelnika te Organizacije upitao: „Zašto u svojoj pravednoj borbi ne uzdignete zastavu islama?“ Njegovo odgovor je bio da se među njima nalaze i neki kršćani. Na ovu osobu su kasnije u jednoj arapskoj zemlji cionisti izvršili atentat i ako Bog da da bude obuhvaćen Božijim oprostom., međutim ova njegova argumentacija je bila pogrešna i nedovoljna. Po mom mišljenju jedan kršćanski borac vjernik koji se, pored jedne grupe požrtvovanih boraca bori iskreno, s vjerom i Boga i Sudnji dan i uz nadu u Božiju pomoć i koji uživa materijalnu i moralnu pomoć svoga naroda, dobija više motiva za borbu, nego onaj ko je sa grupom bez vjere koja se oslanja na nestabilna osjećanja i daleko od požrtvovane narodne podrške. Nepostojanje jasnog vjerskog ubjeđenja i distanca od naroda postepeno su ih neutralisali i učinili neefikasnim. Naravno među njima je bilo časnih, motiviranih i revnih ljudi, ali organizacija je otišla drugim putem. Njihovo zastranjenje je zadalo udarac palestinskom pitanju i još uvijek zadaje. Oni su kao i neke izdajničke arapske vlade okrenuli leđa idealima otpora – koji je bio i ostao jedini put za spas Palestine. I naravno, ne samo Palestini, nego su i sebi zadali težak udarac.

Na taj način je provedeno trideset i dvije godine ponižavajućeg životaa. Ali iznenada ruka Božije moći je okrenula list. Pobjeda Islamske revolucije u Iranu 1979 godine ispreturala je stanje u ovoj regiji i otvorila novu stranicu. Među zadivljujućim globalnim efektima ove revolucije i žestokih i dubinskih udaraca koje je zadala imperijalističkim politikama, najbrži i najjasniji je udarac cionističkoj državi. Izjave čelnika tog režima u tim danima su za čitanje i ukazuju na njihov crni dan i stanje, puno depresije. U prvim sedmicama pobjede ambasada lažne države Izrael u Teheranu je zatvorena i njeni službenici protjerani i njena lokacija je zvanično dodijeljenja palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji koja je do danas tamo smještena. Naš cijenjeni Imam je saoštio da je jedan od ciljeva ove revolucije oslobađanje palestinskih teritorija i uklanjanje rak rane Izraela. Snažni talasi ove revolucije, koji su tih dana zahvatili cijeli svijet, gdje god da su stizali, išli su sa ovom porukom: „Palestina treba biti oslobođena.“ Veliki i uzastopni problemi koje su neprijatelji revolucije nametnuli sistemu Islamske Republike Iran – od koji je jedan dio bio osmogodišnji rat Sadama Huseina uz poticaj Amerike i Engleske i podršku reakcionarnih arapskih režima – nisu uspjeli da motivaciju za oslobođenje Palestine oduzmu Islamskoj Republici. Na taj način u damare Palestine je uvedena svježa krv. Pojavile su se grupe palestinskih boraca, muslimana. Otpor Libana je otvorio novi snažan front naspram neprijatelja i njegovih sponzora.

I umjesto oslanjanja na arapske državei bez pružanja ruku prema međunarodnoj zajednici, između ostalih Ujedinjenim nacijama – koje su bile saveznik u zločinima imperijalističkih sila – Palestina se oslonila na sebe, na svoju omladinu, na svoju duboku islamsku vjeru i na svoje požrtvovane muškarce i žene. Ovo je ključ svi uspjeha i pobjeda u protekle tri decenije . Ovaj tok je iz dana u dan napredovao i jačao. Sramni poraz cionista u Libanu 2006. godine – ponižavajući neuspjeh one umišljene vojske u Gazi 2008. godine – bijeg sa juga Libana i povlačenje iz Gaze, formiranje vlade otpora u Gazi, u jednoj rečenici, pretvaranje naroda Palestine iz skupa razočaranih i bespomoćnih ljudi u optimističan i borbeni narod sa samopouzdanjem istaknuta su svojstva posljednjih trideset godina.

Ova opća i generalna slika postat će kompletna onda kada se jasno budu vidjeli kompromisni postupci i izdajstva čiji je cilj gašenje otpora i priznavanje legitimiteta Izraela od strane palestinskihh grupa i arapskih vlada. Ove aktivnosti koje su započete rukama nespretnog i izdajničkog nasljednika Džemala Abdul-Nasera u sramotnom sporaumu iz Kem Dejvida, uvijek su igrali ulogu turpije za čeličnu odlučnost otpora. U sporazumu „Kemp Dejvid“ po prvi put je jedna arapska vlada zvanično priznala da je islamska teritorija Palestine cionistička i ispod teksta u kome se Izrael smatra nacionaalnim domom Jevreja stavila svoj potpis. Od tada pa do sporazuma u Oslu 1993. godine i nakon toga, u nadopunjujućim planovima koji su jedan za drugim, uz direktivu Amerike i uz podršku evropskih kolonijalnih sila, nametani pomirljivim i neodlučnim paleestinskim grupama, svršena su nastojanje neprijatelja da ispraznim i varljivim obećanjima odvrate palestinski narod i grupe od solucije otpora i zabave ih nedostojnom igrom na terenu politike.

Ispraznost i bezvrijednost svih ovih sporazuma veoma brzo su se otkrili i cionisti i njihovi sponzori su mnogo puta pokazali da na ono što je napisanu gledaju kao na bezvrijedni papir.

Cilj ovih planova bio je izazivanje dileme kod Palestinaca i jačanje ambicija kod osoba materijalista i bez vjere među njima i prizemljenje pokreta islamskog otpora i ništa drugo.

Ishod svih ovih podmuklih igara do sada je bio jačanje duha otporaa u islamskim grupama i narodu Palestine. Oni su uz Božiju dozvolu stali naspram neprijatelja i upravo kao što je Bog obećao: „A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan.“ dobili su Božiju pomoć. Ustrajnost Gaze uz potpunu blokadu je bila Božija pomoć. Pad pokvarenog i izdajničkog režima Husni Mubaraka je bio blagoslov i Božija pomoć. Pojava snažnog talasa islamskog buđenja u regiji je Božija pomoć. Padanje maske licemjerja i obmane sa lica Amerike, Engleske i Francuske i izražena mržnja naroda regije prema njima je Božija pomoć. Uzastopni i brojni problemi cionističkog režima, od njihovih unutarnjih političkih, ekonomskih i društvenih problema do globalne izolacije i općeg gađenja čak i evropske akademske zajednice prema njima, sve to je manifestacija Božije pomoći. Danas je cionistički režim omraženiji, slabiji i izoliraniji nego ikada, a njegov glavni sponzor Amerika je u većim brigama i dilemama nego ikad. Sada je pred nama generalna i opća stranica Palestine u proteklih šeezdeset i nešto godina pred nama. Budućnost se trebaa urediti na osnovu pogleda i uzimanja lekcije iz nje.

Prije svega treba da se razjasne dvije stvari:

Prvo, naše insistiranje je oslobađanje Palestine, a ne oslobađanje dijela Palestine. Svaki plan koji namjerava podijeliti Palestinu je u startu odbačen. Plan o dvije države kome su navukli odijelo pod nazivom „primanje države Palestine u članstvo Ujedinjeni nacija“, nije ništa drugo do prihvatanje zahtjeva cionista, znači „prihvatanje cionisstičke države na palestinskoj teritoriji“. To znači gaženje prava naroda Palestine, zanemarivanje historijskih prava palestinskih izbjeglica i čak prijetnja pravima Palestinaca nastanjenih na teritorijama 1948. godine; znači opstanak rak rane i stalnu prijetnju tijelu islamskog umeta; znači ponavljannje decenijski patnji i gaženje krvi šehida.

Druga stvar je to da je za dosezanje do ovog uzvišenog cilja potreban rad, a ne riječi. Potrebna je ozbiljnost, a ne izvođenje predstave; potrebno je strpljenje i planiranje, a ne nestrpljivo ponašanje i osciliranje. Treba gledati u daleke horizonte i korak po korak, uz odlučnost, bogobojaznost i nadu ići napred. Muslimanske vlade i narodi, grupe otpora u Palestini, Libanu i drugim zemljama, svaki od njih mogu prepoznati svoju ulogu i udio u ovom sveopćem nastojanju i, uz Božiju dozvolu, ispuniti tabelu otpora.

Plan Islamske Republike Iran za rješenje palestinskog pitanja i liječenje ove stare rane je jasan i logičan plan i u skladu sa političkim zanjem prihvaćenim u globalnom javnom mnijenju što je prethodno detaljno prezentovao. Mi ne predlažemo niti klasičnni rat armija islamskih zemalja, a niti bacanje u more jevrejskih migranata i, naravno, niti vlaadavinu Ujedinjenih nacija ili drugih međunarodnih organnizacija. Mi predlažemo referendumsko izjašnjavanje palestinskog naroda. Narod Palestine kao i svaki drugi narod ima pravo da odredi svoju subinu i izabere vladajući sistem nad svojom zemljom. Neka svi izvorni stanovnici Palestine, muslimani, kršćani i Jevreji – ne straani migranti – gdje god da se nalaze; unutar Palestine, u izbjegličkim kampovima i drugim područjima učestvuju na jednom općem i dobro organiziranom referendumu i odrede budući politički sistem Palestine. Taj sistem i vlada proistekla iz njega će, nakon uspostavljanja, odrediti statust nepalestinskih migranata koji su u proteklim godinama doselili u ovu zemlju. Ovo je jedan pravedan i logičan plan koji svjetsko javno mnijenje ispravno razumije i može dobiti podršku nezavisnih naroda i država. Naravno ne očekujemo da ga cionisti uzurpatori olahko prihvate i ovdje se oblikuje i dobija značenje uloga država, naroda i organizacija otpora. Najznačajniji način podrške narodu Palestine je prekid podrške neprijatelju uzurpatoru i to je velika dužnost islamskih država.

Sada nakon izlaska na poprište naroda i njihovih snažnih parola protiv cionističkog režima, na osnovu koje logike muslimanske vlade nastavljaju svoje odnose sa uzurpatorskim režimom?

Dokaz iskrenosti muslimanskih vlada o njihovoj podršci narodu Palestine je prekid tajnih i javnih političkih i ekonomskih odnosa sa ovim režimom. Države koje su domaćini cionističkim ambasadama ili ekonomskim predstavništvima ne mogu tvrditi da brane Palestinu i nijedna njihova anticionistička parola neće se smatrati ozbiljnom i istinskom.

Organizacije islamskog otpora koje su u proteklim godinama na plećima imale teški teret džihada su i danas suočene sa istom tom obavezom. Njihov organizovani otpor je aktivna mišica koja je u stanju da povede narod Palestine ka ovom krajnjem cilju. Hrabri otpor naroda čiji su domovi i država okupirani priznati su i dostojni su hvale i veličanja u svim međunarodnim sporazumima. Optužbe za terorizam od strane političkih i medijskih mreža povezanih sa cionizmom su isprazne i bezvrijedne riječi. Otvoreni teroristi su cionistički režim i njihovi zapadni sponzori, a palestinski otpor je pokret protiv podmuklih terorista i humani i sveti pokret. U svemu ovome dostojno bi bilo da i zapadne zemlje objektivno sagledaju sitaciju. Zapad je danas na raskrsnici. Ili treba da odustane od svog dugotrajnog silništva i prizna pravo palestinskog naroda i više ne slijedi antiljudski plan cionističkih silnika, ili da očekuje teže udarce u ne tako dalekoj budućnosti. Ovi paralizirajući udarci nisu samo uzastopna rušenja njima poslušnih vlada u islamskoj regiji, nego onog dana kada narodi Evope i Amerike shvate da većina njihovih ekonmskih, društvenih i moralnih problema proističe iz hobotničke dominacije međunarodnog cionizma nad njihovim državama i da su njihovi državnici zbog ličnih i stranačkih interesa poslušni i predani pred tiranijom krvopijskih vlasnika kompanija cionista u Americi i Evropi, stvoriti će im takav pakao iz koga nije zamisliv put izbavljenja.

Predsjednik Amerike kaže kako je sigurnost Izraela njegova crvena linija. Koji je faktor povukao ovu crvenu liniju? Interes naroda Amerike ili lične potrebe Obame za novcem i podrškom cionističkih kompanija za osvajanje drugog mandata predsjednika? Do kada ćete vi moći varati svoje narode? Onog dana kada narod Amerike ispravno shvati da ste se vi radi malo dužeg ostanka na vlasti predali poniženju, slijeđenju i klanjanju pred cionističkim plutokratima i žrtvovali interese velikog naroda pred njihovim nogama šta će učiniti sa vama?

Poštovani prisutni i draga braćo i sestre! Znajte da će ova crvena linija Obame i njemu sličnih biti prekinuta rukama uzdignutih muslimanskih naorda. Ono što prijeti cionističkom režimu nisu iranske rakete ili grupe otpora, da bi protiv njih ovdje ili ondje postavio raketni štit; istinska i neizlječiva prijetnja je jasna odlučnost muškaraca, žena i mladih u islamskim zemljama koji više ne žele da nad njim vladaju i ponižavaju ih Amerika, Evropa i njihve marionete. Naravno i one rakete će ispuniti svoju obavezu kada god se javi prijetnja od neprijatelja. „A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.“

Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu

#palestine #bliskiistok #balkantimes #izrael #2020 #dankudsa #khamenei #iran #quds #kuds

1 note · View note

peterjancic · 7 years

Text

Džihad za javno šolstvo

Pravi sveti vojni za javno šolstvo smo priča ob zahtevi ustavnega sodišča, da mora država odpraviti diskriminacijo otrok, ki se šolajo na osnovni šoli Alojzija Šuštarja. Celo ustavo, najvišji pravni akt skupnosti, bi nam politiki spremenili. Tako hudo je. Oblast v tej vojni nikakor ne more uresničiti sodbe ustavnega sodišča, ki bi jo morala že pred dvema letoma.

Ne gre za verouk

O kakšnem…

View On WordPress

#diskriminacija #džihad #financiranje #Osnovna šola Alojzija Šuštarja #ustava #Ustavno sodišče #vahabiti #verni #verouk

0 notes

mentalnahigijena · 2 years

Photo

Sada se vidi koliko je stopiranje Stepinca bila katastrofalna odluka! Ruski patrijarh Kiril, jednako kao i Putin u političkom svijetu, sve je osamljeniji u ozbiljnom pravoslavnom svijetu. Zbog podrške Putinovoj agresiji, koju Kiril percipira kao "metafizički rat", pravoslavni džihad, na zgražanje pravoslavnih crkava, od Carigrada do Atene i dalje. Za Kirila rat u Ukrajini nije agresija, već borba Hrista i Antikrista, Rusije koja je sačuvala moralne vrijednosti i duhovnost, i Zapada, preplavljenog materijalizmom i svakom vrstom perverzije i nemorala, Zapada na kojem hršćanstvo nestaje, ne praktikuje se. Ova dualistička, manihejska vizija suprotnosti duhovne Rusije i dekristijaniziranog Zapada, o kojoj Kiril govori, zapravo je čista obmana. PRAZNE RUSKE CRKVE Kiril u Rusiji ima 80 miliona nominalnih ruskih pravoslavaca, od kojih u crkvu redovno ide tek njih oko pet miliona, postotak sličan, čak i niži, kao i na "raskršćanjenom Zapadu". S druge strane, u Ukrajini, koja želi prijeći na stranu "Antihrista" – Zapada, od čega ih Putin i Kiril žele "zaštititi", od 15 miliona ruskih pravoslavaca redovno ide u crkvu oko osam miliona, a tome se pridodaju visoki procenati od šest miliona autokefalnih ukrajinskih pravoslavaca. Ukratko, pravoslavci u Ukrajini su zapravo dvostruko veći i pravoslavniji od Kirilovih ruskih pravoslavaca kada gledamo stvarnu praksu vjere i duhovnosti. K tome, Rusija je jedna od zemalja s najvećim brojem abortusa, prednjači po alkoholičarima i raspadima brakova, jedino ne daju homoseksualcima da paradiraju, što je vrhunsko metafizičko dostignuće. Uzalud, dakle, što Putin Kirilu iskrcava silne novce i gradi parohije, no one su, za razliku od prozapadne pravoslavne Ukrajine, prazne. Gdje je duhovna superiornost Rusije i ruskog pravoslavlja o kojoj Kiril govori? U podrumima masakriranih ukrajinskih gradova? U džepovima Putinovih oligarha? U pozlaćenim Kirilovim dverima? Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini zato otkazuje vjernost Moskvi i Kirilu, ne želeći u liturgiji spominjati niti Kirilovo ime. Njezin mitropolit Onofrije traži od patrijarha Kirila i čelnika Rusije da "poštuju suverenitet i integritet Ukrajine jer... ovaj rat nema opravdanja, ni pred Bogom ni pred ljudima".

Ne distanciraju se od Kirila samo ruske ukrajinske župe i biskupije, nego mnoge strukture Ruske pravoslavne crkve u Europi i drugim dijelovima svijeta. Primjerice, u Amsterdamu, parohija koja brine o pravoslavcima Nizozemske već je proglasila svoje odvajanje od Moskve. Carigradski patrijarh Bartolomej, "papa" pravoslavnog svijeta, još 2016. godine digao je ruke od Kirila.

Tada je Kiril odbio doći na svepravoslavni sabor na Kreti, prvi nakon više od tisuću godina, jer ga je zgrozilo da Bartolomej želi dijalog s katolicima i protestantima, na što je Kiril tražio da se katolici i protestanti definiraju kao otpadnici, i da nemaju status crkava. Moskva čak i carigradskog patrijarha Bartolomeja smatra prljavim agentom trulog Zapada.

BARTOLOMEJ I CARIGRAD Doduše, nije Kiril prvi ruski patrijarh koji se tako odredio prema Zapadu, pa i prema pravoslavlju. Sve do kraja 16. vijeka u pravoslavlju je vladao ekumenski profil, koji su Rusi tada, prikazujući se kao treći i posljednji Rim, zamijenili etničkim i nacionalističkim profilom pravoslavlja koje se upravo zahvaljujući ratu u Ukrajini raspada. Čak ga ni grčki pravoslavci ne zarezuju ni pet posto, tek Srbi, Bugari i druge etnocentrične, na Rusiju i Putina naslonjene crkve. Zahvaljujući takvom etnocentričnom, a ne ekumenskom karakteru pravoslavlja kojeg simbolizira Bartolomej i Carigrad, pravoslavlje puca po šavovima. Ukrajinski i ruski pravoslavci stoga stoje rame uz rame braneći svoju domovinu od Putina i Kirila. Dakle, dok ekumenizam ne funkcionira ni među samim pravoslavcima zahvaljujući Ruskoj pravoslavnoj etnocentričnoj crkvi, kanonizacija Stepinca je odgođena baš zbog ekumenizma, a papa Franjo sanjao je da će se takvim potezom približiti Moskvi, žrtvujući Stepinca, i sastati se s Kirilom koji Katoličkoj crkvi ne pridaje niti status crkve. Takva Papina odluka, nakon svega ovoga što vidimo u Ukrajini i raspadom ekumenskog principa među samim pravoslavcima koji vjekovima destruira Moskva, pokazuje se katastrofalnom i lošom porukom. Naime, dok se (rusko) pravoslavlje temelji na sprezi trona i oltara, pri čemu je crkveno u funkciji političkog, upravo je Stepinac taj koji je položio svoj život odbijajući Tita koji je taj koncept želio primijeniti i u Jugoslaviji, što je Stepinac odbio. Odbio je Hrvatsku katoličku crkvu pod čizmom cara Tita, a ne pape, principa katoličke univerzalnosti i nadnacionalnog jedinstva. RAKETNI EKUMENIZAM I dok Kiril zajedno s Putinom razbija ekumenski princip unutar samog pravoslavlja, naivni Rim je, umjesto da Stepinca predstavi kao rješenje problema koje pravoslavlje ima unutar sebe i makne vjeru od raznih "Tita", Putina i Vučića, od Stepinca napravio ekumenski (!?) problem. A ekumenizam ne postoji niti među samim pravoslavcima, osim raketni ekumenizam u Ukrajini, ili desantni u Crnoj Gori. Kirila zato značajan dio pravoslavnog svijeta ne može vidjeti ni nacrtanog, jer mu je u ključnom momentu nedostajalo baš Stepinčeva duha i hrabrosti, koji je, u pokušaju da politika religijsko stavi u službu političkog, rekao "ne" Titu spriječivši titoizaciju katoličanstva. A njegovi protivnici u Rusiji i Srbiji pristali su na Putinizaciju pravoslavlja. Da nije tragično, bilo bi smiješno...

Autor: Ivica Šola Teolog, komunikolog i novinar, kolumnist i profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu.

0 notes

my-hecatomb-for-strength · 3 years

Text

Abdullah b. Mes'ud, radijAllahu anhu, rekao je: “Upitao sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem: ‘Koje je to djelo najdraže Allahu?’ Rekao je: ‘Namaz u njegovo vrijeme.’ Upitao sam: ‘Koje nakon toga?’ Rekao je: ‘Dobročinstvo roditeljima.’ Ponovo sam upitao: ‘A koje nakon njega?’ Rekao je: ‘Džihad na Allahovom putu.'” Rekao je: “O ovome mi je pričao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, a da sam ga još zapitkivao, on bi mi odgovarao.”

0 notes

urbanidesnicar · 3 years

Text

Humane komšije

Novogodišnje slavlje je po tradiciji proteklo mirno i dostojanstveno. Uz petarde, potoke alkohola i bockanje nožem. "Zbodeni" su uglavnom slavili po klubovima gdje su se slušale cajke. Uglavnom se radi o đevojkama sa plastičnim sisama, koje kriče kao da rađaju blizance. Taj fenomen ni dan danas ne razumijem. Pored Olivera, Miše, Thompsona... slušati četničko zavijanje? Isto kao što ne shvaćam stotine mladih, koji vikendom idu na provod u smrdiju. Vjerujem da je tamo jeftinije jer su komšije siromašnije, ali opet....Slaviti kod nekoga što bi te sutra opet klao, dok si rekao šargarepa? Samo je jedan valjeni razlog za odlazak u istočnu vukojebinu. C4 povezan sa satom, koji tiho otkucava ponoć.

Kako lako zaboravljamo neke stvari, to nije normalno. Razumijem starije ljude kad postanu senilni, ali u čemu je naš problem? Jesu li nam toliko isprali mozak, da ćemo jednoga dana i agresiju maknuti negdje u podsvijest? Možda ja totalno pogrešno razmišljam, ali za mene NEMA NI OPROSTA, NI ZABORAVA. Nikada.

Već nekoliko dana je udarna tema u regiJonu, momak iz Splita zvani Matej. Za Novu godinu je otišao u Beograd i tamo jednostavno "evaporisao". Jasno je da svaka normalna osoba želi da sve dobro završi, i da se momak živ i zdrav vrati doma. Međutim, jedna stvar bode oči. Genocidne komšije preko noći postadoše: humane, dobrodušne i pune samilosti. Ruku bi "bre da odseku", samo da nam pomognu. Čekaj malo. Je li se ovdje radi o potrazi za nestalim ili o rehabilitaciji četnika? Pitanje? Bi li isti tretman imao i Mate iz ImoCkog, da mu se nešto slično dogodilo? Ај донт тинк со...

Tko zna što nam ova godina nosi? Nadam se da će biti koji razlog za optimizam. A čeka nas i znameniti datum: 22.2.2022. Koristeći svoje nadnaravne moći, sa sigurnošću tvrdim da će taj dan biti Utorak. Za ostalo se još ništa ne zna. Svjetsko nogometno prvenstvo ima važnu ulogu u duhovnom životu Hrvata. Sjetimo se samo Rusije, ponosa i suza radosnica. Ne pamtim da sam onako sretan bio, odkad je tito krepo. Ove godine se po prvi put se igra u zimu, tako da je sve moguće. Možda uslijed klimatskih promjena "zaveje sneg i zaduva košava", pa sve bude odgođeno? Jer igra se u nesvrstanom Kataru, gdje su zimske radosti svakodnevna pojava. Tko ne vjeruje neka pita Gretu i gretenčiće.

Kršćani su u 2021. godine bili najprogonjenija vjerska skupina na svijetu. Čudi me to? Čak 416 MILIJUNA ih živi u zemljama gdje su građani drugoga reda. Svakodnevno su podvrgnuti: torturi, poniženju, kažnjavanju, omalovažavanju... Koliko je država primilo te jadne ljude? Niti jedna! Zašto? Zato što vode monoton život. Uglavnom vrijedno rade, brinu se o obitelji, idu u Crkvu, poštuju zakone...Kome to danas treba?

Njih nitko organizirano ne šalje u pohod na Europu, niti im uplaćuje novac na Visa kartice i kupuje nove mobitele. Lakše je primiti diplomirane džihad ratnike koji uglavnom dolaze solo. Bez hanuma. Jer im je reklo da u Europi ima koka na bacanje. Isto tako im je rečeno da se ne obaziru na zakone, jer je Šerijatsko pravo model uspješnog društva. Fino ih pustiš ih da te malo koljuckaju, siluju sve što diše, i zoljama utišaju Crkvena zvona. Rezultat? Natalitetom i terorizmom te svedu na status nacionalne manjine. I to u TVOJOJ (bivšoj) zemlji. "I Soroš sit i mudžahedini na broju", rekla bi Hanka Paldum. Kažu da multikulturalizam nema alternativu? U pravu su, jer se tu normalan život ne računa...

Prošli put zaboravih pitati za jednoga tipa, koji se iznenada pojavio. A pojma nemam tko je? Kao mali sam išao na vjeronauk i bio redovan u Crkvi. Kršten sam, pričešćen i krizman. Ali me nitko nije učio o liku pod imenom Orašar? Sjećam se samo jaslica, Isusa, Josipa, Marije i Tri Mudraca. A Orašar? Je li dječak uopće ulazio u igru ili je sjedio na klupi za pričuve? Jasno je da je cilj svega ovoga, micanje Božićne tradicije u drugi plan. I njegova potpuna komercijalizacija. Sve se svodi na poklone, hranu i piće, kao da je u pitanju običan rođendan. U načelu se i radi o rođendanu, ali ne bilo kakvom. Slavimo rođenje Isusa Krista, sina Božjeg a tu materijalizmu nema mjesta.

Ako ovo ludilo jednoga dana prođe, interesira me jedna stvar. Hoće li itko naći za shodno uputiti ispriku ljudima, koji se iz ovoga ili onoga razloga nisu cijepili? Prvenstveno mislim na udarne medije, koji nas redovito časte prekrasnim atributima. Idioti, teoretičari zavjere, zatucani desničari, sebičnjaci zbog kojih drugi umiru.... Dalje ne ću, jer je spisak malo duži. Osobno se ne osjećam pogođenim jer se uglavnom radi o lijevim medijima. A njih ne pratim. Jer je prava istina za 180 stupnjeva drugačija. Da imam love, uzeo bih odvjetnika i tužio bi ih. Ali kao ni većina ostalih, ne mogu to zadovoljstvo priuštiti. A da podnesemo zajedničku tužbu? Nije u pitanju novac, nego princip. Možemo se odmah obvezati da će sva sredstva od možebitne odštete, biti uplaćena nekoj fondaciji za liječenje djece. Gledajući s druge strane, dobro smo mi i prošli. Jer bi nas u bravarovo doba, jednostavno pojeo mrak.

Nisam optimist i ne mislim kako se ludilu bliži kraj. Ali im ne dam gušta. Jer njihov cilj je od početka jasan. Konstantno držati ljude u strahu i od muhe praviti slona. Uzmimo za primjer nestašni omikron. Svi pišu o broju zaraženih, kako se virus brzo širi i kako bolnice (po tko zna koji put) "pucaju po šavovima". Ali rijetko tko spominje simptome. Zašto? Zato što su izuzetno blagi i po svjedočenju onih koji su preboljeli ovu beštiju, liče na običnu prehladu. Davno smo zaključili da prepirke nemaju nikakav učinak. Zato ih trebamo satrati zajebancijom i humorom. Tek onda plaćenici popizde, a ne mogu nam ništa. Jer algoritam za sarkazam još nisu izmislili.

Svaki dan nas bombardiraju vijestima, kako je netko od poznatih pozitivan na koronu. Koga boli Stazić za takve stvari? I ja sam neki dan kihnuo (dva puta) ali nije bilo u novinama. Znam da nisam poznat, ali sam u najmanju ruku očekivao naslov:"Ničim izazvan, Zvonko kihnuo!" A ispod ide tekst: "Žena i djeca na aparatima. Otvorili su širom prozore i zaključali se u ormar, dok virus ne napusti objekAt."

Interesantno je da najrazvijenije zemlje, imaju najrigoroznije mjere. Zašto? Jer su prve odbacile sve prave vrijednosti i postale ovisne o tehnologiji. Neki se čak dragovoljno nude za implantaciju čipa ispod kože. Lakše je, kažu. Tko će nosati novčanik sa osobnim dokumentima i karticama. Stvarno velik problem, u 3 PM. Kada bi psihopate iz Davosa odlučile da Papua Novu Gvineja mora imati 70% cijepljenih, rezultat bi bio malo drugačiji. Papuanci bi cijeli stožer bacili na gradela, a "ugledni" znanstvenici bi završili ispod saća. Uz krumpire, kapulu, pomidore i ružmarin.

Pisati o zbivanjima u BiH nema smisla. Vazda prijete nekim ratom ali ništa od toga ne će biti. Rješenje je samo jedno. Dati Hrvatima 3. entitet. Istoga momenta bi nestalo 90% problema. Priče kako bi TREĆI pomogao stvaranju islamske države u srcu Europe, više ne piju vode. Jer ako odbijemo zapadnu Hercegovinu, džamahirija je već odavno zaživjela na tim prostorima. Iluzije i prodavanje magle o nekoj "građanskoj" BiH , koje dolaze iz Sarajeva treba ignorirati. Kako bi po njihovom konceptu izgledala ta graDŽanska? 95% muslimana i 5% podobnih "katolika i pravoslavaca" zvanih daiđe, koji bi služili za ukras.

Sve više mladih se pod utjecajem propagande okreče komunizmu. Pretežito na zapadu. Kod nas je ipak malo bolje, jer su im roditelji dočarali sve blagodati socijalističkog samoupravljanja. Osim onih 30%. Njima ni Svevišnji ne može pomoći. Koliko moraš biti glup da bi pokušavao ostvariti nešto, što je u praksi svaki put propalo. Bez iznimke. Nikada nisam pročitao Kapital ali vjerujem da na papiru sve izgleda divno i krasno. Ali u praksi jednostavno ne funkcionira. A onaj tko uporno ponavlja iste greške i iz njih ne izvlači nikakvu pouku, nije ništa drugo nego dobar komad diplomirane budaletine.

Ovaj put ne ću reći da su glupi kao "ona stvar", jer čak i ona ima glavu za razmišljanje. Usporedio bih ih sa vodećim ljudima Splita. Gradonačelnik je klasični orjunaš a zamjenik mu je četnik od glave do pete. I to "made in Kragujevac". A ne znaš koji je gluplji? Jasno je da su izbori bili namješteni, ali netko je i za ovi živinu glasovao. Kao i u Zagrebu. To je već tragedija. Vrlo poštovani Generale Drinjanine, vraati see...!

Odgovorno tvrdim da su konzervativci duplo pametniji od progresivne stoke sitnog zuba. Bez obzira na stupanj obrazovanja. Prisiljeni su se služiti isključivo zdravim razumom, logikom i argumentima, jer je kompletna propagandna mašinerija na strani ovih drugih. Nažalost to još uvijek nije dovoljno, ali će osvanuti i taj dan. Jer osobe sa kvocijentom inteligencije manjim od broja Kiki bombona u kesici, nemaju dug rok trajanja.

Ostajte mi u miru, jaganjci Božji, a ja idem probati naći odgovor na vječito pitanje:

"Što je prije bilo, prvi ili drugi srpski ustanak?"

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

1 note · View note